Milorad Nikčević – Demonski karakter lika Smail age Čengića Ivana Mažuranića

 

Poštovani pośetioci, s posebnim zadovoljstvom vas obavještavamo, da ćemo u narednom periodu na našem Portalu prenijeti nekoliko naučnih radova koji su objavljeni u Zborniku Ivan Mažuranić (1814-1890) i Crna Gora, koji je izašao nakon realizovanog polivalentnog i međudržavnog/međunarodnog projekta Dani Ivana Mažuranića (1814-1890) u Crnoj Gori, koji je održan od 27. 09. do 01. 10. 2009. godini na Cetinju.  

Po širini i dubini zahvata, svi sadržaji u (kon)tekstu Ivana Mažuranića su na naučno zavidnom nivou. 

Prezentovanje ovih sadržaja omogućio je prof. dr Milorad Nikčević, pa se gospodinu Nikčeviću srdačno zahvaljujemo. 

U prvom dijelu objavljujemo naučni rad prof. dr Milorada Nikčevića “DEMONSKI KARAKTER LIKA SMAIL-AGE ČENGIĆA IVANA MAŽURANIĆA U ISTOČNOEVROPSKOME I ZAPADNOEVROPSKOME KNJIŽEVNOM KONTEKSTU”.
Na početku dajemo biografiju autora, uvodne napomene o projektu, kao i osvrt prof. dr Milorada Nikčevića “ZAŠTO MAŽURANIĆ U CRNOJ GORI?”

 

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.

 

BIOGRAFIJA

Književni istoričar, teoretičar i književnik Milorad Nikčević rođen je 14. januara 1941. godine u Stubici / Pješivci u Crnoj Gori. Osnovnu školu završio je u Bogetićima, a gimnaziju u Nikšiću. Diplomirao je studij slavistike (jugoslavistiku i rusisiku) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu magistrirao je s tezom Stefan Mitrov Ljubiša i Njegoš – uticaji i paralele. Doktorsku disertaciju pod naslovom Crnogorska pripovijetka od 60-ih godina 19. vijeka do prvog svjetskog rata odbranio je na Filološkom fakultetu u Beogradu i stekao akademsko zvanje doktor filoloških nauka. Studijski se usavršavao na Državnom univerzitetu „Lomonosov“ u Moskvi (1975), na University of California u Los Anđelesu (1989), Zatim na Zagrebačkom Filozofskom fakultetu (1996) i na University of Berkeley u San Francisku (2001). Više od jedne decenije predavao je hrvatsko-srpski i ruski jezik s književnošću kao srednjoškolski profesor u Školskom centru „Ruđer Bošković“ u Osijeku (od 1970-1980). Radio je u Zajednici opština Slavonije i Baranje sa sjedištem u Osijeku, a potom u istom svojstvu  kao republički savjetnik/inspektor za prosvjetu, nauku i kulturu u Ministarstvu prosvjete u Zagrebu (1980-1986). Od 1979. do 1986. godine predavao je kao univerzitetski profesor ruski jezik (dopunski rad) na Medicinskom fakultetu i Višoj medicinskoj školi Sveučilišta u Zagrebu na dislociranom studiju u Osijeku. Položio je stručni ispit za profesora srednje škole i državni ispit u upravi. Županijski sud u Osijeku imenovao ga je 1997. godine za stalnog sudskog tumača za ruski, „rusko-ukrajinski“ i srpski jezik (1997), a 2012. godine i za crnogorski jezik.

Od 1986. godine radi kao docent, potom kao vanredni profesor (1989), zatim kao redoviti profesor (1996) i naposljetku kao redoviti profesor u trajnom zvanju (2001) na Odsjeku kroatistike (Katedra za hrvatski jezik i književnost) na Filozofskom (bivšem Pedagoškom) fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Predavao je kolegije Metodika jezika i književnosti, a od 1993. Metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i Metodiku nastave književnosti. Od 2005. do penzionisanja 2011. godine predsjednik je i jedan od utemeljitelja Katedre za metodike i metodologiju znanstveno-istraživačkog rada nastave jezika i književnosti. Od školske 2014/2015. godine jedan je od utemeljitelja i stalni  zaposlenik novootvorenog Fakulteta za crnogorski jezik i književnost u Cetinju đe je preuzeo kolegij Crnogorska književnosti za studente prve i narednih godina.

 

U zvanju znanstvenog savjetnika prof. Nikčević je saradnikom na enciklopedijskim edicijama Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža” u Zagrebu i brojnim naučnim institucijama u RH i CG. Ujedno je saradnikom na Književnoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda za koju je napisao brojne enciklopedijske odrednice.

