Naučni osvrt na istorijsko djelo kralja Nikole – Prof. dr Dragoje Živković

Crnogorska istorija druge polovine XIX i prve dvije decenije XX vijeka sva je u znaku ličnosti knjaza, odnosno kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Precizno analizirajuči njegovo grandiozno političko i državničko djelo, autor, uz ostalo, daje i odgovor na pitanje: Kako je došlo do toga da se Crnogorci, kao autentičan istorijski narod poistovjete s drugim. (Osvrt prenosimo iz časopisa ARS 2/1987)

Od ideje velikosrpstva do crnogorskog ”srpstva”

Posljednji crnogorski gospodar iz kuće Petrović Njegoš, Nikola I (1841-1921) stajao je dugo na kormilu svoje zemlje. Crnogorska istorija druge polovine XIX i prve dvije decenije XX vijeka sva je u znaku njegove ličnosti, najprije kao knjaza (1860-1910) i potom kao kralja (1910-1918). Nikola I je bio najvažniji usmjeravajući činilac, personifikacija Crne Gore, njen ideolog, neprikosnoveni vođ i samodržac u najburnijem i istovremeno najdramatičnijem periodu njenog razvitka. Uz sav ugled koji je uživala pod njegovim rukovodstvom, uz sve simpatije koje je stekla u međunarodnoj javnosti, posebno među balkanskim narodima za pobjede koje je izvojevala na mnogim ratištima u bojevima sa Turcima, on, njen dominus, imao je i tu nesreću da doživi njen tragičan kraj, kojemu je, doduše, na posredan način, sam kumovao.
Iako je faktički nasilno detroniziran spoljnjim faktorima krajem 1918. godine, po zakonima svoje zemlje, Nikola I je ostao suveren Crne Gore sve do svoje smrti 1921. godine. Umro je u Kan Antibu, na jugu Francuske, a sahranjen u San Remu, u Italiji.
Naći će se na čelnoj poziciji Crne Gore na početku druge polovine XIX vijeka, kad je Pariskim mirom (1856) ruski protektorat nad balkanskim hrišćanima zamijenjen kolektivnim ”starateljstvom” evropskih velesila, na prvom mjestu Francuske i Austrije (koje su stvarale i u dobroj mjeri sprovodile planove o prekrajanju političke karte starog kontinenta), značilo je sučeliti se s najsloženijim razdobljem koje je nailazilo, prezasićenim mnogim krupnim opasnostima, najčešće prikrivenim, kroz koje je ova zemlja prolazila na svojem nikad lakom putu postojanja i razvitka.
Mada opasnosti po njenu poziciju i opstanak doduše, i nijesu predstavljale novinu niti pak rijetku pojavu, one koje je sobom nosilo Nikolino vrijeme, nijesu bile konvencionalne, samo vojničke, s kojima se Crna Gora gotovo četiri vijeka uspješno nosila. Bile su one mnogo kompleksnije. Provirale su kroz mnoge ventile: vojničke, političke, diplomatske, ekonomske, kulturne, vjerske, kroz sve oblike agresivne imperijalističke perfidije. Svi ti činioci veoma su otežali Nikoli I da vodi svoju zemlju sa svih strana izloženu neprijateljstvu i osvajačkim, porobljivačkim apetitima.
Našavši se okružena takvim obručem, Crna Gora će, pod rukovodstvom Nikole I, pokušati da neke metode zemalja sa osvajačkim pretenzijama, na sebi svojstven način, i sama koristi radi samoodržanja i sticanja odbrambenih imunoloških svojstava. Pokušaće naime, da političke oblike rada ne ograniči samo na odbranu, već i da im udahne akciona svojstva koja bi se našla u istoj ravni sa oslobodilačkim težnjama porobljenih balkanskih hrišćana, koji su još stenjali pod turskom vlašću. To je, van sumnje, bila jedna od primarnih komponenata političke strategije crnogorskog gospodara.
Kao političar od zanata Nikola I je iznašao ”model” kojim je, u ime oslobodilačke misije svoje zemlje, prikrivao hegemonističke pretenzije nad susjednim narodima pravoslavnog, grčko-istočnog vjerskog obreda. U pravcu postizanja toga cilja Nikola I je izgradio političku strategiju primjerenu njegovom vremenu, koju smo, u namjeri da je što egzaktnije teorijski izrazimo, nazvali crnogorskim ”srpstvom”.
Izgrađivanje takvog političkog koncepta bilo je, u neku ruku, opredijeljeno političkom pozicijom Crne Gore u vrijeme dolaska Nikole I na njeno čelo. Jedno od najkrupnijih međunarodnih pitanja koje je privlačilo pažnju evropskih velesila Francuske, Austrije, Engleske i Rusije, pa i Italije, bilo je i tzv. ”istočno pitanje”, pod kojim se podrazumijevalo posezanje za zemljama turskog carstva (”bolesnika na Bosforu”), zahvaćenog opštom krizom, bez izgleda da je prevaziđe.
U političko-diplomatskoj igri svaka od vodećih evropskih država htjela je da nadmudri onu drugu da bi se domogla što većeg dijela teritorija koje je još držala Turska, stvarno, ali u najmanju ruku, nominalno.
Oko turskih teritorija na Balkanu najneposrednije su se sučeljavale Austrija (Austro-Ugarska) i Rusija. Podioke na barometru njihovih međusobnih odnosa određivao je stepen postignute saglasnosti u vezi s makro-rješenjem ”istočnog pitanja”, pod kojim valja shvatiti razgraničenje sfera njihovog uticaja u područjima koja su još pripadala Turskoj.
”Istočno pitanje” je, međutim imalo i svoje mikro-rješenje, za koje su bile životno zainteresovane Crna Gora i Srbija, vidjeći u posrnuloj Turskoj šanse za svoje prostorno širenje po osnovu istorijskih prava, a i primjene sile korišćenja drugih metoda, ako je bilo izgleda da uspiju.
Odnosi između Crne Gore i Srbije u drugoj polovini XIX i u prvim decenijama XX vijeka zasnivale su se na paralelnim ekspanzionističkim pretenzijama, prema kojima je svaka od dviju strana pretendovala da bude ujedinitelj ”srpstva”, predviđajući i političku likvidaciju svoje suparnice, njeno obezdržavljenje. Na postizanje toga cilja, kako s jedne tako i s druge strane, moglo se računati zloupotrebom srpstva kao narodnosti. Drugim riječima, srpska narodnost dobila je svoje negativno naličje ispoljeno u dvjema varijantama. Jedna od njih već odavno poznata je velikosrpstvo, proizišlo još iz Načertanija (1844), a drugu smo nazvali crnogorsko ”srpstvo” budući da predstavlja pandan prvoj, da je njena suprotnost.
Prvi oblik (surogat) velikosrpstvo produkt je poistovjećivanja srpske narodnosti sa ”srpskom vjerom” – konfesionalnim ispovijedanjem pripadnika istočno-pravoslavnog obreda. Prema tome kriterijumu, i Crnogorci su ubrajani u pripadnike ”srpske” narodnosti (”srpski narod u Crnoj Gori”). Pod tim imenom uvedeni su i u građansku nauku kao nešto što se samo po sebi razumije, nešto što ne treba dokazivati. Ako se onda pođe od pozitivizma kao naučnog metoda kojim se isključivo služila građanska nauka, izvjesno je da postoji obimna izvorna dokumentacija na kojoj se zasniva tvrdnja o Crnogorcima kao ”Srbima”. Međutim, najnovija naučna istraživanja, oslonjena na istorijsko-materijalistički metod, potvrđuju da takav tretman Crnogoraca nema istorijski osnov. Iako oba naroda, Crnogorci i Srbi, u osnovi imaju zajedničko daleko slovensko porijeklo, i s t o r i j s k i p u t e v i r a z v i t k a s u i m b i l i r a z l i č i t i, i već od ranog srednjeg vijeka razvili su se u dva zasebna narodna bića. To se izvanredno dobro može pratiti na istorijskim dokazima o njihovoj prošlosti.
Druga varijanta (surogat) srpstva kao narodnosti je crnogorsko ”srpstvo”. Pošto je u pitanju pojava koja se teorijski prvi put osmišljava, valja ukazati na njen sadržaj. Postavlja se, s tim u vezi, pitanje – kako je uopšte došlo do toga da se Crnogorci, kao a u t e n t i č a n i s t o r i j s k i n a r o d poistovjete s drugim, srodnim? Odgovor na to pitanje stoji u istoj ravni s velikosrpskim tumačenjem ”srpstva”. Naime, i u ovoj drugoj varijanti konfesionalna pripadnost, iz određenih hegemonističkih pobuda, poistovjećuje se sa ”srpskom” narodnošću.
Da bi se shvatilo gdje leže izvori crnogorskom ”srpstvu”, valja svratiti pažnju na to da su do početka XV vijeka Crnogorci dominantno bili katolici. Na izmaku toga vijeka, sticajem istorijskih okolnosti, našli su se pocijepani teritorijalno u tri dijela. Dio njihove zemlje zaposjeli su Turci, dio je ostao pod mletačku vlašću, dok je tzv. podlovćenska Crna Gora izborila trajnu faktičku nezavisnost i slobodu. U ovom posljednjem slobodnom dijelu zemlje stanovništvo je bilo homogeno pravoslavno; od godine 1219. pripadalo je Srpskoj crkvi.
Poznato je, s druge strane, da su u periodu turskog gospodarenja na Balkanu južnoslovenski narodi (osim Bugara) koji su ispovijedali pravoslavlje – poistovjećivali sebe sa ”Srbima”, prema već pominjanom načelu: brat po vjeri je i brat po biću. Ako se to smatralo određujućim kriterijumom u to davno minulo doba, o čemu postoji mnoštvo potvrda u istorijskim izvorima, nameće se kao nedvosmisleno jasno objašnjenje po kojemu su i Crnogorci bili promovisani ”Srbima”.

Zašto ne uspijeva vjekovni rad na ujedinjenju «srpstva»

Dijalektičkom analizom postulata od kojih je satkana narodnost kao istorijsko-sociološka kategorija decidno se pokazuje da je vjerska pripadnost samo jedna, i to uslovno, od komponenata koje ulaze u tangnentu – narodnost. Religija može najčešće da čini vjersko-politički okvir koji ima ulogu spoljašnjeg vezivnog tkiva n e j e d n a k e vrijednosti u smislu iskazivanja narodnosnog konstituensa. Tamo gdje je i dokle je uticaj crkve snažniji od svjetovnog, ideološkog, ekonomskog, političkog i kulturnog činioca, uticaj religije je prisutniji, i obrnuto: snažnije ostale spone, smanjuju i sužavaju dejstvo vjerskog faktora. Drugim riječima, uticaj religije na formiranje nacionalne svijesti može biti kad jači kad slabiji, zapravo oscilatoran.
Primijenimo li to na balkanske hrišćane pod turskom vlašću (izuzimajući Bugare), nameće se zaključak da je Srpska crkva u tzv. turskom periodu bila, van sumnje, značajna koheziona spona, oblik očuvanja ”narodnosnog entiteta”, ali ne ni tada jednako među svim pripadnicima istočno-pravnoslavne ortodoksije.
U pogledu formiranja crnogorskog narodnog bića vjerska komponenta, мada važna, nikad nije potisnula suštinske socioistorijske postulate. Tim manje, što su ovi imali duboke društveno-istorijske korijene. Samim tim što Crnogorci i Srbi imaju gotovo hiljadugodišnje odjelite istorijske puteve razvitka (rano stvaraju zasebne države, od kojih je ona crnogorska – Duklja, starija), što imaju osobeni politički, društveno-ekonomski i kulturni razvitak i niz drugih posebno prepoznatljivih oznaka, jednostrano je i neodrživo shvatanje i tvrđenje koje ih svrstava u ”jednu” narodnost, prema kojoj su Crnogorci tek u najnovije vrijeme ”izdvojeni” kao posebni ogranak ”srpstva”.
Da bi ”srpstvo” koje egzistira u Crnoj Gori moglo da se razlikuje od Srpstva kao narodnosti, valjalo ga je i terminološki drukčije opredmetiti – nazvati ga pravim imenom koje fiksira njegov vjersko-politički sadržaj. Čini se da je to najpotpunije izraženo u pojmu ”crnogorsko srpstvo” shvaćeno kao vjersko-političkom (doktrinerskom) izrazu – obliku u kojemu se ono javlja u drugoj polovini XIX vijeka.
Kad je, dakle, riječ o ”srpstvu” na crnogorskim prostorima, svaki pokušaj njegovog dovođenja u vezu sa srpskom narodnošću kao etničkom kategorijom, u kontradikciji je s njegovom suštinom. Na crnogorskom tlu, dobilo je ona svojstva koja je moglo imati. Postalo je sinteza vjerske svijesti i političkih skrupula. Kako se to danas pokazuje, bilo je to šićardžijsko ”srpstvo”, izjednačeno sa srpskom narodnošću bez pokrića.
Bez sagledavanja suštine dviju pomenutih varijanta ”srpstva” (iskazivanih kao velikosrpstvo i crnogorsko ”srpstvo”) međusobno sučeljenih, ne bi bilo moguće razumjeti zašto tokom dugog rada na ujedinjenju ”srpstva” nije došlo do njenog ostvarenja, štaviše, ni do ozbiljnog pomaka u tom pravcu. Sučeljavanje sfera političkog uticaja upravo je bilo razlog što tokom pola vijeka preduzimanja inicijativa i akcija za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, pokretanih iz oba državna centra, nije dovelo do opipljivih rezultata.
Političke, pak, kontroverze između dviju zemalja bile su, zapravo, posljedica pokušaja prostog unificiranja dva istorijska izrasla narodna bića u jedan fuzionisani organizam.
Stvar, međutim, ne bi bila izvedena na čistinu ako se ne shvati da je pojam ”srpstvo” kako ga je proklamovala pravoslavna crkva, bio u punoj saglasnosti s hegemonističkim političkim ciljevima vladajućih krugova u Srbiji i Crnoj Gori, proizišlih iz mikro-rješenja ”istočnog pitanja”. Vjersku determinantu pojma ”srpstvo”, što će reći poistovjećenje vjere s narodnošću, prihvatile su kao ”takvu” i zvanične politike dvaju zemalja.
S te polazišne osnove se decenijama radilo na ujedinjenju ”srpstva” iz oba državna centra, ali rezultati su izostajali. Nije ih ni moglo biti, jer u ime zajedničke vjere, nije ih bilo moguće unificirati, vještački stopiti u jedan, dva istorijski oformljena naroda – crnogorski i srpski.
U toj istorijskoj rezultantni leže razlozi što ni poslije skoro šest decenija intenzivnog političkog rada pokretanog sa Cetinja i iz Beograda nije moglo doći do ujedinjenja ”srpstva”.
”Srpstvo” odašiljano u etar s dvaju dvorova, pretočeno u politički manir ponuđen drugoj strani, pokazuje da je to bila lažna zamjena za faktičku istorijsku distinkciju između dva naroda, što su dobro znali i osjećali njegovi protagonisti i zastupnici. Vladari obiju zemalja koji su se zaklinjali u ”srpstvo” kao sintetiki izraz ”jednonarodnosti” Crnogoraca i Srba su se njime samo služili kao makijavelističkim načelom osvajanja vlasti u dvjema državama, da se od dvije napravi jedna, pri čemu se polazilo od mikro-rješenja ”istočnog pitanja”.
Konfesionalno ”srpstvo” od druge polovine XIX vijeka preobraženo u političku doktrinu, poprimilo je obilježje reakcionarne klasne politike. Tako je ”srpstvo” koje se izdavalo za most povezivanja naroda Crne Gore i Srbije postalo sredstvo uzajamnog udaljavanja, izvor zahlađivanja odnosa, faktor objektivnog međusobnog konfrontiranja.
Posljedice, pak, obostrano ispoljenih hegemonističkih pretenzija koje su bile prekrivene paravanom ”srpstva” nijesu imale jednake reperkusije za obje zemlje. Crna Gora je bila upravo ta koju je ”srpstvo” zastupano u crnogorskoj vjersko-političkoj varijanti, ali bez ograda vezanih za njegovu suštinu, koštalo njene državnosti.
S druge strane, ”srpstvo” proklamovano sa strane vladajućih krugova Srbije u poznatoj velikosrpskoj varijanti, našlo je i u crnogorskom ”srpstvu” platformu za svoje hegemonističke planove, utoliko lakše što je osobeno crnogorsko ”srpstvo” nezavisno od svoje varijante obojenosti, egzistiralo formalno kao ”srpstvo” koje je moglo imati privid narodnosti. Tako shvaćeno srpstvo dobro je poslužilo zavojevačkim planovima vladajućih krugova srpske građanske klase. Pritom, i vrijeme je za njih radilo. Iza priznanja nezavisnosti, odlukama Berlinskog kongresa, pred Srbijom su se otvarali novi horizonti na društveno-ekonomskom i drugim poljima razvitka. Osim drugog, relevantna je i činjenica što je u balkanskim okvirima srpska narodnost bila jedna od najbrojnijih, računajući njene pripadnike u samoj Srbiji i dijaspori (Vojvodina, Bosna i Hercegovina, Hrvatska).
Crnogorska narodnost, u poređenju sa srpskom nacijom, bila je malobrojna, minijaturna, što sa stanovišta Rusije kod koje su se one otimale za primat u podršci, nije bilo beznačajno, ako se valjalo opredijeliti: koju od njih (Crnu Goru ili Srbiju) podržati kao budućeg hegemona i reprezentanta njene politike na Balkanu.
Mada u nešto povoljnijim uslovima ekonomskog razvitka nakon priključenje novih krajeva (udvostručenjem teritorije) poslije Berlinskog kongresa 1878. godine (čak utrostručenim poslije balkanskih ratova). Crna Gora nije bila u poziciji da se lako otrgne iz svoje privredne nerazvijenosti. Bilo je to, razumije se, jasno i njenom upravljačkom vrhu, na čelu s Nikolom I. Međutim, kad je priželjkivao hegemoniju u ”srpstvu”, njen suveren je računao da njegova zemlja može postati ”pijemont” ujedinjenja srednjebalkanskog pravoslavnog življa, po osnovu njene slavne istorijske prošlosti i velikog ugleda koji je u međunarodnim okvirima uživala vladajuća dinastija Petrović Njegoš.
Očevidno da Nikoli I tada još nije bilo jasno da su epska vremena već bila na izmaku. Bilo je to doba u kojemu je ton političkom životu i odnosima među državama davala hladna beskrupulozna ekonomsko-kolonijalna računica, glavno rukovodno načelo epohe imperijalizma.

