Poštovani pośetioci, nakon izbora poezije Momčila Bakrača, evo i malo proze. Objavljujemo priču Vijeće bez svijeće. Uživajte!
BILJEŠKA O AUTORU
Momčilo Bakrač, pjesnik, pripovjedač, putopisac i esejista, objavio je sledeće pjesničke knjige: „Samoogledalo“ (Orpheus, Novi sad, 2006.), „Žamor u katakombi“ (Šumadijske metafore, Mladenovac, 2006.), „Nadnica za beketovanje“ (Prometej, Novi Sad, 2007.), „Bivša celina“ (Adresa, Novi Sad, 2008.), „Saspisci uma“ (Adresa, Novi Sad, 2011.), „Grešne iluminacije“ (Kairos, Sremski Karlovci, 2014.), „Bar-oko“ (CKR, Vrbas, 2016.), „Svetlo putešestvo“ (CKR, Vrbas, 2017.), „Tekući frasovi i stajaća bistrina“ (CKR, Vrbas, 2018.), te zbirke pripovjedaka „Dopisivanje nemuštog“ (CKR, Vrbas, 2017.) i „Svici i makulatura“ (CKR, Vrbas, 2018.).
Dobitnik je mnogih nagrada za poeziju i prozu, od kojih su važnije: „Zlatna struna“ tradicionalne manifestacije Smederevska pesnička jesen, u dva navrata, 2004. i 2006. godine, prva nagrada za poeziju časopisa „Ulaznica“ u Zrenjaninu 2005. godine, pjesnički je laureat konkursa „Šumadijske metafore“ iz Mladenovca za 2006. godinu, osvojio je prvu nagradu na Svetosavskom pjesničkom konkursu u Knjaževcu 2007. godine, laureat je pjesničkog konkursa u Andrićgradu 2016. i nagrade „Vukovi lastari“ iz Loznice iste godine.
Prvonagrađeni je autor na 22. konkursu za najbolju neobjavljivanu pripovjetku na srpskom jeziku „Milutin Uskoković“ iz Užica za 2014. godinu. Njegove pjesničke knjige „Samoogledalo“ i „Saspisci uma“ našle su se u najužem izboru za nagradu „Đura Jakšić“ iz Srpske Crnje, „Grešne iluminacije“ bile su u užem izboru za nagradu „Rade Drainac“ iz Prokuplja, „Samoogledalo“ i „Bivša celina“ u užem izboru za najbolju knjigu na srpskom jeziku Društva književnika Vojvodine. Pripovjetka „Putalj“ dobila je specijalnu pohvalu na konkursu „Laza Lazarević“ iz Šapca.
Eseje o likovnoj umjetnosti i književnosti, takođe poeziju i prozu, objavljuje u značajnoj književnoj periodici, kao što je Letopis Matice srpske, Međaj, Trag, Zlatna greda i drugo. Pjesme su mu prevođene na više stranih jezika, uvrštene u domaće i strane antologije.
Učesnik je mnogih književnih manifestacija i pjesničkih susreta, organizator je književnih večeri i tribina „Aprilski susreti pisaca“ u Vrbasu i mnogih drugih kulturnih manifestacija u Vrbasu i Novom Sadu. Nekoliko godina bio je član žirija za „Brankovu nagradu“ u Novom Sadu. Sa engleskog jezika prevodi poeziju i rok-liriku. Piše i književne kritike, recenzije, likovne kritike. Bavi se skulpturom, primijenjenom umjetnošću i muzikom. Povremeni je kolumnista za novine i časopise. Živi na relaciji Vrbas – Beograd, uživa svojstvo slobodnog umjetnika.
Član je Udruženja književnika Srbije, Društva književnika Vojvodine, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, Matice crnogorske, Nezavisnog društva novinara Vojvodine.
VIJEĆE BEZ SVIJEĆE
Jednoga dana, bilo je, čini mi se, majsko podne, na povratku iz gradske biblioteke, vukući bagaž knjiga vratim se u prazan stan, zbacim cipele sa peta i zavalim se na sofu u kuhinji, pa krenem da zavirujem među korice. Jedan po jedan onjušim donijete tekstove i upecam se na Berđajeva. Raskivajući njegove dubiozne rečenice, čiviju po čiviju, potpuno utihnuo mrmorim u sebi batalivši svaku radnju, pristavljanje kafe, puštanje kakvog džeza na disk-plejeru. Tišina je toliko gusta da lijepo čujem kako mi klokoću gladna crijeva, no na to ne obraćam pažnju.
Potrajem tako dobrih pola sata, niko od mojih ukućana još ne pristiže, đeca su po školama, žena na poslu, majka u obilasku penzionerskog parka ili dokonih prijateljica, prebivam kao na atolu kakvog bezimenog pustog ostrva, zamuklo tijelo u hladu trščane kolibe… i tad mi nešto privuče pažnju, ispotiha, pa sve čujnije.
Nekakvo brborenje koje kao da dolazi iz zidova. Pomislim najprije da mi je trbuh poludio, propjevao na nemuštom jeziku, ali ubrzo razaberem da zvuk ne dolazi otuda. Pometnem Berđajeva kao krov preko pleksusa i napnem uši. Oni šumovi putuju kuhinjom, narastaju kao tijesto. Najednom mi sablasno zaliče na žamor gomile na udaljenoj agori, narodni skup, politički miting koji još nije otpočeo, čeka se da prvi razulareni govornik rikne u mikrofon, okupljena svjetina nestrpljivo brglja kao mravinjak u pomami. Kakva je to uholaža, zvučna fatamorgana? Ustanem sa kauča, prošetam prostorijom, šunjam se prožet žmarcima, besmisleno zavirujući u ćoškove provjeravam da li su bubašvabe progovorile, ili to šište anđeli okupljeni na vrhu čiode. Ušni radar je napipao da zvuk dopire iza otškrinutih vrata ostave, ko zna šta me onamo čeka, pribijen leđima uza zid klizim do dovratka, osvrćem se ne bih li uočio kakvu zgodnu palicu, no samo su knjige na raspolaganju, slaba odbrana od zaumlja, knedla mi je već u grlu, ali i smijeh samo što me nije podušio, onaj raetni kojim se samome sebi smije budala.
Virnem kroz procjep. Ništa se ne nazire, ali onamo odista pljušti grgot nečega što se žestoko uživjelo u neko nepojmljivo poslovanje, nešto između grickanja nečega i rendanja nečega na trenicu, ili je to nazalno zumbanje skupine mikronskih budista.
Ostava je uska i dugačka prostorija sa prozorom zasjenčenim bokom drugog krila zgrade, kroz njega nadire difuzna majska svjetlost nalik na žumance, sa zida vise široke police gotovo sasvim prazne, nema krastavaca u turšiji koji bi se oglasili zasebnim svjesnim životom. Na polici najbližoj narandžastom balonu nebeskog sjaja cakle se tri tegle sa punomasnim mlijekom u kome se brčkaju porodice onoga što se zove kefir. To su kolonisti sa Kavkaza, tako bar glasi legenda. Dobio sam ih od prijatelja koji je tu „kulturu“ naslijedio od nedavno preminulog oca. Snebivljivo me zamolio da primim dio tog nasljeđa, uz objašnjenje da se tu ipak radi o nekakvom obliku života, pa mu se, eto, ne mili da stvorenja zavrljači u smeće, njegov stari je mnogo držao do njih, bio je ubijeđen da mu daruju dugovječnost.
Sentimentalni sin molećivim glasom je obrazlagao kako je dovoljno da samo jednu teglu usvojim, ostale će podijeliti rodbini i komšijama, ako ikoga uspije da ubijedi, ono što preostane moraće da otputi kanalizacionim vodotokom, tako pružajući bićima šansu da se dokopaju Dunava, onamo potraže pašnjake, on sam ne konzumira napitak, ne spada među fanove dugog trajanja, a nešto mu ni ne prija ta špecija, probao je jednom ili dva puta i od toga mu se štucalo.
Pristao sam da udomim te pečurke. Brzo sam uvidio da se razmnožavaju, rastu munjevito, raseljavao sam ih u nove staklenke, zalivao se sve više njinim proizvodom. Efekat? Pomalo nalik na blagu euforiju izazvanu alkoholom.
Šta ovo treba da znači, podvrisnuo sam u sebi, zar se pečurke, osim seksom i žderanjem bjelančevina bave i mitingovanjem, horskim oratorijumima…
Odgurnuo sam vrata i grunuo u špajz. U istom momentu Kefir narod je umuknuo, žamor svih onih grla stao je u jedan mah. Grla? A tu bi morale biti i očurde, ili okice, mnogobrojne, koje su me snimile oštrinom mačijeg pogleda, ili je tu jedno oko, sastavljeno od sitnih foto-ćelija, kao kod okatoga insekta.
