Za Šareni kamen sam čuo poodavno, obilazeći Gornja sela, prolazeći kroz tada brojne katune, ali i od onih žitelja tog kraja koji su se docnije naselili u beranskoj dolini. A Gornja Sela su, u stvari, zajednički naziv za nekoliko starih i, uistinu, živopisnih naselja, raširenih po padinama Bjelasice, na ne mnogo velikoj udaljenosti od Berana, a to su: Lubnice, Praćevac, Vuča, Zagrad, Glavacа, Kurikuće, Bastahe i Kržulje (zasebni dio Praćevca, na suprotnoj strani, na lijevoj obali Bistrice). Mnogi žitelji ovih sela voljeli su da kazuju o takvim nalazima, ali i o raznim priviđenjima i ostalim čudnovatim zbivanjima, potkada pustajući i mašti na volju, a najviše tokom zimskih sjedeljki, razmješteni oko peći bubnjare ili ognjišta.
Šareni kamen je spomenuo, onako uzgred, u detaljnom opisu atara Lubnica i Đorđije Ojdanić u svojoj knjizi „(Ne) poznate Lubnice“.
Priča o Šarenom kamenu u početku mi je ličila na to da se, ipak, radi o najobičnijim čobanskim znacima, švrljotinama i šarama koje često prevare neiskusnog i nevještog istraživača, pa, bogami, ponekada i one druge, a s obzirom na to da je ranije bilo dosta stada, punih katuna, na brdima i planinama iznad Berana, pa prema tome i čobana i čobanica. Oni su znali da onako od dokonluka urežu ponešto na površine stijena ili kamenja koje bi odabrali, pa sam, eto, posjetu tom kamenu ostavio za kasnije, posvetivši se drugim nalazima raštrkanim po našim prostranstvima.
Međutim, u skorijim razgovorima sa nekim od mještana tih sela, shvatio sam da je krajnje vrijeme da i pronađem Šareni kamen i uvjerim se jednom za svagda šta je, u stvari, posrijedi.
A posrijedi je, u to nema nikakve sumnje, veoma značajan nalaz. Inače, ovo je i prvi pravi prikaz Šarenog kamena, sa fotografijama i to zbog njega samog.
Put do kamena nije bio nimalo lak – pronašao sam ga iz drugog pokušaja, zahvaljujući unekoliko i telefonskom navođenju Lubničanina Dragana Ojdanića, koji godinama izdiže na Jelovicu.
Razlog za obilazak kamena, pored mojeg tog arheološkog zanimanja, bio je i taj što sam se odlučio da ga prikažem uz Šudikovski kvadar i Izbinske znake u mojem dokumentarnom filmu o Beranama.
Za prvi pohod sam se odlučio kad su vladale najveće vrućine i sparine, zbog raznih razloga. Sa mnom su krenuli moj drug, inače, snimatelj i montažer naših dokumentarnih filmova, zaljubljenik u biciklizam, a uz to i beranski zet, Dejan Mutavdžić i njegov sin, malecki Dušan. Međutim, popeli smo se ipak nešto visočije i promašili kamen za veoma malo i to i pri usponu i pri spustu, jer je staza bila neuočljiva i zarasla u travu. Uz to taj dio planine odavno više niko i ne kosi.
Kroz nekoliko dana, sada smo samo nas dvojica, opet pod istim vremenskim uslovima, započeli naporno penjanje uz na nekim mjestima klizave travnate strmine, kroz nešto malo šumskog čestara i ovog puta smo bili uspješni – pronašli smo Šareni kamen, posađen nasred livade, na 1680 metara nadmorske visine.
Ushićenju onim što smo vidjeli nije bilo kraja. Tako je to kad shvatite da ste naišli na nešto što je još značajnije i drugačije od onog što vam je prikazano kroz priču ili opise.
Siguran sam da je Šareni kamen na jednoj od visočijih padina prelijepe Jelovice, inače, sastavnog dijela Bjelasice, iz iskonskih vremena, neslućene starosti i ono što ga razlikuje od ostalih sličnih nalaza jeste to da na njegovim stranama nijesu samo uklesani znaci, figure i nešto nalik školjkama, nego da je gromada vajana, što je izuzetna rijetkost. Vješti preistorijski ,,vajar“ je izvajao i tako savršeno uglačao kamen, otprilike dužine oko dva, a širine otprilike metar, da gledan iz pravca zapada liči na figurinu čovjeka, a posmatrano iz pravca istoka ili nešto iskosa sa juga, očevidno je da je u pitanju predstavljanje neke životinje, nalik na naše viđenje zmaja ili aždaje.
