Poštovani posjetioci, Montenegrina ekskluzivno objavljuje odlomak iz rukopisne knjige Miraša Martinovića “Pustinjak cetinjski”
Miraš Martinović
Odlomak iz knjige “Pustinjak cetinjski”
MIRAŠ MARTINOVIĆ je poznati crnogorski pisac. Ono što ga čini prepoznatljivim na ex Yu i širim regionalnim prostorima, to su antičke teme i zaboravljeni pejzaži Crne Gore, kojima su posvećeni njegovim romani: Putevi Prevalisa (objavljen u Italiji s naslovom Pitere di Montenegro, u prevodu Silvia Ferarria, a nekolikiko priča iz te knjige prvedeno je na hebrejski jezik i objavljeno u poznatim književnim časopisima u Izraelu u prevodu Dine Katon), Otvaranje Agruviuma, i roman Teuta, koji je doživio više izdanja, a po kome je napravljena i istoimena internacionalna pozorišna predstava, sa glumcima iz Crne Gore, Albanije, Grčke, Italije i Hravtske, u režiji Slobodana Milatovića. Izdvačka kuća KOHA, iz Prištine, objavila je 2010.godine roman na albanskom jeziku.
Snovi u Doklei je knjiga, koja takođe pripada njegovom antičkom ciklusu, u kome autor na nov, osoben i literarno jedinstven način, kroz život rimskog grada Doklee čiji se ostaci nalaze u blizini današnje Podgorice, priča antičku priču, na ovim prostorima, ali i priču u današnjoj Crnoj Gori i svoje tri velike ljubavi…
Vladimir i Kosara, peta je knjiga ovog ciklusa.
Prije ovih Martinović je objavio romane: Jeretik, Posljednji Eshilov dan i Vavilonski mudraci.
U literaturu ulazi knjigom poezije Mit o Trešnji, za koju je dobio književnu nagradu “Lazar Vučković”. Nevidljivi ljetopis (objavljen 2010.) prva je od četiri knjige koje će ići pod jedinstvenim naslovom NEOTKRIVENA ZEMLJA, a to su Govor kraljeva (objavljena 2011), Govor zemlje i Govor vjekova.
Roman Posljednji Eshilov dan objaviće poznata izdavačka kuća ONUFRI iz Tirane.
Član je Crnogorskog PEN-a i Matice Crnogorske.
Dobitnik je Okotobarske nagrade Herceg Novog, grada u kome živi.
1.
ZRNO U PUSTINJI (CETINJSKOJ)
Bijah bezbrižan, među cvijećem lovćenskim, maštanija mnoga bijahu me obuzela, te ih slijedih kroz litice i klance, visoravnima i pešterima, đe ulazih, tražeći vile. Vjerujući da će me one na svoja krila uzdići na nebo. Mišljah da je život lijepa igra i da zemaljski dani protiču u znaku njenom. Gledah more, i za morem, zamišljah šta se zbiva. Neki lijepi svjetovi i još ljepši gradovi, koji me čekaju. Vile koje žive u tijem gradovima. Ne naše pešterkinje, već one sa licem žene, koje kamen mogu rastopit.
Odjednom se sve preokrenu. Jedan san i ono što dođe poslije njega. Usnih jedne noći, a bijah u rodnoj kući na Njegušima, kako se polje cetinjsko preobrazi u pustinju. Nestadoše cvjetovi i trave. Drveće nestade. A polje, postade pustinja. Neki ludi vjetar vitlao je, njen pijesak, gar i pepeo, ostao od nekadašnjeg života. I ptice što su letjele nad poljem, bijhu pepeo. Orlovi lovćenski, i čiope, koje su se igrale podnebesjem igara svakovrsnijeh.
Pokušah da ga zauzdam, ali se ne dade. Vitlao je pustinjom, njen prah dizao ka nebu.
Gledah polje, očima ne mogah da vjerujem. Ni manastira ne bijaše. Ni puteva koji su ka njemu vodili. Sve prekrio pepeo. Tišina velika oko mene i u meni. Sam se nađoh nasred polja. Okolo vihorovi se igrahu, sijavahu munje i gromovi. Veliko stradanije bijaše. Sve izgledaše, kao pozornica, poslije strašne drame. Tek svršene drame, čiji su akteri postradali. Nikoga živoga ne bijaše u polju. Ni mrtvijeh ne bijaše.
