Miloš Dragović: Sjećanja na ratove – Dr Krsto Pižurica i prof. Vuk Radović

Priredili: dr Krsto Pižurica i prof. Vuk Radović
MILOŠ M. DRAGOVIĆ (1893-1990): SJEĆANjA NA RATOVE

Iz nedovršenog rukopisa dugogodišnjeg Šefa pisarnice Okružnog suda u Kolašinu i rezervnog kapetana

Slušajući starce

Kao učesnik u ratovima 1912-1918. i 1941-1945. godine ima mjesta da opišem moj životni put po zalasku u desetu deceniju starosti, u kojemu ću prikazivati istinu i samo istinu, koja može poslužiti mlađima ne kao savjet, jer im nije potrebit, a da svakojako ima mjesta da se ipak zainteresuju kako je bio težak život starijih i generacija moga doba.
Završio sam osnovnu školu školske 1906/7 godine. Usljed siromašnoga stanja nijesam mogao produžiti školovanje i radi toga što mi se već na školovanju u Beogrdu nalazaio stariji brat sada pok. Radoš Dragović.
Kao i veliki broj mojih školskih drugova, odao sam se poljoprivredi i stočarstvu. U čobanstvu na planini Sinjavini, čuvali su stoku mahom stariji ljudi, a uza se vodili svoju unučad da im pomažu i uče ih kako se čuva.
Među tim starijim ljudima bili su, kojih se ja sjećam: Novelja Jokov Šćepanović, Miro Milinkov Medenica, Radisav Milunov Ilić, a iz štitaričkih katuna, Marko Čobeljić i drugi, pa smo vazda na Savinoj vodi slušali njihove pametne razgovore, naročito o učešću u ratovima i to nam je bilo kao jedna vrsta škole. Zatim da se međusobno ne svađamo, pa mi je i sada puno njihovih savjeta u svježoj uspomeni.

Mladi čobanin

U vremenu sušnih godina, mi kao stanovnici Gornjomoračkog plemena: Janko Markov Dulović, Sava Mrakov Živković i ja s jeseni smo vršili ispašu u Stolu i Gradištima od zaposta Gospođina posta do Mitrova dne, kada smo sjavljivali Sava i ja kod Perute Žugića, a Janko kod Jovana Žugića, koji su bili sa kućama u neposrednoj blizini.
Na ispaši na Gornjomoračkim livadama ostajali smo dok nas je sagonio snijeg. Tokom jeseni noću smo slušali razgovore Perute Žugića i ostalih čobana, koji su sve bili zreli ljudi, a danju kada smo javili radi pojišta stoke na Grkovo, na Lipovske livade, zadržavali smo se i slušali razgovor Vučete Džajova Lazarevića koji nam je takođe kazivao puno lijepih i poučnih stvari. Naročito nas je interesovalo njegovo pričanje o boju na Morači gdje su potukli vojsku Mehmed-Ali paše i vratili ga sa 20.000 vojnika za Kolašin, da ne prođe preko Rovaca i Pipera u pomoć Sulejman paši sa kojim su vodili bitku Crnogorci gdje su bili Rovački i oba Moračka bataliona, koja je bitka u narodu nazvana „devet krvavije dana”. Gubici na Morači bili su veliki, među kojima mu je poginuo otac, a on da je bio ranjen.
Vrijeme do 1912. provodio sam pretežno kao čobanin, kada sam u prvome polugođu regrutovan i odslužio vojni rok pri komandi Četvrte divizije u Kolašinu.

Prve čarke

Dvadesetog jula Bjelojevići, Podbišćani i Štitaričani, zapalili su tursku karaulu na Pržištima, likvidirali posadu, ali su i sami imali velike gubitke, naročito u ranjenim.
Sjutradan 21. jula Lipovski batalion je stigao na položaj, a sjutra dan i Gornjomorački. Stari ljudi, koje nije teretila vojna obaveza, ni u aktivnoj vojsci ni u rezervi, nijesu ostajali kod svojih kuća, no su pošli sa vojskom i borbama poginuli stari ratnici: Božo Čogurić i komandir Vukalica Drašković, koji je sa četom Lipovaca branio manastir Morački 1887. godine. Zatekao se na katunu u Pilaću pod Jablanovijem vrhom i pri odlasku vojnika aktivne vojske, naredio je svome nepunoljetnome unuku Milutinu, da mu osedla konja i sjutra dan osvanuo kod zapaljene karaule među batalionom.
Stari Božo Čogura i Kejo Drljević su pokušavajući da kroz šumu izvide dokle su Turci sa položajima (bilo je među njima nadgovora ko je bolji) upustili su se dalje od fronta, pa su Turci Boža ubili i posjekli mu glavu, a Kejo je koristeći šumski teren izbjegao.
Odmah je počela borba sa obje strane, te je kod zapaljene karaule poginuo Vukalica Drašković. Naša je vojska bila nadmoćnija, potisnula je tursku u pravcu Mojkovca. U borbi je ranjen vodnik druge čete Milosav Dragović kroz oba koljena, te su ga ostali vojnici unijeli, teško ranjenog. U toj borbi Mirko Ćulev Popović i Milosav Mitrov Bazović posjekli su po jednu tursku glavu i po razdvoju borbe bilo je veselje, nalazeći da su zamijenjene glave Božova i Vukaličina.
Kako je ovo bilo prvo vatreno krštenje, vojska je bila na oprezu preko cijele noći, ali se desilo da dvojicu stražara (Gavrila Bogdanovića i Janka Dulovića) niko nije mijenjao, već su ostali na svojim mjestima gdje su ih sjutradan zatekli komandir čete i komandant bataliona i odali im pohvalu i priznanje.
Za evakuaciju ranjenima određivani su za nošenje po četvorica, a za poginule Vukalicu i Boža po osam ljudi. Među ženama i djevojkama koje su donijela tain vojnicima, nalazile su se djevojke: Dobrica Nikolina Vlahović i Milica Mikova Simonović, koje su teritorijalno pripadale drugoj četi i izjavile su gotovost, da se dva vojnika vrate na front, a one su ponijele nosila sve do njihovih kuća, na čemu im je komandant bataliona pri polasku izjavio zahvalnost i pohvalio ih pred svom vojskom.
U međuvremenu od završenog pograničnog sukoba, krajem jula do objave rata 26. sep. 1912. g. vršene su pripreme. Pošto tada nije bilo u Kolašinu bolničke zgrade za liječenje ranjenika, kojih je bio priličan broj, liječeni su u vojničkoj kasarni na Brezi, a po oporavljanju otpuštani svojim kućama.

Podjele u vojsci

Bilo je krajem avgusta kada je moj otac Milosav izašao iz bolnice. Pod firmom da ga kao ranjenika posjete, a pošto se kuća komandanta brigade nalazi u istom selu došli su: komandant brigade Miloš Medenica, koji je istovremeno vršio dužnost Oblasnog upravitelja, sa načelnikom štaba Vukom Vlahovićem, zatim komandanti bataliona: Rovačkog kapetan Mileta Bećković, Donjomoračkog komandir Jovo Medenica, Gornjomoračkog kapetan Đuro Peković, Kolašinskog komandir Periša Vlahović, Lipovskog poručnik Vaso Dožić i Poljskog komandir Mališa Tomović. Uz to sa njima su došli: brigadir Dragiša Perkov Medenica i komandir Bećo Zuletin Vlahović.
Služeći rakiju, a slušajući njihov razgovor, uviđao sam da rat nije daleko, koji se uopšte jedva iščekivao. Dovodili su do upoređenja raniju vojsku u ratovima 1862-1878. godine i tadanju vojsku. Dragiša i Bećo su dopuštali mogućnost da tadanja vojska ima bolje naoružanje, ali da nema slogu koju je ranija vojska njihova doba imala.
Ozbiljno, a zabrinuto naizmjenično, Dragiša i Bećo su uglavnom izložili da je sadanja vojska podijeljena politički na pravaše i klubaše i da se oni međusobno mrze gore nego sa neprijateljima. Predložili su im da oni prilikom mobilizacije uza se uzmu sve klubaše, kako će oni osjetiti ravnopravnost i da u međusobnim nesporazumima vojnika strožije kažnjavaju pravaše. Zatim da uza se kao savjetodavce, uvijek za sva ozbiljnija pitanja stoje u vezi sa: Nikolom Jovanovićem, Jankom Toškovićem i Savom Dragovićem, pošto je u vojsci većina koja ih je birala za poslanike.
Prilikom mobilizacije u Kolašin je došla Durmitorska brigada, sem Jezersko-šaranska i Kolašinska, osim Poljskog bataliona, koji su ostali radi čuvanja granice do objave rata.

Objava rata

Naš Lipovski batalion logorovao je u blizini kasarne na Brezi. Komanda odreda nalazila se u kasarni i kad su izašli u pratnji štaba Kolašinske brigade, nalazili su se šest ordonansa, koji su svi bili klubaši: Milosav-Šanjo Perović i Mitar Bošković iz Lipovskoga, Vukosav Janković iz Gornjo-moračkoga i Tofil Radenović i dva Kovijanića iz Podbišća, iz Poljskoga bataliona.
U batalionu je kod pravaša nastalo negodovanje protivu komandanta brigade, ali javno nije smio nastupiti niko. Objava rata i prelaz granice bio je 26. septembra (st. kal.).
Istoga dana su zauzeta pogranična sela sa manjim otporom protivnika: Lepenac, Cer, Žari i Pali. Sjutradan 27. sept. zauzeti su svi visovi koji dominiraju Bijelom Polju. Najjači otpor Turci su dali na Jabučno, koje su napadali Lipovski i Gornjomorački batalion.
Prvoga dana na Ceru je poginuo vodnik Jakov Grujić, a drugoga dana na Jabučno poluvodnik Periša Medenica. Turska vojska ostupila je Bijelome Polju, a naša se povratila i pri povratku smo viđeli da je poginulome Medenici neki od vojnika posjekao nos i brke, da bi prikazao da je posjekao tursku glavu.
I komandir čete Milosav Radović i komandant bataljona Vaso Dožić, raportirali su komandantu brigade, da je poginuloga Medenicu morao posjeći neki od naših vojnika, koji se nije smio javiti i taj slučaj ostao je vječita tajna.

Govor komandanta brigade

Po isturanju četa na predstraže vojska se postrojila po naređenju komandanta brigade. Jedan vojnik iz Donjo-moračkog bataliona bio je u borbi posjekao poginulome turskome vojniku nos i brke i da se pohvali prišao komandantu brigade i pokazao zahtijevajući da se uvrsti za odlikovanje.
Ovaj uvrijeđen posječenim mu bratstvenikom Medenicom, rekao mu je da je ništa vojnik i da je našao neku babu i posjekao joj ono između nogu, pa je naredio ordonasima Šanju Peroviću i Mitru Boškoviću, te su ga propisno kundacima od pušaka propustili kroz ruke.
Zatim je postrojenoj vojsci rekao: “Danas su zaratile četiri Kraljevine na Tursku carevinu, pa ili osvetiti poraze na Kosovu i Trnovu, ili ponovo postati robovi. Svaki vojnik ima ranjenički prevoj i ako u borbi naljeze na ranjenoga turskoga vojnika, treba da mu previje rane kao da je njegov najbliži, pa eventualno i rođeni brat. I naši će vojnici padati u turske ruke, pa ako se uvjere da se sa njihovim ranjenicima postupa kako treba oni će tako postupati sa našim, jer su Turci i ljudi i junaci. Ako bi se i jedan vojnik po danas usudio da posiječe tursku glavu, ja ću posjeći njegovu, a ako posiječe nos i brke, ja ću posjeći njegove”.
Povišenijem glasom je dodao: “Dobro upamtite što sam vam večeras rekao i prenesite svima onima koji nijesu ovđe”. Zatim smo naložili velike vatre i glavni razgovor se vodio o onome što se u toku dana dogodilo.

Osvajanje Čakora

Oko jedne vatre sjeđelo je više ljudi, među kojima su bili: Tripko Žugić i Pavić Obrenović, pravnici, pa su vojnici pretežno slušali njihov razgovor. Među njima je sjedio Risto Bojović, koji nije ništa govorio, pa mu je Tripko Žugić, koji ga je poznavao kao pametna čovjeka upitao: „Što ti noćas ništa ne govoriš, „Risto?”, a ovaj mu je odgovorio: „Ja sam do večeras mislio da nas vodi i da idemo za jednijem običnijem čobaninom. Međutim sam od večeras mišljenje izmijenio. Ono što je on večeras rekao pred brigadom, da je jedan general-štabni oficir pisao kroz vojne časopise, to bi u brigadi pročitalo 40-50 ljudi, a to će sva brigada znati u roku od najdalje 3-4 dana. Ja vas ovdje molim da od sad s punijem povjerenjem idemo za njim i svi znadnite onako što je rekao i učiniće, pa neka se svak dobro čuva. „ Svi su prisutni rekli da je Risto u pravu.
28. septembra (s.k.) uzeto je Bijelo Polje, uz veliki broj gubitaka u mrtvim i ranjenim. Poslije dva ili tri dana, po zavođenju reda i uspostavljanju vlasti, produžila je vojska u pravcu Berana. Prema rasporedu Donjo-morački batalion imao je napadati Tivran, do njega je bio Lipovski, do njega Kolašinski, a ostali batalioni Kolašinske i Durmitorske brigade raspoređeni istočno, tako, da je oko 3 sata trebao da otpočne frontalni napad. U toku dana naređeno je da dvije čete Lipovskog bataliona budu upućene radi pojačanja Moračkog bataliona na Tivranu, a ostale dvije čete Lipovaca sa Kolašinskim batalionom napadale su Jejevac, gdje je bila neprijateljska artiljerija, a ispred nje pješadija. Napad je oko 3,5 sata popodne otpočeo na dužini cijeloga fronta, pošto su Turci bili u odstupanju u pravcu Rožaja. Najjači otpor neprijatelj je dao na Jejevcu, gdje su od Lipovskoga bataliona poginuli Radoje Raosavljević i Mirko Popović. Po završenoj borbi sahranjeni su i komandant brigade je na njihovom grobu rekao da boljih vojnika nije bilo u bataljonu nego ni u brigadi.

Frontalni napad

Sjutradan po oslobođenju Berana vojska je napravila logor na Jasikovcu, Razgledajući opkope i utvrđenja sjećao sam se kako nam je u školi kad sam bio u četvrtom razredu, Bogdan Obradović, učitelj, koji je bio iz Lubnice, koje su pripadale Turskoj granici govorio: „Jasikovac je utvrđen i na Jasikovcu će krv leći – Jasikovac će biti grobnica Vasojevića”. Da se frontalno napadalo teško je bio osvojiv, ali je napadnut bočno i iz pozadine, te se prošlo sa manje gubitaka. Poslije nekoliko dana pošli smo preko Šekulara za Veliku radi napada i zauzimanja Čakora. Raspored vojske bio je isti kao na Tivranu i Jejevcu.
Napad je bio na izmaku dana. Padao je snijeg i bila tolika hladnoća da je teško vojnik mogao napuniti pušku. Turci su napustili karaulu i naša vojska je jednovremeno zauzela i karaulu na Mokroj. Uveče na položaju su ostali Rovački i Gornjo-morački batalion, a ostali su logorili u neposrednoj blizini fronta, kako bi na slučaj protivnapada neprijatelja odmah stupili u dejstvo.
Sjutradan otpočeo je frontalni napad. Dan je bio lijep i na vrhovima nije bilo magle. Na Sjekirici između Velike i Šekulara bila je teška haubica koja je gađala šanac, koji se nalazio sjevernoistočno na kosi, koja je dominirala Čakoru, u kojem je bila jedna četa neprijateljskih vojnika, koji su puščanom paljbom osporavali nastupanje na dužini fronta. Haubica je gađala utvrđeni šanac i sa nekoliko granata nekad je podbacivala, a nekad prebacivala, tako da je šestom ili sedmom granatom pogodila šanac koga su neprijateljski vojnici napustili i ostupili u pravcu Rugove. Kod naše vojske nastalo je neopisano veselje.

Pogibija Milana Divca

Komandant brigade koji se nalazio na Čakoru, rekao je da se javi neki od vojnika da dođe uz kosu i da izvidi šanac, a signalnim znacima stavljeno je do znanja, da artiljerija ne gađe šanac. Odmah se javio Minjo Janketić, oficir iz prve čete Lipovskoga bataliona i kada je izašao i izvidio šanac, obavijestio je da su u šancu bili samo poginuli vojnici, a ranjene su bili unijeli.
Turci su se povlačili u pravcu Rugove, a naše jedinice su sa njima vodile borbu na Liscu povrh Kućišta. U nastupanju preko katuna zv. Bjeluha, poginuo je vojnik četvrtke čete Milan Divac iz okoline Pljevalja, koji je 1911. godine prebježao, jer je bio poznat na odsluženje vojnoga roka u Turskoj vojsci.
Za vojskom se kretao u štab brigade, a naša druga četa, toga dana bila je prateća. Nailaskom, naišli smo na poginuloga, kod koga je bio vojnik iste čete, Risto Bojović. Na pitanje komandanta brigade koji je vojnik poginuo, odgovorio je da je to njegov zemljak, Pljevljak i da se nijedam Lipovac nije htio ustaviti da mu ga pomogu sahraniti. Naredio je brigadnome trubaču da mu zovne komandanta bataliona i da mu dadne trčeći korak. Odmah po dolasku naredio mu je da mu pošalje deset vojnika Lipovske čete i da im naredi da dođu trčećim korakom.

