Milovan Radojević – Roman “Dominik”

31.12.2021.

Poštovani pośetioci, na pragu smo Nove godine. Vrijeme je za čestitke i darivanja. Naučili ste da vas Montenegrina na ovaj dan daruje i to ne bilo kakvim, nego najboljim poklonom. Naravno, nijesmo vas iznevjerili ni ovaj put, pa vam uručujemo poklon u vidu drugog prerađenog izdanja romana “Dominik”, koje je štampano tačno nakon 20 godina od prvoga, a izdavač je Crnogorski P.E.N. centar.
Zahvaljujemo se gospodinu Milovanu Radojeviću koji je omogućio da vam uručimo ovaj vrijedni poklon. 

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje ovog romana sa našeg portala i njegovo dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.

O AUTORU

Milovan Radojević, književnik i teatrolog. Diplomirao je na Odsjeku za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu. Od 1988. godine radio je u Kulturno-umjetničkom programu RTV Crne Gore kao urednik emisija iz kulture. Neke od njih (Krst sv. Vladimira, Legende o caru Dukljanu, Ratačka opatija) svjedoče o Radojevićevom interesu za starije slojeve crnogorske kulturno-istorijske i literarne baštine, što je predmet njegovog romana Dominik (CDNK Podgorica 2001) koji je nominiran za književne nagrade “Meša Selimović” i “Miroslavljevo jevanđelje”. Od 1998. godine radi u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici kao urednik izdavačke produkcije. Autor je i priređivač više teatroloških publikacija. Objavio je zbirku kratkih priča Kiše… bijeli psi (OKF Cetinje & Buybook Sarajevo 2013). Član je Crnogorskog P.E.N. centra, Matice crnogorske, Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Udruženja teatrologa Crne Gore. 

OSVJETLJAVANJE SPALJENE PROŠLOSTI

“…I kad se završi jedna knjiga onda se obično čuje pitanje: nešto je autor htio da kaže? Sve što je htio da kaže, napisao je. Ali, zbog čega je to napisano? Šta tako golem koncept, čak bez obzira na mjeru uspjeha, šta to privodi nekog čovjeka da napiše jedan roman koji je, ipak, temeljna forma, još uvijek ustaljena, svih lijepih književnosti, pa i ove naše. Da je tako lako, imali bismo više romanopisaca nego pjesnika. On je ono što je simfonija u muzičkome smislu. I onda sam pročitao zadnje dvije-tri rečenice, koje ću vam pročitati i koje mislim da su ključne kad govorim o autoru, a ne o knjizi: I ne bi ničije glave na lomači, ali mene stegnu bol u grudima. Prepoznao sam naslove Dominikovih spisa što ih je u gornjoj kamari skrio, a htjedoh da ih u Bar ponesem. Probijem se kroz bezumnu svjetinu i opet savladan tugom, pođem pustijem ulicama da tražim Matiju, kad ga viđeh đe sjedi na pragu jedne kuće. Lice je bio pokrio rukama. Sjednem do njega i ostanemo tu dugo, dok je prvi suton obuhvatao Svač. Zadnja slika ove naracije na neki način nameće mi se kao početak svega. Interesantno je da autor koristi ovdje jednu arhetipsku sliku samouništenja, idioklazma, progona i spaljivanja knjige, štampane riječi. Dakle, ipak je neki bol pokrenuo naraciju, koji nije bol imaginarnog pisca ni imaginarnog lika, nego jednog konkretnog čovjeka koji se danas sjeti i napiše knjigu, smisli, u njenim slojevima – literarnim, lingvističkim, stilskim, formalnim, organizira jedno tkivo koje mora dorađivati iz glave svoje, da se tako i ja u inverziji izrazim, u duhu autorovom…”

