Nataša Žurić – Priča “Kopriva”

KOPRIVA

Zašto tučeš koprivom to nedužno biće?!  Jesi li poludio, komšija?

Noge djevojčice nepunih sedam godina bijahu u crvenim plihovima. Njene oči su razrogračeno skrivale krik od usana. Suze su pravile svoje puteljke niz mršave obraze. Vrtjela se u krug, uhvaćena očevom rukom za njenu desnu ručicu, dok je žarulja obavijala  mršava stegna.

• Ne miješaj se u moju rabotu! Svoga plota se drži! Ovolika, a već bi da prednjači pred braćom. E, neće moći, ne zvao se ja Mihailo! Ona petice, oni jedinice. Naučićeš da mučiš! Marš u kuću!

• Tebe treba u policiju! – više sebi u bradu zagunđa komšija, odlazeći u svoju kuću.

           Prolazilo je vrijeme. Djevojčica je odrastala. Najprije uz koprivu, pa uz prut, zatim je i kaiš stupio na scenu. Jednog jutra, oca nađoše mrtvog u krevetu. Sa njim nestaše batine, ali ostaše rane. Duša nije zacjeljivala. Razum se nije mirio.

             Djevojčica je odrasla. Braća su radila na imanju. Ona je učila, otimajući vrijeme vremenu koje je provodila u kućnim poslovima. Majka je umrla na porođaju kad je rodila nju. Trebala je i ona umrijeti, često je razmišljala. No, kako je odrastala, tu misao je zamijenila odgovornošću. Htjela je postati neko. Htjela se time odužiti majci.

           Jednog dana je spakovala stvari. Stale su u omanju putničku torbu. Torba je bila još očeva, iz dana kad je služio vojsku. Zatvorila je vrata od kuće za sobom i nestala u noć.

Da li je prolazilo vrijeme ili je ona prolazila kroz njega, nije uspjela odgonetnuti. Zna samo da je vrijeme ponijelo. Završila je fakultet. Imala je stipendiju. Uz to je i radila. Ubrzo je dobila zaposlenje u jednoj firmi. Nije stala sa učenjem. Njena karijera bila je u usponu.

        Braću nije tražila. No, pronašli su oni nju. Čuvši za njen uspjeh, ubrzo su zakucali na njena vrata. Pustiti potok isto je što i pustiti more. Poplava je neizbježna.

          Dolazili su i odlazili. Jednom je trebalo novca, jednom da se dijete zaposli. Najmlađi je doveo blizance kod nje. Tu su ostali dok nisu završili školovanje, oženili se i nestali za svojim životom.

           Nije se bunila.

       Stigle su i pozne godine. Opet se vrijeme poigravalo. Pošla je u penziju. Dani su postajali predugi. Opet to vrijeme, nedokučivo, neopisivo, nepostojano, a tako živo upravljaše njome. Nije znala kako ga popuniti. Bolest i starost, poigravali su se na njenom licu. Samoća im se pridružila.

        Jednog jutra nije se javila prijateljici, iako je telefon besomučno zvonio. Našli su je mrtvu u krevetu. Imala je bar nešto očevo. Smrt. Uzela ih je na isti način. Bez ijedne suze na licima rodbine, sahranjena je u porodičnu grobnicu, pokraj oca i majke.

Par dana nakon sahrane, pozvao ih je njen advokat. Svu imovinu ostavila je jednoj djevojčici u sirotištu. Rodbini je ostavila pismo u kom stoji samo jedna rečenica:

            – Kopriva!

Njihova lica se zažariše. Stid im povi glave.