Milijana Vujović – Tekstovi

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prva samostalna izložba je veliki događaj za svakog mladog umjetnika. On nudi javnosti svoja osjećanja i znanja po ličnom izboru, izlaže radove koji otkrivaju njegove stvaralačke mogućnosti i puteve daljeg razvoja. Ti radovi imaju vrline i mane, čedne ali neprikrivene. One će se vremenom mijenjati, vrline snažiti, mane nestajati, uporedo sa snaženjem likovnog izraza umjetnika. To se osjeća i na slikama i crtežima Milijane Vujović koja je nedavno diplomirala na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju u klasi prof. Smaila Karaila, i prvi put samostalno izlaže.

       Sadržaj Milijaninih slika je irealan pejzaž sa uvećanim detaljima koji je posebno zanimaju i plasirani su, zavisno od kompozicije, direktno na ravni prostora ili kao neke mrtve prirode. Njen likovni svijet čini zavičajni prostor i njegove mediteranske karakteristike, pojačane susretom sa Grčkom i Akropoljem koji se u detaljima “useljavaju” na platna kao izraz njenog oduševljenja i osjećanja za nekadašnje jedinstvo mediteranskog prostora.

       Milijanini pejzaži su zelenkasto sivi i smeđi, ne mnogo razuđeni, ali simbolični detalji na njima vrlo su prefinjeno islikani. Ona izdvaja manji ili veći kamen, bolje reći komad stijene i vrlo detaljno i savjesno ga islikava, čini prozračnim, a usamljen na većoj površini on je i veoma upadljiv. Nju kamen opčinjava i kao elemenat otkriva njen doživljaj crnogorskog prostora i uzbuđenje njim. Detalji antičke arhitekture, neusiljeno islikani, kontrast su sa kamenom, koji je iskonska snaga, neuništiva, a ovi stubovi su ruševno ali prelijepo djelo ljudskih ruku. Ta kombinacija daje nekim slikama nešto metafizičke atmosfere.

       Na pojedinim platnima Milijana izvanredno obrađuje, u smeđoj gami, dasku sa svom njenom unutrašnjom fakturom. Klasično i vrlo sigurno islikava i neke etnografske detalje – ibrike, dugume i plodove luka, crnog i bijelog, pokazujući pri tom izvanredan osjećaj za materiju, i napor da ga što potpunije izrazi. Sve se to slaže sa njenim načinom rada. Nanos boje je lazuran, potez blag i smiren. Kolorit utihnut, oživijen tek nekim žutim limunom ili jarko crvenom jabukom, detaljima kojima je i smisao u tome da stvore kontrast smirenoj koloritnoj harmoniji.

       Dobar autoportret pokazuje da Milijana ima smisla za dobro predstaljanje lica dok ostala figuracija ukazuje na potrebu da i dalje proučava anatomiju i odnose draperije nа figuri, ukoliko hoće da se više bavi tim sadržajima. Crteži su najčešće dobre studije za njene slike ali i sami za sebe djeluju autentično.

       Prva izložba Milijane Vujović obilježava pojavu još jednog mladog autora u crnogorskoj umjetnosti koji savjesno i marljivo gradi svoju likovnu individulanost.

Podgorica, 12.02.1997.

Olga PEROVIĆ

 

 

       Na samostalnoj izložbi u budvanskoj Modernoj galeriji slikarka Milijana Vujović predstavlja se radovima nastalim u proteklih desetak godina. Tematsko-sadržajni krug slika svodi se па motive pejzaža i mrtve prirode rađene u tehnici ulja na platnu. Iz romantičarsko panteističke ljubavi prema prirodi i nadrealističke opčinjenosti prostorom stvara svoj irealni svijet slike iskazujući na taj način ideju eskapizma, ličnu i opšteljudsku iskonsku težnju za povratkom “mitskoj” prirodi.