Marš kroz mećavu

Po dolasku Lipovaca rekao im je: „Sram vas bilo i rđa vam obraz ubila, da je kučka lipovska poginula, vi bi ste se na nju okrenuli, a nijeste na našega brata, koji je kod nas tražio utočište i borio se z aoslobođenje, da nas ne dočekuje iz redova turske vojske”. Zatim se okrenuo Ristu Bojoviću, osmotrivši teren i videći jedan usamljeni bor iznad katuna rekao: „Ukopajte ga pod ovim borom i uredite mu grob, a ti mu na boru napiši ime, jer će ga nekad neko njegov tražiti”. Risto mu se sa nekoliko riječi zahvalio da mu je to učinilo zadovoljstvo i da će o tom obavijestiti i porodicu poginuloga.
Turska vojska je ostupala niz Rugovo u pravcu Peći i većih borbi na tom pravcu nije bilo, kuda je nastupala Kolašinska brigada.
Dana 17. oktobra (st. kal.) došla je iz Peći jedna delegacija u kojoj je bilo oko 30 ljudi i najavili da su Turci napustili Peć i odstupili u pravcu Đakovice i da vojska uđe u Peć. Sjutradan su u štab komande vojske došli predstavnici vlasti. U sjećanju mi je da smo od strane srpskog naroda najiskrenije dočekani u Peći, a od Turaka u Gusinju.
Iako je bilo ratno stanje, ipak su vojnici u koliko se to moglo pribavljali za svoje krsno ime, da rakijom počaste, siromašniji u vodu, a mogućniji četu. Naš barjaktar stari Sekule Janketić, koji je učestvovao u ratovima 1876-1878, pripremio se za svoje krsno ime Srđev-dan, prilikom dolaska iz Berana u Veliku, i počastio je cijelu četu, a djelimično oficire i vojnike iz drugih četa.

Odmor u Peći

Osvanuo je 18. oktobar (Lučin-dan), pa je stari Novelja Šćepanović pozvao brastvenike: Šćepanoviće, Redziće, Draškoviće i Vlahoviće, koji su u našoj četi salavili Sv. Luku, da idu da prekade u Patrijaršiji pa sam sa njima pošao i ja. Dolaskom u Patrijaršiju, po odsluženju leturgije, Novelja se obratio kaluđeru, rekavši mu, da sa ostalim koji su bili sa njime, hoće da prekade za svoje krsno ime. Kaluđer mu je rekao da bude sa srećom i da se svi zdravo vrate kućama po završenome ratu, a da je ovo prva prekada u slobodnoj Patrijaršiji poslije Kosovske bitke.
Po povratku u logor on je sa ostalim koji su slavili Lučin-dan počasito cijelu četu, da je imao da pije koliko ko hoće.
U Peći se vojska odmarala tri ili četiri dana. U komandu brigade-odreda došli su bili i oficiri srpske vojske, koji su bili uzeli Prištinu, Prizren i Kosovsku Mitrovicu, tako da su zadržali dalji pokret koji nije trpio odlaganje. Međutim Gornjo-vasojevačka brigada kojom je komandovao komandir Radomir Vešović, po oslobođenju Visokije Dečana, usiljenijem maršem ušla je u polovinu Đakovice, a u drugu polovinu trupe Srpske vojske. Tek četvrtoga dana mi smo pošlje podne krenuli za Đakovicu i tamo stigli oko pola noći. Sjutradan u Đakovicu je došao Toplički puk u kome su bili pretežno svi naseljeni Crnogorci. Susretu i veselju nije bilo kraja. Bilo je susreta između braće i bratučeda. Bilo ih je puno koji su izginuli u borbama do dolaska u Đakovicu. Tu smo ostali do 26. oktobra. Prvo smo bili pod šatorima oko Đakovice, ali kako je pao veliki snijeg, smještena je sva vojska po kućama u gradu.

Pokret ka Skadru

Na Dmitrov-dan naređen je pokret Kolašinskoj i Durmitorskoj brigadi da pođu za Skadar, a Gornjo-vasojevačka brigada je ostavljena za održavanje reda u Metohiji. Toga dana po velikome snijegu uveče smo logorovali više Dečana u podnožju Bogićevice. Sjutradan je naređen pokret i ako je padao snijeg, koji je do 10 sati prije podne dostigao visinu jednog metra. Na čelu kolone išao je Donjo-morački batalion, koji je uspio da savlada i pređe najveći vrh i pređe u Babino Polje. Veliki snijeg je prvo padao s kišom, a potom obrnuo snijeg i mećava. Vjetar je lomio velike jele i bukve. Tako je obustavljen dalji prelazak preko planine. Sva vojska i komora obje brigade očekivala je u pokretu da nastavi put, ali kako je dan bio na izmaku, naređeno je da se vojska sklanja u ljetnje kolibe koje su bile u podnožju velikog vrha planine, koliko mogne stati, a ostali da se snalaze i lože vatre kroz velike šume Bogićevice. Lipovski batalion, koji je poslije prelaska Donjo-moračkog dijelom se sklonio u kolibe, a dijelom ložio vatre kidajući snijeg i na mjestima iz zemlje izvaljenih jela i bukava1 gdje ih je oko pojedine vatre bilo po 20 i 30 vojnika.
Komandanta odreda, serdara Janka Vukotića, vojnici su u katun svukli na jelovim granama, te se spasio kod naložene vatre u jednoj kolibi, sa cijelim štabom gdje je bio i komandant Kolašinske brigade sa nekoliko brigadnih ordonansa, koji su bili mladi i otporni ljudi. U onoj gužvi, koji su bili u prvim redovima, žurili su da bi uhvatili mjesta u kolibama, tako da je u većim smještena bila i čitav ačeta, a naložene su bile i po dvije ili tri vatre u kolibi. Svaki vojnik je bio prokisao, tako da nije bilo suvo ni pod pazuhom i teško su prošli svi oni koji se nijesu kretali.

Pucnjava na Božić

Upravo do pola noći stalno je dozivao brat brata, otac sina, a sin oca, kum kuma, a drug druga. Bilo je mjesta gdje su se teško mogli dozvati. Milivoje Bojić, Sava Živković, Puniša Čogura i Tadiša Bojić ugledali su jednu kolibu koja je bila iz katuna udaljena oko pola kilometra, pa su odlučili da idu da se tamo spasavaju. Zvali su i mene, ali sam im rekao da moram tražiti svoje. Srio sam Radula Čogurića i Gruja Kekera, koji su bili toliko ozebli da su teško razgovarali. Ja sam stalno bio u pokretu, te mi nije bilo zima. Noć je bila već uhvatila, negdje oko 7 sati. Razabrao sam po dozivima da mi se otac nalazi u šumi ispod puta. Prešao sam potok, koji je bio veliki, preko neke bukve i ostavio pola sata dok sam došao do svojih.
Vidio sam da na dvije grupe: jednoj sa Milosavom Dragovićem, a druga sa Sekulom Vujisićem gdje nemaju da nalože vatre pošto nijesu imali sjekire osim dvojica ili trojica vojničke noževe. Nijesam im se javljao, no se istim tragom vratio i ušao u kolibu kod Lipovaca, koji su pokušali da mi naprave mjesto. Nije bilo komandira čete koji je bio u bolnici od rana zadobijenih pri oslobađanju Bijelog Polja.. Vodnici su bili svi četvorica: Rade Vlahović Mislov Abazović, Mijailo (Vigo) i Radovan Bulatovići, svako me zvao da dođem kod njih, da im naprave mjesto. Ja sam im svima zahvalio i rekao da u jeljaku ispod puta ima sa Milosavom Dragovićem i Sekulom Vujisićem više od 50 vojnika koji nemaju sjekire, koje su bile svojina dvojice vojnika, koji su nerado davali, ali pod pritiskom većine jedan je dao sjekiru, pod uslovom da mu je vratim.

Jankova crna planina

Radosav Pižurica mu je dobacio: “A oćeš li je ti vratiti onome radniku manastira Dečana, te si mu je juče uzeo?”
Oni su ostali da se šale i smiju, a ja sam sa sjekirom došao kod vojnika u jeljaku. Kad sam im se javio sa sjekirom svi su se začudili. Ja sam prvo obalio jednu suvu bukovu matinu, koja je bila glatka i prilično dugačka, ispresjecao je i rasporedio cjepanice na obje vatre. Onda su uzeli ostali, nasjekli drva i njihove vatre mogle su se izdaleka viđeti.
Petko Drašković koji je kod sebe vazda imao bocu rakije da ponudi ranjenoga i bolesnoga vojnika, za koju mu je malo ko znao dao mi je i rekao da pijem koliko mogu, ali sam ja popio možda samo čašu rakije. Ja, Marinko Drašković i Neđeljko Redžić, koji su bili moje godište, naspremali smo dosta drva i onda nakresali jelovine, prostrli i slatko spavali okrećući svi tabane nogu vatri da nas zagrijava. Razabrali smo po glasovima, da se u katunu nalazi Janko Dulović, koji je imao dobar glas. Dozvao sam ga i kad se odazvao rekao sam mu: “Dobro jutro, i stretan ti Božić”, a ujedno ispalio pet metaka. On je odgovorio: “Dobra ti sreća i sve ti sretno i čestito bilo”, pa je i on odgovorio ravnom mjerom. Bilo je možda jedan sat do zore, pa je to prihvatila i ostala vojska i u katunu i u gori. Od pušaka nije već mogao dozvat drug druga. ili nekoga drugoga, svojtu i komšiju. Janko Vukotić koji je spavao, kako nam je to kasnije pričao Miloš Medenica, komandant brigade, ustao je i pitao šta se to zbiva. Kako je snijeg stalno padao i bila mećava, rekao mu je da sve propada od studeni i muka, a da je on rekao da će ostati da se zove “Jankova Crna Planina”.

Lijevo ili desno

Pošto se razdanilo Janko je naredio da se sva vojska po batalionima okupi na glavnome putu i izdao naređenje da se vojska vraća preko Dečana, Peći, Andrijevice na Podgoricu, da ide na Skadar i stalno su trubači svirali “lijevo krug”.
Janko je sa štabom pošao nazad, a Miloš Medenica iskoristivši njegovo odsustvo, pozvao je na stranu 10-15 vojnika, mahom snažnijih ljudi, koji su sa njim čuvali ovce po Sinjvaini, Lukoj Gori i Bjelasici i nagovorio ih da kad se vrate u batalion reku da se neće vraćati. Među njima je kao najgrlatije našao Milovana Radojevića i Keja Drljevića, da oni počnu. Čuo sam kad je u prolazu da stigne Janka rekao Vasu dožiću da se on i komandiri četa ne solidarišu s vojskom, a da vojska krene u pravcu vrha planine. Odmah po odlasku Miloševu, Milovan Radojević je viknuo koliko ga grlo služi: “Mi smo ogranak ruske vojske, koja je na Božić prešla Balkan, a mi da se vratimo o Mitrova dne sa jedne glavice kakva bi to sramota bila”, a Kejo Drljević je dodao: “Naprijed ko je Lipovac!” Oficiri su ostali pozadi po uputstvu komandanta brigade.
Trubač od Janka Vukotića svirao je Lipovskom Batalionu “lijevo krug”, a trubači iz bataliona svirali su “naprijed”. Najjači vojnici među kojima su bili: “Jovica Rakočević iz prve čete, Sava Živković iz druge, Spasoje Rakočević iz treće, a Radojica Bulatović iz četvrte su se mijenjali, popravljali prtinu kuda je prošli dan prošao Donjo-morački batalion. Usljed mećave i velikoga vjetra, sve je vojnika držao za ruke, a prenosio je vojnik vojniku, da se lanac ne prekine, jer vjetar i mećava nijesu dali otvoriti oka.

Bitka za Skadar

Naređivano je sa čela da se po pet minuta odmori, da vojnici odanu i poprave obuću. Trubačima je naređeno da za vrijeme odmora sviraju ”naprijed”. Bili smo odmakli pa su potonji stigli komandant bataliona i komandir četa, ali pošto su prethodno obavijestili komandanta brigade, a ovaj komandanta oreda. Za to vrijeme sva vojska je stajala u mjestu, a komandanti brigada: Kolašinske i Durmitorske, bili su protivni da se vraćaju, a kada se glas pronio da su Lipovci pošli naprijed, među vojskom je nastalo opšte komešanje, htjeli su i oni naprijed i mnozina vikala: ”Nijesmo ni mi gori od Lipovaca!” To komešanje trajalo je jedan sat. Mi smo bili odmakli oko dva kilometra. Preko vrha planine primijetili smo četvoricu vojnika koji su bili iz Donjo-moračkog bataliona, od kojih su trojica bili podoficiri: Vukosav Perović, Đuro Nolev Rakočević i Milisav Janković, a imena, četvrtoga se ne sjećam. Kazali su nam da se planina može preći pa je onda obaviještena komanda brigade, a oni su se sa nama vratili natrag. Moglo je biti nešto oko pola dana kad smo izašli na brdo, pa smo se mnozina padajući u snijeg kotrljali i tako sišli kod Donjomoračana, te se i hranom potkrijepili, jer je Jovo Medenica bio pokušao da kupi nešto stoke, ali su mještani to dali dobrovoljno u mesu, a bilo je i hljeba.

Dugo putovanje

Bilo je i umrlih vojnika koji su se teško sastavili sa zemljom, a prezeblijeh je bilo puno. Vukosav Perović, koji je sa ostalim srio Lipovski batalion, treći dan ili četvrti umro je u Plavu.
Vrijeme je bilo pošlje podne popustilo, pa je sva vojska prešla Planinu i ologorila i prenoćila u Babino Polje. Sjutradan su postrojeni svi batalioni obje brigade. Serdar Janko dolazeći pred naš batalion uzviknuo je da sva vojska čuje: BRAVO LIPOVČANI, VI PREGNUĆEM SPASITE DA SE NE MUČIMO PREKO ČAKORA.”
Bila su velika vremena i obalile su kiše, pa smo u Plavu ostali dva dana, dva dana u Gusinju, zatim po jedan konak u Selca pored Cijevne, drugi na Rapši, treći na Virovima Katratskim, kod Hotskih Hanova, a četvrti na Grudi, tako da smo od polaska iz Đakovice na Dmitrov-dan do dolaska na Grudu ostavili u putovanju dvanaest dana.
Donjo-morački batalion je odmah raspoređen za osiguranje glavnog štaba na Grudi, a ostali batalioni su razmješteni na logorovanje oko Suve rijeke sa jedne i druge strane. Odmah po polasku Rovački batalion je upućen na Gajtansku kosu između Đindrije i Maloga Bardanjolta, čiji se položaj prostirao duž cijele kose do rijeke Drima. Zatim Gornjomorački i Poljski batalion, raspoređeni su da kopaju rovove u Vraku, a Kolašinski i Lipovski batalioni, ostali su na Grujemiru na logorovanju gdje je bila i brdska baterija Kolašinske brigade. Sva tri bataliona služila su kao opšta rezerva, pa je Kolašinski negdje u januaru upućen kao pojačanje Piperskog bataliona, koji je držao položaj prema Muselimovoj Glavici, koja se nalazi između rijeke Kira, kojoj dominira sa istočne strane Veliki Bardanjolt. Vrijeme od našega dolaska na Grudu u oči Aranđelova dana 1912. do 25. januara 1913.g. protekao je bez borba na čitavom frontu opsjednutoga Skadra. Od bolje upućenih i školovanih ljudi kružile su vijesti da se tajno vode pregovori sa komandantom Turske vojske pašom Ali-Rizom, da Skadar preda bez borbe. Zatim se saznalo da je Ali Riza od strane Esad paše ubijen i da je on preuzeo komandu. Gornjo – vasojevička brigada, koja se do tada nalazila u Đakovici, pozvata je i došla kod Skadra i zauzela položaje prema Velikom Bardanjoltu.

