Muhabet bihorske i druge priče – Zumbera Muratovića


Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista



Knjiga “Muhabet bihoreske i druge priče“  istaknutog bošnjačkog autora Zumbera Muratovića predstavlja značajan doprinos savremenoj bošnjačkoj i crnogorskoj književnosti, istražujući bogatstvo narodne tradicije i humora Bihora kroz širok dijapazon priča koje pokrivaju različite teme – od humorističnih anegdota i lokalnih legendi do priča o svakodnevnom životu i istorijskim događajima. Muratović koristi kratku priču kao formu koja omogućava uvid u živote običnih ljudi, njihove izazove, radosti i načine na koje humor i zajedništvo pomažu u prevazilaženju teškoća. U uvodu, Muratović razmatra kratku priču kao sredstvo koje pruža dublji uvid u ljudsku prirodu i društvene odnose od opširnijih tekstova, naglašavajući važnost humora kao univerzalnog ljudskog obilježja i sredstva za očuvanje duha zajednice. Priče u zbirci variraju od šaljivih do dirljivih, često se oslanjajući na usmenu tradiciju i lokalni govor, čime se čuva autentičnost narativa i promoviše kultura Bihora i Bošnjaka.

Autor kroz priče ističe značaj muhabeta (druženja i razgovora) kao sredstva za jačanje veza unutar zajednice, pokazujući kako zajednička snaga humora i dijeljenje priča može premostiti razlike i teškoće. Ova knjiga, stoga, nije samo zbirka anegdota ili lokalnih priča; ona je odraz života u Bihoru, njegovih ljudi, njihove mudrosti, duhovitosti i snage. Analizirajući ovu zbirku, možemo uočiti kako Muratović mudro balansira između lakoće humora i težine životnih iskustava, čime zbirka dobija na univerzalnosti i relevantnosti. Njegove priče služe kao podsjetnik na snagu ljudskog duha, važnost zajedničkog života i vrijednosti koje dijelimo bez obzira na geografske ili kulturološke razlike. Osim toga, kroz priče o lokalnim običajima, istoriji, i karakterističnim ličnostima, Muratović doprinosi očuvanju kulturnog identiteta Bihora i Bošnjaka, čineći ovu zbirku dragocjenim zapisom kulturne baštine.

Posebno mjesto u njegovom opusu zauzimaju priče koja se bave suživotom različitih etničkih i vjerskih zajednica u Sandžaku, istražujući kako ovaj jedinstveni mozaik kultura utiče na identitet regije. Kroz priče o zajedničkim običajima, vjerskim tradicijama, i svakodnevnom životu, Muratović prikazuje Sandžak kao mjesto susreta i dijaloga među različitostima. Zumber Muratović je pisac koji je svojim djelima postao glas Bihora, Petnjice i Sandžaka, prenoseći njihov duh na stranice koje ne samo da oplemenuju, već i inspirišu. Kao istaknuti pisac, publicista, istoričar, i istraživač, on ostaje neumorni čuvar naslijeđa svog kraja, čija djela predstavljaju most između prošlosti i sadašnjosti, pozivajući na razumijevanje, poštovanje, i ljubav prema bogatstvu različitosti koje obogaćuje naš svijet.

