Ponekada, s vremena na vrijeme, čim ustanem, a prije jutarnje gimnastike i odlaska u dnevnu sobu, uzmem sa police sa knjigama jedno omanje zvono i zazvonim. Reski zvuk se razlije po sobi, ispuni svaki njen dio, a često i izađe van kroz širom raskriljena prozorska okna. Zvono je najobičnije, metalno, ali nije bakarno, mesingano ili bronzano, a njegovu starost je veoma teško dokučiti!
Kad to uradim, namah osjetim da sam dobio nekakavu dopunsku snagu koja će još više učiniti da budem spreman za nastavak dana, dana koji pored idilične slike i uobičajenih svakodnevnih poslova nosi u svojoj nutrini i nezaobilazne djeliće iz sveopšte slike okruženja u koju je duboko utisnut, baš kao da je to neko uradio nekim nevidljivim pečatom, pa iz njega izroni kao kakva odlomljena grančica voćke iz rječnog vira uočljivo otuđenje većine stanovništva mojeg krajolika, ali i sveg ostalog svijeta, ušuškano u ogromni ogrtač samoće ispod kojeg su slijepljeni, onako bez ikakvog reda, neobjašnjiva panika i strah, neka neodređena mučnina, sjeta, tuga, kao i nepojamna utučenost, uz neviđenu mržnju, pakost, zavist, sebičnost i još mnogo drugih sličnih osobina koje svakodnevno izviru i nadiru u sve pore bitisanja tako pokušavajući da unište smisao života, zračeći pritom nekom vrstom besciljnosti.
Zvono je školsko, nabavljeno u prvim danima početaka školstva u Lušcu, izuzetno starom naselju u neposrednoj blizini Berana, crnogorske varoši koja se praćaka pored Lima i njenih pritoka, u lužačkoj naseobini okruženoj predivnim planinskim masivima, a koja je prije najnovijeg prevelikog naseljenja sa sviju strana, prije jedne istinske navalice nalik na one poznate najezde skakavaca, ličila na jedan pravi veliki kolač. Upravo na onaj stari kolač, domaći ili kupovni, svejedno, koji su djeca željno iščekivala iz vruće pekare štednjaka ili da ga ugledaju među namirnicama koje su kupovali i donosili njihovi ukućani kad bi se otisnuli u trgovinu. Ne znam kako se zvono našlo kod nas, da li ga je neko slučajno pronašao pa nam ga poklonio ili je jednostavno bilo tu odavno, ali jedno znam – pravo mu je mjesto u našoj kući, jer pored činjenice da su moji roditelji bili prosvjetni radnici, kao i rođeni stric, a još je to i sestra od strica, upravo je iz našeg bratstva poteklo dosta učitelja, nastavnika, profesora, magistara i doktora nauka.
To je, u stvari, jedno sasvim obično maleno zvono, bez ikakvih ukrasa, moguće i da je visilo o vratu nekog ovna predvodnika, a možda je, jednostavno, stajalo negdje zaboravljeno u nekom kutku nečije izbe ili sobe da bi oživjelo onda kad je i rođena prva lužačka škola.
