Da je čovjeku, da se kao orao izvisi, da se vine u nebesku raskoš pa nadleti brda i dolove. Da mu je da u oku svu tu ljepotu svije, odmetnuo bi se u gnijezda zvjezdanih treperenja. Kružio bi, nadlijetao, no divovsku ljepotu nad kojom krila raspinje, ne bi iz oka mogao istrgnuti, niti bi se od nje rastajao.
S toga stremi od vajkada, visovima u nebo zarakljenim. Htio bi bar jedan krik orlovskog pogleda zaimati u svoja njedra.
Bjelasica izvisila, raskošnica. Zagrlila Taru bisernicu, sklapajući podnožje sa Sinjavinom, pa zajedrila bujnošću. Đevojka u jeku mladine na ljepoti bi joj zaviđela. Grudi bi joj se nadimale kao vrhovi joj, u nebo što zadiru. Kose niz njih, pale bi raspletene poput šume zamodrile od zelenog ara. Ispunile bi se mirisom četinara, bukovine, hrastovine, javorovine. Sunce bi izranjalo sjajem iz njihove gustine. Čudo planina, čudo priroda raznjihana njenim potocima, obroncima. Čudni joj vrhovi netaknuti u vjekovnom miru. Ne možeš ih osvojiti, ne možeš ih prisvojiti, možeš samo sa njih pogledom oko razigrati, no ni tada svu ljepotu ne možeš joj obujmiti. Izdigla se u nebesku plavet oglednutu u plahovite virove što Taru ka kanjonu nose. Tara se zasjekla u podnožju Bjelasice, spajajući je sa Sinjavinom. Lijep zagrljaj dvije planine okolo Suze Evrope.
Sve cakli pod okom. Priroda ugnijezdila jedrinu u mekotu junskog dana. Pogled se zasijeca u okolna brda, u visove. Što se visočije propneš uz vrhove, to više oku slobode pružaš. Sinjavina, Durmitor, Prokletije, Prošćenske planine, naslonile sjenku pa se smjenjuju ni da su vojnici na straži pod nebeskom kapom. Ne znaš, da li je nebo na njih sašlo, ili su ga onako gorde ramenima poduprle.
Dan je pucao kroz zvižduk vjetra. Nebo zainatilo vedrinom, pa spustilo podnevnu plavet niz obronke. Zakomješao jun u zaostalim, prorijeđenim, inatnim nametima snijega. Skupili se poput runa ovaca kad se čobaninu razbježe, pa u rascjepe među prevojima skriju bjelinu. Zacaklili na sunčevoj zraci. Ide noga uz strane, pogled pred njom gazi. Oko, budno svaki pedalj osmatra. Bi što prije ka visini, da namete preskoči, da im ka vrhovima izbjegne. Borba čovjeka i planine, lijepog li zagrljaja.
Bjelasica je pitoma u domaćinskoj predustretljivosti. Zna ona napojiti čestim izvorima, koji rashlađuju sve žile, pa obujme grlo sladom bistrine. Rijetko koja planina ima toliko bistrika, kao ona. Ucrtale se poput žila na rukama, pa pletu mrežu. Oko se često uhvati u njihov splet, dok kruži sa njenog visa, krikćući kao orao od jedre ljepote koju obujmi svojim pogledom. Povrh katuna Vragodola, Biser voda izvire. Ona je jedan od najhladnijih i najčistijih izvora. Mnogi potoci pokazali izvorišta, pa se bistre na junskoj tišini. Bileđijski potok ne dopušta oku da ga mimoiđe. Ime je dobio po bileđiji, kamenu koji su seljani vadili iz njega. U ljetnjoj žezi, tim kamenom, bileđijom, oštrili su svoje kose pa snažnim zamasima kosili velike pašnjake kojima Bjelasica obiluje.
Ne može oko zastati. Sudari se sa grmljem koje se prosulo niz strane. U poodmaklom ljetnjem dobu, rumenjeće se na istima maline i kupine. Kako li joj samo modre vrhovi Platana od borovnjaka, netaknuti u ljepoti prirodne jedrine. Ne može se gladno ostati. Sit je putnik namjernik što joj visove želi osvojiti. Sito mu i oko od pogleda koji puca kroz nebesku širinu, pa se strmoglavi niz sve litice koje se isprsile naspram Bjelasice. To se Sinjavina razotkrila ljepotom, pa mami oko ka kanjonu Tare. Ne zna oko da li za kanjonom poći, ili se ka Durmitoru osvrnuti. Da je decembar, skijaši bi u iskušenje došli. Jurnuli bi niz sniježne padine, bjeline im rasjekli.