Nikola je precjenjivao ulogu male Crne Gore

Nasuprot nepovoljnoj poziciji Crne Gore, njena suparnica Srbija, po geografskom i političkom položaju po privrednom potencijalu i bogatstvu prirodnih dobara za ondašnje kriterijume, imala je sve uslove da se brzo uklopi u kapitalističke proizvodne odnose i ubrza sopstveni napredak u gotovo svim sferama života. To, zapravo, znači da je ”srpstvo” u svoj velikosrpskoj varijanti zastupano kao unifikatorska doktrina Srba i Crnogoraca, išlo direktno u prilog srpsko kapitalističkoj i hegemonisitčkoj klasi, kojoj se osmjehivalo vrijeme u odnosu na aneksionističke pretenzije prema Crnoj Gori.
Kralj Nikola I, gospodar crnogorski, međutim, nije bio delekovid da procijeni opasnost koje je njegovoj zemlji i narodu i napokon njemu lično kao vladaru, prijetile s te strane. Doduše, teško je još i bilo nazreti što sobom nosi mutno vrijeme imperijalizma, kakve će ono protivurječnosti izbaciti na površinu, kakva će biti konstelacija i do kakvih će sve prestrojavanja doći u međunarodnim okvirima, u kojem taboru će se naći Crna Gora i s kakvim računima.
Ipak, neoprostivo je to što je Nikola I duboko vjerovao da će Crna Gora, kad se u bilo kojem povodu bude odlučivalo o poziciji i sudbini balkanskih zemalja i naroda, biti prizvana, da će se čuti i uvaži njen glas iz poštovanja koje je kao mala zemlja izvojevala slavom svojega oružja na bojnom polju. To precjenjivanje uloge Crne Gore, zapravo rešpektovanja njenih zasluga, odvodilo je Nikolu I od stvarnih životnih tokova, zamagljivalo mu političke vidokruge, pogotovu u pogledu prevelikih nadanja koja je polagao u carsku Rusiju, iako ga je sam život, iz relacije odnosa s njom često opominjao da bude obrazriviji, realniji.
Pitanje ruskog činioca u političkoj strategiji crnogorskog gospodara Nikole I zaslužuje da bude i posebno poentirano. Naime, crnogorsko ”srpstvo” nije bilo i jedini prvorazredni činilac, jedino rukovodno načelo koje je opredjeljivalo politiku crnogorskog suverena. Može se zapravo reći da je uticaj Rusije bio ona, naoko nevidljiva, ili samo donekle vidljiva, a u suštini trajno prisutna ”viša sila” koja je konstantno usmjeravala politički kurs Nikole I. Ne može se pri tome tvrditi da je on uvijek bio zadovoljan instrukcijama i porukama koje su dolazile iz peterburškog carskog dvorca i njegovih odgovornih političkih mehanizama.
Naprotiv, mnoga upozorenja, stavovi, odluke, što su dolazili s te strane, veoma su ga razočaravali, pa i teško pogađali. Često je stoga bio veoma nesrećan; njegova nadanja iznevjeravana.
Carska Rusija je, van svake sumnje, izražavala svoj trajni interes prema Crnoj Gori od 1711. godine na ovamo. Ali, njena okrenutost Crnoj Gori i Balkanu zavisila je od njene ukupne spoljno-političke strategije, od odnosa prema velikim silama, u prvom redu prema Austriji, odnosno Austro-Ugarskoj i Turskoj. Kroz prizmu tih odnosa, zapravo kroz alternativu makro-rješenja ”istočnog pitanja”. Na toj ruskoj spoljnopolitičkoj koordinati Crna Gora je stavljena na istu vagu sa Srbijom.
Jezičak na vagi tih odnosa nikad nije pokazivao jednako određenje prema dvjema balkanskim štićenicama. Jedna od njih uvijek je zauzimala prvo mjesto, dok je ona druga stajala u sijenci. Taj ruski ”klasifikacijski” sistem odnosa prema Crnoj Gori pokušava Nikola I da iskoristi (a to čini paralelno i vladarski dvor u Srbiji) tokom svoje duge vladavine, praveći planove i preduzimajući diplomatske i druge korake ne bi li svojoj zemlji pribavio primat u odnosu na Srbiju i postao prva ličnost u ruskoj balkanskoj politici. On je na tom polju imao povremenih uspjeha, ali ne i šansi da u tom pogledu postigne željeni cilj.
Ruska politika prema Crnoj Gori i Srbiji od dolaska Nikole I na crnogorski prijesto bila je oscilatorna. Na to je uticao splet međunarodnih okolnosti, posebno onih koje su usložavale makro-rješenje ”istočnog pitanja”. Globalno rečeno, od početka Nikoline vladavine do pogibije kneza Mihaila (1868) Rusija je Srbiji namjenjivala ulogu oslobodioca i ujedinitelja pravoslavnih hrišćana na Balkanu (izuzev Bugara). Zbog proaustrougarske spoljnopolitičke orijentacije Srbije, koja je poslije Mihailove smrti, uglavnom , bila prisutna u Srbiji do početka XX vijeka, Rusija se orijentisala na Crnu Goru, vidjeći je u ulozi budućeg vođe u pogledu ostvarenja mikro-rješenja ”istočnog pitanja”.
Kad je 1903. godine bio izvršen državni udar u Srbiji i trajno detronizirana dinastija Obrenovića (majskri prevrat) i na prijesto ove zemlje došao kralj Petar I Karađorđević, tim događajem je bio označen i kraj njene proaustrijske orijentacije. S obzirom na brojnost srpske nacije, na centralnu poziciju srpske države na Balkanu, na njenu ekonomsku perspektivu i više drugih prednosti koje je imala nad Crnom Gorom, ova je (Crna Gora) za svagda izgubila podršku Rusije da bude zemlja koja će pod svoje okrilje, pod svoju vlast, okupiti balkanske narode pravoslavno-istočnog odreda (osim Bugara). Takav ruski stav koncipiran 1903. godine više nikad nije došao u pitanje za postojanje pravoslavne istočne Carevine do 1917. godine.
Iako je i sam dobro znao za taj gotovo neopozivi stav Rusije, Nikola I, gospodar crnogorski, nije se s njim mirio. Naprotiv, duboko je vjerovao da će se u jednom trenutku, u doglednoj budućnosti, ponovo steći uslovi da otme primat Srbiji u ruskoj balkanskoj političkoj kombinatorici. On je sebi to stalno sugerirao, živjeći u iluziji da će rodbinske veze koje je imao s ruskim dvorom (njegova kćer bila je udata za ruskog velikog kneza, brata od strica cara Nikole II) u odsudnom trenutku biti odlučujući činilac koji će Crnoj Gori donijeti ulogu vođe – stožeri okupljanja balkanskih hrišćana, a crnogorskog vladara prizvesti u njihovog političkog suverena i hegemona.
Crnogorsko ”srpstvo” u simbiozi sa spoljnopolitičkim određenjem Crne Gore prema Rusiji su dva podjednako važna činioca usmjeravanja kako spoljne tako i unutrašnje politike Nikole I Petrovića, od stupanja na prijesto do njegove smrti. Tek kad se sagledaju ova dva postulata u organskom jedinstvu, moguće je odgovoriti zašto se Crna Gora razvijala pravcem kojim je pošla od 1860. do 1918. godine. To provijava kroz sve oblike njenog života tokom duge Nikoline vladavine.
Cetinjski samodržac je duboko vjerovao da će od mogućnosti usklađivanja i sinhronizovanja ta dva bitna parametra zavisiti njegova političko istorijska misija na Balkanu. ”Srpstvo” u crnogorskoj varijanti (crnogorsko ”srpstvo”) mu je bilo i ostalo rukovodno načelo, politička platforma vojno-strategijskih poduhvata, koje je koncipirao i praktično izvodio, a čiji je krajni cilj bio stvaranje jedne ”srpsko” – pravoslavne balkanske države na razvalinama turskog carstva.
Nestrpljiv, podstican mladalačkim žarom, Nikola I već ne početku svoje vladavine, pomaže hercegovačku bunu, solidariše se s njenom oslobodilačkom misijom. Njegove oči su uprte u tu susjednu oblast koja je, tradicionalno politički gravitirala prema Crnoj Gori. Upozorenja od strane velikih sila, kolektivnog pokrovitelja balkanskih hrišćana, nijesu ga odvratila od miješanja u hercegovačke stvari, od posticanja na otpor i pružanja vojne pomoći tamošnjem narodu koji se digao na oružje.
Gospodar crnogorski nije mnogo mario na upozorenja koja su dolazila sa strane Porte. Njegovo otvoreno miješanje u hercegovačke probleme izazvalo je Tursku da povede veliku ofanzivu protiv Crne Gore pod komandom poturčenjaka Omer-paše Latasa (”druga Omer-pašina vojna”) u aprilu 1862. godine. Nesrazmjera u živom vojnom potencijalu u odnosu na brojnu nadmoćnost neprijatelja (50.000 Turaka, naspram 15.000 Crnogoraca) i posebno slabo naoružanje doveli su crnogorsku vojsku u veoma težak položaj, uz svo zadivljujuće herojstvo koje je pokazala u bojevima s Turcima pod komandom velikog vojvode Mirka Petrovića, oca Nikole I. Ali, velikim silama nikako nije odgovarala ponovna rehabilitacija turske vojno-političke moći na Balkanu, pa su diplomatskim sredstvima izvršile pritisak na Portu i primorale je na sklapanje mira s Crnom Gorom. Tako Turskoj nije pošlo za rukom da silinom koncentričnog vojnog udara satre Crnu Goru, ali joj je, ipak nametnula nepovoljne uslove mira, potpisanog na Rijeci Crnojevića septembra 1862. godine.

Crnogorsko «srpstvo» kao crnogorsko «načertanije»