Učesnik je mnogih inostranih i domaćih konferencija i kolokvija, đe se raspravljalo o nacionalnim entitetima, njihovim doticajima, susretima, interkulturnim vezama i konfesijama. Skrećemo pažnju na:

–    zagrebačkom Filozofskom fakultetu (1996) – gost profesor 2 semestra: studija Montenegrine (Crnogorska književnost i Crnogorska kultura i civilizacija).

–    University of  UCLA(Los Angeles, 1989) – višemjesečna predavanja na Slavističkoj ljetnoj školi.

–    Sveučilište „Janos Panonijus“ i Hrvatski znanstveni zavod, Pečuh (1997) na temu: Hrvati i Mađari u svjetlu prožimanja kultura i jezika

–    University of Berkeley (San Francisco, 2001) – višemjesečna predavanja na Slavističkoj ljetnoj školi.

–    Školski vjesnik, Split 2003.  poziv na obilježavanje 70-godišnjice od rođenja  prof. dr. sc. Ivana Mimice

–    Dukljanska akademija nauka i PEN Centar Crne Gore (2004) na temu: Štokavski književni jezici u porodici slovenskih standardnih jezika

–    Filozofski fakultet u Nikšiću (2005) na temu: Referencija i recepcija  savremene crnogorske književnosti u kontaktnim zemljama

–    Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje u Cetinju (2005) na temu Vuk Karadžić i Crnogorci

–    Grad Vukovar 2006: Paradigma muke Vukovara i Dubrovnika u apokaliptičkim vizijama suvremenih crnogorskih umjetnika  (pojedinačno predavanje za građanstvo)

–    Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje u Cetinju (2005) na temu Norma i kodifikacija crnogorskog jezika

–    Gradska biblioteka Zagreb i PEN Centar Zagreb 2006. na temu: Paradigma muke Vukovara i Dubrovnika u apokaliptičkim vizijama suvremenih crnogorskih umjetnika (pojedinačno predavanje uz kazivanje autentičnih tekstova: dramske umjetnica Vlaste Ramljak)

–    Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje u Cetinju (2006) na temu Tekuća crnogorska istoriografija i povijesna leksikografija

–    Društvo crnogorsko-hrvatskog prijateljstva Dubrovačko-neretvanske županije, Dubrovnik (2007) na temu Paradigma muke Dubrovnika i Vukovara u apokaliptičkim vizijama suvremenih crnogorskih umjetnika  (tekstove čitali dramski umjetnici Dubrovnika – pojedinačno predavanje za građanstvo).

–    Lavovski univerzitet Ivan Franko u Lavovu/Ukrajina (2007) na temu Srednjojužnoslavenski jezici u sinkroniji i dijakroniji u povodu knjige prof. dr. sc. Ljudmile Vasiljeve.

–    Dukljanska akademija nauka i umjetnosti i Crnogorska pravoslavna crkva, Cetinje (2008) na temu Rat i ratne refleksije (paradigma stida i srama nad Srebrenicom, Vukovarom i Dubrovnikom)

–    Isusovački fakultet u Splitu  (2010): fra Šimun Milinović, barski nadbiskup – život i djelo (o 100. obljetnici smrti 1910. – 2010.) Nastupio s temom: Doprinos Šimuna Milinovića (1835. – 1810.) duhovnom i kulturnom životu Crne Gore / Boke Kotorske u razdoblju knjaza/kralja Nikole I. Petrovića Njegoša − novo iščitavanje korespondencije.

–    Istarsko povijesno društvo/Societa storica Istriana (2012.) na temu knjige dr. sc. Alojza Štokovića, Crnogorsko nasljeđe u Istri.

–    Zajednica Crnogoraca Primorsko-goranske županije, Rijeka (2012), na temu San i java nad domovinom Crnom Gorom Ivana Jakšina Brajovića

 

Utemeljitelj je Crnogorskog studija Montenegrina (1995) (Crnogorska književnost, Povijest crnogorske kulture i civilizacije) i prvi je gostujući profesor toga studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1996).

 

Predlagač je programa i nositelj kolegija Hrvatske književne komunikacije s crnogorskom književnošću (vidovi i aspekti) na poslijediplomskom i doktorantskom studiju Hrvatski jezik i književnost u kontekstu srednjoeuropskih jezika i književnosti na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Od 2005. do 2011. pročelnik je i jedan od utemeljitelja Katedre za metodike i metodologiju znanstveno-istraživačkoga rada nastave jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Osijek.

 

Jedan je od utemeljitelja Instituta za crnogorski jezik i književnost u Podgorici (sačinitelj elaborata s drugima) (2010). Takođe je i jedan je od utemeljitelja Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.