Napad na Bardanjolt

Kako je Crnogorska vojska raspolagala sa malo novih topova i sa malim količinama municije, to se Crnogorska vlada obratila Srpskoj vrhovnoj komandi, koja je uputila nekoliko baterija i svojih artiljerijskih oficira od kojih su dvije razmještene na položaje prema Velikom Bardanjoltu.
Izvršene su sve pripreme za napad na Veliki Bardanjolt i Muselimovu Glavicu koji je otpočeo 25. januara (s.k.) oko 6 sati. Lipovski i Donjo-morački batalioni bili su sva rezerva Zetskog odreda čiji se lanac protezao od Blata čitavim prostorom do rijeke Kira, a odatle sjeverno povrh Muselimove Glavice i Velikoga Bardanjolta, a istočno Gajtanskom kosom do rijeke Drima. Do pola dana trajao je artiljerijski dvoboj, a onda je u borbu uvedena i pješadija, pa su sve jedinice koje su učestvovale u napadu pretrpjele velike gubitke u mrtvim i ranjenim pošto su svi šanci neprijatelja bili ograđeni bodljikavom žicom sa dvanaest redova, pa su mrtvi i ranjeni pod zaštitom noći nošeni na polazne položaje.
Donjo-moračkom i Lipovskom batalionu naređeno je te su prešli na Broke u blizini rijeke Kira, ali zadana nijesu mogli preći preko mosta zato što je brišući prostor, a isti se nalazio na dometu neprijateljske artiljerije sa grada Skadarskog i Maslina sa obale rijeke Kira.

Trajno prijateljstvo

Po padanju mraka naređeno je da niko ne smije pušiti duvan niti paliti šibicu da ne otkriva prelazak preko rijeke. Neki od vojnika pri prelazu preko mosta iz Donjomoračkog bataliona upalio je šibicu, pa je neprijateljska artiljerija iz brzometnih topova gađala da poruši most i jedna granata je srušila parapet – ogradu, koja je bila visoka jedan metar, ali je vojska bila prešla i gubitaka nije bilo.
Prolazeći kroz logore pod svakim šatorom bili su ranjenici, a izvan šatora mrtvi koje su vojnici po noći kopali. Naša dva bataliona noću su pošli sjevernom na istočnu stranu Velikoga Bardanjolta i odmah stavljeni pod komandu vojvode Đura Petrovića.
Za vrijeme logorovanja na Grujemiru, redovno smo dogonili tain sa pristana na blatu. U batalionima je bilo mlađih ljudi malo, pa su uvijek mlađi za starije išli dobrovoljno. Ja sam išao skoro svaki dan pošto je na pristanu bio glavni intendant Mihailo Bošković s Orje Luke koji se poznavao sa mojim bratom pok. Radošem Dragovićem, koji su zajedno studirali, Bošković na pravnom, a moj brat na filozofskom fakultetu. On je imao pomoćnika, ali je uvijek uzimao i mene, da mu slažem trebovanja za svih šest bataliona i bateriju Kolašinske brigade.

Poslije mnogo godina

Znao je da mi je otac bio ranjen u julu pograničnom sukobu, pa mi je često puta dao po flašu rakije – konjaka ili mastike, a ponekad i drugih vojničkih potreba. Sa njime sam se kasnije i dopisivao, kad je bio advokat u Beogradu za vrijeme bivše Jugoslavije. Bio je i jak pravnik, pa smo jednom tražili od njega neko načelno zakonsko objašnjenje i kad sam ga pokazao Vesu Vulekoviću, onda predsjedniku Sreskog suda u Kolašinu, prihvatio ga je zdravo za gotovo i sve nasljedne sporove od tada rešavao po tome objašnjenju.
Trebovanje za 25. januara nijesmo primili, a za isto je bio pošao na pristan vodnik intendandske-komore, Milutin Drljević, sa nekoliko starijih ljudi, koji su po formaciji crnogorske vojske pripadali komori. Ne znajući put, jašući pred komorom na konju išao je putem između turskih i položaja naše vojske, došao je a da od strane Turaka sa Muselinove glavice i Velikoga Bardanjolta nije opaljen nijedan metak.
Vojvoda Đuro Petrović i komandant brigade bili su iznenađeni njegovim postupkom govoreći mu da su svi ti ljudi i komora mogli biti uništeni, da bi to bio težak gubitak i da je zaslužio najstrožiju kaznu. On se pravdao da nije znao drugi put, pa na pošljetku rekao: „I Turci su ljudi i oni biju šančeve i vojsku, a mi bismo svi bili sretnji da izginemo gdje ginu ljudi i da se i o nama uz gusle pjeva”. Oni su mu naredili da ide pozadi položaja naše vojske i da se ubuduće ne usudi da ponovi sadanji slučaj.

Kad mitraljez ožedni

Komandu nad vojskom preuzeo je Janko Vukotić. 26. januar je protekao na miru, mada je sva vojska u pripravnosti i očekivala naredbu za napad. Naša dva bataliona prenoćila su u blizini položaja očekujući da može biti izdata naredba za noćnu borbu. Sjutradan 27. januara sopšteno je naređenje Janka Vukotića da dva bataliona: Donjomorački i Lipovski nastupaju pravcem niz veliku kosu koja dominira najvišemu uzvišenju Velikoga Bardanjolta, sa koga su dejstvovala dva teška mitraljeza, na kojima su se nalazili poručnik Ilija Pavićević, a na drugom jedan podoficir. Pravac napada stalno je posmatrao Jovo Medenica, komandant Donjomoračkog bataliona, odlazeći i dolazeći nekoliko put a kod nadležnih rukovodioca. Na pitanje vojvode Đura: „Šta toliko osmatraš Jovo?”, odgovorio je da postoji drugi pravac lijevo od onoga kojim je naređeno da se izvrši napad, gdje bi ljudstvo bilo prepolovljeno. Vojvoda ga je prekinuo i rekao da se naređenje glavnog a komandanta mora izvršavati i nastupati određenijem pravcem. Na to mu je Jovo odgovorio: „Ne vodim ja ovdje u borbu kolonijalnu vojsku, nao braću Moračane i meni je dužnost da postignem cilj sa manje gubitaka”. Ovaj se razgovor vodio oko pola dana i mogao ga je čuti viši broj vojnika, pošto su čete bile jedne do druge na strmom kamenitom zemljištu. Komandant brigade prividno i prećutno se slagao sa vojvodom, a i sam je uviđao da je Jovo u pravu.
Turska teška artiljerija stalno je gađala mitraljesko gnjijezdo nekad podbacujući, a nekad prebacujući, dok jednim metkom potrevila gnjijezdo mitraljezca i ubilo podoficira, pa kako se nalazio n a samoj kosi, prebacio ga je da su ga oba bataliona na rastojanju od 150-200 metara mogli viđeti. Poručnik Pavićević je nadao i dalje brzu paljbu, dok mu je nestala voda. Posluga sa mitraljeza sa cigama od municije kojih je kod nas bilo dosta, viknuo je: „Nestade vode, najhitnije da se učini raspored do izvora koji je bio u podnožju brda oko 400 metara daljine”. Pravac je vodio na drugu i treću četu, pa kako je teren bio bez šume, za deset minuta, vodu je dodala ruka ruci, te je mitraljez ponovo proradio.

Šta let orla sluti

Jedan vojnik koji je bio do vodnika treće čete Mira Šukovića, koji je 1914. godine poginuo u borbi sa Austrijancima na Glasincu, pokušao je da pije vode iz cinge, a Miro mu doviknuo: ”Vodu naprijed, ne zalijevamo mi tvoju guzicu no mitraljez!” i nije mu dao da proždere ni jednu kap. U tome momentu sa brda je javljeno da je vode dosta i odmah je mitraljez proradio, a svu vodu su iskoristili vojnici u redu i dali onima koji nijesu uzeli učešća u dodavanju vode.
Istoga dana došao je plemeniti kapetan Lipovske kapetanije Periša Mašković i sa njim su došli đaci, koji nijesu godinama stasali za vojsku: Veljo Radović, Mašan Šuković, Novo Medenica, Blažo Milošević, Puniša Rubežić, Živko Bakić, Mitar Ćetković i još nekolicina čijih se imena ne sjećam. Kapetan Mašković je sa svojim rukovodiocima rekao da se saznalo dan ili dva ranije, da će otpočeti borbe, pa su svi došli kod mene i ja sam ih doveo, da se priključe svojim jedinicima u borbi sa ostalom vojskom. Vojvoda je mladićima čestitao i sa svakim se rukovao i rekao da su došli u pravi čas, da se odužuju domovini kao što su njeni stari.

Šta sa đacima

Zatim je Jovo Medenica, predložio, da se nijedan od đaka ne uvodi u borbu, koja u roku od najdalje dva sata mora biti, no da ostanu u pozadini, kako će pomagati evakuaciju ranjenika, kojih će odmah biti, za dodaju municije i druge potrebe. Obrazložio je da je zemlji veliki gubitak u ovim mladićima, jer će se rat završiti, a ako oni danas izginu, ko će nam biti učitelj i drugi službenik, jer mi školovanih ljudi imamo malo.
Ovakav predlog prihvatili su: Vojvoda i svi ostali vojni rukovodioci. Kako su oni bili u grupi, priključiio im se i Radule Čogurić, koji je bio đak, ali stariji od njih, a koji je od dana polaska sa Breze bio u prvim redovima u svakom borbi, kojijeh je bilo dosta kako sam to po sjećanju naveo. Uvijek hrabar, ali po prirodi nepomirljiv, rekao je da nema toga ko će mu zabraniti da ide na juriš, pa kad bi unaprijed bio siguran da će poginuti. I svi ostali bili su ratoborni i pridružili se Radulu, naročito su bili nepomirljivi: Veljo Radović i Mašan Šuković, a svi ostali jednoglasno govorili da su došli da se bore, a ne da ćute u pozadini i molili su da im se dozvoli. I za Vojvodu i sve ostale vojne rukovodioce, nastao je kratak predah za odluku. Komandat brigade poznavao je Radula i kao hrabra i nepomirljiva, rekao je Radulu, da se pokori i da ostane sa Punišom Miloševićem, učiteljom, pa da će on biti prvi u dodavanju municije, koliko bude hitno potreban. S teškom mukom su na posljetku pristali.
Toga dana vodio se artiljerijski dvoboj neprekidno i znali smo da granate Kumanovaca, padaju pretežno u neposrednoj blizini nas, mada zaklonjeni brdom, nijesmo mogli vidjeti. Bilo je istovarenih sanduka municije, pa sam, ja pod jedan podzidao kamenjem i slušao razgovor starijih ljudi. U vazduhu se pojavio jedan veliki orao, koji je letio visoko i sva je vojska na njega obratila pažnju. Stari barjaktar Sekule Janketić, gledajući ga reče, da će danas biti naša pobjeda, jer je to zapazio iz iskustva u ranijim ratovima, a kad su god nadlijetali gavranovi, da je vazda bila velika pogibija.

Igra sa zrnom

Jedno puščano zrno, koje se oladilo u vazduhu palo je između naše i treće čete na daljini oko 10 korakas. Bilo je šiljasto i vojnici su nagađali da li je iz puške ili mitraljeza. Idući od ruke do ruke, dodšlo je i do mene. Ja sam se i u školi i u čobanstvu zanimao dićanjem, kovčama i petljama sa dokoljena. Dićao sam se i cijelu zimu za vrijeme logorovanja na Grujemiru, novcem.
Na daljini oko 10 – 12 koraka, ležao je Milun Obrenović, trubač treće čete, i bio se naslonio na desnu ruku, a ispod lijeve mu je virio grlić od trube. Sjedeći na sanduku rekao sam da bih udićao zrno u trubu Milunu, kad bih smio. Milivoje Bojić koji je u blizini sjedio rekao mi je: „Ajde ne avetaj, a ja ne znam ni bi li je i puškom ubio”. Ostali – većina prisutnih je željela da vidi koji smo od nas dvojice u pravu. Ja sam se okrenuo na sanduku i kako obično biva pri gađanju odmjerio odstojanje, bačio zrno i ono je pogodilo u grlić trube, da je od zveketa Milun ustao na noge. Čuli su i ostali koji su bili blizu i pitali ga ”Ubi li te?”. Odgovorio je da ne, ali da je ubilo trubu. Okrećući je da zrno ispane, ono je došlo pod pisak trube, pa kad je kucajući da ispane uvio trubu, ostalo je i truba je ostala neupotrebljiva. Dok su oni oko Miluna prepričavali da dobro ostade, ovi su se gore smijali, ali oni dolje nijesu znali čemu se ovi oko mene smiju, pa im je bilo mnogo krivo.
U blizini mene bili su i đaci, a neposredno do mene sjedio je Veljo Radović. Baš u tome momentu, stigao je kurir od glavnoga štaba i saopšštio da se artiljeristi javili da je žica sa istočne strane do visokoga kamena potpuno raskinuta. Naređen je pokret, ali je Jovo Medenica naredio da sva vojska iz oba bataliona prelazi iskosa i preko velike uvale, kojom je tekao veliki potok prelazi i mrtvijem uglom podizali šancima Velikloga Bardanjolta.

Rovovi na Bardanjoltu

U prvi mah je trčećim korakom prešlo 250-300ljudi, među kojima su bili komandant Lipovskoga bataliona Vaso Dožić i komandir naše čete Milosav Radović. Neprijatelj je vidio pokret vojske, pa je topovima onemogućio dalji prelaz. Položaj je bio takav da se silaskom oko 400-500 metara upasalo u mrtvi ugao, pa je Jovo Medenica dalji prelazak osporio i naredio da se silazi zaštitnijem pravcem i prikuplja se na domak samih turskih šanaca. Poslednji su išli nekoliko starijih i nesposobnih ljudi koji nijesu postupili po naređenju komandira Medenice, no su izašli na otvoreno zemljište, te je među njih pala granata od koje su svi poranjavani.
Kada je vojska naišla frontalno u pravcu utvrđenja, naišli smo na oko stotinu mrtvih vojnika iz Lukovskog i jednog bataliona Nikšićke brigade, od kojih su dvojica treći dan zatečeni u životu, koje su naši vojnici podignuli, previli i dali im vode i rakije i sklonili u sigurne zaklone. Batalioni su na mjestu raskidane žice ušli u rovove, koji su bili uređeni da se dvojica vojnika mogu razminjivati a bile su uređene puškarnice za pješadiju i mitraljeska gnjijezda. Povrh iskopanijeh rovova bila je zaravnjena glavica i naokolo nabacane vreće pijeska, kako je vojnik mogao imati siguran zaklon u stojećem stavu.

Zavada zbog šale

Turci su sa Muselinove glavice i Velikog Bardanjolta, ostupili na Mali Bardanjolst, kada je stiglo naređenje da se ne ide dalje, no da se vojska zadrži na posjednutim položajima. Iz Lipovskog bataliona bilo je dvojica poginulih i nekoliko ranjenih (poginuli su bili Vuko Mašanović iz prve i Radovan Bošković iz treće čete). Brigadir Radomir Vešović, komandant Gornjo-vasojevičke brigade, predlagao je da se gonjenje neprijatelja produži i istoga dana, očisti teren od rijeke Kira a eventualno sa više pregnuća napredovati dalje i zauzeti Skadar, pa je vojna komanda naredila obustavu daljega pokreta, te je tako Skadar ostao nezauzet sve do 13. aprila 1913. g. Oba bataliona ostala su u rovovima cijelu noć pod pretpostavkom da bi neprijatelj mogao pojačati trupe sa frontova na Brdici i Tarabošu, jer na frontu Primorskoga odreda toga dana nijesu vođene uopšte nikakve značajnije borbe koje bi olakšavale frontu Zetskog odreda na Baradanjoltu.
Polazeći duž svojih rovova na Bardanjoltu pošlje smrknuća, pošto smo u pokretu bili izrazdvajani, naišao sam na Vukašina Obrenovića i Radoša Mrdeljina Radovića, koji su došli do svađe, kad je Vukašin potvrdio da je Milunu Obrenoviću ubilo zrno u trubu, a da nije ranjen, na što je Radoš, koji je vazda volio šalu rekao da je to neko ubacio od vojnika, što je Vukašina uvrijedilo govoreći da Radovići neće više držati u podređenome položaju krenuo da se sa Radošem fizički raspravlja, pa su u razvađi sa strane Vukašinove učestvovali sinovi mu i Risto Bojović, a sa strane Radovića: Vasilije Lučin, Milić, Jago i drugi, te im nijesu dali da se udaraju.