A taj jutarnji zvuk zvona me, kao što je uostalom i prirodno, najprije vrati u razdoblje koje nijesam zapamtio, ali o kojem znam onoliko koliko je to bilo moguće saznati od starijih, a zatim i iz nekih sačuvanih spisa, a to su počeci školstva u Lušcu. Starije generacije Lužačana su učile u prvoj školi koja se nalazila pri Manastiru Đurđevi Stupovi sve dok nije, nešto prije Balkanskog rata, zapaljena od strane Turaka i njihovih poslušnika. Prva lužačka škola, ona od 1912. godine, nalazila se u kući Novaka Milića, inače zeta čuvene Divne Veković, koja je prva prevela ,,Gorski vijenac“ na francuski i to u Parizu, prve dentiskinje iz Crne Gore, dobitnice nagrade Francuske akademije nauka. Prvi učitelj lužačke škole bio je Periša Pajković, u stvari i jedan od prvih školovanih prosvjetnih radnika u beranskoj dolini i njenom zaleđu, za kog je zapisano da je bio strog, ali i pravičan, kao i veoma omiljen i kod đaka i njihovih roditelja, a i ostalih žitelja. On je učiteljovao i u školi kod Đurđevih Stupova, pa u obližnjem Docu, kao i u nekim drugim školskim ustanovama u beranskom kraju. Imao je udržanog konja dorata, sedlanika, na kojem je stizao do sela u kojima je učio djecu pismenosti. Školski nadzornik je bio Miljan Cemović sa Buča. Poslije toga škola se preselila u dom Velička Tomaševića koja se nalazila nedaleko od naše kuće.
Fotografija te škole iz 1918. godine, divne brvnare sa kamenim donjim dijelom, s terasom, sačuvana je i dosta je vidljiva, sa učenicima, učiteljima i poslužiteljom na terasi. Učitelji su bili gospodski obučeni, a skoro svi đaci su imali na glavama crnogorske kape. Na poleđini snimka je ispisano olovkom – ,,ovo smo se slikali u mojoj kući kad je bila škola; kad sam bio u 4. raz. osn. škole. R.“. Ovo je napisao Radomir Tomašević, koji je kasnije i sam postao prosvjetitelj. Bio je i učitelj u prvoj beranskoj osnovnoj školi; Radomir-Lale je poslije Drugog svjetskog rata učiteljovao i u Bihoru, više po kazni novih vlasti, nego li po bilo kakvoj nagradi, jer je to bilo područje koje je smatrano za nedođiju, u kojem se veoma teško živjelo i sjećam se kad bi na kraju sedmice dolazio otuda, pješačeći preko poličkih poljana i Budimlje, s torbakom, u crnom prsluku, s kaputom o ramenu i s novinama u ruci.
Škola se docnije preselila, upravo, u dom učitelja Periše Pajkovića, na Maminom brdu, odakle puca pogled na varoš i okolna brda, a ispred kojeg su rasla tri bora posađena u čast rođenja njegova tri sina, Bogoljuba, Miroljuba i Dragoljuba. Bogoljub je postao doktor pravnih nauka i sudija, a pravnik i sudija je postao i Dragoljub, dok je Miroljub bio poštanski činovnik. Niko od njih se nije vratio iz Drugog svjetskog rata, umoreni su na mučki način tamo negdje po Austriji ili Sloveniji maja 1945. godine. Imanje i kuća su prodati, tri bora su posječena, a Miroljubov srednji sin Miomir-Miko, poznati i uspješni privrednik i diplomirani mašinski inženjer, Beograđanin i Beranac, uspio je nedavno da kupi, odnosno povrati djedovinu i da ozida velelepnu kuću na mjestu gdje se nalazio dom Pajkovića.
Sa tog brda škola je preletjela i spustila se u ravnicu ispod i ugnijezdila se u kuću braće Luke i Petra Pajkovića.
