KAKO JE JEDAN ENGLESKI KNJIŽEVNIK VIDIO STARU CRNU GORU
| Početkom prošlog vijeka u Crnoj Gori je boravio engleski književnik i publicista Roj Trevor, koji je (1913. godine, u Londonu) svoje veoma zanimljive utiske o toj posjeti objavio u brošuri “MONTENEGRO ZEMLJA RATNIKA”, iz koje prenosimo šire izvode Crna Gora je Robin Hud Evrope Na mjestu gdje se Turska susrijeće sa Bosnom, nalazi se Crna Gora koja je sa svih strana opkoljena neprijateljima. Mi, u Engleskoj, ne možemo shvatiti kako je od našeg života različit život tog jednostvnog naroda, koji živi u tom planinskom pojasu, na teritoriji manjoj od površine Velsa. A, proživio je takve ratne događaje, zapisane u ljetopisima, koji nadmašuju mnoge na svijetu. SAMO SE BOGA BOJE Većina nas, Engleza, poznaje istoriju Robina Huda koga su moćni baroni i vlastela pokušavali da ubiju. Govoreći figurativno, Crna Gora je Robin Hud Evrope, neustrašivi borac za slobodu. Crnogorci su ljudi bez straha, oni se samo Boga boje. Hrabri sinovi te zemlje, pored borbe sa surovošću prirode, morali su se boriti za svoje živote i protiv mnogo moćnije sile i vojske koja nije mogla da uništi njihovu hrabrost, niti da slomi njihovu granitnu odbranu. Prilikom mog prvog putovanja kroz Crnu Goru, teško sam shvatio da su ljudi mogli živjeti usred jedne takve izolacije. Naši konji su polako birali tešku stazu kroz neravne puteljke visokih vrhova sivog stijenja i litica, gdje bi samo jedan nagao pokret ili pogrešan korak značio sigurnu smrt i uništenje. Moj pratilac je bio jedan pravi crnogorski ”džentlmen” koji se sa iskrenom učtivošću svoje rase dobrovoljno javio da bude vodič. Nosio je narodnu nošnju, najljepšu i najživopisniju na svijetu. Ona se sastojala od kaputa fine, kao nebo plave tkanine, naprijed od ramena do koljena otvorenog, crni prelijepi prsluk, ukrašen zlatnim gajtanima, široke plave čakšire do koljena i visoke čizme za jahanje od ruske kože. Oko struka je bogat svileni pojas, kao šal, za koji je zađenut revolver, napunjen do posljednjeg ležišta. Na glavi ima ”kapu”, malu, okruglu crnogorsku kapu izvezenu simboličnim šarama. SVEČANA TIŠINA U DIVLJINI Nastavili smo put. Bio sam impresioniran svečanom tišinom koju sam osjećao u ovoj planinskoj divljini. Koliko sm mogao osmotriti – nije bilo nikakvog znaka bilo kakve ljudske naseobine: zemlja, njeno tlo, je masa sa pukotinama od monotonog sivog stijenja i kamenja gdje nema ni traga vlage, niti plodne zemlje, jedino tu i tamo poneko zeleno žbunje, koje pruža dobrodošao hlad, izraslo iz samog kamena. Moj pratilac me je obavijestio da se približavamo jednom malom zaseoku koje se sastojalo od samo četiri kućice, ali, iako sam slijedio pravac njegove ruke i uzalud naprezao oči, ništa nijesam vidio. Ništa, osim pustih ogoljelih stijena i onda, kao magijom, odjednom su iskrsle četiri male kućice. Savršeno zadivljen, trljao sam oči da budem siguran da ne sanjam. Mogao sam mirne duše da se zakunem da one nijesu bile tamo prije par minuta, a sada su vidljivo štrčale i to na vrlo kratkom rastojanju. Sve to sam sada razumio: seoske kuće su izgrađene od istog kamenja kao što je njihova okolina, pa baš kao što pruge na tigru ili pjege na leopardu skrivaju prisustvo njihovog vlasnika među travom i drvećem u džungli, tako su i ove kamene kolibe stopljene sa okolinom. Kada smo se približili prvoj kućici, malo višoj od ostalih, na sprat i sa krovom od sivih kamenih ploča, pojavila se veličanstvena figura čovjeka koji je nosio poslužavnik sa flašama i dvije čaše. Čovjek je bio obučen slično mom pratiocu, dobrog, očuvanog izgleda, a kako je bio siromašan, njegovo odijelo je bilo od grubljeg materijala, мada istih, lijepih živih boja. Za pojasom je imao zadjenut, uvijek prisutan, revolver i nož sa srebrnom ručkom. Kosa mu je bila sniježno bijela, a brkovi su mu dopirali skoro do grudi. Imao je tamnosmeđi ten zbog stalnog izlaganja suncu, koji je činio kontrast sa sijedom kosom. Iako je prevalio šezdesetu, stajao je prav i čvrst kao puška. Bio je visok preko 1,80 cm, što se kod nas može smatrati džinom, ali u Crnoj Gori nećete nikada sresti čovjeka ispod te visine, dok ljudi viši od metar i 80 nijesu neobični. Ratniku se pridružio