Mr sc. Ivan Jovović:
BARSKI GLAGOLJSKI MISAL, 120 godina od prvog izdanja
Knjaz se u pismu papi poziva na Zmajevića
Crnogorsku hiljadugodišnju povijesnicu, složenu po svojoj civilizacijskoj strukturi, uglavnom prepoznajemo po brojnim ličnostima i obilju raznovrsnih sukoba i ratova, na kojima bi nam mogli pozavidjeti mnoge države i narodi. Međutim, previše proizvedene istorije na tako malom prostoru manifestuje se u nemogućnosti njenog apsorbovanja kod značajnog dijela crnogorske populacije, u čijoj kolektivnoj memoriji je mnogo prisutnija ona događajna od kulturne istorije.
Jedan od mogućih razloga takvog stanja su neproduktivne institucije, koje djeluju bez utvrđene nacionalne strategije u ovoj oblasti. Nasuprot spomenutog procesa, postoje vrijedni pojedinci i nevladine organizacije koje svojim entuzijazmom i odgovornim odnosom prema kulturnoj baštini pokušavaju nadomjestiti birokratizovano djelovanje crnogorskih institucija kulture. Najbolja potvrda navedenog stava jeste luksuzno opremljeni reprint Barskog ili Parčićevog glagoljskog misala na staroslovenskom jeziku (Treće izdanje, Rim, 1905.) u suizdavaštvu NVO „Ivan Mažuranić “ i Fonda za manjine Crne Gore. Reprint izdanje ima posebno značenje, jer se radi o veoma rijetkoj knjizi, nedostupnoj široj javnosti.
Iako je ratnički mentalitet Crnogoraca trajna identifikaciona odrednica, često zaboravljamo i ostale segmente našeg nacionalnog habitusa, poput brojnih tragova materijalne i duhovne kulture naših predaka. Kada je u pitanju pismenost na slovenskom jeziku, akademik Pavle Mijović smatra da je autentičnost duha crnogorskog čovjeka najbolje očitovana u „Ljetopisu popa Dukljanina“, „Oktoihu“ i „Gorskom vijencu“, gdje svako od navedenih djela nastaje na onim istorijskim razdjelnicama koje su bile od presudnog značaja za očuvanje identiteta crnogorskog naroda u svim fazama njegovog razvitka. Ujedno one svjedoče da knjiga na crnogorskom prostoru nije bila incident kulture.
Da bi spoznali društvene okolnosti koje su uslovile nastanak Barskog misala na glagoljici iz 1893. godine, neophodno je razmotriti najdublje slojeve naše duhovnosti, kako bi shvatili da povratak glagoljice krajem XIX vijeka u Crnoj Gori nije bila neutemeljena projekcija crnogorskog knjaza i dijela ondašnjeg hrvatskog katoličkog episkopata. Prva od gore spomenutih knjiga, Ljetopis popa Dukljanina nastala je u okrilju najstarije žive duhovne institucije na crnogorskom tlu Dukljansko – barske nadbiskupije. U buli pape Klementa III 1089. godine kojom je utemeljena nadbiskupska katedra u Baru, vidimo da se pod crkvenom vlašću barskog nadbiskupa nalaze manastiri Latina, Grka i Slovena. U doba Dukljanskog kraljevstva ova duhovna institucija zauzima centralno mjesto u društvenim procesima na ovom dijelu Balkana, zbog čega je u u jednom trenutku prepoznata kao Primaria Sedes (Prvoprijestolnica) hrišćanstva cijelog slovenstva. To je razlog što su barski nadbiskupi još u XIII stoljeću počeli da nose titulu archiepiscopus Sclaviniensis – prvi put zabilježene 1256. godine.