 

Osnivač je i potpredsjednik prvog Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” (1990), Nacionalne zajednice Crnogoraca (1993), predsjednik je Crnogorskog društva “Montenegro–Montenegrina” u Zagrebu (1995–1997), Crnogorskog kulturnog društva “Montenegro – Montenegrina” u Osijeku (1997 do sada). Demokratskog saveza Crnogoraca Republike Hrvatske (2006 – 2014). Sada je potpredsjednik Hrvatsko-crnogorskog društva prijateljstva “Croatica Montenegrina” RH (2000 do sada). Kao takav biran je na izborima za nacionalne manjine u prošlom i ovom razdoblju za predstavnika crnogorske manjine za grad Osijek, a u ovom periodu dva puta za Osječko-baranjsku županiju.

 

U najnovije vrijeme, s blagoslovom poglavara Crnogorske autokefalne pravoslavne crkve i Punomoćjem njegova Preosveštenstva Arhiepiskopa cetinjskog i Mitropolita crnogorskog Mihaila (Miraša) Dedeića, prof. Nikčević je naimenovan povjerenikom i punomoćnikom u Republici Hrvatskoj. Kao takav on je inicijator, pokretač i realizator osnivanja Crnogorske autokefalne pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj (priznata 2006). Sudionik je književnih razgovora na HTV-u, na Drugom i Trećem programu Radio Zagreba, te na televizijama Sarajeva i Titograda / Podgorice.

 

Za stručni, naučni, pedagoški i kulturni rad dobio je više priznanja i nagrada. Posebno se ističe: Pečat grada Osijeka (2003) za izuzetna ostvarenja u području znanosti, Nagrada Osječko-baranjske županije (Plaketa, Pečat i novčana nagrada) za životno djelo (2012), posebna Povelja Crnogorske pravoslavne crkve uz zahvalnost i dobročinstvo na priznavanju naše svete crkve u Republici Hrvatskoj (2006), te Odličje reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića koje mu je uručio predśednik RH gosp. dr sci Ivo Josipović, 7. oktobra 2014. u Zagrebu.

 

O naučnom, kulturnom i prosvjetnom portretu prof. Nikčevića snimljeno je više televizijskih emisija, dokumentarnih priloga na HRT-u, crnogorskoj državnoj televiziji i drugim televizijskim postajama u zemlji i inozemstvu.

 

Veliki broj književnoistorijskih, književnoteorijskih, kulturoloških, lingvističkih, paleoloških studija i rasprava, eseja, feljtonskih i drugih diskurzivnih kolumni, prikaza i stručno-metodičkih i metodoloških radova, objelodanio je prof. Nikčević u raznim periodičnim publikacijama, tematskim i specijalističkim zbornicima, dnevnim listovima i revijama i to u većini bivših jugoslavenskih republika te u inostranstvu. Sudjelovao je sa saopštenjima na mnogim naučnim i stručnim skupovima, slavističkim, filološkim i folklorističkim kongresima, tematskim i specijalističkim konferencijama, kolokvijima, međunarodnim i brojnim domaćim filološko-slavističkim kongresima i simpozijima van svoje domicilne i novostečene Republike Hrvatske.

 

Prof. dr Milorad Nikčević je objavio 22 monografske publikacije (samostalno ili u koautorstvu) . Urednik je i priređivač 28 knjiga i zbornika radova, a recenzent je preko stotinu (108) knjiga i članaka u periodici. Autor je 792 bibl. Jedinice  naučna i stručna rada koji su objavljeni u monografskim publikacijama i zbornicima, kao i 176 studija, eseja i članaka u periodičnim publikacijama (novinama i časopisima). Takođe je autor preko sedamdeset (73) predgovora, pogovora i recenzije. Uz brojne intervjue koje je dao za razne novine, radio i TV kuće, njegov stvaralački opus broji 791 bibliografsku jedinicu.

 

O prof. Nikčeviću pisano je u književno-istorijskoj i kritičkoj literaturi blizu 700 (673) priloga. Objavljena su i dva posebna izdanja o njegovom stvaralaštvu: Dnevnik čitanja jednog intelektualca ( Književnokritička misao o djelu Milorada Nikčevića) (2006) i Zbornik Milorada Nikčevića Između dviju domovina (2011). U pripremi za štampu je još jedna publikacija (Zavod za izdavanje udžbenika Crne Gore).