njegov sin, koji je oca nadmašio svojom visinom, i dok sam ih obojicu posmatrao, pomislio sam kako nikada nijesam vidio otmeniji par ljudi, iako su bili samo tipični primjeri svojih zemljaka. Ponudili su nam osvježenje, jer je po njihovom vjerovanju, stranac koji posjećuje njihovu zemlju gost koga treba poštovati i počastiti tako da se osjeća prijatno u njihovom domu i treba mu ponuditi najbolju postelju, posljednji komad hljeba i kap vode. Ovakvo gostoljublje ide dotle da će u slučaju napada Turaka, svaki čovjek u selu, ako bude potrebno, dobrovoljno dati i svoj život u odbranu gosta. RAKIJA KAO VATRA Probali smo rakiju, koja je klizila niz moje grlo kao vatra. Poslije ovoga sam bio obazriviji jer, izgleda da ovi ratnici imaju grla kao od uštavljene kože, pa bi možda mogli piti i vitriol, a da ne trepnu okom. Svojom pojavom i govorom naš domaćin je ličio na pravog ”džentlmena” pa je teško shvatiti da on i njegov narod žive na ivici gladovanja. U tamnim sjenkama kućica priimijetio sam povučene figure žena, jer se žene u Crnoj Gori ne miješaju sa muškarcima. Posmatrao sam okolo, ne bih li otkrio načine pomoću kojih se ova mala zajednica održava u životu i opazio sam jednu izdubljenu rupu u stijeni, popunjenu zemljom. Moj pratilac mi je rekao da se svako vedro zemlje donosi iz kraja udaljenog odavde kilometrima. Nekoliko stabljika kukuruza je obezbijeđivalo potrebnu hranu, dok je šest ovaca bijednog izgleda grickalo zaostale vlati trave koja je uspjela da poraste. Siromaštvo u Crnoj Gori nije sramota, jer od kralja pa naniže svi su siromašni. Novac i položaj se malo cijene, jedino se poštuje ponos i hrabrost: jedini uslov je da čovjek bude junak i ništa drugo nije od značaja. U kasnijem izlaganju ću i dokazati d se za Crnu Goru može neosporno tvrditi da je odgajala jednu spartansku rasu ljudi koje možemo uporediti sa antičkim junacima. Poželjevši ”zbogom” našim gostoljubivim domaćinima, nastavljamo naše putovanje u divljinu. Okrenuvši se u sjedlu, posmatrao sam unatrag. Kuće su nestajale, utopljene u goletnu okolinu; samo sjajni plavi i zeleni kaputi naših prijatelja su svjetlucali na suncu. Vidio sam starijeg čovjeka kako diže desnu ruku i dva dima koja su se prvo pojavila, a zatim u slijedećem trenutku čuli su se pucnji. Moj pratilac i ja smo izvadili revolvere i uzvratili pozdrav. To je bio crnogorski način da se poželi ”good bye” za srećno putovanje gostu koji odlazi. LEGENDA O POSTANKU ”Kada je Bog stvarao svijet, nosio je sve planine u velikom džaku i postavljao ih je tu i tamo, kako je smatrao da je najbolje. Kada je prelazio preko Crne Gore, zaustavio se da bi ovoj zemlji poklonio jednu planinu. Ali, na nesreću, vreća se rasprsla, a planine, stijene i kamenje se u neredu stropošta po Crnoj Gori”. Tako kaže narodna legenda, koja objašnjava postojanje te velike skupine grebenastih i goletnih planina što čine crnogorsko kraljevstvo, dragu domovinu te ratničke rase. PANORAMA NEOPISIVIH VIDIKA Crna Gora je opkoljena Albanijom (Turska), Novim Pazarom (Turska), Bosnom, Hercegovinom i Dalmacijom. Imena nekih od ovih zemalja se teško pamte, ali je to jedna snažna zemlja, nastanjena hrabrim narodom. Samo se mali dio Crne Gore graniči sa morem, jer su Turska i Austrija ljubomorne na ovu malu kraljevinu. Zamislite jednu zemlju, sastavljenu od skoro potpuno ogoljelih stijena, ogromnih vrhova šiljatih krečnjačkih planina koje se pružaju u nedogled, tu i tamo ispresijecanih širokim dolinama. Posmatramo mrtvu prirodu i blještavi sjaj sunca koje nemilosrdno žeže. U toj panorami neopisivih vidika, pružaju se planinske barijere, kao talas za talasom, brijeg za brijegom, sve dok na kraju ne nestanu u zagrljaju Albanije. Stvaranje crnogorske nacije U vrijema kada se Vilijam od Normandije iskrcao na obalu Saseksa, današnja Crna Gora je imala samo 20 hiljada stanovnika, rasutih po planinskom području između Jadranskog mora i Skadarskog jezera. Najsnažniji narod u tom dijelu svijeta, Turci, u stalnoj gladi za novim teritorijama koje bi priključili ionako velikoj Imperiji, nagrnuli su iz Azije u bezbrojnim hordama i osvojili u jurišu grad Konstantinopolj koji dominira važnim izlazom na Crno more. Ratnici mjesečevog