Treba napomenuti da ni u Rimu ni u Carigradu nijesu blagonaklono gledali na proces kulturne emancipacije južnoslovenskih naroda. Odluke Splitskog sabora 925. godine nanijele su težak udarac slovenskom bogoslužju, pobjedom popova latinaša nad glagoljašima. Književnik Miloš Crnjanski u tim saborskim odlukama nalazi osnov budućih nesporazuma među južnoslovenskim narodima, vidjeći poraz popova glagoljaša kao neprovratnu izgubljenu nit povezivanja katoličanstva i pravoslavlja. Ipak, u istorijskoj nauci preovladava mišljenje da u primorskim latinskim biskupijama južno od Neretve nema tragova progona slovenske liturgije.
Još početkom X vijeka u basenu Skadarskog jezera postojale su slovenske crkve u kojima se obavljala književena i prepisivačka djelatnost pod uticajem Ohrida i Rima. Slovenska literatura u Duklju dolazila je iz Ohrida (rasadnika glagoljice), i prvenstveno se odnosila na biblijske tekstove, dok su djela religiozne dogmatike dolazila iz Rima. Uostalom, pop Dukljanin, odnosno nadbiskup Grgur barski kaže na početku „Ljetopisa “ da ga je preveo sa slovenskog na latinski jezik, dok iz autorovog izlaganja zaključujemo da je bio upućen u život i djelo slovenskih prosvetitelja sv. Ćirila i Metoda. Iako izvornik „Ljetopisa popa Dukljanina“ nije sačuvan na slovenskom jeziku, dosadašnja istraživanja ukazuju da je latinska verzija prepisana sa glagoljskog predloška.
Staroslovenski jezik je tokom srednjeg vijeka smatran za jedan od sakralnih jezika pri katoličkoj crkvi u Duklji/Zeti, s obzirom na to da je papa Inoćentije IV 1248. godine dao saglasnost barskoj nadbiskupji da latinska služba prevede na staroslovenski jezik. Iako je slovenska liturgija do skorašnjih dana imala dosta protivnika u katoličkoj crkvi, ali i izvan nje, rimska kurija se nije protivila slovenskom bogosluženju u onim dijecezama u kojima je ono stoljećima bilo utemeljeno, odnosno za čijom su upotrebom postojale duhovne potrebe vjernika i klera. Na to ukazuju i kodicili papa Benedikta XIV i Pia VI u drugoj polovini XVIII vijeka, kojima se ponovo omogućava upotreba slovenske liturgije u barskoj nadbiskupiji, kao i u nekim drugim krajevima Dalmacije. Zato među crkvenim mobilijarom u primorskim župama barske dijeceze nailazimo na misale na slovenskom jeziku, o čemu svjedoči izvještaj barskog nadbiskupa Frana Borzija 1795. godine. Međutim, iz spomenutog izvještaja ne doznajemo da li su misali štampani glagoljicom ili ćirilicom (bosančicom), budući da je Kongregacija za širenje vjere u Rimu još 1627. godine odobrila upotrebu tih crkvenih knjiga na primorju za potrebe katolika slovenskog porijekla. Sličan slučaj je i sa pastirskim pismom barskog nadbiskupa Marina Bicija 1610. godine, upućenim barskom kleru i vjernicima na slovenskom jeziku, ali nepostojanje izvornika onemogućava konkretna saznanja o pismu kojim je napisana ta poslanica.
Za vrijeme Otomanske uprave barska nadbiskupija je teško devastirana u duhovnom i materijalnom pogledu. Sve škole pri crkvama i samostanima bile su zatvorene. Obnavljanje prosvjetne djelatnosti katoličke crkve u Starom Baru (naselje Gretva) vezujemo za 1845. godine, kada je otvorena konfesionalna škola, u kojoj su djeca podučavana pismenosti i vjeronauku na slovenskom jeziku.