       Struktura likovnog svijeta Milijane Vujović sazdana je od melanholičnih vizija prožetih stvarnošću koje sugerišu vrstu nadrealističkog izraza. Eklektički slikarski jezik anticipira elemente magijskog realizma, fantastične umjetnosti, romantizma i klasicizma. U vizuelnim aranžmanima, uvijek prisutan produbljeni prostor pun plavičaste izmaglice, mekote i prozračnosti, predstavlja nelimitirani vazdušni omotač u čijem su središtu realni motivi postavljeni u imaginarnom kontekstu imanentnom svijetu snova.

       Favorizovanjem motiva kamena, mora i maslina, ukazuje na duboku povezanost sa zavičajnim ambijentom i snažan emotivni doživljaj primorskog podneblja u kojem danas stvara. Uz sintetičku moć uočavanja, pažljivo odabira realne objekte i pretvara samostalne i nepovezane osobenosti motiva u siiku izvjesnog mističnog simbolizma. Tu nailazimo na antičke ruševine i amfore kao simbole davno nestalog svijeta, kamen- simbol snage i postojanosti, maslinu- simbol mira i očišćenja duše, nar i ruže- simbole mučeništva, jaje- univerzalni simbol početka i kraja svijeta. Tako osamljeni simbolično-metaforični objekti posjeduju tajanstvenu težinu i demonsku snagu. Proračunato postavljeni u izrazito pojednostavljena kompoziciona rješenja doprinose sveopštem utisku bezvremenosti, usamljenosti i prolaznosti života. Morfološka građa data u preciznim pojedinostima i realističkom maniru, sa lazurnim nanosima boje, smirenog poteza, podsjeća na finu materijalizaciju mrtve prirode holandskog slikarstva XVII vijeka. Snažno okarakterisani predmeti izdvojeni iz svoje prirodne sredine, dovedeni su u novi kontekst uz izvjesnu dozu ironije, sjete i nostalgije. To je bezvremeni svijet koji je umirila neka magična sila.

       Pažnju privlači kontrast u slikarskoj egzekuciji prvog plana slike gdje su motivi brižljivo realistički definisani u svoj svojoj punoći i taktilnosti, i pozadine koja konture razlaže u meke izmaglice, što izaziva gotovo dramatičan utisak i halucinantan prizvuk kao neki vid projekcije emotivnog stanja umjetnice i odlučnosti da ono podsvjesno zauvijek ostane u tajanstvu izmaglice. Suptilnost tona i fakture, kao i melanholična koloristička paleta bazirana na tonovima plave i zelene uz tek po neki detalj jake boje (žuti limun, crveni nar), doprinose opštem utisku misticizma i kontemplativnosti. Svoj stvaralački identitet slikarka je pronašla u metaforičkoj projekciji primorskih pejzaža.. Uzburkano more i široko nebo ne unose nespokojstvo nadrealističkog manira, već svojim mirnim horizontalama doprinose harmoničnosti i elegičnosti doživljaja. To su prizori beskrajno samotnih predjela koji, kao i slike mrtve prirode, stoje u svom zamrznutom miru i tišini. Utihnuta svjetlost i odsustvo njenog određenog izvora pojačavaju utisak mistike i nadrealnog. Svijet ovih slika u potpunosti je lišen formalnog animalnog i ljudskog prisustva u smislu izbjegavanja svake vrste destrukcije prikazanog.

       Svjesno sprovedena hladnoća daje ovim radovima neophodno lično obilježje nenametljive skromnosti, disciplinovanosti i dosljednosti u izvedbi. Izvjesna tvrdoća i pomalo usiljen likovni aranžman ne remete osjećaj cjelovitosti prizora. U pitanju je umjetnica koju privlači tiho zadovoljstvo stvaranja i težnja da sa punom mjerom vještine prikaže svoj svijet na jedan neposredan i čitljiv način. Milijana Vujović predano istrajava na umjetničkom stilu koji je izgradila, odnjegovala i istovremeno uzdigla na nivo definisanog ličnog koda.