Priča “Presuda“, pruža duboki uvid u tradicionalno društvo Bihora krajem osmanske vlasti, istražujući teme pravde, zajedništva, i obnove. Ova kratka priča, smještena u 1908. godinu, odmah uvodi čitaoca u dramatičan događaj – ubistvo koje Salem Rujović, kmet iz Lagatora, počini, kao i na njegovu dugogodišnju robiju u Turskoj. Povratak Salema u njegovo selo nakon pada turske vlasti 1912. godine i njegovo suočavanje s posljedicama svojih dela čine srž narativa. Salem Rujović kao centralni lik simboliuje složenost moralnih izbora i posljedica koje ti izbori nose. Njegova likova sudbina oslikava tragičnu ironiju – povratak kući koja više ne postoji. Osim toga, Salemov lik istražuje temu odgovornosti i pokajanja, vidljivu kroz njegovu spremnost da proda skoro svu svoju zemlju kako bi platio “krv“ i time izmirio porodicu ubijenog. Motiv zajedništva i međusobne pomoći predstavlja drugu ključnu temu priče. Uprkos svojoj izolaciji i gubitku, Salem i njegova porodica doživljavaju solidarnost i podršku zajednice. Ovaj motiv reflektuje tradicionalne vrijednosti bihorskog društva, đe se teškoće prevazilaze zajedničkim naporima. Muratović koristi jednostavan, ali efektan narativni stil koji odražava stvarnost života u Bihoru. Priča je ispričana linearno, sa fokusom na Salemov povratak i njegove napore da obnovi život za svoju porodicu. Autorova sposobnost da prenese emotivnu težinu situacije, bez prekomjerne sentimentalnosti, omogućava čitaocu da istinski osjete težinu Salemovih iskustava. Priča “Presuda“ ne samo da istražuje lične dileme i tragedije već i baca svjetlo na šire društvene i istorijske kontekste. Priča tako postaje medijum kroz koji Muratović komentariše transformaciju društva i promjene koje dolaze sa padom osmanske vlasti. Kroz Salemovu priču, Muratović implicitno postavlja pitanja o prirodi pravde, mogućnosti iskupljenja, i značaju zajedničke podrške u teškim vremenima. “ Presuda“ se može čitati kao introspektivno djelo koje koristi individualnu priču da bi rasvijetlilo univerzalne teme i podstaknulo razmišljanje o ljudskoj prirodi, društvenim normama i mogućnostima za pomirenje i obnovu. Muratovićeva sposobnost da ispreplete lokalne specifičnosti sa opšteljudskim temama čini ovu priču ne samo značajnim književnim djelom, već i važnim dokumentom vremena i mjesta koje opisuje.

Humoreska “Svoj posao“ nudi duhovit uvid u lokalne običaje i karakteristike jedne zajednice, kroz prizmu Zaima Kočana, karakternog milicionera koji kombinuje svoje profesionalne obaveze sa ličnim stavovima i vjerskim navikama. Ova kratka, ali sugestivna priča, istražuje granice između lične i profesionalne odgovornosti, ali i način na koji ljudi usklađuju svoje dužnosti sa sopstvenim uvjerenjima i običajima.

Priča “Medo Ćeman“  na površini se može činiti kao jednostavan događaj iz života jednog čovjeka tokom Drugog svjetskog rata. No, dublje posmatrano, ova priča otkriva složenost međuljudskih odnosa, mudrost u suočavanju sa potencijalno opasnim situacijama i pruža uvid u zajedničke izazove koje su ljudi prolazili nezavisno o vjerskoj pripadnosti. Priča se odvija u teškim vremenima Drugog svjetskog rata, kada su stanovnici Bihora, Bošnjaci bili prisiljeni na dugotrajne i opasne puteve u potrazi za hranom. Ovi istorijski okviri postavljaju pozornicu za Ćemanovu avanturu, stvarajući atmosferu napetosti i neizvjesnosti. Centralni događaj priče odvija se kada Medo nailazi na grupu pravoslavaca u selu Polica. Njihovo upozorenje “Stoj!“ i pitanje “Jesi li Bošnjak?“ sugerišu na napetosti između zajednica koje su karakterisale vrijeme nevremena. Međutim, Medo Ćeman je sa odgovorom; “Jesam, nijesam! Šta si? Medo Ćeman“ ne samo da pokazuje njegovu snalažljivost i humor, već i prenosi dublju poruku o identitetu i pripadnosti. Ovim odgovorom Medo neutrališe potencijalnu prijetnju, umjesto da se definiše po etničkim ili vjerskim linijama, on se predstavlja svojim imenom, čime naglašava svoju individualnost iznad kolektivnih identiteta. Medova sposobnost da izbjegne konfrontaciju koristeći duhovitost i pamet ukazuje na mudrost koja prelazi granice i situacije. To je odraz njegove sposobnosti da vidi izvan ograničenja postavljenih od strane društva u kojem živi, pokazujući da humor i ljudskost mogu premostiti duboke podjele. Priča “Medo Ćeman“ također ilustruje važnost razumijevanja i poštovanja među različitim zajednicama. Iako su vremena bila teška i odnosi napeti, Medova interakcija sa pravoslavcima u selu Polica pokazuje da su ljudske veze i međusobno poštovanje mogući čak i u najtežim uslovima. Kroz ovu priču, Muratović nas podsjeća na snagu ljudskog duha, mudrost koja se može pronaći u humoru i značaju individualnog identiteta iznad etničkih ili vjerskih etiketa.

