“Dok klešeš kamen, otkrivaš duh materijala i njegova svojstva.
Tvoja ruka misli i prati misao materijala”.
(Brancusi)
Miodrag Šćepanović, crnogorski vajar izuzetnog likovnog senzibiliteta u svom lirski intoniranom stvaralaštvu projektovao je vlastiti humanistički stav, kao principijelno načelo, kroz etiku ‘vječne čednosti i tijesnu vezu između čovjeka i prirode. U kamenim oblucima poput Неnrу Moore-a koji kaže da od njih milion pored kojih prođe šetajući obalom, primjeti sa uzbuđenjem samo one koji odgovaraju njegovom interesovanju za formu u tom trenutku, Šćepanović je birao one koji su oblikom, veličinom i bojom animirali njegove imaginative i čulne senzacije. Poštujući, a priori, energetska svojstva materije – kamena i polazeći od svojih intelektualnih i emotivnih nadahnuća, on je kroz klasični ideal ljepote koja se javlja, prije svega, u obradi forme, realizovao djelo koje svojim vitalističkim i estetskim vrijednostima reflektuje modernističke skulptorske postulate.
Neobrađena materija koja posjeduje dvopolnost savršenstva iskonskog stanja, neposredno uzeta iz prirode, sa rijeke Svinjače, bogate raznobojnim vulkanskim kamenjem, artificijelnim intervencijama dobila je nova svojstva.
Iz kamena se rađaju formati kamernih dimenzija i ograničenog motivskog repertoara u kojemu, kao kod Rista Stijovića, dominira lik žene kao introvertne jedinke ili majke sa djetetom u naručju, i životinjski svijet. U stilizovanim, idelizovanim formama oslobođenim od nebitnih detalja naglasio je samo neophodne karakteristike. Iz kompaktne mase čistog volumena diskretno se izdvajaju organski oblici, dok su likovi svedni na opsjene forme zatvorene u svoj magijski svijet. Crte lica su pretvorene u amorfnu masu koja prikriva lik muze, svetice, heroine iz drevnih vremena ili okamenjenu masku lišenu emotivog izraza, dok su oči definisane kao pukotine- urezi koji upućuju na pogled okrenut prema virtuelnim unutrašnjim ritmovima.
To su višeprofilisane skulpture koje ponekad predstavljaju simbiozu – savršenog profila kameje i blago fasetiranog anfasa poput radova ranog kubizma ( Ženski portret). Oblici kao da se rađaju rastom energije iz unutrašnjosti kamena koja se na površini pretvara u vibrantne, ustalasane površine koje stvaraju harmonično djelo realističko – asocijativnog prosedea. Njegove skulpture nemaju značenje simboličke ili metaforičke tajanstvenosti. One su povezane sa misterijom života u njegovom izvornom, egzistencijalnom smislu. Ono što na njegovim radovima plijeni našu pozornost je “radost stvaranja”, virtuozna obrada i suptilan osjećaj u tretiranju skulptorske mase i forme. Kamen je pod njegovim rukama dobio mekoću koja mijenja njegova prirodna svojstva. “Žile i godovi” koje su u morfološkom sastavu oblutaka formirali vrijeme i voda, tragovi trajnog i vječnog, utisnuli su u Šćepanovićevo vajarsko djelo arhetipsku matricu. Polazeći od načela ab antiquo i njegove ideje o statičnosti, nepokretnosti, on je prirodni integritet autonomne, graciozne i prefinjene forme u prostoru izrazio jasno definisanim trodimenzionalnim korpusom. Međutim, ritmalnim kadencama formalnih elemenata manifestovao je pokret unutrašnjeg gibanja koji se reflektuje i razvija na površini plastično-strukturalne slojevitosti. Uglačanost do visokog sjaja, prelivanje svjetlosti u sjenke i sjenke u svjetlost – skulptorski sfumato, suptilne linearne kadence, formiraju djelo koje reflektuje estetske i kreativne karekteristike Modeme. Impresionističko tretiranje materije ostvareno je kroz prefinjenu igru udubljenja i ispupčenja, usječenih “bora” i konkavnih površina, dok joj bogatstvo sinhronih svjetlosnih i hromatskih prelamanja daju muzikalna svojstva.