To što je Kefir prestao da zbori onako složno, kao na komandu, nadalje se praveći sasvim mutavim, naježilo me kao užasnutog morskoga krastavca. Bolje bi bilo da su me ona grla u mnoštvu glasno pozdravila: „Đe si, hranitelju!“
Bilo na njihovom nemuštom jeziku, jeziku njihove galaksije možda, ili pak u prevodu na neko od zemaljskih narječja, recimo englesko, rusko, švapsko, ili eto baš na ovo moje – to bi se dalo istrpjeti, možda bih uspio nadvladati šok i bijes, sa dozom užasa, eto, da budem sasvim pošten.
Ovako – ono ćutanje zvučalo je prijeteće. Podmuklo. No namjesto da ustuknem, u meni je proradio ratnički gen predaka.
„Aaaa, nećeš ga majci! Gamadi, nećete se vi meni ođe banjat’!“
Odblejao sam to toliko glasno da su tegle zadrhtale. Junački sam ih dograbio, na sve spreman, pa istutnjao napolje, kroz ulaz i zadnja vrata, preko parkinga, sve onamo do smećarskih kutija u koje fiknuh one staklenke uz glasan lom.
Vrativši se u stan dograbim mobilni, nazovem onog darodavca, saopštim mu urnebesno otkriće, pa ga pitam da li je možda primijetio da je njegov pokojni papa pred smrt mutirao u neki trbuhozborački oblik postojanja, je li grgoljao kao svjetina iz daljine, u snu, ili blenući u plafon zatvorenih usta.
Nakon što je odćutao dobru pregršt sekundi, kao na komemoraciji, upuhnuo je u telefon čudan uzdah. Ne znam šta da ti kažem, reče.
Pod pritiskom mi je priznao da je nekoliko puta slušao ćaleta svog kako razgovara sa Kefirima, ćućorio je stari nešto umilno i nerazlučivo, onako kao senilni metuzalem koji je blago podilkanio, ali Kefiri su ćutali, tad mu se tako činilo, no sad više nije siguran, možda je tu bilo nekog šuma koji se miješao sa očevim mljackavim tenorom. U svakom slučaju, Bog da mu dušu prosti, sinji đed je bio prisan sa tim stvorenjima. No pričao je on i sam sa sobom, kad god se zaboravi drombuljao je vedro i granato, kao u širem društvu, ništa naročito, mrsio je o koječemu, prilično nesuvislo.
„Nemoguće je zaključiti – pokušao je da me utješi prika moj – koliko je na tu očevu ishlapjelost uticalo ispijanje po tri litra Kefirovog proizvoda dnevno, to je nedokazivo, tako da…“
„Mnogo ti se za’valjujem što si me učlanio u taj pakt!“ – riknuh i prekinuh vezu.
Mjesecima nakon tog dana osluškivao sam vlastita crijeva strijepeći da će možda propjevati kefirskim jezikom. Od jednog poznanika rentirao sam stari magnetofon i nekoliko rolni trake, snimao sebe dok spavam.
Budio sam se po nekoliko puta tokom noći, preslušavao snimke.
Na traci nije bilo ničega osim ženinog hrkanja, povremeno. Njoj sam naredio da me klepi nečim i probudi ako ikad primijeti da u nesvijesti otpuštam neke čudne zvuke. Takođe i na javi, u takvom slučaju da me mlatne nekim tupim predmetom, ali ne namrtvo. Rekao bih da je na momenat poželjela da to učini odmah, snimio sam taj izraz na njenom ozvjerenom licu. Nije imala komentar, samo je klimnula glavom na moje „obećaj mi.“
Prestao sam da pijem bilo kakvo mlijeko, ni sireve ni pavlake ne doticah, ali to me nije umirilo, izbacivao sam jedno za drugim: meso i masti, tijesta, voće i slatkiše. Udario sam po strogom gladovanju. Na meniju su ostali samo krtola, posni pasulj, crni i bijeli luk, bareno povrće. Od alkohola ništa pivo, samo vino, votka i rakija. Ponaročito praktikovah da na šte srca smuknem po tri-četiri čašice žestine ili pola buteljke suvog crnjaka. Računao sam da ću tom strogom kurom potrovati koloniju kefirsku koja mi se, možda, ugnijezdila u organizmu.
Za nekih pola godine lijepo sam se usukao, kalirao čitavih 15 kila. Oko očiju su mi se zaokružili modri kolobari. Prijatelji su počeli da me izbjegavaju, sve rjeđe su svraćali, potom potpuno prestali, a kad me slučajno neđe sretnu tako da me ne mogu zaobići – umicali su pogledom na bilo koju stranu, samo da ga ne ukrste sa piljenjem mojih grozničavih očiju.
Sumnjali su na vjerski fanatizam, članstvo u nekom gadnom kultu, ili mučki odljepitis koji bi svakog momenta mogao da pokaže svoje pune razmjere. Izbjegavao sam da širim kažu o Kefirima, niko me o tome nije ništa pitao, ali je, činilo mi se, trač nekako procurio.
Pokušavao sam da pričam sasvim normalno, razložno i sve svedenije, prešao sam na jednostavne teme, o vremenu, tenisu, fudbalu, ništa politički stavovi, nikakvo zvrndanje o kulturi, filosofiji, poeziji, ponaročito ne bilo šta vjersko i propovjedničko, ne dao Bog. Avaj, i tako suvoparan pobuđivao sam sumnju.
Ubrzo sam morao da konstatujem da me napuštila želja za seksom.
Bračna kompanjonka me momentalno otpisala sa svog jelovnika, sa neubjedljivim izgovorom preselila se u dječiju sobu, spavala je sa kćerkom u uskom krevetu jednosjedu, kao švercerka u studentskom domu.
Dijete je postalo nervozno, mrzovoljno, vjerovatno rastrešeno majčinim hrkanjem.
Kad sam bio skoro već zijenuo od posta i rakijske medicine najzad zaključih da bi od te kure pocrkalo sve što se, eventualno, u mene naselilo, te bih tako mogao iz polu-živih da se vratim među žive i relativno normalne.
Nametao mi se jeziv ali očigledan zaključak da su Kefiri kolonizovali jedino moj mozak, tu uspostavili okupaciju. Mora da je votka spriječila da se kukavac usiri, šta bi bilo drugo, Rusi su čudo… uz malu pomoć domaćih snaga… pao je okupator, nastupila je sloboda. Vrijeme obnove, mic po mic.
Protokom vremena potisnuo sam i gotovo zaboravio mračnu epizodu sa Kefirima.
Kao Dunav na okuci, razliveno i nepovratno, tekle su drijemeške neparanoične sezone.
Za to vrijeme svijet je uzgajao svoju makro paranoju, mjerljivu u terabajtima ili megatonama. Bujala je, odlično nađubrena. Dugo je nisam bio svjestan, a kad sam je uočio već se bila rasprostrla posvuda. Narastala je ispotiha, najprije u andergraundu, potom je izašla na površinu. Šire je mapetovci titulisani kao teoretičari zavjere.
Poučen kefirskim iskustvom dugo sam se držao po strani, sumnjičav prema frikovima koji su bivali sve glasniji, ježio sam se od njihove ludačke predstave o stvarnosti, ali sablazan je osvajala, opkoljavala me sa svih strana, nisam je mogao izbjeći. Ne bi se moglo reći da sam, u kliničkom smislu, fasovao paranoju, tačnije ne odmah, grčevito sam se čuvao da mi mozak ne zalije mrak fanatične vizure. Uz finu dozu preventivne distance privirio bih u neku od fioka zavjereničarskog teoretisanja, promuvao se, osmotrio, pa se povukao korak-dva unazad.
Naime, već izvjesno vrijeme odgledavam, na telefonu, gle te ludačke novotarije, video priloge sa ju-tjuba, najčešće je to vokalni izliv u kome nekakav samozvanac, ekspert za pritajene užase sam sebe intervjuiše, ili ga propituje neko njemu sličan.
Sve zvuči toliko jezivo da se postidi staromodna apokalipsa.
Zblanem se i sablaznim, ali sa zadrškom, kao nekad dok sam, listajući knjige – tu prevaziđenu prastaru tehnologiju, njuškao po žanrovskim zastranjenjima I. Asimova, A. Klarka i sličnih.
JouTube je, to svako dijete već zna pa sam po inerciji doznao i ja, ubistveno moćna i svakom dostupna džepna televizija. Toliko moćna da pomoću nje na izborima pobjeđuju američki predsjednici.
No eto, sklon sam da vjerujem i tvrdim da mi se tokom opreznog ulaženja u zavjereničarsku tematiku vidici nisu sužavali, naprotiv, u svijesti mi je osvitao novi horizont. Padale su kulise i zastori, stvari su se povezivale i dolazile svaka na svoje mjesto. Bila je to ekspanzija poimanja, tako mi čukunđeda vrača.