Riješen da prizna

Sjutradan su u rovovima ostale na straži dvije čete, a ostala vojska se vratila da pravi logore pozadi Velikoga Bardanjolta. Batalioni su bili odvojeni na logorima radi pravljenja šatora. Za vojskom su išle žene i djevojke koje su pripravljale kafu i rakiju po logorima kod kojih su se okupili neki od oficira i stariji ljudi među kojima je bio i Vukašin Obrenović. Nastavio je i dalje prepirku sa Radošem Radovićem, govreći da su ih sinoć spriječili, ali da ćemu on ipak za uvredu platiti.
Stariji ljudi iz naše čete odmarali su ,dok smo mi mlađi pravili šatore i zaravnjivali oko njih, pošto je zemljište bilo pri stranom. Uviđajući da između Obrenovića i Radovića može doći do ozbiljne svađe, a možda i do teških posledica, pošao sam kod ovih starijih ljudi koji su svi znali i viđeli da sam ja zrno u trubu ubaciio u opkladi sa Milivojem Bojićem i predložio im da pođem kod Vukašina,pa da mu ja kažem jer da to nije moglo ostati tajna, kad je to znao veliki broj vojnika.
Kod njih su bila podijeljena mišljenja, neki su odobravali, a neki tvrdili da će me Vukašin u ljutnji ošamariti i da mi neće vjerovati.Komandir čete Milosav Radović, nije govorio ništa. Primjećivao sam da je i njemu i Milanu Radoviću, sudiji okr. suda u penziji milo da to učinim. Stari barjaktar Sekule Janketić, koji do tada nije ništa govorio rekao je: „Vukašin i Radoš da bi u svađi mogli jedan na drugoga iz revolvera pucati, pa i nekoga trećega ubiti i treba da pođe i neka se pozove na nas pa ćemo ako uspjeti da ih pomirimo. Ja sam ne čekajući ničije drugo odobrenje pošao kod Vukašina koji je sa nekoliko ljudi ispijao flašu rakije stao na mirno i nazvao „dobro jutro”, a zatim rekao: „Ja sam Vuka, – kako smo ga mlađi zvali – došao kod tebe da ti kažem da sam juče, Milunu ubacio zrno u trubu, pa sam došao da me ti zato kazniš”.

Sporenje komandanata

Svi su se prisutni začudili, a on je rekao: „Lažeš, te su te vjerujem Radovići nagovorili”, misleći na Malina i Milosava. Odgovorio sam da pita: Barjaktara Janketića, Milivoja Bojića, Savu Živkovića, Punišu Čoguru i još neke. Risto Bojović i oba Vukašinova sina rekli su da me poznaju kao mladića kome se može vjerovati i da ne bih to nabacivao na sebe, da nije istina. Vukašin je onda pozvao Barjaktara, Milivoja, Savu Živkovića i moga oca i kad su mu oni potvrdili, svi su se složili da Vukašin pozove Radoša da se pomire, što je Vukašin odmah učinio. Pomirili su se i oba platili prisutnima kafu i rakiju, a mene odali priznanje, kao da sam izvršio neki izuzetan vojnički zadatak.
Drugoga ili trećega dana, na Bardanjolt je došao Janko Vukotić, u pratnji nekoliko viših oficira, pa kako je znao da Jovo Medenica, nije postupio da napada pravcem kuda je on naredio rekao mu je: „Ti Jovo, ne slušaš moja naređenja, no radiš kako ti hoćeš, a ne bi marilo da ste prolili malo više krvi”, očito aludirajući da su Donjomoračani i Lipovci osvojili Bardanjolt bez većih gubitaka. Jovo mu je odgovorio što je reći kao iz rukava: „Ne bi, Serdare, marilo ni da su tvoji Čevljani i Katunjani prolili malo više krvi i zauzeli Taraboš i Skadar, a bilo im je kraće nego nama koji smo zauzeli: Mojkovac, Bijelo Polje, Berane, Peć i Đakovicu, pa da mi ne dolazimo i da ne stradamo preko Bogićevice, Plava i Gusinja do Skadra”. Vojska je međusobno glasnije govorila: „Nema nama ništa bez Jova!” Serdar je primijetio da je sva vojska na Jovovoj strani, odustao je od dalje prepirke, ali se od strane Jovove smatrao uvrijeđenim, te ga je kao komandant Sandzačke vojske prekomandovao u hercegovački odred, gdje je ostao u štabu odreda do samoga kraja Mojkovačke bitke, kada je došao i u istoj učestvovao, gdje je Donjomorački batalion u završnoj bici pretrpio velike gubitke.

Janko i Jovo

Komandir Jovo Medenica, učestvovao je u ratu sa Bugarskom 1913. godine kao komandant bataliona u četvrtoj brigadi Dečanskoga odreda, pa mu je Serdar Janko kao komandant prilikom bitke na Govedarniku, svakojako uvrijeđen na Velikome Bardanjoltu rekao: „Neće te više, Jovo, blagosiljati Moračanke, došao si da se pokažeš na Govedarniku”, i pokazao mu pravac kretanja. Jovo mu je, kako su mi učesnici bitke pričali odgovorio, da će on izvršiti zadatak, ali da će gledati da bude sa što manje gubitka. Za vrijeme bitke je Bugarima zaobišao u pozadinu, te je bitku dobio sa neznatnim gubicima, prema onima što su pretrpjele jedinice ostalih brigada.
Oko Skadra nije bilo većih borbi na položajima zetskoga odreda, dok su na Tarabošu vođene borbe, ali nije mogao biti zauzet. Između Bojane i Drima, nalazile su se trupe Srpske vojske primorskoga odreda sa izvjesnim brojem Crnogorskih jedinica. Noću između 18. i 19. marta izvršile su napad na Brdicu oko koje su bile jake prepreke od bodljikave žice, a uz to močvarni teren, te su pretrpljeli velike gubitke, od kojih je jedan batalion, koji je ušao između Velike i Male Brdice bio zarobljen, te su se sve jedinice morale povući na položaje oko Bušata.

Zdravo na noge

Kako je Srpska vojska bila očistila Makedoniju, to je jedan dio pod komandom Vojvode Stepe Stepanovća upućen na Jedrene u pomoć Bugarima, a primorski odred pod komandom Generala Petra Bojovića, došao je u pomoć za zauzimanje Skadra sa Crnogorskom vojskom. Odmah su na Drimu prebacili pontonski most i otpočeli prebacivanje vojske i artiljerije za napad na Mali Bardanjolt i za zauzimanje Skadra.
Kad je sve bilo gotovo, došla je Srpskoj vojsci naredba da se bezuslovno povuče sa Skadra i da napusti položaje koje je do tada posijedala između Drima i Bojane, koji je ostao upražnjen, na koje su po naređenju Crnogorske vrhovne komande sa Bardanjolta upućene Kolašinska i Drumitorska brigada, koje su se prebacile na Blatu, pa preko Širačkoga visa, zapadno od Velikoga Taraboša preko Murićana prešle na Bojanu i posjele položaje izmeđ Bojane i rijeke Drima, smjenjujući Srpsku vojsku, koja je ostupila u pravcu Lješa i Medove.
Pri polasku sa Bardanjolta u blizini mosta na rijeci Kiru kako je vojska putovala u koloni dvojnih redova, na čelu Gornjo-moračkog bataliona, jahali su na konjima komandant bataliona, kapetan Đuro Peković i stari Serdar Mijat Lučin Mijatović, pod kojim je turski top pod njim, ubio konja u vrat i granata je potrevila u neku baruštinu i nije eksplodirala, a on je iako star odskočio sa konja bez ikakve povrede. Komandant bataliona je sjahao s konja i dao mu da jaše, pošto je bio jedan od najstarijih ljudi u Gornjo-moračkom batalionu.

Vojska bez obuće

Odmah po tom otpočeli su pregovori između predstavnika Crnogorske vrhovne komande i Esad paše, o predaji Skadra, koji su završeni, da je Esad sa vojskom i lakim naoružanjem napustio Skadar, kako se sjećam 10. aprila i pošao za Lješ, a naša vojska je ušla u Skadar, koji je poslije mjesec dana napušten pod pritiskom Velikih sila. Za održavanje reda u Skadru ostale su jedinice iz bližih brigada. Za komandanta Skadra imenovan je brigadir Jovo Bećir, koji je tu dužnost vršio do predaje Skadra predstavnicima Velikih sila.
Poslije povratka kućama, ostali smo svega nekoliko dana; pa je došlo naređenje da se radi održavanja reda u Peći i Đakovici uputi iz Kolašinske brigade jedan broj vojnika. U četi lipovskoga bataliona pošao sam početkom maja sa rokom od dva mjeseca i služio u Đakovici. U međuvremenu je izbio rat između Bugarske i Srbije, te je iz Crne Gore pošlo dvanaest hiljada vojnika, nazvan „Dečanski odred” u sastavu četiri brigade. Četvrtu brigadu sačinjavali su po dva bataliona Kolašinske i Gornjo-vasojevićke brigade. Komandant Odreda bio je serdar Janko Vukotić, a komandant četvrte brigade, komandir Miloš Medenica. Početkom jula naređena je smjena posadnog bataliona. Kako je u narednoj smjeni trebao da dođe moj brat od tetke, Milisav Pušeljić, o čemu sam bio obaviješten, javio sam depešu komandi brigade da ga ne upućuje, a da ću ga ja zamijeniti u drugoj smjeni. U prvoj smjeni bili su namiješani Kolašinci i Gornjo-vasojevići, a u drugoj smjeni Kolašinci su zaduženi u Peći, Vasojevići upućeni u Đakovicu. Komandanti bataliona i u prvoj i u drugoj smjeni bili su u Peći, kapetan Đuro Peković, a u Đakovici poručnik Mihailo Janković.

Bunt u bataljonu

U drugoj smjeni raspoređen sam u Peći za pisara i itendanta bataliona, sa rokom od dva mjeseca, kako je to u prvici bilo saopšteno. Međutim, druga je smjena mjesto dva, ostala je četiri i po mjeseca. Za sve vrijeme, kako prvoj tako i drugoj smjeni nije davato ništa od odjeće i obuće, tako da je puno vojnika, koji su bili siromašnog stanja bilo bosih, a pranje veša vršili su sami vojnici, većinom u lednoj vodi pošto kazana za pranje veša nije bilo.
Komandant divizije, čije je sjedište bilo u Đakovici, bio je obaviješten, da Albanci spremaju napad pravcima: Valbonska rijeka – Ćaf Morinj – Ponoževac – Đakovica i Valbonska rijeka – Junik – Dečani; a od Gaša i Krastenića: Ćar Prušit – Đakovica. Saznavši za napad naredio je da mitraljsko odjeljenje i posadni batalion Kolašinske brigade iz Peći odmah krenu i posjednu položaje u pravcu Junika i Ćaf Morinja. Mitraljesko odjeljenje je odmah otputovalo na granicu, dok je u batalionu izbio bunt i čitav batalion je otkazao polazak, u koliko se ne izdadu opanci, jer je bilo vojnika, izvjesni dio bosih, pošto obuće nije davato za četiri i po mjeseca (od početka jula do polovine novembra). Komandant divizije naredio je da batalioni Velički i Polimski najhitnijem putem stignu i posedu položaje prema Valbonskoj rijeci.
Albanci, pod komandom Isa Baljetnca, nastupili su u pravcu Ćaf Morinja, gdje su na otvorenom prostoru dočekani od strane naših jedinica, gdje se naročito istaklo mitraljesko odjeljenje, koje je Albancima nanijelo velike gubitke, te je komandant divizije za pokazanu hrabrost redove m mitraljeske čete: Novicu Perovića iz Rečina, Đura Raosavljevića iz Lipova i Živka Rašovića iz Vrujaca unaprijedio u čin vodnika stajaće vojske s pravima prvih proizvedenih podoficira crnogorske vojske.

Kraljeva depeša

Po odbijanju napada Albanaca i zavođenju reda na granici, komandant divizije brigadir Radomir Vešović, optužio je ministarstvu vojnom i lično kralju, da se protivu bataliona za neposlušnost postupi po krivičnim zakonima u ratnom stanju. Zabranjeno je bilo vojsci da se žali brzojavno iz Peći, pa su: Milija Mišnić iz Bjelojevića, Poljskoga bataliona, Nikola Vujisić, vodnik iz Prekobrđa i Jovan Drljević, četni pisar iz Ravni, pošli u Rožaje i otuda uputili depešu lično kralju, tražeći da uputi islednika da ispita stvar. Kralj je uputio depešu koja je doslovno glasila: „Komandantu bataliona Kolašinske Brigade, kapetanu Đuru Pekoviću – Peć. – Nastoj da se batalion Kolašinske brigade ne rasformira, a ja sjutra u zoru šaljem moga ađutanta, kapetana Vlada Zimonjića, da ispita u čemu je stvar.” Nikola, s.r.
Po saopštenju depeše pred strojem bataliona u prisustvu pet komandir ačeta, koji su bili u činu poručnika: Milinka Vlahovića, Rovačke, Veka Bulatovića Donjo-moračke, Sava Đukića Gornjo-moračke, Luke Vujisića Lipovske, i Kolašinske, pošto su sačinjavale jednu četi kao brojno manje, i Poljskoga Savića Mišnića. Batalion je bio zadovoljan i sačekao dolazak kraljeva izaslanika, sa kojim je došao i Pavle M. Vujisić, sudija velikoga suda – kasnije u toku prvoga svjetskoga rata komandant brigade.

Dolazak Hercegovaca

Izaslanik Zimonjić je prvo saslušao komandante bataliona i komandire četa, koji su izložili da je nezadovoljstvu bio opravdan razlog, što su to ljudi većinom siromašnoga stanja i da je bilo mogućnosti da se promijene poslje dva ili najdalje tri mjeseca, jer da je bio dovoljan broj vojnika koji nije učestvovao ni u ranijoj posadi maj i juni ni u Dečanskom odredu za vrijeme rata sa Bugarskom. Naveli su da je vojska primala samo hranu i municiju, a da nije od odjeće i obuće davato ništa, što se da ustanoviti iz kopija trebovanja, koja se čuvaju kod itendanta bataliona. Poznat sam i ja i izaslanik je ustanovio, da nije trebovano ništa osim hrane i municije. Sjutradan je izvršio smotru bataliona i ustanovio da je veliki broj vojnika slaboga fizičkog stanja. Batalion je preko svojih predstavnika naglasio, da je bilo dovoljno ljudstva da se izvrši i treća smjena, a da će se ljudstvo ovoga bataliona uvijek odazivati svojoj dužnosti. Izaslanik Zimonjić je postavio pitanje komandantu bataliona i komandirima četa, kao poznavaocima brojnog stanja vojske i oni su potvrdili navode predstavnika koji su govorili u ime bataliona. Zatim je izaslanik pozvao batalion da ostane i vrši dužnost još neđelju do deset dana, a da će onda doći smjena iz L, LL i LLL divizije, na čem je batalion jednoglasno viknuo: “Živio kapetan Zimonjić”. Tako se taj konflikt između komandanta divizije i bataliona završio bez ikakvih posljedica za otkazivanje poslušnosti.

Dosluženje vojnog roka

Po povratku kući, krajem novembra 1913. ostao sam do februara 1914. godine, kada su svi vojnici koji su u toku ljeta 1912. završili dvomjesečnu vojnu obuku, pozvati na dosluženje vojnoga roka u Peći, Đakovici, Plavu, Gusinju i Tuzima. Uz to su bili pozvati i svi vojni obveznici koji nijesu ranije služili vojsku, mada je jedan broj u ratu 1912. i 1913. g. učestvovali kao dobrovoljci. Brojno stanje predratnih i novih regruta bilo je približno jednako. Predratni regruti sačinjavali su: L, LL i LLL batalion, a novi: Lꓕꓕ i ꓕL.
Prvi batalion raspoređen je u Peći, drugi, treći, četvrti i šesti u Đakovici, dok su od petoga po jedna četa određene u Plavu i Gusinju, a dvije u Tuzima. U svima četama bili su pored komandira četa po četiri vodna oficira – poručnika, a uz to po jedan podoficir – narednik i dva podnarednika, koji su vršili obuku i predratnih i poslijeratnih regruta.
U toku mjeseca maja upućeni su na raspored u prvi batalion u Peći: Lako Arnautović, Mihailo Todorović, Tanasije Tepavčević i Novica Abramović, koji su bili iz Hercegovine. Po završenom kadetskome ispitu u Pešti i imali raspored u Austro-Ugarskoj vojsci u Poljskoj, prebježali su u Crnu Goru i javili se Kralju Nikoli, da ih primi u crnogorsku vojsku. Kralj ih je primio i proveo ih u našu vojsku u činu potporučnika, a kako uopšte nije bilo činova potporučnika, istoga dana unaprijedio ih u čin poručnika i uputio komandantu ꓕ

L divizije u Đakovicu na raspored, s tim da se otpuste sa službe četiri vodna oficira a Hercegovci da se postave na njihova mjesta. Komandant divizije uputio ih je u prvi batalion u Peći. Bez određivanja od strane komandant bataliona dobrovoljno su se javili da idu kući četiri vodna oficira. Hercegovce su rado primili svi oficiri u bataljonu i oni su ostali do objave rata od starne Austro-Ugarske Srbiji u drugoj polovini jula 1914. g. a tada su upućeni na hercegovački front.
Ja sam od formiranja bataliona od starne komandanta – komandira Nova Gilića, određen za pisara i intendanta bataliona.