Tek potpisivanjem Konkordata između Knjaževine Crne Gore i Svete stolice 1886. godine stvoreni su preduslovi za reafirmaciju barske nadbiskupije. Koristeći povoljne spoljnopolitičke prilike poslije potpisivanja konkordata, knjaz Nikola u dogovoru sa nadbiskupom Milinovićem i J.J.Štrosmajerom nastoji da isposluje saglasnost Svete Stolice oko upotrebe staroslovenskog liturgijskog jezika u katoličkoj crkvi u Crnoj Gori. U obrazloženju svoga zahtjeva za uvođenjem staroslovenskog jezika, knjaz Nikola ističe u svom pismu papi da je on prvi slovenski vladar koji je sa Svetom stolicom potpisao konkordat, pri tome konstatujući da bi potpisani konkordat imao potpunu primjenu ako bi u njegovoj državi božja služba bila na staroslovenskom jeziku.
U svom obraćanju papi, knjaz Nikola evocira uspomene na istorijski razvitak katoličke crkve na ovim prostorima, osobito u primjeni slovenske liturgijske službe, gdje spominje slovenske misionare sv. Ćirila i Metoda, čijom je zaslugom slovenski jezik uvršten među sakralne jezike. S tim u vezi on napominje papi jednu značajnu ličnost iz crnogorske crkvene povijesti, barskog nadbiskupa Andriju Zmajevića, koji je između ostalog poznat po tome što je za njegovog pontifikata u barskoj arhidijecezi uveden staroslovenski jezik. Na kraju svoga pisma papi on navodi da uvođenje staroslovenskog jezika ima i državnu i političku konotaciju, jer bi se taj način crnogorski podanici raznih vjera približili jedni drugima, a ujedno katolici bi mogli na maternjem jeziku razumjeti božju službu.
Uvođenje starosloveskog jezika u liturgijski obred katoličke crkve u Crnoj Gori imalo je šire crkveno-političko značenje, što zaključujemo po interesovanju velikih sila, ali i po novinskim člancima u domaćoj i inostranoj štampi. Naročito za ovo pitanje je bio zainteresovan hrvatski katolički episkopat, bez čijeg angažovanja teško da bi se isposlovalo vraćenje slovenske liturgije. Upravo zbog tih širih interesa, papskim kodicilom je Sveta stolica 29.03.1887. godine, nakon više vjekova, ponovno odobrila upotrebu staroslovenskog jezika u katoličkoj crkvi u Crnoj Gori.
U obrazloženju svoga zahtjeva za uvođenjem staroslovenskog jezika, knjaz Nikola ističe u svom pismu papi da je on prvi slovenski vladar koji je sa Svetom stolicom potpisao konkordat, pri tome konstatujući da bi potpisani konkordat imao potpunu primjenu ako bi u njegovoj državi božja služba bila na staroslovenskom jeziku
GLAGOLJAŠI iz barskog kraja Kod katoličkog klera i vjernika u barskoj dijecezi od XVII vijeka nailazimo na sporadičnu upotrebu slovenskog jezika u službenoj i privatnoj korespondenciji, na latiničnom i ćiriličnom pismu, ali ne i na glagoljici. Međutim, ovdje ne možemo zauzeti konačan stav, s obzirom na to da srednjevjekovni arhiv barske nadbiskupije uništen za vrijeme turske uprave, od kaptolskog do samostanskih i župnih arhiva. To je razlog da sva saznanja o ovoj duhovnoj instituciji do druge polovine XVIII vijeka dobijamo posredno, koristeći prvenstveno arhive Rima i Venecije, kao i arhive gradova duž istočnojadranske obale. Tako, na primjer, sredinom XVIII vijeka susrećemo pobornike glagoljštva u zadarskoj nadbiskupiji, čije mjesto rođenja vezujemo za podrumijski kraj. Jedan od popova glagoljaša je don Jure Jović, rođen u Gornjim Šestanima, a obavljao je službu u župi Arbanasi nedaleko od Zadra. Drugi mnogo poznatiji glagoljaš je Ivan Petani (Petanović), rođen u selu Briska u Krajini 1715. godine, koji je kao dječak napustio svoj zavičaj. Bio je imenovan za šibenskog biskupa, ali kao glagoljaš nije odgovarao latinaškom dijelu zadarskog nadbiskupskog kaptola, pa je zbog intriga bio primoran da papi vrati oznake biskupske časti. Međutim, papa ga je ubrzo imenovao za rektora zavoda u Loretu (Italija), najznačajnijem katoličkom studijskom centru za bogoslove sa južnoslovenskog etničkog i jezičkog prostora.