 

Profesor je Nikčević ostvario velik broj institucionalnih projekata na nekoliko sveučilišta u bivšoj Jugoslaviji, Republici Hrvatskoj, te u inostranstvu. Ističemo:

1991. a) Bajronski elementi – distinktivni znak strukture Smail–age Čengića Ivana Mažuranića (Romantični kontekst i pitanje: da li je Smail-aga bajronski tip čovjeka) (Byronic elements as struktural features of Ivan Mažuranić’s Smail-aga Čengić) u zborniku Bajron i bajronizam u jgoslavenskim književnostima (Byron anad Byronizm in Yugoslav Litweratures), Institut za književnost i umetnost, Beograd i Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1991.
1992. b) Tragom umjetnosti riječi Dušana S. Đukića – Hrvatska moderna, Croatica XXII, sv. 35-36, Zagreb, 1991.
1993. c) Barokna književnost bokokotorskog korpusa i njeni tematsko-motivski i jezično-stilski dodiri sa slavonskim barokom – Barokna književnost Slavonije, u zborniku Ključevi raja, Zagreb, 1995.
1994. d) Poezija Augustina Tina Ujevića u europskom književnom kontekstu, u zborniku Mađari u svjetlu prožimanja kultura i jezika, knjiga 2, Pečuh/Mađarska, 1997.
1995. e) Nad povijesnim tokovima i izvorima korespodencije Josipa Jurja Strossmayera i Nikole I. Petrovića Njegoša – Corpus Strossmayranum, Revija, 1990, Osijek, 2000.

 

Od godine 1994. Nikčević je nosilac (kao glavni istraživač i urednik/redaktor) institucionalnog međunarodnog projekta Jezici i kulture u doticaju u okviru kojega su, sa sveučilišnim profesorima iz Republike Hrvatske i Republike Crne Gore,  već realizirani sljedeći sadržaji:

1994. a) Pola milenija Crnojevića štamparije, Zagreb, 1994. (Knjiga sažetaka).
1995. b) Pola milenija Crnojevića štamparije, Zagreb, 1996. (Zbornik radova).
1996. c) Peroj / Istra – u prošlosti i sadašnjosti, Tabula, Filozofski fakultet, Pula, 2000.

 

U razdoblju od 2002 – 2007. godine projektu je naziv Kulture u doticaju : stoljetne hrvatsko-crnogorske veze : (komparativni kontekst). Od 2007. do 2011. godine kontinuitet je nastavljen jer je tada voditelj i glavni istraživač na projektu Kulture u doticaju : stoljetni hrvatski i crnogorski književni kontinuiteti. U okviru njega realizovan je polivalentni međudržavni i međunarodni potprojekat Dani Ivana Mažuranića (1814-1890) u Crnoj Gori 2009 (u Cetinju od 27. septembra do 1. oktobra 2009). Potprojekti vezani za Crnojevića štampariji, za Peroj i za Ivana Mažuranića rezultirali su naučnim skupovima i zbornicima radova kojima je profesor Nikčević glavni pokretač, organizator i urednik. Posebna je zasluga što je prof. Nikčević u sklopu toga projekta  stvorio selekciju uzornoga kadra, ponajviše iz redova svojih studenata, s odbranjenim doktorskim disertacijama koje su velik doprinos poredbenoj kroatistici i montenegristici.

 

Na prijedlog Vlade Crne Gore, Univerzitet u Podgorici imenovao ga je početkom 2006. godine u ekspertni tim, zajedno sa akademikom Vojislavom P. Nikčevićem i saradnicima, kojem je povjerena priprema i izrada nacionalnog projekta Istorija crnogorske književnosti.  Projekat je realizovan, a prof. Nikčević je monografski obradio treći svezak, period od 1852. do 1918. godine (Institut za crnogorski jezik, Podgorica, 2012).

Saradnik je na projektu Instituta za crnogorski jezik i književnost Bibliografija NJEGOŠ, u okviru kojega je objavljena četvorotomna bibliografija svih radova o Njegošu i svih izdanja Njegoševih djela na štokavskim standardnim jezicima i u Europi (2013).

Saradnik je na projektu Instituta za crnogorski jezik i književnost: Književno stvaralaštvo Crnogoraca u Vojvodini.

 

Milorad Nikčević je 80-tih i 90-tih godina bio jedan od urednika:

Revije : časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja (Osijek),  srednjoškolskog lista Napredni kemičar (Osijek), uredio je u koautorstvu Facta montenegrina, br. 4 (tematski), Zagreb, 1995 (Za novi pristup Njegoševe Luče mikrokozma (1845) – 150 godina njene univerzalnosti) i Facta montenegrina, br. 16 (tematski), 2000 (Peroj (1657) crnogorska enklava u Istri). Uredio je i časopis  Tabula, br 2 u kojem su objavljeni rezultati IV. međunarodnog znanstvenog skupa Jezici I culture u doticajima : Peroj / Istra u prošlosti i sadašnjosti, Filozofski fakultet u Puli, 1999/2000.

