Centar za kulturu iz Čačka, u novopokrenutoj ediciji Sizifova deca, objavio je knjigu Miraša Martinovića HARFISTKINJA IZ URA, otvarajući njime ediciju, koja ima za cilj objavljivanje autentičnih književnih djela, koja se bave univerzalnim temama. Ova Martinovićeva knjiga 
upravo se bavi jednom takvom temom, harfom kao instrumentom i konkretnom harfistkinjom, koja je prije tri hiljade godina živjela u sumerskom gradu Uru. Njena sudbina je zaapisana u zvijezdama. Knjiga se dešava u vrijeme kad su zvijezde imale uticaje na ljude, koje su oni osjećali, slijedeći njihove putanje.
Ovu temu Martinović je artikulisao u metaforu, važeću za sva vremena, zemlje i narode.
Harfistkinja iz Ura je osma Martinovićeva knjiga iz ciklus CORPUS ANTIKA, kojeg čine prethodno objavljene knjige: Poslednji Eshilov dan, Vavilonski mudraci, Putevi Prevalise, Otvaranje Agruvijuma, Teuta, Snovi u Doklei i Dioklitijsko zavještanje.
Uzbudljiva priča o dvije harfe, onoj nađenoj u ruševinama sumerskog grada Ura i, i onoj iz ruševina Doklee, koju je pronašao zaljubljenik u starine D.
-Dvije harfe su gotovo identične, pa se ne zna koja je orginal, a koja kopija. Mene je intresovao put od Ura do Doklee, kojim je možda transportom došla harfa pronađena u njoj. Nadasve sudbina dvije harfstkinje, koje su na tim harfama oslobađale najljepše zvuke, čije sam odjeke pokupio, rasute po vjekovima. Taj zvuk, iz Ura, i onaj iz Doklee, povezao je stoljeća, sudbine dva grada, i dvije harfitskinje, koje su bile vanredne ljepote. Potvrda da zvuk ne umire, a da ljepota traje, nakon što preko nje prođe vrijeme.
Te akorde sam oslobodio i oni putuju ovim romanom, koji je istovremeno poema, koja podsjeća na pjesme drevnih harfaša, koje predstavljaju vrh drevnog egapatsko- sumersko- vavilonskog pjesništva.
Jednom oslobođen zvuk nikada ne umire. Njegovi odjeci se protežu kroz vremena i pokoljenja. Taj zvuk sam pratio u ovoj knjizi, tačnije njogove odjek, razlivajući se njenim stranicama.
Urednik edicije Sizifova deca Milenko Pajić, o Martinovićevoj knjizi, u specijalno napisanom pogovoru ovoj knjizi, napisao je: „Držeći u rukama jednu krhotinu Martinovićev junak razmišlja: ‘Sve nadživi čovjeka. Kraljeve, njihovi prijestoli. Vojnike, njihovo oružje. Harfistkinju, njena harfa. Lijepe žene ogrlice, dijademe i nakit od zlata.’ Stvoreni iz praha, postaju prah. Ispod peščanih dina, ispod slojeva peska, ipak ostaje sačuvano dovoljno tragova da se rekonstruiše neka stara civilizacija, kultura rastvorena u zaboravu. Akord sa harfe koja je tako dugo prah, odzvanja kroz vreme, odjekuje i doziva. Samo najbolji istraživači mogu da prate tako krhke, prikrivene tragove. Zemlja ne bira, ona čuva sve: kraljve i prosjake, heroje i izdajnike, mudre i lude, istine i zablude. ‘Čovjekove patnje i radosti iste su prije nekoliko milenijuma i sada. Ep o Gilgamešu tako je svjež i aktuelan kao da je napisan juče” – kazuje Vuli, glavni junak Martinovićeve novele“, napisao je Pajić.
„Tako sam razmišljao i ja dok sam pisao ovu poemu o smrti i životu”, kaže Martinović.
Pajić, uz impresum edicije Sizifova deca, zapisuje: „Svako od nas nosiće se doveka sa gromadom svoje savesti i svi ćemo, složno, hteli to ili ne, gurati, kotrljati i tegliti nepreglednu masu zajedničkog prokletstva. Sizif je kažnjen zato što je odavao božanske tajne, a jedna od tih tajni glasila je: ‘Bog je nesvaršen!’ Jer, stvorio je čoveka, biće nerazumno i nepouzdano, koje nikoga ne poštuje i koje se ne da poučiti ni ubediti drugačije do li surovim kažnjavanjem“.
