Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje ove knjige sa našeg portala i njeno dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
Miraš Martinović – Harfistkinja iz Ura
MIRAŠ MARTINOVIĆ je poznati crnogorski pisac. Ono što ga čini prepoznatljivim na ex Yu i širim regionalnim prostorima, to su antičke teme i zaboravljeni pejzaži Crne Gore, kojima su posvećeni njegovim romani: Putevi Prevalisa (objavljen u Italiji s naslovom Pitere di Montenegro, u prevodu Silvia Ferarria, a nekolikiko priča iz te knjige prvedeno je na hebrejski jezik i objavljeno u poznatim književnim časopisima u Izraelu u prevodu Dine Katon), Otvaranje Agruviuma, i roman Teuta, koji je doživio više izdanja, a po kome je napravljena i istoimena internacionalna pozorišna predstava, sa glumcima iz Crne Gore, Albanije, Grčke, Italije i Hravtske, u režiji Slobodana Milatovića. Izdvačka kuća KOHA, iz Prištine, objavila je 2010.godine roman na albanskom jeziku.
Snovi u Doklei je knjiga, koja takođe pripada njegovom antičkom ciklusu, u kome autor na nov, osoben i literarno jedinstven način, kroz život rimskog grada Doklee čiji se ostaci nalaze u blizini današnje Podgorice, priča antičku priču, na ovim prostorima, ali i priču u današnjoj Crnoj Gori i svoje tri velike ljubavi…
Vladimir i Kosara, peta je knjiga ovog ciklusa.
Prije ovih Martinović je objavio romane: Jeretik, Posljednji Eshilov dan i Vavilonski mudraci.
U literaturu ulazi knjigom poezije Mit o Trešnji, za koju je dobio književnu nagradu “Lazar Vučković”. Nevidljivi ljetopis (objavljen 2010.) prva je od četiri knjige koje će ići pod jedinstvenim naslovom NEOTKRIVENA ZEMLJA, a to su Govor kraljeva (objavljena 2011), Govor zemlje i Govor vjekova.
Roman Posljednji Eshilov dan objaviće poznata izdavačka kuća ONUFRI iz Tirane.
Član je Crnogorskog PEN-a i Matice Crnogorske.
Dobitnik je Okotobarske nagrade Herceg Novog, grada u kome živi.
Prebirajući po ostacima Doklee, zaljubljenik u starine D, pronašao je ostatke drevne harfe, čija je zvučna kutija urešena bistom bika izrađenom od zlata i lapis lazulija.
U čijem posjedu je bila i kojim transportom je stigla u ovaj grad, ostaće vječita tajna. Ona, knjige Kad je sunce bilo bog Z. Kosidovskog i knjiga Bogovi, grobovi i učenjaci C. W. Cerama, poslužile su za rekonstrukciju ove priče.
Upoređenjima, koja su obavljana, ostaci ove harfe su gotovo identični onoj koja je pronađena u kraljevskim grobnicama u URU, a koja se čuva u British Museumu. Teško je razabrati šta je orginal, a šta kopija. Ova pronađena u Doklei ili ona što se čuva u Britanskom muzeju.
Neobični akrod je čuo arheolog Aleksandar Vuli kada su kopači njegove ekspedicije 1922. godine zaboli prve krampove u Planinu smole, kako su Arapi nazivali brdo na kojem se nalazio grad Ur. Čudan bijaše taj zvuk, za koji je u početku pomislio da je proizvod njegove mašte, te da to može biti zvuk nekog krampa koji je u nešto udario, pa ga tako i izdvojio. Zvuk je i nakon nastavka kopanja nastavio da treperi u njemu.
Odjek davnine, mislio je, želja da se u njemu probude davno usnuli ljudi i gradovi…
…Vuli je napravio pauzu od pet godina. Vratio se u London, bavio se nađenim predmetima, i ostalim svakodnevnim poslovima. Gotovo da je bio zaboravio na zvuk, koji bi ga na svoje postojanje podsjetio s vremena na vrijeme, ali su pauze bile sve veće, te je i na samog Vulija utisak zvuka bivao blijeđi. Jednog dana se javio ponovo i djelovao je upozravajuće. Sa njim se pojavio lik prelijepe harfistkinje. Podigla se neka zavjesa i njegovim očima otvorila prostor da je vidi. Njeno lice bilo je zasjenjujuće ljepote, a dugi prsti vješto su izmamljivali zvuke i oslobađali ih, dajući im mogućnosti za mnoge odjeke, kroz mnoge vjekove. Mrtvi oživljavaju kroz žive i žive, onoliko koliko živi misle na njih, šaputao je, pitajući se: šta li me još čeka na ovom putu?…
KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU KAKO BI OTVORILI
KOMPLETAN SADRŽAJ KNJIGE
