“…onda nam preostaje naći se s prijateljima, sjesti i porazgovarati o ovoj majstorski napisanoj knjizi, te s autorom ćaskati kako je u tomu uspio, kako je prikupio građu i kakvim je sve preciznim vagama mjerio tu materiju koja mu je došla ruku i od nje sačinio uzbudljivo literarno štivo, prvoklasnu prozu…”
Mirko Kovač
U četvrtak, 22. novembra 2012. godine, u 19h, u Novinarskom domu – Perkovčeva 2. u Zagrebu, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb uz pomoć Savjeta za Nacionalne manjine, organizuju predstavljanje knjige “Antički gradovi snovi i sudbine” Miraša Martinovića.
Izdavači knjige su: Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Matica crnogorska i Skaner studio.
U predstavljanju knjige učestvuju:
PREDRAG MATVEJEVIĆ
DIMITRIJE POPOVIĆ
LIDIJA VUKČEVIĆ
ŽELJKO PEROVIĆ
MIRAŠ MARTINOVIĆ
DANILO IVEZIĆ
ANTIČKI GRADOVI SNOVI I SUDBINE
Antički gadovi snovi i sudbine predstavljaju priču o dvadesetak istorijski poznatih gradova koji su u raznim periodima trajali na ovim prostorima, a knjiga je nastala kao rezultat opsesije i potrebe autora da pronikne u prošlost i pronađe niti koje je vezuju sa nama danas.
Rekli su o knjizi:
“…U traganju za prošlošću Crne Gore koja ima više civilizacijskih pisama ispisanih njenim licem- gradovi su me pozivali najprije imenima, kasnije svojim ostacima, bedemima, kapijama, stepeništima trgovima. Konačno i svojiom metafizikom, snovima i sudbinama.
To je ono za čime sam tragao godinama- prvobitno sam mislio da istražujem predjele u kojima su bili ti gradovi, ali kada sam stigao tamo, naišao sam na ostake gradova! To je nauci sve poznato, dakle ja nijesam izmislio ništa što nije naučno dokazano. Svaki grad ima ostatke zidine trgove, kapije, neki bar nekoliko kamenova- a jedan- Prapratna-rezidencijalni centar Vojislavljevića nema ni jednog kamena. Začudo je kako je taj grad nestao s lica zemlje… U ovoj knjizi ja se bavim okupljanjem razbacanog kamenja toga grada, u simoboličnom smislu. Ova knjiga i konkretno znači skupljanje krhotina stoljeća, skupllanje krhotina gradova i civilizacijskih ostataka, raznih biljega i rukopisa. U tom smislu ona se identifikuje sa Prapratnom koja oživljava u ovoj knjizi, a kroz nju oživljavaju i civilizacije na prostorima Crne Gore.
-Davna duboka i dugotrajna opsesija ostvarila se u ovoj knjizi. U njoj su oživjeli davno iščeszli gradovi koji su dio naše memorije, u kojima smo mi postojali a eto i danas trajemo…
Autor Miraš Martinović
GOVOR GRADOVA
“…Mirašu Martinoviću je uspjelo da iz ruševina i sivila erudicije izvuče dragocjeni materijal, zlatne niti koje nije dotaklo vrijeme. Svojom imaginacijom, faktima i stvaralačkim umijećem, pronašao je i uspostavio komunikacije, pa su drevni gradovi u ovoj knjizi ponovo oživjeli. Za svaki grad, pišući autentičnu priču, Martinović je pronašao orginalni ključ, otvorio ga, tako da svi ovi gradovi sada, raskriljenih kapija, čekaju da se u njih ponovo uđe…”
Predrag Matvejević
METAFORE
“…Ali je piščevo sjećanje ono koje ispunjava vazduh nad grobovima životnim melodijama. Jedna rijetka metafora, sugestivna, prepuna nade i ja, kao Albanac, zahvaljujem se autoru za univerzalnu divotu sažetu u jednoj priči kao poklon našoj savjesti (u međuvremenu obuzela me radoznalost koliko istine ima u priči, osim sugestivne fantazije).
Strijele i frule, vazduh Martinovićevih pisanja rđa bez milosti strijele, a zadivljujuće obasjava frule.
Čudna sudbina balkanska, gdje pravi kralj ostaje ljepota, koja se iako namučena i oskrnavljena, pretvara u rezervu za budućnost, besmrtno iskustvo. U ovoj knjizi pisac puni grobove zaborava životnom melodijom i beharima zelenog granja prepunog zvjezdanih plodova.
Zahvalan sam Mirašu Martinoviću što je oživio davno nestale gradove i domamio do nas glasove drevnih frula, darujući nas njihovom besmrtnom melodijom.”
Visar Zhiti
GRADOVI
SNOVI I SUDBINE
“…Miraš Martinović je takav čarobnjak, da vaskrsava sve to što je nestalo i da nas kao strpljivi i obaviješteni vodič uvede na ulice, trgove, amfiteatre i bojišta, đe se ponovo začinju one stare ljubavi i oni stari ljudi, đe se trguje i tuguje, čitaju pjesme i smrtne presude. Krv teče u venama; krv se prolijeva u arenama i mi, začuđeni ovom čarolijom, i zaplašeni ovom strahotom, vidimo da vrijeme ne postoji, jer sve je isto, odnosno, sve se ponavlja, samo se mijenjaju imena ljudi, mjesta i bogova.