“Staklasta” faktura i vitalistička, imaginarna linija koja prolazi kroz kamenu formu i ocrtava konture u prostoru stvorili su ipso facto simfonijski skladne cjeline koje emaniraju čulne artikulacije koje se taktilnim i vizuelnim senzacijama prenose na posmatrača.
Skulpture u drvetu koje se na ovoj izložbi javljaju kao radovi retrospektivnog karaktera, fikovno-jezičkim i estetskim vrijednostima predstavljaju jedinstveno artificijelno – poetsko tkivo sa skulpturama realizovanim u kamenu.
Ako pođemo od pretpostavke da je čovjek ispunjen čežnjom za idealom koji se bazira na univerzalnim harmonijama, onda skulptorsko djelo Miodraga Šćepanovića možemo povezati sa pigmalionskim apsoiutom i moći umjetnika da neživoj materiji udahne klicu života, ali i sa mitskim vjerovanjem da je kamen živ i da daježivot. Izvanrednom obradom ikoničkih antropomorfnih i animalističkih formi “oživljen” je jedan idelizovani, čulni svijet skulpturskih formi koje kroz savršenstvo prirodnih oblika pokazuju da su estetski ideali ljepote vječni koliko i sam čovjek.
Ljiljana Zeković,
istoričarka umjetnosti
(Katalog – Centar savremene umjetnosti Crne Gore 2007.)
Harmonizirana intimistička poetika
Nakon četvorogodišnje stvaralačke odiseje, ponovo smo sa nadahnutim skulptorskim djelima, istaknutog crnogorskog vajara Miodraga Šćepanovića. U iskonskom miru svojih Selišta nadomak Kolašina, Šćepanović kontinuirano nastavlja da pretražuje korito brze planinske Svinjače koja huči kraj njegovog doma, pažljivo birajući petrificirane, zaobljene i vrlo čvrste kalcifikate vulkanskog porijekla za svoja buduća skulpturalna ostvarenja.
Šćepanovićevo umjetničko stvaralaštvo je izrazito figuralnog karaktera i pripada intimističko-asocijativnoj sferi. On ne juri glorifikantnu tematiku i glamurozne sadržaje, već je kao i mnogi umjetnici, iskonski vezan za idealnu i harmoničnu žensku figuru i za brojne abiotičko-zoomorfne predstavnike iz neposrednog okruženja. Suzdržana i intimistička tematska potka je sekundarnog značenja, a u prednjem planu je intuitivna kreativno-likovna moć koja hladnoj i beživotnoj materiji udahnjuju životvorne amplitude.
Kada ga obličasta kamena gromada privuče autentičnim izgledom, specifičnom strukturom i razuđenom hromatikom, Šćepanović joj prilazi zaljubljenički i vrlo pažljivo. U intuitivnom zanosu odstranjuje višak materijala i usredsređuje se ka fundamentalnom jezgru. Antropomorfna kamena masa asocijativno mu se nudi sama sobom. Krećući se oniričnim tokovima, Šćepanović dubinski razmatra široku lepezu kreativnih varijanti. Promišlja bogatu slojevitost struktura, gradira raskošne koloritne sklopove, analizira mnoštvo asocijativnih mogućnosti oblika i formi.
Šćepanović ne praktikuje da u prethodnom stvaralačkom postupku pravi skice i crtačke predloške. Zapravo, on se prevashodno oslanja na svoje imaginativno mentalne vizije i stvarateljsko-magične ruke koje na volšeban način uspjevaju da amorfnu kamenu masu pretoče u tople i harmonizirane skulpturske eksplikate. Vrlo staložen i izuzetno smiren, Šćepanović nikada ne uzurpira i ne siluje kamenu masu. On je maksimalno poštuje, pomno uvažava, ispituje njene eksplicitno estetske potencijale, kako bi ih u kretivnom postupku efektno valorizovao. Sa odricanjem joj se podaje, slijedi njena usmjerenja i povlađuje njenim vibracijama. Vrlo nježno je miluje, suptilno je brusi i ne penetrira eksplicite u nutrinu. Pretežno se zadržava na plićim intervencijama, sublimatorno prilagođava oblike i forme odabranoj ideji.