 

Sada je član uredništava časopisa:

Život i škola : časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja (Filozofski fakultet, Osijek) i međunarodnog časopisa Lingua Montenegrina : časopis za jezikoslovna, književna i kulturna pitanja (Institut za crnogorski jezik i književnost i FCJK) u Podgorici/Cetinju.

 

Zastupljen je kao kulturni, prosvjetni i naučni radnik u sljedećim posebnim edicijama:

1. Prilozi za leksikon crnogorske kulture, ur. Nikola Racković, Cetinje, 1987, 141-142.
2. Hrvatski leksikon, ur. dr. Antun Vujić, II. svezak, L – Ž, Naklada leksikon d. o. o., Zagreb, 1997, 174.
3. Leksikon pisaca Jugoslavije, IV. tom, M – NJ, Matica srpska, Novi Sad, 1997, 687 – 688.
4. Osijek i okolica, ilustrativna monografija, “Riječ”, Osijek – Vinkovci, 1998, 146.
5. Leksikon članova Društva hrvatskih književnika (Ususret stogodišnjici Društva 1900 – 2000.), “Riječ”, Vinkovci, 1999, 212 – 213.
6. Who’s Who at the university of Josip Juraj Strossmayer in Osijek, Osijek 2002, 124.
7. Monografija Pedagoškog fakulteta (1977-2002), Sveučilište J. J. Strossmayera, Osijek, 2002, 43 – 44.
8. Helena Sablić Tomić / Goran Rem: Slavonski tekst hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2003, 552.
9. Hrvatski osobnik, Lexicographic institute “M. Krleža”, Zagreb, 2003.
10. Hrvatski thsaurus, Lexicographic institute “M. Krleža”, Zagreb, 2003.
11. Enciklopedija crnogorskoga naroda, DANU, Podgorica (u pripremi).
12. Nikola Racković, Leksikon crnogorske kulture, Podgorica, 2009.
13. Ko je ko u dijaspori Crne Gore/nauka, Centar za dijasporu Crne Gore, Podgorica, 2013.

 

Sudjelovao je kao mentor na izradama i obranama brojnih doktorskih disertacija i uvijek je išao u susret mladim ljudima / mladim naučnicima.

Školske 2006/07. prof. Nikčević je u okviru institucionalnoga projekta o Peroju utemeljio dopunsku “Perojsku školu” za đecu crnogorskog entiteta u RH koja je djelovala nekoliko godina i bila je smještena u Međunarodnom đečjem ljetovalištu u Puntiželi” (nadomak Peroja). Konstatirano je da je to bila “prva dopunska škola crnogorske đece na svijetu”.

 

Uredio je i napisao tekstove u reprezentativnim katalozima izložbi: slikara-grafičara Stanka Grubača Dragulji Osijeka (Osijek, 1998) te akademskoga slikara Veselina Banjevića Mediteransko-koloristički simboli Veselina Banjevića – izložba koja je prezentirana u nokoliko gradova Hrvatske (Osijek, 1998, Pula, 2000, Rijeka 2002). U taj tematski okvir smještamo i izložbe akademskog slikara Miroljuba Pavlovića iz Novigrada istarskog, koji je nedavno preminuo.

Profesor Nikčević je član sljedećih institucija u Republici Hrvatskoj i inostranstvu:

– Društva Hrvatskih književnika

– Matice hrvatske

– Hrvatskoga filološkog društva

– Hrvatskoga društva folklorista (Sekcija za književnost)

– Društva hrvatskih sveučilišnih nastavnika

– Društva nezavisnih pisaca Crne Gore / Podgorica

– Društva estetičara i etičara Crne Gore

– Instituta za crnogorski jezik i književnost / Podgorica

– Bio je članom Matičnog odbora za filologiju (izbor sveučilišnih nastavnika

   u sva naučna zvanja) u Ministarstvu znanosti, prosvjete i sporta Republike

  Hrvatske (od 2010 – 2014).

– Redovni je član/akademik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti   (DANU).

– Godine 2016. izabran je za predsjednika Odbor za nauku i prosvjetu Svjetske dijaspore CG.