Priča “Učenici putnici“ dokumentaristički oslikava jedan segment svakodnevnog života u Petnjici sedamdesetih godina XX vijeka pružajući uvid u teškoće sa kojima su se suočavali učenici sela koja nisu imala srednjoškolske ustanove. Ovaj narativ nije samo odraz prošlih vremena, već i svjedočanstvo o izdržljivosti, posvećenosti obrazovanju i zajedništvu među učenicima. Sedamdesete godine prošlog vijeka obilježene su mnogim socijalnim i ekonomskim promjenama u bivšoj Jugoslaviji, ali infrastrukturni nedostaci u ruralnim područjima, kao što je Petnjica, i dalje su predstavljali veliki izazov, posebno u kontekstu obrazovanja. Priča ilustruje kako je nedostatak srednje škole u Petnjici prisiljavao učenike na svakodnevna putovanja autobusom do Berana, što je bilo posebno otežano tokom zimskih mjeseci kada su snježne padavine često blokirale puteve. Uprkos teškim uslovima, učenici su često završavali u školi sa mokrom obućom, ali nisu dopustili da ih to obeshrabri. Ova priča pokazuje snagu volje i izdržljivost mladih ljudi u težnji za obrazovanjem i boljom budućnošću. Priča “Učenici putnici“ dokumentaristički je važna jer ne samo da čuva sjećanje na jedan segment života u prošlosti, već služi i kao inspiracija za buduće generacije, pokazujući važnost obrazovanja, snagu zajedništva i važnost lične odgovornosti. Ova priča je podsjetnik na vrijednosti koje su važne bez obzira na vremenski period u kojem živimo.

Priča “Delegacija Petnjice kod kralja Nikole“ pruža dokumentaristički pogled na istorijski trenutak koji ilustruje interakciju između lokalne zajednice u Petnjici i vlasti Crne Gore nakon propasti Osmanskog carstva 1912. godine. Ova priča osvjetljava specifičnu epizodu u širem kontekstu promjena koje su se događale na Balkanu u tom periodu, posebno u odnosu na vjerske slobode i odnose između različitih etničkih i vjerskih grupa. Padom Osmanskog carstva, Crna Gora je proširila svoju teritoriju, a s tim su došle i promjene u vladanju i upravljanju novim područjima, uključujući i Petnjicu. U to vrijeme, nova vlast je često donosila propise koji su uticali na tradicionalni način života lokalnih zajednica, posebno bošnjačkih. Naredba crnogorske vlasti da se ne uči ezan sa minare i zabrana otvaranja džamije sve dok se oko nje ne zasadi četinar predstavlja jedan od takvih izazova. Ova mjera, koja se može interpretirati kao pokušaj ograničavanja vjerskih praksi, izazvala je nezadovoljstvo među Bošnjacima u Petnjici, pdsotičući ih na organizovanje delegacije koja će iznijeti svoje pritužbe direktno pred kralju Nikoli. Odluka Mula Dželaludina da organizuje delegaciju i otputuje na Cetinje kako bi razgovarali sa kraljem Nikolom pokazuje visok stepen inicijative i odlučnosti među članovima zajednice da zaštite svoja prava. Putovanje preko Andrijevice i Trešnjevika pješice do Cetinja takođe ističe fizičke napore i posvećenost ovog poduhvata. Susret delegacije s kraljem Nikolom i njegova naredba vlastima Berana da se ne smije vršiti pritisak i teror nad Bošnjacima, omogućavajući im slobodu vjeroispovijesti, predstavlja važan trenutak koji potvrđuje mogućnost dijaloga i razumijevanja između vlasti i manjinskih zajednica. Ova epizoda takođe reflektuje složenost odnosa između centralnih vlasti i lokalnih zajednica u novoformiranim državnim granicama nakon osmanske vlasti. Priča “Delegacija Petnjice kod kralja Nikole“ ne samo da dokumentuje specifičan istorijski događaj, već i osvjetljava šire teme kao što su vjerska sloboda, etnički i vjerski odnosi,  važnost dijaloga i međusobnog razumijevanja za rješavanje konflikata. Ova priča je vrijedan dokument vremena koji pruža uvid u izazove s kojima su se suočavali Bošnjaci u Crnoj Gori početkom XX vijeka. kao i u njihovu sposobnost da se organizuju i zalažu za svoja prava.