Mirela ČORMAKOVIĆ, 
istoričar umjetnosti

 

 

       “Večeras imam posebnu čast i zadovoljstvo da otvorim izložbu slika mlade crnogorske umjetnice, Milijane Vujović, slikarke koja je svoju akademsku diplomu stekla 1996. godine na Falultetu likovnih umjetnosti na Cetinju u klasi profesora Smaila Karaila. Na izvjestan način ova izložba predstavlja sublimaciju Milijaninog dvanaestogodišnjeg marljivog slikarskog rada kroz koji se samoostvarivala ukazujući nam na svoj osoben likovno-stvaralački dar.

       Čvrsto vezana za mediteransko podneblje iz kojeg potiče, na okamenjenom raskršću mora i bjelopavlićke ravnice, Vujovićeva upravo u svom neposrednom okruženju pronalazi početni vizuelni instikt koji je konstantno inspiriše da, saglasno ideji o preobražaju materije kroz duhom oplemenjen umjetnički izraz, stvara osobene i jedinstvene vizuelne predstave. Polazeći, dakle, od realne stvarnosti, realnog ambijenta prirode prožete prozračnim svjetlom Mediterana, umjetnica se još na početku svog stvaralačkog puta najčešće opredjeljuje za pejzaž i mrtvu prirodu koji će postati, između ostalog, njena trajna kreativna inspiracija. U stalnom dosluhu sa prirodom, Milijana će stvoriti djela koja nisu samo direktan pogled na realnost viđenog pejzaža, već nadrealni preobražaj određenog motiva, preko kojeg će dubinski pronicati u suštinu i tajne ljudskih i kosmičkih odnosa.

       Ispitivanjem različitih mogućnosti koje boja i crtež mogu da pruže, umjetnica doseže zavidno umjeće materijalizacije iluzije pojavnog, suptilnim osjećajem za taktilne karakteristike po sebi različitih supstanci, bilo da je riječ o beztežinskom vazdušastom prostranstvu, izmaglici, oblaku, ili vodi, te talasu koji se uzdiže, lomi i pretvara u pjenu, ili pak onome što se čini da je najviše zaokuplja a to je stablo masline i, posebno, kamen, njegova struktura i oblik. Kao što je namah primjetno njene ranije radove karakteriše nešto zagušenija braonkasto-mrka gama, dok novije prosvjetljava nesagledivom daljinom životnog plavetnila.

       U osnovi prožeto simbolizmom, slikarstvo Milijane Vujović, svojim nadrealnim prizvukom dodiruje oblasti metafizičkog slikarstva i slikarstva magičnog realizma ostvarujući specifičan vid poetske fantastike. Likovni jezik ove umjetnice je zasnovan na figuraciji izraženoj poetsko-iracionalnim vizijama koje, nastanjene u prepoznatljivim formama, obiluju višeznačnim metaforama. Bez obzira na privid realnog, tematska sadržina slika izranja iz sfere podsvjesnog, obavijena magičnom, metafizičkom atmosferom u kojoj centralno mjesto zauzimaju: kamen kao simbol snage, zaštite i postojanosti, maslina kao simbol vjekovnog trajanja, pamćenja životnih dešavanja, plodnosti i mira, obala koju uvjek i nanovo spiraju talasi pristigli iz dalekih morskih prostranstava, ostaci amfora u simbolu prolaznosti, kao što su to i ruine antičkih gradova… razdvojene, uzgred ostavljene ruže kao simbol neostvarene ljubavi…, napuštena, tek pristigla barka…, jaje kao simbol prapočetka i konstantnog kosmičkog rađanja, obrušeni mostovi ukrašeni zlatnim lančićima…, korali…, te limunovi, narovi ili dunje kao elementi mrtve prirode sa različitom simbolikom i u tajnovitim relacijama sa prostorom punim beznađa, usamljenosti, otuđenosti, tuge i sjete. Dakle, to je djelo u kome prepoznajemo mističnu vibraciju koja unutarnje arhetipske slojeve kolektivno nesvjesnog, preko individualnog, ličnog i autentičnog stvaralačkog čina povezuje sa makrokosmićkim, univerzalnim stvaralačkim procesom. Prizor na slici najčešće je istaknut centralizovanom kompozicijom u okviru pejzažnih prostranstava ispunjenih iluzijom vanvremenske atmosfere potencirane hladnim kolorističkim odnosima modro i svijetlo plavih, zelenkastih i mrkih tonova, ukazujći na simboliku boje, gdje zelena ima zaštitičku moć, dok plava ukazuje na vrijeme. Ta plava koja u sfumato izmaglici stremi ka nedefinisanom svjetlosnom izvoru koji simboliše vječnost, svjetlu koje nas očekuje negdje u dubini makrokosmičke tajne… Tako, u potebi da se pomire vrijeme i vječnost, da se suzbije beznadežna otuđenost i prolaznost, da Ja i Ti budu jedno u trajnom duhovnom spoju, nastaju i ove slike, kao izraz modernog duha napajanog na izvorima stare slikarske tradicije. Ostavši vijerna likovnom iskazivanju ovog uznemirujućeg problema današnjice, koji nas sve više obuzima, Milijana Vujović istrajava radeći onako kako joj nalaže talenat i osobeni likovni senzibilitet podstaknut neobičnim emotivnim potencijalom, uklapajući se u bogatstvo različitih formi likovnog izraza crnogorske postmoderne.