Tišina duboka, koju prolomi lelek. Muški glas jeknu iz sredine pustinje, tamo đe ja bijah. Odjeknu poljem, uskovitla prašinu, koja se taman bijaše primirla.
Rubom polja odjeknu, između kamenja, staše se njegovi odjeci peti ka brdšcima oko polja. Strašno bijaše čuti, a još strašnije gledati. Kao da se drama Crne Gre odigrala na tom polju, lelekom završena. Ili je tek počinjala. Nijesam mogao razabrati.
Vikah, vapih, da lelek stišam, da ga vikom nadvaladam. Istjeram iz polja. On se ne davaše istjerati, ne davaše se nadvladati. Sve glasniji bivaše.
Moj glas bijaše slabašan, u odnosu taj glas. Glas vapijućeg u pustinji, kojeg ni pustinja ne čuje.
Šta bi s poljem cetinjskim? Đe je manastir? Šta bi s manastirom? Kao da ga vihor u nebo ponese. Crnogorci nestadoše. Vladike svetog ne bijaše. Ni u polju, ni na mjestu đe je manastir bio. Svuda prazni domovi, niđe živa čovjeka.
Dođe i meni da zalelečem, al’ onaj glas sve nadjačavaše. Pa se pred njim učinih nemoćan. Do lovćenskih visina se popeo, prelio poreko Lovćena, i tamo prema jezeru skadarskom se čuo. Cijelom Crnom Gorom je odjekivao.
Bokom se čuo i Primorjem.
Stajao sam nasred pustinje, slušao odjeke. Do Rumije se čujaše, do Orjena, i do Koma, sve tamo do svetih voda Lima.
-Kakav to lelek polomi Crnu Goru? – pitao sam se, upirući pogled ka nebu, koje bijaše bez zvijezda. Sivo i pepeljasto, ličilo je na veliku provaliju.
Kakvo to dolazi vrijeme, kakvi dani? – pitah, ali odgovora ne dobih. Sva moja pitanja ostadoše u Pustinji, koju opasaše devet crnijeh krugova.
Đe su zvijezde? Šta bi sa zvijezdama? Ni na to ne dobih odgovora. Eho onog leleka i dalje je odjekivao dolinom Zete, ponad Blata skadarskoga, usijecima Morače, odbijao se o litice Prokletija. Ponad voda i kroz gore, prolamao se na sve strane. Lovćen je opasivao, oko njegovog čela se uvijao.
Usred toga leleka, usred tame i pustinje, đe bijah jedno zrnce u moru pješčanome, pojavi se nešto nalik Cvijetu, kojeg sam posmatrao s kraja, iz pravca đe je bio Manastir. Je l’ ovo razur Crne Gore, je l’ njeno stradanije?
Šta je ovo, Gospode? Čuješ li me? A ako te ima, razvedri, pokaži zvijezde, sunce neka se nasmije, neka rastjera ovu tamu, neka lelek odagna, nek’ se pjesma čuje Crnom Gorom, i okolo nje.
Cvijet, zametnuo, usred pustinje. Otkud sad’ cvijet? Samo se pitanje nametalo. Usred pepela i pijeska, i tvrdoga kamena,đe mu nema ništa naklonjeno. Ni vode, ni sunca. Osim suše koja je sve pržila, u pepeo pretvarala. Praveći od pepela pepeo.
Rekoh da me oči varaju, da je snoviđenije. Java od sna smućenija. A on je rastao. Izvijao se, uspravljao, rascvjetavao i opitomljavao pustinju. Neki glas ga je zvao odozgo, stremio je ka njemu.
Gledajući cvijet, pečal koja me bijaše sveg obuzela, poče da me napušta. K’o da se pjesma iz daljina čula. Nijesam bio siguran da je baš pjesma, ali jeste nešto njoj nalik. Pjesma pokajnicah. Pokušavao sam da ga zaglušim, nijesam mogao. Odjekivala je. Pomislih, otići ću iz zemlje. Oslobodiću je strašnog leleka. Neka se pjesma u nju useli, i neka po njoj izraste cvijeće, kakav je ovaj što niče iz pustinje.