“Muhabet bihoreske i druge priče“ Zumbera Muratovića jeste literarna arabeska tkana od bogatog tkanja ćilima Bihora i njegovih stanovnika, koja se proteže kroz različite društvene, istorijske i lične okolnosti, obogaćena dramom i neizostavnim humorom. Ova knjiga sa svojim živopisnim likovima i epizodama predstavlja ne samo dragocjeno štivo u očuvanju kulture i identiteta Bihora Bošnjaka već i svedočanstvo o arhaičnom jeziku i običajima koji su oblikovali svakodnevicu ovog kraja. Kroz jednostavne i kratke priče, Muratović uspijeva da prenese snažne i univerzalne poruke, potvrđujući se kao emisar Bihora čija je misija trajno sačuvati brojne životne priče i uspomene. Među mnogim pričama koje ova knjiga sadrži, nalaze se one koje istražuju različite aspekte života u Bihoru. “Bajram Hodžić u Bihoru“ donosi priču o tragičnoj sudbini jednog čovjeka i načinu na koji je zajednica reagovala na njegove postupke. “Šeftaga“ i “Izbjeglica iz Kolašina“ istražuju teme preživljavanja i identiteta u teškim vremenima, dok “Bošnjak po imenu“ i “Halal“ naglašavaju važnost imena, tradicije i međuljudskih odnosa. Priče kao što su “Kapa zna“ i “Muslihuni“ otkrivaju lokalne priče i istorijske događaje koji su oblikovali kolektivnu svijest Bihoraca, dok “Pečalba“ i “Štafeta mladosti“ osvjetljavaju životne puteve i mladenačku težnju za boljim životom. “Kupovina krave“ i “Muslimanluk“ prikazuju svakodnevne izazove i humor koji se nalazi u običnim situacijama, dok “Živio Zekan“ i “Kundačenje“ istražuju lokalne običaje i vjerovanja. Priče poput “Ljepotica“ i “Spasioci“ dotiču se univerzalnih tema ljubavi i herojstva, dok anegdote poput “Svi liče na Kasa“ i “Odriješene ruke“ reflektuju humor i mudrost uočljivu u međuljudskim odnosima. Kroz “Braća po mlijeku“ i “Niću Titu, niti Draži“ Muratović istražuje političke i društvene dileme, dok “Ako koza mekeće, ne mekeće rog“ i “Pao napon“ predstavljaju svakodnevne peripetije sa kojima se suočavaju stanovnici Bihora. Završne priče poput “Beranski nasilnici“ i “Strašilo otišlo kući“ kao i “Zavičajne staze – Bihor 2012“ i “Pokretna biblioteka u Bihoru“ pružaju dublji uvid u društvene promjene i kulturne inicijative koje su oblikovale savremeni Bihor, dok “Petnjica nakon referenduma“ i “Đavole šta činiš“ reflektuju političke i socijalne dinamike koje su uticale na ovaj kraj. “Prosci “ donosi priču o ljubavi, tradiciji i promenama koje dolaze sa modernizacijom. Sve ove priče zajedno čine mozaik života u Bihoru, prikazujući njegovu bogatu prošlost, izazove savremenog doba.