Mada je ostala po strani od uplitanja u crnogorsko-turski hercegovački konflikt, Mihailovoj Srbiji je konveniralo paralisanje crnogorskih ratnih planova vezanih za oslobodilačku borbu i njenu političku misiju u prigraničnim oblastima. To iz razloga što je crnogorska narodno-oslobodilačka akcija oslonjena na crnogorsko ”srpstvo” bila u kontradikciji sa velikosrpskom projekcijom o obnovi Dušanovog carstva u srednjevjekovnim okvirima.
Rivalstvo tada začeto među dvjema zemljama zbog ukrštanja političkih interesa, ostaće kamen spoticanja u njihovim međusobnim odnosima do kraja vladavine Nikole I. Da, paradoks bude veći, njihova saradnja, po spoljnjim obilježjima, ličiće na obostranu želju dviju zemalja za unifikacijom ”srpstva” u njegovom izvanjnarodnosnom obliku s velikosrpskih pozicija, odnosno s pozicija crnogorskog ”srpstva”. Oblanda ”srpstva”, međutim, samo je podgrijavala unutrašnju, podzemnu borbu za prevlast, koja je bila usmjerena na uklanjanje potencijalnog pretendenta protivničke strane na prijesto u ujedinjenom ”srpstvu”.
Kao što se iz rečenog vidi, crnogorsko ”srpstvo” kao programski nedefinisano crnogorsko ”načertanije”, već u samom početku svojeg političkog iskazivanja dobilo je moćnog i žilavog rivala u protagonistima i zastupnicima obnove ”Velike Srbije”, političkog projekta, kojemu je pogodavala politička i ekonomska konstelacija međunarodnih odnosa druge polovine XIX i početkom XX vijeka, za koje će se poslije osciliranja od gotovo četiri decenije opredijeliti i carska Rusija (poslije 1903) i ostaviti crnogorskog vladara, primoravajući ga da se sam uguši u sopstvenim nerealnim planovima o vladarskoj kruni u ”srpstvu”.
Rivalska, pak, borba s načertanijevskih pozicija u dvjema već poznatim varijantama oko primata u ”srpstvu” između Crne Gore i Srbije, imala je i svoje razvojne faze, obojene neizvjesnošću u pogledu krajnjeg ishoda. Uistinu, to je zavaravalo crnogorskog suverena i učinilo ga trajnim zatočenikom te doktrine.
Tokom prvih godina vlade, osobito iza ”Omer-pašine vojne”, Nikola I je shvatio da će morati da uloži vanredne napore za uspješno vođenje vojne akcije protiv Turske. To u prvom redu i zbog toga da njegova zemlja ne izgubi poziciju vođe u oslobodilačkoj borbi okolnih naroda pod turskom vlašću, a on sam izglede na vladarski tron ”u srpstvu”.
Negativan odnos Srbije prema takvim političkim pretenzijama crnogorskog vladara pokazao se i za vrijeme rata s Turcima 1862. godine. Nikola I je stoga sebi postavio zadatak da vojnički opremi i osposobi zemlju za predstojeće oružane sukobe. Trebalo je stoga ne neki način otkloniti zavist Srbije, iskazanu pri svakom uspjehu crnogorskog oružja na bojnom polju, sve iz straha od gubljenja pozicija u pravcu realizacije načertanijevskog velikosrpskog projekta.
Imajući to u vidu, mladi crnogorski gospodar traži diplomatske modalitete kako da svoje političke planove i za Srbiju učini privlačnim, a da prave efekte od uspostavljanja određene saradnje s njom obezbijedi samo za sebe. Na toj liniji nije bilo teško naći pogodno rješenje, jer se sličnom strategijom služila i srpska dinastija i vlada u odnosu na Crnu Goru. Obje strane se, dakle, izjašnjavaju za saradnju i, razumije se, obje neiskreno. Rezultat takvog prilaza je obostrano sondiranje terena za sklapanje sporazuma o savezništvu potpisanog 1866. godine, prema kojemu je trebalo povesti zajedničku koordiniranu akciju za oslobođenje i ujedinjenje ”srpstva”, a tek nakon pobjede sjesti za pregovarački sto i sporazumjeti se o svođenju poslijeratnih računa.
Sporazum je, kako se i moglo očekivati bio samo maska iza kojeg je svaka od strana htjela da izvuče ličnu korist i smanji izglede svoje protivnice za približavanje ”srpskom” tronu. I naravno, obje zemlje su imale nekakvu ličnu korist od sklapanja ugovora o savezu. Crna Gora u tome što je dobila izvjesnu pomoć u naoružanju. Uz to, prispjelo je i nekoliko vojnih instruktora iz Srbije za obuku crnogorske vojske.
Srbija je, pak, bila na koristi time što joj je omogućeno da organizuje svoju agenturu na crnogorskim dvoru, preko koje je pokušala da zavjereničkim radom sondira teren za zbacivanje crnogorskog knjaza i pripremi ujedinjenje dviju ”srpskih” zemalja pod suverenitetom srpske dinastije. Neiskrena političko-diplomatska akcija na lilniji približavanja i unificiranja; imala je tu dobru stranu što se ta težnja, pri pokušajima konkretizacije obostrano nuđenih rješenja o ”zbližavanju”, pokazala antiistorijskom, zapravo vještački motivisanom pretenzijom za hegemonijom nad drugom stranom. Na toj liniji pravljeni su verbalni ustupci od strane Nikole I, koji je izjavljivao da će priznati kneza Mihaila Obrenovića za suverena u ”srpstvu” uz uslov da poslije njegove smrti taj legitimitet pređe na crnogorsku dinastiju.
Crnogorski gospodar, međutim, nikad ne bi pristao da ostane u sjenci srpskih dinasta. Njegovi rezoni o pristajanju na podređenu ulogu u ”srpstvu” nikad nijesu nadilazili okvir deklarativnosti. Uostalom, to dobro potvrđuje njegovo ukupno političko i diplomatsko komuniciranje sa Srbijom i njenim dinastijama tokom šezdesetih godina njegove vladavine.
Prva faza pregovaranja sa zvaničnim srpskim činiocima oko saradnje na oslobođenju i ujedinjenju ”srpstva”, sa stanovišta njegovog crnogorskog tretmana (crnogorsko ”srpstvo”), bila je završena iznenadnom neprirodnom smrću kneza Mihaila, 1868. godine. Odmah iza tog događaja, ugled Crne Gore kao budućeg ”pijemonta” u ”srpstvu”, veoma je porastao i dobio na značaju.
Crnogorsko ”srpstvo” kao aktuelna politička doktrina i osobena programska platforma (мada programski nerazrađena) upravo ulazi u političku orbitu trenutku kad je, poslije Mihailove smrti, ruski dvor crnogorskom suverenu namijenio ulogu predvodnika i pokretača oslobodilačke borbe porobljenih balkanskih naroda i njegovog budućeg čelnika-vladara. Put Nikole I u Rusiji krajem 1868. godine sigurno je znatno doprinio podršci koju će mu pružiti ruski car u planovima koje je izložio u vezi sa svojim, ne samo srpsko-pravoslavnom, već i ukupnom balkanskom politikom.
Neposrednim kontaktima Nikola I s ruskim dvorom i sporazumima tom prilikom postignutim počinje novo poglavlje rusko-crnogorskih odnosa. Iz razmatranja mogućnosti i vidova dalje saradnje rezultirao je obostrani interes ruske podrške crnogorskom monarhu u njegovoj balkanskoj politici, koja se u trenutku njegove posjete Rusiji našla u potpunoj sinhronizaciji s ruskim projektom rješavanja ”istočnog pitanja”. Njihovo usaglašavanje stavova proizišlo je iz potrebe pokretanja oslobodilačke akcije balkanskih hrišćana, koja bi stvorila šansu Rusiji da se umiješa i cio pokret stavi pod svojom kontrolom i starateljstvom, što bi, s druge strane, paralisalo austro-ugarske osvajačke planove vezane za zaposijedanje novih teritorija na Balkanu.
Nikolinom ruskom misijom upravo započinje druga etapa rivalske borbe između Crne Gore i Srbije za primat u ”srpstvu”. Ova etapa počela je u znaku porasta ugleda i jačanja uticaja crnogorskog samodršca, u kojega su upirali oči okolni krajevi izloženi sve snažnijem pritisku i porobljivačkim metodama turske vlasti. Ukoliko se Namjesništvo Srbije više okretalo Austro Ugarskoj u svojoj spoljnoj politici, utoliko su šanse crnogorskog gospodara za upliv na stanovništvo okolnih krajeva bile veće, utoliko je više podgrijavana njegova iluzija u mogućnost skorašnjeg dolaska na čelnu poziciju u ”srpstvu”.
Toj njegovoj želji, doduše, nije stajala na put samo vladajuća klasa Srbije i njeni epigoni, namjesnici, već i posebno Austro-Ugarska koja se energično odupirala projekciji stvaranja jedne prostrane pravoslavne države u srednjem Balkanu, svejedno da li pod tronom crnogorske ili srpske dinastije. I kao po pravilu, ona bi se, u vezi s konkretnom borbom između Crne Gore i Srbije oko prevlasti u pogledu prisajedinjenja okolnih teritorija, uvijek opredjeljivala za onu stranu čije su trenutne pozicije bile slabije. I ne samo to. Ova zemlja je zapravo stalno, na razne načine, podgrijavala unutrašnje rivalstvo koje je bilo prisutno u crnogorsko-srpskim odnosima.

Nikolini planovi mrsili su račune velikih sila

Tradicionalno prijateljski odnosi, s druge strane, između Crne Gore i Rusije, koji su u prošlosti imali svojih uspona i padova, prilikom posjete crnogorskog suverena ruskom caru (1868/69) dobili su novi snažni izraz. Valja pretpostaviti da je crnogorski knjaz izložio Aleksandru II svoje vojno-političke planove i da mu je patron i pokrovitelj obećao pomoć u mjeri u kojoj se ti planovi budu uklopili u rusku projekciju razrješavanja makro-plana ”istočnog pitanja”. U svakom slučaju, iznenadom smrću kneza Mihaila (1868) crnogorskom gospodaru su u ruskim kalkulacijama balkanske politike porasle šanse za sticanje primarne uloge u predvođenju oslobodilačke borbe pravoslavnih hrišćana na srednjem Balkanu.
Vjerovatno je ova posjeta Nikole I Rusiji odgirala posebnu ulogu u pogledu njegove čvrste odluke da sudbinu svoje zemlje trajno veže za najveću pravoslavnu imperiju. Od tada je taj tzv. ruski činilac u ukupnoj politici Crne Gore druge polovine XIX i prve dvije decenije XX vijeka bio onaj politički kredo kojemu je knjaz Nikola slijepo vjerovao i na rusku podršku posebno računao u svojim iluzionističkim planovima da bi se domogao prijestola u ”srpstvu”. Čak iako je ponekad mogao i da se pokoleba u tom pravcu (jer se Rusija povremeno približavala vođstvu Srbije, nagovještavajući mu pružanje pomoći u vezi s pretenzijama na obnovu ”Velike Srbije”, ako Milan, odnosno Aleksandar napuste svoju proaustrougarsku spoljnu politiku), orođavanje s carskom ruskom dinastijom mu je otklanjalo svaku skepsu u tom pogledu, budući čvrsto uvjeren da će ipak u odsudom trenutku Rusija stati uz njega kao pravog suverena ujedinjenih istočno-pravoslavnih hrišćana u prostorima srednjeg Balkana.
Okrećući se otvorenim srcem prema Rusiji, Nikola I je ne samo zadobio političku naklonost najuticajnijih njenih činilaca, već mu je odobreno i znatna stalna materijalna pomoć u novcu za ulaganje u razvoj prosvjete i kulture, u reorganizaciju vojske i njeno naoružanje i opremu, u sudsko i administrativno-upravno preustrojstvo zemlje, u podizanje poštansko-telegrafskog i putnog saobraćaja, u privredni razvoj s poentom na agrotehničku kultivaciju poljoprivrednih proizvoda, na trgovinu, zanatstvo i ispitivanje mogućnosti za začetke industrijskog razvoja i drugo.
Svim tim sferama života Crne Gore Nikola I je poklanjao određenu pažnju; činio je napor da uvede svoju zemlju u evropske civilizacijske tokove.
Nikolino pregalaštvo na planu ukupnog razvoja Knjaževine Crne Gore dalo je značajne rezultate, čak takve koji su nadrasli materijalne mogućnosti zemlje. S ponosom knjaz ističe (1872) da ”prosvjeta koja je u svakoj državi prvi uslov napretka i moju je u mojoj zemlji prvu i najveću pažnju privukla” (Cjelokupna djela Nikole I Petrovića, Pisma VI, 135). Fascinantan je podatak da je za relativno kratko vrijeme (do 1872) uspio da u svojoj zemlji organizuje 42 osnovne škole, koje je pohađalo više od 2.000 učenika, zatim da otvori dvije srednje škole (Bogosloviju i Đevojački institut) 1869. godine, u kojima se školovala mladež ne samo iz Crne Gore, već i iz susjednih krajeva pod austro-ugarskom i turskom vlašću. Koliko je osjećao potrebu za razvojem školstva i obrazovanjem podmlatka, vidi se i po tome što je za rad tih ustanova ”preustrojio stari knjažev dvor” (misli se na Biljardu) za ”udobno stanište” profesora i pitomaca Bogoslovije. Osobito mu je bilo zadovoljstvo što se mogao pohvaliti novopodignutom veleljepnom zgradom Đevojačkog instituta.
U skladu sa svojim ambicioznim planovima vezanim za prisajedinjenje susjednih krajeva matici zemlji, pa i onih s nerealnom političkom pretencioznošću za dominantnom pozicijom na srednjem Balkanu, s rečenim u vezi knjaz ističe da mu je ”stalna želja da ne samo u Seminariju (Bogosloviju – D.Ž.), nego i u glavnu osnovnu školu Cetinjsku primi(m) više mladića iz istih (susjednih D.Ž.) zemalja, kad bi dovoljno sredstva bilo, jer je jasna velika moralna dobit Crne Gore u ovim provincijama, kao i posebna korist od braće naše” (Pisma, VI, 136).
U tom ranom periodu svoje vladavine, željan slave i popularnosti, crnogorski knjaz ulaže napor da se o njegovoj zemlji i njenim izvornim vrijednostima svjetska javnost obavještava iz domaćih izvora informacija, a ne da se na nju samo gleda kroz naočari onih koji je posmatraju spolja, pa i izokrenu činjenice, nekad iz neobaviještenosti, a nerijetko i iz tendencioznih razloga. Nikola I, doduše, u tom pogledu ne pravi početne, pionirske korake. On samo pokušava da na sebi svojstven način, nastavi ono što je Njegoš obnovio i oživio (štamparija, šкola, izdavačka djelatnost), u čemu ni on (vladika Rade) nije bio začetnik, već samo nastavljač blistave renesansne djelatnosti Crnojevića na kulturnom polju.
Oslanjajući se na svoje prethodnike, Nikola I ispoljava veliki smisao za nastavljanje tradicije u oblasti izdavačke djelatnosti i produkcije pisane riječi, ocjenjujući da kroz taj oblik aktivnosti može svoju zemlju uvesti brže u krug naroda koji imaju značenje u kulturnom svijetu. To su bile knjaževe pobude koje su dovele do pokretanja Orlića 1865-1870), do pojave prvih listova Crnogorca s književnim dodatkom Crnogorka (1871), odnosno do znamenitog Glasa Crnogorca (1873). Uz svu ograničenost materijalnih izvora na planu obrazovanja, kulture i pisane riječi, Crna Gora Nikoline epohe ostaviće iza sebe dragocjeno duhovno nasljeđe.
Nikola I Petrović je dobro znao da se posredstvom otvaranja prema okolnim krajevima gravitirajućim prema Crnoj Gori, kako onih koji su joj istorijski pripadali, tako i onih što su u njoj gledali čelnika i predvodnika sopstvene oslobodilačke borbe, može mnogo učiniti u smislu njihovog vezivanja za sebe. Iz nedvosmisleno jasne političke računice on želi da ih pridobije, da im se nametne za sizerena. Doduše, to i ne bi bilo tako teško postići, ako bi se prepuštalo samom stanovništvu tih krajeva da o tome odlučuje. Sva područja unaokolo Crne Gore samo su čekali bojni zov Cetinja, pa da se late oružja i ustanu protiv Turske. Međutim, poznato je da su evropske velesile upozoravale crnogorskog gospodara na teške posljedice opšteg sinhronizovanog pokreta protiv Porte, stoga što je to mrsilo njihove političke račune. S tim je bio načisto i Nikola I. Procjenjujući to, odlučio se na koncipiranje dalekosežnog vojno-strategijskog plana za obračun s Turskom.
Imajući posebno u vidu međunarodnu dimenziju reperkusija odlučnog sudara s otomanskom imperijom, on je, prije svega, želio da se što bolje vojnički pripremi. Veća vojna moć značila je manju potrebu osluškivanja raspoloženja velikih sila koje su (osobito neke) imale interes više da se održi slaba Turska, nego da na njenim rizvalinama nastanu jake balkanske države koje bi bile svoj na svojemu. Znajući to dobro, knjaz Nikola je želio da što prije stvori homogenu, za ondašnje prilike jaku, hijerarhijski ustrojenu vojnu strukturu, spremnu da dejstvuje po principu elaticiteta (vojno-taktičke fleksibilnosti) i totaliteta (zgusnutog kondenziovanog udara).
Konsekventan svojoj zamisli, on uvodi vojnu reformu (1871) kojom želi da Crnogorca – vojnika odvoji od Crnogorca – građanina. On to čini formiranjem osobene vojne organizacije. Stara plemenska vojna pripadnost nije narušena tom vojnom reformom. Ali, crnogorska vojska je tada ustrojena po strogom vojničkom načelu – izdvajanjem iz dotadašnjeg civilnog (građanskog) statusa.
Vojska je, naime, organizovana tako da je u svakom plemenu i formiran bataljon podijeljen na čete, vodove i desetine. Na čelu tih jedinica stajali su komandiri bataljona, s podkomandirima kao zamjenicima. Četama su komandovali oficiri, vodovima vodnici, desetinama desečari. Prema popisu iz 1870. godine, sva crnogorska vojska brojila je 16.700 boraca, podijeljenih u 23 bataljona narodne vojske, šest bataljona garde i jednu artiljerijsku bateriju. Sva ta vojska bila je formacijski podijeljena u šest brigada narodne vojske i jednu gardijsku brigadu. U svakom trenutku ta vojska morala je biti spremna da se u najkraćem mobilizacijskom roku nađe pod oružjem za izvršenje borbenih zadataka.