U svjetlu urnebesnih saznanja bio sam primoran da revidiram cipa-cjelcatu istoriju, kako ličnu tako i opštu & lokalnu, morao sam da u novom svjetlu istumačim događanja koja sam uzimao zdravo za gotovo, najčešće im ni ne naslućujući mjesto u poretku pojava. Elem, pređimo na stvar…
Ima jedno vijeće – tako u najkraćem glasi fama infamičnih teoretičara – koje čuči u luksuznim budžacima iza kulisa i fasada pojavne stvarnosti, iz duboke sjenke rukovodi svim svjetskim zbivanjima, kotrlja točak istorije, pokreće konce na čijim krajevima plešu političarske marionete, trustovi mozgova u naučnim institucijama, tajne policije i mega korporacije, čitava vojna industrija i planetarni narkotrafiking, crkve-sekte-kultovi, gurui, magovi, ekstrasensi, lajf-koučovi, vunderkindi, filmadžije-muzičari-sportisti, teroristi, revolucionari, bankari i banke, televizije i štampani mediji, društvene mreže, vaskoliki internet, bežična i žična telefonija, sateliti, vlade i nevladine organizacije, tajna društva i bratstva, akademije, takozvani nezavisni intelektualci, novinari, lobisti, špijuni, spin-doktori, sindikalisti i tajkuni, svi bašibozuci i bulumente ovog ludog prenapregnutog svijeta. Sve je u jednim te istim rukama. Čijim? Nagađa se, ne zna se tačno, ali se sluti.
Pitah se i još se pitam da li u taj marionetski korpus spadaju književnici (i fariseji), poete, artisti, ili oni, barem neki od njih, imaju izuzeće.
Pišući pjesme radim li i ja za…
Do ušiju mi je svašta dopiralo, ali držao sam se podalje. Dok me jedne noći nije posjetio David Majk. Kroz katodnu cijev mog oldtajmer te-vea ušao je u moj ugodni zabran blaženog poluignoranta. Znamenita njuška, mada meni u tome času posve nepoznata, jedan od teorio-zavjereničarskih kolovođa, britanski društveni otpadnik sa statusom planetarne zvijezde.
Znamenita noćna emisija na hrvatskom državnom kanalu, neustrašivi Strašimir Miš intervjuiše bjeloglavog vrača. Naletim na tu urnebesnu izvedbu surfujući po kanalima u sred snohvatice i već prvih nekoliko Majkovih rečenica rasani me dibidus. Sva moja snenost i uljuljkanost, ne samo momentalna nego životno-vjekovna, razbila se te noći u paramparčiće. Oka nisam sklopio do jutra.
Izuo me iz cipela svojom govorancijom taj čudovišno fokusirani uzbunjivač. Nije on nikakav zvijuk koji trabunja o svetim gralovima, Davinčijevim šiframa i vatikanskim podrumima, ne spada među teleblese koji za šaku dolara glume masonske šegrte niti foliraju špijunsku upućenost u zakulisne marifetluke, nije dotični lik ni nalik na one što po televizijskim studijima veličine mog špajza izvode kerefeke samo u svrhu marketinga u korist vlastitih knjižurina. Majk je ubjedljiv, sugestivan, nepatvoren, ufuran kao zbiljski posvećenik, sa snagom u glasu i sjajem u oku kakvi mora da su krasili starozavjetne proroke i novozavjetne apostole.
Nad glavom mu, Bog da prosti, čak i kroz posredništvo đavolje kutije, nazreh oreol organskog proizvoda, suštoga oriđinala, megalos antroposa.
On je autentični vitez pogane istine. Istine grke, ali ljekovite.
Te noći sam definitivno iniciran. U nešto. Recimo u destilovanog Radikala Skepse.
„Ništa nije kako se činjaše, moj mrčo!“ – pjenio je novorođeni Radikal narednih dana i mjeseci doznavajući sve nove i nove detalje o vjekovnoj praksi kontrole i obmane, zamlaćivanja narodnih masa. U znoju lica svog slagao sam komadešku po komadešku u mozaik razgolićene stvarnosne panorame, jezive u svojoj nagoti.
Fingirana istorija, nagazne mine ratova i revolucija, epidemije i ekonomske krize, prodavanje šarene laže o demokratiji, industrija zabave, pop-kultura… sve to i još mnogo toga… sve su to Strogo Kontrolisani Vozovi.
E, kako je to moćna sintagma. Svaka čast filmadžiji koji ju je sklepao, pojma nemajući, kukavac, koliko je tačna.
„Moj mrčo, sve što vidiš, okusiš i dotakneš, đe god da zaviriš – sve je manipulacija. Sve teledirigovano, namješteno, navlakuša svekolika.“
Nakon inicijacije stvarnost mi je djelovala prozirnija, prozračna i gotovo bi se moglo reći vedra kao vedar dan, mada nimalo vesela. Kad se vidik razbistri, dakle – stanje je vedro i tmurno, žalobno. Možeš ti slobodno da žmuriš, mrčo, ali ti je to uzalud. Kapci su ti postali transparentni, između mreže krvnih žilica sve se vidi, sakriti se više ne možeš, opscenost laži pornografski pozira, istina u te šmeka sa ironičnim kezom. Kad postaneš pripravnik-teoretičar-o-praksi-zavjere tvoja se grimasa kvalitetno ironizuje, nos se podiže superiorno, obuzme te fantomsko osjećanje da si iznad situacije, nalik na stanje lebdenja, premda, ruku na srce, sve što ti se ukazuje iza koprene nije lako podnositi.
Mnogo šta takoreći bode oči, već izbi oči svakome, a to jedva da iko živ uopšte i zapaža. Recimo, u svijetu strogo kontrolisanih vozova nebo premrežavaju neidentifikovani supersonični aeroplani izvan bilo koje kontrole letenja, iza ostavljaju nerastočive bijele tragove što se ne rastaču nego se rasplinu i međusobno spoje, nebesku plavet prekrivajući metalik skramom. Teoretičari zavjere odavno znaju sastav tog zaprašivača. Sve sami otrovi i zanimljivi patogeni. Nanoaluminijum, teški metali, radioaktivne partikule nuklearnih otpadaka, sojevi usavršenih virusa i bakterija, ko zna čija i čime zaražena krvna zrnca, sjemena genetski mutiranog korova… zloslutniji paranoici pominju i pametnu prašinu u kojoj lebde nanoroboti sposobni da preko pluća i krvotoka dospiju u svaki kukali mozak, a pominju i silicijumska mikro vlakna koja kroz pluća naseljavaju svako tijelo, da bi se malo kasnije (uskoro) ono uspješnije robotizovalo.
Ti slobodni letovi izvan voznog reda špartaju po nebosklonu diljem vrlog novog svijeta, pokreće ih neimenovana komandna postaja koja je iznad svake vlade i armije, kao i bilo čijeg suvereniteta vazdušnog prostora.
Recimo… u vodovode se sipa fluor, idealni zaglupljivač. Recimo… vakcine su pune žive čija je svrha da vrli novi svijet bliske budućnosti napuni malim autistima, hrana je mučki napumpana toksičnim aditivima… virus side je laboratorijski proizvod, smartfoni su u stvari prislušni uređaji i skrivene kamere, tv reklame vrve od skrivenih milisekundnih subliminalnih slika i poruka za masovnu kontrolu uma… i tako dalje, u nedogled.
Dakle, kako podnositi takav svijet?
Meni ipak najteže padaju ljudi, ljudsko stanje. Sve je nastup na tržištu, autentičnog čelovjeka gotovo da i nema, samo igrači i uloge, laž na laž.
David Majk, naravno, i o tome ima valjano tumačenje. Dejstvuje presija sile onostrane koja drži ljudski prag svijesti nisko, najčešće na cenat od patosa, do članaka eventualno, samo izuzetni pojedinci podignu ljestvicu nešto više, a potpuno realizovanih ličnosti jedva da ima.
Takvi primjerci (prim. autora), ako ne uspiju da se prikriju i na svijetu proborave inkognito, obavezno budu proglašeni za bogove, avatare, u najmanju ruku svece ili genije, jednom riječju čudovišta, neljudska ili pak nadljudska, svejedno.
Po pravilu prolaze adekvatno, bivaju obožavani, vozdizani, pa umlaćeni.
Moguće je da je Majk jedan takav primjerak. Sam je javno obznanio da je, uh, kako se to kaže… naime Sin Božiji. Davno je to bilo, u doba njegove lične naive i mladalačkog zanosa, pa je donekle shvatljivo i oprostivo… mada. Dečko je učinio mahnitu stvar. Gostujući na bi-bi-siju u svojstvu autora knjige o ekspanziji svijesti i probijanju perceptualne barijere, takoreći progledanju koje je nudio auditorijumu na bazi vlastitog iskustva, umjereno mladi i poluanonimni D. M. – bivši osrednji fudbaler, bivši spiker lokalnih vijesti na globalnoj televiziji – odvalio je nečuven slogan… tačnije – čuven, barem onih nekoliko puta u daljoj istoriji. Prigradski momak iz proleterskog Brikstona, do toga časa marginalac pogodan za tolerisanje, postao je predmet opšte sprdnje. Prošao je kroz toplog zeca javne poruge i punokrvnog engleskog prezira, ali nije se pokolebao, nastavio je da žvaće svoju žvaku kao jedan od ludih govornika u Hajd parku, potom po kino salama globalnih predgrađa i na lokalnim radio i tv stanicama, usput je klepao knjigu za knjigom, nije prestajao da razobličava šemu obmane po kojoj vijeće bez svijeće kontroliše svijet.