Zumber Muratović je uspio istkati bogatstvo emocionalnih tekstura i duboku introspekciju u svakodnevne situacije i karaktere Bihora. Kao autor on  je u svojim pričama često istraživao složenost ljudskih osjećanja i odnosa kroz prizmu pejzaža i društva, Muratović se okreće bihorskom okruženju, njegovim ljudima, njihovim tradicijama i specifičnim načinima života, nudeći čitaocima ne samo priče o mjestu i vremenu već i o univerzalnim ljudskim temama. Muratovićeva sposobnost da u kratkim pričama uhvati suštinu života u Bihoru, sa svim njegovim ljepotama i izazovima, odražava se u njegovom maestralnom korištenju jezika i detalja koji oživljavaju svakodnevne scene i likove.  Muratović koristi bihorski pejzaž i kulturu kao pozadinu za istraživanje dubokih emotivnih stanja, moralnih dilema i društvenih pitanja. Muratovićeva knjiga je puna humora i topline, istovremeno su i dokument vremena koje čine most koji spaja prošlost sa sadašnjošću, pokazujući kako se tradicionalni način života suočava sa savremenim izazovima. Ovaj pristup ne samo da čini njegove priče izuzetno čitljivima i privlačnim za širok spektar čitalaca, već i osigurava da se kulturno naslijeđe Bihora očuva i prenese budućim generacijama. U svojoj knjizi, Muratović, dokazuje da kratka priča može biti snažno sredstvo za istraživanje ljudske prirode i društvenih fenomena, pružajući uvid u složenost postojanja kroz prizmu malih, ali značajnih trenutaka i odluka. Njegove priče, bogate detaljima i nijansama, svjedoče o životu u jednom specifičnom kutku svijeta, ali istovremeno odjekuju univerzalnim istinama i iskustvima, čineći Muratovića ne samo hroničarom Bihora već i istaknutim piscem kratkih priča na sceni Evrope.

Na svom radnom stolu, zapisah rečenice koje su odjekivale duboko u meni, utkane iz srži ovog čarobnog kraja. „U tkivu bihorskih planina i dolina, među šumovitim predjelima i bistim vodama, potocima i rijekama, pronašao sam neiscrpnu riznicu priča koje duša čuva; Bihor i Bihorci su kao stara, dobro poznata knjiga čije stranice mirišu na dom. Oni su živi svjedoci vremena koja dolaze i prolaze, čuvari tradicije koja ih uči snazi, ponosu i neprolaznoj ljubavi prema zemlji koja ih je rodila. Bihor nije samo geografski pojam, već domovina srca, đe se svaka staza, svako kamenje i svako drvo prepliću u beskrajnu priču o pripadnosti, odanosti i beskonačnoj ljubavi prema zavičaju.“ A te čarobne priče nam je ovaj put prenio veličanstveni Zumber Muratović.

“PRESUDA“

Godina je bila 1908., turska vlast već je bila na izdisaju kada je kmet iz Lagatora, Salem Rujović, počinio ubistvo. Osuđen je na dugogodišnju robiju i odveden u Tursku na izdržavanje kazne. Sa padom turske vlasti 1912.godine, Salem je dobio dozvolu da se vrati u svoje Lagatore. No, kada je stigao, zatekao je svoju porodicu u jednom seoskom podrumu jer su mu vlasti, u sklopu kazne za ubistvo, zapalile kuću. Mještani pokušavaju pomiriti Salema i porodicu ubijenog, ali za to je potrebno platiti „krv“. Salem prodaje gotovo svu zemlju, sa sinovima Galjanom i Hamdijom nastavlja živjeti bez kuće i s vrlo malo zemlje. Uz pomoć komšija, rođaka i prijatelja, poput Rastoder Hasima i Đula, Salem ponovno dobija krov nad glavom.