 

 

Kad se sagleda u cjelini znanstveni opus Milorada Nikčevića, lako je uočljivo da je on po primarnim interesima i postignućima zapravo istoričar i teoretičar književnosti. Središnje mjesto u njegovim književnoistorijskim istraživanjima pripada crnogorskoj i hrvatskoj književnosti XIX i početka XX vijeka. Tematikom je Nikčević uglavnom orijentiran na crnogorsku književnost naznačenoga perioda, dok je pristupom materiji, načinom njezine obrade, u prvome redu, usmjeren na međuknjiževna prožimanja. Ogleda se to i u njegovoj doktorskoj disertaciji u kojoj je osvijetlio cio jedan nepoznati korpus literature i sagledao ga u kontekstu južnoslavenskih i evropskih literarnih tokova. Takva je, na koncu, i njegova kapitalna Istorija crnogorske književnosti od 1852. do 1918 (štampana 2012). I samo površnim pogledom na Nikčevićevu obimnu bibliografiju otkriva se njegova posebnost koja se očituje u identitetskim dvojnostima, višesmjernom sagledavanju činjenica i prekoračivanju granica: Hrvatski i crnogorski književni obzori: povijesni književno-kulturni kontekst (1995), Na civilizacijskim ishodištima: književni suodnosi i interferencije (1999), Komparativna filološka odmjeravanja (2006) itd., itd.

 

Docent dr. sci Jakov Sabljić

 

 

IVAN MAŽURANIĆ (1814-1890) U SREDIŠTU KULTUROLOŠKE
I NAUČNE POZORNOSTI CRNE GORE 2009. GODINE 

Polivalentni i međudržavni/međunarodni projekt Dani Ivana Mažuranića (1814-1890) u Crnoj Gori održan je od 27. 09. do 01. 10. 2009. godini u Cetinju/CG. U dnevnoj štampi projekt je opisan mnogim pohvalnim izrazima: “kulturni praznik”, “uspješno realizirana ideja zbog širenja horizonata dvaju naroda”, “sredstvo učvršćivanja i produbljivanja hrvatsko-crnogorskih nacionalnih odnosa”, “projekt od iznimnog značaja”, “projekt dostojanstva i časti”, “Univerzalne vrijednosti Mažuranićeva djela” itd.

Projekt je proistekao iz višedecenijskog projekta Kulture u doticaju: stoljetni hrvatski i crnogorski književni identiteti kojega je financirlo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske i Skupština Crne Gore. Milorad Nikčević, redoviti profesor s Filozofskog fakulteta u Osijeku, bio je njegov voditelj te misaoni pokretač i glavni inicijator. Višesadržajna manifestacija održana je pod pokroviteljstvom i (su)organizatorstvom mnogih institucija: Hrvatskog sabora, Skupštine Crne Gore, gradova Cetinja i Novog Vinodolskog, Hrvatsko-crnogorskog društva prijateljstva Croatica-Montenegrina iz Osijeka/Varaždina, Crnogorsko-hrvatskog prijateljskog društva Ivan Mažuranić iz Cetinja, Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević.

Hronologija sadržaja je pozamašna:

• Uvodni dio prigodno je obilježilo prikazivanje filma Ivan Mažuranić – čovjek od kamena.
• folklorni nastupi kulturno-umjetničkih društava Ilija Dorčić iz Novog Vinodolskog i “Njegoš” s Cetinja.
• Kao materijalan trag za budućnost postavljeno je poprsje Ivana Mažuranića ispred Crnogorske narodne biblioteke na Cetinju, u “Aleji velikana”
• U muzeju Biljarda otvorena je retrospektivna izložba posvećena Mažuranićevu životu i djelu.
• Inicijalni odsječak svečanosti završen je akademijom u Kraljevskom kazalištu Zetski dom. Tamo je, nakon pozdravnih govora organizatora, političkih i kulturnih predstavnika s obiju strana izveden
• program s poetskim recitalom Vas je ova zemlja porodila te nastupom Kulturno-umjetničkog društva Ilija Dorčić.
• Sadržajna šarolikost također je vidljiva iz književnih predstavljanja uklopljenih u program. Od prezentiranih knjiga zapaženi su pretisci: prvih izdanja Smrti Smail-age Čengića (1846). Jedan je pretisak izašao u izdanju Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, a drugi u izdanju Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević, Crnogorsko-hrvatskog prijateljskog društva Ivan Mažuranić s Cetinja i Crnogorskog kulturnog društva Montenegro-Montenegrina iz Osijeka.
• Središnji dio manifestacije bio je Međunarodni znanstveni simpozij Ivan Mažuranić i Crna Gora 2009. Svoje teme vezane uz Mažuranićevo djelovanje prijavilo je i izložilo pedesetak naučnika iz: Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Ukrajine, Njemačke i Mađarske.
• Cjelokupne sadržaje polivalentnog projekta pratila je Programska knjiga manifestacija & knjiga sažetaka, Cetinje- Novi Vinodolski-Osijek, 2009, 243 str.

• Kruna cjelokupnog projekta pregledno je prezentirana u Zborniku Ivan Mažuranić (1814-1890) u Crnoj Gori, koji je uredio prof. dr sci Milorad Nikčević, Osijek-Cetinje, 2011, 859 str., a na kraju donosi sintetički film TV Crne Gore.