Vizionarski Nikolin poziv Valtazaru Bogišiću

Tu tako organizovanu vojsku valjalo je što bolje naoružati i pripremiti za sudbonosne vojničke okršaje na koje je knjaz Nikola računao i za koje se pripremao više godina. Do 1875. godine crnogorska narodna vojska je raspolagala sa 23.000 pušaka, nabavljenih iz sopstvenih izvora i dijelom iz ruske pomoći. Toj brojci treba dodati još 5.000 pušaka, dobijenih u vidu pomoći iz Srbije.
Nakon što je izvršio vojnu reformu, Nikola I je preduzeo i druge mjere značajne za unutrašnju homogenizaciju, zemlje, kako bi je učinio sposobnom da se nosi sa svim nevoljama i oblicima pritiska koji su dolazili spolja i eventualnim unutrašnjim krizama.
Neke poteze na planu administrativne reorganizacije vuče paralelno s vojnom reformom 1871. godine. Osnovna administrativna ćelija crnogorskog društva, međutim, ostaje i dalje plemenska kapetanija (kapetanstvo). Ali, već te godine u nekim djelovima zemlje uvedena su tzv. načelstva koja su obuhvatala po nekoliko kapetanija, a imala su upravnu i sudsku vlast. Godine 1874. pod udar reforme dospio je i Praviteljstvujušći senat crnogorski. Broj senatora je smanjen sa 16 i 12. Istovremeno, pri ovom organu formirane su: Uprava za vojne poslove, Uprava za unutrašnje poslove, Uprava za finansije i građevine i Knjaževa kancelarija za spoljne poslove. Svi ovi resori bili su u neku ruku pojednostavljena crnogorska ministarstva, zasebni državni organi, izdvojeni ispod ingerencije Senata, koji je još zadržao samo vrhovnu sudsku vlast.
Ipak, potpunija administrativno-upravna reforma biće izvedena tek poslije Berlinskog kongresa (1879). Senat je transformisan u Državni savjet kao najviši zakonodavni i Veliki sud kao najviši sudski organ. Najviša upravna vlast resorski je bila podijeljena na Ministarstvo vojno, Ministarstvo unutrašnjih djela, Ministarstvo inostranih djela, Ministarstvo finansija i građevina, Ministarstvo prosvjete i crkvenih djela (1883) i nešto kasnije Ministarstvo pravde (1893). Proces reorganizacije lokalne vlasti dovršen je na početku XX vijeka (1903), kad je formirano pet oblasnih uprava sa kompetencijama uprave i isto toliko oblasnih sudova sa sudskom vlašću. U plemenskim kapetanstvima ostala je i dalje nepodijeljena sudska i upravna vlast.
Svi organi vlasti hijerarhijski ustrojeni od Državnog savjeta i Velikog suda do plemenskih kapetanstava, neposredno ili posredno, polagali su račun o svojemu radu knjazu gospodaru – neprikosnovenoj ličnosti sa atributima neograničene vlasti.
Na planu privredno-ekonomskog razvoja zemlje Nikola I nije mogao mnogo učiniti zbog prostorne skučenosti, nepovoljne konfiguracije tla, odnosno neznatnog procenta obradivih površina, i to još postavljenih na kraškoj podlozi, koja je propuštala vlagu. Glavno zanimanje stanovništva bilo je i dalje bavljenje ekstenzivnim stočarstvom i tek u drugom redu zemljoradnjom i proizvodnjom kultura, čiji su prinosi, ionako neznatni, bili najčešće sušom desetkovani, a često bi i sasvim omanuli.
U takvim okolnostima ekonomskog razvoja zemlje nijesu se mogli razviti trgovina i zanatstvo – oblici privređivanja vezani za gradske aglomeracije i urbano razvijene sredine, kakvih Crna Gora druge polovine XIX vijeka nije imala. Knjaževim nastojanjem da se otvaranjem pazara i pazarišta stvore uslovi za razvoj trgovine i zanatstva, nije moglo dati rezultate. Bez manufakturne tradicije, trgovačkih i zanatlijskih cehova i udruženja, bez tradicije dužničko-povjerilačkih odnosa, bez novčanih zavoda i bankarsko-kreditnih poslova, na crnogorskim pazarima se nije mogla začeti gradska privreda. Stoga su pazari na Rijeci Crnojevića, na Prentinoj glavici, na Viru crmničkom i na Slivlju, kod Nikšića, veoma malo značili u začecima gradskog privređivanja. I dalje se glavna trgovina odvijala preko Kotora, Skadra, Podgorice i Nikšića. Drugim riječima, Crna Gora je bila dovedena u direktnu ekonomsku zavisnost od dvaju susjeda, Austro-Ugarske i Turske. Nema sumnje, da je i to bila jedna od objektivnih smetnji na liniji njenog političkog uspona, činilac koji je sputavao njenu inicijativu.
Prihodi koje je država ubirala od poreza (dacija), monopola soli i žita i nešto carina činili su ukupnu akumulaciju državnog budžeta. Ta sredstva, udružena sa subvencijama godišnje pomoći koju je slala Rusija, predstavljala su ukupni državni prihod za sve sfere života i rada, za sve oblasti produkcionih odnosa i privređivanja potrebnih savremenoj građanskoj državi, kakvom je knjaz Nikola zamišljao i želio da stvori Crnu Goru. Svi raspoloživi prihodi o kojima je riječ, međutim, nijesu bili dovoljni ni za održavanje golog života crnogorskog stanovništva, pa je konstantno dolazilo do osipanja znatnog procenta življa koje se iseljavalo u druge zemlje, najviše u Srbiju.
Pri takvom stanju stvari, ni uz izuzetno vojničke kvalitete Crnogoraca, nije bilo moguće u potpunosti ostvariti planove o restauraciji zemlje u njenim političko-istorijskim okvirima, a kamoli se zanositi nesumnjivo prisutnim hegemonističkim pretenzijama za osvajanje vlasti u ”srpstvu” od čije se opsesije crnogorski gospodar nikako nije mogao osloboditi. Da nije bilo te njegove irealne iluzije, putevi razvoja Crne Gore bili bi posve drukčiji, u svakom slučaju, mnogo povoljniji za sudbinu i biće naroda.
Nezavisno od hipertrofiranih vladarskih ambicija Nikole I, koje su se u ponečem izjednačavale sa apsurdom, ono što je postigao na unutrašnjem planu razvoja zemlje tokom prve decenije i po svoje vladavine, naročito u oblasti vojnog i administrativno-upravnog života, zaslužuje priznanje, čak divljenje. Po iskazanim intencijama vidi se da je crnogorski knjaz bio građanin Evrope, čovjek od sluha za sve što je ubrzavalo emancipaciju naroda, njegovo izvačenje iz nerazvijenosti. U tom kontekstu valja posmatrati i njegovu projekciju o zakonodavnom uređenju zemlje, kako bi i u tom pogledu išla u korak s civilizovanim svjetom oslonjenim na temeljima pravnog poretka.
Knjazu Nikoli je, doduše, to bilo utoliko lakše što je običajni pravni normativizam u njegovoj zemlji već imao daleku i duboku tradiciju, što je mogao da posluži kao izvorni obrazac, kojega treba prenijeti iz sfere empirije u pravni korpus, pretočiti ga u formalni juridički izraz i iskaz.
Sve je to crnogorski autokrata savršeno dobro znao kad se odlučio da pronađe kodifikatora sposobnog da sačini svojevrsni crnogorski građanski zakonik na osnovu autentičnih pravnih izvora. On je, zaista, vizionarski procijenio da bi taj složeni posao mogao uspješno obaviti jedan od najpozntijih evropskih pravnika toga vremena. Valtazar Bogišić, redovni profesor Odeskog univerziteta. Crnogorski knjaz na svaki način želi da se njemu povjeri taj posao, s već unaprijed dobrim izgledima da ta njegova zamisao bude realizovana.
Iz naznačenih razloga Nikola I se, posredstvom ruskog konzula u Dubrovniku, Jonina, obratio ruskom caru Aleksandru II, s molbom da pošalje Bogišića u Crnu Goru. Saopštavajući Joninu svoje gledište o tome on piše:
”Jedna od neophodnih potreba koje se u Crnoj Gori osjećaju, jest bez svake sumnje, dobar zemaljski zakonik koji bi se imao sastaviti shodno potrebama, okolnostima, osjećajima, tradicijama i običajima postojatim u ovoj Knjaževini i koji bi se zakonikom opredijelili i utvrdili različiti odnošaji prema vladaru, zemlji i pojedincima, da bi se tim načinio i kredit ove male, ali slobodne državice, pred očima okolnih zemalja uzdigao i utvrdio, a pred Evropom da bi se opravdao onaj dosadašnji prijekor s neuređenih zemaljskih zakona” (Pisma, VI, 141).
Sav smisao zakonodavnog poretka jedne savremene zemlje knjaz Nikola je veoma dobro sintetizovao u ovoj jednoj jedinoj složenoj rečenici.

Srbija inicijator novog približavanja Crnoj Gori

Ruski car Aleksandar II pokazao je veliko razumijevanje za knjažev legislativni zahtjev. Iste godine Valtazar Bogišić je već bio u Crnoj Gori. Obavio je predpripremne radnje i sačinio projekat rada na istraživanju i izučavanju crnogorskog prava, i tvrdio metodološki postupak (anketni upitnik i drugo) zasnovan na strogo naučnim principima. Mada je već na tom složenom zadatku za Bogišićevog prvog dolaska (1872) bilo dosta urađeno, izrada zakonika je morala biti odložena usljed zaoštravanja odnosa s Turskom i izbijanja hercegovačkog ustanka (1875), na koji se potom nadovezuju oslobodilački ratovi (1876-1878). I drugi problemi koji su nastali u poratnom vremenu (pitanje sprovođenja oduka Berlinskog kongresa i razgraničenje s Turskom), odložili su izradu zakonskog korpusa, koji je, nakon što je bio završen (1888), nazvan Opšti imovinski zakonik.
U govoru održanom prilikom proglašenja o stupanju na snagu Opšteg imovinskog zakonika (26. IV 1888) Nikola I je posebno istakao:
”Za izradu samog djela ovog, koje je sad gotovo pred nama, ja sam bio srećan da u licu g. dr Valtazara Bogišića, sina dične oblasti dubrovačke, nađem čovjeka koji umljem svojim, naročito na ovom polju radnje, svijetli ne samo pred prvim sinovima našega naroda na jugu slovenskom, nego svijetli i u redovima prvaka svjetske obrazovanosti.
Njemu se ima najviše zahvaliti, njegovoj učenosti, radljivosti i energiji da je djelo ovo, naš građanski zakonik, kraj svih ogromnih teškoća koje su se pri tome imale savlađivati, ispalo takvo, da može služiti kao remek-djelo promišljenog, zrelog i solidnog zakonodavnog rada koji stoji na visini zahtjeva suvremenog zakonodavstva i kojim bi se i najobrazovaniji narodi podičiti mogli. Njemu se naročito ima zahvaliti da je djelo ovo, naš građanski zakonik, utemeljeno na osnovama našeg narodnog prava, a izvedeno i razvijeno iz toga temelja prema našim prilikama i potrebama, odgovorilo potpuno onim spasonosnim vrhovnim načelima koja malo više spomenuh, načelima skladnosti između narodnog duha i života njegovih zakona. Neka mu je ovdje, u ime najviše nagrade, koja mu se s naše strane može dati, izrečeno javno: hvala” (Govori, IV, 167).
Iskazane po mjeri, knjaževe riječi su bile značajno priznanje Bogišiću na njegovom velikom djelu kojim je trajno zadužio crnogorsku kulturu.
I dok je Nikola I svojom državničkom angažovanošću, u najvećoj mjeri, bio okrenut unutrašnjoj konsolidaciji zemlje, njenom vojnom, administrativno-upravnom, kulturno-prosvjetnom i zakonodavnom konstituisanju na novim savremenim osnovama, zapravo dok su ti procesi bili u punom zamahu, neki dovršeni (vojna reforma), neki poodmakli (rad na prosvjetnom i kulturnom polju), neki začeti više (administrativno-upravna reorganizacija), a neki manje (legislativna djelatnost), izbio je hercegovački ustanak, s kojim je otvorena ”istočna kriza” i silinom svojega udara potresla sve evropske prijestonice.
Sama Crna Gora, doduše, nije bila iznenađena izbijanjem tog širokog oružanog pokreta, uzročnika ”istočne krize”. Štoviše bila je potajno upletena u njegove strategijske pripreme, uspijevajući izvjesno vrijeme da odgodi njegov početak. S druge strane, pred Evropom se pokazivala kao zemlja koja stoji po strani od događaja u Hercegovini, da, s tim što se tamo dešava, navodno nema nikakve veze. Međutim, ona je, osobito od trenutka kad je procijenila da bi ustanak mogla da iskoristi Austro-Ugarska za svoje osvajačke ciljeve (dolazak Franja Josifa u Dalmaciju aprilu 1875) i da ga više nije moguće obuzdavati, faktički stala na njegovo čelo, postala njegov idejni i stvarni vođ. Štab ustanka uistinu je bio na Cetinju; vojnostrategijskim planom njegovim rukovodio je iz njegove neposredne blizine (s Grahova) vojvoda Petar Vukotić, a na njegovo vojno-taktičko usmjeravanje najviše uticaja je imao vojvoda Peko Pavlović.
Nikola I se ponadao da će rasplamsavanjem ustanka (1875), osobito njegovim širenjem u pravcu sjeverostočnih graničnih prostora prema Potarju i Polimlju, Metohiji i sjevernoj Albaniji, otpočeti prva faza realizacije njegove narodnooslobodilačke misije, da se upravo njom stvara polazišna osnova za definitivno oslobođenje ne samo crnogorskih teritorija, već i gravitirajućih oblasti u širim srednjebalkanskim prostorima.
Takvim njegovim planovima, međutim, nijesu se samo suprostavljale Turska – dotadašnji gospodar pretežnog dijela balkanskih zemalja i Austro-Ugarska kao pretendent koji želi sve što se od Turske otme da sebi prisvoji – već i Srbija, koja ima svoj projekat razrješenja malog plana ”istočnog pitanja” (obnova ”Velike Srbije”).
Ranije ispoljena surevnjivost između Crne Gore i Srbije (1862) oko posezanja za okolnim prigraničnim teritorijama, tek u vrijeme hercegovačkog ustanka dobija pojačanu tenziju. Srbija ne samo da se nije mirila s rukovodećom ulogom koju je Crna Gora uspjela da ostvari u hercegovačkom ustanku, što je moglo po njegovom okončanju da dovede do prisajedinjenja Hercegovine Crnoj Gori, nego nije mogla da podnese ništa što je doprinosilo njenom ugledu, njenim uspjesima. Takav pravac razvoja Crne Gore mogao je samo da umanji izglede načertanijevskog velikosrpskog koncepta obnove Dušanovog carstva. O tome svjedoče mnogi dokumenti i povjerljivi izvještaji srpskih agenata koji su vršljali po Hercegovini u vrijeme širenja ustaničkog pokreta.
Knjaz Nikola i njegova obavještajna služba pratili su djelovanje srpskih agenata u Hercegovini, preduzimajući kontraakcije za suzbijanje njihovog uticaja (slučaj vojvode Mića Ljubibratića i drugi). Tako su politički antagonizmi između vladajućih vrhova Crne Gore i Srbije uzimali sve više maha, postajali sve dublji, neprimostiviji. Vješto su, međutim, prikrijeveni pred javnim mnjenjem, zadržavajući okvire konspirativnog rada na liniji rivaliteta dvaju nepopustljivih suparnika. I jedna i druga strana morale su se zadovoljiti ilegalnim sredstvima i metodama borbe, jer bi njihovi otvoreni politički konflikti samo olakšavali ostvarenje austro-ugarskih planova o prodoru na Balkan. Beč se i inače pokazivao sve agresivnijim, stavljajući do znanja Srbiji (u vezi sa Bosnom) i Crnoj Gori (koja je polagala pravo na Hercegovinu), da nemaju što da traže na pomenutim jugozapadnim meridijanima Balkana.
Neskriveni planovi Austro-Ugarske u pogledu ”istočnog pitanja”, odnosno osvajanja Balkana (poslije 1866) morali su da utiču na približavanje političkih činilaca u Srbiji i Crnoj Gori, na utiranje puta ka vojno-političkom savezu kojim bi se oduprli Beču i Pešti. Neki pomaci u tom pravcu, s mukom napravljeni, učinjeni su iz straha da se ne izgubi ono što se već imalo, a ne na temelju obostrano shvaćene potrebe istinske saradnje. Pritajeni politički antagonizam među njima tinjao je i za vrijeme hercegovačkog ustanka, prema kojemu je Srbija zvanično zauzela stav nemiješanja. Pri takvom stanju stvari, ni nadčovječanska borba ustanika, ni ogromne žrtve koje je podnijela Crna Gora kao faktički predvoditelj i pokrovitelj ustanka, nijesu mogli donijeti pozitivni rezultat u obimu na koji se računalo.
Procjenjujući što bi se iz nesaradnje moglo izroditi, vidjeći da naglašena politička polarizacija samo šteti objema stranama, Srbija je bila pokretač akcije međusobnog približavanja i uspostavljanja kakve-takve vojno-političke saradnje na planu vođenja narodno-oslobodilačke borbe protiv Turske. U inicijativi pokrenutoj iz Srbije odgovorni politički činioci Cetinja vidjeli su određenu korist za sebe. Povjerovalo se u mogućnost bar privremenog razgraničenja interesnih sfera, usmjeravanja i kontrole vojnih operacije. Srpski vodeći političari su polazili od toga da će potpisivanjem političkih ugovora i vojne konvencije osigurati sebi pravo na Bosnu, Sandžak i Metohiju, mireći se s činjenicom da se privremeno Hercegovina prepušti Crnoj Gori. S druge strane, i Srbiji je postalo jasno da samo u saradnji s Crnom Gorom bar donekle može parirati austro-ugarskoj ekspanziji prema Balkanu.