Ali da nije tako, mi ne bismo razumjeli ni Sumere, koji su prije sedam hiljada godina tugovali nad svojim razrušenim gradovima Urom i Urukom, jednako kao i hrišćani nad ostacima Jerusalima, Španci – Gernike a Njemci – Drezdenske galerije, kada je Gerhard Kelerman zapisao: “Ako je neko zaboravio da plače, naučiće to ponovo gledajući srušeni Drezden”. Da nije tako ne bismo imali iste osjećaje gladi, straha, ljubavi, zavisti i cijela istorija bila bi nam nerazumljiva. Kad smo bili u Kelnu, poslije velikih poplava, da obiđemo katedralu do čijih je dveri bila dospjela voda, viđeli smo na svakih sto metara mostove između Njemačke na jednoj i Francuske na drugoj strani. Te su zemlje često ratovale, a ti mostovi služe da se ratovi zaborave i obesnaže.
Knjige Miraša Martinovića liče na te mostove, s tom razlikom što one ne povezuju samo zemlje već i mnogo više – epohe u istim zemljama.
Čarolija ovih priča nije u iznošenju nama nepoznatih detalja, jer to su legende, nego u svježini motiva koji nas oplemenjuju…”
Akademik
Radoslav Rotković
DA SU VREMENA SRETNIJA
Da su vremena sretnija, posebice za kulturu, knjiga Miraša Martinovića Antički gradovi snovi i sudbine,bila bi dočekana kao prvorazredni događaj, što ona i jest, ali kako više nema žeđi za kulturom, kako više nitko neće probuditi pisca u ponoć i reći mu da je napisao sjajnu knjigu, 
kao što je Bjelinski banuo u kasne sate kod Dostojevskog i rekao mu: “Za Bijele noći neću da čujem, ali su Bijedni ljudi remek-djelo”, onda nam preostaje naći se s prijateljima, sjesti i porazgovarati o ovoj majstorski napisanoj knjizi, te s autorom ćaskati kako je u tomu uspio, kako je prikupio građu i kakvim je sve preciznim vagama mjerio tu materiju koja mu je došla ruku i od nje sačinio uzbudljivo literarno štivo, prvoklasnu prozu. Pa i to je već nešto da se možemo negdje, pod nekim krovom okupiti.
Naša književnost oskudijeva s ovom vrstom proze koja nije samo pripovijetka, zato što se u njoj čuju pripovjedački glasovi, nego je istodobno i esej, potom i znanost, jer pisac kopa u utrobu zemlje mnogim arheološkim alatkama, pa onda antropologija i lingvistika, a nadasve poezija koja slijedi ono što je Miraš Martinović već ostvario u svojim stihovima i dosegao poetski vrh zbirkomNevidljivi ljetopis. Ako bih tražio bliske mu pisce, onda bi to zasigurno bio Predrag Matvejević sa svojim čudesnim knjigama Mediteranski brevijar iKruh naš. Ono što je kod obojice dragocjeno jest precizna stvaralačka erudicija iz koje proistječu rodovi koji se više ne mogu odvajati. To su potrebne knjige, mali leksikoni u kojima je sve vjerodostojno makar bilo izmišljeno. U kojima su priče istinite, ma koliko sličile legendama.
Miraš Martinović otključao je antičke gradove, ulaz je slobodan. Tko ih posjeti, ne mora se bojati da će zalutati u labirintima – ima pouzdan vodič u rukama.
Mirko Kovač
O ANTIČKIM GRADOVIMA, U BORHESOVSKOM MANIRU
“Miraš Martinović, u mladosti darovit pjesnik, a već dvadesetak godina, zapaženi crnogorski prozni pisac, u svojoj literaturi obrađuje teme koje po svom sadržaju i originalnosti obrade ne radi nijedan savremeni crnogorski pisac. O crnogorskoj prošlosti, onoj iz kasnog srednjeg vijeka do vremena Drugog svjetskog rata, postoje već djela niza značajnih pisaca koji su kvalitetnim interpretacijama doprinijeli da se slika Crne Gore, etička, ali i estetička, pronese diljem bivše Jugoslavije. Miraš Martinović je, međutim, zagazio u još dalju i dublju prošlost koja će upućenom čitaocu pokazati daleke i istorijski zamršene korijene vremena koje je bilo prije Crne Gore za koju na osnovu dokumenata znamo. Majstorski interpretirajući tu daleku prošlost, pisac je, naravno, uspostavljao veze koje bi bez njegovih knjiga ostale nevidljive. Ovim je doprinio da se mit o jednoj zemlji i jednom narodu (crnogorskom) pretvori u književnu realnost. Ko u to ne vjeruje, neka pročita zbirku njegovih romana, a naročito „Antičke gradove, snove i sudbine“. U svakom slučaju, Martinović je ovim romanom po svemu evropski pisac, pa njegovu knjigu s razlogom vidim u pariskim, londonskim ili rimskim knjžarama….”
Jezdimir Radenović