 

Milorad Nikčević
ZAŠTO MAŽURANIĆ U CRNOJ GORI?  

Crnogorsko-hrvatske književne veze i interkulturalni, in­terdisciplinarni modaliteti dvaju naroda, Hrvata i Crnogoraca, nastajali su u susretima i suodnosima. Kulturni su kontakti u po­vijesti između njih bili intenzivni jer su izrastali u sličnim povije­snim i arhetipskim okolnostima, kulturnim uslovima, u etnički i teritorijalno bliskim arealima, a bili su uvijek interaktivni.

Najintenzivniji zamah književno-kulturnih veza između Hr­vatske i Crne Gore ostvaren je u razdoblju duge vladavine dinastije Petrovića, sve do propasti crnogorske državnosti 1916/1918. go­dine. Brojni su kulturni poslenici dvaju naroda doprinijeli vidnom prosperitetu državnih, političkih i kulturnih veza: Petar I Petrović Njegoš gaji prisne kontakte s Hrvatskom, njegove sekretarske dužnosti obavlja književnik i kulturolog Hrvat – Fran Dolči, a njegov sino­vac Petar II Petrović Njegoš stvara još povoljniju duhovnu klimu, razvija duh hrvatskoga narodnog i kulturnoga preporoda/ilirizma u Crnoj Gori. On je u svojim idejno usmjerenim prilozima u peri­odičnim publikacijama Danici i Kolu hrabrio Hrvate, nudio im oružanu pomoć (banu Jelačiću) 1848. godine; stavljao im do zna­nja „da nijesu sami”. Stalne kontakte održava Njegoš preko hrvatskih kulturnih čelnika i političkih vođa: bana Josipa Jelačića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ljudevita Gaja, Mate Topalovića, Ivana i Antuna Mažuranića, Fridriha Oreškovića i drugih. Neki od njih u romatičarskome zanosu pośećuju Njegoša na Cetinju (1841).

Poslije revolucionarnih zbivanja u Hrvatskoj 1848. Njegoševa djela sve više objavljuju hrvatski listovi, serijski časopisi i pu­blikacije. U njima se ogleda ne samo sveslavenska uzajamnost nego i očuvanje Njegoševa opštejužnoslavenskoga opredjeljenja. Njegoš i njegovo djelo postaju i inspirativna tema ilirskih pisa­ca: Ivana Trnskog, Petra Preradovića, Meda Pucića, Ognjeslava Utješinovića, Stanka Vraza, Niccola Tommasea i drugih. I kasniji hrvatski kulturolozi, naučnici i umjetnici pokazuju zanima­nje za Njegoša i njegovo umjetničko djelo: hrvatski filolog Milan Rešetar, više od pedeset godina (1890-1940) bavi se izdavanjem, proučavanjem i komentiranjem Njegoševa Gorskog vijenca i dru­gih njegovih djela. Isto radi i Antun Barac koji na podsticaj Matice hrvatske (1947) izdaje Gorski vijenac u Zagrebu. Takođe, slavon­ski književni povjesničar i akademik Tomo Matić piše atipičnu i recentnu studiju (1920) naslovljenu „Osnovne misli Njegoševe Luče mikrokozma” (1845).

Uz Njegoša najznačajniji pjesnik i državnik svojega vreme­na, u istom razdoblju iliraca, bio je ban i književnik Ivan Mažuranić (1814-1890). On u zanosu i opštoj klimi ilir­skoga pokreta sazdaje spjev Smrt Smail-age Čengića („Iskra”,1846). U njemu je ispjevana najdublja i najsuptilnija apoteoza Crnoj Gori i Crnogorcima, njihovu nacionalnome identitetu, otporu i borbi protiv tuđina. Upravo su Petar II Petrović Njegoš i Ivan Mažuranić savremenici i personifikatori državnosti i poetske sli­ke svojih dvaju naroda, Hrvata i Crnogoraca. Njihovo novo či­tanje u naše vrijeme i u našoj savremenosti jeste pravi trenutak da se o odnosu velikih državnika i pjesnika, Njegošu i Mažuraniću, progovori na široj osnovi i uporednoj (komparativnoj) analizi i kritičkoj podlozi.