Šareni kamen je crvenkaste boje, posut bijelim pjegama, a znatno više o njegovom sastavu saznali bi da je među nama moj počivši rođak Vesko, stručnjak za kamenje, diplomirani inženjer geologije, koji je predstavio javnosti ,,verde berano“, ,,zeleni beranac“, vulkanit upravo sa tog područja. Ovako, po onome što sam naučio tokom svojih istraživanja, radi se možda o hematitu, kojeg sam pronašao i u sjeverozapadnom dijelu Lušca nedaleko od Berana i na nekim drugim mjestima. Šareni kamen se u potpunosti razlikuje od kamenja i stijena u bližem, a i nešto širem okruženju. Pitanje koje se zbog toga nameće samo po sebi, kao i u mnogim sličnim slučajevima, jeste – odakle on tu i to na takvoj visini?
Inače, kamen hematita je neproziran i gust, međutim, ipak nije toliko jak na Mosovoj skali – svega pet. Da li je moguće da su ti stari stanovnici našeg krajolika znali i za njegova svojstva, pa su ga i upravo zbog toga i obradili. On smiruje, pomaže u obnovi kože, ali i blagotvoran je za liječenje rana i posjekotina, a toga je u to vrijeme bilo i premnogo. Moguće i da je korišćen u magijske svrhe.
Prisjetio sam se da sam prije više godina tuda nekoliko puta prolazio i to na biciklu – najprije od Rupskog jezera (Pešića), kroz pravu Sedlačku prašumu, a zatim od Zekove glave prema Jelovici, ali i pješice.
Naravno, a i ništa novo – generacije Gornjoseljana, kojima i pripadaju ti divni proplanci, a, vjerovatno i neko sa strane, kopali su, a moguće i pomjerali nekako Šareni kamen, uprkos njegovoj težini, ne bi li pronašli ispod njega zakopano zlato i blago. To rade i u novije vrijeme, koristeći najsavremenije detektore za metal, ne gubeći nadu da će se naprečac i preko noći obogatiti. Međutim, ispod i oko kamena zasigurno nema ništa, eto, moguće je da se nađe zarđala čaura od metka iz rata ili iz lova, odnosno krivolova, jer je toga i ponajviše. Neko je od tih tragača odvalio komad sa ,,krila“ Šarenog kamena i odnio ga ili bacio nešto dalje, jer ga nikako nijesam mogao pronaći. Svi ti kopači i tragači, mahom neobrazovani i ne znaju da je, u stvari zlato i blago sami Šareni kamen!
Ipak, strah da je kamen i čudotvoran, nekako nečim i zaštićen, da ako ga dirate i skrnavite možete dopasti i neke nevolje, utiče na to da su se mnogi i ohladili od pohoda prema njemu te vrste, ali i zbog priča da ispod i oko njega nema ništa sem zemlje, cvijeća i ljekovitih travki.
Kolika je želja da se pronađe blago iz legendi i bajki dokaz je odvaljena cijela gornja ploča ovećeg kamena-gromade, kao da je posječena, koji se nalazi udaljen od Šarenog kamena jedno pedesetak metara, takođe usamljen, ali i vidan i to izdaleka.
Eto tako su se, između ostalog, uništavali i uništavaju ostaci naše kulturne baštine, tragovi našeg iskonskog bitisanja na ovim prostorima, koje doseže u tajnovitu i izuzetno daleku prošlost, mnogo prije nego li su nas po nečijem nalogu smjestili u izvikani sedmi vijek.
Šareni kamen, Šarena ploča, Šudikovski kvadar, Lužačke osti, Lužačko kameno i metalno oruđe, Izbinski znaci, Berankrš, Kremenštica, Tumbarica, bučičko-vinicka Gradina, budimljanski Gradac, Brijest, Misa, Mostište, Batuni, Jerinjin grad, dio Međe Vuka Manitoga, Bihor grad, zagradska Gradina, Jaštak, Beranska piramida, Gradac u klisuri Bistrice, na banjevačkoj strani, bjelasičke gomile, Bistrička ploča, ostaci zidina na razmeđi Crnog Vrha i Kržulja, Bratonjin vrh, ostaci naselja na Rasovi, u Lušcu i u Docu, uništene gomile na Rudešu i Lisijevom polju, Oljino brdo iznad Lubnica, zidine u Suvodolu, na Šišci, na Sokolu, na Šogovcu iznad Praćevca i ostali nalazi iz beranskog prekrasnog kraja, kao i oni drugi, a brojni, razasuti po prostoru cijele Crne Gore, uz razgranate, ali i zarasle u korov staze i puteve, svjedoci su da smo oduvijek na ovim prostorima i da smo se odatle raseljavali kojekude i opet njima vraćali.
Fotografijе: Dejan Mutavdžić i Milija Pajković
Pozdrav,
Zasto ovdje ne publikujes pricu o misteriji Troje na teritoriji Crne Gore?
Vjerujem da bi se publici svidio taj divan feljton koji je tvoja kreacija.