srpa, nadirali su u ogromnim naletima brišući sve pred sobom, a to su: Albanija, Bugarska, Rumunija i Srbija, zemlje koje su podlijegle pred tim svirepim jurišima. BORBE BEZ PRIMJERA Jedini put da se stigne na Cetinje je strma padina koja se penje od Jezera. Uz tu padinu Turci su marširali, ali, iza svakog kamenan stajao je Crnogorac, spreman da prolije svoju krv za odbranu doma i ognjišta. Turci su jurišali, borili se, umirali, ali nikada nijesu uspjeli da je osvoje. Napadao je odred za odredom, a мada su Crnogorci strahovito stradali, neiscrpnom snagom su uspijevali da odbace smrtonosnog neprijatelja. Tada je svemoćni sultan rekao: ”Zar će ovaj majušni narod zadržati moć Islama?! Treba slati sve veću i veću vojsku, sve dok našim mnoštvom ne utabamo i izravnamo njihove planine!” Takvu naredbu je sultan slao svojim najhrabrijim trupama kojima su komandovali iskusni i povjerljivi paše. Dobro naoružana turska vojska, kao strašno proždrljivo jato skakavaca sa poznatom ratničkom neustrašivošću, po čemu je i upamćena, jurišala je ka Cetinjskom polju… Danima je ta borba, borba bez primjera, bješnjela. Crnogorci su umirali tamo gdje su stajali, a u mnogim slučajevima njihove žene su nastavljale da se bore, sve dok i one ne bi bile ubijene… Istorijska bilješka govori, a to je bilješka koja zaslužuje da bude zapisana zlatnim slovima, da nijedan jedini Musliman nije stigao živ do Cetinjske ravnice. Crna Gora je ostala još uvijek neuzdrmana tvrđava crnogorske slobode i prkosa. Sultan, poštovalac hrabrosti i žestoke odbrane, poslao je deputaciju narodu Crne Gore, nudeći mu mir i veliku teritoriju plodne zemlje pored Jezera, zajedno sa turskom titulom za njihovog ”gospodara”, pod uslovom da prihvate da budu turski podanici. Odgovor crnogorskog Vladike bio je dostojan njegove rase: ”Sve dok me moj narod brani” – rekao je on – ”meni nije potrebna turska plemićka titula, a ako me moj narod napusti, takva titula će mi malo koristiti!” Drugim riječima, Crnogorci su više voljeli da umru od gladi radi slobode, nego da budu privilegovano roblje… STIZALE VOJSKE ZA VOJSKAMA Protiv hrabre, neustrašive, vatrene i prkosne Crne Gore, kretala se vojska za vojskom, stizao pohod za pohodom, sve dok, najzad, cijelo područje tog malenog, kamenitog planinskog pojasa nije bilo doslovce natopljeno krvlju. Godine su prolazile, generacija za generacijom ratnika se borila i umirala, žestoki sukob je bijesnio. Gospodar je nasljeđivao gospodara i predvodio svoje Crnogorce pokazujući najviše tradicije svoje rase svojom vlastitom, ličnom hrabrošću. Sultan za sultanom je slao vojske protiv minijaturnog kraljevstva, ali iako su Turci nanosili velike gubitke i vršili pokolje, ne jedna, već sve vojske su bile odbacivane niz fatalnu smrtonosnu padinu prema Jezeru. Kada su ujedinjene hrišćanske sile zaustavile napredovanje u Evropi, počinje najcrnji period u burnim analima Crne Gore jer, oslobođena ratova sa Silama, Turska se posvetila dugom obračunu sa ratnicima Crne Gore. Crnogorcima, kojih je bilo jedva nekoliko hiljada, sa malo municije i bez mogućnosti da je nabave, sultan je ponovo ponudio mir. Nudio je darežljive uslove, mir i sigurnost, čak i prijateljstvo, a zauzvrat tražio je potvrdu da je Crna Gora tek polusuverena država. Vladar Crne Gore je hitno sazvao zbog svog naroda da se odluče između kmetstva, s jedne strane, i nesputane slobode, s druge. Sinovi krša su jednoglasno dali svoj odgovor: ”Ako moramo mrijet’, neka umremo za slobodu, za naše domove, za đecu naše đece!”… Treba spomenuti primjer crnogorske snalažljivosti i inicijative: često, kada nijesu imali ni baruta ni metaka, neprijatelje su ubijali handžarom i zatim iz neprijateljskih fišeklija uzimali potreban barut i metke. Punih pet stotina godina crnogorski gorštaci su se borili do posljednjeg daha, odbijajući sve vrijeme da budu turski vazali. Koliko se zemalja može pohvaliti takvom istorijom i koji narodi imaju takve pretke? ODBACILI I NAPOLEONOVE TRUPE Osim stalnih ratova sa Turcima, Crna Gora je morala da se suočava i sa hrišćanskim neprijateljima. Kada je prvi car Francuza, Napoleon Bonaparta, nezadrživo osvajao Evropu, samo dvije zemlje su mu se suprotstavile. Jedna