       U cjelini ova izložba otkriva osobenu darovitost umjetnice, njenu otvorenost i radoznalost, a opet i sklonost ka izdvajanu i samovanju u traganju za likovnim izrazom u kome će najpotpunije moći iskazati sebe, izabranu temu i svoju poruku. A sve to kroz različita likovna saznanja, u mjeri u kojoj će koristeći već poznata likovna iskustva, dalje i dalje unutar sebe otkrivati nova, a samim tim i ostvarivati sopstvena, individualna. Ova izložba Milijane Vujović predstavlja cjelovit likovni doživljaj u kome sagledavamo osoben umjetnički postupak koji utemeljuje i osobenu temu, temu dodira i istovremenog nestajanja prostorno-vremenskih granica doba različitih epoha, istorijskog i kulturnog nasljeđa Mediterana kao kolijevke evropske cuvilizacije, prožetog humanom idejom opstanka u okruženju etičke posrnulosti, a u cilju stvaranja posebnog doživljaja koji otvara nove estetske mogućnosti i nova značenja u nečujnom, vječitom vapaju čovjeka za smislom postojanja”.

Lucija JELUŠIĆ ĐURAŠKOVIĆ,
istoričar umjetnosti

 

 

       “Najnoviji ciklus slika akademske slikarke Milijane Vujović pokazuje sve veću sklonost ka subjektivnoj, vizionarskoj interpretaciji suptilne veze između čulnog doživljaja prirode spolja i onoga što njena prefinjena umjetnička duša prepoznaje kao unutarnji sublimat, uspijevajući da taj splet transformiše u posebnu likovnu formu, u svijet slike sa osobenim, autonomnim estetskim i značenjskim principima postojanja. Strpljivo posmatranje i osluškivanje damara prirode koja je okružuje, te karakteristične prirode Mediterana, prati bezbroj emotivnih treptaja koji upućuju i intuitivno predvode samosvojan izraz sa aktuelnom i autentičnom notom kojoj je sve podređeno. Oslobođenim likovnim postupkom, umjetnica svijetlo tamnim načinom rada razliva konture pejzaža ostvarujući iluziju dubine i sintezu karakterističnih prelaza od isticanja i utapanja mase sa detaljima koje, „igrajući se slučajem”, pretapa katkada u sjenu, a katkada u njenu antitezu, u svjetlost, najčešće polusutonsku, u svjetlost koja poprima metafizičku vrijednost.