Međutim, Dani Ivana Mažuranića u Crnoj Gori imaju i mnogo dublje i šire značenje: Crnogorci se u svojoj slobodnoj i neovisnoj državi najdublje odužuju velikom pjesniku i hrvatskom državniku. Usmjereno je to oduženje prema istaknutome ilirskom književniku XIX stoljeća, njegovu svestranom dignitetu, knji­ževniku koji je proslavio Crnu Goru i Crnogorce u najtežim vremenima diljem Europe. On je u svojem povijesnom spjevu Smrt Smail-age Čengića (1846), različito od mnogih njegovih suvreme­nika, na temelju kontrasta, to jest niza oprečnosti po moralu, po­našanju i različitom poimanju svijeta i života Crnogoraca i Turaka, iz koncepcijskijeh umjetničkih razloga odstupajući u velikoj mjeri od konkretnijeh faktografskih činjenica, u vidu pet kompozicijskijeh se­gmenata spjeva (…) (slika) uzročno-pośljedično i veoma koherentno povezanijeh, dao najreljefniju integralnu sliku i najdublju moguću spoznaju o Crnoj Gori i Crnogorcima, uhvaćene u njihovijem naj-suštinskijem povijesnijem narodnosnim i nacionalnijem koordinata­ma i egzistencijalnijem odnosima. Konkretno, u poetskim vizijama i neponovljivim umjetničkijem sintezama epa neodoljivom snagom iz nečuvenih patnji i carstva zla postepeno izrastaju i defiluju Crnogor­ci iz istočnog i śeverozapadnog dijela Crne Gore (Brda i tzv. ‘Crno­gorske Hercegovine’ ) kao mučenici, vitezovi i zatočnici slobode koji, u tajnom suodnosu s Njegošem na Cetinju, kao njihovijem stvarnim gospodarem u centru slobodnog dijela zemlje i države odakle se ko­ordinira obrambenom i oslobodilačkom borbom svijeh Crnogoraca, napośljetku trijunfuju kao pobjednici dobra nad zlom. U tome se sastoji ideološki i filološki smisao Mažuranićeva spjeva (…).[1]

Uz sve to, najveći hrvatski pjesnik ilirizma i povjesničar svo­jeg vremena Ivan Mažuranić, Crnogorce je bez ikakve dileme i po­vijesnog ustezanja tretirao kao nacionalni entitet, dakle ono što oni zaista jesu – samorodan crnogorski narod, dok ih je njegov savremenik Njegoš često sekundarno, nesvjesno i bez osnova identifikovao kao da su njegovi zemljaci „srpskoga” etničkog porijekla. Ovo samo iz toga razloga što je crnogorska država Zeta u kasnom srednjem vijeku bila u sastavu nemanjićke (raške) države.

Nadalje, Ivan Mažuranić je u književnom nasljeđu ostavio značajne spise i poglede na nacionalni (hrvatski) jezik svojeg vremena. Svojim jezikoslovnim pogledima on se zapravo svrstava ne samo u najuži i najreprezentativniji krug lingvističkih radnika preporoditelja (…), već spada u red najpoznatijih hrvatskih jeziko­slovaca uopće[2] čiji su stavovi i jezikoslovne teze aktuelne još i da­nas, upravo inspirativne u trenutku kad se u Crnoj Gori etablira materinski narodni – crnogorski jezik!

Iz svega izloženog nameće se sljedeći zaključak: Ivan Mažuranić je produbljeno i kompleksno predstavljao odbrambenu i oslo­bodilačku borbu Crnogoraca. Ispoljio je i odlučno iskazao pozna­vanje povijesnih činjenica, fakata koji su stvorili Crnu Goru kao specifičnu zemlju, odnosno tretirao je Crnogorce kao samostalan narod i naciju koji je imao višestoljetnu atipičnu državotvornu formaciju. Dakle, u sintezi ovog projektnog obrazloženja želimo zgusnuti i naglasiti: golem je dug Crne Gore i Crnogoraca prema Ivanu Mažuraniću, velikom pjesniku i banu Hrvatske. Njegovo poetsko, političko i povijesno djelo zrači svojom aktuelnošću i savremenošću. On svojim djelom zapravo pokreće disput o aktuelnoj problematici modernim nacijama u Evropi, povezujući je sa domaćom tradicijom i istoriskom situacijom koja poruke prošlosti prenosi pokoljenjima i traje u sadašnjosti, nadrastajući vremensku omeđenost i poprimajući sveljudsko i svemirsko značenje.[3] Zato će Dani Ivana Mažuranića u Crnoj Gori biti samo djelić oduženja tom zajedničkom velikanu Hrvatske i Crne Gore.

[1] Vojislav P. Nikčević , Kroatističke studije, Erasmus naklada, Zagreb, 2002, 298-299. 17

[2] Isto.

[3] Milorad Živančević, Mužuranić, Matica srpska, Novi Sad i Globus, Zagreb, 1988, 5.

 

KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU ZBORNIKA, DA OTVORITE
NAUČNI RAD PROF. DR MILORADA NIKČEVIĆA