Nikada se ovog sna nijesam oslobodio. Slika u njemu viđena, bila je pratilja moja, za svih mojih zemlaljskih dana. Nagovijestio je sve ono što će doći. Taj san je bio cijeli moj život. Lelek, pustinja i odjeci koji ne utihnjuju, ovom zemljom, koja u sebi nosi veliko prokletstvo, sa kojim sam se borio cijeloga života moga. Da uvedem zakone u besudnu zemlju, izmamim cvijet u pustinji, đe nema života. Đe je smrt mjera svega i zaloga svemu. Crna Gora je ta zemlja. Opasana tirjanskim lancima. Ima li krvavije stranice u svemirnoj istoriji od crnogorske? Onaj cvijet sam, možda bih ja, zatočnik slobode njene. Ili bilo koji čovjek rođen na ovoj zemlji.
Sudba nam je ista svima, meni njenom gospodaru, i običnom poljodjecu, svakom čovjeku. Niko se u njoj nije uzvisio, a da nije pao do ponora i dna mogućega. Padovi su naša uzvišenija, a ponori oltari i hramovi, do kojih smo se uzdigli, našom žertvom.
No, cvijet najljepše cvjeta u pustinji. A slobodi se pjeva najljepše, ako je ona tirjanskijem lancima okovana. Oni su njena spoznaja, mjera njene veličine. Mi smo narod, koji pozna svobodu, zna njenu cijenu.
SAN O RAZLOMLJENOM PEČATU
Još jedan san usnih, prijed no u javu strašnu kročih…
Crna Gora, ličila je na razlomljeni pečat. Onaj koji su držale vladike iz kuće Petrovića i guvernaduri Radonjića.
-Taj pečat treba sastaviti!- govori mi neko u snu. Kad se on bude sastavio biće Crna Gora srećna.
Sjetih se šta mi je Sveti pričao o tom pečatu i koliko je muke imao s onom drugom polovinom, koju su Radonjići držali, i uvijek s teškom mukom pristajli da je donesu na Cetinje, pa sastavljenim pečtom ovjere neko pismo ili dokument državni, važan za Crnu Goru. S tom ranom je Sveti umro. Ta druga polovina ga je uvijke mučila. A nasilno oduzimanje njeno i pripajanje onoj koja je bila na Cetinju, moglo je izleći krv i vraždu. I smutnju koja bi pokolebala ne Njeguše i Cetinje, no cijelu Crnu Goru i Brda suviše.
Čuo sam glas Svetoga, govorio mi je: Učini ono što ja nijesam mogao. Sastavi pečat. A onda i sve drugo….
___________________
U Manasturu cetinjskome, nakon što preuezh Pastirski štap.
6.
GAGIĆEVO PISMO
Najzda, pismo od Gagića. Sa žigom dubrovačkim. Toliko očekivano, presudno značjano. Bojim se da ga otvorim, odugovlačim, sklanjam na stranu. Pravim se da imam značajnija posla. Da mi nije toliko znčajno. Momak koji ga je donio, dao mi ga je na ruke, a ja na astal. Zamišljam Dubrovnik, Gagića, u svijetloj palati. On ne živi u manastiru. Široke ulice. Kamene palace. Gospoda dubrovačka.
Gradova nijesam gledao. Osim Hercegovog grada, đe bijah kod Tropovića na nauci. I Kotora. Činjaše mi se da od Kotora ljepšeg grada neima. Da je on najljepši među gradovima, prionuo uz žile Lovćena, kao gnijezdo, koje se ne da odvojiti. Sve lovćenke vode i duboke žile u njegove temelje sežu. Zato sam zavolio Kotor, uvidio značaj koji ima, kroz istoriju našu, i drugijeh koji su njime stolovali. A stolovali su mnogi, mnogo je gospodara izmijenio. Prošli su gospodari i vlast njihova se raspršila ko prah, kao lonci grnčarskl, on je ostao dostojanstven, u punom sjaju.
Bilo je ura poslije podne kad stiže pismo. Kad ga primih u ruke. Sada su četiri ure, još je na stolu. Onaj momak, poštonoša, tri puta je u međuvremenu, ulazio u moju kamaru. Pogledivao na pismo, pitajući se: što ga već ne otvara? A očekivao ga je toliko, zapitkivao. Svaki put na pomen Gagića i pisma, uozbiljio bi se. Lice bi mi primilo neku masku, neko drugo lice je izbijalo ispod ovog.
