Nastasimir Miško Franović – Knjiga “Ognjište”

Bilješka o piscu

Nastasimir – Miško Franović, rođen je u Dubrovniku 1960. godine, a stalno je nastanjen u Petrovcu, Crna Gora. Studirao je na fakultetu za turizam u Dubrovniku je prekinuo studije kako bi putovao po Evropi. Nakon putovanja i života u Londony, vratio se u Petrovac i počeo da radi u turističkoj agenciji.

Nastasimir piše od 1981. godine, a njegov prvi objavljeni tekst, kratka priča „Ledina”, objavljena je u knjizi „Izvan koridora”, koja je promovisana u junu 2010. godine. Ova priča je izabrana među trideset najboljih kratkih priča na konkursu koji je organizovala knjižara „Karver” u okviru festivala „Odakle zovem” u Podgorici 2010. godine.

Autor je svoju prvu knjigu objavio 2010. godine. Bila je to zbirka poezije pod nazivom „Paštrovska vila”, nakon čega je kasnije iste godine uslijedio i roman pod naslovom „London noću”. U 2011. godini objavljena je i zbirka kratkih priča pod naslovom „Dvorac”.

Početkom 2024. godine, autor je izdao on lajn zbirku poezije na engleskom pod naslovom „A Dream” i prevod iste na šanski jezik ~Sueño~ takođe na stranicama https://montenegrina.net. Ove zbirke uključuju prevode pjesama iz dvije autorove zbirke , „Paštrovska vila” i „San”.

2025 objavljena je nova zbirka poezije pod naslovom „San” na crnogorskom jeziku. Autorove pjesme objavljene su na nekoliko stranih jezika na veb-sajtovima za promociju i čitanje poezije, kao što su: https://www.writerscafe.org/, https://www.poemhunter.com/, https://mypoeticside.com/, https://www.aphorism.it/.

Sve autorove knjige su samostalne publikacije (samoizdate) i mogu se naći na crnogorskom veb-sajtu za kulturu, istoriju, baštinu i književnost https://montenegrina.net/.

Predgovor

Pišući ovu zbirku pjesama sjetio sam se prvih pjesama koje sam napisao ovim našim arhaičnim paštrovskim govorom, onako kako su pričali moji baba i đede. O tome sam pisao i u predgovoru moje prve knjige poezije „Paštrovska Vila“. Ne mogu reći da sam do kraja uspio da artikulišem taj govor i prenesem atmosferu riječi i izraza od arhaizama i romanizama, riječi koje vrijeme uobliči u neku formu koju sam želio da utkam u ovim pjesmama.
U toj prvoj zbirci imao samo nekoliko pjesama posvećenih našem kraju.
Druga zbirka pjesama „San“ udomila je još nekoliko pjesama.
Onda sam odlučio da sve te pjesme objedinim u jednu zbirku zajedno sa novijim pjesmama istog karaktera pod imenom „Ognjište“ .
U stvari ideja je bila da se taj govor manifestuje kroz ove pjesme.
Kao dijete od oko deset godina zapisivao sam neke priče i pjesme ali ti zapisi nijesu sačuvani i zato sada pokušavam da bar nešto što je ostalo u sjećanju zapišem da ostane kao neki svjedok vremena. Baba i đed su bili naratori koji su svojim pričama držali pažnju nas djece, a svaka priča je bila ispričana iznova sa novim žarom i nikad dosadna. Zato ih opet pominjem.
Većina mojih pjesama u mojim zbirkama su narativne, prozne forme, ponekad sirove, bez ukrasa, bez namjere da se dopadnu, nekad teške i opore sa momentima bizarnog.
U zbirci ~Ognjište~ pjesme su svakodnevni život težaka, ljudi sa velikim šakama i naboranim licima, koji se bore i rvaju sa svakim novim danom da ostave trag u vremenu. Pjesme o ljudima vedrog duha i zdravog humora koji ne klonu ni u svojim
najtežim momentima.