“SVOJ POSAO“

Zaim Kočan je radio u policiji nakon Drugog svjetskog rata. Volio je popiti i nikada se nije ženio. Kada je radio na njivi, često bi zastao i odmorio se kada bi čuo ezan. Međutim, kada je radio kao milicioner, nije prestajao s poslom čak ni kada bi čuo ezan. Jedne prilike prijatelj Sabit ga pita:

– Kako to, Zaime, za istu situaciju imaš različite pristupe?

– Svako neka obavlja svoj posao – odgovori Zaim.

MEDO ĆEMAN

Tokom Drugog svjetskog rata, Bihorci su se suočavali s teškim izazovima. Nedostajalo je oružja i hrane, pa su često pješačili do Peći, udaljenog preko 60 kilometara, kako bi nabavili žito koje bi nosili nazad u Bihor. Uprkos napetim odnosima između pravoslavaca i muslimana u to vrijeme, trgovina se ipak odvijala između njih. U potrazi za hranom, Medo Ćeman se našao u pravoslavnom selu Polica.

– Stoj! – povikao je neko od pravoslavaca.

Medo se ponašao kao da nije čuo.

– Stani, hej ti! – ponovio je neko drugi. – Jesi li Bošnjak?

– Jesam, nijesam! – odgovorio je Medo.

– Šta si?

– Medo Ćeman – odgovorio je i nastavio svoj put.

Dok su Poličani nagađali što je čovjek rekao, Medo se već udaljio prema Vrbici.

UČENICI PUTNICI

Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Petnjici nije bilo srednje škole, pa je mnogo učenika moralo putovati autobusom do Berana kako bi nastavili školovanje. Bilo je to vrijeme puno izazova, ali i lijepih trenutaka. Zimi, kada bi snijeg zavejao put, autobus često nije mogao proći niz Stenice, kasnio ili izostao. Učenici starijih razreda krenuli bi pješice do Stenica, a neki su čak nastavljali put pješice sve do Berana, nadajući se da će autobus ipak stići. U takvim situacijama, završavali su u školi s mokrom obućom. Jedan od takvih događaja doživjeli su učenici: Muratović (Ljutvije) Zumber, Muratović (Feha) Esad, Ardrović (Reka) Munir, Muratović (Džanka) Ćazim…

DELEGACIJA PETNJICE KOD KRALJA NIKOLE

Nakon propasti Osmanlija u Petnjici 1912. godine, postojala je džamija u kojoj je služio imam Hodžić Mula Dželaludin Džele. Crnogorska vlast je naredila da se ne uči ezan sa minare i zabranila

otvaranje džamije sve dok se oko nje ne zasadi četinar. Nezadovoljan takvim postupcima vlasti, Mula Dželaludin organizovao je svoje prijatelje i džematlije, ispred džamije. Odredili su delegaciju koja će otići na Cetinje da se žali kralju Nikoli. Delegacija, koju je vodio Mula Dželaludin, krenula je pješice preko Andrijevice i Trešnjevika. Kralj Nikola je primio sedam članova delegacije, među kojima su bili Kočan (Gana) Hašin, Kršić (Rahmana) Galjan, Muratović (Bahta) Zumber, jedan Ličina i dvojica Latića. Kralj je Mula Dželaludinu osigurao sobu za odmor, vodu i lavor za obavljanje abdesta. U sobi je odmarao sve dok kralj Nikola nije napisao naredbu vlastima Berana da se ne smije vršiti pritisak i teror nad Bošnjacima, već ih pustiti da slobodno žive.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


nine − two =