Kraljevsko pozorište Zetski dom – “SAN NA BOŽIĆ” u Novom Mestu

 

Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju - logo

 
 

Kraljevsko pozorište Zetski dom u petak, 19. Decembra gostuje u Sloveniji, u Novom Mestu u Teatru Anton Podbevšek sa predstavom rađenom po motivima proze Petra Petrovića Njegoša.

“SAN NA BOŽIĆ”

Režija: Lidija Dedović

Koprodukcija:

san_na_božić-11-13-23 MEĐUNARODNI FESTIVAL KOTOR ART

 KRALJEVSKO POZORIŠTE ZETSKI DOM I

 CRNOGORSKO NARODNO POZORIŠTE

Premijera:

1. avgust 2013. Kotor,
 6.11.2013.g.  Cetinje

 

Dramaturški tim:

Ljubomir Đurković
Lidija Dedović
Jelena Milošević 

san_na_božić-11-13-42Kompozitor:

Ljupče Konstantinov

Scenograf:

Hans Georg Schafer

Kostimograf:

Leo Kulaš


Glumačka podjela:           

san_na_božić-11-13-125 (Large)Srđan Grahovac
Zoran Vujović
Gorana Marković
Ana Vučković
Bojana Malinovska
Gordana Mićunović
Sanja Popović
Karmen Bardak
Miloš Pejović
Petar Novaković
Momčilo Otašević
Jovan Krivokapić
Mira Dobrković

LIDIJA DEDOVIĆ  rođena je 1976. godine u Podgorici. Apsolvirala je engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Diplomirala je režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju 2005. godine sa predstavom ”Bliže” u klasi profesora Egona Savina  i Radmile Vojvodić. Prije diplomske predstave, postigla je zapažen  uspjeh sa prvom cjelovečernjom predstavom ”Final Countdown” po tekstu Saviane Stanesku, u produkciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom. Radila je i kratke forme, dramu Dejvida Fridmana ”Brza brzina” koja je izvedena na festivalu Grad teatar u Budvi 2003. godine i kratki film “Ne znam”.
U Crnogorskom narodnom pozorištu režirala je po tekstu Valentina Krasnogorova predstavu ”Ajmo na seks” koja je godinama bila jedna od najpopularnijih  predstava na repertoaru CNP-a, a 2010. godine režirala je i predstavu “Antigona”. Poslednji projekat radila je u Kraljevskom pozorištu Zetski dom po tekstu Slobodana Šnajdera “Enciklopedija izgubljenog vremena” za koju je dobitnica nagrade na Bijenalu crnogorskog teatra za njabolju reziju, dramski tekst i glavnog glumca. Do sada je radila jos i nagrađenu dječiju predstavu “Dobro drvo” za Gradsko pozoriste i zapazenu predstavu “Žabar“ po tekstu  slavnog Rajnera Fasbindera.
Od pozorišne sezone 2011/12 je umjetnički direktor Kraljevskog pozorišta Zetski dom. 

PETAR PETROVIĆ – NJEGOŠ, rođen je na Njegušima, blizu Cetinja 1. novembra 1813. godine.

Vladika, pjesnik i filozof, naslijedio je Svetog Petra Cetinjskog nastavljajući njegovu državotvorinu i prosvetiteljsku misiju. Njegoševo djela pripada duhu evropskog romantizna, ali je njegov autorski otklon oslonjen na narodnoj poeziji, donio autentičan pečat književnosti XIX vijeka.

Dramski spjev ”Gorski vijenac” i “Lažni car Šćepan mali” kao i filozofski – religiozni spjev “Luča mikrokozma” nesumljivi su vrhunci njegovog djela. Najveći pjesnik Južnih Slovena, jedan od najobrazovanih umova svoga vremena, državnik i izvrstan diplomata, bio je jedan od kreatora “jugoslovenske ideje”. Održavao je duhovne veze sa najvišim evropskim političkim i kulturnim personama svoga vremena, boravio u Italiji, Rusiji, Austriji… Umro je od tuberkuloze 1851. godine u tridesetosmoj godini života, a dvadesetprvoj godini vladavine.