Mojsej je uz mene, svakog časa. Ne pušta me samog. Sokoli me, sovjetuje, uči. Kao pravi otac. Brine moje i brige narodne.
Nestrpljiv je, pita: Otepčati li pismo?
-Ne još – kažem mu. Bojim se. Šta li u njemu piše?
-Da bi viđeli šta piše, treba ga otpečatiti. Da bi djelovali kako valja, treba nam znati svu istinu, ili makar dio. Da bi znali što Gagić misli, moramo pročitati što Gagić piše. Ali to što piše, ne znači da tako i misli.
Mudar je Mojsej. Trebam se držati njega. Iskren je prijatelj bio mojega strica, i moj, I cijele Crne Gore. Brine za nju k’o da mu je sve na svijetu. A i jeste, i meni i njemu, i svakom Crnogorcu. Trebalo bi tako da je doživljavamo, nosimo u srcu. Kad tako bude, vaistinu, bićemo srećni, mi i ona.
On bi ga najradije odmah otpečatio, ali traži, da ja to učinim, da ne naruši moje zvanje, ni sa tim činom. Poštuje sve što uradim. Svojim primjerom, primjer drugima daje.
-Otvaraj! – viče s radosnim osmijehom. Uzima pismo sa astala, pruža mi. Moram poslušati uvijek odlučunog Mojseja. Takav je bio, i za stričeva života, kad je stric od njega tražio sovjeta. Na svako pitanje, taj je imao odgovor. Njemu se odgovor sam nudio. Umom njegovim je upravljao, onaj s nebeskih visina, pokzujući mu put.
Otvaram, polako, da ne razbučim kartu u koju je pismo uvijeno. Hoću da svaki djelić omota ostane. Vadim pisamo, kao da je u njemu spas Černe Gore, njenog naroda, mene njenog nastojnika i pastira. Mojseja moga sovjetnika. I onog skitnice Simu odbjegloga. A bijaše se toliko zalijepio za mene, još za vremena vladika strica. Činio je to s nekom nakanom. Vidio je u vladike novce. Da ih može dobiti za moje vaspitanje. Sve je radio na svoju polzu. Ovim činom je potvrdio sebe.
Što mi stalno u misli dolazi. Ne slučjno. Snuje po Primorju, s Austrijcima. S onim meni protivnima.
Ovo nije još čita rabota. Sve se više muti. Kad bude potpuno bistra, znaće Simo kuda će i sa kim, kome se privoljeti.
E, Simo!… Simo!…
Napokon, pismo. Čista artija, lijep rukopis koji sam i priđe gledao. U pismima koja je pedantno pisao stricu. Mnoga sam čitao, divio se njegovom rukopisu, njegovom stilu, načinu na koji piše, putu kojim prilazi nečemu, onom kad se udaljava od nečega.
-Čitaj! – zapovijeda Mojsej, strožijim glasom nego to običava. Znam da to čini da bi me ohrabrio, ne da bio pokazao nada mnom nadmoć.
Zapovjedni ton, koji poslednjih dana Mojsej ima u svom glasu, kada se obraća meni, glas je prijatelja, pouzdanika, onog što hoće da pomogne i ohrabri.
-Najprije moraš pospremiti svoju kuću!- rekao mi je u jednom času. – Nije sve svršeno time što je Testament pročitan, potvrđen od naroda, podpisan od glavarah. Zle smutnje se čine na svakojem koraku. Pletu se mreže, ne od juče. I za vladike upokojenog pletene su isto. Ali im se on suprostavljao, kidao ih je u korijenu. Nije im dao da se šire i umnožavaju. Ubijao je zle nakane ispred kojih idu tajni zborovi i šaputanja.
I sad je zbor tajni među Crnogorcima, treba ga raspršiti. Ubiti guje u njihovom leglu, dok se još nijesu razmiljele.
Razmišljam o Mojsejevim riječima, gledam pismo, a on će još razboritijim glasom da razbije moju nedolučnost, kaže:
-Čitaj! Nemamo vremena za čekanje. Svaki čas je dragocjen. Moramo preduhitriti sada, ono što naredni nosi. A nosi, osjeća se , u vozduhu.
