PROLAZNOST
Dođoše mi svi nemiri stari,
donesoše pute i daljine,
ni prašina za me sad ne mari,
kad sam njihov dužnik koji gine.
Privih zore na grudima patnim,
zatitraše mrtva lica mila,
jadna sam ti kada sama snatrim,
vjekovna se magla u me skrila.
Ustremiše mjesec i zvijezde,
na postelju gdje položih snove,
pjesme, ljubav, nekom drugom jezde,
osama me mučna sada zove
Dođoše mi ljeta neka nova,
Uzdrhtah se od njihove jare,
druga lica dio njina zova,
dani moji u duši mi stare.
Da l’ da pjevam ili mrtvim hrlim?
Usamljena sjena sam bez riječi.
Sudbu svoju kao ljubav grlim,
oči gasnu, boli njina, tmina sad liječi.
Prolaznost je talas u oluji,
stiša strasti kada kasno biva,
sve što bijah sad u meni struji,
na pučini neko drugi sniva.
Nataša Žurić ( zbirka ” Ognjena zamka” )
Be the first to comment