Počeo sam da pišem poeziju kao dvadesetogodišnjak i nakon kratkog vremena stao sam sa pisanjem. Ta pauza je trajala dugo i mislio sam da neću nikad više napisati niti jednu riječ. Pjesme i neke priče bile su spremljene u nekim fasciklama koje bi ponekad otvorio, sjetio se o čemu sam pisao i to je bilo sve.
Onda se neočekivano iznjedrila pjesma ~Ledina~ , opora, nadrealna, napisana u jednom trenu i ostavljena. Čitao sam je bezbroj puta kad god mi je misao krenula ka njoj. Od te pjesme kasnije se rodila ideja za jednu kratku priču koja je pokazala da imam što da kažem, da nije presušio izvor moje inspiracije i da se želja za pisanjem vratila. Nakon te kratke priče rodila se zbirka kratkih priča „Dvorac“, onda je došao roman „London noću“ pa zbirka priča „San“ i druge knjige. Potekla je rijeka riječi, a mislio sam da neće više nikad.

Čitajući uvijek mi je bilo interesantno kako to pisac piše, odakle crpi ideje, odakle dolaze te misli skupljene u knjigu, kako stvori svoj prepoznatljivi stil. U svom pisanju onako koliko sam mogao biti samokritičan i realan u ocjenjivanju primjetio sam da volim tekstove i pjesme onakve kakvi izađu iz prvog pisanja.

Tu uključujem sitne ispravke i greške u pisanju. Shvatanje pisanja kao izrečene riječi u svakodnevnim dijalozima nije baš tačno da bi stao i branio ovaj stav.

Sagledavanjem svojih grešaka i zabluda, vremenom sam sticao iskustvo i pisanje sam počeo ozbiljnije da shvatam.
Pišući poeziju primjetio sam da su neke moje pjesme postale minijature za moje prozne tekstove – kratke priče. Eto baš ta pjesma Ledina postala je skica za moju emotivnu kratku priču „Ledina“. Mnogo kasnije na jednom drugom primjeru vidio sam kako funkcioniše pjesma, ta minijatura, koja mi daje smjernicu kuda i kako da razvijem početnu ideju iz pjesme i pretočim je u kratku priču. Radujem se pisanju. U tom procesu na početku sam bio nestrpnjiv kako da dođem do cilja, kako da završim pjesmu ili prozni tekst i to se vidi u nekim radovima. Mnoge pjesme koje sam mislio da uvrstim u ovu i druge dvije zbirke ostale su nedovršene i čekaju neko svoje vrijeme.

Ideja mi je bila da u ovu zbirku pjesama ~Ognjište~ smjestim pjesmu po pjesmu nekim logičnim redom po tematici, po težini kazivanja.
Pjesma Ledina nema u sebi arhaičnog i lokalnog govora i po tome nebi bila svrstana u ovu zbirku ali ona je korijen istoimene priče, rođena u mojem Katunu i zato sam je uvrstio u ovu zbirku.

Pišući ovu zbirku otvarale su mi se mnoge interesantne lingvističke teme.
Skretanje u toponimiju mi je bilo posebno interesantno.
Desetine lokalnih imena – toponima – oblasti, vrhova, dolina, brda, uvala, mjesta na kojima se nalaze imanja, potoci, šume, izvori, ubli.
Imena- Vasance, Zapodac, Skodrže, Za Vasilijom, Košare, Viškovoći, Dzindzorovina, Brestroik, Strimlja, Dubrava, Guvance, Fudance, Sjarac, Gace, Ivančeva Njiva i mnoga druga bili su dio svakodnevnog života naših predaka ovdje u Katunu. Sva ta mjesta po imenu naši preci su pamtili i tačno znali gdje se nalaze. Tu đe su se nalazila njihiova imanja, zajednička guvna, komunice, pašnjaci, granice imanja prema susjedima, tu je bio smješten njihov svakodnevni život težaka. Ti toponimi su im nekad služili kao mjera dostupnosti, orjentacije, udaljenosti od njihovih kuća.

Od međaša do međaša, od kiljana čija mjesta se pamte i prenose sa generacije na generaciju, sada gospodari žuka, drača priječi put i krije ih.
Svi ti toponimi povezani su sa etnologijom, geografijom, istorijom, migracijama.
Riječi kao dio kulturne baštine, sjećanje na razne kulturne uticaje kroz vjekove posebno su interesantne.
Porijeklo tih riječi značenje i razvoj u okviru jezika posebna je tema.
Na kraju knjige je rječnik manje poznatih riječi koji može poslužiti kao ključ razumjevanja pojedinih riječi i pojmova za mlađe čitaoce.
Mislim da starije generacije odlično razimiju ovaj naš arhaični govor i da mogu obogatiti ovaj rječnik na kraju knjige.

Autor

KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU
DA OTVORITE SADRŽAJ KNJIGE