Miraš Martinović
Dan u Butui*
Prijateljima, Vladu Duletiću i Goranu Bubanji, sa kojima provedoh 15. jun u Butui.
Za sjećanje na taj dan i nesvakidašnja zbivanja koja osjetismo u njemu.
Obiđosmo toga dana, koji je danas već dio prošlosti, ostatke katedralne crkve, sa još uvijek sačuvanim bunarom, i jedva vidljivim zidinama. A bunari su moja stalna opsesija. Bunari koji su nekada darivali vodu, a odavno su presahli. Iz kojih mi danas čitamo daleku prošlost i vraćamo sjećanje, ispijajući vječnost, gasimo veliku žeđ.
Ovaj grad, krije još jedan grad ispod, čije lice ne vidimo, ali ga čitamo u našim dušama i našem pamćenju. Po ovim ulicama je možda jednom prošetao Sofokle, kada je u svojstvu Periklovog šefa dilopmatije, dolazio u ovaj grad na sastanak sa ilirskim vođama, radi dogovora o zajedničkom otporu Keltima, koji su sa sjevera kretali ka južnim morima i ovdašnjim obalama, koje i danas kriju njihove grobove i mačeve.
Budvanska nekropola i ostaci nekadašnjih njenih stanovnika, njihov nakit i urne koje nijesu sačuvale njihov prah, koje viđesmo u budvanskom Muzeju. Bijahu prazne, a prah odavno razvijan, ponad ove zemlje, ovog grada i ovog mora. Udarali su vjetrovi i nosili su ga, a varvari su razbijali urne i glineno posuđe, na čijim ivicama je sačuvan otisak usana koje su iz njih pile.
– Pokojnici su spaljivani da bi, u pepeo pretvoreni, lakše oslobodili svoju dušu i predali je nebesima – objašnjvao nam je Goran Bubanja, usmjeravajući nas ka kamenim urnama.
I staklene bočice, koje se služile za čuvanje suza, isplakanih za umrlim pokojnikom ili putnicima koji su se otisnuli na daleka mora, viđesmo. Suze bijahu davno prosute ili izvjetrile.
Viđesmo i ilrski šljem, najstariji eksponat u Muzeju, koji je štitio nečiju glavu. A gdje je ta glava? Pitanje je koje se nameće neminovno. On je sačuvan, kao da je juče izliven, ali ne i onaj koji ga je nosio.
Gdje je taj, u kojoj bici je poginuo, pod kojim imenom je živio?
I novčići, prošli kroz mnogo ruku, sa likovima impreatora. Tu su, u muzejskim vitrinama. A gdje su ruke, koje su ih držale, a gdje imperatori utisnuti na njima? Likovi njihovi gdje su? Gdje je njihova slava i moć?
I nakit, zlatni, kojem bi pozavidjeli današnji filigrani. Kojeg su oblikovali majstori, bez premca. Fibule i minuđuše, koje su ukrašavale lica lijepih patricija. I Ilirki, sa ovih brda, koje su svoje likove uljepšavale. I narukvice koje su krasile ruke, tu su. A lijepe Ilirke, gdje su lijepe Ilirke?
I patricije, gdje su zanosne patricije?
Tu su i narukvice i minđuše i nakit svakojaki, toaletne bočice i posude glinene za šminku. Posude preživješe glinene, i minđuše zlatne. Ali ne preživješe ruke koje su ih nosile, ni lica što su njima bila ukrašena.
Ona su, negdje duboko, u našem pamćenju. U pamćenju nas koji živimo na ovoj zemlji. Tražimo ih i nalazimo u nama. Čujemo njihove glasove, molitve, riječi davno izgovorene. Ta lijepa lica su u licima ovih lijepih žena koje danas bezbrižne šetaju ovim gradom.
Bili su i prošli. A ostala je ova zemlja i gradovi u kojima su živjeli, koje su gradili, kojima su se ponosili.
Ostala je Butua!
Ovaj dan u njoj, punoj turista neka bude sjećanje na njih. A ove riječi zavjet za njihove duše, koje se viju sigurno nad ovim brdima, među ovim turistima, pristiglim odasvuda, iz mnogih zemalja i sa mnogih kontinenata.
Govor njihov nije umro, razabiram ga među ovim jezicima mnogobrojnim. Taj drevni govor koji umuknuti ne može. On živi u našem govoru. Proplamsava i otima se po neka njihova riječ, traži ponovo da oživi, postaje sastavni dio našeg jezika. Zapravo, ona to jeste, odavno.
Ovo je dan velikoga zavjeta, mnogim mrtvim pokoljenjima koja su živjela po ovim brdima i na ovim obalama, ostvaljajući svoj prah, smijeh, glas i uspomene. Konačno, obličja svoja koje je rastvorila zemlja i sagorjela vatra.
Ova ista zemlja koja je danasa naša, bila je njihova.
Prah njihov je tu, osjećam, iz njega će da iznikne neki čudni cvijet, koji neće uvenuti.
Zrno je njegovo oduvijek tu! Samo što se nije rascvjetao.
Dozivasmo ih danas, njih bezimene. I one rijetke čija su imena ostala uklesana u kamen, čija smo imena sricali. Sigurni da ćemo ih tako dozvati.
Pismo vode iz butuanskog bunara. Odakle su i oni pili, gledajući ovo more i talase, koji se vraćaju sa dalekih obala, donoseći nam njihove likove.
Oživjesmo ih u ovom danu, dozvasmo ih ćutanjem. A oni nam rekoše da nijesu nikad odlazili sa ove zemlje. Da su u njoj pokopane njihove nade i snovi i želje i čežnje. I da nevidljivi talasi, nevidljivog mora, vraćaju ih u naše sjećanje svake godine u određeni dan.
Taj dan je bio ovaj današnji, u kojem se sa njima savršeno sporazumjesmo. Mi trojica, određeni da ih dozovemo iz prošlosti, da postanu dio naše sadšnjosti, dio nas.
A oni nam govorahu: mi u vama živimo, onoliko koliko se na nas sjećate.
A to što zurite u naše prazne urne, ulazite u dublje sjećanje, otvarate nam puteve povratka.
Slikali smo se kraj bunara. Slike su ispadale mutne. To je zbog njihovih duša, pomislio sam. Ne daju uslikati, izlaze iz bunara, silaze kroz njega, do sebe i do nas.
Do one rijeke, čije je tokove osjetio Herodot. Po jednom predanju, za koje se ne zna da li je pouzdano, pišući Istoriju, na svom kružnom putovanju oko ondašnjeg svijeta, navratio je u ovaj grad, proboravio u njemu nekoliko dana.
I otišao, s obećanjem, da će se jednom ponovo vratiti.
Neće biti čudno ako se njegov duh, pojavi u masi i ljetnjoj vrevi, na ovim ulicama.
Možda baš ovog ljeta.
A možda on nikuda nije odlazio, možda je među nama. Piše nevidljivu Istoriju, koju će neko, jednom pročitati.
* Antički naziv za današnju Budvu.
Butua- Castel Nuovo,
16. jun 2013. godina
Fotografije korišćene u ovom prilogu su iz fonda Turističke organizacije opštine Budva