„There is an elephant in the room!“ – dodoli on nudeći bjelodane činjenice.
Na vrhuncu fame i pomame dospio je do fudbalskih stadiona i sportskih arena krcatih nekom svjetinom željnom nečega, valjda otkrovenja… ili sablazni.
Najzad, kad je zacario internet, youtube je multiplikovao njegovu pojavnost u milione dnevnih pregleda, Majk je dosegao do svakog zemaljskog budžaka. Reklo bi se da je njegova privatna diverzija postala planetarni pokret.
Kako ga… i zašto… nisu koknuli, pitanje je sad. Biće da su tajne službe zakasnile. Ne obradiše ga prije nego što je postao suviše visok profil. Poslije je bilo kasno. Sada vladari iz sjenke mogu samo da se prave da ga ne čuju i ne primjećuju.
Postoje glasine da je D. M. lažnjak, manipulator, poput prodavaca lažnog eliksira koji na prevaru zgrću milione.
Taština, sve je taština… – rekao bi svaki onaj koji vjeruje knjizi propovjednikovoj… među koje i sam spadam.
Sumnja na sumnju sumnje… skeptik epileptik. Pošteno govoreći – ne znam šta da mislim o D. M. Moj Radikal Skepse opominje me na oprez. Toliko je taj dio mene radikalan da je skeptičan i prema mojoj vlastitoj autentičnosti. Dakle sumnjam i u ono u šta je najneprijatnije sumnjati, naime u sebe samog, u svoj sopstveni najdublji motiv… u svoj ontološki status.
Čelovjekoljupče – zavapim ponekad – ima li iđe čo’eka… ikoga na koga bi se, poslije Tebe, mogao uperiti prst i reći ecce homo…
Jednog kasnog ljeta sreo sam Grišu Trifonova. Kad se toga sjetim biva mi lakše, Radikal malo obori nos, klimucne glavom.
Evo kako je to bilo. U pozno ljeto jedne sitne novomilenijumske godine obreo sam se na književnom festivalu svjetskog formata situiranom u obližnjem gradu, i to ne kao puki bezličnjak iz publikuma nego pjesnik-učesnik. Greškom, naravno. U stvari po trenutnom hiru i pozivu izvjesnog nižeg demijurga koji je književni bog-i-batina ovih prostora.
Grubom greškom, na brzaka i samoinicijativno, za potrebe nastupa pred multijezičkim auditorijumom preveo sam jednu od svojih pjesama na engleski, s namjerom da je na svjetskom esperantu isporučim urbi et orbi. Prepjev je, dakako, ispao kriv, rogobatan. Znam jer naknadno sam o tome dobio stručno objašnjenje od pravog prevodioca. Pjesmu sam, dakako, u tom nakaradnom obličju izveo na bini, u epifanijskom stanju podržanom pivskim podrigom. Greška za greškom.
Greškom sam, dan ili dva kasnije, u suton pretposljednjeg festivalskog dana, popio litar podmuklog sladunjavog bermeta u samici sred hotela „Vojvodina“, žudeći da se uradim dovoljno da bih stvarao, pisao pjesmu o datom autentičnom trenutku, što mi je i pošlo za rukom, uškrabao sam u notes baladu o praznim ofingerima u hotelskom plakaru koji su me odonud gledali.
No zahvaljujući Muzama, u stihovima se pojavio Hanibal, takođe i virus side, te narodi širokog lica, što je opisni nomen za Evropljane… i tako dalje.
Potom sam se, obasut sitnim greškama, spustio do sale hotelskog restorana, da pripit štogod čalabrcnem, ne bih li nasušnim hljebom utišao huk podmuklih vinskih slapova i fontana koji me zapljuskivaše. Zavukao sam se u sjenovitiji dio sale prostrane kao omanje vašarište, klocnuo na zgodno mjesto leđima pribijen tik do zida, po diktatu ko zna otkud naslijeđene slutnje da me neznani udes vazda vreba otpozadi. Greškom, samac za stolom, prihvatih da se za isti smjesti pristojan stariji par, nisam smogao prisebnosti da odbijem njihovu molbu, premda je bila iracionalna, naime, mnoštvo stolova unaokolo, naročito u središtu sale, bili su apsolutno slobodni. Opskurno, u najmanju ruku. No da ne griješim dušu, možda su to ljudi koji, poput mene, preferiraju sjenovita mjesta i prikrajke.
Tip koji mi se pridružio za objedom, dosjetiću se tokom večere, suptilni je pjesnik, ministar kulture u jednoj ili više vlada tokom mračne Zlokotlokrpove ere, ambasador u Rimu i kojekuda, visoki partijski aparatčik neizostavno, mogući policijski doušnik, vjerovatnije operativac domaćeg sekuritatea. Uz njega se privalila dama u dobu sjetne ocvalosti, oniža žena spakovana u jarko crveni komplet, pantalone i sakovčić, plus ravne cipelice bez štikala. Ona mi nije bila poznata. Uskoro ću saznati da je i dotična takođe osoba od goleme važnosti, jedna od počasnih gošći manifestacije. Dona Mara Mitraš.
Čeprkao sam po porciji smuđa sa pečurkama i nabadao šopsku salatu, njih dvoje su naručili i čekali posluženje usput razmjenjujući poneku riječ, čas na mom maternjem (ili nekom od srodnih jezika) čas na italijanskom, melodiozno, šotovoće, kao kancona u daljini.
Ubrzao sam klopanjac spremajući se da se naklonim i šmugnem, tako bismo se mirno razminuli, bez trenja i palpiranja, međutim – prišla je Zejdžan, turska poetesa kojoj sam dan ranije bio dobrovoljni tumač tokom kolektivne festivalske ekskurzije po Fruškoj gori, zajedno smo duvanili van manastirskih zabrana, glagoljali naveliko o svemu i svačemu… ugledavši me u sali, samotna i ranjiva, haremski milo je zamolila da se prikuči našem astalu, uz objašnjenje kako joj je tuga da sama večerava.
Taman je ostalo još jedno slobodno mjesto, na koje je suptilni pjesnik stigao prije mene da pokaže dlanom, pa da usrdno skoči i odmakne stolicu.
Zejdžan se ugnijezdila, navalila ozareno da se predstavlja, rukuje i upoznaje sa dotičnim neznancima – i pandorina kutija bila je otvorena, potekao je mlad i neoprezan razgovor. Prihvatio sam, protiv volje, ulogu prevodioca, budući da jedini imadoh kopču u tom odjeljku vavilonskog galimatijasa. Naime, Turkinja je umjela na engleskom da zbori akuratno, mojim jezikom nikako, na turskom valjda odlično, ali zaludu, taj jezik teško da i Alah razumije, ono dvoje parlaše talijanski i naški, ali engleski, gle čuda, ni da bleknu. E, ja umijem i po naški i po engleski, pa sam ispao zgodan za simultanu upotrebu. Odvalila se priča, oburdalo se brdo nakupljenog šodera. I to istorijskog, Bog te veselio, Zejdžan je najednom bila predstavnica Otomanske imperije i svih njenih sultana, paša i begova, gospođa u šiparičkom kompletiću prigrabila je ulogu profesorke koja ex catedra drži slovo o vjekovnoj torturi nad njenim narodom od strane groznih Otomanaca, o mukama i jadu porobljenih, o tegobnom i herojskom istrajavanju na očuvanju, kulturalnog, nacionalnog i religijskog identiteta.
Pjesnik-ministar držao se kao kakav nadzornik, na priliku kazamatski, da prostiš – Karađoz.
Mene je, kako rekoh, zapalo da odrađujem kao automatski translejter. I skretničar.
Prefinjena gospa Mitraš nije prekardašila mjeru, taman posla, bilo je to samo uljudno akademsko vajkanje. Ona je vlasnica doktorske titule, hm, na polju književnosti, takođe i stvaralac, bilingvalni, kako ću usput doznavati kušajući zalogaj po zalogaj njenoga curriculum vitae. Kao značajna pjesnikinja notirana je i u istoriji italo književnosti, uz ovu tugaljivu domaću. Porijeklom je iz sjeverne Dalmacije, nekada rubnog dijela turskog carstva… dakle, iz kraja u kom je, po njenim riječima, vjekovni osmanlijski zulum ostavio duboke i bolne tragove, ostao neizbrisiv u kolektivnom pamćenju.
