Da su vremena sretnija, posebice za kulturu, knjiga Miraša Martinovića Antički gradovi snovi i sudbine, bila bi dočekana kao prvorazredni događaj, što ona i jest, ali kako više nema žeđi za kulturom, kako više nitko neće probuditi pisca u ponoć i reći mu da je napisao sjajnu knjigu, 
kao što je Bjelinski banuo u kasne sate kod Dostojevskog i rekao mu: “Za Bijele noći neću da čujem, ali su Bijedni ljudi remek-djelo”, onda nam preostaje naći se s prijateljima, sjesti i porazgovarati o ovoj majstorski napisanoj knjizi, te s autorom ćaskati kako je u tomu uspio, kako je prikupio građu i kakvim je sve preciznim vagama mjerio tu materiju koja mu je došla ruku i od nje sačinio uzbudljivo literarno štivo, prvoklasnu prozu. Pa i to je već nešto da se možemo negdje, pod nekim krovom okupiti.
Naša književnost oskudijeva s ovom vrstom proze koja nije samo pripovijetka, zato što se u njoj čuju pripovjedački glasovi, nego je istodobno i esej, potom i znanost, jer pisac kopa u utrobu zemlje mnogim arheološkim alatkama, pa onda antropologija i lingvistika, a nadasve poezija koja slijedi ono što je Miraš Martinović već ostvario u svojim stihovima i dosegao poetski vrh zbirkom Nevidljivi ljetopis. Ako bih tražio bliske mu pisce, onda bi to zasigurno bio Predrag Matvejević sa svojim čudesnim knjigama Mediteranski brevijar i Kruh naš. Ono što je kod obojice dragocjeno jest precizna stvaralačka erudicija iz koje proistječu rodovi koji se više ne mogu odvajati. To su potrebne knjige, mali leksikoni u kojima je sve vjerodostojno makar bilo izmišljeno. U kojima su priče istinite, ma koliko sličile legendama.
Miraš Martinović otključao je antičke gradove, ulaz je slobodan. Tko ih posjeti, ne mora se bojati da će zalutati u labirintima – ima pouzdan vodič u rukama.