Luka je bio učitelj, a Petar profesor u beranskoj gimnaziji. Obojica su bili protivnici novog društvenog uređenja, pa su se pošto su uspjeli da prebrode ratnu golgotu obreli u Americi, odnosno Kanadi, gdje su i osnovali porodice, a tamo žive i rade njihovi potomci, svi redom uspješni, a među njima i Aleksandar, cijenjeni ljekar i Veljko, Veliko, televizijski i filmski glumac, koji je, između ostalog, nastupao u seriji i filmovima ,,Tropical Heat“, ,,To Catsh a Killer“, ,,Counterstrike“ . Želja učitelja Luke je bila da vidi još jedared svoju kulu, porodičnu veliku kuću, mješavinu kamena i cigle sa crepnom pokrivkom, pa je tražio da mu se pošalje njena fotografija. Snimio sam je, stigla je do njega i visila je uokvirena i uveličana na zidu dnevne sobe u njegovoj kući, a potom iznad njegovog kreveta u bolničkoj sobi; već je bio u dubokoj starosti i otišao je iz ovog svijeta gledajući je uz pomiješanu tugu, sjetu, a i radost, sjetu dok se prisjećao mladosti, svojih ukućana, svojih dragih i milih, uz tugu što ne može da bude u njoj i što nema više njegovih, a opet uz određenu mjeru radosti što je, ipak, eto, vidi, pa bilo to makar i na fotografiji. Sad je ta divna građevina koju im je nova vlast bila jednostavno oduzela, u kojoj su onda kad je prestala da se upotrebljava u školske svrhe stanovale pojedine doseljeničke porodice, napola srušena zbog nečeg tajanstvenog, a to je duga i već neka druga priča.
Zvon tog školskog zvona kad zatreperi podsjeti me i na razdoblje zabavišta u Bijelom Polju, kako su se tih pedesetih godina prošlog vijeka nazivala obdaništa i vrtići. Na taj dio djetinjstva podsjeti me, srećom, i sačuvana fotografija na kojoj se nalazim pored vaspitačice, dok je moj srednji brat Srbo u donjem redu, a najmlađi brat Mićo je tada imao godinu-dvije. Iako moje sjećanje doseže veoma daleko, za divno čudo, uprkos godinama i onome što sam sve doživio i vidio, sjećam se tog dana i mjesta, kao i igara pored jaza ispod brda Ćukovac gdje se danas nalazi autobuska stanica, a u kojem su se redovno brčkale patke i poneka guska, u blizini zgrade, prve u varoši, u kojoj smo živjeli. Podsjećanje na taj dio djetinjstva je i druga srećom sačuvana fotografija na kojoj smo Srbo i ja u šetnji glavnom bjelopoljskom ulicom sa vaspitačicama, drugaricama i drugovima.
Vrati me staro zvono i u vrijeme samog početka školovanja! Prva slova sam naučio uz svoje roditelje u Beranama, u čarobnoj Komskoj ulici u kojoj smo živjeli, uzgred crtajući likove iz okruženja i obavezno padobrance, švrljajući po svakom slobodnom papiru, po poleđinama fotografija, prije nego li sam počeo učenje u osnovnoj školi koja je bila jedno vrijeme smještena u zgradi gimnazije. Sjećam se dvije učiteljice koje su mi predavale, sasvim različite po pristupu đacima, od kojih se prva ubrzo odselila iz našeg kraja; sjećam se i drugova i drugarica iz odjeljenja, mahom iz naše varošice, tada rumene i slatke kao što to zna da bude prva trešnja, sjećam se loptanja u školskom dvorištu, sjećam se prvih ljubičica i jagorčevina sa Berankrša, sjećam se kad smo se poslije razgledanja rudeških polja zasađenih pšenicom, između čijih su strukova izvijali vratove crveni makovi upinjući se i propinjući da budu što bliže suncu, spustali liftom u dubinu i tminu rudnika uglja u Budimlji, sjećam se starog fudbalskog igrališta u blizini, puta okruženog žbunjem i niskim rastinjem kojim nas je vodio otac da gledamo utakmice, prisjetim se sličuganja na klizaljkama savijenim od čelične šipke niz zaleđenu padinu kod zgrade Suda, sjećam se kako smo se kačili kriomice za rijetke kamione ,,Fap“ i klizali, sjećam se raznih igara, sjećam se svega kao da je bilo juče …
Uporedo sam i učio nešto malo u staroj zgradi Muzičke škole, kao, uostalom i mnogi drugi, kao što će to činiti i buduće generacije. Sad su tu, ispred nje, na banderi, svile svoje gnijezdo rode, miljenice naše varoši.