Sasipala je dona Mare direktno u prevodiočevo uvo zakučastu i jedva razumljivu, a nipošto lako prevodivu, teoriju o karakternim osobinama njenih zemljaka koje su se u tom mentalitetu zapatile pod porobljivačevim pritiskom, riječ je, ako sam je uopšte valjano razumijevao, o naročitoj vrsti zajedljivosti i nekakvoj praskavoj zlovolji kojoj ne treba vidljivi povod, što te ljude čini prznicama, muškarce ćutljivcima teškim pri rakiji, žene zloslutnicama sklonim da nariču i proklinju, a đeca od najmanjih nogu bivaju paščad sklona gloženju. Navodila je dr Mitraš primjere iz epskih i lirskih narodskih popijevki svoga kraja, preznojavao sam se i grčio prevodeći zamršene finese njenog doktorisanja, na šta je turska gošća treptala zbunjeno, u očiglednoj neprilici… podigao sam ruke, kao u nekakvoj sportskoj arbitraži, da sam imao pištaljku procvrkutao bih prodorno, dopustite meni, vrla gospođo, rekoh, jedan pokušaj da objasnim svojim riječima to što govorite a ja mislim da razumijem…
Tu sam navro da ni krivoj ni dužnoj turskoj poetesi dodolim na engleskom o tome kako tuđa tutorska ruka, ma kojoj vlasti i vladaocu pripadala, neizbježno ucvijeli one kojima silom vlada i upravlja, vremenom se ta ucvijeljenost izrodi u tešku karakternu crtu, pogotovu ako to traje dugo, kao što je dugo i predugo sila turske države nad ovim prostorima bila suđaja… pa je stoga onaj narod po dalmatinskom kršu, kako reče gospođa Mitraš, naprosto prgav, prgav i utučen, sa razlogom ili bezrazložno bijesan na sudbinu, naprasit i sumnjičav prema svemu, što je slučaj i drugdje po ovim krajevima, sa ponekom nijansom razlike, no u isto vrijeme taj je živalj ponosit i srčan, brz na žrtvu i junačan, lak poginuti, što ’no vele… tako da se pod turskim uticajem oblikovao taj čudni mentalitet dinarita, komplikovan do zla boga, protivrječan i nepredvidljiv, mučan, pust, a svejednako prodoran, sposoban za nepojmljive obrte i podvige… ukratko, sve u svemu – dragocjen. Dodao sam kako sve to mi dugujemo Turcima.
U stvari – tako i jeste, treba biti pomirljiv, zahvalan, Turci su nas mukama častili i strahotom oplemenili. Do tog sam zaključka tada došao. Ko će znati, zasigurno ne ja, da li uistinu tako mislim. Postupao sam pokušavajući da mirim krajnosti, tek toliko.
Prožimao me neprijatan osjećaj da samo uprazno velevažno palamudim. No Zejdžan je sjaknula grimasom, kao da joj je najednom sve pojmljivije i nekako sasvim u redu. Pride, dona Mare je moj grand finale propratila usklicima.
„Razumjela sam! Bravisimo, mladi gospodine, objasnili ste fenomenalno!“ – Pitao sam se šta bi sad pa to trebalo da znači, ako dona Mitraš ne hafiza engleštinu, kako sama tvrdi. Ne imadoh odgovor.
Pohvalama se pridružio i gospon Suptilni. Rekao je da sam interpretacijom tačno u metu pogodio, koliko je on uspio da uprati, a za toliko je sposoban.
„Ko ste ono Vi, čime se… bavite?“ – odmah me uciljao anketnim upitnikom.
Sasvim je prihvatljivo to što nijesam imao odgovor, barem ne čvrst i utemeljen… eh, kako bi se punih usta moglo izreći recimo io-sono-gondolijero, kanalski taksista u Mletaka, a tek vinogradar… ovako – šta da kažem… mogao sam, bez sumnje i kolebanja, izgovoriti samo ono Radikal Skepse, ali toga se, gle bruke, ne sjetih. U stvari, istini za volju, u te dane taj još nije bio nadomak samosvijesti, bješe tek začet, takoreći embrion.
Preko telećih kotleta, sjetno se smiješeći uz neprogutani zalogaj, naturalizovana Italijanka s juga Ilirije upisala mi je posvetu u knjigu svojih pjesama, korica crvenih kao ljubav prema životu, kao strasni uzdah ruže, pa mi je uručila poklon. Odmah se, kako i priliči, udubih u taj dotjerani mutabor ženskog pisma. Pjesma za pjesmom zurila je u svoj odraz na onom drugom jeziku na naspramnoj stranici. Čitao sam provizorno, potaknut tek sirotom kurtoazijom, sa čomrgom dubioze na čelenci. Uzdisajno, odista, i slatkorječivo, kao bujna zimnica sa kandiranim uspomenama. Čudio sam se vedrini i paradnom pouzdanju u svijet koji su vjetrili iz stihova kao iz košulje prekomjerno naprskane parfemom… predvojenom aromom smućkanom od ćuha lavande i kapljice gorkaste antike, novo-rimskog umora i erotičnog orijenta.
Napolju, zaduhnuti dahtanjem grada, neodlučno stojeći pred hotelom – to mjesto trebalo bi biti raskršće – dok smo se svi skupa unakrsno pozdravljali, sa namjerom, koja se u slučajnim susretima podrazumijeva, da se raziđemo, Mara Mitraš najednom je tok zakotrljala u drugom pravcu, nešto je došapnula svom pratiocu, na italijanskom, u maniru koza nostre. Smiješna stvar ali djelovalo je prijeteće i bez mogućnosti opoziva. Potom se okrenula meni i rekla, po naški, krotkim tonom mlade snajke, kako bi voljela da joj ja i moja prijateljica pravimo društvo tokom jedne male potrage, nakon koje nas poziva da u nekom prikutku zajedno sačekamo početak večernjeg festivalskog programa, naime da bar malo produžimo ovo iznenadno drugovanje, koje njoj neobično prija, teško bi joj palo kad bismo se tako naglo rastali.
Zatečen i zbunjen zirnuo sam u Zejdžan, presabrao se pa joj opisao o čemu se radi, ne pominjući da je madam Mitraš greškom od nas dvoje sačinila par. Hanuma je klimnula glavom, nasmiješila se suzdržano.
Utom me gospodin Suptilni, dok se rukovasmo, ošacovao postrance okom koje je kameleonski šaralo, prikučio mi se na domet razmjene mirisa konzumiranog jestiva i konspirativno došapnuo da je njegova kompanjonka sada meni na skrb i brigu i da mi savjetuje da na nju dobro pazim, ona je krhka kao cvijet od stakla.
Sa dvije starije žene, jedva bi se moglo reći poznanice, idući neznano gdje, špacirao sam uzmućenim gradom. Vladao je vrvež ljudstva koje je pod kraj ljeta navalilo na ugođaj, narajcano, orno da iskoristi dan. Bože blagi i neblagi paganski bogovi, mislio sam, u vazduhu je odista miris fieste!
Vazda sklon neutemeljenim i bezimenim nadahnućima mrsio sam egzaltirano, po naški pa u prevodu i obratno, nekom nekontrolisanom rječitošću, kao da sam napamet nabubao rolu iz scenarija dobro napisane holivudske sapunice, ili možda film noara, pa biflam s vrha mozga, ležerno i nonšalantno. Bio sam, tako mi svega, zabavan, obje su gospođe pucale od smijeha, zabacivale kose kaskajući uza me držeći me podruku, fino stisnutog, kao omlađi kajmak u sendviču između dva jezika dobro odstajale zrele šunke, neka mi dame oproste na poređenju, doimale su se pomjereno, otkačeno, kao da ih kroz scenski skeč provodi konferansije na nekoj ludoj zabavi, profesionalac stend-ap komendije, anonim, ali pljunuti Džeri Luis.
Mora da smo sa strane djelovali kao urnebes salata. Sa tim umjetničkim dojmom stupili smo u butik vina koji smo tražili po mom sjećanju a na zahtjev Dalmatinke Mare. Pazarila je buteljku skupocjenog crnjaka iz Čilea, imenovanog po nekom zamku. Glamur, staklenka obuhvaćena mrežom od srebrnaste žice, voskirani pampur.
„E, sad ovo treba otvoriti, pa da nazdravimo.“ – objavila je na sred ulice.
Dodala je da nam trebaju plastične čaše, valja ih kupiti na nekoj trafici. Prećutao sam da je nedostojno vino piti iz bilo čega drugog osim iz staklenki sa stopom, a takvo vino sipati u plastikanere načisto je svetogrđe… s naporom sam progutao primjedbe, ali mimika mi se pokvarila, što su obje dame uočile momentalno, kao da je moja glava vjetrokaz čiji obrt je nemoguće ne spaziti.
„Znam da je to grijeh prema plemenitom napitku, – rekla je vremešna gospođa sa notom školovane gorčine u glasu – ali razlog će to opravdati.“
Potom rastačem onaj šardone u hrskave ćikare dok sjedimo na parkovskoj klupi kraj Trga mladenaca. Jedva sam izmolio da mi flašu otvore u jednom usputnom kafiću. Šanker je zijao u etiketu, pa u mene, ne krijući zblanutost koja bješe glasnija nego što bi to bio uzvik – „Gdje se ti dočepa ove ekskluzive, klošaru?“
Sred trga strši trijumfalna kapija pod kojom se tokom nekoliko dana zbiva glavni festivalski program. To su dva samotna sura stuba, bez reljefa i ma kakvog ukrasa, povezana kitnjastim slavolukom ispod koga se, budimo razboriti, ne protrčava ni iz mladosti ni u mladost. Dok u neskladnom trenu podižem čašu osjećam kako me u prostoru tišti uzaludna neimareva simbolika. Odmah to, po glagoljivom automatizmu, saopštavam glasno, ne znam na kome jeziku…
„Šta se htjelo tim spomenikom – nemam pojma, jedini utisak koji se nameće je sljedeći: srušen je čitav neki bezimen i bestragi antički grad, od njega ostao samo taj komad ruine u nepouzdanoj ravnoteži, poduprt ničim do bezobraznom uobraziljom. U stvari ni nema prikladnijeg mjesta za pjesničku dangubu. Bravo za umjetnika! Bravo i pjesnicima! Bravo i za moju esejističarsku ekselenciju… dakle, čemu nazdravljamo?“
Tu je trebalo te večeri da nastupe obje pjesnikinje čiji sam pratilac… tu sam, nepun časovnikov krug ranije, nastupio ja, a već je pouzdano djelovalo da nisam nikad.