Koliko će rat trajati

Batalion je vršio obuku na poljani u blizini manastira Patrijaršije. U vremenu odmora, komandant bataliona je propitivao vojnike redom: kako se zove, iz koga je mjesta i odakle su njegovi stari. Kad je na mene došao red, odgovorio sam mu da su moji đed i otac preselili iz Gornje Morače u Lipovo osamdestih godina devetnaestog vijeka, a da su naši stari doseljeni iz Popova Polja u Hercegovini u Gornju Moraču prije oko trista godina. Tanasije Tepavčević je rekao: “Ti si Hercegovac!” na čem sam ja rekao da se ponosim što sam Hercegovac. Svi četvorica su me zavoljeli i stalno me zvali i čašćavali.
Objavom rata svi oficiri okupljeni u komandi bataliona raspravljali su koliko rat može trajati. Komandir četvrte čete, kapetan Milutin Popović, uzimajući riječ, rekao je da će rat biti završen najdalje do kraja godine, navodeći da će se narodi u Austro Ugarskoj pobuniti i preći na strani Srbije, Crne Gore i saveznika. Na to mu je Tanasije Tepavčević rekao da će rat dugo trajati. Napomenuo je da je služba u Austro-Ugarskoj vojsci tri godine; da svi Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci i Hrvati služe vojsku u Čehoslovačkoj, Poljskoj i drugim sjeverni krajevima; da je svakome vojniku, ako je siromašnog stanja porodica osigurana i da će na granici Hercegovine, prema Crnoj Gori, prije poginuti rođeni Hercegovac, nego jedan Švabo ili Maćar.

Veliko nezadovoljstvo

Rekao je da on ide na front prema Hercegovini. Nije prošlo ni mjesec dana, a od njega je došlo pismo kapetanu Popoviću, u kome je pisao, da je on sa četom opkolio jednoga klasnoga druga iz kadetskoga korpusa u Pešti, koji se prezimenom zvao Janković, i kada je vidio da njegov komšija i drug hoće da ga zarobi, izvršio je samoubistvo, dok su se vojnici u kojima je bilo Švaba i Mađara predali.
Objavom rata formiran je mjesto Šeste divizije, Staro-srbijanski odred, sa sjedištem u Đakovici. Naš batalion je ostao u Peći, a pored regruta u Đakovicu su iz Gornjo-vasojevićke brigade tri ili četiri bataliona. Zauzimanjem Pljevalja od strane Austrijanaca, iz Đakovice su upućena dva bataliona regruta i dva bataliona narodne vojske iz Gornjo-vasojevićke brigade, pod komandom Brigadira Radovana Radovića, kojoj je dat naziv „Dečanska brigada”.

Metež u bataljonu

U prvom batalionu u Peći, kome je od objave rata, za komandanta bataliona odeđen kapetan Veko Bulatović, pošto je dotadašnji komandant Gilić postavljen za komandanta Pećke brigade. U batalionu je odmah nastalo negodovanje što u Dečanskoj brigadi nije upućen za Bosnu, zato što je i po blizini i po broju, trebalo da bude prvi. Negodovanje se ipak nekako stišalo, za tri-četiri dana, kada su naknadno iz Đakovice za Bosnu upućeni jedan batalion regruta, dva bataliona Gornjo-vasojevićke brigade, jedno mitraljesko odjeljenje i jedna brdska baterija.
Ovoga puta nezadovoljstvo je uzelo takve razmjere, da su vojnici javno govorili u prisustvu oficira i podoficira da oni ostaju, zato što je komandant bataliona, zet brigadira Vešovića, komandanta Odreda. Za vojničku obuku izbuljena je volja. Uzalud su im komandiri četa objašnjavali da je potreba da u Peći bude jedan batalion, pošto je stanovištvo nepouzdano i neprijateljski raspoloženo. Trećega dana po odlasku druge brigade za Bosnu, vojnici su se za vrijeme odmora grupisavali po brigadama i tajno dogovarali za bjekstvo.
Ja sam sa svim vojnicima bio blizak, pošto su me kao druga voljeli, ali su se ipak ustručavali da predamnom o bjekstvu govore. Ipak sam od dvojice iz Lipovskog i dvojice iz Gornjo-moračkog bataliona, saznao o čemu se radi. Grupa regruta, pripadnika Kolašinske brigade, kretala se oko, na broju nešto više od pedeset ljudi. Dolazeći među njih, rekao sam im da ja znam o čemu se radi i da oni to ne bi trebalo da učine, obzirom da je komandant bataliona iz naše brigade, pa na slučaj da svi vojnici iz ostalih brigada naredne noći napuste kasarnu i pođu u svoje jedinice narodne vojske, da ni mi nećemo ostati sami. Zamolio sam ih da se tu međusobno zavjerimo, što je bilo i jedina vrsta zakletve, shvatajući da je moj predlog pravedan i svi su rekli da nijedan neće prekršiti datu obavezu. Po povratku u kasarnu pošlje prijema ručka pošao sam na stan kapetana Bulatovića, koji je bio na ručku, i predočio mu stanje u batalionu napominjući mu da sam pripadnicima iz Kolašinske brigade razgovarao i da mislim da od njih nijedan neće pogaziti datu riječ.
Bio je strašno iznenađen mojim saopštenjem, a ujedno i ljut na svoje Rovčane, da se nije ni jedan našao da mu to stavi do znanja. Odmah je pošao i telefonom obavijestio komandanta odreda u Đakovici. Nakon pola sata stiglo je brzojavno naređenje da se za jednu četu od stotinu ljudi osigura večera. Ja kao itendant pošao sam kod liferanta, izuzeo trebovanje i kužinarima stavio u dužnost da se večera za dozaleću četu ljudi pripravi. Među vojnicima u krugu kasarne, počeli su mi postavljati pitanja za što se sprema večera i za koga u kazanu, koji je bio naknadno postavljen. Odgovorio sam im da ja to ne znam, a da sigurno nailazi neka jedinica, koja se naknadno upućuje za Bosnu.

Prazne postelje

Poslije večere, pošto sam kod dežurnog oficira i dežurnog vodnika poslije prvoga trubinoga znaka za spavanje. U razgovoru sam im postavio pitanje, kako kod njih uveče čuvaju torove sa stokom. Dežurni oficir, Velimir Novović, poručnik iz Vasojevića, rekao je da u njih, kad zalaje pas, izađu i komeknu (glasnu se), a dežurni vodnik, Novica Perović, iz Rečina odgovorio mi je da se kod njih glasnu i viknu: „A pust osto!”. Bili su nabavili neko grožđe, a poručili kafu, počastili su i mene.
U razgovoru sam im rekao, da bi i oni trebali da obiđu kasarnu, ali su oni sačekali drugi znak spavanja. Dežurni vodnik je otišao da obiđe odjelenja po četama i našao većinom prazne postelje, a da su i stražari sa dvoja ulaznih vrata pobjegli. Odmah je pozvata žandarmerija da zatvori izlaze kod kužine, kuda su mogli vojnici napustiti kasarnu i na dvoje ulaznih glavnih vrata.

Simbolične kazne

Četa iz Velikog bataliona stigla je pred prvi znak spavanja i dok je primala večeru i trebala da preduzme stražu, vojska koja je bila spremna da bježi, njih 187, pobjegli su u raznim pravcima, pošto su svi vojnici u toku od pola godine bavljenja u Peći, upoznali sve izlaze i pravce od kasarne koja se nalazi na južnom dijelu grada, na samoj periferiji.
Jedna grupa od 26 vojnika sa Novakom Spasojevićem i Obrenom Božovićem, pošla je iz kasarne, sa malim zaobilascima, pretežno glavnom ulicom, čiji je pravac vodio za Rugovo.
Više same Patrijaršije, napravio je zasjedu sa dvadeset i sedam žandarma, poručnik Vuksan Vešović, koji ih je pozvao da stanu, na što mu je Novak Spasojević u ime regruta odgovorio, da oni ne idu kućama, već na Hercegovački front da se bore. Dodao mu je da mu je tamo poginuo rođeni brat, Miloš Spasojević, komandant Pješivačkog bataliona i da ide da pogine ili da ga osveti. Poručnik Vešović ih je ponovo pozvao da stanu i da se vrate u kasarnu. U daljemu objašnjavanju, a kako je to kasnije isljeđenjem Vojnoga suda utvrđeno, Spasojević je izvadio revolver i rekao: da se ni on ni društvo mu neće vratiti i pozvao ga da se oni dva prvo iz revolvera ubiju, a poslije regruti i žandari neka ubiju ko koga može.
Dalje mu je rekao, ako te noći pogine šezdeset ljudi na vratima Manastira Patrijaršije, neka tu odgovornost primi na sebe. Poručnik Vešović, videći upornost regruta, rekao im je da će oni svi biti u roku od prije mjesec dana vraćeni u svoju jedinicu. Naredio je žandarmima da se uklone s puta i oni su prošli u pravcu Rugove. Posljednji je išao Petar Pavićević, noseći pušku obješenu o ruci. U prolazu neki od žandarma mu je izvadio zatvarač i on, jakajući se sa njim, priskočili su drugi, uhvatili ga i njega jedinog od sto osamdeset i sedam vojnika, doveli u kasarnu.

Povratak odbjeglih

Komandant Odreda je namjeravao da ga strijelja, ali na intervenciju oficira, da je jedinac, da ima šest sestara i da mu je otac poginuo na velikome Bardanjoltu 1912. godine, za koga je intervenisao i Mitropolit Dožić, odustao je od strijeljanja, primjenjujući drugu kaznu koja je bila ravna smrtnoj.
Naredio je da komanda bataliona, preko nadležnih komandi brigada, pozove da se svi odbjegli regruti vrate u svoju jedinicu, što je u roku od petnaest dana izvršeno. Jedino nije mogao biti pronađen Miljan Grujić, koji je umjesto da pođe u Donjo-morački batalion, kome je pripadao, sklonio se u Lipovski, gdje je imao svoje brastvenike, pa je i on pronađen i vraćen, negdje u septembru 1915. godine, kada su se komanda Odreda i kadrovski batalion nalazili Skadru.
Svima odbjeglim regrutima sudio je Vojni sud. Kazne su se kretale od dva do šest mjeseci, osim onih koji su napustili stražarska mjesta koji su kažnjeni po godinu dana.
Svima je uzeta olakšavajuća okolnost, što su svi direktno pošli u svoje jedinice i kazne su usljed ratnog stanja, ostale mrtvo slovo na hartiji i sa razloga što su i prije i poslije suđenja svi bili dobri i hrabri vojnici.
Vrijeme od objave rata 1914. do početka juna 1915. batalion je proveo prvo u Peći, potom na logorovanju u Dečanima i najposlije u Đakovici.
Pred Lučin dan 1914. godine Albanci su spremali napad na Đakovicu, pa su prvi i šesti batalion upućeni u Gaš i Krastenić, gdje su zaplijenili dva toma sa municijom, a ustanike prognali prko Drima i sa zaplijenjenim topovima se vratili u Đakovicu, sjutradan po Lučinu dne 19. oktobra (st.k.).

Upozorenje Esad-paše

Početkom jula 1915. g. brigadir Vešović je dobio poziv od Esad paše, ranijega komandanta Turske vojske, prilikom opsade Skadra 1912. i 1913. godine da sa nekoliko oficira dođe na sastanak na Ćaf Prušitu gdje je nalazio na graničnoj straži i jedan vod naše vojske. U pratnji brigadira Vešovića pošlo je oko 20 oficira i vojnika, a toliki broj bio je i u pratnji Esad paše, koji je dobro govorio našim jezikom.
Izljubili su se kao najviši prijatelji. Razgovor su vodili o ratnoj situaciji. Tada je na svim frontovima vladalo zatišje. Esad je kao general-štabni oficir ratnu situaciju dobro poznavao, pa je rekao brigadiru Vešoviću da će Crna Gora i Srbija biti do kraja godine od strane Njemačke i Austro-Ugarske vojske zauzete. Napomenuo je da će svakojako na strani centralnih sila ući Bugarska i Turska. Napomenuo je da misli da će Italijani okupirati izvjesne djelove Albanije, pa eventualno i Skadar. U tom slučaju da će biti onemogućena odstupnica srpske i crnogorske vojske. Uporno je zastupao gledište da je neophodno potrebno da Crnogorska vojska okupira Skadar, po mogućnosti u što kraćem roku. Pri rastanku Esad je smijući se rekao: „Ne dozvolite da Skadar okupira zet vaš makaronaš!”

Ponovo u Skadru

Po povratku u Đakovicu, preko Veka Bulatovića znao sam da je Vešović o sastanku sa Esad pašom obavijestio Vladu i Kralja. Sigurno da je dobio saglasnost, pa je odmah preko povjerljivih ljudi pozvao predstavnike arbanaških plemena, na desnoj obali rijeke Drima: Valbonske rijeke, Nikaja, Mertura, Donje i Gornje Šalje i sa njima sklopio sporazum, da vojska preko tih plemena, prođe za Skadar i sve pričinjene štete u zvečećemu novcu: zlatu i srebru i da stanovnici pomenutih plemena mogu slobodno nositi oružje koje imaju. Po tom sporazumu, vojska je bez uznemiravanja prošla i u Skadar ušla na Vidov dan 15. juna (st. kal.) bez ikakvoga otpora.
Red u Skadru sa našom vojskom održavala je i Arbanaška žandarmerija, čiji je komandant bio Maljo-beg Bušatlija, koji je sa predstavnicima vlasti i sve tri vjeroispovijesti, došao u sretanje naše vojske u polju sa desne obale rijeke Kira. Za oblasnoga upravitelja, postavljen je vojvoda Božo Petrović, raniji predsjednik Državnog savjeta, koji je okolinu Skadra podijelio na četiri kapetanstva: Bušatsko, Kastratsko, Drimsko i Šaljsko. Za sreskoga kapetana u Šalji postavljen je Baco Protić, stari oficir Crnogorske vojske, a mene su odredili za pisara kapetanstva. Šaljsko kapetanstvo podijeljeno je na četiri opštine, a istovremeno su postavljeni predsjednici opština i njihovi pisari i pomoćno osoblje.

Ubačeni agenti

Sjedište sreskog kapetanstva smješteno je kod crkve u Pljonima, Kirska opština, u kojoj se nalazila i katolička Biskupija.
Po zauzimanju svojih mjesta stanovništvo je bilo mirno, za jedan mjesec dana, pa su onda ubačeni austrijski agenti, koji su počeli buniti narod u Šalji u sve četiri opštine, pošto je tu katoličko stanovništvo, bez i jedne pravoslavne ili muhamedanske porodice. Dva dana prije pobune iz Skadra za Đakovicu su upućeni Polimski i Velički batalioni. Komanda Odreda saznavši o namjerama pobune u Šalji, uputila je Komandantu brigade ovih bataliona, komandiru Kostadinu Mikiću, da odmah otpočne razoružavanje, prvo Kirske, pa onda ostalih opština. Naređenje je došlo nenadno, jer vojnici u batalionima nijesu imali prosječno na pušku više od po pedeset metaka.
Odmah je naređeno da svi opštinari sa oružjem dođu kod crkve u Pljanima. Malo je kod njih bilo novoga oružja – moskovaka i mauzerovih pušaka – pa su predali oko hiljadu i sto starih pušaka, raznoga sistema i revolvera pretežno gaserovih (crnogorskih), koje su dobivali prilikom pobune 1911. i u prvoj polovini 1912. godine protivu turske uprave. Sve oduzeto oružje smješteno je u crkvi i stavljeno pod stražu. Polučeta vojnika, koja je bila na raspoloženju sreskom kapetanstvu, imala je da vrši stražu.

Priprema se pobuna

Predavaoci oružja razilazili su se strašno nezadovoljni govoreći preko svojih konobaša i barjaktara da oni nijesu oružje predali ni Turgut paši, koji je 1911. godine vojštio sa pedeset hiljada vojnika pa se grdan vraćao. Ovo je bilo licem na Ilin dan 20. jula, pa je sjutradan vojska prešla u Donju Šalju. Komandant brigade sa tri čete, dvije Polimljana i jednom Veličana, sašao je u Donju Šalju, o ostala vojska ostala je da logoruje na Ćaf Bošitu. Radi popisa oružja i prvog i drugog dana bili smo Kostadinov sin Vlado (Vladimir), student medicine i ja. Silaskom u Donju Šalju oko tri km sa Ćaf Bošita i ako je bilo ranije objavljeno, nije držao niko. Osim nekoliko staraca, koji su išli o tojazi.
Između njih bilo je povjerljivih ljudi, koji su stavili do znanja komandantu brigade da se Donjo-Šaljani spremaju na ustanak i da će sjutra 22. jula uz pomoć Miridita, sa lijeve obale Drima izvršiti opšti napad. Komandir Mikić, uviđajući da se nalazi u teškom položaju, napisao je naređenje komandantu polimskog bataliona, da mi stavi na raspolaganje petnaest odabranih vojnika, dva tovarna konja i četiri vreće, da pođem noću da povadim zatvarače iz pokupljenih pušaka u crkvi u Pljonima, bojeći se da ih predavaoci iz Kirske opštine ne razuzmu i s leđa ga sjutradan ne napadnu.
U sami mrak poručnik Perović mi je dao ljude i konje, te sam oko 11 sati sišao kod crkve, povadio zatvarače i s rasvitom zore izašao na Bošit. Prije dolaska u logor sa okolnih brda sa južne i istočne strane, napali su ustanici i trojicu vojnika ranili.
Po dolasku u logor, zatvarače u vrećama ubacili smo u neku jamu i zatrpali, da su se teško mogli pronaći. U dejstvo su stupila oba bataliona, a istovremeno je izvršen napad na tri čete, koje su se nalazile sa komandantom brigade u Donjoj Šalji. Videći opasnost od zarobljavanja, komandant brigade, na konju, sa četom Veličana, čiji je komandir bio oficir Milinko Knežević, probili su ustanike i spojili se sa glavninom brigade produžujući iz opsade dalju borbu.