Bitka za verifikaciju teritorijalnog proširenja

U osnovi se ne odričući svojih političkih planova u pogledu prisajedinjenja okolnih oblasti, Crna Gora i Srbija su našle neki modus vivendi za ugovaranje saradnje. Prosto primorane na to, one su u februaru 1876. godine povele pregovore o zajedničkoj oružanoj akciji protiv Turske. Na bazi prethodne saglasnosti, njihovi ovlašćeni predstavnici su juna 1876. godine potpisali u Veneciji Tajni politički ugovor, na ovaj oslonjenu posebnu vojnu konvenciju. Globalno, tim sporazumom je bilo predviđeno na koje oblasti, po uspješno okončanom ratu, mogu računati svaka od savezničkih strana. Iz usaglašenosti stavova u pogledu teritorijalnih aspiracija proizišao je ugovor o vojnom sadjestvu i vojnim operacijama savezničkih strana.
Nakon što su ubijedile Rusiju i druge evropske velesile u neminovnost oružanog sukoba s Portom, Crna Gora i Srbija su krajem juna objavile rat Turskoj.
Uz ovu oskudicu i teškoće u snadbijevanju i nesavremeno naoružanje, crnogorska vojska je slavila pobjedu nad nadmoćnijim i dobro naoružanim turskim trupama nizama i bašibozika, krećući se kroz Hercegovinu u pravcu Neretve i Mostara. Kad je, pak, Austro – Ugarska stavila do znanja Cetinju da ne može računati na oslobođenje i prisajedinjenje Hercegovine, crnogorske ofanzivne vojne snage prestrojavaju se prema jugoistoku u pravcu Podgorice, Bara, Ulcinja i sjeverne Albanije. Veoma motivisani za oružanu narodno-oslobodilačku borbu, Crnogorci i dalje nanose žestoke poraze turskim trupama i odnose sjajne pobjede.
Nasuprot uspjesima crnogorske, srpska vojska trpi poraze i mora da vodi defanzivnu borbu, da se u oktobru 1876. godine (poslije poraza kod Đunisa) nađe pred katastrofom. Da bi je spasile od oružanog sloma, umiješale su se velike sile, prisiljavajući Tursku da zaustavi dalji prodor u Srbiju i pristupi vođenju pregovora o primirju.
U ime Srbije i Crne Gore (koja je takođe bila obuhvaćena primirjem) pregovore o miru s Turskom vodila je Međunarodna komisija, sastavljena od predstavnika velikih sila. Ti pregovori su se otegli od novembra 1876. do sredine januara 1877. godine. Kad nije uspjela da usaglasi svoje stavove s Portom u pogledu potpisivanja mira s dvjema saveznicama – Crnom Gorom i Srbijom – Komisija zastupnika velikih sila se razišla neobavljena posla. Turska se tada odlučila na vođenje separatnih pregovora sa svakom od njih pojedinačno. Dovedena u bezizlazan položaj, Srbija je morala da pristane na vraćanje u granice prije objave rata Turskoj, što je bilo regulisano mirovnim ugovorom u februaru 1877. godine. Crna Gora, međutim, nije prihvatila neznatne teritorijalne ustupke, koje joj je Porta nudila, pa su pregovori s njom prekinuti sredinom aprila 1877. godine i rat nastavljen.
Ulaskom Rusije u rat protiv Turske krajem aprila 1877. godine, Crnogorci su dobili snažnu moralnu potporu. Ali i Porta je pokušala da iskoristi svoju šansu. Naime, poslije potpisivanja mira sa Srbijom, želeći da dobije u vremenu, ona je izvela koncentrični napad na Crnu Goru s tri strane (kao 1862), angažujući protiv nje 65.000 vojnika. Iako su proti sebe imali višestruko jaču i dobro naoružanu tursku vojsku. Crnogorci su se borili nadljudskim naporima i odnosili pobjede nad turskom vojskom (velike bitke u Ostroškom klancu i kod Manastira Morače juna 1877. i druge).
Strategijski plan Porte o definitivnom slomu crnogorskog oružja nije uspio. U vrijeme kad su Crnogorci davali najžešći otpor, ruske trupe su priješle donji Dunav i upale u Bugarsku. Stoga je, po naredbi sultana, bila povučena glavnina turskih snaga iz Crne Gore na bugarski front. Tu povoljnu okolnost knjaz Nikola je iskoristio, opsio Nikšić i prisilio ga na predaju početkom septembra 1877. godine. Potom se glavnina crnogorskih udarnih snaga prebacila na južno ratište u pravcu Podgorice, Bara i Ulcinja. Držan u opsadi, Bar je podlegao 9.januara 1878. a Ulcinj je otvorio gradske kapije crnogorskoj vojsci deset dana kasnije.
Svojom herojskom borbom i posredno uz pomoć Rusije, Crnogorci su u ratnom pohodu protiv turske vojske trijumfovali. Dalje operacije crnogorske vojske bile su obustavljene, nakon što je stigla vijest da je Rusija sklopila primirje s Portom u Jedrenu sredinom januara 1878. godine.
Za nešto manje od dva mjeseca od uvođenja primirja, u malom mjestu San-Stefano, na domak Carigrada, Rusija je Turskoj izdiktirala teške uslove mira (3. marta 1878). Mirovnim sporazumom bila je obuhvaćena i Crna Gora. Teritorija koja je Sanstefanskim ugovorom trebalo da pripadne Crnoj Gori bila je za tri i po puta veća od one koju je imala prije početka rata. Pripali su joj gradovi: Nikšić (oslobođen), Gacko, Podgorica, Kolašin, Žabljak, zatim Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Bar i Ulcinj (dva posljednja takođe oslobođeni).
Sanstefanskom sporazumu su se suprostavile velike sile, u prvom redu Austro-Ugarska, Engleska i druge. One su odbile da priznaju rusko-tursku konvenciju, jer je njome bio paralisan osvajači zamah Dvojne monarhije, njene ekspanzionističke pretenzije. Evropske velesile, koje su se solidarisale sa austro-ugarskim osvajačkim planovima na Balkanu, izvršile su diplomatsku presiju na Rusiju i primorale je da pristane na saziv međunarodnog političkog kongresa, koji će izvršiti reviziju San-Stefana i donijeti definitivne odluke o makro i mikro-rješenju ”istočnog pitanja”.
Uz prethodno pribavljenu saglasnost Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Austro-Ugarske, Turske i Rusije, u Berlinu je između 13. juna i 13. jula 1878. godine, zasjedao skup njihovih najviših predstavnika, poznat pod imenom Berlinski kongres. Na kongres je uputila svoju delegaciju i Crna Gora, ali bez prava da sudjeluje u njegovom radu. Ipak, knjaz Nikola se ponadao da će crnogorski zastupnici, vojvoda Božo Petrović, predsjednik Senata, i vojvoda Stanko Radonjić, šef knjaževe kancelarije za spoljne poslove, u kontaktima s predstavnicima velikih sila uspjeti da bar donekle amortizuju anticrnogorsko raspoloženje, koje je kod pregovarača podgrijavala Austro-Ugarska i time olakšavala Rusiji da joj izbori što povoljnije razrješenje teritorijalnih zahtjeva i razgraničenje s Turskom. Na žalost, zauzimanje crnogorske delegacije nije urodilo osobitim plodom. Zapravo, njihovo prisustvo u Berlinu još više je iritiralo dunavsku ćesaro-kraljevinu da u planovima revizije sanstefanskih granica u odnosu na Crnu Goru bude nepopustljivija.
Pregovarčke sile su opredijelile poziciju Crne Gore globalno 28. tačkom Berlinskog ugovora o miru. Taj član sporazuma je predviđao da Crnu Goru priznaju kao državu i one zemlje koje to do tada nijesu bile učinile. Što se tiče novih područja nad kojima je proširena njena vlast, na insistiranje Austro-Ugarske, one su maltene prepolovljene u odnosu na sanstefanski projekat. Pa ipak, i pri takvom stanju stvari crnogorska teritorija je udvostručena, s obzirom na prostor koji je zaposijedala prije oslobodilačkih ratova. S užim ili širim gravitacionim područjima pripali su joj gradovi: Nikšić, Kolašin, Podgorica sa strateškim utvrđenjima Spužem i Žabljakom, Bar, Plav i Gusinje.
Turska nije mogla da se pomiri sa odlukama Berlinskog kongresa u pogledu razgraničenja s Crnom Gorom, pa je računala da će uspjeti da ih izigra, ako pronađe način da ih odgodi i dobije u vremenu. Već u samom startu, kad je Međunarodna komisija trebalo da pristupi konkretnom fiksiranju granica, Turska je njen rad onemogućavala, isturivši u prvi plan Albansku ligu da se odupre ustupanju Plava i Gusinja Crnoj Gori. Konfliktno stanje, vještački izazvano s turske strane, veoma se oteglo. Knjaz Nikola je u više mahova dolazio na ivicu strpljenja, ali je, ipak, izbjegao otvoreni rat čiji bi izazivač bila njegova zemlja, iako je u više mahova diplomatskim prijetnjama nagovještavao tu mogućnost.

Prvo mirnodopsko razdoblje u istoriji Crne Gore

U vrijeme plavsko-gusinjske krize crnogorski gospodar je bio veoma aktivan na diplomatskom polju, kontaktirajući preko svojega poslanika u Carigradu, vojvode Radonjića, sa predstavnicima evropskih diplomatskih misija, a sa ruskom kad je bilo prilike za to. Uz veliko političko i diplomatsko naprezanje, držanjem snažnih kontigenata vojske na granici prema Turskoj, Crna Gora je napokon dobila izvjesnu političku satisfakciju. Velike sile, na inicijativu Engleske, sa čime se na kraju složila i Austro-Ugarska, izvršile su pritisak na Portu da, umjesto Plava i Gusinja, koje je po svaku cijenu željela da zadrži, ustupi Crnoj Gori Ulcinj s primorskim pojasom do rijeke Bojane. Iako teška srca, Turska je na to morala pristati krajem 1880. godine.
Tek što je razriješila granične sporove s Turskom i dobijanjem izlaza na more (istina uz znatna ograničenja u pogledu korišćenja barske luke i organizacije pomorske trgovine, stavljenih pod kontrolu i nadzor austro-ugarskih pomorskih vlasti za Dalmaciju), Crna Gora je mogla da se okrene svojem unutrašnjem razvitku. Ušla je zapravo u prvo mirnodopsko razdoblje u istoriji, koje je trajalo do izbijanja balkanskih ratova (pri čemu zanemarujemo kriznu napetost izazvanu aneksijom Bosne i Hercegovine 1908).
Istini za volju, na privrednom planu zemlja se suočila s mnogim nevoljama koje je teško savlađavala. Opšta nerazvijenost u oblasti agrara, glavnom izvoru materijalnih dobara, ostala je i dalje bitna karakteristika društveno-ekonomskih odnosa. Doduše, zemlja je kao cjelina raspolagala sa nekoliko puta više obradivih površina. Ali, zemljišni odnosi zadržali su mnogo elemenata naslijeđenih iz ranijih vremena, obilježje turskog feudalizma; ne više u klasičnom smislu timarsko-zeametskih odnosa, ali sa izvjesnim reliktima toga sistema, sasvim sigurno. Zemlja nije imala sopstvenih izvora za skokovitije unaprjeđenje produkcionih odnosa; nije mogla da izgrađuje sopstvenu industriju, a sa angažovanjem stranog kapitala, takođe, nije išlo usljed nerazvijenosti putne mreže do izvorišta prirodnih resursa (rudnika, šumskih kompleksa i drugog). Industrija, zanatstvo i trgovina nijesu postigli zapaženi razvitak krajem XIX i početkom XX vijeka, iako je i tu bilo izvjesnih rezultata.
O svim teškoćama s kojima se suočila crnogorska privreda u tzv. mirnodopskom intervalu od osamdesetih godina XIX, ima dosta podataka, između ostalog, i u političkim spisima Nikole I (govorima, pismima, proklamacijama i drugom).
Za prevazilaženje objektivnih političkih problema s kojima se suočila njegova zemlja, prisajedinjenjem novih teritorija u kojima je bio dominantan, ili brojno jak muslimanski elemenat, ili katolički živalj, crnogorski gospodar je imao mnogo više smisla, iskazujući svoju visoku principijelnost. On je zapravo činio napore da svim svojim građanima, bez obzira na vjeru i narodnost, ili druge posebnosti, Crnu Goru učini istinskom domovinom, da ih izjednači u pravima i obavezama pred zakonom.
Neposredno poslije Berlinskog kongresa, kad je područje Barskog okruga prisajedinjeno Crnoj Gori, knjaz Nikola je korespondirao sa uglednim Jugoslovenom, đakovačkim biskupom Josipom Jurajem Štrosmajerom, naglašavajući mu da iskreno želi da prisajedinjeni krajevi u Crnogorskom primorju nađu u Crnoj Gori toplu rodnu grudu u pogledu ravnopravnog statusa s dotadašnjim njenim državljanima i u pogledu razvoja svojeg vjerskog i kulturnog kontinuiteta. S tim u vezi, on mu, uz ostalo, piše:
”Vi, preosvješteni Vladiko o prijatelju, dobro poznajete mene i moje mišljenje o vjeri, a o tome smo prošle (1879) godine i misli svoje izmijenili. Ja sam želio da u granice moje države zapadnu okolna rimokatolična mjesta i ja sam mnogo radostan što se to unekoliko ispunilo (pismo je pisanom prije pripajanja Ulcinja sa okolinom Crnoj Gori – D.Ž), jer ono što sam vazda mislio, osjećao i govorio, hoću da se pod mojom vladom i djelom pokaže, da istu braću vjera ničim i nikako ne djeli i da neke žalosne pojave u našem narodu, koje se iz vjerskih trvenja porađaju, budu tijem najbolje osuđene, pa ako bog da i oslabljene i uništene”. (Ovo je jedno između više pisama koja nijesu tačno datirana u izdanju: Pisma, VI, 226-227).
Baveći se pitanjem postizanja izjednačavanja vjerskih prava katoličkog stanovništva s pravoslavnim življem u njegovoj zemlji, knjaz Nikola je procjenjivao da je nastupilo vrijeme kad valja učiniti napor da se postigne sporazumom s Rimskom kurijom u pogledu obnove Barske nadbiskupije.
Najprije je na toj relaciji izmijenio gledišta sa svojim već oprobanim prijateljem Štrosmajerom, kojemu je, nakon pribavljanja njegove saglasnosti, povjerio posredničku ulogu za vođenje pregovora s papom Lavom XIII. Kako je Sv. stolica za to pokazivala interes, vidjeći u obnovi Barske arhibiskupije šansu za prozelitski rad, za širenje i jačanje katolicizma u Crnoj Gori i šire na Balkanu, pristupilo se diplomatskom kontaktiranju i korespondiranju s Vatikanom, što je stvar obnove barskog crkvenog središta činilo realnijim i opipljivijim. Ipak, pregovori vođeni između Nikole I i pape na toj liniji trajali su više godina. Bilo je i kriznih trenutaka usljed pokušaja Kurije da crnogorske katolike u vjerskom pogledu učini zavisnim od izvanjcrnogorskog vjerskog središta. Ma koliko da je bio istinski raspoložen da katoličku crkvu u svojoj zemlji uzdigne ”savršeno na isti stepen jednakosti sa crkvom pravoslavnom”, knjaz Nikola nije mogao dozvoliti direktno miješanje Sv. stolice u vjerska pitanja katoličkog stanovništva njegove zemlje. Vidjeći knjaževu odlučnost u tom pravcu, i sam papa je odustao od traženja nerealnih koncesija, što je vodilo približavanju stavova o potpisivanju Konkordata.
Posrednička uloga biskupa Štrosmajera u tom pogledu bila je nenadomjestiva, što mu je uostalom priznao i više puta potencirao knjaz Nikola, kao i sv. Otac – papa. Na obostranu korist, Konkordat – pismeni ugovor kojima se regulišu vjerska, prosvjetna, kulturna i druga prava katolika u Knjaževini Crnoj Gori – bio je potpisan 1886. godine. Po osnovu Konkordata bila je obnovljena Barska nadbiskupija, za čijeg prvog arcibiskupa je bio posvećen Dalmatinac Šimun (Simeon) Milinović, istinski zastupnik interesa katoličke pastve u Crnoj Gori, odani prijatelj ove zemlje i vrlo uvaženi i cijenjeni crkveni velikodostojnik na crnogorskom dvoru.
Odmah po završetku oslobodilačkih ratova (1876-1878) crnogorski knjaz je pristupio izgrađivanju politike ravnopravnih odnosa i prema svojim muslimanskim podanicima. Svoju dosljednost u tom pravcu nastojao je da ostvari integralno za sve svoje građane, jednako one iz starih okvira svoje države sa onima iz prisajedinjenih novih krajeva.
Zbog vjekovnog oružanog konflikta s Turcima, dio muslimanskog stanovništva, koji se našao u granicama proširene crnogorske države, strahovao je za svoj položaj, za svoju imovinu, za svoj društveni status. Sagledavši taj problem u njegovoj kompleksnosti, Nikola I je još za vrijeme oružanih sudara s Turcima na teritorijama naseljenim Muslimanima, stanovništvu slao javne proglase i poručivao mu na druge načine da ostane mirno i da će biti pošteđeno od bilo kakvih zlostavljanja i represija, ako se bude lojalno ponašalo, o čemu je crnogorska vojska morala posebno voditi računa.
Kako su, nakon Berlinskog kongresa, Crnoj Gori pripali mnogi krajevi sa muslimanskim ili izmiješanim življem, knjaz Nikola je, prije svega, iz humanističkih političkih pobuda, a i u skladu s klauzulama Berlinskog ugovora, koje su se odnosile na novo prisajedinjeno muslimansko stanovništvo, nastojao da u praksi provede mjere kojima bi bili izjednačeni s ostalim crnogorskim građanima, da se u novoj državi osjećaju i ponašaju onako kako je to svojstveno pripadnicima domovine. To izvanredno dobro potvrđuje proglas koji je knjaz uputio narodu Podgorice i Zete, u trenutku kad je na tom prostoru trebalo uspostaviti novu crnogorsku vlast. Između ostalog, u tom dokumentu stoji i ova Nikolina poruka:
”Muhamedinci! Vas neće dijeliti predamnom vjera od vaših pravoslavnih i katoličkih sudržavljana. Svi skupa uživaćete jednaku i istu ljubav moju, jednaku i istu pravicu zakona mojih. Svak je slobodan u svojoj vjeri, u svojim dobrim običajima u svojem radu” (Govori, IV, 106).