Čitam, u sebi, on kaže:
-Čitaj iz svega glasa. Uvijek moraš gledati istini u oči, pa ma od kuda ona dolazila. Biti na sve pripravana, nikada prepadnut unaprijed.
– Hoću da čujem što Gagić piše, kako bi te mogao sovjetovati, ako ti sovjet bude potrebit?
Čitam i mislim, nije to ko bilo, no ruski konzul u Dubrovniku, koji se sada meni obraća: Počtnjejše pismo vaše od 22. ovoga oktomvra i pri onom priloženo pismo s kopijom zavještanija blaženo počivšega gospodina mitropolita Petra i g-na Matije Vučićevića imao sam čest juče ispravno polučiti. Žalostni glas o preseljeniju u vjčenost dobrodjeteljnjejšega arhipastira srbskoga došao mi je iz Kotora ima već nekoliko dana, no o sostojaniju Vašemu i Crnogorskomu nisam ništa znao i sada malo više znam, nego prije, što me najviše bezpokoji. Crna Gora sasvim se je u crno obukla: ona je izgubila mnogo, neka za dugo plače! Idete Vi, da je utješite, osvijtelite i štetu joj popravite. Radujem se, što je palo na vas biti priemnikom dosta hlavnoga muža i proslavljenog arhipastira serbskoga. Bodrstvujte i derzajte na tom poprištu. Ja se nadam da ćete vi to igo lakše nositi, nego kto drugi; so tim lakše što ste vi pitomac velikoga muža i samovidac njegovie velikih podviga.
Nemojte zaboraviti poslati mi g-dinu Ivančiki jednu kopiju zavještanija blaženopočivšega; no neka bude zasvidjeteljstovana i narodnim i vašim pečatom potvrđena i podpisana licami zakonimi.
Tu je kraj pisam. I uzdah, moj i Mojsejev. Kao da isto osjećamo, kao da smo nerzlučiva duša.
Zadovoljan je Mojsej, gledam njegovo lice. I ja sam zadovoljan. Gledamo se oči u oči, ne krijemo zadovoljstvo.
-Gagić je veliki muž i veliki diplomata, a to znači i lukav. Ne treba sve prihvatiti s ushićenjem. Za početak je dobro. Nije moglo bolje. Prihvatat posljednju vladičinu volju i vas kao predvoditelja naroda crnogorskoga. Sve to sa iskrenim željama potvrđuje, bar u pismu. Vidjećemo kako će biti u stvarnosti. Stvarnost i ono što u pismu piše, rijetko bivaju isto. Poruke su dobre iz Dubrovnika. Bitno je da dobre poruke stižu i tog grada.
Što sada traži kopiju zavještanija. Poslao sam mu jednu, hoće drugu, pečatom potvrđenu. Možda zbog pečata. Ona nije imala žig narodni.
-Taj pečat je važan u upravljanju, to ćeš viđet!- upozorava Mojsej. – Gagić je pedantan, ni jednu sitnicu ne propušta. Ne hoće naudi savome položaju, položaju Rusije, ni našem položeniju. Prihvatam Mojsejeve riječi. Nalažem da se Gagiću spremi to što traži, da mu se dostavi po rečenome Ivanički, našem predstavniku za poslove vandržavne.
Oblaci se nadnose na Cetinje. Kiše će skoro. One ubijaju svaku volju i nadeždu u čovjeku. U ovoj pustinji, nebo je jedino ishodište, a Bog sagovrnik, koji može čuti. Drugoga, u kome bi nadežu položio, nema. Osim njih dvojice. Pustinja je ovo, iz koje je teško izići, a ako iziđeš, zamamno te vuče, da se vratiš. Od nje se ne može pobjeći. Pustinja je u meni. Ne da da iziđem ni ja iz nje, ni ona iz mene. Bez nje mi ne bi bili Černogorci. Ona je znak ovog naroda. Njegovo sudište i ishodište!
Šta bih ja bio, do pustinjak cetinjski? Pustinjak crnogorski?
UVOĐENJE U MISTERIJUM
NA OSTRVU KOMU
31. januar 1831. godina
Desilo se to na njamnjoj hridi, na ostrvu Komu, u Skadarskom jezeru. Noću, uz ceremonijal, obavljen je čin uvođenja u zvanje arhimandrita.