je bila naša zemlja (Engleska), a druga je bila Crna Gora. Mala Crna Gora se nije ustručavala da prkosi Napoleonu. Kad je njegova vojska bila odbijena, car se razbjesnio i zaprijetio da će promijeniti ime Crne Gore (Montenegro) u Monterosso (Crvena Gora) jer će je natopiti krvlju njenog naroda. Ali, kao i većina ljudi u bijesu mnogo toga kažu, a kasnije uvide da tu prijetnju ne mogu i da izvedu, što bi Amerikanci rekli: ”Having bitten off more than he could chew” (Preduzeti nešto što se ne može izvršiti) – Napoleon je bio prinuđen da napusti Crnu Goru, baš kao i sultan. Crna Gora je bila u ratu do prije tridesetak godina (1878), nepriznata kao država i nacija od strane velikih sila Evrope. Te velike evropske sile su na Berlinskom kongresu prisilile Tursku na razgraničenje sa Crnom Gorom, čime je faktički priznata crnogorska državna nezavisnost. Nije čudo što i danas ovi ljudi nose vatreno oružje. Oni hodaju ponosnim korakom pobjednika i gledaju vas neustrašivo u oči. Moto crnogorske nacije je ”pravo mača” jer je zemlja bila čuvana, a i danas se čuva samo pomoću oružja… NAJMANJA PRIJESTONICA Ako izuzmemo uzbudljive istorijske događaje, u Cetinju nema mnogo toga spektakularnog. Nema impozantnih zgrada kao u Beogradu ili Sofiji, nema pozorišta, prepunih ulica, ni električnih tramvaja ili vozova, u stvari, nema nikakvog saobraćaja, onako kako mi shvatamo tu riječ. Cetinje je, praktično, jedno veliko selo, koje se sastoji od jedne široke ulice, duž koje su poređane niske kuće na dva sprata. Sve je vrlo jednostavno, a kraljev dvor je jedini dostojan tog imena, već i zbog toga što je tu najveća kuća. Dnevni život kraljevske porodice je jednostavan, otvoren i neizvještačen, baš kao i život najsiromašnijih seljaka. ŽIVOPISNE NARODNE NOŠNJE Ono što na stranca ostavlja najjači utisak jeste šarenilo raznolikih živopisnih nošnji koje narod nosi. U prvi mah stiče se utisak da je u toku neki veliki praznik, ali samo posle nedjelju dana boravka u ovoj zemlji, počinje se razumijevati da je ovaj raskošan sjaj jedna od mnogih karakteristika koje odlikuju svakodnevni, običan život ovog interesantnog malog naroda. Mada je crnogorski narod daleko od bogatstva, čak je blizu siromaštva, ljudi ipak ne štede novac za odjeću, vole ukrašavanje, ali imaju i strast za kockanjem, što doprinosi da ovaj viteški, galantan narod bude još siromašniji. Žene se oblače vrlo elegantno. Nose dugačke kapute i pojaseve, slično muškarcima. Ako zamislite sve ljude ove zemlje ovako lijepo obučene, lako ćete sebi dočarati svakidašnji veseo izgled njenih ulica i trgova. NEOSVOJIVE PLANINE Turci su poslali moćnu vojsku i u Crnu Goru, pa stigavši u tu zemlju, smatrali su da nijedan narod, bio on veliki i moćan, a pogotovu nekolicina gorštaka, ne bi mogao da ustane protiv njih. Sinovi Crne Gore napustili su plodne doline i bogate pašnjake oko Skadarskog jezera i povlačili se u planine, gdje su nalazili sigurnost. Tu su osnovali svoju prijestonicu – u Cetinjskom polju, zaštićenu obručem šiljatih planinskih vrhova. Urođeno gostoljublje naroda U Crnoj Gori ima, na žalost, vrlo malo starih spomenika kulture – kojih je bilo mnogo – jer su česti upadi Turaka uništili gotovo sve njihove tragove. Na Cetinju je najstarija građevina Manastir, sazidan od kamena, smješten na sivim stenama, iznad koje se uzdiže kameni toranj – kula, uz koju se pelo pomoću gvozdenih klinova, na kojima su se nalazile odsječene turske glave. Još ima mnogo ljudi na Cetinju koji se sjećaju tog teškog vremena. U Manastiru Crnogorci sahranjuju svoje kraljeve. U njemu živi vladika. Svako jutro, u zoru, može se vidjeti kralj Nikola kako vrši službu božju na grobovima svojih predaka. Ispred Manastira se nalazi niz teških topova – ratni plijen iz posljednje bitke – i pogled na njih izaziva veliko zadovoljstvo stanovnika. Duž albanske granice nailazimo na ljude koji pored revolvera nose i pušku, nož i handžar (dugačak težak mač), kao i mnoge municije. ”Čovjek bez oružja je čovjek bez slobode” – ovdje je dobro poznata uzrečica. POPULARNOST “GOSPODARA” Kralj Nikola često zaustavlja ponekog čovjeka na ulici i kontroliše njegovo oružje, pa, ako slučajno nađe da je prljavo, ili bez