Gospa Mitraš obznanila je smisao i namjenu rituala. Vino pijemo za dušu njene majke koja je na onaj svijet preturila tačno godinu ranije. Izgovorio sam to odmah za njom, kao eho, na engleskom, već po automatici. Sam sebi sve više zvučah šuplje i prozuklo. Zejdžan hanuma, takođe cirkajući bez ustezanja piće islamom zabranjeno, oborila je glavu, kosa joj je obuhvatila obraze. Djelovala je tronuto. Donja usna joj se pomalo naškubila kao kod djeteta koje se zbog nečega duri. Bilo je nepravde u tome što su je tugaljivim sentimentom zaskočili to dvoje neznanaca, namjesto da budu fini ekskurzisti, probavljivi, pogodni za spomenar kao leptiri na pribadačama.
Odista, od poziva na tugu nema ništa nepristojnije.
Govor se nadalje kroz mene rastakao kao da sam razvodna stanica, prevodio sam i sebe samog, zaboravljajući ko je narator a ko interpretator, strujao sam unakrsno kao ruža vjetrova, čudnoga li ispovjedništva, one dvije raznorodne žene na momente su govorile u isti mah, sasipale su mi u uši svaka svoj recital, svaka u uvo koje joj bješe na raspolaganju, na različitim jezicima, mnogim, polu Italijanka je ubacivala poneku italijansku riječ, Turkinji bi se povremeno oteo turski uzdah, uzvik, poklič, ili pak kletva, najbliže tome bi zazvučalo, a sve skupa je ličilo na isprepleteni lament. Ja sam, činjaše mi se tad, koristio sve jezike koje ne znam, ubacivao parčad latinskih opštih mjesta i francuske fraze, pominjao žua-du-vivr, kom-si-kom-sa, morituri-te-salutant i slične trice.
Doktorka Mitraš pričala je o razvrgavanju svog braka i selidbi u samotnu kuću sa bujnim vrtom, i kako se najednom našla u situaciji da raspolaže malim botaničkim kraljevstvom, koje joj služi kao utjeha, ali ujedno je i ogledalo protoka vremena, sa svojim godišnjim dobima, biljnom jurnjavom sa padovima i usponima. U ranijem životu sve to jedva da je primjećivala, a sad dane provodi zureći u jurišnu prolaznost.
Na to se Zejdžan ustalila kao slika sa tihom suzom u oku. Uslikao sam taj portret. I sad ga vidim, sasvim jasno, otisnutog na suvom pergamentu pamćenja kao vodeni žig.
Ostale slike nanizane tokom te večeri znatno su tanje, bljeđe, šture, oživljavam ih tek po analogiji. Nekako biva da sporedne stvari nejasnog značenja, ili one što značenje nemaju, najduže traju u privremenom ovjekovječenju ovozemaljskom.
To je jedna od neshvatljivih osobina mozgovnog preslikača. Valjda ima smisla, ne znam, valjda nije po srijedi banalna lutrija slučaja.
Neko je, biće da je to neki on, ili neki ja, objašnjavao potrešenoj raspuštenici kako je to o čemu je upravo pričala u stvari prava tema svake istinske poezije, o tome neka ona blagoizvoli pisati, o ogoljenosti nakon pada štitova, svrgnuća bogova površnosti i milosnih majki zaštitnica, za početak neka to bude oda obrušavanju ljetnjeg ruha njene bašče, potom bi se mogla ustrijemiti ka sopstvenoj izloženosti vremenu koje se okratilo. Okrznula me zgranutim pogledom nekoga ko stoji na klimavom postolju s koga bi se mogao okliznuti i potonuti, glasom nalik na mišji cijuk izjavila kako je upravo to ono što ne smije da dotakne, ni mišlju, kamo li perom, ne umije da piše o onome što je najviše pogađa, najdublje užasava.
„O, paradoksi, – uskliknuo sam – oduvijek smatrah da perom valja čeprkati jedino po jezgru paranoje, kako reče jedan stari bard… kome sam, eh, prije par mjeseci pisao in memoriam… lijepo od mene što ga sad pomenuh.“
Čileansko vino nestajalo je prebrzo, kao da je tonulo u suvu pržinu, kao da lako i lakomo otiče ka onoj za čije zadušje je narečeno…
Iz petog reda stolica za publiku odgledao sam čitav program. Moje družbenice sjele su u prvi red, razdvojeno, svaka se priključila svom taboru.
Najprije se po bini koprcao trećerazredni pozorišni hrčak, tip sa aurom ženskaroša, tek neznatno načet glodalicama dugog trajanja. Podsjećao me na Hamberta Hamberta, u stvari gotovo u dlaku bješe nalik mojoj viziji tog Nabokovljevog lika, mnogo više nego onaj majstor Džeremi Ajrons koji je za Holivuđane (sve nas prokletnike širom svijeta) odigrao kukavnoga H. Hamberta – simpatičnog pedofila koji posjedovaše svoju Lolitu.
Glumac je osim šarma imao i masni bariton. Po nečijem (čijem li) tekstu izvodio je poetski interludijum pun mudrih i šaljivih dosjetki.
Ne vjerovah da improvizuje, među glumištem nikad ne bješe takvoga somnambula, povremeno je, uostalom, virkao u listak izmrcvarene hartije, a bilo mi je nemoguće da povjerujem kako on to čita svoj autentični domaći zadatak.
Pri kraju je pretjerao sa izlivom pohvala u slavu el-grande-festivala i dičnog grada pokrovitelja. Po toj patetičnoj nabrajalici NS je jedini urb na zemaljskome šaru koji je rad prigrliti pjesničku internacionalu i taj siroti esnaf dobrim mesištima nahraniti.
Uzalud ću se raspitivati poslije, avaj, nikad neću saznati ko je tvorac te poltronske kvazipatriotske tirade.
Potom je kita djevojaka testerisala trg bičujući svoja električna violončela i druge slične sablasti, od veličine violine do kontrabasa. Gudački desantni prepad. Užasnuo me izgled instrumenata. Muzici više nije potrebno tijelo sa ječećom akustikom, ni drvo odležalo, ni njegov mistični tembr. Savremeni gudački instrumenti izgledaju kao nadomjestak, robotski ud, u njemu bezdušni ekstrakt ideje. A ta čuda zvuče kao da jesu stvarnost koju imitiraju.
Potom su se smjenjivali pjesmotvori, kreketali svaki na svome narječju vavilonskog galimatijasa, a ona glumčina bi potom, unoseći moć ekspresije, isto to odradila na jeziku svoje glave, iliti našega mikro pozorja, ovoga ojađenog, koje pouzdano kopni, udvajanjem se usitnjava, samo se sa sobom poriče, utanjuje se sračunato, do slavnog nestanka nakon koga će najzad postojati samo kao čisti ideal, kompjuterski program. Amin.
Obuzimala me dosada. One moje dvije družbenice, mile i ocvale, na bini djetinji sićušne, zijevale su bez moći govora, nalik na cvijeće koje tim imenom zovu… ljudi izdaleka i jesu nalik na plazila, kezila, zijevalice. Dokusurio me Englez koji je čitao isječak iz svog opusa, valjda komadešku romana, cijelu mikro vječnost romorio je bez brige da li će ili neće da usliši mikrofon, nestajao je u radio-talasima, izranjao ponovo, meko zaljubljen u svoga uma čedo. On je visoki prelac koji je izrastao mlohavo, da kao biljka povijuša putuje kroz intelekt. U njegovom neodredljivom tekstu načuh glas umjetničke drskosti i ironijsku distancu… i osmjeh bubrega u loju kojeg se ništa ne tiče horizont rasula o kome nagvažđa. Došlo mi je da ga gađam trulim paradajzom.
O, divni stari običaji, zavapih u sebi, gdje ste sad, gdje je piljarnica u kojoj se može bagatelno dobiti ono što svaki drznik-čitač zaslužuje, pa bilo da je to karanfil, struk dobre šargarepe za magarca, usmrđeli tomato, raspala krtola ili kupusova glava.
Nakon dosade na mene navalio je očaj. Topli besmisao me obujmio, u vlazi mog podruma zapatila se pomisao da sam uljez u protokolu zaludničkog bratstva, te da pod hitno otuda moram istrčati.