Takva je Bjelasica, planina koja mami čovjeka. Osjeća se posebna bliskost između njega i planinske ljepote. Sliče na dva druga, čijem razgovoru, povjeravanju, otkrivanju novih predjela i misli, nikada kraja.
Junsko sunce se zavuklo u modre jaruge između prevoja. Kliznule oko nameta, zavijugale, otopine nameta sa sobom zanijele. Bjehu poput djevojačkih suza niz bijelo lice, skliznule u raskrošnjela njedra tek zajedrile šume. Omamljujući je jun na vjetrometrini pogleda. Vidi oko drugačije, jasnije, zar ga netaknuta priroda ljepotom zasjeni. Razigrao se pogled niz padine Bjelasice, raznjihao grivom kao konji kada se u galop daju niz travnate obronke. Sloboda se zavatrila u tom trku. Oči se napajaju žedne tog iskona. Pogled sa visa u nebo zašlog, grlatiji je od ijedne pjesme, pa zamamno prati svaki pedalj koji mu se neštedimice daje. Čudo je ta sloboda prirode. Ne može čovjek bez nje, ne može ona bez njega.
Krš Ćirovića nadvisio Laništa. Najniži među vrhovima, no, na ljepoti koju pruža sa svoje izdignutosti, mogu mu mnogi vrhovi zaviđeti. Zavukao se ispod Jarčevih strana, u samo podnožje im se zasjekao. Ako oko želi polećeti sa najvišeg vrha Bjelasice, sa Crne glave, ne smije mimoići Krš Ćirovića. Mora se najprije na njemu odmoriti. Da je trava malo poodmakla, usukala bi se niz Jarčeve strane, ko Bjelov kada se u trk za ovcama dadne, pa na Krš Ćirovića zaustavi svoje vlasi. Vjetar ih navije na jednu stranu, a oko za njim niz pašnjake. Utrkuje se sa Bjelovom, bi da zađe u prašumu, gustu da ni oko kroz priljubljene krošnje ne može zaći. Stoljetna debla Biogradske prašume prkose ljepotom. Košute i jeleni krase šumsku tajnovitost.
U samoj sredini se razmakla, pa ukrila Biogradsko jezero. Nacionalni park, netaknuta ljepota. Gorska suza tihošću se razlila. Lako li je oku sa Krša Ćirovića obigrati oko njegovog ruba. No, krene li se pješice obići, tri hiljade metara mora noga preći. Udiše oko tu zelenu divotu koja se ogleda na suncu. Svaki rbat zemljani, ispod površine joj naslućuje. Samo sa te visine može se tako osmotriti njegova ljepota. Dlan bi poletio, pa ga zahvatio kao kaplju vode, koliko blisko ga oko priljubilo uz sebe.
Ne može se pogled prirode nadisati. Šta sve krije, šta sve daje Bjelasica, to ni oko naslutiti ne može. Penjući se ka sljedećim vrhovima, sve je živahnije, sve je žednije. Htjelo bi nebo uhvatititi pa ga onako junski isplavljelo, među pašnjake i šume skriti. Bogata je Bjelasica, kako travom, tako i gustom šumom. U četiri vijenca se narbatila, visove, jezera, šume, potoke, travnjake, udoline, u prirodni splet uplela.
Propne li se uz Jarčeve strane, hrabro se mora osvrnuti. Tolika padina, da se ni oko ne može niz nju zaustaviti. No, luta pogled ka ostalim vrhovima. Sve ih želi osvojiti.
Ćunta, poput vijenca nadvisila kamenom nad Jarčeve strane, pa bi njime da ukrije travnati vrh. Sa njega se bijeli javor može okom ciljati. Od tog javora, vješti duborezci prave gusle. Gusle su arodni instrument uz koji se mnoge pjesme ispjevaše. I danas se često začuju, sačuvane vjekovima tradicije, netaknute u ljepoti izvorišta, baš kao i Bjelasica. Sačuvala je ona raskoš, pa je pruža među gradovima, zasjelim u njeno podnožje. Mojkovac,Kolašin, Bijelo Polje, Berane, Andrijevica, mudro joj podnožje čuvaju, da bi bujala vrhovima još blistavija. Nestaju oku, kako se propinje uz visove, smanjuju se, ali ne čile. Ugnijezdile se u tu blagorodnost koja se nad njima nadvisila.
