Sibil je sjedjela u fotelji. Njen portret je visio na reljefnom zidu, tik iznad glave. Smeđa kosa se naslanjala na ram, zaklanjajući mu patinu i samo dno bijelih baletanki. Ulje na platnu. Detalj iz “Labudovog jezera”. Školska premijera, koja je obećavala njen dalji uspjeh u baletu.
U školi je prednjačila, kako visokim ocjenama iz svih predmeta, tako i talentom za balet.
Preokret se desio nenajavljeno, poput plime. Novi profesor muzičkog, došao iz unutrašnjosti, zablistao je svojom visokom figurom. Njegovi prsti su kroz dirke klavira izvodile note od kojih je Sibil sve više zapadala u maštarije. Ostajali su nakon časova. Izvodila je piruete uz njegove precizne note. Piruete su se proređivale, note zastajale. Ogledalo u sali za balet gorjelo je odrazom divlje strasti.
Bijela vjenčanica je isticala Sibilinu vitku figuru.
Balet je ostao iza školskih vrata.
Djeca su odrasla. Sin je radio kao ljekar. Ćerka je svirala klavir u noćnom klubu. Sibil, uzorna majka, supruga, domaćica.
Sve je teklo ustaljenim redom. Piter je jurio karijeru. Više je bio van kuće. Sibil je njegovala cvijeće, slagala slike u albume, slušala muziku. Dok nije opipala čvorić ispod lijevog pazuha, ležeći u svojoj usamljenosti, jedne od noći, kada je Piter bio na službenom putu.
Konstatovan je kancer dojke. Operacija. Urađena je mastektomija.
Stajala je često ispred ogledala. Grozila se same sebe. Nije se više smatrala ženom. Piter je svojom hladnoćom, odvajanjem sobe za spavanje, to i potvrdio.
Zapala je u anksioznost. Anksiozni napadi su trajali godinu dana. Jednog jutra je smogla snage, da pođe sama u šetnju. Obližnji park je za nju tih dana bio poput grotla. Ako kroči u njega, mislila je da će kolabirati. Ipak, išla je. Koraci su postajali sve teži, ali i uporniji. Sjela je na klupu. Ptičji cvrkut je zaustavljao njene pomahnitale otkucaje srca. Udubila se u taj cvrkut. Svijet je dobijao boje u njenim mislima. Svakog dana je dolazila. Anksiozni napadi su bili sve rjeđi. Počela je opet voljeti svijet. Sa svijetom i sebe.
Kupila je, odvažno ulazeći u prodavnicu, silikonsku dojku. Njen život je opet počinjao. Vrtjela se ispred ogledala u novim haljinama. Šetnje su bivale sve duže. Odlazila je u tihi kafe bar. Nakon nekoliko dana, započela je razgovor sa smeđim muškarcem, nešto mlađim od nje. Osmijeh se vratio na njeno lice. Druženje je preraslo u duboko prijateljstvo.
Piter je sve više bio kod kuće. Godine su se skupile na sijedim zaliscima. Stomak je pozamašno prelazio kaiš pantalona.
-Sibil, opet izlaziš? – Piterov glas je narušio tišinu.
-Idem na kafu Piter. – Sibil je vještim pokretom ruke nanosila ruž na usne.
-Tvoje kafe su učestale. Šta će reći komšije, prijatelji? Misliš li kako djeca posmatraju tvoju kafu? –
-Šta fali mojoj kafi, dragi Piter? –
– Nema te kući Sibil. –
– Isuviše me ima Piter. Dojku sam ostavila kući. Sjećaš se dragi Piter? No, izvini ljubavi, ti tada nijesi imao vremena. Možda si se stidio? –
-Pričaš gluposti! Sjedi, hvata me strah od tišine. Postaje neizdrživo. Gušim se. Kolabiraću. –
– Da li si čuo dragi Piter, Anin muž otišao u penziju? Naglo se povukao u sebe. Danima sjedi kraj prozora. Jadničak. Po čitav dan je sam. Ana se zgražava. Priča o tome, dok sjedimo, na kafi. Ljubim te srce. Da, zalij kasnije cvijeće. Ne brini, gušenje je samo u tvojoj glavi. Poput čudne šume. – Anina kosa je odskakala od ramena, u ritmu njenih koraka i poluglasnog smijeha.
Tresak vrata se stopi sa krljanjem.
Požutjeli list oleandera, pade pokraj saksije.
Be the first to comment