Branko Sbutega

DOMINIK – ILI O PALIMPSESTIČNOSTI POVIJESTI

“…Sadržajna potka organizirana u XXIV. kapitula i vremenski smještena u tajnovito i kontroverzno XII. stoljeće ima, čini se, dvostruku ulogu: prvo, pokazuje da crnogorski spisateljski prezent nadopunjavanjem lakune nastale diskontinuiranim razvojem književnoga perfekta proširuje interese i na (hi)storije koje svjedoče o usmjerenosti književnosti na povijesnu okomicu; drugo, rekapitulacija događaja koji mogu proći faktografsku provjeru te njihova skopčanost s meditativnim dionicama, fiktivnim umetcima, fabulativnim digresijama i citiranjem antičkih i srednjovjekovnih autoriteta – sve u ispovjednoj formi – približuje Radojevićev roman revizionističkim tekstovima čiji pogled unatrag na zbivanja prekrivena šutnjom povijesnoga mraka pruža mogućnost osluškivanja jednoć utišanih glasova koji još nisu imali šansu progovoriti u svoje ime i tako ponuditi svoju verziju proživljenoga…”

Jakov Sabljić

DOMINIK

Olujne noći, jeseni 1180. po utjelovljenju Hristovom, dugo ću se śećati, rekao bih dok sam među živijema. Digla se bila velika bura, spojili se uzigrano more i teški oblaci. Talasi su bijesno udarali u hridi ispod zidova opatije ratačke. I zbi se ono što Gospod htjede. Usudio bih se da rečem da se među nama krio neki grijeh i, iako nas je opat Martin istrajno hrabrio u molitvama i skrušenosti, udari grom u našu knjižnicu i zapali je. Brat Silvestar viđe odsjaj ognja na zidu ćelije i sve nas podiže vikom. Iako je dažd naodio kao da rijeke s neba teku, do duboko u noć borismo se sa plamenom jer bješe podjaren vjetrom, a prihvati ga jelova smola iz greda.

U zoru, od prećeranoga umora ili uzrujanosti, a možda i tuge što je odavno u srcu nosio, prestavi se pri molitvi predragi opat Martin. Srce mu puče kad viđe koliko je kodeksa i svitaka stradalo, koliko je našega truda i truda našijeh prijethodnika bespovratno, za kratko vrijeme propalo. Nađosmo ga pod oltarom. Stezao je na grudi mali drveni krst od koga se nije nikad odvajao. Krst je bio sličan onome blaženoga Vladimira nad kojim bi nevin pogubljen, a opat Martin je često u svojijem naśetima isticao moći Vladimirove, opisujući njegova sveta djela.

Doživjesmo tu noć kao pokoru, ali i kao predskazanje nevolje. Počeli smo se pitati jesmo li na pravome putu, a skepsi koja u kušnju vodi nije mjesto među slugama božjim. Ośetih kao da su se smutnje što trajahu već ljudski vijek u kraljevini Duklji, počele useljavati i među zidove hrama arhanđela Mihaila, u kojima je naše malo bratstvo ispunjavalo zavjet.

Ponukan savješću, te zamoljen od najhrabrijih od onijeh presvijetlijeh patricija mnogo stradaloga grada Svača koji ostadoše vjerni imenu prađedovskom, ne mareći pritom za svoj život, uzeh da na pergament stavim ono što viđeh i čuh, a što se u zemlji Duklji zbivalo, nadasve ono što se odnosi na sudbinu uglednika dukljanske crkve, svačkog biskupa Dominika, moga prijatelja. Spis posvećujem svijema što u srcu nose svetinje dukljanske i pamte nevine što padoše pred svojijem pragom braneći ognjišta od nasilnika, a ostavljam ga mome dragom učeniku jer znam da će njegovoj duši melem biti. Gospode, podari snagu razumu raba tvojega Matije kako bi ovo pregnuće oplođeno bilo, da istina u tamu zaborava ne potone.

KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU DA OTVORITE 
KOMPLETAN SADRŽAJ ROMANA