Nastasimir – Miško Franović, rođen je u Dubrovniku 1960. godine i stalno nastanjen u Petrovcu, Crna Gora. Studirao je turizam na fakultetu u Dubrovniku od 1980. do 1983. ali je napustio studije kako bi putovao po Europi. Nakon putovanja i života u Londonu, vraća se u Petrovac i počinje raditi u turističkoj agenciji.
Piše od 1981. godine, a njegov prvi objavljeni tekst, kratka priča “Ledina”, objavljena je u knjizi “Izvan koridora”, koja je promovisana u junu 2010. godine.
Ova je priča odabrana kao jedna trideset najboljih kratkih priča na konkursu knjižare Karver iz Podgorice, u sklopu festivala knjige “Odakle zovem”. Autor je svoju prvu knjigu objavio iste godine.
Bila je to knjiga poezije “Paštrovska vila”, nakon koje je uslijedio roman “London noću”.
Godine 2011. objavljena je i zbirka kratkih priča “Dvorac”.
Početkom 2024. godine autor planira izdati novu knjigu poezije pod nazivom “San” i knjigu poezije na engleskom “A Dream”.
Knjiga poezije “San” napisana na engleskom jeziku (A Dream) obuhvata pjesme iz dva autorova prethodna djela, “Paštrovska vila” i “San”.
Autorove pjesme objavljene su na više stranih jezika na stranim web sajtovima za promociju i čitanje poezije.
Sve autorove knjige su samostalno izdate i mogu se pronaći na crnogorskom portalu za kulturu, istoriju, baštinu i književnost www.montenegrina.net.
Čobanica
Čobanica brza smjerna.
Stadu svome vjerna.
Trči leti, živo svoje da namiri.
Po Dubravi i Katunu.
Zategla je stado sve k’o strunu.
Bosonoga u haljini je od cica.
Viče leti nemoj da se koje mica’.
Cipele je kući ostavila nema druge.
Stoga smjerno trči bosonoga.
Ima ona pomoćnika svoga.
Ozdol gleda gore u vrh Strimlja.
Upra’ tamo iza onog grmlja.
Gore treba stići.
Pa popodne opet sve do kuća sići.
Na leđa joj dragocjeno breme.
I ne gubi ona vrijeme.
Mali na rame joj ptić.
Njen je bratanić.
Tereta joj nema, ne osjeća.
Sve uz pjesmu i na pleća.
Nosa svoga ptića bratanića.
Je li tetka ili nije!
Naša baba
Dvorištem se ori.
Neka, neka!
Dobićeš ti kad dođes!
Na vratima stoji baba Eva.
Ljuta rašu popriteže.
Neda ući,neda đecu tući.
Kapo od azila, naša baba, u škudele mlijeka puni.
Kruva drobi, s osmjehom nas kori.
Ne pomažu molbe roditeljske, da nam neće ništa.
Doma da idemo.
Ne nauči.
Slomi.
U školu zakasni.
Isprljaj se.
Dobar dan ne nazovi.
Bjež’.
Azila se hvataj.
Raima
Nadničarka s Kameničkog mosta.
Raima je moja treća baba bila.
Cijelu jednu zimu u selo nam osta.
Maslina je bilo dosta.
Kupi ona sić za sićem.
U dimijam’ na cvjetiće.
‘Aima ‘Aima poslala me baba Eva.
Doma da idemo da ijemo.
Jednom rukom sić držaše.
Drugom, halvu mi davaše.
Mobenika, kupljarica dosta.
Samo za Raimu
Na objed u kuću je zvanje.
Željezničar
Željezničar Petar na peronu stoji..
Zgodan visok.
Uniforma plava.
Ispeglana čista.
Na glavi mu šapka.
Na grudima željeznička značka.
Željezničar pravi.
Zavolio vozove kad je bio mali.
U pištaljku duva uši da zagluši.
Mora da ga čuju.
Na sat gleda brižno.
Lokomotiva je spremna.
Hajde , hajde ne vuči se tako.
Opet u pištaljku duva.
Nijesi ti sama.
Samo da provjeri još jednom,
posljednjeg vagona sad zatvara vrata.
Zadovoljno rukom maše.
Sad će s drugim vozom da se razgovara.
Đede i unučad
Podranili ja i sestra.
Skači srećni po pižunu.
Niza skale nasta cika.
Ko će koga nadgurati.
Ko će prije.
Ko će prije do košćele.
Đe nas đede čeka.
Kobilu je osedlanu pod međom doveo.
Na njoj su košare utegnute.
Nama ni po muke s međe u košare.
Stoji mirna i nas čeka.
Zna i ona đe idemo.
Samo čeka , kreni da đed reče.
Povodac joj đede preko sedla bači.
Pred njom ide i priče nam priča.
U košaram’ cika vriska.
Đede klobuk namješta i prstom nam prijeti.
Đeco neka, neka viče đede ljut!
A znam lijepo da nam neće ništa.
Neda đede pčele svoje sa ulišta.
Ljljaju se glave čas na jednu čas na drugu stranu.
Stanice sve znamo.
Prva je Dubrava, tu se đed okrene a kobila stane.
Ivančeva njiva druga je stanica đe kobila stane,
s ubla da pije.
Đede sjedne duvan da savije i još priča.
Priča.
Na stanici Gace treba sići.
Smokve da beremo đede.
Prvo lišća pod dno košara.
Neda đede no sve po redu.
‘Ajde grožđe đeco da beremo!
Ozgor ćemo smokve.
Pa odmori , s đedom zbori.
Put nam treba nazad preći.
No je na nas đecu muka velja.
Ko će pješke preć’ tri stanice.
Ko kobili za povodac.
Ko pod mišku đedu.
Ajde đede još malo me nosi.
Ja ću tebe kad porastem.
Sve od Gaca do Dubrave.
Ilustracija generisana pomoću ChatGPT-a (OpenAI).
Be the first to comment