Kom nije slučajno odbaran.I ranije sam čujao o ovom ostrvu, koje bijaše zaraslo u gusto šiblje. Niko nije tu smio ubrati prut, ili gužbu za jaram i čun. Neka sjen je nad njim gospodarila. I svako je mogao na njega ući, ali ne i izaći. Ako bi uzeo makar i najamnju sitnicu, ili zrno šipka, nije mogao naći puta. U pamćenju mi je ostala jedna priča, koje sam se sjetio sa stupanjem na ostrvo. Čovjek iz okolnih sela, najeo se šipka, pa je pokušao da izađe. Neka sila ga je vukla, nije mu dala korak da napravi. A kada je razmotao poajas, ispalo je zrno šipka koje se u njemu bijaše zadržalo, odvezale su mu se noge i on napuštio ostrvo.
Još koje kakvih sam se priča naslušao, ali to su sve narpdnje maštarije. Kasnije sam dozvolio da se iz šume na ostrvu može ubrati drvo, za osnovne potrebe.
Sada smo bili pred crkvicom zapustjelom, u kojoj niko nije vršio službu. Neka stara predanhja su nas ovamo dovela.
Ovo je bilo sveto mjesto za sveti čin.
Došao je, nakon odobrenja skadarskog vezira, prizrenski mitropolit Ananije.
Tom činu je prisustvovalo šezdeset sveštenika. Bio je i otac Mojsec, koji je
Rukovodio organizacijom procesije.
Bijaše nečeg mističnog na toj hridi, s malom crkvicom i zvjezdanim nebom koje se osmjehivalo u noći.
Pjevanje sveštenika, slivalo se – nebesku armoniju.
U času, moja misao je u nebo odlećela, povezala me s Bogom.
Tada sam dobio ime Petar. Bijaše to, za mene, Novo rođenje.
Shvatih da sam stub crkve i nosilac tajne.
Kamen ugaoni, značilo je ime, koje dobih ovim činom.
Posmatrale su nas zvijezde, osjećasmo njegovo prisustvo.
Pojanje se daleko čulo, nada vodama jezera dioklitijskoga. Treperili su glasovi pojaca.
Svjetlost siđe i osvijetli me me iznutra.
Nisam siguran da su je vidjeli sveštenici, ni mitropolit Ananije, ni ostali prisutni na Komu te noći.
Svjedok je bio je On.
Svjetlost samo meni vidljiva.
Na krilima njenzinim moja duša se vozidgnula u nebo.
_____________________________________________________ ________
Sedamanestogodišnji mladić Rade Tomov Njegoš bude postrižen za kaluđera pod imenom Petar, zatim za arhimandrita i primi upravu nad narodom crnogorskim. Samo postriženje njegovo propraćeno je s tajanstvenošću, koja je tako odgovarala poetskom raspoloženju njegovog duha. Na Skadarskom jeziru, na brijegu, zvanom KOM, okruženom vodom, na samoj turskoj granici, postoji u šumi starinska crkva; u njoj nema ni sveštenika, ni stražara, a uzdiže se iz šume, daleko od naselja. No i pored toga ne samo hrišćani, no i Turci počituju njenu svetinju; niko ne smije slomiti ni grančicu s drveta koja rastu u njenoj blizini, niti ubrati jabuku, kojih tu ima mnogo, jer vjeruju da nikada ne bi izašli iz ove šume.
7.
SASTAVLJANJE PEČATA
O, drskog li prestupljenija i hudoga li čina. Taj Vukolaj, taj Radonjić, ne miruje. Hoće da uvede zemlju u smutnju, da otečestvo podastre pod noge neprijateljima našim. Radi česa se sastajao s austrijskim generalom, nekakvim Tacom, u konobu Sima Oraovca, na Puč, u Kotoru? Ima zle nakane, neće odustati. Moraju se brzo sasjeći konci, koje je počeo da mrsi, pipke koje je počeo da pušta iz strane u svoju deržavu.