       Povremeni utisak reljefne strukture smjenjuju nježni, lazurni pasaži koji odišu čednošću i akcentovanom nostalgijom za nevinom čistotom i produhovljenošću. Time se izvjesna blaga dramatičnost unutar ovih halucinantnih pejzaža smjenjuje utiskom lake eteričnosti koja preko fantastike teži ka mistici apstraktnog. Tajnovita pejzažna prostranstava ispunjena iluzijom vanvremenske atmosfere, Vujovićeva potencira rijetkim skladom toplih i hladnih kolorističkih odnosa neobično prijemčivih za oko koje kao da se budi i otvara prema prostranstvu novih vizuelnih otkrića, tek načas dodirujući nedefinisan svjetlosni izvor koji, u simbolu vječnog i nečeg što nadvisuje prirodu, očekuje da mu se kroz dubinu iskrene ljubavi približimo…

       U cjelini ova izložba otkriva posebnost likovnog dara ove umjetnice, njenu otvorenost i radoznalost, a opet i sklonost ka izdvajanu i samovanju u traganju za umjetničkim izrazom u kome će najpotpunije moći iskazati sebe, izabranu temu i svoju poruku. A sve to kroz različita likovna saznanja, u mjeri u kojoj će koristeći se već poznatim slikarskim iskustvima, dalje i dalje unutar sebe, otkrivati nova, a samim tim i ostvarivati sopstvena, individualna. Ova izložba Milijane Vujović predstavlja cjelovit likovno-vizuelni doživljaj u kome sagledavamo osoben umjetnički postupak koji utemeljuje i osobenu temu, temu dodira i istovremenog nestajanja prostorno-vremenskih granica makro i mikrokosmičkih saznanja, koja nam se daju kao tek ovlaš nagovještena, prožeta humanom idejom opstanka u okruženju etičke posrnulosti, a u cilju stvaranja posebnog doživljaja koji otvara nove estetske mogućnosti i nova značenja u nečujnom, vječitom vapaju čovjeka za smislom postojanja”.

Lucija JELUŠIĆ ĐURAŠKOVIĆ,
istoričar umjetnosti

 

 

       Nalazimo se pred slikama autora iz generacije koja se formirala u vremenima kada su eskalirale najveće ljudske prizemnosti, iznjedrene besmislom današnjice. U vremenima kada je psovačko trovački jezik postao dominantan, u vremenima ekološke i virtuelne zagađenosti, odnosno kontaminacije ljudske duše i tijela.

       Nalazimo se dakle pred slikama koje odišu čistotom duha i emocije. Ne bih rekao da pred slikama Milijane Vujović treba odmarati. Treba se zamisliti prije svega.

       Snažni gestualni zahvati, bilo bojenim površinama ili izlivanjem boje, ukroćeni su isto tako gestualnim crtežom, što čini sliku neobično snažnom.

       Milijana kao da želi da gledaoca pomalo onečovječenog i odrođenog od prirode privoli da se ponovo spoji sa samim sobom i iskonskim u sebi.

       Kolorit Milijane Vujović je prirodan i nenametljiv, komplementarne boje se izlivaju jedna iz druge ili jedna u drugu, gradeći potpuno prirodnu kolorističku ravnotežu.

       U vremenima ovim teškim kad naučnici pokušavaju da isprovociraju veliki Prasak, da Tvorca provociraju, kad bolestima koje su oni stvorili davaju imena životinja, svaka od ovih slika nudi nadu za novu nadu da će umjetnost spasiti svijet. A Milijana je jedan od učesnika u toj misiji.

Mišo VEMIĆ, slikar

 

 

СЛИКЕ КОЈЕ НУДЕ НАДУ

       У Спа галерији Института „Др Симо Милошевић” отворена је изложба слика Милијане Вујовић, академске сликарке, која се публици представила изузетном поставком двадесетак уља на платну, на којој би јој могли позавидјети и стари мајстори. Харизмом и топлином дочекивала је љубитеље ове умјетности, што се често не cpеће на оваквим врстама манифестација.

       Ријеч је о умјетници која не може, а да се не заволи „на прву лопту”, баш као и њене слике. Са њених платана, „испловљавали” су пејзажи изузетно префињеног колорита и готово сфумато атмосфери која је код многобројних посјетилаца будила низ асоцијација. Радовима доминира веома доживљен пејзаж и понека уметнута мртва природа, али увијек с мјером и разлогом. Камен и вода, иако чине основну детерминанту пејзажа, осликани су на такав начин да гледалац може да „чита” не само једну племениту умјетничку душу, апсолутно посвећену ономе што ради, већ му и даје велики простор да њене слике доживе веома лично, да се у њима нађе, препозна или „ишчита” нешто друго.

