Šotra Nataša rođena je 10.09.1990. u Mostaru, Bosni i Hercegovini. Po izbijanju rata 1992, sa porodicom prelazi u Crnu Goru u Herceg-Novi gdje završava prva četiri razreda Osnovne škole „Dašo Pavičić“. Po preseljenju u Podgoricu 2001. godine, Nataša ostatak škole završava u Osnovnoj školi „Maksim Gorki“. Upisuje gimnaziju „Slobodan Škerović“ u istom gradu. Po završetku četvrte godine, Nataša odlazi u Italiju na studije književnosti i komunikacija na američkom Univerzitetu „John Cabot“ u Rimu. Nakon završene dvije godine fakulteta u Rimu, 2011. godine Nataša prelazi u London na dramsku Akademiju „Goldsmiths“ gdje diplomira u junu 2014. U oktobru 2014 započeće magistarske studije režije i tekstopisanja na Kraljevskoj Akademiji u Londonu (Royal Academy of Dramatic Arts). Za svoju prvu knjigu Šećernu Vunu? dobila je nagradu na dječijem festival Mali Princ u Tuzli, 2013 za najmlađeg i perspektivnog pisca na festivalu. Nataša je veliki poklonik klasične ruske književnosti i plesa (tango se izdvaja kao vodeći). Njena druga knjiga Bilješke običnog čovjeka je u pripremi za štampu i uskoro se očekuje u knjižarama. Knjiga govori o čovjeku koji se u samoći prisjeća svoje prošlosti, ljubavi u konstantnom bijegu od sadašnjosti u kojoj ne pronalazi smisao. Za knjigu se može reći da predstavlja putovanje jednog čovjeka koji tumara životnim stranputicama boreći se a zatim moleći za dublji smisao života koji nije pronašao u današnjem društvu.
Predgovor
U predgovoru neću ništa reći. Niko ne čita predgovor, pa čak ako se nekome i omakne pa ga pročita, u taj predgovor je obično umiješano previše nerazumljivog, i čitalac na kraju ne zna šta je pročitao. Razmišljajući šta je moj predgovor, sjetih se Dostojevskog koji kaže da je bolje slagati nego ponavljati nešto već rečeno. U prvom slučaju si čovjek, u drugom samo papagaj. S toga ću slagati, želim biti čovjek. “Šećernu vunu?” je poziv na jedan novi ukus, ili zaboravljeni ukus koji egzistira negdje pokraj puta poznatih, utabanih i filter ukusa. Sve što je napisano u pričama je istina. Sve je laž istovremeno. (Istina drugog za nas je laž, ali laž drugog može postati naša istina). Unutar knjige nalazi se jedna ilustracija. Obojite je. Ili je nemojte obojiti. Docrtajte nešto. Ili ostavite takvo kakvo je. Učinite knjigu samo vašom.
Osjetim, Dostojevski se mršti, diže obrve, čuje njegove riječi u mojoj maloj knjizi. Ne preostaje mi ništa drugo sem da uvidim svoju grešku i kažem: “Poli hoće kreker.” Hvala vam što ste pročitali predgovor, pa i ako niste razumijeli.
Šotra Nataša
ŠEĆERNU VUNU?
“…Naglo ustade i pogleda se u ogledalu. Ljepuškasto lice sa savršenim izvijenim lukom obrva. Lice rumeno. Izgledala je kao da se uvijek stidi nečega. Isplazi se svom odrazu u ogledalu i to je razveseli. Nasmija se, nesvjesno prinoseći dlan usnama. Vragolasto škljocnu jezikom. Fantastična ideja joj najednom sinu; napisaće pismo princu, i objasniti mu sve pojedinosti. Sjede za drveni radni sto, dohvati pero i mastionicu. Par kapi crnog mastila joj ukapaše rukav. Počeša se vrhom pera izviše nosa, i poče:
“Dragi Prinče na Bijelom Konju,
Sjećate li se kad smo bili mali i roditelji su nas vodili da se igramo zajedno? Mali smo bili, ali ja se i sada sjećam kako ste pokušali da mi palite kosu jer vam je interesantno bilo kako pucketa. I kako ste me nagovorili da probam pečurke od kojih sam imala bolove u stomaku narednih sedam dana. Sve to treba sada da nas nasmije. Ja se rado smijem uspomenama. I želim da tako i ostane. Želim da budete za mene samo uspomene iz djetinjstva. Nikad vas nijesam voljela, niti ću ikada. Kad bismo bili zajedno, ja bih uvijek davala zobi vašem konju a vaše priče bi mi dosađivale. Želim da prekinemo ovu iznošenu bajku. Hoću konačno da se posvetim sebi: da skupljam bube, da presujem cvijeće i naučim kako da obrađujem dijamante. Patuljci će me naučiti tome. Ako se udam za vas, nećemo biti srećni zauvijek, a ja želim nekoga sa kime ću osjetiti da mogu biti sretna zauvijek. Dokle to ne osjetim, posvetiću se onome što volim.
Nađite ženu koja će vas voljeti. Ne zbog bijelog konja ili vašeg dvora. Znaćete da vas voli onda kad ne bude znala razlog zašto vas voli. I posvetite joj vrijeme. Vodite je na turnire kuglanja. A ona će vam glancati kugle prije svake partije. Stisnite joj ruku prije nego što bacite kuglu. Njen stisak će vam dati snagu. Kupite joj katkad cvijeće, a ona će vama vezati kravate. Ako se udeblja par kilograma, recite joj da izgleda divno. Ne prigovarajte ako ima šest pari štikli. Ni ona vama neće pridikovati zbog prljavih čarapa ispod kreveta ili mokrog kupatila nakon tuširanja. I kad budte imali djecu, ne zaboravite da vi imate ženu a ona muža, iako se odavno zovete “mama” i “tata”. Ako je prevarite, ne poričite, već priznajte. Ona svakako zna. I oprostiće. Jer vi se volite. U suprotnom ne bi prošli kroz toliko godina zajedničkog života.
Ne ljutite se na mene, molim vas. Dvadeset prvi vijek mi ne dozvoljava da se uklapam u bajku koja već odavno nema smisla i prokišnjava. Razmislite i vi i vidjećete da ima bar malo smisla u ovim mojim riječima. Ne želim vještačku ljubav uzgojenu u plasteniku, koju bih imala sa vama. Želim da ljubav, sa čovjekom, posadim na sunčanom mjestu i da se kasnije nas dvoje brinemo o drvetu koje niče.
Pomilujte vašeg divnog konja, dajte mu šaku zobi od mene i budite mi zdravi i veseli.
Vaša,
Snežana.”
OVU I DRUGE PRIČE IZ KNJIGE ŠEĆERNU VUNU?
MOŽETE PROČITATI AKO KLIKNETE NA NASLOVNU STRANU