I tako se rađaju mnogi njegovi ženski portreti, torza, figure, te asocijativne predstave brojnih domaćih i divljih zoomorfnih egzemplara. I sve su površinski ručno polirane do visokog sjaja, kako bi do maksimalnog izražaja došli autentični strukturaliteti i hromatsko bogatstvo nesvakidašnjih vulkanskih petrifikata. Iako djeluju ovlaženo, ukupno brušenje i poliranje izvodi se isključivo suvim postupkom. Svakako, i ovi recentni skulptorski eksplikati, još jednom bjelodano potvrđuju Šćepanovićevu izuzetnu posvećenost kreativno-likovnoj atributivnosti i zasigurno mu obezbijeđuju zasluženo mjesto na crnogorskoj savremenoj likovnoj sceni.
Slobodan Slovinić,
slikar i likovni kritičar
(Katalog – Centar savremene umjetnosti Crne Gore, jun 2011.)
Promjena iskonskog trajanja
Skulpture Miodraga Šćepanovića nastaju u oblucima nađenim na obalama planinskih voda: ,,Imam običaj da hodam uz rijeku i zagledam oblutke’’, kaže skulptor objašnjavajući odnos prema sakralizovanom materijalu. ,,Imam startnu zamisao koja se kroz proces nastanka skulpture mijenja… Svoju zamisao realizujem uvijek najbrže što mogu, na grubo, …u jednom dahu.’’
Motivski je vezan za, reklo bi se, tradicionalni crnogorski izbor: žene, životinje, ptice, za lijepu skulpturu… Kako sam kaže: ,,Volim da skulptura ukrašava prostor, jer ružnoga ima svuda oko nas.’’ Ta njegova „lijepa skulptura“ je kamerna, dragocjena sitna plastika, koja zrači intimne ljudske zakutke, čini toplim univerzalni prostor ljudskog kretanja. Pronadjena u jezgru, Šćepanovićeva ’’materinstva“, “zagrljaji“, “jutra“, “pripitomljene nemani“… i dalje su u svojoj iskonskoj pozi, samo što su sada promijenile smisao svog trajanja.
Superiorno vladanje zanatom, obezbjedilo mu je potpuno korišćenje svojstava kamena i maksimalno doživljavanje vizije. Mada pri tom, emotivna polazišta koriguje razumom, čisteći formu od direktnog iskaza, očigledno je brižljivo traganje za stilizovanim i harmoničnim i usaglašavanjem tamnih i svijetlih partija. U suštini, Šćepanovićevo djelo, ili izazov prirodnih oblika, ima svoje pretke u nosiocima impresivnog razvoja iz crnogorske moderne skulpture, počev od Rista Stijovića i Luke Tomanovića. Ipak taj početni oslonac sam je usavršavao u sopstvenu prepoznatljivost: ,,Imate vajare koji ne umiju da ponove svoje uspjele skulpture. Ne mogu, jer polazna skulptura, koja se ljudima učinila lijepom, nije orginal, već eho glasa iz tuđeg bića, replika tuđeg glasa. Svaka moja skulptura je prepoznatljiva… Svi poznaju moj rukopis i znaju da se radi o mojoj skulpturi, bez obzira na materijal i format. Znaju jer sam to ja. “Dakle, Šćepanović je od samog početka „odbio“ ponudu vremena da gradi svoj izraz na anti akademskim uticajima, i krenuo je u pravo prepoznavanje sebe u poštovanju tradicije i klasičnih vrijednosti vajarstva. Čak i kada bi ga neki drugi pokret ka nečitljivoj asocijativnosti, (a to samo u slučaju rada u materijalu koji nema iskonske prepoznatljivosti i likovnosti, kakvi su komadi granita), nema bojazni za njegov rukopis -on jednostavno ostaje isti…
Sve upućuje na vajarevu posvećenost poslu u tradicioalnom smislu – umjetnik koji se identifikuje sa izborom svoje misije. Ona je, prije svega, poštovanje jedinstvenog načina transponovanja figure u antropomorfni ili zoomorfni znak. Izuzetna skulptorska sigurnost u očiglednim i doziranim intervencijama i težnja da se ispoštuje prirodno stanje je ključna konstanta Šćepanovićevog rada. U tumačenju njegovih djela najdalje se ide poštujući principe da se preko finih vibracija sakralizovane mase ne traži dublji životni i umjetnički smisao od onoga što ga ima u iskonskim formama prirode.
