U DOLINI RIJEKE NARO*
* Antički naziv za rijeku Neretvu
JUTROS JE MALO MIRNIJA
Jutros je malo mirnija i spokojnija u svom toku
Možda zbog toga što dan počinje suncem.
Nikad toliki spokoj nijesam uočio ranije
U ovoj ćudljivo – lijepoj rijeci.
Kako je izgledala onoga jutra
Kada je „car mostarski“ Ali paša Rizvanbegović
Krenuo sa svojom pratnjom za Dubrovnik
Da se sretene sa predvoditeljem naroda crnogorskoga
P.P. Njegošem i potiše ugovor o granici
Između Crne Gore i Hercegovine
U dijelu Grahova koje opet bijaše sporno.
Taj ugovor je potvrđen pobratimstvom
Što mu davaše garanciju, osim pred njima dvojicom,
Ne i Pred portom i Carigradom,
Koji taj ugovor više doživljvahu kao ličnu stvar,
Kao, recimo, što je pobratimstvo.
Da li je onog jutra bila spokojnija ova rijeka
I da li ju je Rizvanbegović umilostvio svojim inače
Prijekim i ćudljivim pogledom?
Pogledom koji je kažu mogao uplašti
I jednu ovako neustrašivu rijeku.
Ili su to, možda, preuveličavali njegovi podanci,
Koji bijahu skloni preuveličivanju, kao i svi podanci.
Susret u Dubrovniku, prema pisanju ondašnje štampe,
I savremenika koji su ga opisali,
Bio je opušten i uveseljavajući, srdačan i nasmijan.
Čitav Dubrovnik je bio na nogama tih dana
I živio od tog događaja poslije, dugo.
Rizvanbegović nije krio oduševljenje svojim pobratimom.
A više od njega bijaše oduševljena njegova hanuma
Izgledom, stasom i glasom
Vladara crnogorskoga
Pa se ona posebno i dvostruko radovala.
Na taj put ga je pratila isi
ta ova rijeka,
Možda samo gdje – gdje promijenjena u toku
U odnosu na ovaj današnji.
Na put je ona mnoge pratila i ispratila,
Kao što je mnoge dočekala sa puta.
Mnoge karavane koji su slijedili njen tok
I one koji su se vraćali uzvodno, ka njenom izvoru.
Mnogi narodi i mnogi karavani, kretali su se
Od njenog izvora ka utoku i obratno.
Ko je prvi izgovorio njeno ime, pitam se jutros.
Dok je gledam kako žuri nekuda.
Ko su bili prvi stanovnici njenih obala?
Gdje su njihovi grobovi, gdje je njihov jezik?
Žive li oni u sadašnjim stanovnicima. Jesu li bili Naronjani? Da
Li su dobili ime po Naroni – mjestu pored kojeg ona
Odvajkada protiče.
Naro i Narona- očigledne su sličnosti. Između imena nekdašnjeg grada
I današnje rijeke.
Pred kojom su ostali nemoćni rušitelji i varvari.
Koliko je toga ona odnijela
I darovala moru.
I ona druga neumitna, nevidljiva rijeka, na čjijim obalama i mi danas Živimo. Aheront! Kako li se zove? Rijeka koju nikako da nadjača ovu rijeku Života, koja svjedno teče danas, kao i dvije hiljade godina.
I pije, od pamtivijeka.
Te dvije uporedne rijeke, grabe podjednako,
I po gdje – gdje se dodiruju, a
Nikako da se susretnu, nikako da se spoje. Jedna drugu bi da pobijede
Ali ni to ne mogu. Svaka teče svojim tokom, ka
Istom moru.
I jutris osjećam te dvije rijeke, kako me dodiruju,
Svaka svojim talasom.
Rijeka života i rijeka smrti.
Dok gledam Naro,
Ljepotcu sa zelenim očima – koja nadvaladava
Onu drugu
Nevidljivu Naro
U meni.
Mostar, 6. juni 2013.
