Montenegrina nastavlja sa afirmisanjem mladih stvaraoca iz raznih oblasti nauke, kulture, umjetnosti… Ovog puta vam predstavljamo Milanović Milku iz Herceg Novog, koja piše pjesme i ima želju da postane afirmisana crnogorska pjesnikinja.

 

 

Milanović Milka

Izbor pjesama

 

 

Rođena 19.07.1991. godine u Podgorici. Živi u Herceg Novom, gdje je završila osnovnu i nižu muzičku školu. U nižoj muzičkoj školi svirala je flautu. Nakon završene osnovne škole upisala je i završila srednju muzičku školu u Kotoru na teoretskom odsjeku gdje je svirala klavir. Sada je studentkinja Filozofskog Fakulteta u Nikšiću na odsjeku za Pedagogiju na trećoj godini.

Dvije velike Milkine ljubavi su poezija i mala djeca. Pisanjem se bavi od djetinjstva i kako su godine prolazile tako je i njena poezija bivala ozbiljnija. Jedna od njenih većih želja je da postane afirmisana crnogorska pjesnikinja čiji će se citati pamtiti dugo.

 

 

NEMA NAS

Ne idem više prema tebi,

jer taj put više ka sreći ne vodi,

ali ja uvijek biću tu, kad’ sve krene ti po zlu.

U snijegu trag ti poznajem,

i škripe koraci pod bijelim tepihom,

srce boli, znam da ti nedostajem,

znam da noći ove, dozivaš me krikom.

Kroz maglu života, tvoje oči sijaju

krenem ka tebi, a neka sila vrati me,

i uvijek ja, platim na kraju,

jer ti nisi čovjek zapisan za mene.

Svaki put se okrenem, kad’ neko negdje te pozove,

i oči sijaju kao bisera dva,

i danas sačinjavaš sve moje snove,

još uvijek zbog tebe, borim se bez poraza.

Kao so na rani, boli tvoj izblijedjeli kaput,

i izgužvana maramica preklopljena na pola,

jer neke stvari, ne mogu se u životu, gubiti dva put’

a ti ponio si sa sobom, i moj dio bola.

Ne idem više našim sokakom koji se gubi,

ne pružam ruke, kad rane zabole,

i danas, tamo negdje moja duša te ljubi,

 negdje tamo naša srca se ipak vole.

Na zvona naših imena zabole kosti,

na crvenim usnama, procuri ukus gorak,

jer i danas odzvanjaju u mraku, tvoje riječi “oprosti”

a boli me to što smo nestali,

na samo jedan, jedan pogrešan korak.

 

LOŠE NOĆI

Nije ovo moja noć, opet sve mi nedostaje,

i znam da drugoj moraš poć’,

ali nemoj  opet da me ljubiš molim te.

Nije ovo moja noć, sve me na tebe podsjeća,

i novo jutro što će doć’, i svaka nada sakrivena.

Ne želim da se sjećam, a slike same naviru,

nikad nisam bila tvoja sreća i samo rane ostaju.

Gitara negdje u daljini našu pjesmu svira,

i opet sa sobom borim se,

opet tvoje ruke ne daju mi mira,

a najveći dokaz ljubavi, jeste to što puštam te.

Nikad nisam bila sebična, uvijek si na prvom mjestu bio ti,

i ova stara priča nama slična, ne dozvoljava da se tebe oslobodim.

Čudni su putevi životni,

nekad stazom te odvedu koja tebi ne pripada,

spoji te sa osobom koja nije zapisana u tvojoj sudbini,

i ideš polako dalje, od pobjede do poraza.

Ni ova noć ne pripada meni, svaka sjenka liči na nas,

tamo negdje umorni i sneni,

u tragovima prošlosti nalazimo slamku za spas.

Nisi tu ali kao da jesi, i ne progovaraj ni riječi, samo nijemo ćuti,

tvoja sjenka reći će mi gdje si, a tebi odaće tajnu,

da ne mogu te zamjeniti ni svi ljudi.

 

PRIZNAJ MI

Tamna soba jecaje ubija,

ovo srce bori se da ne pukne,

napolju plače bijela čarolija,

a plačem i ja, jer ne umijem bez tebe.

zatvaram oči, a srce drhti,

nikada nije bilo hladnije zime,

a znam da mi voljećemo se, negdje i nakon smrti.