Uspjeh, uprkos tome što je samo jedan pop znao glagoljicu
Na zahtjev crnogorske vlade i hrvatskih intelektualaca, a za potrebe crnogorskih katolika, Kongregacija za širenje vjere u Rimu je pristala odštampati liturgijske knjige na građanskoj ćirilici, ali se ruska diplomatija suprotstavila toj odluci, videći u tome nove zakulisne radnje rimske kurije.
Istovremeno sa objelodanjivanjem papskog kodicila koji se odnosio na upotrebu staroslovenskog jezika, bečka vlada i njen poslanik pri Vatikanu, grof Paar, preduzeli su korake kako bi pokrenuli papu da povuče ovu dozvolu. Ali sve što je austro-ugarska diplomatija mogla da postigne bilo je obećanje pape Lava XIII da Crna Gora dobijenu koncesiju nikako ne proširi na slovenska područja Habzburške monarhije.
Austro-ugarski poslanik pri Vatikanu u jednoj studiji i prilično nediplomatskim vakabularom optužuje Vatikan za političku kratkovidost, pri tome, smatrajući inicijatora, tj. glavnog krivca za realizaciju ove ideje đakovačkog biskupa J. J. Štrosmajera. U stvari bečka vlada je strahovala od panslavističkih snaga pri katoličkoj crkvi u Češkoj, Slovačkoj i Hrvatskoj, jer su se pribojavali da te snage ne zahtijevaju ona ista prava koja je Sveta stolica priznala Crnoj Gori.
Svakako da je ova odluka rimske kurije imala mnogo šire okvire nego što je to bila barska nadbiskupija, ali pojedini istoričari, u zahtjevu knjaza Nikole vide i čisto lokalne interese za uvođenje staroslovenske liturgije u katoličkoj crkvi u Crnoj Gori. Jedna od tih pretpostavki počiva na tvrdnji da je crnogorski knjaz putem slovenskog bogoslužja htio postepeno da slavizira Albance katoličke vjere. Međutim, više je vjerovatno da je njegova glavna ambicija bila da kod domaćih katolika, kao i onih na južnoslovenskim prostorima borbom za slovensku liturgiju stvori simpatije za sebe i crnogorsku dinastiju i da pokaže da će on kao eventualni vladar neke buduće južnoslovenske državne formacije biti tolerantan i naklonjen pripadnicima rimske crkve.
Iako je papa Lav XIII svojim kodicilom 1887. godine riješio pitanje oko upotrebe staroslovenskog jezika u barskoj nadbiskupiji, pokazalo se da ovo pitanje u potpunosti nije skinuto sa dnevnog reda, jer je postojao problem kojim pismom (ćirilicom ili glagoljicom) treba štampati staroslovenske crkvene knjige. To je poslužilo kao osnov za bezrazložno odugovlačenje štampanja Misala, koje se proteglo na više godina. U pozadini je stajao austro – ugarski pritisak na rimsku kuriju, što je stvaralo nezadovoljstvo kod knjaza Nikole i nadbiskupa Milinovića.
Nakon urgencije knjaza Nikole i nadbiskupa Milinovića, papa Lav XIII je ostao na svojim ranijim stajalištima, pa je posebnim kodicilom 15. 03. 1890. godine odobrio štampanje crkvenih knjiga glagoljicom za barsku nadbiskupiju.