Razvoj Crne Gore u sferi duhovne nadgradnje

Uz puno nastojanje da ih rastereti svim kompleksa, zbog stupanja u podanički odnos prema Crnoj Gori – zemlji prema kojoj su vjekovima bile uperene njihove puščane cijevi, knjaz Nikola je istinski nastojao da Muslimani, pa i oni koji su iz straha od osvete (muhadžiri) napuštili svoja ognjišta i svoju imovinu, postignu sva svoja prava, koja će im garantovati bezbjedan život i rad i povoljnu perspektivu pod okriljem nove domovine – Knjaževine Crne Gore.
U svojoj Prijestonici besjedi, kojom je proglasio prvi Ustav za Knjaževinu Crnu Goru (1905), Nikola I je sa zadovoljstvom mogao da konstatuje uz drugo i ovo: ”Našim državljanima, Muslimanima, koji ne ustupaju dobrim vladanjem, redom i poslušnošću svojim hrišćanskim sugrađanima, potvrdio sam ‘šerijat’ – zakon o braku, diobi i našljedstvu i izravnao ih slobodama i pravima sa svojom kršćenom braćom u državi, a duhovne veze, koje su ih vazda spajale sa njihovim Kalifom, nijesu im sprječavane” (Prijestona besjeda, Cetinje, 1905, 14).
Podjednaki interes knjaz Nikola je pokazivao i za druge domene od značaja za opšti napredak zemlje. Već naglašene i vrlo značajne rezultate postignute u nizu oblasti u razdoblju prije izbijanja hercegovačkog ustanka i vođenja oslobodilačkih ratova, u poratno vrijeme je obogatio mnogim novim sadržajima. Što više, i usred ratnog požara iznjedrila se jedna društvena institucija višestruko značajna. Riječ je o Društvu crnogorskog Crvenog krsta, prvom te vrste među Južnim Slovenima, formiranom u jeku rasmplamsavanja hercegovačkog ustanka, od strane knjaza Nikole potvrđenog zvanično krajem 1875. godine.
Od početka 1876. godine Društvo crnogorskog Crvenog krsta učlanjeno je (kao 21 po redu) u Međunarodni komitet crvenog krsta sa sjedištem u Ženevi. Ovo društvo, poduprto međunarodnim misijama Crvenog krsta, koje su povremeno boravile u Crnoj Gori za vrijeme hercegovačkog ustanka i oslobodilačkih ratova, odigralo je značajnu ulogu u pružanju pomoći ranjenim i bolesnim borcima i hercegovačkim izbjeglicama, čiji je broj na tlu Crne Gore bio dosegao cifru od oko 60.000 ljudi (žena, djece o staraca). Zbog svojih izuzetnih rezultat na humanitanom polju, Društvo crnogorskog crvenog krsta steklo je veliki ugled u ondašnjem svijetu.
U kontekstu mjera na unutrašnjem razvoju zemlje, Nikola I je veliku pažnju poklanjao zdravstvenoj zaštiti naroda i unaprijeđenju zdravstvene kulture. Brigu o tome neposredno je vodilo Sanitetsko odjeljenje (”Sanitetski odsjek”) Ministarstva unutrašnjih poslova. Na čelo ove službe knjaz je doveo čuvenog ljekara-izvanjca, dr Milana Jovanovića Batuta (Vojvođanina), koji je na dužnosti šefa Saniteta ostao oko dvije godine (1880-1882). Batut je znatno unaprijedio organizacije zdravstvene zaštite, srazmjerno mogućnostima zemlje, a bio pokretač poznatog časopisa Zdravlje, koji je doprinosio popularizaciju i širenju zdravstvenog prosvjećivanja naroda. Njegovo započeto djelo uspješno je nastavio i dalje razvio domaći čovjek, veoma zaslužni i ugledni zdravstveni radnik, novi šef Sanitetskog odjeljenja, dr Petar Miljanić, istaknuti empiričar, začetnik i utemeljivač medicinske nauke u Crnoj Gori. On je ujedno bio i prvi tvorac i kodifikator pravnih propisa iz oblasti zdravstvene službe. Sastavio je Zbornik pravila, propisa i naredaba u sanitetskoj struci Knjaževine Crne Gore, koji je, po knjaževom odobrenju, publikovan i stupio na snagu 1891. godine.
Naglašeni afinitet knjaza Nikole za kulturni razvoj Crne Gore u sferi duhovne nadgradnje ispoljen i na djelu pokazan u prvom periodu njegove vladavine do zaključno sa oslobodilačkim ratovima finaliziranim odlukama Berlinskog kongresa, još više je dobio u intenzitetu u posljednjim dvjema decenijama XIX vijeka. Da bi aktivnost na tom polju mogla da donese bolje rezultate, on dovodi u Crnu Goru afirmisane izvanjce stvaraoce i poslenike u prosvjeti, kulturi, nauci i zdravstvu. Od istaknutijih valja pomenuti Valtazara Bogišića, Pavla Apolonoviča Rovinjskog, Jovana Pavlovića, vojvodu Sima Popovića, Milana Jovanovića Batuta, Nićifora Dučića, Boža Novakovića, Iliju Bearu, Luku Zorea, Milana Kostića, Luja Vojnovića, Jovana Ljepavu, Laza Kostića, Sima Matavulja i druge.
Uz pomoć ovih ljudi sa strane, koji su se kraće ili duže vrijeme zadržavali u Crnoj Gori tokom druge polovine XIX vijeka, knjaz Nikola je htio da kulturni razvitak njegove zemlje dobije sloveno-srpsko vjersko-političko obilježje, što je, s druge strane, moralo imati negativne reperkusije i usporiti razvoj autentičnih kulturno-istorijskih vrijednosti nataloženih u bogatim kontinuiranim istorijskim slojevima crnogorskog društva u dugom razdoblju njegove prošlosti. Ali, knjaževi politički rezoni bili su tada usmjereni van tog vidokruga; za njega je ta dimenzija razvitka crnogorskog narodnog bića bila irelevantna, stojeći u sjenci političkih pretenzija za hegemonijom u ”srpstvu”. On tada nije želio da se izdigne iznad okvira crnogorskog ”srpstva”, vidjeći u njemu pouzdan oslonac u zaleđe, sigurnost za priklanjanje uz carsku Rusiju, pokroviteljicu i zaštitnicu balkanskih hrišćana srpskog pravoslavno-istočnog obreda.
Nikola I je ukazivao uvažavanje izvanjcima i stoga što nije imao boljeg rješenja za vođenje kutlurne akcije. Koliko u tome ima istine, posredno pokazuje njegovo veliko angažovanje na osnivanju Velike škole (Liceja) na Cetinju u kojem pravcu se zalagao od kraja osamdesetih i početka devedesetih godina XIX vijeka. Želio je, naime, da osnuje sopstveni Univerzitet, na kojemu bi domaći ljudi sticali visoko obrazovanje i svoje sposobnosti i energije investirali izgrađivanju temelja crnogorske nacionalne kulture, nauke i obrazovanja. Na ostvarenju ideja osnivanja Velike škole knjaz Nikola je radio godinama (počev od 1888). Kontaktirao je s tim u vezi s univerzitetskim profesorima i naučnicima iz ondašnjih jugoslovenskih sredina, u prvom redu s Franjom Račkim i Valtazarom Bogišićem. Pokušavao je i da ubijedi ruskog cara Nikolu II u potrebu osnivanja Velike škole na Cetinju, što je, prema knjaževom mišljenju, bilo moguće pod uslovom da za tako značajn poduhvat obezbjedi izvore finansiranja carska Rusija. U nekim fazama rada na ovom polju bilo je i izvjesnih izgleda da će se nešto moći uraditi. Nažalost, nije se dalje odmaklo od gole želje.
Posljedice toga mogao je već jasno naslućivati i Nikola I, da bi se s današnje distance moglo ustvrditi kako je ispuštenom šansom da se osnuje Univerzitet na Cetinju na kraju prošlog, ili početku ovog vijeka Crna Gora nenadoknadivo i neprocjenjivo mnogo uzgubila u svojoj kulturnoj slojevitosti i afirmaciji kulturnih vrijednosti, koje su na njenom tlu stvorili vjekovi.
Posebna sklonost Nikole I za angažman u kulturi, sigurno je proizilazila i iz lične potrebe za duhovnim meditacijama, iz uvjerenja da u sebi nosi potencije književnog iskazivanja. I koliko su mu to dopuštale okolnosti, veoma intenzivni državnički i politički poslovi, on se i sam bavio književnošću, postao pisac.
Iako je veoma rano pokušao da se oproba kao pjesnik, prvim pjesničkim sastavom Šetnja na Lovćenu (1868) i lirskom poemom Ženidba bega Ljubovića (1858) knjaz Nikola se tek u posljednjim dvjema decenijama XIX vijeka znatno više posvetio književnom radu. Napisao je poznatu patriotsku dramu Balkanska crica (1884), zatim lirsko-epske spjevove Potonji-Aden seraž (1888), Hajdanu (1899), Pjesnik i vila (1892) i druge tvorevine sačuvane u cjelini ili u fragmentima. Uz svu njegovu okrenutost poeziji, čini se da je pokazivao više smisla za prozni izraz. (Memoari, pojedini govori i pisma). Literarno djelo crnogorskog gospodara svojom ukupnošću, ima svoje mjesto (doskora podcjenjivano) u crnogorskom književnom opusu.
Nezavisno od toga što Nikolino književno djelo nije doseglo znatnije umjetničke domete, ono ima značaj kao literarni žanr jednog vremena, što može posebno da zanima istoriju književnosti. Možda još više i stoga što je bavljenje književnošću inspirisano i podsticano od vladaoca-spisatelja, čovjeka sa izrazito naglašenim smislom za kulturu akciju i kulturno stvaralaštvo u najširem smislu riječi. Pri rezimiranju književnog djela Nikole I može se reći da ono ima znatno više kulturno-istorijsku, nego literarno-umjetničku vrijednost.