San na Božić je jedna od dvije jedine napisane proze, izuzetno znacajne i vrijedne za njegov opus.

 

san_na_božić-11-13-96 (Large)

 

San na Božić

Noćas u snu pođem u mjesec, i počnem po njemu hoditi. Kada dođem na jedno mjesto poizvišeno, đe bješe jedno slavno strojenije pred kojijem sjeđaše jedan starac, nazovem mu: “Pomoz’ bog!” i on mi odgovori: “Dobra ti sreća, sine.” Veselo i prijatno lice toga starca pozove me, i sjednem kod njega. I odma, kako sjednem, stanem ga pitati strojenije pred kim sjedimo čije je, i tko u njemu živi. Odgovori mi: “Ovo je strojenije opšte, svijeh svjetovah, i u njemu živu dvije stvari, tj. pravda i krivda.” Zamolim ga da pođemo, ako je moguće, da uljezemo u dvoru tom. On mi reče: “Dragovoljno, sine.” Otlen se krenemo i pođemo k dvoru.

Kad do stijenah dođemo njegovijeh, pogledam – ali na njemu nije više do dvoje vratah: jedna velika i svakolika zlatom izvezena i različnijema bojama, koje se ne mogahu od dike gledat; druga mala i tijesna, tako da jedva čoek mogaše posagnut njima uljest. Upita me on: “Đe si voliji priđe da uljezemo?” Ja mu odgovorim: “Ovamo, k ovijema zlatnijema.” A on me ufati za ruku i pojako povikne: “Ne, sine, ne tamo! To je obitelište krivde! No hajdmo sad na ova te su uža.” Otidemo i onijema uskijema jedva u dvor uljezemo. A kad u dvor uljegosmo, otvori ni se jedna prevelika soba, koje se užasna veličina ne mogaše očima pregledat, na srijedu koje bješe posađen prekrasno napravljeni prestol od slonove kosti, na kojemu prestolu sjeđaše prekrasno obučena đevojka u carskijema haljinama, kojoj bješe na glavu kruna, sva izrezana od jednog dragoga kamena, na koju bjehu ove riječi napisate: “Moj je prestol izagnat sa zemlje, ali jopet vječno ostajem pravda pravdom! Ja jesam pravda, i svi na me koji mrze i viču – vječnost će ih nakazati.” Ova velika i besmrtna carica držaše u rukama vjesi (iliti mjerilo) koje ne bjehu ni na jednoj strani nagnute, nego ravno stojahu.

Kada sve to vidimo, onda me isti starac ufati za ruku i izvede me iz one užasne i čudokrasne palate visoke carice, i zbori mi: “Hajde sada, sine, da pođemo u onaj dvor na kojemu jesu ona velikoljepna vrata.” Ja pođem za njim, i uljezemo onijema velikoljepnijema vratima. Kada unutra pogledam, ali eto gomila različitijeh ljudih. Upitam starca koji su ovo, i on mi odgovori: “Ovo su razbojnici, zločinci, pohititelji i razoritelji sirotinjeki i najviši krvopije ljudski”. Tu gomilu ljudih prođemo, pa dođemo u jednu sobicu, ali eto prestol na kojemu sjedi jedna žena pristara kojojzi ne bješe krune na glavi, nego joj stojaše pod nogama; i ona u rukama držaše vjesi, kojizi stojahu nakrivo, zato što u jedan ne bješe ništa, a u jednome bješe jedna aspra kao cekin mletački. Otolen se drugijem krajem kuće vratimo i nađemo u oboru množestvo sirotah, koje plakahu, jaukahu i bijahu se rukama u prsi. Upitamo ih: “Što vi je tako nevolja, ter ste toliko plačem i žalošću razdražene?” One se stanu žalit i različne nepravde prikazivat i krivosuđa koja su učinjena protivu njih u istome dvoru đe se nalazahu. Ali sada već starac, razjareni tolikom žalošću, povika:

“Ej nepravdo, da te već ne bude!
No daj, bože, pravdu među ljude. “

Njegov me glas iz sna probudi. Ustanem i ovo napišem.