Dozvolom papske kurije više nije bilo prepreka za štampanje Misala, a glavnu aktivnost na realizaciji ovog projekta je preuzeo nadbiskup Milinović. Iz njegovog pisma upućenog tadašnjem ministru prosvjete i crkvenih poslova Jovanu Pavloviću saznajemo da se Milinović konsultovao oko izrade Misala sa najviđenim hrvatskim naučnicina toga doba, i tom je prilikom ovlastio Dragutina Antuna Parčića u stručno-organizacionim i tehničkim poslovima u vezi s pripremanjem i štampanjem Misala. Prvobitna zamisao da se Misal štampa u Zagrebu bila je u potpunosti neostvariva, jer pobornici te ideje nijesu mogli izboriti njeno ostvarenje. To je uticalo da se štampanje Misala otegne do sredine 1893. godine. Primjerak Misala štampanog u Rimu nadbiskup Milinović je svečano uručio knjazu Nikoli, a kardinal Rampola je takođe poslao primjerak ministru spoljnih poslova, javljajući mu da će štampanje Misala biti završeno do kraja godine, kada će preostali tiraž poslati u barsku nadbiskupiju. Takođe, Milinović je s odobrenjem i blagoslovom pape Lava XIII poslao na poklon i jedan primjerak ruskom caru Aleksandru III posredstvom ruskog poslanika na Cetinju.
Međutim, prvu službu na staroslovenskom jeziku u katoličkoj crkvi u Crnoj Gori trebalo je sačekati još godinu i po dana, tj. do 01. 01. 1895. godine. Bogosluženje u katedrali u Starom Baru je ciljno održano na mlado ljeto i datum svečane mise se poklapao sa godišnjicom oslobađanja Bara od Turaka. U Glasu Crnogorca ovaj događaj je zabilježen u članku pod naslovom “Sa barske svečanosti”. Na početku ovog novinskog članka prisutne su istorijske reminiscencije u pogledu upotrebe staroslovenskog jezika, dok su najveće zasluge pripisane knjazu Nikoli i nadbiskupu Milinoviću za realizaciju ovog svetog cilja. Iz reportaže zaključujemo da su država i crkva ozbiljno pristupile organizaciji ove svečanosti. “Ima već četiri pet dana da se čine pripreme u ovdašnjoj varoši za mnoge predstavnike iz svih krajeva naše mile domovine. Nemilosrdna priroda na naše veselje se nije obazirala, nego svoje sile, kišu i vjetar upotrebila – ali badava. Naš ministar predsjednik g. Vojvoda Božo Petrović i pored sve te prirodne nepogode, sa svojom svitom juče je prispio. Ovdašnja varoš bila je zastavama iskićena, a barska Arci-biskupija, zastavama i raznim vjenčevima od lovorike. U crkvi pri bogosluženju, bilo je naroda od sve tri vjeroispovjesti, da, koliko god što je crkva prostrana, u njoj narod nije mogao stati, nego je i avlija oko crkve dosta punana bila.” Po obavljenoj misi, svečanost je nastavljena u nadbiskupskom dvoru, uz prisustvo najviših predstavnika političke vlasti i delagacija crnogorskih gradova. Svoj tekst posvećen ovim svečanostima u Baru, izvještač Glasa Crnogorca završava sljedećim riječima: “Ko god razumije ovog događaja svak će reći: daj Bože da se u čovječanstvu rađaju i dugo žive muževi, koji su kao rimski Papa Lav XIII i crnogorski knjaz Nikola I, pa takvim duhovima Bože daj izvršioca njihovih poduzeća, kao što je današnji barski prabiskup o. Šimun Milinović.”