Ljepše je i ontološki smislenije biti božjak u kakvoj planinskoj pojati. Kubikaš koji rmbači za elementarne stvari. Kaluđer u prekobrojnom opštežiću ili u samotnom skitu – svejedno, pecaroš na bezimenoj sibirskoj rijeci, ako i tamo ičega neimenovanog ima. Bilo šta. Bilo šta stvarno.
Za fajront je drčno-rječiti konferansije kitnjasto najavio i strogo prozvao nekakvu multi umjetničku personu koja je na binu stupila grleći truplo gole gitare. Bio je to Griša Trifonov. Dobra komadina čovjeka. Penzionisani teškaš. Odmah je bilo očito da taj nikuda ne žuri. Odista, čemu hitnja? Smjestio se na sjedalo koje mu uslužno poturi konferansije koji potom žustro prelomi stalak mikrofona dovlačeći zvučni pipak, kao kornet sa kuglom sladoleda, tik do usta na bradatom licu onoga koji je došao da govori. Potom se taj humble Humbert diskretno skrajnuo u pozadinu svoga stojećeg mikrofona kao u sjenku iza kulise. Griša je dobrih pola minuta brižljivo prislanjao gitaru postrance uz naslon stolice, potom je iz džepa na sakou iskopao sitnu knjigu, obrnuo nekoliko listova.
Tonom kakvim mora da su govorili davni stoici počeo je da odronjava riječ po riječ kao hrapave kamenice zvuka koje su vučene slabom težom silazile do tla tonući u plitak dunavski močvar. Podizala se plima plavičaste sumaglice.
Razumijem bugarski, pa, gotovo nimalo… ili jedva. Ali duh mi se lagano uzdizao u tom sazvučju, nekakvo brektavo nemušto shvatanje učinilo je da zalebdim sa onom maglom, kao oklopni teretnjak sa svojom tonažom, koja je najednom nevažna, mada nije poništena.
Glumac se nekako iznio sa prvom Grišinom pjesmom u prevodu, zvučao je suvo, bez pouzdanja, jasno je bilo da njegov uvježbani bariton i barža njegovog poimanja nemaju taj gabarit, uzalud dramska škola, uzalud iskapavanje nad Hamletom, Jagom i inima, ali stihovi su sami od sebe obujmili oblinu opravdanja i smisla, bez odbrane i podrške otkotrljali su se suvereno. Bila je to metafizika iskovana od jednostavnih slika svakodnevlja i riječi koje ne poziraju. Elementarna budnost koja je davno nekad nalegla u tačan žlijeb i otuda se oglašava kad hoće, a ne kad mora.
Isti postupak ponovljen je nekoliko puta, smjenjivali su se jedan pa drugi jezik, bez stanke. Svi smo postojali u drugačijoj srazmjeri vremena, suprotnoj glavinjanju, tako mi se barem činilo, trenovi su otkucavali u tempu koji se zove lento assai. Pridružila se i gitara. Stihove izgovarane napamet pratio je razroki bluz, zvuci su bili zamajac, kao teško klatno koje ovlaš dodiruje rubove zvona na udaljenom tornju. Pjeskoviti mu bas prelazio je u pjevanje samo u refrenu koji se vraćao proizvoljno, kao da se nameće protivno toku stihova i pjesnikovoj volji, otima za sebe mjesto, kao sudbina.
„Ovo izvođenje je bilo izvan protokola, – rekao je glumac – poštovana publiko, ne očekujte prepev, nije mi dostavljen.“ – Nekakvim svojim solilokvijumom koji nisam slušao naznačio je kraj programa i nestao sa proscenijuma.
Svi su se hitro razmiljeli kojekuda kao da nekud žure. Trifonov je, sa gitarom preko ramena, otkoraknuo ka stolovima pod tendom obližnje kafane.
Uputih se i ja tamo. Pio sam vino za šankom, samotnički. Okolo su se majali neki od učesnika te večeri i drugi gosti festivala, među njima i domaćin demijurg sa svitom prevodilaca i saradničke služinčadi, stajali su u hrpicama ili čučali u separeima, nešto su teslimili, bogoradili oko glaskanja i sporazumijevanja. Mojih pjesnikinja nije bilo na vidiku, a i Griša Trifonov, onako gabaritan, negdje je iščezao, kao da je promijenio dimenziju. Tad ga spazih, iskočio je iz ćoška percepcije, iza potpornog stuba. Otirao je usta rukavom. Ne, nije to bilo brisanje vlage od posljednjeg gutljaja na brzinu, nego skidanje skrame teških kvasnih riječi koje je izgovorio i otpjevao, vraćanje lajavih usta u pravu mjeru ćutanja i tišine, ljekovitu, dostojnu.
Podigao sam čašu, naklonio mu se pa gucnuo.
Zastao je naglo, kofer sa gitarom zaklatio mu se u ruci.
„Živ mi ti, majstore, – rekoh po naški – mogu li da se nadam da bih nekako mogao doći do neke tvoje knjige?“
Odmahnuo je glavom i rekao: „Da.“
Stajao je neodlučno, kao melanholik koji je besciljno bazajući naišao na krajputaš na kome piše nešto što ga obavezuje da se zamisli.
„Slušao sam te sinoć… – tako reče– onaj tvoj Nulti grad – reče – golema balada.“
Ima primjerak-dva izbora svoje poezije u prevodu, onamo, u hotelskoj sobi, pa će da mi doturi komad, rado.
„Štaš’ da popiješ, da nazdravimo?“
„Nemoj tu, pohitajmo nekuda drugo.“ – To bješe izgovoreno na neki od meni pojmljivih načina. Gle, začudo, odlično razumijem bugarski, pomislio sam. Loknuo sam iz jednog cuga ono što je ostalo u čaši.
„Pašli!“ – objavih.
„Pašli.“ – dometnuo je, na ruskom, kao od šale, ako je to ruski.
I tako, bazam sa Trifonovim kroz presamićeni grad koji se stinjava pred ponoć. Pretežno ćutke gazimo, poneka riječ biva izgovorena u sporadičnom nadometanju i nalegne tačno, kao potporna baglama krova neke ovozemaljske potleuše, napriliku samotne planinske kolibe u koju su se, oko ognjišta, skutrila dva šumska žitelja. Niko se ni o čemu ne raspituje, nema opreznog upoznavanja. Ni zibave zebnje tuđinaca što se odmjeravaju. Gotovo smo jednaki po umoru od svijeta. Slična je i mjera tvrdoće koju smo oba nakupili, svako za sebe, tekući kroz proizvoljnost trajanja. Primjećujem to i bivam zadovoljan što ličim na Trifonova.
Korak mu je nekolebljiv, ravno i bodro ide kuda je pošao, ali nema u njemu onog očajničkog pretrčavanja sebe samog i časa trajućeg, koje je svojstveno potrkuljama što hrle, neprestano očekujući nešto. Nešto što se uvijek izjalovi. Padne mi na pamet, niotkuda, da je to zenonovski krok, onaj po paradoksu: svaka se distanca na dvije pole može podijeliti, te tako nikad ne stižeš na odredište, ono uvijek izmiče, ostaje samo hod kao pouzdana konstanta. I zaista, nismo dospjeli tamo gdje krenusmo. Hodeći sve onako nogu pred nogu namjesto u hotelskom foajeu nađosmo se pod spomenikom u gradskom centru. Ne znam koji je od nas dvojice onamo usmjerio naš tandem, po mome aksiomu desilo se to samo od sebe, po nedefinisanoj sili privlačenja. Možda je signal koji nam naznačivaše pravac bio čovječuljak sa tamburicom koji je čangrljao po svom instrumentu sjedeći na mramoru ispod bronzane gromade. Na trgu jedva da je bilo šetača i čučalaca po klupama, gotovo da bješe zacarilo ugodno ravnodušje pustare. Sve u svemu neodoljivo privlačan prizor.
Griša i ja, bez miga i dogovora, sjednemo na kamenu ploču postolja postrance od tamburaša, otvorimo po konzervu piva koje smo pazarili usput na jednoj ol-araund-d-klok trafici. Trifonov tad otvara kofer i vadi gitaru kretnjom koja je toliko prirodna da je neprimjetna, zabije prste među žice i zadrombulja zabacujući glavu preko ramena da bi osmotrio onog čiču koji odlutalo migolji po svojim sitnim zvucima, i gle – to je već orkestar, slučajem okupljena muzičarska banda.
I ja sam njen dio, mada samo fajčim i ćutim. Nema greške. Po prvi put tokom tih festovskih dana, kao i sijaset dana koji su im prethodili, osjećam da greška ne postoji.
Onaj se čiča udjenuo u situaciju radosno kao gradski kučak koji je čašćen mrsnim obrokom, navalio je da solira nemajući pojma u koju melodiju je stupio, ali kljunom trzalice je nabo pravi tonalitet, gle čudesa od sazvučja, uštimani su mozgovi svih nesmajnika radih da zoblju sitne noćne sate, evo nas pipkolimo i birkolimo po restlovima ponude i potražnje, sred civilizacijinog rovaša, na muklom odronku dneva strošenog, štedro se razmećemo onim što nikom više ne treba.