municije, kazna je izuzetno stroga, jer je kralj Nikola u tom pogledu nepopustljiv. Kao vrhovna glava svog borbenog naroda, nasljednik duge linije ratnika-kraljeva, kralj Nikola i izgleda kao narodni vođa. On je visok, kao i većina ovih ljudi, širokih ramena, i pored svojih sedamdeset dvije godine, prav je, a pokreti su mu odlučni i snažni kao u mladog čovjeka. Dolazeći na prijesto u dvadesetoj godini, kralj je posmatrao svoju zemlju kako izlazi iz mraka i napreduje do časnog položaja među narodima. Tokom mnogih godina vodio je svirepe borbe sa Turcima, predvodeći svoje ratnike. U vrijeme mira, trudio se da obnovi svoju voljenu zemlju, kao diplomatijom sa silama Evrope, tako i ličnom organizacijom oskudnih izvora malog kraljevstva. On je odličan strijelac puškom i pištoljem i savršen u ophođenju sa ljudima. Jedan strani ministar je šaljivo primijetio da ni ptičje gnijezdo ne bi u Crnoj Gori palo, a da kralj ne naredi da se ono ponovo vrati na isto mjesto. Govori se da kralj poznaje svakog svog podanika po imenu, a da ga ovi sa velikim poštovanjem nazivaju svojim ”gospodarom”. Najsiromašniji seljak može slobodno dobiti prijem kod kralja i ispričati mu bilo kakvu nepravdu koju je doživio, ubijeđen da će ista biti ispravljena. I ja sam, sa najvećim zadovoljstvom posmatrao kralja kako drži neformalno jutarnje suđenje na stepenicima svog skromnog dvora, obučen u narodnu nošnju, sa nekoliko svojih ”perjanika” kako se zove njegova odabrana tjelesna garda… Sve do skora kralj je dijelio pravdu na taj jednostavan način, ali su se slučajevi toliko namnožili da su prevazišli mogućnosti njegove lične pažnje, te je osnovao sudove i odredio sudije. O vrijednosti i obimu riješenih odluka ovih sudova govori i to da su čak i Muslimani, kao i Albanci iz mjesta van granica, radije donosili svoje slučajeve na suđenje crnogorskim sudijama, nego da im sude muslimanske sudije. Kralj Nikola je veoma poštovao Englesku. Bio je izuzetan miljenik kraljice Viktorije, koja ga je lično odlikovala… ZAČARANO OKAMENJENO MORE Napuštajući Cetinje, jedan jedini drum se penje visoko iznad crvenih krovova male prestonice, sledeći vijugav i strm pravac uslijed uvijek istog sivog stijenja. Najviša tačka je dobro poznata Bella vista (Lijep vidik), vidikovac, koji je, zaista, jedan od najljepših u Evropi. Posmatram fatalnu padinu u čijem su se grebenastom zagrljaju toliko puta Turci i Crnogorci tako žestoko borili. S obje strane puta pred našim pogledima pojavljuje se fantastični i groteskni oblici šiljatih rascjepkanih planinskih vrhova, a iza njih nove, sve veće i više, planine. U podnožju leži sjajna, srebrnasta površina okupana suncem, površina Skadarskog jezera, u čijem zaleđu su sniježno bijele planine Albanije, koja je prebivalište naroda koji se ubraja u najratoborniji od svih brojnih Sultanovih podanika. Talas za talasom beskrajnih planina dižu se i padaju na horizontu, u imaginaciji liče na začarano okamenjeno more, sa rascjepkanim, dubokim serpentinima povezanim grebenima. Tu i tamo srijećemo grupe Crnogoraca koji se, vraćajući se svojim kamenim domovima, kreću gipkim koracima, njišući se u hodu – muškarci naprijed, a za njima žene koje vode mazge. Na oko hiljadu metara iznad Rijeke Crnojevića nalazi se jedna mala kafana, uslijed stijenja, gdje se zadržavamo radi kratkog odmora. U momentu kada sam ušao u skroz praznu prostoriju, pred mene su stavljene boca rakije i šoljica kafe; kako ništa nijesam poručio želio sam objašnjenje. Čovjek koji me poslužio pokazao mi je dvojicu ratnika u uglu. ”Oni su to naručili za vas” rekao je smiješeći se. UROĐENO GOSTOLJUBLJE Tako je to u ovoj maloj jedinstvenoj zemlji, gdje svuda nalazimo na tako mnogo pažnje i gostoprimstva, i gdje će čovjek, makar bio na ivici bankrotstva, posljednjom parom častiti stranca, ne očekujući bilo šta zauzvrat. Sve se to radi tako jednostavno, iz urođenog gostoljublja ovog naroda, koji ponekad zaboravlja da kod stranca postoji granica izdržljivosti, te sam, poslije nekoliko tura pića, pristojno pobjegao.Svaki ratnik koga sretnemo, posmatra nas neustrašivo, pravo u oči. ”Moja zemlja je i vaša, tražite šta želite”, i njegovo ponašanje i držanje odaju stvarni ponos