Bilo mi je ostalo još samo jedno polugođe, ono drugo i da završim osnovno učenje, kada smo se iz grada preselili u obližnji Lužac, ubrzo poslije majčine smrti. Drugovi i drugarice iz odjeljenja su mi poklonili voštane bojice i drvene olovke u boji za crtanje, a taj znak pažnje je dugo stajao na posebnom mjestu.
Pola godine u lužačkoj školi su mi ostali, uz veliki bol zbog gubitka majke i sestrice koja nije dobila ni ime, ipak i u prijatnom sjećanju zbog loptanja, zbog priredbe i đačke predstave u kojoj sam glumio i zbog mirisa starih jabuka koji je dopirao kroz otvoreni prozor učionice na čijim su zidovima visile mape i crteži poljoprivrednih radova, dok se na stočiću u uglu učionice šepurio veliki šareni globus sa čije su nas površine zapljuskivali valovi Tihog i Indijskog okeana, ali i našeg mirišljavog Jadranskog mora.
A onda su nastupile četiri godine školovanja u Drugoj osnovnoj školi koja je prije toga bila Učiteljska. Put do nje je bio veoma zanimljiv – vodio je preko aerodromske piste, niz Bekinu provaliju na Bogavskom brdu, nazvanu po Milosavi-Beki Bukumiri iz Lušca, staroj tridesetpet godina, majci jednog djeteta, koju je neko ubio u noći između dvadesetosmog i dvadesetdevetog aprila 1922. godine, pa onda pored italijanskih bunkera i zemunica u kojima smo pronalazili metke, poneku ručnu bombu, pa onda kroz glinu Novog Naselja kroz koju je bila prava umjetnost proći neokaljan u vrijeme kiša i neposredno nakon njih, sve dotle dok se smonica ne bi pretvorila u prašnjavu čvrstu podlogu, ravnu betonu. U ograđivanju školskog dvorišta bukovim kuvanim okruglicama učestvovali smo mi svi učenici, kao što smo i imali svoj udio i u pošumljavanju goleti iznad.
Od petog razreda do osmog dva, sve te četiri godine, razredni starješina mi je bio, upravo, otac Milan, a predavao mi je srpski i ruski jezik. Sigurno je da bi moje školavanje u tom razdoblju bilo neuporedivo lakše da sam bio u nekom drugom odjeljenju i da mi on, uopšte nije ni predavao – ovako, da ne bi neko, između ostalog, shvatio da mi on omogućava dobre ocjene morao sam da budem odličan i da sve znam, naročito kad naiđu provjere raznih nadzornika, a petice koje sam dobijao kod njega i ostalih nastavnika i nastavnica morale su da budu odraz samo mojeg truda i znanja i ničeg drugog, a na svu sreću bilo je i tako. Dokazivao sam to i na školskim i opštinskim nadmetanjima u znanju. Iako mi je matematika bila nešto slabija strana još od osnovnog školovanja, jer me nije pretjerano ni zanimala, a i zbog nekih posebnih razloga, u Drugoj osnovnoj školi sam redovno dobijao petice i na usmenom i na pismenim zadacima, čak sam čitao i pratio časopise za matematiku i fiziku. Tada sam zavolio fiziku i započela je moja ljubav prema astronomiji; sem toga bio sam i član foklorne i foto sekcije, a i svirao sam i bubnjeve u školskom orkestru. Pored tog orkestra postojao je i tamburaški sastav. Pažnju mnogih od nas privlačile su mandoline i prim.