Griša je zapjevao, ovaj put visoko, napola demfovanim baritonom koji se penje do tenorskih prečaga na ljestvicama, zapjevao na francuskom, pa na ruskom, pjesmu čiji refren znam od davnine… eeeeho ras, isjo ras, isjo na mnaga, mnaaaaga raaas…
Pjesma je trajala koliko godina, sve ukrug i nanovo, još jednom, još po mnogi put. Priključivao sam se tuleći kao Aznavur. Potom se prešlo na Okudžavu, ruska verzija Molitve Fransoa Vijona, sve ću to naučiti sam da sviram i pjevam jednog dana, tako sam tefterio u podsjetnik, jasno se dalo uočiti da smo postali ostrvo koje se odvalilo kao santa leda i otisnulo se tamnom supom ravnodušnog beskraja, utom prolaze dvoje policiota s visećim ukrasima oko pojasa, jedno je žena u suknji i sa šmekerskom kapicom, glatko su minuli, bio je to samo obilazak čamcem s koga motriše kako na sprudu jodluju bijeli međedi i morževi, vidjelo se kako precizno shvataju da se radi o pjesničkom izgredu koji valja otrpjeti, domaćinski, bez „lična dokumenta molim“ i mekog pendrekanja… Uslijedile su mnoge ciganske i ine popijevke, potom nekoliko Grišinih kantautorskih stvari na njegovom jeziku, lako se to dalo zaključiti po boji emocije, zatim su trajali instrumentali isprekidani gutljajima piva. Stari tamburaš se takođe ovajdio. Kad je iskapio drugu konzervu darovane ječmene čorbice on ustade, nakloni nam se i ode nekud gotovo trkom, sve onom tamburicom mlatarajući, nestade a da ni riječ izustio nije, ode bez dogovora o sljedećim probama i prilikama mutnog slučaja, kao da se sjetio da su vode nadošle i da kipi na šporetu varenika, a majka, crna majka čeka da joj sin bludni spremi poparu…
Griša ga je ispratio glasnim smijehom, odobravajućim i oprostnim, saučesnički mi klimnuvši glavom, kao da je njemu i meni sve jasno, znamo da je taj čudov nekud odocnio i da ga onam-onamo negdje čeka zbor…
Skoknuh do one trafike po novo sljedovanje. Kad sam se vratio, uz Grišu zatekoh dvoje kolega, ruskog pjesnika i pjesnikinju. Slećeli su odnekud. Čuli su naš poj, tako objasniše docnije, pa su istrčali iz hotela, čak do onamo smo dobacivali glasovima. Svi smo se već poznavali, ovlašno ali konspirativno, kao esnaflije sa šifrovanim znacima, šta li je to, naročito dizanje obrva ili nešto u pogledu, stav besposlenih dlanova, ko će znati. Prepoznali bismo se i da se nismo sretali tih dana po zbitijima festivalskim. Pjesnici imaju svoju mimiku, svoju nacrtanu nesvijest koja im krasi lica, svoje obrtanje zvrka nad glavom, u šreh i nasuprot hemisferama, svoj tanjir sa grkom čorbom u kome kvase nos, skupljaju paru za suze. Imaju sve što nije njihovo, jedino nemaju mir.
I to dvoje ruskih stihotvora su sinji nesmajnici. Izjurili su iz kreveta na prvi doziv, glas nečijeg mahnitanja. Traže još pjesme, pominju neke ruske kukumavke, počinju sami da poju, a Trifonov ubada poneki ton i ćuti. I ja sam se smakao s glasa, u meni samo perje leluja i stinjava se, bez šušnja. Ruskinja je nalik na tajlandsku bokserku nosa ukrivo spljoštenog od grdnih batina, azijatski vjetar olizuje joj obraze, njen drug pjesnik je gotovo albinski proziran, nedozrele grimase kao da je to neki junoša iz sirotišta koji je kasno propjevao, nakon ćutljivih petoljetki u radničkom odijelu, bez škole i putokaza, divlje i samoniklo. Oboma iz očiju grca neki nespokoj, tjeskoba u kožama.
Griša ustaje, predaje mi gitaru i kreće nekud, preko ramena nam dobacuje da ga pričekamo. Opipavam instrument. Svirnem. Zacigoljam Arsenovo O, mladosti, prvo mrmljam, potom zapjevam glasno. Rusi ustaju i plešu, nevješto, kao sebri. Nakon što umuknem oni do mene čučnu, zure kao riblje glave. Pitaju me, raspoznajem tek iz trećeg pokušaja ono u šta je teško povjerovati, pitaju mogu li negdje da im nabavim kokain.
Kažem da mogu da im odsviram Kokain, ali da ga nađem – nema tog čuda.
Kažu zaftra, sivodnja njet. Ni danas ni sjutra, drugovi, nemam ja te veze u podzemlju. Oči im se gase pod navalom razočarenja. Sviram hipno bluz. Tuga, tuga.
Rus se uspravi, počne da kruži po uskoj neucrtanoj putanji i da govori stihove, jetko i tronuto, majstorski, kao prvak pozorišta koji je odrastao na Beketovom hljebu. Utom stiže Griša, stane do ruba Rusovog zatvorskog kruga, osluškuje. Na kraju aplaudiramo svi odreda, i Rus, samom sebi. Ono dvoje odmah odglavinjaju mašući nam.
Sjedimo i pijemo iz konzervi, purnjamo dimove. Trifonov drži preko koljena grubo raščerečenu knjižicu, piše mi posvetu, smišlja. Otišao je maločas da donese što mi je obećao, nije zaboravio. Hitao je kao da je znao da se više nećemo vidjeti.
„Luda mu ona pjesma, – veli Griša nenadano – on je bolnik… martir.“
Veli da je to strašno, neki prigrabe poeziju da se ne bi udavili. Neki pak namjesto suza za koje nemaju ni snage ni srca. Oni treći, veli, poput nas dvojice možda, pišu da bi saznali šta je iza ćutanja, da bi odjenuli prazninu, zjap. Tura mi svoju knjigu u šake kretnjom drvosječe čije su ruke smoždene. Čitaj, nekad. To kaže. Klimam glavom.
Potom zurimo u kandelabre. Zaista je čudno, kao da je bio neki prasak koji je opustošio grad… sad se sve zgrčilo u čekanju. Nigdje nikoga. Dolje u dnu vidika dvije figure klisnu iz sjenke u sjenku, kao oni koje neko progoni, šunjači, bezdomni.
Tišina se zgusnula kao med, veli Griša, i nema ljepše svečanosti, prijatelju.
To je ono malaksanje ljudskih bijesova, kažem ja, čas koji čekaju mačke, da bi konačno mogle da podivljaju i zjapnulih zjena zijaju preko granice vidljivog. Nisam siguran da li me je razumio, ni ne zapitah se, prestao sam da brinem o tome.
Ne znam kako ti, ali ja sam najbolji kad više nema šta da se radi, reče on, tad mogu da opipam dno, i odrazim se, gore, po gutljaj vazduha, po misao… znaš, prijatelju, najviše smo siroti u obilju, zbivanje nas zatrpava, kukavni čovjek kao krtica rovi po svojoj maloj rupi, a najveći dio postojanja je nespoznajno…
Razišli smo se na hotelskom stepeništu, zaokret prvog sprata, on je otišao desno a ja uvis. Svjetlaci su mi skakutali pred očima. Možda mi se zato učinilo da je zacarila zima, da se Trifonov probija kroz vijavicu, preko smetova.
Pri pozdravu nije rekao ništa, samo je stisnuo pesnicu nadomak čela, kao ratni veteran koji zaboravlja da je sve to prošlo, davne divizije, jurišna smrt, epopeja.
Pomislio sam da taj susret neće potonuti u zaborav kao u grotlo. I bio sam u pravu.
Novo jutro, sa oblakom tovarnog i druslog mamurluka nad glavom, načeo sam čitajući poeziju iz one tanušne sveske koju sam od pjesnika pazario budzašto, razmijenio svoje puko prisustvovanje za taj obrazac istinskog govorenja. Namjesto sumaglice, koja mi bješe glavu naselila, tijesnu hotelsku sobu ispuniše gorski dah i širina.
To je djelovalo bolje od alkaselcera, rasola, taurina, čaja sa najstarijeg tibetskog drveta, vilinskih suza radosnica, čega god. Skočih, pa koračajući po sobi čitah naglas prigušenim zenonovskim mrmorom. Napunio sam kadu čije prisustvo u kupatilu tek tad primijetih, pa sam zaranjao, izranjao i čitao, zaranjao pa čitao ispod vode knjigu prinoseći do površine, i u podvodnom svijetu pokušao sam da čitam glasno, zvučeći komično-strašno, kao kit koji se davi imitirajući ljudski govor.
Kad bi kitovi umjeli i uspjeli da izvedu Grišine stihove srušili bi okeanski poredak, Posejdon bi se za glavu uhvatio, izronio da zapali cigar i promisli o nedomislivoj sudbi smrtnika.
Kad god mi Trifonov padne na pamet, gotovo smjelo, gotovo bez sumnje, bezmalo naglas kažem: eto čovjeka. I to uspokoji me.