Zbog strahovanja austro-ugarskih vlasti da bi Misal mogao biti prodavan u slovenskim biskupijama Habzburške monarhije, austro-ugarski poslanik pri Vatikanu je otkupio skoro cjelokupni tiraž Misala, zbog čega je samo 4-5 primjeraka poslato u Crnu Goru. Međutim, i da je u dovoljnom tiražu dopremljen i pušten u Crnoj Gori Misal ne bi riješio pitanje bogosluženja na staroslovenskom jeziku. Radi se o tome što crnogorska katolička provincija nije imala dovoljno popova glagoljaša koji bi se njome služili. Jedino gdje je primjenjivanja staroslovenska služba u Crnoj Gori bila je barska crkvena opština, a jedini poznavac glagoljice među klerom barske nadbiskupije bio je opat Metod Radić.
Ipak, glagoljanje u katoličkoj crkvi u Crnoj Gori na razmeđi XIX i XX vijeka nije dalo nekog značajnog rezultata, s obzirom na to da je u pitanju bila lingvistička regresija u odnosu na nekadašnji srpsko–hrvatski jezik. Staroslovesnki liturgijski jezik, koji je u srednjem vijeku Južnim Slovenima bio jednako blizak i razumljiv, nije mogao naći jače uporište u širim narodnim masama, zbog izmijenjenih društveno–političkih okolnosti, pa otuda njegova disfunkcionalnost u svakodnevnom životu. Zato Barski misal iz 1893. godine možemo označiti kao sociolingvistički relikt davno minulih stoljeća, mada, u konačnici, i kao neuspjeli politički projekat njegovih inicijatora. Uprkos tome, Misal na glagoljici je trajna zaloga prijateljstva crnogorskog i hrvatskog naroda, čije štampanje je obogatilo zajedničku ćirilo-metodsku riznicu kulturnog blaga ova dva naroda. Kako se približava stodvadesetogodišnjica od njegovog prvog izdanja, stvara se obaveza za dostojno obilježavanje ovog jubileja, ne samo unutar barske nadbiskupije već i od strane referentnih institucija Crne Gore i Hrvatske.
Misal na glagoljici je trajna zaloga prijateljstva crnogorskog i hrvatskog naroda, čije štampanje je obogatilo zajedničku ćirilo-metodsku riznicu kulturnog blaga ova dva naroda. Kako se približava stodvadesetogodišnjica od njegovog prvog izdanja, stvara se obaveza za dostojno obilježavanje ovog jubileja, ne samo unutar barske nadbiskupije već i od strane referentnih institucija Crne Gore i Hrvatske
ŠTROSMAJER: “Nesreći našoj uzrok je rascjepkanost” U jednom pismu od 26. 12. 1889. godine, biskup Štrosmajer povodom ovog pitanja savjetuje knjaza Nikolu na strpljenje, ukazujući mu na bezrezervnu lojalnost nadbiskupa Milinovića. Na kraju spomenutog pisma, Štrosmajer crnogorskom knjazu saopštava stvarne razloge odugovlačenja štampanja Misala, riječima koje bezmalo imaju proročki karakter: “Nesreći našoj uzrok je rascjepkanost, razdvojenost i rastrojnost naša. Naši neprijatelji o tomu rade, da u rascjepkanosti uvjek slabi ostanemo. Najveća nam je pak nesreća što smo mi sami u duši rascjepkani i razdvojeni a naši vječiti neprijatelji iz svih sila nastoje, da nam dušu i srce otruju i da nas jednoga od drugoga razdvoje. Vjera nam je sveta s jedne to jest pravoslavne i s druge to jest katoličke, divna ona s jedne i druge strane strane na ljubav i slogu opominje. Mi Slavjani na jugu Bog sam znade kakvu ćemo sudbinu dočekati. Od dvoga jedno ili drugo: ostat na vijeke razdvojeni, tako da nam je smrt i propast konačni udes; ili ćemo svi što nas je na balkanskom poluotoku združiti se tako da nam je konačni udes život, sloboda, pobjeda i slava.”
Dnevna novina “Vijesti”, jun 2012. godine
