Nastasimir Miško Franović – Pjesme za đecu “Mali čoban”, “Mačak” i “Biciklo”

Nastasimir – Miško Franović, rođen je u Dubrovniku 1960. godine i stalno nastanjen u Petrovcu, Crna Gora. Studirao je turizam na fakultetu u Dubrovniku od 1980. do 1983. ali je napustio studije kako bi putovao po Europi. Nakon putovanja i života u Londonu, vraća se u Petrovac i počinje raditi u turističkoj agenciji.
Piše od 1981. godine, a njegov prvi objavljeni tekst, kratka priča “Ledina”, objavljena je u knjizi “Izvan koridora”, koja je promovisana u junu 2010. godine.
Ova je priča odabrana kao jedna trideset najboljih kratkih priča na konkursu knjižare Karver iz Podgorice, u sklopu festivala knjige “Odakle zovem”. Autor je svoju prvu knjigu objavio iste godine.
Bila je to knjiga poezije “Paštrovska vila”, nakon koje je uslijedio roman “London noću”.
Godine 2011. objavljena je i zbirka kratkih priča “Dvorac”.
Početkom 2024. godine autor planira izdati novu knjigu poezije pod nazivom “San” i knjigu poezije na engleskom “A Dream”.
Knjiga poezije “San” napisana na engleskom jeziku (A Dream) obuhvata pjesme iz dva autorova prethodna djela, “Paštrovska vila” i “San”.
Autorove pjesme objavljene su na više stranih jezika na stranim web sajtovima za promociju i čitanje poezije.
Sve autorove knjige su samostalno izdate i mogu se pronaći na crnogorskom portalu za kulturu, istoriju, baštinu i književnost www.montenegrina.net.

Mali čoban

Mali čoban s jaradima po livadi trči.
Čuva.
Prrr!
Kao pčele pored njega jarad lete.
Čobanu su tek četiri godine.
Na njemu je žuti džemper i gumene plave čizme.
Frulu mu je tata poklonio.
Sve da bude čoban pravi.
Đed ga gleda preko plota, dovikuje, pita.
Kol’ko imaš jaradi čobane?
Zbunio se čoban mali.
Četiri, viče a prstima pokazuje pet.
Smije mu se đed.
Dobar si ti momak, vrijedan, valjan.no si loš čoban.
Neznaš brojat stado.
Nauči do deset, pitat ću te sjutra.
Žalio se majci čoban mali kako nezna brojat stado.
I uveče ‘mjesto priče vrijedno od jedan do deset sriče.
Sriče, uči dok ne zaspa.
A ujutru opet provjerava
Podranio bješe izveo je svoju jarad.
Nabrao je trave.
Čupkaju mu jarad sve iz ruke.
Neko čupne i za dzemper žuti.
Sad je čoban pravi.
Umotri ga đede pa ga pita da izbroji od jedan do deset.
Odma’ mu je čoban izbrojio od jedan do osam.
I prstića bješe isto tol’ko namjestio.
Đed se smije hvali ga i pita što mu nije brojio do deset.
Ne treba mi više đede.
Jaradi je osam.


Mačak

Naš je mačak sivo bijeli drugarčina bez šale.
Po leđima tigrove mu šare.
Belmondo mu ime.
Bebe ga zovemo.
Okovratnik bijeli ima.
Gospodin je pravi.
Kada hoda kao vojnik je sa piste.
Na nogama ima papučice bijele čiste.
Kad poliže svoju ćasu, eto njega na kauču.
Sjedi krzno češlja, stane pogleduje.
Brke duge suče.
Digne vjeđe, k’o da pita:
Što je, ovo je i moja kuća!
Ispruži se pa razmetne pređu, čas na leđa. čas po strani.
Pa šapama pokrije glavu.
Sklupča nogice podase i sve žmirka.
Pomazit’ se neda.
Sve ušima striže i nervozno repom lupka.
K’o da kaže: Neka, nijesam ja lutka!
Ujutru je na vratima prvi gost.
Čeka mirno.
Ulazi sigurno.
Mjaukne nam dobro jutro i put ćase ispod stola trk.
Bojan samo smije da ga gnjavi.
Olja njemu najbolji je drug.
Za njom ide sve uz nogu kao pas.
I zove je svaki čas.
Kad se s čeljadima razgovori,
krzno kad počeslja, klupko predje kada smota:
Idem ja, reče dosta.
Već kod vrata stoji i mjaukom moli, otvori, otvori.
Kad izadje ljuto dune, frkne kao zmaj.
Drugim mačkama na znanje.
Čujte i počujte!
U dvorištu ovom ja sam kralj!


Biciklo

Vozi Mitar po dvorištu hitar.
Kupio mu tata juče biciklo na dar.
Biciklo je žuto na tri točka.
Volan ima pravi.
I pedale da okreće mali.
Trubu na volanu da zatrubi.
Kad mu neko na put stane.
Vozi Mitar sve od praga do garaže.
Tuda uzbrdo je, nogama se pripomaže.
Sve se nazad on okreće, umotrio đeda đe se smije.
Što je Mitre reče đede.
Pedale okreći.
Hoću đede uzbrdo je vozim na Cetinje.
Od garaže do masline ravno mu je.
Brzo obrće pedale.
Ide u grad.
To kroz Zetu vozi pravo za Titograd.
Kod masline krivina je.
Tu se digne sa bicikla, malo ga pomakne.
Put mu prav do starog fiće.
A kod fiće nasred puta stoji jarac kao semafor.
Tu će stati, mora.
Pa kad jarac se pomakne, opet put mu dug.
Do Ulcinja valja doći.
Do gomile pijeska đe on stane i odmara.
Majka za njim zove.
Hajde sine stani!
Namazala majka mazu na hleb domaći.
Hajde sine na užinu!
Poslije da odmoriš.
Mitar majci odgovara:
Ne mogu ti majko odmoriti!
Poslije užine vozim za Plužine!