Do posljednjeg metka

Dvije Polimske čete, čiji su komandiri bili: poručnik Vaso Laban i oficir Milisav Vlahović, do 11 sati borili su se do posljednjega metka. Po nestanku municije, opkoljeni sa svih strana brojnom nadmoćnosti naoružanih ustanika, koji su imali nekoliko mrtvih i ranjenih vojnika, zarobili su ih, razožarali, oficirima, vodnicima i desetarima, pokidali grbove i pored oružja svlačili i odijelo koje im se dopadalo.
Mi smo sa Bošita na dva kilometra osmatrali taj prizor, koji je porazno djelovao na vojsku, koja se borila sa municijom na izmaku. Gledao sam gdje rođeni brat bratu nudi napoleon u zlatu za (stegu) pet metaka. Ovaj mu je rekao da ima svega pet metaka i da mu kao lošijem strelcu dava tri, a sebi zadržava dva govoreći da će se on u posljednjeg momentu i sa dva metka zamijeniti, odbijajući mu ponuđeni novac.
Bilo je to oko jedan sat poslije podne, kad se duž cijele linije ustanika čulo dozivanje da prekinu borbu, pa je iz glavnog im štaba, jedan ustanik zvao po imenu kapetan Mikića, da dođe sa tri druga, na pola puta između frontova na pregovore, a da će oni doći sa tolikim brojem.

Pregovori sa Šaljanima

Mikić je za pratioce uzeo: poručnike Ivana Perovića, sina mu Vlada i mene. Na sastanku od strane ustanika bio je glavni Šaljski barjaktar Ljuš Prelja, koji je sa Mikićem bio bratstvenik, pošto su se u razgovoru saglasili da su svi Veličani starinom Šaljani, pa da su po naselju u Veliku, pod pritiskom Vasojevića, iz katoličke prešli u pravoslavnu vjeru, i da on predlaže da se dalja borba prekine, mrtvi pokopaju i da u toku dana napuste teritoriju Šaljskog plemena, pa bilo da se vrate u Skadar, produže za Đakovicu ili Gusinje, napominjući da im dava garanciju, ako pođu za Đakovicu do granice plemena Nikaja i Martura. Za sredskoga kapetana i predsjednika Opštine sa osobljem uslovljavao je da će ih on sa njegovom pratnjom ispratiti za Skadar ili Gusinje, a da nikome od njih ne daje garanciju, ako se neki odluči da ide za Đakovicu.
Kostadin mu je postavio zahtjev da povrati oružje na dvije čete Polimljana, koje su razoružali i da će napustiti teritoriju Šalje i da će poći za Gusinje u toku današnjeg i sjutrašnjeg dana do 10 sati prije podne.
Nakon kraće prepirke, Šaljanion je rekao: „Da nijesmo braća, no da je neki drugi crnogorski komandant, ja bih drukčije sa njim postupao. Tebe će i ovako kod Crnogorskog kralja biti dosta. Nikada nije zarobljeno u jednoj borbi dvije stotine Crnogoraca. Naime je brigadir Vešović obećao da nam neće uzimati oružje. Mi smo učinili svoje, a znamo šta nas od Crnogoraca čeka.” Saglasili su se da odmah bude pokret. Ukoliko se vojska spremala za polazak, nagrnulo je ustanika kojih je bilo više od naše vojske. Među njima je bilo onih koji su pretprošlog dana predali oružje i koji su stalno tražili da im se vrate zatvarači od predatih pušaka kod crkve u Pljonima. Ljuš Prelja je naredio Šaljskim ustanicima, da ih sve koji su na Opštine Kira izdvoje nastranu, pa im je rekao, da se Šaljani od njih po sada neće ženiti, zato što su bez borbe položili oružje. Krenuli smo u pravcu Šaljske Bistrice. Usputno su se pridružili i razoružane dvije čete.

Uzaludna potjera

Povjerenici, Šaljani, kojih je bilo među ustanicima, saznali su da će prilikom prelaza preko mosta na rijeci, biti naređeno, da pripadnici Veličkog bataliona idu za Gusinje, a Polimskoga za Đakovicu, tako da će u Nikaju i Merturu biti napadnuti i pretrpljeti poraz više nego u Šalji. Naređen je da svi vojnici kažu da su Veličani. Šaljski barjaktar je rekao komandiru Mikiću da je on 1911. godine bio prebjegao u Polimlje i da on sve Polimljane i Veličane, glavnije ljude, poznaje, drugog izlaza da nema osim da na livade kod mosta prenoće oba bataliona pa da će ih on sutradan razdvajati ko će za Đakovicu, a ko za Gusinje. Za logor je određena jedna livada u blizini mosta, koja je bila pokošena, pa je procijenjena paša i morala se u zlatu i srebru platiti. Bila je velika glad i ustanici su se razišli kućama, koje su bile razbacane sa obje strane rijeke. Ostavili su četvoricu da čuvaju logor, koji su sjeđeli oko vatre gdje se nalazio komandir Mikić. U Skadu je bilo sve jevtino, pa su imućniji ljudi pokupovali kafe i rakije i služili su nekoliko vojnika. Predviđajući teškoće, koje će nastati sjutrašnjeg dana, organizovano je osam mlađih i jakih ljudi, da kad se čuvarima dadne kafa, da ovi priđu s leđa po dvojica na jednog, tako da kad ga jedan uhvati preko ruku, drugi da mu stavi maramicu u usta, vežu ih i tako vode vezane i zapušenijeh usta pored rijeke u pravcu Gornje Šalje, koja se nalazi do same granice ispod Ćaf Peja. S razvitom zore vojska se prikupljala i prvi su izbijali na Ćef Pej, a posljednji su bili u putu pored crkve u Gornjoj Šalji.
Ustanici, u rasvit zore su primijetili da je vojska pošla u pravcu Gusinja, nadala se u poćeru, ali su dočekani sa jednim topom i jednim mitraljezom, koji su u toku noći stigli iz Gusinja i poslije nekoliko spaljenih metaka od crkve u Gornjoj Šalji, vratili su se natrag. Gornjo­Šaljani nijesu učesetvovali u ustanku sa razloga što su se nalazili u neposrednoj blizini naše granice.
Od komande Odreda iz Skadra, bilo je naređeno da se za razoružane vojnike najhitnije iz barutane u Kraljima prebaci u Gusinje 200 pušaka sa potrebnom municijom za oba bataliona i da ostanu na granici prema Šalji. Zatim je naređeno da osoblje kapetanstva i opština preko Andrijevice i Podgorice uputi za Skadar.

Šef štaba odreda

Trećeg dana došli smo u Skadru i javili se Oblasnome upravitelju i komandantu Odreda, koji su bili na ručku u Milet bašči (narodnoj bašči). Kako su sem mene i jednoga pisara sve bili Vasojevići, brigadir Vešović, naredio je da samo dođem ja, a ostali da čekaju i ako su Sreski kapetan i svi predsjednici bili stariji aljudi.
Na pitanje vojvode Boža, oblasnog upravitelja, da li je Kostadin Mikić mogao uspjeti da ne bude zarobljen i razoružano 200 ljudi, na što sam mu odgovorio: da nije mogao učiniti ništa drugo,l pa da je on bio kao Miloš Obilić, jer da je vojska ostala bez municije. Naveo sam primjer Veličana gdje brat bratu za stegu metaka davao napoleon u zlatu, ghovoreći da ima samo stegu fišeka i da mu je dao tri, a sebe ostavio dva, odbijajući da primi novac.
Primijetio sam da je brigadir Vešović mojim odgovorom bio zadovoljan.
Vojvoda mi je rekao da se odmah spremim, da sa ostalim osobljem sa vojskom otputujem za Šalju na svoje mjesto pisara kapetanstva. odgovorio sam mu da kao vojnik idem odmah, ali da kao činovnik u Šalju neće poći nikad. Brigadir Vešović ej rekao Vojvodi da ima puno sposobnih ljudi koji traže postavljenje i rekao svome sekretaru Milu Protiću da odredi jednoga za koga uviđa da je sposoban za taj položaj. Protić mu je rekao da će odrediti nekoga Ivovića sa čim se i Vojvoda složio, jer da se i njemu obraćao za postavljenje.
Za održavanje reda u Skadru, i okolini, zadržata je policija i Prvi kadrovski batalion, a za svu ostalu vojsku izdata su naređenja iz Skadra da sva vojska iz Tuzi, Gusinja,. Plava i Pećka brigada, koja se nalazila u Valbonskoj rijeci, jednovremeno krenu u pravcu Šalje, kojoj je za komandanta određen Načelnik štaba komande Staro-srbijanskog odreda, komandir Spasoje Lazarević, koji je u razgovoru sa Vešovićem rekao da nema koga od oficira uzeti za šefa štaba, pošto su većinom slabo pismeni, pa da samo ide i naziva se šefom štaba, da mu je lakše da ne uzima nikoga, na što mu je ovaj odgovorio: ”Ti uzmi Miloša Dragovića, on će ti biti najpismeniji za taj posao, a pri tom je mlad i pouzdan čovjek, koga poznajem za vrijeme njegova bavljenja u posadama 1913. godine, a o njemu su mi pričali Novo Gilić i Veko Bulatović da su sa njegovim radom u vršenju dužnosti pisara i intendanta bataliona bili zadovoljni i da smo ga kao pouzdana sa Balbonske rijeke uputili u Đakovicu, te je iz carinarnice donioi dvomjesečne plate, koje smo podijelili na Ćaf Bošitu i tada sam mu obećao da ću ga za izvršenje ovoga zadatka imati u vidu.”
Komandir Lazarević je sa regrutima i jednom brdskom baterijom pošao u pravcu Šalje, pored samoga Drima, ali usljed otpora ustanika na neprolaznom terenu zvanom ”Tura lek Dukašin”, morao se vratiti i tek treći dan stići sa vojskom na put koji vodi iod Đakovice Skadru, gdje se sastao sa Donjo-vasojevićkom brigadom koja je u sastavu imala sva bataliona pjnješadije, jedno mitraljesko odjeljenje i jedan brdski top. Ustanici su bili zatvorili put, koji je vodio na Đaf Bošit, gdje su bili prirodni položaji, da male snage mogu zadržati i brojno nadmoćnije koje nastupaju.
Toga dana bio je poginuo u rasvit zore komandir mitraljeske čete, kapetan Novak Girov Vujisić, iz Rečana.
Arhimandrit, Miron Medenica, koji je sa Đakovačkom brigadom došao u Skadar, bio je u Štabu, pa je po običaju opojao grob poginulog Vujisića, gdje su prisustvovali svi oficiri oblje brigade i veliki broj vojske. Svima je bilo žao poginuloga, pošto je bo jedinac, a nije imao muške djece.

———————————–
Reagovanje

U ”Pobjedi” za 14. sept. u feljtonu. Sjećanja na ratove (nastavak br. 9, u drugom pasusu stoji:
”Iz Lipovačkog bataliona bilo je dvojica poginulih i nekoliko ranjenih (poginuli su bili Vuko Mašanović, iz prve i Radovan Bošković iz treće čete)”… a radi se (o prvopoginulom) Vuku Maškoviću, iz sela Plane kod Kolašina a ne o Mašanoviću.
– VUKO Stanišin MAŠKOVIĆ (1872-1913), iz sela Plane kod Kolašina, poginuo je na Skadru krajem marta 1913. godine kao borac Prve čete Lipovačkog bataliona.
Njegov sin MIJAT MAŠKOVIĆ (1912-1936), student prava na Beogradskom Pravnom fakultetu, poginuo je kao komandir čete ”Matija Gubec” u bataljonu ”Georgi Dimitrov” 24. ili 25. avgusta 1937. godine u borbi za oslobođenje grada Kinto, ”zajedno sa 27 saboraca, u kojoj bitci je ranjen i zamjenik komandira te čete Ivan Gošnjak”, naš poznati general.
Drugi njegov sin NOVICA (1906-1942) godine poginuo je od rijatelja proljeća 1942. godine u Kolašinu, kao komesar Lipovskog partizanskog bataliona.
Njegova unuka JELICA MAŠKOVIĆ (1914-1942), kćerka Novičina, stručna učiteljica, poginula je kao desetar u Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi, na Kupresu 14. avgusta 1942. godine, i proglašena za NARODNOG HEROJA, 20. decembra 1951. godine.

Mušo ŠĆEPANOVIĆ, Kolašin
———————————-


Preko Božje

Oko 6 sati toga dana izdata su naređenja komandantima svih jedinica da u dva sata poslije pola noći izvrše opšti napad. Na najtežem pravcu raspoređen je šesti kadrovski batalion, kojim je komandovao kapetan Mijajlo Bećov Vlahović. Oko tri sata potiskao je ustanike i izbio na Ćaf Bošit. Istovremeno su napadale Gornjo-vasojevićka brigada od Gusinja i Pećka u kojoj je bilo dosta Vasojevića: Veličana i Polimljana, pa ogorčeni zbog poraza 22. jula, nailazeći na otpor Šaljana, otpočeli su paljevinu, tako da je prijepodne sva Šalja bila u plamenu. Sa paljevinom se nijesu slagali u Štabu vojske, a naročito su to žalili Milo Rašović, komandir, a Miro Medenica stalno je ponavljao i govorio: „Ovo je preko Božje i ovo će kad tad plaćati”.
Šaljski narod je bio po zbjegovima u okolini Šalje, a ustanici su preko Drima prebježali u Mirdite. Vojska je u Šalji ostala tri-četiri dana, pretražujući zbjegove po planinama. Starci i žene sa nejači, na koje je vojska nailazila, stalno su pitali za Mila Rašovića, govoreći: „Je li sa ovom vojskom Milo Spasov?”, i kad im je potvrđeno, odmah su došli kod njega i ljubeći ga molili da se v raćaju na zgarišta. U objašnjenju, starci, koji su po prirodi bili bistri ljudi kazivali su da je ustanak dignut pod nagovorom Austrijskih ljudi, da su ih oni odvraćali od ustanka, ali da mlađi to nijesu slušali. Gornjo-Šaljani, koji nijesu učestvovali u ustanku 22. jula, ni ovoga puta niko ih nije dirao, no su ostali kod svojih kuća. Imali su i oružje i Milo Rašović je na njihovom skupu rekao da on za njih garantuje, jer ih je od ranije poznavao. Tražili su odobrenje da u Gusinju i okolini nabavljaju životne namirnice i to im je odobreno, samo sa objavom predsjednika opštine.

Borbe u Albaniji

Po svršenoj akciji, vojska je sa malim izuzetkom, u Plavu i Gusinju, vratila se za Đakovicu, a kadrovske jedinice za Skadar.
Odmah po povratku u Skadar, postavljen sam za pisara komande vojske sa rangom vojno-građanskog činovnika pete klase, a Blažo Knežević iz Crmnice, na predlog komandantna kadrovske brigade, za pisara vojnoga suda, a obojica unaprijeđeni u činove vodnika stajaće vojske i uvršteni u spisak da po ratu budemo odlikovani Obilića medaljom.
Knežević je bio pismen, jer je do rata učio Licej u Carigradu i govorio turski i francuski.
Daljih naročitih ustanaka u Šalji i okolnim plemenima nije bilo. Kad je otpočeo napad od strane Njemačke i Austro-Ugarske na Srbiju otpočeo je i pokret kod Albanaca, pa su tokom jeseni vođene borbe i na svim Crnogorskim frontovima.
U Albaniji su nastale borbe između pristalica Albanskog knjaza, koji je bio Njemac i pristalica Esad Paše, koji se borio da uzme vlast, a bio je na strani Srbije i Crne Gore, što je dokazao i prilikom odstupnice Srpske vojske preko Albanije za Krf.
Krajem avgusta u Albaniji su se vodile međusobne borbe, pa su pristalice vlade potisle vojsku Esad paše u Zadrimlju, istočno od Skadra, te je Esad paša obavještavajući o tome komandanta Odreda Vešovića, tražio da mu pošalje pomoć ili da se sa vojskom prebaci na desnu obalu Drima koju je posijedala Crnogorska vojska.
Vešović mu je odmah uputio u pomoć dva bataliona regruta, koji su sa Esad pašinom vojskom povratili vojsku Albanskog knjaza u pravcu Drača i južne Albanije, pa su i po tom bivali u stalnoj vezi, koju su održavali preko Mano-Bega Bušatlije, komandanta žandarmerija u Skadru.