Zavjereničke akcije protiv kralja Nikole

U prirodi je svake autokratske vlasti da sebi pripisuje krupnije uspjehe od značaja za zemlju koju oličava. Po autokratskoj sklonosti, knjaz Nikola se nije razlikovao od mnogih samodržaca. On je, naime, vodio brigu i nadzor nad svim poslovima, miješao se u sve sfere života, izricao posljednju riječ s najvišeg nivoa. Želio je i uspijevao da bude u kursu svih stvari, da ništa što je važno ne izmakne njegovoj kontroli, da bi, u krajnjoj liniji, sve bilo dovedeno u vezu s njegovim ličnim udjelom, doprinosom. Kao samodržac, on, zapravo, nije dozvoljavao drugim ljudima, pa ni onim koji su uživali njegovu blagonaklonost i osobito povjerenje, da se u nečemu posebno istaknu. Ako su nešto i iniciralli i radili, moglo je to biti samo do određene granice, iznad koje je samo gospodar mogao vući dalje poteze.
Nikola I je tako sračunato i sistematski izgrađivao svoj vladarski kult, u čemu je dosegao moguću gornju granicu. Svojoj visokoj vladarskoj ambiciji dao je i formalnu potvrdu 1900. godine, uzimanjem titule ”Kraljevsko Visočanstvo”, čime je i javno nagovijestio želju o uzdizanju sebe za kralja, a svoje zemlje za Kraljevinu, kada nastupi pogodan trenutak.
Kako ovaj, i svi raniji i docniji potezi, koji su tendirali ka jačanju međunarodnog ugleda Crne Gore, nailazili su na negativna reagovanja i osude vladajućih krugova Srbije, koja je više od šest decenija pripremala teren da detronizira crnogorsku dinastiju i pretvori ovu zemlju u svoj dominion u skladu s velikosrpskom koncepcijom obnove ”srpskog carstva”.
U Srbiji je vladalo uvjerenje da će poslije majskog prevrata (1903) i svrgavanja dinastije Obrenović mnogo lakše ići s likvidacijom crnogorske države prostim prisajedinjenjem Crne Gore svojoj ”posestrimi”pod vođstvom nove dinastije Karađorđevića. I umjesto da smjena na vladarskom vrhu u Srbiji olakša taj plan, desilo se i obrnuto. Najbolje je to pokazao napor kralja Petra I Karađorđevića, koji je odmah po dolasku na vlast pokušao da pripremi poziciju dovođenja Crne Gore u sve zavisniji položaj prema Srbiji kako bi je u ime ujedinjenja ”srpstva” u dogledno vrijeme anektirao, Nikola I je to odmah osjetio i energično se, мada diplomatski vješto, suprostavio takvim planovima, ne odričući se, s druge strane, svojim starih pretenzija djelovanja u obrnutom smjeru, u skladu sa svojim ambicijama koje su proizilazile iz projekcije crnogorskog ”srpstva”.
To će reći da je poslije 1903. i posebno poslije 1905. godine antagonizam u odnosima između Crne Gore i Srbije postajao sve izrazitiji usljed paralelnih političkih pretenzija i neraščišćenih računa o podijele sfera uticaja. Ti odnosi, na posredan način, dobijaju prepoznatljive neprijateljske refleksije. Kulminaciona tačka sukoba za prestiž u ”srpstvu” bila je 1905. godina, upravo njen kraj koji je označen pripremama i donošenjem prvog crnogorskog Ustava. Kako je taj Ustav bio ponajviše formalna parlamentarna fasada kojom je zaodjenuta gospodareva autokratska vladavina, najuticajniji politički krugovi u Srbiji su posredstvom tzv. Kluba crnogorske univerzitetske omladine napali ne samo nedemokratski crnogorski Ustav, nego ukupnu četrdesetpetogodišnju vladavinu knjaza Nikole. Tako su se crnogorski studenti u Srbiji našli u nezahvalnoj ulozi da u ime spoljašnjeg agresivnog činioca preduzmu akciju kojom pozivaju na rušenje legitimne vlasti i poretka u svojoj zemlji. Oni su dokumentom nazvanim Riječ crnogorske univerzitetske omladine, objavljenim 21. novembra 1905. godine, napali knjaževu Lučindansku proklamaciju (31.VI 1905), kojom je obnaradovano skoro donošenje crnogorskog ustava, koji će biti proglašen na Nikoljdan (19. XII 1905), dakle, na samom kraju iste godine.
Smisao tog napada bio je ne samo da Crnoj Gori nije potreban nagovješteni Ustav, već da ona kao zasebna nezavisna zemlja, ni sama sebi nije potrebna. To što se želi postići Ustavom, ističe se u pomenutom aktu, u direktnoj je kontradiciji ”sa stvarnim potrebama srpskog naroda”. Sve što se sada radi u Crnoj Gori valja zaustaviti, da bi se što prije udovoljilo ”ideji slobode i ujedinjenja Srpstva” (Nikola P. Škerović, Crna Gora na osvitu XX vijeka, SANU, Posebna izdanja, Beograd, 1964, 91). Iako je, nema sumnje, crnogorski gospodar bio autokrata i samodržac, kritika koju je na njegovu adresu uputila crnogorska univerzitetska omladina ili, kako je neki istoričari nazivaju ”napredni omladinski pokret”, nije zastupala interes ni htijenja crnogorskog naroda. Naprotiv, u pitanju je bila nepromišljena avanturistička akcija mladih politički nezrelih ljudi, koji su se za sitne mrvice stavili u službu spoljnje velikosrpske ekspanzije. Bili su tako iskorišćeni za hajku protiv svoje zemlje i naroda, koji je jedino imao pravo da razrješava pitanje svojega unutrašnjeg uređenja, između ostalog, i organizovanja političkog i ustavnog ustrojstva, shodno mogućnostima i potrebama vremena.
Sasvim je izvjesno da je crnogorsko društvo, u vrijeme donošenja prvog zemaljskog Ustava (1905), imalo razvijenu i politički izgrađenu građansku klasu, da bi smisao i sadržaj ustavnih načela i konkretna razrada ustavne materije bila kud i kao drukčija. Ali, napadati crnogorski Ustav još prije nego je i donijet, iz ugla interesa jedne druge zemlje, pa makar to bila i Kraljevina Srbija, sa istorijske tačke gledišta mora se osuditi kao atak na politički integritet nezavisne Knjaževine Crne Gore. Drugim riječima, politička diverzija crnogorske univerzitetske omladine nikako ne može biti označena kao akcija ”naprednog omladinskog pokreta”.
Napad crnogorske univerzitetske omladine, čiji su glavni akteri bili Todor Božović, Marko Daković, Jovan Đonović, Petar Ražnatović, Radoje Čelebić, Petar Majić i drugi, bio je, u stvari, početak sukcesivnog konstantnog neprijateljskog djelovanja zvanične Srbije protiv Crne Gore. On je ubrzo počeo da poprima razmjere širokog sistematskog strategijskog plana na nasilnom uklanjanju crnogorske dinastije i pripremanje rušenja crnogorske države, njenim pretvaranjem u kolonijali privjesak Kraljevine Srbije. Politički je to objašnjavano potrebom ujedinjenja ”srpstva”, dok je u suštini tog projekta ležao imperijalistički zahtjev srpske građanske klase o aneksiji Crne Gore i narodnosnom obezličavanju Crnogoraca, radi stvaranja ”srpske” balkanske imperije u okvirima Dušanovog carsta. Vladajuća klasa Srbije gorjela je od nestrpljenja da nakon nasilnog prisajedinjenja Crne Gore dobije izlaz na more i uključi se u međunarodnu pomorsku privredu, smatrajući je šansom za razvoj trgovačkog kapitala i finansijskih transakcija. Budući sve više zaokupljena takvim političkim planovima, srpska buržoazija je prikriveno i vrlo uporno radila na uništenju crnogorske države i istorijskih postulata na kojima se temeljila njena narodna posebnost.
Ta tako zamišljena politička strategija dobija uporište i svoje pristalice ne samo u redovima crnogorske univerzitetske omladine, već i u dijelu crnogorske političke opozicije, začete u parlamentarnoj frakciji nazvanoj Narodna stranka ili Klubaši. Ova politička grupacija uzela je sebi za uzore Radikalnu stranku Kraljevine Srbije i Srpsku radikalnu stranku u Vojvodini, čijim programskim postavkama uistinu neprimjernim crnogorskim uslovima, izdašno se služi u koncipiranju svojih stranačkih načela.
Narodnu stranku (Klubaše) sačinjavala je pretežno crnogorska inteligencija školovana najviše u Srbiji, dio nižeg činovništva, nešto trgovaca, po koji zanatlija i seljak. Nije, dakle, bila u pitanju industrijska i finansijska buržoazija, jer takve socijalne kategorije u Crnoj Gori toga vremena nije ni bilo osim pojedinačnih slučajeva. Toj opozicionoj struji pripadali su, uglavnom, ljudi malograđanskog mentaliteta, koji su billi spremni da se stave u službu osvajačkih aspiracija vladajućih krugova Srbije za sitne koncesije i komenzacije.
Takve snage su stajele iza zavjereničkih akcija uperenih protiv Nikole I, poznatih pod imenima ”bombaška afera” iz 1907. i ”кolašinski proces” iz 1909. godine.

Nikola oprašta Beogradu sve zakulisne radnje

U dubokoj pozadini tih anticrnogorskih planova usmjerenih na svrgavanje crnogorske dinastije i porobljavanje crnogorskih naroda, nesumnjivo je stajala zvanična Srbija, njena dinastija i najuticajniji društveno-politički činioci, i pored toga što se ona (zvanična Srbija) od toga javno ograđivala. No, crnogorskom suverenu je njen zavjerenički rad prema njegovoj zemlji već odavno bio poznat. Kao i mnogo puta u prošlosti, i poslije ”bombaške afere” on je bio spreman, osobito zato što su to iziskivali interesi obiju zemalja zbog štete pretrpljenih usljed izbijanja aneksione krize u Bosni i Hercegovini (1908/9), da prijeđe preko svih zakulisnih radnji, intriga i podmetanja, sračunatih na kompromitaciju Crne Gore, njenog vladara i dinastije.
Za preodolijevanje zahlađivanja odnosa između Crne Gore i Srbije, izazvanog ”bombaškom aferom”, bila je zainteresovana i Rusija. Spreman da se povinuje ruskoj preporuci, knjaz Nikola I piše zastupniku ruskog ministra inostranih poslova, Čirikovu, da je on ruku pomirenja Srbiji pružao i u prošlosti i da je spreman da to učini i sada, ali naglašava da više nema nade u uspjeh na tom polju. Urotnička akcija protiv Crne Gore iza koje stoji srpska vlada vodi se bez ikakvih skrupula. Srpska poluzvanična i druga štampa vrvi od napada na Crnu Goru.

• Cilj grdnje i ismijavana – veli knjaz Nikola -veoma je jasan. Njime se želi ”potkopati dobar ugled Crne Gore tako da ona postane odvratna i nepopularna, pod svakom cijenom, u očima svih zemalja, tako da bude moralno izbrisana iz zajednice civilizovanih naroda u očekivanju da ona nestane kao nezavisna država” (Pisma, VI, 370).
  Dobro je poznato da je i Nikola I, sa stanovišta crnogorskog ”srpstva”, računao na to da ima izgleda za vladarski položaj u srednjebalkanskim ”srpskim” prostorima, okupljenim oko njega kao državnog stožera. Međutim, s tim u vezi valja reći, da on, van onoga što je mogao osvojiti ratom sa stanovišta istorijskih prava, svoje političke kalkulacije za najviši položaj u ”srpstvu”, nikada nije zasnivao na sredstvima nasilnog ostvarenja tog cilja. Nikolino crnogorsko ”srpstvo” nikad nije poprimilo oblik političke agresije protiv Srbije kao države, sračunat na svrgavanje njene suverene vlasti. Drugim riječima, crnogorsko ”srpstvo” nije moglo da se iščauri iz ljušture ideološko-političke imaginacije, iz okvira želja o mogućem plebiscitarnom dolasku crnogorskog vladara na položaj čelnika u ”srpstvu”. Knjaz Nikola je samo mogao da živi u iluzijama da će okolni narodi srpsko-pravoslavne vjere, dakle oni koji su decenijama u njemu gledali vođu oslobodilačkog pokreta ispod turske vlasti, u odgovarajućem trenutku, kad za to ”sazriju” uslovi, tražiti njega za svojeg političkog suverena.
  U tom pravcu valjalo je ispuniti još jedan važan uslov. Naime, on je vjerovao da se to može postići samo uz prethodno pribavljenu saglasnost Rusije. U tome su i ležali razlozi njegove spremnosti da pređe preko mnogih uvreda i diverzija protiv njega, iniciranih od raznih činilaca iz Srbije.
  Ostajući, tako, zatočenik ideja crnogorskog ”srpstva”, zbog čega verbalno nikad nije odvajao crnogorski od srpskog naroda, iako je dobro znao da su u pitanju dva zasebna, samosvjesna istorijska bića, Nikola I je, objektivno, povlađivao velikosrpskoj strategiji na rušenju integriteta Crne Gore kao nezavisne države, pothranjivao zastupnike ostvarenja velikosrpske ideje, kako onih spolja, tako i njihovih pristalica koje su brojno narastale u njegovoj zemlji. Proklamovanjem crnogorskog ”srpstva”, crnogorski gospodar je nesvjesno potkopavao temelje sopstvenoj zemlji, pripremajući u sebi i njoj tragičan kraj, kakav će biti izvršen na način bez analogije u istoriji.
  Svi njegovi napori, ipak, činjeni u pravcu njenog učvršćenja kao zasebne države, a može se reći da su bili ogromni, izuzetni, neće biti dovoljna protivteža velikosrpskom obruču, koji se polako stezao oko Knjaževine, a od 1910. godine – Kraljevine Crne Gore. Što više, uzdizanjem svoje zemlje u rang Kraljevine, a sebe za kralja, Nikola I će samo još više razdražiti sve one prikrivene i otvorene konstantno narastajuće velikosrpske snage koje će proračunato, strpljivo, ali i neodstupno raditi na njenom brisanju sa istorijske karte nezavisnih država i nasilnom utapanju njenog naroda u srpski.
  Nova ratna slava koju je Crna Gora na čelu s kraljem Nikolom zadobila u balkanskim ratovima nizom pobjedonosnih bitaka, herojskim podvizima svoje vojske, novo širenje njenih granica prema Sandžaku i Metohiji, neće je spasiti od zle kobi, koja će se nad njom nadnijeti već u samom početku Prvog svjetskog rata.
  Političko-doktrinerska platforma ”srpstva”, u Crnoj Gori crnogorskog ”srpstva” dobro će poslužiti velikosrpskim političkim krugovima u Srbiji da ga postave u istu ravan s velikosrpskim garašaninovskim programom i upotrijebe za likvidaciju Crne Gore kao nezavisne države, s pretenzijom nasilnog odnarođavanja njenog stanovništva, asimilatorskim metodama preobraćanja Crnogoraca u srpski narod.
  Ako zvanično niko u Crnoj Gori nije sporio da su Crnogorci dio ”srpskog” naroda, nezavisno od motiva koji su stajali u pozadini tog atributa (crnogorsko ”srpstvo”), bilo je prirodno da spoljni svijet prihvati tu činjenicu kao istorijsku datost. To, s druge strane, znači da međunarodni činioci nijesu imali razloga da se suprostavljaju planovima o radu na ujedinjenju dviju ”srpskih” zemalja u jedan politički organizam u ime ”jednonarodnosti”.
  Izuzetak u tom pravcu bila je Austro-Ugarska, kojoj je takva politička kombinatorika mrsila račune, u pogledu ostvarenja osvajačkih pretenzija prema Balkanu.
  Tu, već više od pola vijeka, staru idejnu koncepciju o ”srpstvu” kao ”narodnosti” (Načertanije), njeni protagonisit na čelu s Pašićem, žele već jednom da pretvore u stvarnost, ne birajući u tom pogledu sredstva i metode. Ali, sve do Prvog svjetskog rata mogućnosti za realizaciju tog strateškog plana prosto su izmicale. U vrijeme ratne katastrofe Srbije, kad su vojska, organi vlasti i nešto civilnog stanovništva napuštali zemlju i u njoj uspostavljena vojno-okupaciona austro-ugarska vlast, srpska vlada našavši se u izbjeglištvu, procijenila je da je na pomolu šansa davnašnje njene želje o uništenju Crne Gore kao države. Bila je to nesvakidašnja ironija sudbine.
  Poznato je, naime, da je Crna Gora dobrovoljno ušla u rat kao saveznik Srbije, bez postavljanja ikakvih uslova za usluge koje je stavila na raspolaganje bratskoj zemlji, a analogno tome i drugim saveznicima. To tim prije kad se zna da je Crna Gora mogla ostati neutralna u ratu i mirno, neokrznuta, sačekati njegov kraj. Toj Crnoj Gori koja je, koliko je bilo moguće za jednu malu zemlju s kapitalističkim političkim ustrojstvom (nezavisno od stepena njegove razvijenosti), u rat ušla s najviše moralne čistote i humanih, ljudskih principa, saveznici su, saglasivši se s Pašićevim velikosrpskim planom o njenom uništenju, stavili omču na vrat, u trenutku kad im je dala sve što je mogla dati, kao saveznik u ratu protiv Centralnih sila.
  Poznato je, takođe, da je Crna Gora vjekovima izgrađivala svoju ratnu etiku, humanizirajući je do najveće moguće mjere. Osnovno geslo te etike bilo je – stati na stranu onog ko se brani od silnika. S tom istom devizom Crna Gora je bezrezervno i nesebično ušla u prvi svjetski rat, stavljajući u pokret sav svoj ljudski i materijalni potencijal u odbrani bratske Srbije, koju je Austro-Ugarska htjela da satre, jer se bila ispriječila kao ozbiljna smetnja njenim osvajačkim planovima na Istok. Samim tim što je Crna Gora dobrovoljno ušla u rat, i bez pomisli o isticanju bilo kakvih kompenzacija, dovoljno je snažan argument da se povjeruje u iskrenost njenog savezništva na strani pravde. U tom pogledu ona je pružila još nekoliko dokaza. Na prvom mjestu valja podvući da se kralj Nikola i njegova vlada povjerili komandu crnogorskom vojskom srpskom oficiru (načelniku Štaba Crnogorske vrhovne komande) i njegovim saradnicima, da je izrada glavnog ratnog plana (sadjejstva crnogorskih i srpskih trupa) bila povjerena Srpskoj vrhovnoj komandi i da je, pored niza drugih, u krvavoj Mojkovačkoj bici, slavom svojega oružja, obezbijedila sigurnu odstupnicu srpskoj vojsci, državnim organima i dijelu naroda, koji se za njime kretao. Sve su to tako snažni dokazi nesebične odanosti i privrženosti Crne Gore Srbiji u Prvom svjetskom ratu.