Luta oko iznad strmenih Strugova. Da se i ono, tako okretno i čilo, kojim slučajem oklizne niz Strugove, do Jare bi upalo. Jara zamirisala srpuljom. Čobani je beru, njenu ljekovitost upijaju. Ukus mentola ih često za ljetnjih dana osvježi. Samo je u Jari ima. Obujmilo je oko, junskom suncu je na čuvanje ostavilo, pa se preko Platana uputilo. Platna udubljena kao kalica u kojoj čobanke vareniku razlijevaju, pa sa nje skorup sakupljaju u drvene kace, pravo ka Razvršju vode. Prati ih oko, poigrava se oko čestih borovnjaka tek izlistalih, pa se sladom spušta ka ravnom Razvršju na 2033 m nadmorske visine.
Pašnjaci se smjenjuju sa šumom, sa kamenom, vodeći sve visočije. Želi oko na najveći vrh zasjesti.
Poskakuje oko, nikako ljepote da se zasiti. Vidi Mučnicu. Zakupolila, na njoj tamne fleke. Toliko grmaste kleke na jednom mjestu, rijetko se može sresti. Kleka je ljekovita i veoma tražena. Pored Mučnice, izdigao se u svojoj ljepoti na 1970 m nadmorske visine, Bjelogrivac. Pašnjaci, šume, katuni, izvori, koliko krasja obdarenog od prirode. Srednjovjekovni grad Brskovo zaostao u vjekovnoj tajni svojih zidina, izmiče lagano oku u samom podnožju. Smanjili se i krovovi kuća seoskih domaćinstava. Grad lagano čili, kako se oko više ka nebu penje. Učini mu se katkad, da može u tu plavet zaroniti, no mu žao da se odrekne tolike ljepote raskošne Bjelasice.
Planinarski dom “ Džambas” i “ Brskovo” , ukrili se u bukovu i čamovu šumu.
Između Bjelogrivca i ravnog, u vis propetog Razvršja, zašlo oko ka Žujovoj rupi. Uskočilo oko u njenu dubinu đe ga šuma dočekuje. Nevjerovatna igra prirode. Sa lijeve strane zastaje Blagov strug. Protegao se do Vragodola. Vijenac od planinske ljepote zaposjeo oko.
Kamen sijeva na suncu. Svatovsko groblje legendu čuva na tom kamenu. Kažu, da su svatovi na njemu premrzli. Ima li većeg čuda, nego se sa mitom susresti?
O, ljepote li! Ima šta oko viđeti! Pozavidio bi mu i morski galeb dok spaja krilima nebo i more. Spojilo se oko sa šumom, livadom, pašnjacima. Ispod vrha Žubora, ukrilo se Šiško jezero. Suvo do, svojom travnatom zaravni spojilo Šiško sa Ševarskim jezerom. Nema divote koja bi tako sjenila ljepotu junskog dana, kao ova dva gorska oka.
Uvila Bjelasica svoje vijence, uplela ih u žar istinske ljepote. Ima šta ponuditi, ima i skriti duboko u svoje grudi, očvrsle vjekovnom tajnom prirode.
Oko se okreće, bi da sve nadvisi, da sve upije u sebe. Desno je Zekova glava na 2117m nadmorske visine. Ispod Zekove glave, zašumila izvorom Biogradska rijeka. Uz nju mnoga izvorišta zažuborila. Oko ne može u toliku snagu povjerovati. Snagu kojom baca pogled na Pešića jezero, na travnatu širinu đe se katuni kolibama zaigrali. Učini se oku, kad bi moglo poskočiti, na vrhove bi Komova, Prokletija, sve do vrhova planina u Albaniji preskočilo. Sve ih vidom oblijeće. Kruži pogled kao orao. Sve mu na zjenicu poklonjeno, sva raskoš Bjelasice, sva raskoš drugih visova.
Od Pešića jezera, jedva se pogled odvojio. Stremi oko Crnoj glavi, najvisočijem, najdičnijem vrhu na Bjelasici. Izdigla se na 2139 m nadmorske visine. Zadičila Crna glava, raskrilila pogled na sve strane. Dočekuju je visovi drugih planina, pa šumore u tišini junskog dana. Šumore snagu, ljepotu, šumore o čovjeku koji ih prigrli kada se na vrhovima nađe. Zašumjeli vrhovi planina na Kosovu, zašumjela Lisa, Lumer, Komovi, Kučke planine, Sinjavina, Durmitor, Hajla, zašumile u svom vjekovnom dosluhu sa nebeskom kapom. Sve se u nebo isprsile, pa se sa okom spojile. Crna glava se s nebom spojila. Dopustila oku da dosegne na sve te planine, što u miru vrhovima sa njom zbore. Tajnovit je taj razgovor ispod nebeskoga žala, tajnovit, no, ne i čovjeku skrovit.
Traži čovjek planinu, traži planina čovjeka.
Krikne oko sa visova, krikom se sa njima doziva.
Što u oku i srcu stane, to vječna tajna postane.
Be the first to comment