Crnogoraca i gdjegod stranac da se nađe, ako je neka kuća u blizini, on može samo da zakuca na vrata i da otkrije “svoj” dom.Izvanredna crta crnogorskog karaktera je apsolutno poštenje. Najveća uvreda koja može da se nanese nekome je ako se taj nazove lopovom. Navešću jedno strogo pravilo u kome nema ni trunke pretjerivanja, a to je: ako neki čovjek izgubi kesu zlatnika, prva osoba koja naiđe i nađe je, stavlja je na kamen pored druma, tako da je onaj koji je izgubio može lako naći – samo treba da se vrati istim putem. Lopovluk se smatra isto tako teškom manom kao i kukavičluk. Ako Crnogorac utvrdi da mu je sin jedinac kukavica, on neće oklevati da ga ubije, tako da će vam crnogorski djačak ozbiljno reći da je junak, мada još ništa nije uradio da takvu titulu zasluži, jer on to smatra kao časno naslijeđe kroz dugu liniju ratničkih predaka, i ako bi ikada nastala potreba, on sigurno zna da neće iznevjeriti tu titulu. DETALJI IZ CRNOGORSKE PRIJESTONICE Na velikom otvorenom pazarnom trgu, a to je odlika svih crnogorskih gradova, dok sunce sija nepodnošljivom žestinom, seljaci koriste hlad koji im pružaju razlistale krošnje drveća. Na Cetinju postoje dvije osobito lijepe zgrade, ruska i austrijska ambasada, kao i nove kasarne. Imaju i malo pozorište koje radi nekoliko nedjelja u ljetnjoj sezoni. Kralj, poznati pjesnik, napisao je mnoge lijepe ode i komade koji se daju u pozorištu. Kuće raznih vladinih službi su male, dvospratne zgrade. Neobično je vidjeti državne grbove iznad uzanih vrata tih skromnih kuća. U pošti, službenik koji prodaje marke ili preuzima telegrame, nosi istu živopisnu narodnu nošnju, sa revolverom, zadjenutim za pojas, tako da ga svako može vidjeti. Nošenje revolvera je uobičajeno u cijeloj zemlji, a jedna od najtežih kazni za jednog muškarca je da bude lišen oružja za bilo koje vrijeme… Postoji mala, dobro snabdjevena bolnica i visoka šкola za djevojke i mlade. Klima je ljeti dobra, мada topla, dok je u osam mjeseci zime veoma hladno i pada mnogo snijega. Izgleda da je svaka druga kuća kafana, gdje se ljudi uveče skupljaju, i мada s vremena na vrijeme popiju dosta velike količine alkohola, oni nikada nijesu bučni. Ne postoje radnje kakve ih mi znamo, u stvari, na čitavom prostoru nećete naći veći komad stakla. Jednostavno, uđete kroz prolaz u mali prostor gdje je izložena razna roba na podu, ili na zidovima, a to su uglavnom odijela, oružje, ručni radovi, šalovi i drugo, a čovjek koji nas služi obično nosi pun revolver i nadvisuje vas za najmanje tridesetak santimetara. CRNOGORSKA VOJSKA Kralj Nikola je osnovao crnogorsku vojsku, koja je zamijenila dobrovoljce. Pravila su vrlo jednostavna. Svaki muškarac od 16 do 60 godina obavezan je da služi vojsku. Oni tu službu vrše skoro instiktivno i zato ne iznenađuje činjenica da je obavezna vojna služba vrlo popularna u Crnoj Gori, a uz sposobne instruktore, ljudi ubrzo postaju odlični vojnici. Poslije četiri mjeseca obuke, obveznici se sa puškama vraćaju svojim kućama, a onda, da bi se obezbijedila djelotvornost i efikasnost, dolaze na nedjeljno vježbanje. Umjesto dugačkih kaputa, sastavnog dijela narodne nošnje, vojnici nose crvene kratke kapute sa kratkim rukavima. Postoji nekoliko činova, prepoznatljivih samo po specijalnim oznakama koje se nose na prednjoj strani malih okruglih kapa… Dječaci u Crnoj Gori su vojnici od trenutka kada prohodaju, stoje upravni i čvrsti, salutiraju sa vojničkom preciznošću, kao da su stara Napoleonova garda… Kada se dječaci u Crnoj Gori svađaju, jedan će dobaciti drugome s krajnjim prezirom: ”Stvarno si junak, ti, čiji je đed umro u krevetu!” To je strašna poruka i taj dječak mora da se postiđeno okrene, ali u duši će se zakleti da će prvom prilikom oprati čast svoje porodice. Posjeta staroj Podgorici Podgorica je glavni trgovački grad Crne Gore. Da nije tako izložen napadima iz Albanije, možda bi bio i prijestonica, jer se svi važni poslovi obavljaju unutar njegovih bijelih zidova. Albanija se ovdje graniči sa Crnom Gorom i мada je, u stvari, dio Turske, sultan ima malo stvarne vlasti nad narodom koji je pola mislimanski i pola katoličko-hrišćanski… Niko ne može reći da je vidio Crnu Goru, sve dok se sam