Kratka bilješka o Nevenki Mihovilić Komatina
Profesor hrvatskog jezika. Bavi se književnom kritikom. Vodi Dramsku grupu Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ iz Zagreba. Živi i radi u Zagrebu.
Kao zajednički projekt izdavačke kuće Antibarbarus iz Zagreba, Ulcinjske Plime i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, u ediciji Zelene sveske, upravo je izašla iz tiska knjiga Nade Zogović Bukilić u kojoj su tiskane dvije drame: Karusel i Prstenje. Kako suvremena drama danas, pojednostavljeno rečeno, živi trostrukim životom: kao književno djelo, kao kazališna predstava i sve češće kao predložak za televizijsko ili filmsko ostvarenje, mogli bismo pomisliti da dramska umjetnost upravo doživljava renesansu, no nije baš tako. Upravo spomenute drame Nade Bukilić pojavile su se na crnogorskoj kulturnoj sceni dosta davno i to na neuobičajen način. Dramsko ostvarenje pod nazivom Prstenje 2000. g. nagrađeno je kao najbolji scenarij na natječaju TV CG za tv-seriju, a drama Karusel doživjela je 2004. g. premjernu kazališnu izvedbu na sceni Tivatskog centra za kulturu. Od tada je, kao što vidite, prošlo niz godina do njihove pojave u konačnom tiskanom obliku.
Nada Zogović Bukilić, Karusel
(Jedna žena- jedna sudbina: Jelena Savojska)
Napisati dramu o povijesnom junaku/junakinji izdignutoj na razinu nacionalnog simbola velik je izazov, ali i hrabrost. Upravo takva djela dočekuju se s izuzetnim zanimanjem i s još većim očekivanjima te su stoga izložena i oštrijoj stručnoj kritici. Poznata hrvatska književna kritičarka Sanja Ničinović u svojoj studiji o povijesnoj drami s čuđenjem se pita što tjera književnike da pišu drame kojima se ionako predviđa kratak kazališni vijek. Ovoj drami ide u prilog što se pojavila u vrijeme kad se na ovim našim prostorima upravo javlja potreba za djelima s nacionalnom i povijesnom tematikom. Osim toga ona obrađuje vječito intrigantnu temu o svjetski poznatom kraljevskom braku i o ljupkoj princezi crnogorskog porijekla, pa se možda baš zato ovoj drami predviđa dug život.
Riječ je o doista zanimljivo pisanoj povijesnoj romansi u dramskom obliku koja bi mogla postati omiljeno literarno štivo. Iako odstupa od klasične dramske strukture, ipak ima odlike zanimljivog i dinamičnog teksta koji se lako čita, a pored toga otkriva nam raskošnu prirodu jedne naše sunarodnjakinje koja se tako uspješno nosila s kraljevskom ulogom da se popela na sam prag svetosti. Djelo se sastoji od dva dijela/dva čina i ima dvoslojnu građu, tj. zbivanja se odvijaju na dva nivoa koja omogućuju izmjenjivanje dviju radnji, što predstavlja velik dramaturški izazov, ali djelu daje dinamičnost i svježinu.
U prvom je planu dramski sukob ostarjele kraljice Jelene koja živi u progonstvu, s jedincem i prijestolonasljednikom Umbertom oko očevih memoara, u kojima je zabilježena povijest ljubavi i obiteljska drama kraljevskog para. Ta po obimu skromna, a uvjetno rečeno glavna radnja, jer drama bi se mogla i drukčije tumačiti, isprekidana je raskošnijim scenama vraćanja u sretne dane kraljevske obitelji, u vrijeme duhovnih i moralnih uzleta kraljice Jelene. Izmjenom mjesta i vremena radnje, vraćanjem u prošlost mijenja se osnovni ton i raspoloženje, a kroz žive dijaloge postupno se otkrivaju protagonisti i antagonisti onog prošlog svijeta koji su psihološki i socijalno okarakterizirani, nešto kroz dijaloge, a još više u opširnim i scenaristički preciznim didaskalijama.
Djelo je pisano suvremenim jezikom s izrazitim otklonom prema regionalnom idiomu kod lika našijenca, perjanika, koji je u djelu predstavnik jednog dalekog, tuđeg i bizarnog svijeta.
Neki su dijalozi dramski napeti ( Jelena – Umberto ml.; jelena – kraljica Margareta ), neki nadahnuti i duhoviti ( Jelena – kralj Umberto; Jelena – Perjanik) ili pak lirski ( Jelena – Vitorio Emanuel, Jelena – barun fon Manerhajm ) neki nalikuju na kozeriju pa se čitaju sa zanimanjem.
Dobro se rasvjetljavaju odnosi u kraljevskoj obitelji dok se šire društvene prilike tek agoviještaju.. Autorica posebno uranja u bogat unutrašnji svijet kraljice Jelene, postupno gradi njen psihološki i moralni portret. Njena profinjena suptilnost, iskonska snaga, ali i ženska odnosno majčinska ranjivost dokaz su kako autorica umije majstorski iznijansirati psihologiju ženskoga lika. Jelena Savojska ima sve atribute romantične heroine i apsolutno dominira od početka do kraja drame. Bojim se i pomisliti kako je tumačiti ovaj lik na sceni zahtjevan glumački i dramaturški zadatak, osobito kad se uzme u obzir naizmjenična dobna transformacija lika, pa suvremeni dramski pisac mora promišljati i o toj dimenziji svoga djela. Moram napomenuti kako raduje pomisao u kolikoj pak mjeri drugi mediji, televizija i film, mogu iskoristiti ovakav stvaralački pristup. Pročitala sam negdje izjavu redatelja koji je postavio ovu dramu, kako ga ne bi smetalo da je u drami naglašeniji povijesni okvir zbivanja, no meni se čini da je tu postignuta prava mjera jer bi nas otklon prema povijesti mogao udaljiti od glavnoga cilja/ideje da se kroz lik glavne junakinje izrazi kolebanje između želje za društvenom afirmacijom i tradicionalne samozatajnosti, kolebanje između potrebe za romantičnom i strasnom ljubavlju te supružničkog trpljenja. Drama nema buran završetak, emocije se stišavaju i predajom memoara mladom Umbertu završava se još jedna kraljičina dilema, dilema između dužnosti prema suprugu i kruni i ljubavi prema jedincu sinu. Zanemarujući povijesnu dimenziju svoga čina, ona se ipak okreće sinu mireći se sa sudbinom: Sad će svak pisati istoriju kako bude želio. O svima nama…I istine više neće biti…Niko neće znati ko smo stvarno bili.