Škola je imala prostranu salu s pozornicom i balkonom i svim onim što je bilo potrebno za gimnastiku. Obožavali smo da se pentramo uz debelo uže do samog plafona i da se kačimo o gimnastičke krugove. U toj sali su održavana takmičenja u gimnastici, a bila su poznata nadmetanja između Berana i Andrijevice u kojim je učestvovala i moja majka, kao takmičarka i kao sudija. Pored toga, održavana su i takmičenja u stonom tenisu. Gostovale su i pozorišne trupe, a poseban doživljaj je bilo gostovanje lutkarskog pozorišta. Bilo je đačkih pozorišnih predstava koje je režirao, upravo, moj otac, a odlično su glumili njegovi đaci koji su dobijali petice iz njegovog predmeta i na pismenom i na usmenom, a i pored toga bili su i članovi recitatorske sekcije. Često je i pravio izložbe učeničkih crteža i slika, a znao je i da postavi svoje akvarele i tempera slike na kojima je najviše prikazivao prizore iz bajki, da bi ih tako približio đacima.
Loptali smo se na igralištu u krugu dvorišta, za vrijeme velikog odmora i u okviru školskih takmičenja; ono je bilo okrenuto u pravcu istok-zapad, a sa njega su se mnogi dječaci vinuli docnije u prave fudbalske predstave na poznatim igralištima.
A to moje odjeljenje sačinjavali su Markiša, porijeklom iz moračkih brda, iz Prekobrđa, pa onda, čak, pet Dragana sa posebnim nadimcima, zatim Faruk, Vinka, Senka, Branka, Stevka, Milonja, Miodrag-Mijo, Milka, Draga, Milanka, Verica, Rada, Veselin-Venco, Miško, Ratko, Radisav, Draško, Pile, dva Bora, Momčilo-Momo i Milosav-Mujo. E taj Milosav, taj Mujo Joksimović s kojim sam sjedio u istoj klupi, postao je moj pobratim, a sa njim sam učio i prvi i drugi razred u gimnaziji; kad smo postali nešto više nestašniji, da bi bili mirni i pažljivi, razredni starješina, odnosno moj otac, rasporedio nas je da jedno vrijeme sjedimo u istoj klupi između dvije djevojčice. Tako sam sjedio sa dvije sestre od strica Vericom i Radom. To je bilo, vjerovatno, i prvi put u istoriji naše škole da u istoj klupi sjede po dvije djevojčice i jedan dječak. U tom odjeljenju bilo je pored Muja koji je bio sa Buča, sela nedaleko od Berana, smještenog tamo ka jugu, počev od lijeve obale Lima, pa sve do obronaka planine Konjsko, koja pripada masivu Bjelasice, još četvoro njegovih suseljana, a među njima Miodrag-Mijo-Miodrag Živković, koji mi je kasnije postao i zet, jer je oženio moju sestru od strica Goricu, čiji je otac Rajo Đukić, u stvari, brat od ujaka mojem ocu i Milonja-Miško Vujović, Mujov brat od tetke. Bilo je još tu dječaka i djevojčica iz same varoši i okolnih sela i naselja, ali je neko otpadao zbog ponavljanja, a neko nas, upravo zbog tog razloga i sačekivao, tako da je sve u svemu bilo to jedno šaroliko društvance kojeg se veoma rado sjećam.
Nikada neću zaboraviti jedno od onih prepoznatljivih beranskih ljeta kada sam boravio nekoliko dana u Mujovoj kolibi na bučičkoj Lokvi, takođe dijelu Bjelasice. Milosav-Mujo je u potoku Rastoku nedaleko od katuna lovio rukom pastrmke, one male je vraćao, a veće su bile odlična večera; s obzirom na to da ne jedem ribu mene su čekale druge đakonije u vidu pogače od domaće pšenice, kačamaka, priganica, skorupa, varenike, djela Mirke, Mujove majke koja je bila, takođe, Bučičanka, rodom od Delevića, čiji je brat Dragan bio poznati fudbalski sudija nekadašnje Jugoslavije, čiji je sin Dejan, koji je, takođe, boravio u kolibi, nastavio putem svojeg oca. A Mujov otac Vuko znao je da pred spavanje, dok se vatra u ,,skakavcu“ posebno razbuktavala, ispriča zanimljive i pitke priče za laku noć. Tada su nam pravili društvo i Mujova braća Milan i Đokica, koji je bio najmlađi od nas. Milan, inače, jedna prava široka duša, vazda sklon šali, bio je u odjeljenju tokom učenja u gimnaziji sa mojim najmlađim bratom Mićom, a to prijateljstvo se produbilo i tokom studija, jer bio sa nama u Beogradu, na Zvezdari.
