Kraljevsko pozorište Zetski dom – Monodrama “Kod kuće/Kabul”

 

Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju - logo

 
 

U Kraljevskom pozorištu Zetski dom u srijedu, 4. aprila sa početkom u 20h u okviru segmenta MIT-gostovanja predstaviće nam se Narodno pozorište iz Beograda sa monodramom

Tonija Kušnera

“Kod kuće/Kabul”

režiji Željka Đukića,

koju izvodi Dušanka Stojanović Glid, prvakinja je Narodnog pozorišta u Beogradu i za ovu predstavu dobila je prestižnu glumačku nagradu “Miloš Žutić” za 2010. godinu.

Monodramu je izvodila u zemljama regiona, Evrope i u Americi.

Predstava je praznični poklon Kraljevskog pozorišta Zetski dom.

 

Sa portala novosti.com prenosimo komentar Bojana Munjina od 28.07.2014. povodom izvođenja monodrame Kabul na Ljetnim noćima Teatra Exit:

“Trideset četiri kazališne izvedbe na Ljetnim noćima u Zagrebu u organizaciji Teatra Exit bez sumnje predstavljaju respektabilnu brojku. Kao i na vjenčanju, na ovogodišnjem Exitovom ljetnom festivalu bilo je nečeg novog, nečeg starog, nečeg kupljenog i nečeg pozajmljenog, ali to i jest smisao ljetnih uzbuđenja. Taj šaroliki niz, u kojem je osim lakog humora bilo i prvorazrednih predstava, predstavlja najveću vrijednost ovog kazališnog okupljanja. Jedna od takvih iznimnih predstava je i višestruko nagrađivana i hvaljena monodrama “Kabul” Narodnog pozorišta iz Beograda, u izvođenju Dušanke Stojanović Glid i u režiji Željka Đukića. Ono što je u prvom redu uzbudljivo jest tekst Tonyja Kushnera “Kod kuće/Kabul”, koji daleko izvan i iznad politike govori o ovom našem silovanom i izmrcvarenom svijetu.

Već hiljadama godina u tom svijetu teče krv u potocima, pa to turobno mjesto, Kabul, ne predstavlja nešto dramatično novo, nego tek jednu tužnu činjenicu u povijesnom pejzažu loših događaja. Ta slika svijeta kao jedinstvenog mjesta, sa zajedničkom sudbinom, ljubavima, brigama i mržnjom, elaborirana je u Kushnerovom tekstu na poetski, nadrealan i magičan način, bez politiziranja i naknadne pameti. U kazalištu sve ostaje tek na riječima, dok se u dramu ne umiješa glumac: moglo bi se reći da je Dušanka Stojanović Glid Kushnerove riječi zavitlala u nebo i od njih napravila rapsodiju ranjenog čovjeka posvećenog ljubavi prema životu, ljudima i njihovoj historiji. Gledajući “Kabul” možemo šutjeti ili plakati, ali sigurno je da osjećamo kao da smo dotaknuti nekim nebeskim eonom koji čovjeka spaja s univerzalnim i vječnim.

Onako kako nam se predstavila glumica Dušanka Stojanović Glid, tako se glumilo nekada i to onda kada se glumilo najbolje: s velikom energijom, naporom i s dubokom mišlju na ono što se govori i s pažnjom prema onome tko nas sluša. Tako su glumili Ljuba TadićMarija CrnoboriDubravko DujšinMira Stupica i drugi velikani naših scena – nešto od tog dostojanstvenog, moćnog i magičnog osjećalo se u glumi Dušanke Stojanović Glid na zagrebačkim Ljetnim noćima. Ta je glumica prvakinja Narodnog pozorišta iz Beograda, u posljednje vrijeme publika je poznaje po briljantno odigranoj ulozi muslimanske žene iz bosanskog rata u predstavi “Ćeif”, ali i po mnogim drugima (“Majka hrabrost”, “Figarova ženidba”, “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”), kao i po nagradama koje su iza njih slijedile. Potpisnik ovih redova sjeća se pak prvog Eurokaza u Zagrebu 1987. i magične predstave “Buđenje proljeća” u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta i u režiji Harisa Pašovića: bila je to nezaboravna predstava koja je ušla u anale ovog kazališta i ujedno početak sjajne karijere Dušanke Stojanović Glid…

Što je toliko magično u predstavi “Kabul”? Mogli bismo reći da ono što nas najviše potresa jest marginalnost iskaza: samozatajna i neugledna žena, daleko od javne buke i značaja, nošena nekim prigušenim, tek njoj samoj razumljivim žarom, govori o Srednjem istoku, njegovim pričama i tragedijama, ali i o sebi, vlastitim bolovima, fantazijama, obitelji, historiji i sudbini… Taj ton bolećive seoske učiteljice, silno koncentrirane na predmet svoga interesa, ispod čega se krije duboka patnja, ali i ljubav prema ljudima i onome što se dogodilo na Srednjem istoku, predstavlja ključ za katarzu kada je riječ o kršćanima, muslimanima, Amerikancima i Afganistanu, izvan praznog i neobaveznog politiziranja. Ta “ispovijed lude žene” koja, tjerajući nas da vrištimo ili plačemo, želi zagrliti tih tri hiljade godina krvave povijesti i sve te vjere, nacije i prostranstva, čini ovu predstavu iznimnom, a Dušanku Stojanović Glid velikom glumicom”.