ne upozna sa mješavinom neobičnog života sa kojim se susrijeće na pazarnom trgu Podgorice. ŠARENILO NA PODGORIČKOJ PIJACI Prolaze grupe Albanaca grubog izgleda, obučeni u karakterističnu nošnju, tijesne bijele čakšire, kratak kaput sa bogatim crnim vezom i bijelim fasom; opasani oko struka, preko grudi nose kožni redenik sa dugačkim čaurama punim eksploziva, ali svaka puška ili revolver se ostavlja na granici. Oni nadziru svoju robu, cjenjkaju se sa onima sa kojima bi se, samo kilometar-dva izvan grada potukli do smrti. Lijepe, male muslimanske djevojčice u širokim šalvarama i šalovima drečećih boja, trče tamo-amo, dok njihove majke, po običaju pokrivene feredžama bacaju po neki kratak pogled kroz uzan proret feredže ili ”jašmak”. Turci izgledaju neobično, surovog su izgleda, sa obrijanim glavama, osim jednog pramena guste kose koji se namjerno ostavlja, da bi anđeli poslije smrti imali nešto stvarno da uhvate i odnesu vjernika u raj. Nose crvene fesove, sa kojima vise kićanke svjetloplave boje koje dosežu do ramena. Tu i tamo vide se seljaci koji su sišli sa planina, grubog izgleda, obučeni u teške kabanice od ovčije kože, sa dugačkim zamršenim runom, okrenutim napolje. Vidi se i grupa Cigana, crne kose, živih očiju, koje šaraju uokolo, nemirnih ruku, spremnih za krađu, a za pojasom im viri drška noža upadljivo i prijeteći. Neki ludak trči vrišteći kroz gomilu. Jedan bogalj pokazuje darodavcu svoje unakažene udove. Jedino su Crnogorci naoružani i oholo prolaze kroz masu, ponosnim koracima. Čuje se mješavina čudnih jezika, kao među graditeljima Vavilonske kule. Dva čovjeka gube svoje dobro raspoloženje i žale za svojim revolverima. Albanac je svoj morao da ostavi na granici. Crnogorac je naoružan, ali ni u bijesu ne zaboravlja životno pravilo: nenaoružan Albanac je bezbjedan, jer nijedan Crnogorac ne puca u nenaoružanog čovjeka. Nekoliko grubih riječi, i zavađeni ljudi se rastaju. Jedan od njih, može i da se nasmiješi, ali to ne znači da se ova dvojica, ako bi se našla izvan grada ne bi do smrti potukla, a zatim nažalost, i njihovi rođaci… Na pijaci, stotine drvenih rezgi, stenju pod teretom raznovrsnog voća, koje je vrlo jeftino: bostan, sladak i ukusan, breskve, šljive, predivno grožđe itd. Podgorica se u to vrijeme strogo poštovala kao neutralno područje i ljuti neprijatelji bi se mogli sresti licem u lice bez posljedica; samo se munjevito izmjenjuju pogledi i lagano udari po revolveru, što je dokaz neprijateljstva, koje bi prije ili kasnije imalo traginač završetak. Podgorica je podijeljena na dva dijela rijekom Ribnicom. Kada su Crnogorci oslobodili Podgoricu, stari dio grada, od Turaka, pijaca se preselila na travnata polja, na drugoj strani rijeke, te je tako nastao novi gad u koji su postepeno prenijeti svi trgovački poslovi. Šetajući se kroz turski dio grada, vidimo da je skoro sasvim razrušen. Ulice su strme, loše kaldrmisane, a masivni zidovi, koji su vjekovima branili grad, o kojima se nekada toliko vodilo računa o njihovom održavanju, raspuknuti su na hiljadu mjesta… POGLED NA POLITIKU Turci su u srednjem vijeku osvojili veliki dio evropskog kontinenta, ali od trenutka kada je njihova moć počela da slabi, morali su da se odriču oblasti jedne za drugom; jedino se postavljalo pitanje ko će posjedovati ove povraćene zemlje, što je bio uzrok i još uvijek jeste, velikog trvenja među evropskim silama. Srbija, Rumunija i Bugarska su ponovo stekle slobodu i nezavisnost i zajedničkim dogovorom Evrope, dozvoljeno im je da postanu odvojene kraljevine; мada su nominalno nezavisne, one su ipak u velikom stepenu pod nevidljivom kontrolom njihovog jednog ili drugog susjeda, Rusije ili Austrije, iza kojih stoje Francuska i Njemačka. Hrišćani u Bosni i Hercegovini su se pobunili protiv turske vlasti, ali je pobuna ugušena, a seljaci masakrirani. Da bi zaustavili teška zvjerstvo, Austrija je poslala svoju vojsku preko granice i, čineći to, spasla hiljade vrijednih i nevinih života. Velike sile su se sastale u Berlinu da odluče šta bi trebalo učiniti i, naravno, da ne dozvole Turcima povratak u ove krajeve, pa su ih predale Austriji kao nagradu za njene usluge, a u isto vrijeme potvrdile slobodu Crnoj