I ovakva privrženost tom iskazu ima svoj smisao i u prividnoj mistifikaciji pomoću asocijativnih partija. I tu su njegove opsesivne teme, njegovi antropomorfni i zoomorfni radovi u univerzalnom polju dejstva gdje su, u stvari, samo nezaobilazni činioci, kompleksne cjeline. Tišinu oko Šćepanovićevog rada rada „ukinula’’ je nagrada na Jesenjem salonu skulpture u Parizu. ,,Izdržao sam dvadeset godina i dokazao sam da to što radim nije prevaziđeno.“
Mladen Lompar,
istoričar umjetnosti
(Katalog – Centar savremene umjetnosti Crne Gore, jun 2011.)
Osjećam posebno zadovoljstvo što sam danas ponovo u kući našeg uvaženog vojvode i diplomate Gavra Vukovića, na čijoj sam rekonstrukciji i uređenju kao projektant radio davne 1986. godine. Takođe, veoma mi je drago što sam u prilici da upravo u ovom objektu, otvorim samostalnu izložbu najnovijih skulptorskih ostvarenja istaknutog crnogorskog vajara i mog dragog prijatelja Miodraga Šćepanovića.
Dozvolite mi da na samom početku napomenem nekoliko kratkih biografskih podataka o našem večerašnjem gostu. Šćepanović je rođen (1953) u Kolašinu. Nakon završene gimnazije u rodnom gradu, diplomirao je (1983) na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, u vajarskoj klasi profesora Miše Popovića. Do sada je priredio četrnaest samostalnih, a učestvovao je na više od pedeset grupnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je više nagrada: Nagrada FLU, Beograd (1983); Nagrada “Milunović, Stijović, Lubarda”, Tradicionalna izložba ULUCG-a (2003); Prva nagrada za skulpturu “Pol Belmondo”, Jesenji salon, Pariz (2006). Član je ULUCG-a od 1990. i Udruženja Jesenjeg salona u Parizu od 2008. Stalno živi i stvara u Kolašinu.
U ovom kamernom izložbenom prostoru, prezentirano je četrdesetak skulptura galerijskog formata, koje su realizovane u kamenom masivu a nastale su u poslednjih nekoliko godina. Nakon dužeg stvaralačkog procesa, ponovo imamo zadovoljstvo da budemo sa izuzetno nadahnutim Šćepanovićevim skulptorskim djelima. U iskonskom miru svojih Selišta nadomak Kolašina, Šćepanović je kontinuirano nastavio da pretražuje korito brze planinske Svinjače, koja huči kraj njegovog doma, i da pažljivo bira petrificirane, zaobljene i vrlo čvrste kalcifikate vulkanskog porijekla za svoja buduća skulpturalna ostvarenja.
Slobodan Slovinić,
slikar i likovni kritičar
(Dio govora sa otvaranja izložbe u Beranama, jul 2011.)
Dragi poštovaoci likovne umjetnosti, vjerujem da dijelimo zajedničku radost što smo u prilici da nakon duže pauze, od gotovo petnaest godina, ponovo u Kolašinu neposredno uživamo u najnovijim Šćepanovićevim djelima. U ovom reprezentativnom izložbenom prostoru, prezentovano je četrdesetak skulptura galerijskog formata, koje su ostvarene u punom i autohtonom kamenom masivu, a nastale su u posljednih nekoliko godina. Šćepanović ne pripada umjetnicima koji imaju veliku produkciju, upravo zbog toga i ne priređuje često izložbe. Njegove samostalne prezentacije dešavaju se samo kada ima nešto novo da pokaže javnosti. Upravo zbog toga, želio bih da vašu pažnju usmjerim prema njegovim najnovijim skulptorskim ostvarenjima.
Šćepanović je neraskidivo vezan za rodni kraj, za ambijent gdje je ponikao, za prostor u kojem je proveo djetinjstvo, za čarobnu atmosferu u kojoj je spoznao stvaralačku groznicu i stasao u zrelog umjetnika. Od samih početaka, u iskonskom miru svojih Selišta, Šćepanović kontinuirano pretražuje korito brze planinske Svinjače, koja huči kraj njegovog doma, pažljivo birajući raznobojne, zaobljene i vrlo čvrste kalcifikate vulkanskog porijekla za svoja skulptorska ostvarenja.
Slobodan Slovinić,
slikar i likovni kritičar
(Dio govora sa otvaranja izložbe u Kolašinu, avgust 2011.)