Toga ljeta, Lokve, kolibe, izvora, potoka, sjedeljki i školskih dana prisjećali smo se Mujo i ja i onda kad smo se prilikom mojih učestanih odlazaka biciklom na planine susretali na Buču, kad je već i postao djed. Zasjeli bi na njegovoj livadi na istočnoj padini Gradinskog polja, a nije mu smetalo ni saznanje da je obolio od najteže bolesti, od one od koje nije bilo lijeka. Pet para nije davao za to i skoro do poslednjeg trena je živio i radio kao da je potpuno zdrav. Prije nekoliko godina, iznenada mu se pridružio i Milan, pa kad prođem pored bučičkog groblja ponekada svratim da se prekrstim iznad grobova mojeg dobrog pobratima Milosava-Muja, njegove majke Mirke, oca Vuka i brata Milana.
Sa grupom odličnih đaka iz moje Druge osnovne škole, sa Dijanom, Nadom, Veskom, Svetom, Slavom i Acom boravio sam jednog ljeta, davne 1964. godine u Ohridu u ljetovalištu za učenike. Put do Makedonije je bio dalek i najviše se guralo makadamskim i džombastim cestama, pa smo prespavali u hotelu ,,Komovi“ u Andrijevici ili bolje reći svirali i pjevali do pred zoru, da bi se tada ukrcali u autobus koji je saobraćao od Dubrovnika do Ohrida i koji je po redu vožnje uplovljavao u potkomovsku varošicu klizeći niz talase Trešnjevika. Uzbuđeni zbog onog što nam predstoji, s nevjericom da se na dvadesetak dana odvajamo od kuće i to sami, a uz zvuke harmonike na kojoj su svirali Aco i Vesko, najviše smo pjevušili tadašnji hit, ali i za sva vremena, ,,Que Sera Sera“ koji je pjevala Doris Dej, ali i Peri Komo i Din Martin, kao i pjesmu ,,Djeca Pireja“ Meline Merkuri, domaće, a svjetske pjesme ,,Zvižduk u osam“,,Devojko mala“, ne zaboravljajući ni ,,Gledala sam s Koma plava“, ,,Kom planina puna brava“, ,,Bjelasicom pasla stada“, ,,Kad prošetah Crnom Gorom“, ,,Lepe li su, nano, devojke iz Gruže“, ,,Čuvam ovce dole u jasenje“…
U Ohridu sam upoznao jednu Anu, Tanju, Lili, slatke Skopljanke i mnoge druge djevojčice i dječake iz raznih krajeva i družio sam se s njima. Povremeno su održavane priredbe na terasi paviljona, a nastupio sam svirajući na usnoj harmonici, zajedno sa Veskom koji me pratio na velikoj harmonici. Imao sam priliku da upoznam sestru i brata Atinu i Dikija Bojadži, naše poznate i uspješne plivače i da, čak, plivam sa njima. Bilo je tada Svetsko prvenstvo ili kup u plivačkom maratonu, upravo, na jezeru. Nezaboravni su bili izleti do Struge, Svetog Nauma, Biljaninih izvora, crkve Svetog Jovana Bogoslova. Igrom slučaja, kasnije, ostvario sam potpuno svoj dječački san – plivao sam cijelom dužinom Ohridskog jezera, od Svetog Nauma do Ohrida.
