Mlada poetesa sa Cetinja Aleksandra Luković

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Iz zbirke u pripremi ,,Neudobnost” mlada cetinjska poetesa Aleksandra Luković predstavlja svijet imaginarnih razmišljanja u kojima dominiraju autentične lične refleksije pretočene u poeziji. Njena poezija predstavlja pogled pjesničkih segmenata u kojima  se prepliću snažna razmišljanja od snova, traganja, ličnih iskustava, promišljanja o trenucima u kojima nekada dominira  autorkin poetski put iza koga se krije najjača emocionalna stanja i iznova oživljene, stilske figure, u kojima prepoznajemo jedan magični svijet u kome mlada autorka dominira svojim stihovima. Impresivno je bogatstvo detalja, poetskih minijatura razruđenih a sa potencijalom ove dvadesetogodišnje autorke. Sama poezija je katalog misli koje isplovljavaju kroz sjećanja uvijek ostaje nešto nedorečeno nešto što čeka trenutak da doživi blještavi sjaj na uvijek magičnoj hartiji trenutka.

STRAH

Želim ovim putem da Vam objasnim moj problem.

Da počnem, ako mi dozvolite?
U meni postoji neki strah.
Želite čuti o njemu?
Vrlo rado.

Opisaću ja to, iako mi nije svejedno pisati o njemu.

Ne da on, da se uzima u usta,
ali voli da je prisutan u meni.

Iz dana u dan postaje veći, a ja ne znam zašto?!
Nije da nijesam pokušala da mu se približim,

da se suočim sa njim,
kao što obrazovani kažu.
Počnu tako crijeva da mi se sužavaju.
Obuhvati me topli znoj, koji teško da ispari.
Aktivira on u meni mišiće, korake.
Neće da ide puno.

Šta je to prostor u kojem inače spavam?!
Naćera me da tako idem u krug i brojim korake unazad.

Tako zna, da je najbliži strahu.

Nije da ne pokušavaju da sve svale u san koji slijedi.
To je kao neki duet protiv solo pjevanja!
Od sve te prazne priče, na čiji bi koncert pošli?

BUĐENJE

Buđenje je najgore…
Drži me paranoja od sinoć.

Ustajem.

Pružim korak ka nijemom prozoru.
Vidim Sunce koje izlazi – pruža odsjaj.

Zastanem tako.
Gledam kako stvara lijep efekat.
Niđe ne žuri, izlazi za nas!
Obučem se…

Stavljam kafu, tako snažnu, da prebrodim košmar.

Uz njen lijep ukus, umirim um.
Zapalim cigaretu, ne čini mi zlo.
Pričam sa čovjekom,
koji zna za sebe i prihvata mene.

Nijesi spavala?
Ružan san…
Došlo neko vrijeme,
kada misliš da nemaš više snage.
Čini ti se teškom, ali potrebnom.
Ne predaješ se!
Ma koliko nevidljiva bila,
želja za životom, dobra je za čovjeka!

BIJES

Kao noćni lovac,
pogled ti je hladan,
ne vidi se jasno,
ali se osjeti u kostima.
Sve baci pred put trnovit,
greh vreba.
Miran si,

ali ne razumiješ otkud bijes.
Mnogo je onih koji ga sad imaju.
U samom mnogobroju briga,
spoljni čovjek se raspada,
onaj unutrašnji se obnavlja.
Je li to neka dužnost?

VRIJEDNOST

Opet mi te crna noć donosi u mislima.
Hoće da ti pišem prije nego započneš san.

Hoće da zna:

zašto me baš danas nijesi sreo sa radošću?!

A znao si da dolazim…
Dozvolio si da čekam,

sa nadom da ćeš se pojaviti, jer sam ti važna.
Voće koje si ti stvorio pored puta,
pravi mi društvo.

Dijetetu mnogo znači majka koju drži za ruku,
znajući njenu vrijednost dok prelazi ulicu.

PUT

Gledaj đe gaziš!
Dolazak u život,
pozdrav donosi.
Zbunjena…
Krećem.
Prelazim put.

Pazim na svaki korak, ne žurim.
Zastadoh na cesti.
Nešto razmišljam…
Ukoliko je do njega, nije odustao…
Vlasnik moga srca,
samo traži iskrenost,
tajanstvenim dolaskom u moj život.

Ne čini zlo.
Stvori se gužva.

Śutra ću moći pričati pred svima.