Gori. Taj ugovor se naziva Berlinski mirovni ugovor, o kome smo tako mnogo slušali. Austrija je učinila čuda za nekad nesrećne crnogorske susjede. Izgradila je puteve i željezničke pruge, osnovala škole i sudstvo, tako da danas hrišćanin i Turčin mogu da žive zjedno i složno, uz savršenu jednakost i nepristrasnu pravdu za sve, pa su mnogo srećniji nego što su ikada bili pod turskom vlašću. Na taj način austrijski orao je zario svoje kandže u znatan dio bogatog Balkana, a ruski medvjed zbog toga stalno mumla. OD ISTOG SLOVENSKOG JEZGRA Srbija, Crna Gora i Bugarska potiču od istog slovenskog jezgra kao i Rusija, govore skoro isti jezik i pripadaju istoj, pravoslavnoj crkvi, tako da Rusija, dajući novac svojim malim prijateljima na Balkanu, zauzvrat ubire plodove čvrstog savezništva, kojim zaustavlja austrijsko napredovanje. Sada se mogu lako razumjeti stvarne snage koje su sve određenije u vezi sa sadašnjim Balkanskim ratom. (Knjiga je publikovna u Londonu 1913. godine – prim. prevodioca). Mada su Turci držali ove zemlje u Evropi skoro 500 godina, oni su, u stvari, azijatski narod koji, kao takav, ne može da polaže nikakvo pravo na ove prostore, osim prava stečenog oružjem. Sve dok su održavali vojničku efikasnost, njihova vlast je bila sigurna, ali u toku posljednjih nekoliko decenija podležu velikom raspadanju, gotovo bismo mogli reći podliježu svojoj vlastitoj revoluciji. Stari sultan Abdul Hamid je svrgnut, a otvorila se nova partija čiji je naziv Mladi Turci. Rezultat je bio neopisiva korupcija u obje stranke, naročito u vojnoj službi, koja je daleko nadmašila korupciju iz vremena starog režima. Male balkanske kraljevine, vidjeći da njihovi nemilosrdni i nekada nesavladivi neprijatelji slabe, odlučile su da se udruže u naporu i da za sva vremena oslobode svoju braću u Makedoniji i Albaniji, potpomognute od strane Grčke i da srede mnoge stare račune. Ko će izvesti prvi udarac? Trenutno je postojalo oklijevanje četiri velike sile, sve dok Crna Gora nije hrabro stupila na arenu i opalila pucanj na poziv u jedan veliki pohod koji će materijalno izmijeniti kartu Evrope. Nema potrebe da detaljno opisujem čudesne rezultate rata i veoma tešku i ozbiljnu lekciju o žarkom patriotizmu i savršenoj organizaciji koja su dovela do sloma Turske u Evropi, zauvijek. STRAHOVITA I PORAZNA OSKUDICA Ja se ovdje bavim samo udjelom Crne Gore, koja je po prvi put bila napadač, a Turci branioci. Zapisujem činjenice o strahovitoj i poraznoj oskudici koja se graničila umiranjem od gladi, o teškim i surovim vremenskim prilikama, pod kojima je Crna Gora morala da ratuje. Kako je oskudna bila bolnička oprema i sredstva, tako da se starac koji se razboli, već smatrao mrtvim. Kada bude zaključen mir, Crna Gora će tražiti Skadar da bi proširila svoje granice i pripojila sebi cijelo Skadarsko jezero. To će značiti znatno proširenje i ovim dobitkom Crna Gora će ponovo steći zemlju koju je Turčin dugo držao. To će biti velika pobjeda kralja Nikole, koji će svoje zemljake učiniti nacijom poštovanom među nacijama i koji više neće biti mala skupina ratnika, stalni plijen neprijatelja, već će ih, sa učvršćenimi proširenim granicama voditi u veliku i slavnu budućnost, kako i dolikuje najhrabrijima među balkanskim zemljama. NAJLJEPŠE ŽELJE CRNOJ GORI Izrazimo našu najiskreniju i najvatreniju želju i nadu za budućnost, koja će donijeti blagostanje uz pomoć naše moderne civilizacije, a koja neće zasijeniti starinske vrline Crne Gore. Daleko je bolje da njeni sinovi ostanu kao što su uvijek bili, neporočni i štedljivi, pošteni i hrabri, nego da upijaju socijalne trzavice njihovih naprednijih susjeda. Zar je od važnosti njihov osoran govor i njihovo grubo držanje, ako je Istina njihova parola, a Poštovanje njihov cilj? Neka ljubomorno čuvaju i zadrže svoju živopisnu nošnju, kao znak poštovanja i priznanja sjaju svojih predaka, jer, čineći to, stalno će se podsjećati na najkvalitetnije izvore iz kojih je Crna Gora izrasla. Ni naš kralj Artur, ni njegovi vitezovi Okruglog stola, ne bi mogli da se pohvale uzvišenijim ciljevima, časnijim i čistijim životima od onih kojima su živjeli Veliki Stari Junaci Crne Gore. |
Be the first to comment