       Ову изложбу је, бираним ријечима отворио Мишо Вемић, академски сликар из Никшића, који је истакао да иако се сликарка формирала у временима када су ескалирале највеће људске приземности њене слике одишу чистотом духа и смоције.

       Не бих рекао да пред сликама Милијане Вујовић треба одмарати, него се замислити, прије свега. Милијана, као да гледаоца, помало онечовјеченог и одрођеног од природе, жели да привуче и приволи да се поново споји сам са собом и исконским у себи. У овим тешким временима, када научници покушавају да испровоцирају велики прасак, да испровоцирају Творца, да болестима које су они створили дају имена животиња, свака од ових слика… нуди наду за нову наду -казао је Вемић.

       Милијана Вујовић је присталица класичних умјетничких дјела, односно, објашњава она, „да је слика слика, а скулптура скулптура”. Није присталица модернистичких инсталација, сматра да умјетник треба да уложи напор у своје умјетничко дјело; Не прихвата да се са нешто мало труда, може направити нешто добро. Нa нашу констатацију да њеним сликама доминира асоцијатаван пејзаж Вујовићева је одговорила да се радује што је неко то примијетио.

       Сваки човјек индивидуално доживљава умјетничко дјело. Свако на свој начин нешто у овим сликама препозна. Камен радим одавно. То је тема коју дуго истражујем и која чини мој умјетнички свијет. Моје сликарство ослоњенo је на снажну интуицију. Море, које је такође присутно на сликама, производ је окружеша у којем живим скромно јс казала Вујовић, иако судећа по њеном веома раскошном таленту и изузетном сензибилтету, разлога за скромност нема.

       Црногорску сликарску сцену, оцијенила је богатом и оном која иде у корак с временом.

Ксенија Матовић, новинар

 

 

Poštovana publiko, dobro veče i dobrodošli na samostalnu izložbu umjetnice Milijane Vujović.

Milijana Vujović se kroz ovaj ciklus bavi studijom našeg kulturnog nasleđa; savremenim pristupom i intelekualnim naporom ona stavara imaginarni pejzaž čiji motiv jeste krš.

Kamen kao simbol vremena, smibol našeg autentičnog lokaliteta iz koga se promalja život kroz sitno rastinje, krš koga samo vrijeme oblikuje i koji je u veliko dio naše svakodnevice jeste likovna preokupacija umjetnice.

Snažnim skulptorskim volumenom kamen se rađa u Milijaninom pejzažu. Ona pažljivo oslikava svaki detalj koji se na njemu nalazi, svaku pukotinu, liniju, bzrazdu kao i teksturu koja je sama po sebi fascinantna i karakteristična za svaki pojedinačno. Posmatrajući ova ostvarenja pokušavate da odgonetnete kako je umjetnica uspjela da upije svaki detalj te kroz njenu artukulaciju kamen postaje monumentalan.

  • Okruženje u kojem kamen oživljava na Milijaninim platnima se može protumačiti i kao dvije stvaralačke struje koje se u njoj bore. Dakle, na jednima preovladavaju ahatne nijanse crvene, sive, oker i braon boje sa primjesama bijele u funkciji svjetlosti, dok su na drugima prozračne akvarel nijanse plave, žute i roze. U oba slučaja možete primjetiti da umjetnica koristi Mikelanđelov non finito, ali on ne prelazi u asptrakciju već se zadržava u granicama asocijativnog. Umjetnica se takođe koristi driping metodama koje jasno razdvajaju njen savremeni pjezaž od realističnog pejzaža.