U Drugoj osnovnoj školi su, u vrijeme dok sam učio u njoj, predavali ponajbolji predavači Berana i šire, bilo je to vrijeme kad nije mogao svako da bude prosvjetni radnik i kad nije mogla da se kupi diploma. Bilo je to vrijeme pravih pedagoga i predavača koji bi danas obavezno trebali da budu uzor mlađim naraštajima učitelja, učiteljica, nastavnika, nastavnica, profesorica i profesora…
Ponosan sam što sam imao sreće da mi neki od njih predaju, kao što sam bio taličan da je većina od onih koji su mi predavali u gimnaziji, takođe, pripadali tom krugu pravih i dobrih profesora. Tokom tog dijela školovanja, gimnazijskog, promijenio sam nekoliko odjeljenja i razrednih starješina, kao i dosta školskih drugova, naročito poslije drugog razreda kada sam odabrao društveno-jezički smjer, a školske drugarice sam dobio tek u četvrtom razredu, kao maturant i to iz odjeljenja koje je učilo francuski jezik.
Svako razdoblje života nosi u sebi posebne draži, neko manje, neko više, sve zavisi od toga kako se tome pristupi i kako se shvati, ali je, ipak, posebno ono, bezbroj puta opjevano, opisano i filmovano – đačko doba! U njemu preovlađuju samo jarke i svijetle boje, pomiješane s radošću, s ushićenjem i s velikom nadom u nešto što treba da naiđe, u nešto što svakako treba da dođe, a od čega tako mnogo svi očekuju, pa im od neke neobjašnjive miline zaigra duša i ne sluteći da će naići i mnogo toga što ne treba.
Kad sam počeo studirati u Beogradu, na Filozofskom i nešto docnije i na Filološkom fakultetu, na grupi na kojoj nas nije bilo više od trideset iz cijele zemlje, pojedini profesori nijesu mogli da nas zapamte i popamte, što me veoma čudilo, prisjećajući se nekih svojih predavača. Soba na spratu Kapetan-Mišinog zdanja i ona u podrumu Filološkog fakulteta ličile su na prave školske učionice, pa sam uvijek očekivao da na kraju predavanja začujem zvuk zvona.
A zvon našeg starog školskog zvona koje je nekada zvonilo u lužačkoj školi razmještenoj po privatnim kućama sve dok nije dobilo svoju zgradu, budi razna sjećanja i vraća me u đačko razdoblje života u kojem je preovladavala plavičasta boja, boja neba, boja potoka, boja rijeke, boja puna radosti i sreće, pomiješana s muzikom i melodijama prirode, s našim iskonskim pričama, s druženjem, u doba kad su ljeta bila duga i ljubičasto-purpurna, kad su večeri bile zvjezdaste i lepršave, kad nam je mjesec vragolan namigivao, a zvijezde treperile kao trepetljike, vraća me u dio djetinjstva i mladosti, ali i u vrijeme studija koje je modrilo kao šljive ranke iz naše bašte, vraća me u vrijeme koje je bilo, uprkos svemu onome što je ga je bilo snašlo – pravi vatromet svih mogućih boja.
Zato staro školsko zvono koje se povremeno oglasi ujutru, ne smije nikada da zaćuti, ni onda kad nas ne bude, ni onda kada ne bude onih koji će biti poslije nas, kao ni onih nakon njih, ono mora da svojim zvonom zazvoni kroz vjekove, kroz vrijeme i uvijek će nekog podsticati da se sjeti svojih srećnih dana, svojeg đačkog doba, svoje mladosti, svojih najbližih i kroz njegov zvon zazvoniće naši, ali i njihovi glasovi, iznikli tamo odnekuda iz magličastih daljina tako dalekih da se to i ne može naslutiti, zvon starog školskog zvona biće, u stvari, odjek naših i njihovih života, biće to zvon koji će zazvoniti, jače od vremena, jače od prostora i jače od zaborava…
Foto: Milija Pajković Iz knjige ,,Besanica“
Be the first to comment