Škripe stare kočije,

 ali jecaj duše se ne umiruje,

u sebi pričam sve tiše,

 jer i ova hladna soba na tebe miriše,

a kada zaduvaju hladni vjetrovi,

ti na nas pomisli,

i ne daj suzi da kane,

mi sada liječimo stare rane,

samo na kraju ipak priznaj mi,

da smo vrijedili i da smo uspjeli.

 

ČUVAM TE

Svi moji koraci nazad vuku me, a gdje si ti?

ovo jeste naša scena, ali mi smo u pogrešnoj ulozi.

Nemoj da brineš za to, što nam više ne ide,

ne plačem jer boli me, ove rane samo su providne,

plačem jer nema nas, na našem putu odsjaja je tama,

u ovom trenutku možda čak i mrzim te, jer ovo izdržati, ja ne mogu sama.

Priznajem, za nas uvijek bila sam slaba, da nas sačuvam,

da gradim srušene mostove, više i ne pokušavam,

jer ćutanje je jedino što od nas ostaje.

Vidim te negdje tamo, na kraju tuđeg puta,

ruke visoko pružam ti, jer ne mogu biti ljuta,

sam si svoju sreću birao.

Kad srce zaboli te, to znaj da plačem ja,

jer ubija me sjećanje,

i na srcu stavi dlanove, tu ja zauvijek čuvam te.

 

ŠTA SAM TEBI JA?

Golub je golubici uvijek na snazi,

sunce je noći biser, da mu vječno sja,

golub golubicu od svega da štiti i pazi,

a šta sam tebi bila ja?

Oko zjenici kruna, da svaki put broji pobjede,

i kada gubi, da zasvira zlatna struna,

a šta sam tebi bila ja?

Voda zemlji da je hrani, i miluje u zraku,

veče zori, da je potopi do samog dna,

ruka ruci da pruži utjehu u mraku,

a šta sam tebi bila ja?

Leptir cvijetu uvijek da zakiti dan,

usna usni da mir i snagu da,

majka djetetu pruža ruku da spokojno hodi u san,

eh, a šta sam tebi bila ja?

Čaša stolu pomogne da se raspe o pod,

heroj heroju služi, da se predao ne bi,

kiša čovjeku nesvjesno da ubrza hod,

a šta sam bila ja tebi?

Anđeo đavolu, ipak bio je vijeran drug,

osmjeh bez suza, ne bi znao gdje bi,

i tuga i sreća, uvijek vrte se u krug,

a  ja ne znam šta bila sam tebi?

Ni nebo ne bi postojalo da nema kiše,

čežnja bi umrla da ne postoji iluzija,

i navike ne bi bilo, da ljubav se ne briše,

a jedino što ne znam je, šta sam tebi bila ja?

 

OPROSTI MI, SAMO SAM ŽENA

Da na koljenima puziš do mojih dlanova,

u očima tvojim da vidim iskrene suze,

da pjevaš mi pjesmu, ali bez stihova,

i da moju dušu, neki drugi muškarac uzme.

Htjela sam da vidim tvoju tugu,

da mi se kuneš i kad nisi kriv,

poslije mene nikada, da ne zavoliš neku drugu,

i da pored mene umireš, i onda kada si živ.

Htjela sam da me moliš,

rukama nježnim da sakriješ strahove,

vječno da mi se kuneš da me voliš,

i da ispuniš sve moje hirove.

Mili moj, koliko sam slaba da ne vidiš nikada,

nesiguran dodir moj da ti bude spokoj,

da budem tvoja zadnja čežnja i nada,

a ti meni da budeš, samo usputni broj.

Nikada da ne saznaš šta u sebi krijem,

da ne naslutiš koliko i mene boli,

onda kada u sebi pucam, tada najviše se smijem,

i da ova grješna duša, ipak zna da voli.

Htjela sam da se boriš za mene do krvi,

da na mene uvijek pomisliš kada zamiriše kosa njena,

da mi ne budeš ni poslednji ali ni prvi,

i sve ovo oprosti mi srećo, ja samo sam žena.