Porušeni grobovi

Postavljanjem za pisara komande Odreda, određen sam za vršenje dužnosti arhivara, pa sam tako imao malo vremena da izlazim iz komande i prazničnim danima. Negdje polovinom septembra, jednog prazničkoga dana, sa nekoliko drugova, obilazili smo sve grobove izginulih 1912. i 1913. godine, na Muselinovoj Glavici i Velikome Bardanjoltu. U društvu na je bio Gavro Miletin Vujošević, iz Kuča, koji je znao albanski jezik. Svi grobovi bili su porušeni i nadgrobni znaci uništeni. Na jednome velikome kamenu, koji je bio visok 5-6 metara, sa prečnikom oko četiri metra, koji se nalazi na Velikome Bardanjoltu, znali smo skoro svi, koji smo bili u društvui, da je u toku rata 1913. godine bio nastavljen mramor sa natpisom: „Ovđe pogibe komandir Vuko Kustudija, sa datumom dana bitke”. Nedaleko sjeverno od njega, postajao je grob sa natpisom: „Ovđe pogibe Marko V. Đurđić, artiljerist Lipovskoga bataliona”. I ova dva i svi ostali grobovi bili su porušeni i prekopavani. Imali smo prilike da razgovaramo i sa nekoliko starijih ljudi, koji su nas pozivali u kuće i čašćavali, pitali smo zašto su to radili kad su se svi grobovi nalazili po brdima i neobradivom zemljištu.

Oštra prepirka

Oni su nam na to skoro svi odgovorili, da su to radili pojedinci, tražeći na poginulim zlatne zube, pošto je vladalo mišljenje, da su pretežno ginuli ljudi, koji su došli iz Amerike, a da uopšte nijesu bili duboko sahranjivani u zemlju.
Dolaskom u Skadar dijela Srpske vlade i Vrhovne komande, krajem novembra 1915. godine preko Lum Kule i Mirdita i povlačenjem Srpske vojske od Peći preko Berana, Andrijevice i Prijepolja, Sjenice, Bijelog Polja, Kolašina, Mateševa i Podgorice za Skadar, nastali su teški dani. Neprijateljska avijacija bombardovala je, birajući vojne objekte, pa je jednoga dana, bombardujući komandu starosrbijanskog Odreda, koja je bila jedna od većih zgrada u centru grada, poginulo mnogo vojnika i građana, među kojima i Vasilije Žugić, narodni poslanik Skupštine Crne Gore, koji se zatekao na izlazu iz komande.

Kralj i vojvoda

Načelnik štaba Crnogorske vrhovne komande, pukovnik Pešić, izdao je naređenje da do potonjega vojnika crnogorsko-sandzačka vojska brani položaje na pravcima povlačenja srpske vojske za Skadar. Padom Lovćena, Crnogorska vojska na hercegovačkom frontu, dovedena je u težak položaj. Kralj i vlada, došli su u Skadar, po napuštanju Cetinja, kako se sjećam 3. ili 4. januara 1916. (s.k.).
Sa njima su ostupali svi dobrovoljci koji su bili u Crnogorsku vojsku prebjegli iz Austro-Ugarske vojske, formirani u četiri bataliona, čiji su komandanti bili: Lako Antunović, Tanasije Tepavčević, Mijajlo Todorović i Novica Abramović, koji je bio teško ranjen. Crnogorski ministar vojni, nalazio se u Podgorici i otuda su preko komande odreda dolazile depeše za Kralja i Vladu, koju su sačinjavali: Predsjednik i Ministar spoljnih poslova.
Kralj Nikola i vojvoda Božo Petrović bili su međusobno u krupnim riječima i žučnoj prepirci. Na vratima je stražio jedan perjanik, koji nije dobro zatvorio vrata.
Iskorišćavajući momenat da se zadržim i čujem dalju prepirku, pitajući ga za strica mi Tripka Dragovića, koji je kao perjanik služio na Cetinju, čuo sam kad je vojvoda Božo rekao kralju: „Da si imao pameti, ti bi uzeo ono perjanika i jednu četu regruta, odavde Skadra, pa poginuo na Lovćenu i ostao kao Lazar na Kosovu. Austrijanci nadiru od Bara i prije tri dana presjeći će ostupnicu Crnogorskoj vojsci i ona će biti zarobljena”. Kralj je to nešto odgovorio, što nijesam čuo, a vojvoda Božo mu je na to odgovorio: „Ajde, tebe je odzvonilo, konju matori”.
Sjutradan su izdati pasoši dobrovoljcima od strane Oblasne uprave u Skadru, za putovanje preko Italije za Francusku.
Kroz poznanstvo sa hercegovačkim oficirima u Peći, Blažo Knežević i ja uspjeli smo da nam Oblasna uprava izda pasoši, da sa njima putujemo za inostranstvo. Putujući od Skadra do Medove oficiri su nam govorili da su oni učinjeli što su mogli, ali da su čuli da Kralj sa sobom, osim lične pratnje, ne vodi nikoga od Crnogoraca i sve emigrante na Austro-Ugarske vojske. Prilikom prozivke po spiskovima, Kraljev ađutant, kapetan Vlado Zimonjić, postavljao je svakom pojedincu pitanja: „Selo, općina, kotar? i potom su svi odlazili na ukotvljeni italijanski brod. Inače, prozivku je vršio komandant brigade.

Presječena odstupnica

Knežević i ja smo bili poslednji i na pitanje: „Selo, općina, kotar?”, mi nijesmo mogli dati odgovor, a i bez toga vidjeli su da mi nijesmo dobrovoljci, pa su nas vratili. Moj original pasoš i sada se kod mene nalazi.
U međuvremenu na pristan je iz Lješa stigao nekim zaprežnim kolima Regent Aleksandar, koji se na brod uputio i duže razgovarao sa Kraljem. U Skadru je bolovao tifus, pa je bio strašno iznemogao. Nakon podužeg razgovora, koji se svakojako odnosio da brodom pođe sa njim, radi liječenja, pozdravljajući se sa njim, rekao mu je: „Onđe đe je grob Srbiji i Srpskoj vojsci, neka bude i moj!”
Na pristanku se nalazio veliki broj vojnika, ranjenika, bolesnika, izbjeglica, starijih ljudi, žena i djece i kad su čuli izgovorene riječi viknuli su: „Živio regent!” Uzeli su ga na ruke i onda se sva ta masa vratila za Lješ. Nas dvojica smo znali da je postajalo naređenje, da vojska koja je u Skadru, sačeka dolazak djelova crnogorske vojske, pa da nastavi ostupanje za Srpskom vojskom. Međutim istoga dana su Austrijanci prešli Bojanu i zatvorili ostupnicu za Lješ, a drugom kolonom ispod Taraboša, zauzeli most na Bojani. Zatečeno činovništvo i vojska po razoružanju, upućeni su parabrodima za Plavnicu i Podgoricu.
Polazeći iz Podgorice za Kolašin, na Bioču smo sreli izvjesni broj Kolašinaca, među kojima je bio i komandant brigade, Miloš Medenica, koji su poslije razlaska vojske, koja je učestvovala u Mojkovačkoj bici, krenuli da ostupaju za Srpskom vojskom, pa po saznanju da su Austrijanci ušli u Skadar i Podgoricu, vratili su se svojim kućama.

Svuda oskudica

U Kolašinu su prvi dan već bili uljegli Austrijanci i prepričavalo se kako su im izvjesni izašli u susret.
Svaka kuća u Kolašinu, koja je imala i malo više prostora, pretvorena je bila u bolnicu. Pridružujući se Milošu Medenici i drugim iz njegove pratnje, još usputno smo se dogovorili, da treba da posjetimo ranjenike, koji su se nalazili po kućama u Kolašinu. Sjećam se da smo prvo posjetili: Đura Pekovića, komandanta Gornjo-moračkog bataliona, Jagoša Lazarevića, komandira Lipovske čete. Zatim u drugim kućama bilo ih je puno, teško ranjenih, među kojima su bili: Savelja Rakočević, Matije Popović, Milosav Dragović, Tomo Šćepanović, Pero Radonjić, Radovan Pižurica, Vučeta Šuković, kome je top bio odsjekao ruku i puno drugih iz svih bataliona, gdje je bio i barjaktar Vuko Jovanov Vlahović iz Kolašinskog bataliona.
Stanje ranjenika bilo je teško, pa su mnogi odmah po ulasku neprijatelja napuštali i prenošeni svojim kućama.
Jedan austrijski vojnik, stavio je bio na kapu grb Save Dragovića, oficira Gornjo-moračkog bataliona, koji je poginuo u Mojkovačkoj bici. Svima, koji smo ga gledali bilo je krivo, pa mu je neki rekao, da su ga dobro platili na Mojkovcu, na što je ovaj rekao da se svakojako dobro zamijenio.

Pod okupacijom

Opšte stanje bilo je teško. Godina je bila loša, nemao ko da radi pošto je vojska bila na frontovima. Ostupnica Srpske vojske i davanje, hrane za istu. Veliki broj izbjeglica, koji se još nalazio po selima, koje su tek u februaru po odobrenju okupatorskih vlasti se počeli vraćati u Srbiju. Oskudica je jednom riječju bila u svemu. I ko je imao nešto živo, nije bilo sijena, već se moralo održavati sječom šume.
Okupator je uzimao rekviziciju, koja je teško pogađala narod, naročito u sijenu, kojega nije bilo. Po selima su postavljene u školama postaje, kojima je narod morao donositi drva za ogrev. Škole nijesu radile prve godine. U posadama su bili postavljeni ljudi starijih godišta, mahom Bosanci, Hercegovci i Hrvati, Narod je za nabavku hrane, odlazio u Sandzak, Berane, pa neki i u Peć, Podgoricu, Bjelopavliće i Zetu. Žito se teško nabavljalo, ko nije imao novac u srebru i zlatu. Pomoglo je narod što zima nije bila šnjegopadna, te se narod mogao komotno kretati.
I ako u oskudici u svemu, narod se nekako snalazio i tavorio dan za dan, kada je Radomir Vešović ubio austrijskog oficira, te je nakon toga nastala opšta internacija svih ljudi od 18 do 60 godina starosti, a oficire i starije činovnike internirali su i starije od 60 godina.
Prilikom internacije, ako je neki vojnik rekao, da je ranjen, komisija ga je pitala, a ako je rekao da je ranjen na Mojkovcu, nijesu ga pogledivali, no odmah uvodili u spisak za internaciju.

Masovna internacija

Skoro svi vojnici, koji su 1915. godine služili u Skadru, a koji su bili iz sjevernoga dijela Crne Gore, za vrijeme služenja, većina su bolovali groznicu, od kojih sam jedan bio i ja. Izvjesno vrijeme ležao sam u Vojnoj bolnici u Skadru, pa me onoga dana prilikom internacije bila uhvatila, što je možda bio i jedini slučaj, da se ljekar koji je bio u komisiji, zainteresovao i kad sam rekao, da sam pola godine služio u Skadru, rekao je da je to vrsta tropske malarije i da sam nesposoban za internaciju; bio sam oslobođen. Mene je kasnije za 7-8 godina, od maja u proljeće, do oktobra u jesen, hvatalo svakoga drugoga dana, po osam do deset sati.
Iza mene je naišao moj komšija Milosav Bogdanović, i na pitanje „je li sposoban za internaciju”, odgovorio je da jeste i da može izdržati gdje može po jedan Crnogorac.
Na pitanje „koliko ima godina?”, rekao je da ima 61. Svi su se tada nasmijali i rekli mu da i oni vide da je bio dobar vojnik, ali da im radi ove šeset prve godine ne treba.
Zatim su naišli dva rođena brata, Radovan Pižurica, koji je bio ranjen na Mojkovcu, bez da ga ljekar pregleda, rekli su: „Za internaciju”. Njegov brat Radosav, koji je bio mlađi, pošao je za bratom, a uzgred rekao: „Ako vam kljasti i sakati trebaju, evo me!”, pokazujući jednu ruku od ramena do lakta, koga je majka, dok je bio mali, sagorela vrelom varenikom; ljekar se zainteresovao i nakon pregleda ga oslobodio internacije.
Internacija je izvršena u roku: za Mađarsku i Austriju, a kasnije su vršene internacije na radove pod Bar i u Albaniju. Bilo je i nekoliko ljudi, koji su izbjegli prvu internaciju, ali su i oni za razne potrebe uzimati na radove, naročito za pregon sijena i gonjenje rekvizicije u Podgoricu, a neki ostajali i po dva – tri mjeseca za čuvanje stoke u okolini Podgorice.

Između dva rata

Već u 1917. godini, počeli su se pojavljivati komiti, radi kojih je povećan broj žandarmerijskih stanica, što je padalo na teret naroda, a mnogi su radi toga, što su im davali hranu i pripremali ih u svoje kuće, bili zatvarani, internirani i oduzimati im imovina. Odmetanje u šumu, povećalo je broj okupatorskih vojnika, što je sve išlo na teret naroda.
Prilikom proboja Solunskog fronta, u oktobru 1918. godine, komiti su došli do bolje organizacije, kojima je prilazio veliki broj seljaka, pa su razoružavali i napadali neprijateljsku vojsku, a u oslobođenim mjestima postavljali vlast, koji su oni držali do dolaska Jugoslovenskih trupa u Crnu Goru, koje su sprovele izbore za Narodnu Skupštinu u Podgorici, koja je izglasala ujedinjenje sa Srbijom, a sa Prijestola zbacila Kralja Nikolu i zabranila mu povratak u Crnu Goru. Potom je u Kolašinu i okolnim kapetanijama postavljena vlast u koju su ušli: Janko Drljević, advokat, postavljen je za okružnoga načelnika, brigadir Miloš Medenica, za komandanta Divizije; komandiri: Periša Vlahović za komandanta brigade, Savo Lazarević, komandanta žandarmerije, Sava Dragović, za predsjednika Okr. Suda. Za sreske načelnike, postavljeni su: u Rovcima Niša Bećković, Donjoj Morači Gligorije Radović, Gornjoj Ilija Mandić, Kolašinsko­Rečinskoj Bajo Redžić, Lipovskoj Jovo Lazarević, Poljskoj Trifun Popović, a za predsjednika Opštine, postavljen je Jagoš Popović, raniji sudija Okružnog suda.
Za pisare Sreskog načelstva u Lipovu, postavljeni smo Radule Čogurić i ja.
Za pisara Okružnog načelnika, koji je vršio postavljanje činovništva, postavljen je Sava Rakočević, gimnazista iz Blatine.

Iseljenici grade školu

Nakon pola godine, naziv četvrte Divizije, zamijenjen je sa nazivom Vojni okrug, a opštine su uvedene u mjesta sreskih pčelarstva, ranije Kapetanija, nakon čega sam određen na službu u Okružnom sudu u Kolašinu, gdje sam ostao i vršio dužnost pisara i arhivara suda, nakon dužnosti opštinskog djelovođe od 1920. do 1931. godine, kada sam penzionisan.
Za svo vrijeme od oslobođenja 1918. do kapitulacije bivše Jugoslavije u aprilu 1941. godine, vršio sam pored drugih, i dužnost školskog odbornika, koji me odredio za blagajnika, pošto sam bio pismeniji, od ostalih članova Odbora.
Pošto je našu školsku zgradu, za vrijeme rata uništila okupatorska vojska, to je nastava do 1926. godine, izvođena po privatnim kućama u selu Bistrica.
Imajući u Americi veliki broj školskih drugova, moje generacije i starijih, koji su školu završili školske 1920/3. godine, to im je školski odbor uputio molbu za pomoć, pošto je narod bio siromašan i opustošen u toku rata.
Svi ovi čijim smo adresama raspolagali, odazvali su se i poslali Odboru pomoć u iznosu 1868 dolara, koja je sumnja promijenjena po ondašnjem kursu dolara, te je tako škola podignuta sa malim razrezom na pripadnike škole na neposrednom porezu.
Oni su zato što su staroj školi, srekli osnovno znanje, u Americi izabrali između sebe Školski odbor, za podizanje škole u koji su ušli: Vajo Bošković, iz Bistrice, Miro Bojić iz Plane, Petko Rakočević iz Trebaljeva, Miloš Čogura iz Lipova, koji su međusobno izabrali za predsjednika Baja M. Boškovića, pa su na priredbama u tu svrhu prikupili i dostavili nam navedenu sumu.