Elementi unutar kompozicije su povezani i podilaze motivu. Kamen je priziv vidljive predmetnosti koji odražava umjetnicinu emotivnost i senzibilnost. Milijana inspirisana prirodom od nje polazi i dospjeva do prirode slike i njenog zasebnog svijeta, a taj svijet je sagrađen od autentičnih vizuelnih, likovnih i poetskih dejstava.

Herceg Novi, 05. oktobar 2017. godine

Kristina Milatović,
istoričarka umjetnosti 

 

 

Temelj slikarske mitologije Milijane Vujović je priroda, doživljena pogledom i proživljena duhom. Nadahnuta mediteranskim podnebljem kojem pripada, u centar svojih likovnih istraživanja postavlja kamen kao glavnu motivsku odrednicu, i boju kao osnovni gradivni element.

Pejzaži rađeni u prirodi ili samo započeti, da bi kasnije u ateljeu dobili završnicu utapanjem  u mističnu atmosferu mitskih predjela, predstavljaju intimne zapise i poetske vizije svijeta koje slikarka nosi u sebi.  Realitet je samo paravan koji se otvara ka suštini slikarkine ličnosti formirajući autentičnu likovnu i  emotivnu ikonografiju.  

Polazeći od pojavnosti razvija širi dijapazon prizora. Od elegičnih predjela u plavičastim izmaglicama akcentiranih višestrukim simbolističkim elementima kao što su drvo masline ili čempresa (mitski simboli snage, života, mira, mudrosti), kamena plastika arheološkog nalazišta (Duklja), do predstava monumentalnih gromada kamena u primordijalnom ili apokaliptičnom stanju. Takvim prizorima vlada osjećaj bezvremenosti, oni su početak, ali i kraj…u  njima vrijeme staje.

U kompozicionim rješenjima primjenjuje centralni rakurs. Kamen/stijenu/krš postavlja u prvi plan dok pozadina ostaje prostor u perspektivi, ili se samo nazire, a katkad i izostaje. Takvim odnosom, okosnicu svoje slikarske ikonografije, kamen, kao univerzalni simbol snage i vječnosti, uzdiže na nivo religioznog. Kamen postaje oltar slikarkinog stvaralačkog bića, mjesto njene istine, molitve i nade, mjesto prelaza iz jednog u drugi svijet, iz fizičkog u metafizički.

Materijalizaciju postiže kontrastima hromatskih vrijednosti. Radovi u akvarelu i oni rađeni u tehnici ulja na platnu, pokazuju značajnu razliku u kolorističkim odnosima. Dok na platnima dominiraju prigušeni tonovi – oker, braon, plave i crvene, na akvarelima oblikujući faktor postaje sonorna svijetlost iz koje proizilaze koloristički zvučni prizori. Okretanje akvarelu i otkrivanje svjetlosti unose novu vrijednost u Milijanin slikarski opus. Nerijetko, na ovim radovima, gestualna žestina u monohromatskim zapisima formu dovodi do apstrakcije, a driping metod pojačava dramski efekat i unosi impulsivan naboj.

Realistički tematski siže u osnovi, ekspresionstička intoniranost i koloristička zvučnost, odlika su Milijaninog likovnog rukopisa, od manjih do većih formata, od tehnike ulja na platnu do akvarela, u različitim dijapazonima raspoloženja diktiranim kako od strane predstavljačkih mogućnosti same tehnike, tako i od autorkinog trenutnog senzibiliteta.

Za Milijanu Vujović stvaralački put predstavlja konstantno traganje za životnom istinom, unutrašnjom ljepotom i ličnim mirom. Na tom putu gradi i potvrđuje svoje duhovno i emotivno biće, a slikarstvo prepoznaje kao svoju sudbinu. Sa istinskom posvećenošću i predanošću stvara osobene harmonije umjetničke zamisli i slikarske egzekucije. Oslonac svog kreativnog rada pronalazi prvenstveno u povjerenju u sebe i vrijednosti umjetnosti koju stvara što je čini istrajnom u aktivnom pozicioniranju na savremenoj crnogorskoj likovnoj sceni.

Mirela Čormaković,
istoričar umjetnosti

 

POČETNABIOGRAFIJAGALERIJA