Nada Zogović Bukilić, Prstenje
U drami Prstenje ispričana je surova priča koja se odigrava u jednom imaginarnom svijetu za koji autorica kaže: Ovo nepostojeće selo napravljeno je od nepostojećih kuća i domova nepostojećih ljudi……Vrijeme radnje ipak je određeno. Radnja se zbiva na prijelazu iz 1915. u 1916 g., u nešto više od mjesec dana, dok je sam završetak smješteni u rano poratno proljeće. Već na početku djela čitatelju postaje jasno da je ovdje riječ o scenariju koji se neosjetno pretvara u slikovito i zanimljivo literarno štivo.
U uvodnim didaskalijama otkriva se detaljno oslikan scenski prostor osniježenog eksterijera negdje u bespuću crnogorskih planina s kolonama ranjenih boraca i seoskih žena koje se susreću i mimoilaze. Taj surovi eksterijer pomalo nas podsjeća nas krležijanske ekspresionističke ratne slike. Već tu se iz sumornog totala izdvaja u srednjem pa u krupnom planu lik mlade žene, glavne junakinje, koja sasvim suprotno običajima i tradiciji, izbjegava susret s ranjenom bliskom osobom. Već u prvim scenama otkriva se razlog tog čina kojim je autorica na samom početku djela grubo moralno obilježila svoju tragičnu junakinju Julku. Ona je oličenje nesretne i neshvaćene žene iz naroda koja se odlikuje vanjskom ljepotom, ali je u duši griješnica i mučenica jer je žrtva neostvarene ljubavi i prigušene strasti.
I ostali likovi okupljeni oko obitelji Kučovića jednako su životni i brižljivo iznijansirani tako da svojim djelovanjem, osobinama, govorom i drugim scenskim obilježjima postaju prepoznatljivi kao tipični predstavnici veristički opisane gorštačke sredine. Ni ova drama nema klasičnu dramsku strukturu, ekspozicija obuhvaća niz slika, od okupljanja povratnika pa do priprema sela za novi odlazak ratnika. Nema vidljivog zapleta iako se napetost povećava dolaskom stranih lica i spoznajom o neizbježnoj pogibelji.
U fabularni tijek uvode se likovi srpskih oficira kao sušta suprotnost naivno-idealističkoj i romantičnoj slici domaćih junaka i ratnika. Slike interijera odlikuju se etnografskim i folklorističkim obilježjima i pokazuju neuljepšanu sliku sela, život u obiteljskoj zajednici, otkrivaju socijalne i moralne odnose te zdravoseljačku muško-žensku psihologiju ličnosti. Nema neočekivanih obrata, već se dramska napetost očituje kroz sukobe među članovima obitelji, socijalne odnose među imućnijim i gladnim mještanima te kroz antagonizam prema došljacima.
Kulminacija dramske radnje prigušena je kao što je prigušena strast i erotika što se osobito izražava pred odlazak na put bez povratka, u scenama bolnog i istovremeno junačkog rastanka. Scene su obojene lokalnim koloritom, zdravljem, junačkom tradicijom i neodoljivom potrebom za ljubavlju. Bogatstvo osjećaja i složenost suživota u zajednici otkrivaju se kroz uvjerljive dijaloge pisane izvornim narodnim govorom, s prepoznatljivim regionalnim obilježjima, jednako kao što su prpoznatljive slike divlje i surove prirode. Isprepliću se idilične scene kraj obiteljskog ognjišta s naturalističkim slikama sirovih strasti, neuzvraćene ljubavi i brutalne smrti. Pred nama se otkriva galerija tipičnih likova koji se plastičnošću mogu usporediti s junacima s poznatih stranica hrvatske i srpske književnosti: zla i sitničava svekrva, tragična i neprilagođena ljepotica, moralno izopačen gospodin oficir, solomonski mudra baba, seoska luda, nepriznato siroče i raskajani intelektualac, povratnik iz bijela svijeta.
Ovaj dramski tekst odiše izvornom poetskom inspiracijom, tematsko motivskom raznolikošću i ljepotom izraza koji je obogaćen pomalo zanemarenim narodnim leksikom. Iako smješteno u imaginarni prostor, okosnica mu je poznato i nemilo ratno doba, stoga dočarava isječak iz povijesti crnogorskog naroda koji odiše ruralnom ljepotom i starinskom patinom. Na idejnom planu nudi nam poruku o neuništivom duhu jednoga naroda, o vječitoj borbi erosa i tanatosa te tragičnoj sudbini malog čovjeka koji umire za tuđe interese. Zato ovaj tekst treba prvenstveno čitati, a onaj tko ove scene i prizore bude snimao imat će veoma složen i osebujan zadatak.