Bijahu se neki Crnogoci tamo trefili, pa kad čuše, otidoše u kuću u kojoj se rečeni Vukolaj sastajao s inostrancima, notnjo, kad zvijer i tat čini svoja nečastiva posla, postavljaju zasjede, čekajući ulov u mutnom. Tako i Vukolaj. S mukom je pristao da me svojim potpismo prizna kao zakonitoga nasljednika. Učinio je to, u zadnji čas, na navaljivanje glavara. A bio je drugih namjera, što se i ispostavilo brzim odlaskom put Kotora, đe su ga Austrijci čekali. Spremni da mu obećaju i što ne traži. Samo da Černa Gora pod njihovim pokroviteljstvom da bude.
Kad oni Černogorci vidješe đe je i šta radi, pitaše ga: radi česa je u Kotoru, zbog narodnijeh ili ličnijeh poslovah? On im odgovori: – Nešto zbog narodnijeh, a nešto zbog svojijeh, te da je misleći na narod, pisao Gagiću i predstavio mu stanje u zemlji. Kako je veoma zabrinut, što je
narod bez upravljenija. Tu mu oni rekoše, pitajući ga: što je pisao u ime narodno, kada ti narod za to nije dao odobrenje? Što to nijesi radio iz Černe Gore, nego iz Kotora, iz tuđe zemlje, daleko od naroda? Nemaše kuda, priznade da je činio to što mu spočitavaju. Šta je dogovarao sa onima sa kojima se sastojao. Brzo obavijestiše glavare koji bijahu na Cetinju, i one izvan Cetinja, a njega pozvaše na Narodnu skupštinu, da dođe. Tu mu, pred svijema glavarima, postavljahu mu mnoga pitanja. Bijaše smušen, ne moga dati ubjedljiva odgovora.
Međusobno se dogovoriše da, ako je pisao u Dubrovnik, predstavljajući zemlju besudnom i bez sigurna kormilara, da mu uzmu pečat i liše čina, zašto je to činio sam, mimo naroda. A ako ne bude pisao, a rekao je da je to činio, da ga zbog prevare ubiju, da ne ostane traga u Černu Goru, ni od njega ni od njegove familije.
Izostao sam da prisustvujem Skupštini, da ne čujem odluku kada bude donošena, da budem što dalje, jerbo sam se bojao smutnje među glavarima i narodom. Čekao sam ishod. Osudiše ga na smrt. Kad to čuh, pobojah se podjela u, ionako podijeljenoj Crnoj Gori. Izađoh pred glavare, molih da mu oproste. Uslišiše moje molbe. Mojsej pomože i ovoga puta. Bog neka ga blagoslovi. U najtežoj situaciju, po mene i Crnu Goru, bio je uz mene i Crnu Goru.
Složih se da se liši čina i da bude bez ikavih zvanja i časti, da je običan Crnogorac kao svaki, a pečat da mu se uzme, ona polovina koju je držao, da se sastavi s polovinom koja je bila kod mene, da dvije polovine budu ucijelo. Da Crna Gora bude ucijelo, kao taj pečat okrugla, sigurna u sebe, svoja.
Pečat je dugo bio razdvojen, a sa njim i Crna Gora. Jedna polovina je bila kod Vladike Petra, druga kod guvernadura Radonjića. Kad je trebalo donijeti važnu odluku, sastavljali su dvije razdvojene polovine, potvrđujući odluke. Bilo je nesoglasija. Nije se pečat lako i rado sastavljao. Svako je stojao iza svoje polovine, u busiji, ali su zbog opšenarodnog dobra, ipak činjena su sastavljenja pečata, zavisno od potrebe, ali volje dvije strane.
Da li prerano, to nijesam postavljao za pitanje. Da Mojsej ne bijaše uz mene, ko zna da li bi Crna Gora izdržala, i pored svih Petrovića koji uz mene i oko mene bjehu. Nijesam znao, koliko se sigurno mogu osloniti, a da ne padnem, da se ne urušim. U narod nikad nijesi siguran. On prevrće, kao more, čiju ćud je teško upoznati.
Rasut Crnom Gorom, nijesam mogao znat šta misli narod.
Svršismo s Vukolajem. Ili nam se učini da svršismo. Vrag ne miruje, ni kada se čini da je pobijeđen. Ko se obešta crnijem đavolom, ostaje đavo dovijeka. Jednom guvernadur, vječito guverandur, vječio Radonjić, pa i kada se čini da je ta zmijska glava stučena. I za vazda pobijeđena.