Izbori i imenovanja

Na prvim održanim izborima za Ustavotvornu skupštinu, opredijelio sam se za Republikansku stranku, zato što su tamo bili pretežno radnici, koji su se vratili iz Amerike, a bilo je i nekoliko školovanih, mlađih ljudi.
Nosilac liste u zemlji bio je Jaša Prodanović, dugogodišnji član Srpske vlade iz vremena rata 1914. ­ 1918. g.
Za Crnu Goru nosilac liste bio je Jovan Đinović, čiji su izborni program ulivali povjerenje za pravdu i zakonitost.
Po plemenima Kolašinskog okruga bio je veliki broj pripadnika Republikanske stranke, među kojima su bili učitelji: Novelja Tripković iz Donje, i Jovan Popović iz Gornje Morače.
Svi službenici bili su vezani za radikalnu i Demokratsku stranku, pa je vršen i pritisak na birače da za njih glasaju. Stranka, koja je pobijedila na izborima, premještala je učitelje i druge službenike u udaljenija mjesta, bez prava na selidbene troškove, što ih je izlagalo teškim oskudicama, pogotovo one što su bile siromašnije.
Ja sam u sudu mogao ostati zato, što je prvi predsjednik Mato Pavićević, bio republikanac, a drugi, Mihailo Jovanović, neopredijeljeni demokrata, dok je sudija Okružnog suda, Vuksan Bakić, bio republikanac, sa kojim sam pretežno radio u islednom odboru i građanskim raspravama, a ni Predsjednik i ostale sudije nijesu političkim strankama pridavale naročitu važnost, mada se za svakog znalo kojoj stranci pripadala.
Opšte stanje bilo je teško za sve slojeve, a posebno za seljake, koji isključivo živi o poljoprivredi i stočarstvu. Nije mogao školovati djecu, a s teškom mukom je izbijao da podmiruje državne poreze. Javnih radova bilo je vrlo malo, a ukoliko ih je i bilo, slabo se plaćalo.

Gost i domaćin

Jedini prihod, onih koji su živjeli u okolini Kolašina, dok se nalazio Garnizon pješadije, prodavalo se sijeno, dinar po kilogramu, a na pjaci u Kolašinu moglo se kupiti žito (kukuruz, ječam i raž), po jedan dinar, a nekije puta i pšenica, koja je imala nešto višu cijenu. Meso je bilo jevtino, tako da je cijena jaretu, koje ima 8 – 10 – 12 kilograma, bila skuplja od cijene u živom, te su građani meso uzimali skoro džabe.
Tako se tavarilo, iz dana u dan do objave rata 1941. godine, koji je trajao, što je opštepoznato svega 10 – 15 dana. Za to vremena u četi sam imao od svojih plemenika svega četvoricu ljudi, a ostalo ljudstvo bilo je pretežno iz Šavničkoga Sreza, sa jednih pedeset ljudi iz Gusinja i okoline, pretežno Turaka i Albanaca.
Za predsjednika petnaestog vojnog suda na Cetinju, bio je ratnim rasporedom postavljen pukovnik Miloš Medenica, koji kao bolestan nije vršio dužnost, zato što ga je ljekarska komisija, usljed bolesti, oglasila nesposobnim, Smješten je u zgradi Bogoslovije – Biljardi, čiji je rektor bio Milo Vujisić, sestrić pukovnika Medenice, na čijem se stanu nalazio. Svakoga dana, kao svoga komšiju i plemenika obilazili smo ga: ja, Vladimir Ivanović, Mihailo Bulatović, Božo Bojić, i Miloš Popović. Bio je iako teško boelstan, dobro raspoložen, kada smo mu prema izvještajima kazivali da se Zetska divizija nalazi na samim vratima Skadra, pošto je to bila i jedina vojska, koja se nalazila na neprijateljskoj teritoriji. Poslije prvoga dana rata 6. aprila, vijesti iz Beograda nije bilo nikakvih.

Na Cetinju

Italijanska avijacija jednoga dana bombardovala je Cetinje, bacivši nekoliko bomba na bolnicu, kasarnu, i neke druge zgrade na periferiji grada, od kojih je poginulo nekoliko građanskih lica, a bilo je i nekoliko ranjenih vojnika. Negdje poslije pet ili šest dana, došao je Mirko Medenica, profesor – direktor muzeja na Cetinju i saopštio pukovniku Medenici u našem prisustvu: „da je 6. aprila Beograd bombardovala njemačka avijacija i da su sve glavne zgrade porušene i da se cio Beograd nalazi u plamenu i ruševinama, da su Kralj i Vlada napustili Beograd i da je sva Jugoslovenska vojska u povlačenju, osim što se Zetska divizija nalazi na arbanaškoj teritoriji, a da će i njoj biti naređeno da se povlači nagrag”. Ova vijest na sve nas je porazno uticala, svjesni posljedica koje nas čekaju.
Pukovnik Medenica je rekao:
„Kad je Bog sudio, da po drugi put budemo robovi, ja bih volio da nas okupiraju Njemci. To je veliki narod, i velika vojska i ko bi poginuo, znalo bi se da su ga ubili ljudi. Ovi Italijani, to je mrtvo i lukavo, a mi avetni i neznani, pa zemljina kugla neće stjecati posranijega domaćina i popišanijega gosta”.
Zatim je odmah po naređenju komandanta divizije, prije ulaska neprijatelja, vraćen za Kolašin, gdje je ležao kod svoje kuće i umro 17. maja, a da za to vrijeme nije vidio ni jednoga okupatorskoga vojnika.
Komandant Vojnog okruga, pukovnik Blagota Pajović, mislim da je bilo 12. aprila, došao je u kasarnu, na Obilića Poljanu i saopštio da je zemlja kapitulirala i da se vojnici razilaze kućama.
Nije bilo ni vojnika ni oficira koji se nije zaplakao, jer je svaki predosjećao šta ga čeka.
Vojska je sa oružjem odlazila kućama, zaobilazeći gradove: Rijeku Crnojevića, Podgoricu, Danilovgrad, Nikšić i ostale u koje su bez otpora ušle Italijanske jedinice.

Među mlađima

Vojni magazin u Kolašinu, prije ulaska okupatora raznosio je narod, kome što treba.
Članovi Komunističke partije, sklonili su nešto lakoga oružja na izvjesna mjesta, koje je kasnije poslužilo za trinaestojulski ustanak.
Zdogovori između mlađih ljudi održavani su kod porodica, koje su imali među njima svoje članove.
Moj sin, Spasoje, koji je bio student prava, u međuvremenu od 13. jula, stalno se nalazio u društvu: Baja Rakočevića, Kostadina Šukovića, Mojsija Vujisića, Petra Šukovića, Pajka Raosavljevića, Mirka Šukovića, a od neškolovanih: Veljka Vujisića, Novice Maškovića, Blaža Dožića i još nekih. Sastanke su održavali, povremeno, kod jednoga od imenovanih. Moja porodica stajala je materijalno nešto bolje. Međusobno smo mijenjali misli, ne ulazeći do tančina u njihove dogovore, napominjao sam im iz iskustva u prvom svjetskom ratu, da osobito skrenu pažnju na ženski stalež i da ne dozvole njihovu vezu sa okupatorom, a svaki utvrđeni slučaj da strogo kažnjavaju, što su sa zadovoljstvom primili na znanje.
Kritikovali su izvjesne ljude, zato što su bili stupili u vezu sa okupatorom i obavljali izvjesnu vlast. Napomenuo sam im da tamo ima i dobrih ljudi, koji su tamo pošli iz nezadovoljstva prema režimu i bivšoj Jugoslaviji, koji je nepravilno riješio pitanje Crne Gore u opštu Jugoslovensku zajednicu i da ti ljudi neće učiniti ništa na štetu naroda, već najviše sami sebe, zato što će se rat završiti i neće proći dobro svaki onaj, koji bude sarađivao sa okupatorom.

Borbe oko Kolašina

Mene su opterećivali domaći poslovi, a uz to i izbjeglice iz Metohije, koji su bili bliži rođaci, a i ostalome se, u prolazu, morala ukazivati pomoć.
Znao sam da će do ustanka doći, a konačno se uvjerio kada je skup održan na Margiti, u Sinjavini, kome je bilo prisutno mnogo ljudi iz Bjelopavlićkih katuna i svih okolnih plemena, među kojima su bili mlađi ljudi i lični poznanici iz škole, vojske i drugih rodbinskih odnosa.
Dana 13. jula objavljeno je negdje oko deset sati prije podne da su poubijani italijanski karabinjeri na Mojkovcu i da Italijani iz Kolašina kreću da čine represalije: pljačke i paljevine po selima.
Odmah je pozvao ljudstvo, bez razlike, na sastanak, na Ječmini, više kuće Radosava Bojića u Planoj. Zaključeno je na zboru pripadnika pređašnje Planjske čete, da se Italijanima dadne oružani otpor.
Svak je sa sobom donio oružje koje je imao. Poslije podužeg savjetovanja, zaključeno je da se izabere komandir čete i drugo četno osoblje.

Izbor komandira čete

Tomo Šćepanović, jedan od starijih ratnika i ratni vojni invalid, predložio je da ja budem komandire čete. Sa njim se složio veliki broj starijih, a dijelom i mlađi ljudi.
Ja sam predložio da komandir čete bude Radun Medenica, pošto je on mlad čovjek, aktivni oficir i da rukovodioci treba da budu mladi ljudi, a mi stariji, kao rezerva, da im budemo na ruci. Posle kraćeg objašnjenja, moj je predlog prihvaćen.
Oko Kolašina, već su bile otpočele borbe, jer je ustanak bio zahvatio sva okolna sela. Uputili smo se istoga dana na Drijenak, gdje se formirala treća četa, kojoj su pripadnici Blatinjani, a odmah su stigli Trebaljevci, a potom i Lipovci.
Dolaskom na Grlo Drijenka, kod kuće Filipa Medenice, politički rukovodilac Vukman Kruščić, uzeo je Komitet za vojnoga rukovodioca, Raduna Medenicu, pa sam ja kao zamjenik došao za komandira čete i odmah je rasporedio od Babljačke kose do kuće Veljka Vujisića, gdje smo održavali straži i noću i danju, mijenjajući se da pribavljamo po nešto hrane od kuća do 18. jula.
Pridolazile su jedinice Poljskog bataliona i raspoređivane desnom obalom rijeke Tare na Bašanje Brdo. Donjo-morački i kolašinski batalioni, napadali su od Bablje Grede u pravcu Kolašina, a Kolašinski do Dulovina i Smailagića Polja.

Opravka topa

U rasvit zore 18. jula, došao je na grlo Drijenka kurir sa Barutane, sa Vinića Brda, da preda Komitetu pismo, koje je po njemu poslao Mirko Vešović.
Nalazio sam se sa dva stražara na glavnoj cesti na okuci puta, odakle se vidi Kolašin i okolina. Sa kurirom sam pošao u Komitet, gdje sam zatekao Vukmana Kruščića, Raduna Medenicu i još neke druge. Vukman je po pročitanju pisma rekao da je top doćerat ali da je neispravan i neupotrebljiv.
Pogledao je Raduna i rekao „šta može da se radi”? Radun je shvatio Vukmanovo pitanje i pogled, pa je rekao da će da pođe sa kurirom da vidi, dodajući da može biti da je na topu neki kvar koji se ne može otkloniti, ili da je top nekog kalibra kojeg on ne poznaje.
Vukman je odmah rekao da se spreme i da pođu obojica. Radun je pozvao sve artiljeriste kojih je bilo oko 30-40 ljudi, pa je odabrao trojicu: Arsa Pribića, podoficira bivše Jugoslovenske vojske, koji je služio u artiljeriji u Kolašinu, Ljuba Čoguru i jednog Zindovića iz Polja, kojega je poznavao kao dobra vojnika, koji je vojni rok služio kod njega u Ljubljani.
Vukman je sa sobom uzeo dva-tri druga i pošli su za Barutanu. Bila je magla, te su neometano išli pored Tare i došli na Vinića Brdo.
Po kazivanju, istih, koji su se vratili poslije ispaljenoga topa i predaje Italijana, preko Kolašina na Grlo Drijenka koje su ustanici i narod sa oduševljenjem pozdravili.
Vukman je opisujući događaj rekao da je Radun u nekih stotinu granata, našao da se mogu osposobiti za ispaljivanje samo tri komada i dogovorili se da prvom gađu Gimnazijsku zgradu, u kojoj su se bili zatvorili Italijani.
Pošlje kraćeg savjetovanja između Mirka Vešovića i njih dvojice, promijenili su, da mjesto zgrade, koja je bila zapaljena, gađa lipu povrh dzade, južno od Gimnazije.

Stupanje u čete

Pošto je Radun opalio prvi top, Italijani su istakli bijele zastave, na kasarni na Brezi, Gimnaziji i drugim zgradama, te do ispaljivanja druge dvije granate nije ostala potreba.
Odmah je određeno ljudstvo koje će preduzeti održavanje reda u Kolašinu, a ostali ustanici da se raziđu kućama i da obrađuju usjeve i livade, naglašavajhući da će nam ono što uradimo biti svi magazini za ishranu i da se sa druge strane za sada ne nadamo.
Sjećam se da je govorio Milutin Lakićević i da su svi stariji ljudi rekli da pametno govori.
Istoga dana vojska je ušla u Kolašin. Nekoliko dana postavljali su vlast i zavodili red. Od ljudstva koje se bilo zarišlo kućama, pozvali su izvjestan broj, među kojima su bili članovi partije i mlađi ljudi i oni koji nijesu bili opterećeni radom na imanjima ili su imali u zadruzi više radne snage.
Zatim su otpočeli pripreme da vojska krene u pravcu Lijeve Rijeke i Vjeternika, pošto se saznalo da Italijani prikupljaju vojsku iz Albanije u Podgoricu, pa da ne tamo dočekaju.
Vojska se okupila na pazarištu, pa su prvo Donjomorački i Kolašinsko-Rečinski batalion, kamionima upućeni za Vjeternik. Lipovski batalion ostao je da sjutrašnjeg dana bude upućen u tom pravcu.

Prema rasporedu iz doba Crne Gore

Lipovski batalion bio je formiran po četama, prema rasporedu koji je važio u doba Crne Gore do 1918. godine. Jednoglasno je za komandanta bataliona izabrat Đuro raosavljević, a za komandire četa: Marijan Novaković – Trebaljevske, ja Planjske, Đuro Vuksanović Drijenjesko-Blatinjske, i Milinko Minić Lipovske.
Sjutradan našemu batalionu određen je pravac za Bijelo Polje, da se Poljskim batalionom i ustanicima u Sandžaku, tamo uspostavljamo red i da se organizuje napad na Pljevlja. Toga dana na veče prekonačili smo na Mojkovcu i sjutradan oko dva sata stigli u Bijelo Polje.
Tamo je već bio uspostavljen red i vojska je ostala u gradu i okolini nekoliko dana, pa je odatle pošla u pravac Šahovića, gdje je ostala dva-tri dana, a potom produžila za Maoče, gdje su se prikupljale i ostale jedinice iz Šahovića, Mojkovca i drugih mjesta, pa su vršene pripreme za napad na Pljevlja.
Glavni rukovodilac u Maoču, bio je Mile Peruničić Kod njegove kuće održavani su sastanci i savjetovanja. Lipovskome batalionu prikomandovana je jedna četa Gornjomoračana, u Bijelome Polju, po naređenju Komiteta iz Kolašina, kojoj je bio komandir Dušan Dragović.

Susreti u Bijelom Polju

Narod je uopšte ustankom jednim dijelom bio nezadovoljan, ali to nije javno ispoljavao, мada ih je bilo koji su bili neprijateljski raspoloženi. Naseljenici iz okoline Bijelog Polja, većinom su stupili u čete, kojima su pripadali do iseljenja.
Stanko i Staniša Dulovići i Krsto i Novak Dragovići, stupili su u moju četu, iz poznanstva i obzira bratstveničkijeh veza.
Đuro Raosavljević i ja, za vrijeme bivše Jugoslavije, imali smo veze sa trgovcima iz Bijelog Polja: Mamutom Martinovićem, dautom Dobričićem i nekim drugim sa kojim smo razgovarali, da li oni kao Muslimani smatraju okupatore kao prijatelje i misle li da će ostati za stalno, na što su nam oni odgovorili, da je muslimanski živalj zaveden, a da oni ne smatraju, što se viđenijih ljudi tiče, a da će oni i ubuduće održavati veze sa kojima su se od ranije poznavali.

(Ovdje Miloš Dragović završava svoju priču, jer su dalje kazivanje spriječile godine, bolest, iznemoglost…
jer je kazivanje prestalo onoga dana kad je napuštio rodno ognjište, mada je po tada živio još oko pet godina)