LEPTIRI
I oni imaju svoj dan
Svoje vrijeme
Ti leptiri raskošnih krila
Koji se pojave
U maju i junu
Svaki put.
I Homer ih je gledao sigurno
Na nekoj terasi kao ovo ja
Danas
Ili u nekom polju
U kome su spavali trojanski ratnici
Prekriveni cvijećem.
Divio se njihovim šarama
koje isto divljenje kod mene izazivaju
Danas i
Uvijek.
Bojama tih šara koje su iste onda kao
I sada
Ljubičaste, žute, modre
Kao ona rijeka koju
Modrom zovu.
O, vi besmrtni leptiri!
Mora da je uzvuknuo, kao što je danas
Uzvikujem, prateći njegov glas kroz stoljeća.
Znajući da i oni imaju
Svoj dan i svoj let.
Nabokov je volio da ih preparira
Kako bi sačuvao njihove šare, kako bi
Mogao dugo da im se divi.
Kažu daje čitao iz tih šara
Jedinstvenu knjigu njihovih života
Koju je sam on znao da čita.
I čitavog svog života
Posebno u dane izgnanstva
Pisao je knjigu o tim šarama.
Ali nije nađena
U njegovoj zaostavštini.
Mnogi su spremni da vjeruju
Da je to remek – djelo
I vjeruju da će jednom biti
Pronađeno.
Drugi su izričiti da je
Zauvijek izgubljeno
To najbolje
Nabokovljevo
Djelo.
Mostar 6. juni 2013.
OPET, LEPTIRI…
Opet, leptiri
U jutru prozračnom.
Još koliko jutara
Će letjeti?
Da li je ovaj bijeli
Od juče
Da li je prošao kroz svoju noć?
Opet, leptiti…
I opet rijeka Naro
Koja jutros teče
Nikada
Mostar, 7. Juni 2013.
DANAS,7. juna, DOK SAM ČITAO POEZIJU D. H. LAWRENACA,
poželio sam da među ove pjesme, ne slučajno, pisane u Mostaru, unesem dio njegovih Č E M P R E S A:
Jer, oh ja znam, u prašini gdje sahranismo
Utihle narode i sve njihove opačine,
Sahranismo toliko neuhvatljive životne čarolije.
Tamo u dubinama
Koje burkaju tamjan, a iz kojih istječe mirta,
Sjenovitim poput čempresa,
Koje li arome izgubljena ljudskoga života!
Kažu da sposobni prežive,
No ja prizivam duhove izgubljenih.
Onih što nisu preživjeli, što su tamno izgubljeni,
Da u život ponovno unesu značenja,
Koja su sa sobom odnijeli
I uvili neoskvrnjeno u meka čempresova stabla,
Etrurščanski čempresi.
O, NARO
Rijeko
Koju danima posmatram
Sa ove terase
Kuda žuriš?
Tamno
Zeleno
Modra rijeko
U ovaj lijepi junski dan
Kuda si
Tako pohitala?
Stići ćeš.
Gledam te
Danima
Već
Uvijek užurbana
Uvijek nestrpljiva.
Nezaustavljiva u
Svakoj kapi
Svojoj
Zaputila si se
Nekud.
Ne žuri
Ne hitaj
Uživaj u ovom danu
U obalama koje
nećeš više
Vidjeti!
Koji su
Danas tvoje.
Kao što je ovaj dan tvoj
Moj!
Utopićeš se u more
Nestati
Nećeš
Biti Naro.
Ime ćeš izgubiti
Najljepše ime!
Bićeš more.
Zastani
Ako možeš
Na tren samo.
Budi još
To
Što jesi
Budi
Naro!
8. juni 2013.
GLEDAM TE
Gledam te i ovog jutra
Tečeš
Zbogom
Naro
Odlazim i ja danas
Za Castel Nuovo
A ti ćeš dalje
Teći
Čeka te more
Nestrpljivo
Kao što mu ti nestrpljiva
Hitaš
Da te prihvati
U
Veliki zagrljaj