Traje guvernadurstvo u Crnoj Gori, duboko je njegov korijen, nije ga lako istrgnuti.
Ne bojim se njega, ne bojim ih se ni da ih je na hiljade. Sve ću ih pobijediti, trag ću im po tragu zatrijeti. O glavi rade, muti Vuklolaj i Vukolajevići, svi listom Radonjići. Ni jednom ne vjerujem. Ali ih se ne bojim. Ako oni zlu nakanu i ja ću istu takvu, ako oni mač, ja ću mač. Na mač se ide mačem, nikako goloruk.
Ako se primire, ako me šćahu poslušat, oprostiću im, a ako neposlušnost pokažu, na neposluh ću udariti neposluhom. Mačem koji ni Turčin nije tako naoštrio.
Bojim se onog što se snuje iza kotorskih zidina. Na ta vrata sve izlazi, pa i ovo. Ona se otvaraju Radonjićima i inima, njima sličnim. Tamo su danasjki darovi.
Tamo se donose odluke protiv Černe Gore. Od toga zebem, ne od Radonjića samih. Od tamošnjih darovah, oni su tek opasni. Ovđe se ne sudarju Radonjići i Petrovići, ovđe se sudaraju veće sile, Rusija i Austrija. Sudar je nad ovim komatom zemlje urnebesan. Čujem more koje ti treskovi stvaraju. Ovđe se bore dva svijeta različita, Istok i Zpad, sudaraju svoje moći. Dva velika mora, u neprekidnom sudaru. Čiji se talasi hrle jedni drugima u susret, rasprskavajući se u mirijade komata. Neko mora pobijediti. Mi ili oni. Kome čelo pukne, a nekom će pući, kuku njemu. A blago Crnoj Gori. Dvije uprave ne mogu biti nad njom.
Mi ili Radonjići?!…
To je sudbina Crne Gore, koju niko neće preusmjeriti ni popraviti. Prokleta zemlja, čije prokletstvo osjećam. Svaki njen kamen, biljku, trnjinu i gloginju, grob, čovjeka. Sve je to neđe duboko u meni.
Sve nesreće, koje su se sručivala na nju od početka, ove što se nad njom i u njoj sada viju, i one što će doći. Nikada toliko nesreća na jednu zemlju nije palo, kao što je na ovu moju, crnogorsku.
Derščem od muke i tuge, derščem dok ovo pišem. Derščem dok slušam neposluh, koji se okolo mene roji. A čini se kao da je mir i tišina sovršena. Varljiv mir i varljiva tišina, u meni i oko mene, hudoga i preucvijeljenoga.
Preteško sam breme prihvatio. Izbjeći ga nije bilo moguće. Meni je namijenjeno. Ono što je meni dato, ne može drugi prihvatiti.
Svako nosi svoju sudbinu. Na nebu je zapisan svaki zemlajski korak, čin i djelo. Sudbina moja i sudbina Crne Gore.
A kako nebo dokučiti, kako mu cijenu izmjeriti, osim treskom groma. Usred toga tresaka sam ja. Ima li izlaza, kapije koja će se otvoriti, kako se one kotorske otvaraju prema Radonjićima, prema mojim neprijateljima? Đe su prijatelji, da priteknu? Daju ruku podrške. Da požale, k’a da bi pomogli. Kako nebo njih ne nađe, na ovoj zemlji suhoj i plačnoj, tvrdoj, u svemu inokosnoj. Osim u čovjeka. A đe je danas čovjek? Ko može da me iz ove smutnje izvede, da mi pokaže put? Đe je Gospod? Što me je ostavio na ovoj pučini, da brojim volne koji mi idu u susret, razbijajući se o mene i ovu zemlji. Kukavnu isrotu.
Gospode, đe si? Da kažeš što da činim, a da Crnu Goru ne bačim u pogibelj i smutnju. Da ne učinim nešto što bi učinilo da pogine, ni jedan cvijet, kaplja rose, kojom je ju nebo darovalo. Bezvodnu i bezdomnu, no veličanstvenu u svoj njenoj i mojoj nesreći. Spasi me Radonjića, kako bi se spasila Crna Gora. Ja sam taj što tražim spas, u svekolikom stradaniju, koje joj je namijenilo nebo.
I ti, Gospode!