Nikolino “srbovanje” kobno i za njega i za državu

Za sve usluge koje je Crna Gora u prvom svjetskom ratu učinila Srbiji i njenom narodu vladajuća klasa ove savezničke zemlje uzvratila joj je na najbesprimjerniji način. Povela je najžešću kampanju protiv njene navodne nebratske uloge i protiv njenog vladara, kralja Nikole, optužujući ga za tobožnje šurovanje s Austro-Ugarskom radi potpisivanja separativnog mira, za neiskrenost kao saveznika u ratu, za pripremljenu kapitulaciju Crne Gore, na neizvođenje crnogorske vojske iz zemlje i još mnogo toga što je bilo gola konstrukcija, kojom je trebalo kompromitovati Crnu Goru i njenog vladara u očima ostalih savezničkih zemalja.
Ne manje optužbi bilo je upućeno i na račun crnogorske vojske, kako bi bila bačena lažna sjenka na blistavost njenog oružja.
Srpska vlada i njeni organi, odnosno zvanična Srbija se tako već u početku Prvog svjetskog rata našla u dvostrukoj ulozi. Ta zemlja je postala prva meta agresije Centralnih sila i stekla velike simpatije i podršku naprednog svjetskog javnog mnjenja u pravednoj borbi za odbranu svoje nezavisnosti i slobode. Paralelno s pružanjem otpora zavojevaču, s druge strane, pravila je paklene planove za uništenje i političku likvidaciju najodanijeg saveznika u ratu – Crne Gore.
Ova druga njena uloga bila je zamaskirana plaštom potrebe bezuslovnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji iz navodno ”humanih” pobuda o unifikaciji i integrativnom povezivanju ”srpstva”. Kao i svaki imperijalizam, tako je i onaj koji su inspirisali vladajući krugovi Srbije tokom prvog svjetskog rata pronalazio ”moralno” opravdanje za svoje postupke. A kakav je to moral bio – uništiti jednu državu koja joj je sve što je mogla pružila kao saveznik u ratu, samo je po sebi razumljivo.
Odnos zvanične Srbije prema Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu pokazuje da je imperijalizam malih zavojevača podjednako zločinački, podjednako gramziv i drzak, kao imperijalizam moćnika.
Ne treba se, međutim, iščuđavati što su se vladajuća klasa Srbije i njeni politički činioci u izbjeglištvu poslužili nedopustivim sredstvima kompromitovanja Crne Gore, njene vojske i vladara. To je u prirodi svake porobljivačke politike, u stilu onovremenih imperijalističkih sila, nezavisno od toga kojemu su bloku pripadale. Mnogo više začuđuje kako su, nadovezujući se na međuratne građanske, savremeni istoričari našli riječi opravdanja za ondašnje velikosrpske hegemonističke planove prema Crnoj Gori i njenom narodu.
Nažalost, ni današnja istorijska nauka nije uspjela da se kritički distancira i odredi prema lažnoj anticrnogorskoj kampanji srpske vlade i njenih organa u toku Prvog svjetskog rata i poslije njega. Što više, prihvatila je njene ”argumente” kojima se odobravaju postupci za uništenje crnogorske države i porobljavanje njenog naroda u ime ”srpstva”. Takvom odnosu prema jednoj nezavisnoj zemlji ne bi bilo mjesta čak ni ako bi pripadala neprijateljskom taboru, a kamo li kad je u pitanju odani saveznik u ratu.
Našavši se u izbjeglištvu, budući faktički konfiniran u Neju kod Pariza sa svim svojim službenim državnim organima, kralj Nikola je, preispitujući svoju političku prošlost i posebno relaciju odnosa sa Srbijom, sigurno već dobro shvatio što je njemu i njegovom narodu objektivno donijelo crnogorsko ”srpstvo”, od strane srpskih vladajućih krugova vješto preobraćano u velokosrpsku varijantu. Moralo mu je tada (1916) biti decidno jasno da je ”srbovanje” koje je imalo primarno mjesto u njegovoj političkoj doktrini, postalo kobno za njegov narod, njegovu zemlju i njega llično. Ono mu se vratilo kao bumerang. Sučelio se sa situacijom da se njegova s mukom stvarana narodnosna i politička građevina ruši pred njegovim očima. Istina, kralj Nikola kao izuzetno jaka ličnost s velikim moralnim kapitalom i ogromnim zaslugama za svoju zemlju, kao i uslugama pruženim saveznicima u ratu, do kraja života nije htio da se pomiri s neumitnom istinom o besprimjernoj likvidaciji Crne Gore. Naprotiv, pokušao je da službenim komuniciranjem sa vladama savezničkih zemalja i njihovim najuticajnijim državnicima (Vilsonom, Klemansoom, Lojdom Džordžom i Orlandom) iznese agrumentaciju o časnoj ulozi koju je odigrala njegova zemlja i narod, njegova vojska i on lično u ratu na strani saveznika. Sve to, međutim, nije imalo značaja u pogledu korigovanja stavova savezničkih država u odnosu na Crnu Goru i njenu porotnu poziciju.
Predsjednik srpske vlade Nikola Pašić je potpuno uspio, istina ne bez teškoća i ne u jednom dahu, da pribavi saglasnost savezničkih zemalja u pravcu ostvarenja plana o aneksiji Crne Gore pred sam kraj rata.
Njegovu akciju znatno su olakšali mnogi crnogorski politički disidenti, na čelu s bivšim predsjednikom vlade, Andrijom Radovićem, koji su se stavili direktno u službu politike usmjerene na kompromitaciji kralja Nikole i njegovih vojno-političkih činilaca u Prvom svjetskom ratu. Sa stanovišta moralnih kriterija, zemlje kojoj su pripadale, uloga Andrije Radovića i njegovih saradnika bila je negativna. Ti disidenti su, na inicijativu srpske vlade, formirali političko tijelo, nazvano ”Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje”, za čijeg predsjednika je imenovan Radović. Taj ”Odbor” je pokrenuo svoj list Ujedinjenje s proljeća 1917. godine, sa zadatkom da bude jedan od instrumenata u službi Pašićeve politike u napadu na kralja Nikolu i njegovu navodnu ”izdaju” savezničke stvari u toku rata. I nema sumnje, tzv. ”Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje” sa svojim glasilom i širokim političkim radom znatno je potpomogao realizaciju Pašićevog plana o budućoj aneksiji Crne Gore.
Crnogorska vlada u egzilu, na čelu s kraljem Nikolom, pokušavala je da se brani od lažnih optužbi vlade Kraljevine Srbije i njene diplomatije. Odmah nakon što je dobila privremeni prostor za smještaj u Neju kod Pariza, aktivirala je svoje zvanične službe, posebno na liniji korespondiranja sa savezničkim vladama i pokrenula svoj organ “Glas Crnogorca” da se brani od neistina koje su joj imputirane, od nepravdi koje su joj nanošene. Slala je mnogobrojne protestne note savezničkim vladama, njihovim ministarstvima inostranih djela, organima Mirovne konferencije u Parizu. Iznosila je sadržajnu argumentaciju kojom se demantuju lažne tvrdnje protiv kralja Nikole, nje same i crnogorskog naroda.
Međutim, sve što su zvanični legitimni organi Kraljevine Crne Gore u egzilu preduzimali u odbrani časti, integriteta i zasluge njihove zemlje u ratu, bilo je prekasno. Saveznici, u čijim rukama je bila sudbina ove zemlje, nijesu mnogo marili za pravo stanje stvari, za argumentaciju koju su im podastirali kralj Nikola i njegova vlada. Sudbinu Crne Gore oni su, jednostavno, prepustili srpskoj vladi da je riješi, polazeći navodno od načela ”narodnosti”, smatrajući Crnogorce dijelom ”srpskog” naroda.
”Srpstvo” u crnogorskoj varijanti, koje je Nikola I njegovao s posebnom pažnjom, u koje je uložio najdragocjeniji svoj politički kapital, vratilo mu se u najgorem izdanju. Od posijanog žita, žnjio je kukolj; ”srpstvo” mu se obilo o glavu. Bilo je ono mač s dvije oštrice.
S tim istim ”srpstvom”, razumije se u njegovoj velikosrpskoj varijanti, mahali su sada oni koji su u ime tog ”srpstva” dokazivali ”anahronost” daljeg postojanja crnogorske države, usljed tobožnje ”jednonarodnosti” Srba i Crnogoraca.

Obespravljeni Crnogorci – uništena Crna Gora

U svojem drugom broju list Ujedinjenje, organ ”Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje”, donijelo je tekst u kojemu je pisalo i ovo:
”Ni sa nacionalnog, ni sa političkog gledišta ne može se odobriti separatizam Crne Gore. Ujedinjenje srpskog naroda isključuje potrebu njenog nezavisnog državnog opstanka. Crnogorska nezavisnost ne bi se mogla opravdati sa nacionalnog gledišta, jer bi svaki pokušaj u tom smislu bio najveći udar za narodnu srpsku misao” (Ujedinjenje, br. 2, 22.IV/4. V 1917).
Došla je, tako, do izraza velikosrpska varijanta ”srpstva”, njegova agresivno-doktrinerska dimenzija. Takvom obrtu stvari ponajviše je mogao da se raduje predsjednik srpske Vlade, Nikola Pašić, koji je, da bi parirao prigovorima koji su dolazili čak i izvan crnogorskih krugova da smišljeno priprema aneksiju Crne Gore, u istom broju Ujedinjenja, s kraja aprila 1917. godine, uz drugo, podvukao: ”Ujedinjenje Srbije i Crne Gore izražava samo taj notorni fakat, što Srbi iz Srbije i Crne Gore sačinjavaju jedan isti narod” (Ujedinjenje, br. 2, 2. IV/4. V 1917).
Iako se svakodnevno osvjedočavao iz savezničke štampe, javnih istupa savezničkih državnika i političara, iz ukupne izdašno plasirane intrigantske i zavjereničke kampanje vladajućih krugova Srbije, uz blagonaklonost saveznika prema njenim agresivnim planovima, u odnosu na Crnu Goru, kralj Nikola je to zvanično nipodoštavao, svodio na efemernost, мada s velikom strijepnjom šta će se iz toga izroditi.
Njegova strahovanja su se pokazala osnovanim. Najednom mu se strateški plan, odavno pripreman od strane velikosrpskih krugova u pravcu bezuslovnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, pokazao jasan kao na dlanu.
Naime, u julu 1917. godine na Krfu je zasijedala Vlada Kraljevine Srbije i Jugoslovenski odbor, organ jugoslovenske političke emigracije s područja Austro-Ugarske. Iz usaglašavanja stavova ovih dvaju činilaca, nesumnjivo pod presijom superiorne srpske Vlade, kao pregovaračkog partnera, proizišla je Krfska deklaracija, politički akt kojim je načelno utvrđen politički status budućeg državne zajednice jugoslovenskih naroda. Taj akt je sadržavao suštinsku principijelna polazišta ustrojstva poratne jugoslovenske države, u kojoj će biti ujedinjeni Srbi, Hrvati i Slovenci, čijim granicama će biti obuhvaćena integralna područja na kojima oni žive.
Država će biti uređena kao ustavna demokratska i parlamentarna monarhija, na čelu s dinastijom Karađorđević. O privremenoj organizaciji vlasti, do izbora Ustavotvorne skupštine i donošenja ustava, odlučiće Privremeno narodno predstavništvo, birano na osnovu jednakog, neposrednog i tajnog prava glasa. Dokumenat je formulisao i druge pojedinosti od značaja za konstituisanje pravnog subjekta nove države, koja će obuhvatiti nekoliko pokrajina i drugih teritorija što su u prošlosti imale osobeni istorijski razvitak.
Desetak dana po proklamovanju krfskog sporazuma tzv. ”Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje”, sastavljen, kako je pomenuto, od političkih disidenata i drugih provelikosrpskih orijentisanih Crnogoraca, sa sjedištem u Parizu, donio je (29.VII/11. VIII 1917) svoju Deklaraciju, čiji tekst glasi:
”Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, svjestan svojih nacionalnih dužnosti i onih amaneta istorijske Crne Gore, koji su oličeni u njegovoj neprekidnoj borbi za narodno oslobođenje i ujedinjenje; nalazeći, da Crna Gora ovim ratom završuje svoju ulogu kao zasebna srpska država i da joj kao takvoj, dosljedno svemu, predstoji samo ulazak u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, prihvata u cjelini deklaraciju predsjednika Kr. srpske Vlade, g. Nikole Pašića, i predsjednika Jugoslovenskog odbora, g. dr-a Ante Trumbića, ovlašćeno donesenu po jednodušnom sporazumu 7(20). jula 1917. na Krfu, potpuno solidaran sa Krfskom deklaracijom, a uvjeren da izražava želje srpskog naroda u Crnoj Gori, Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, produžit će rad na ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca”. (B.Petrović i M.Zečević, Jugoslavija 1918-1984. Zbornik dokumenata, Beograd, 1985. 54).
Tako je crnogorsko ”srpstvo” u ekspanzionističkoj velikosrpskoj varijanti utrlo put ”legitimiteta” svojemu nasilju. U pregovorima dvaju političkih činilaca na Krfu, što se posredno vidi i u pomenutim deklaracijama, Crna Gora je tretirana kao dio ”srpske” zemlje, kao obeznarođeni narod, lišen prava, ne samo sudionika u pregovorima o sudbini nove državne zajednice jugoslovenskih naroda, nego i na sebe samoga.
Uz sva teška razočarenja koja su pristizala jedno za drugim kralju Nikoli, sa svojim saradnicima, koji su predano i u egzilu služili narodnoj stvari, najteže je padalo to što su akciju likvidacije crnogorskog bića podupirali domaći ljudi, servilni Pašićevi trabanti, a među njima najgraltije oni koji su doskora zauzimali visoke položaje u crnogorskoj državnoj hijerarhiji (Andrija Radović, Janko Spasojević, Danilo Gatalo, Miloš Ivanović, Luka Pištelić, Jovan Đurašković i drugi).
Donošenjem dvaju pomenutih dokumenata crnogorska Vlada i kralj Nikola doživjeli su, sasvim sigurno, najteži udarac od trenutka kad su zakoračili na tlo savezničke Francuske. Pred Nikolinim očima odmah su počele da se ruše iluzije u romantičarsko zanesenjaštvo o mogućnosti izdizanja na položaj prvog čovjeka u ”srpstvu”. Morao je već tada ozbiljno pomišljati da mu njegov narod neće dati za pravo, što je slijepo vođen crnogorskim ”srpstvom”, mogao do te mjere da zastrani na tu stranputicu kojom ga je doveo u poziciju da bude porobljen, bez ikakve izvjesnosti što će dalje s njim biti.
Istina, kralj Nikola i drugi službeni organi zemlje u izbjeglištvu preduzimaće i dalje što je bilo u njihovoj moći za prava Crne Gore, njenog integriteta, za prava njenog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Ali, njihova preduzimljivost, kroz službenu prepisku sa savezničkim vladama, Konferencijom mira, njenim pojedinim službama i najuticajnijim učesnicima, nije imala odjeka, niti, pak, uticaja na mijenjanje odnosa prema Crnoj Gori. Savezničke zemlje su u Versaju odlučile da Crne Gore više ne bude, što je samo još proceduralno trebalo dovesti do kraja. Njeno obezdržavljenje izvođeno je postepeno, po fazama: uskraćeno je pravo crnogorskoj delegaciji da učestvuje na Konferenciji mira, izvršena je okupacija Crne Gore od strane srpskih trupa, krajem oktobra i početkom novembra 1918. godine, održana je tzv. ”Velika narodna skupština” u Podgorici – neligitimni organ, sastavljen od provjerenih pristalica pašićevskog projekta o uništenju Crne Gore; na ovoj ”Skupštini” donesena je odluka o bezuslovnom prisajedinjenju Crne Gore Srbiji i zabrani povratka kralju Nikoli u zemlju; uveden je potom vojno-policijski okupacioni režim, što je, na samom kraju 1918. i početkom 1919. godine, dovelo do oružanog ustanka naroda protiv zavojevačke vlasti; nakon ugušenja ustanka, uslijedio je žestoki bijeli teror nad nedužnim narodom, koji je ustao u odbranu svojih elementarnih ljudskih prava i sloboda.
Mada vezanih ruku i bespomoćni, crnogorska Vlada u Neju i kralj Nikola preduzimaju nove korake u pravcu urazumijevanja savezničkih političkih činilaca za grubo narušavanje međunarodnih pravnih načela koja se se tiču Crne Gore koja se našla u statusu okupirane zemlje. Iz hrpe protestnih nota, cirkularnih pisama, memoranduma i drugih službenih izdvajamo jedan, u kojemu su sublimirane sve perfidije što su dovele do nasilnog uništenja Crne Gore. Riječ je o Memorandumu od 5. marta 1919. koji je od strane Vlade Kraljevine Crne Gore predat Konferenciji mira u Parizu (Glas Crnogorca, br. 73. od 30. VI/13. VII 1919. i kao posebna brošura, pod istim naslovom, u Ženevi, 1919).

Velike sile gluve na crnogorsko zapomaganje

U tri glavna poglavlja i deset potpoglavlja, s prilozima više autentičnih službenih akata crnogorsko-srpske korespondencije i pet posebnih dodataka, govori se o odnosu Crne Gore prema Srbiji i ostalim saveznicima u prvom svjetskom ratu, o časnoj ulozi koju su kralj Nikola i njegova zemlja odigrali, služeći savezničkoj stvari. Iz glavnih naslova i podnaslova tog dokumenta koje ovdje navodimo, da se nazreti potresna drama, koju je u danima poratne okupacije od strane srpske vojske preživljavao crnogorski narod i kako su na to reagovali crnogorska Vlada u izbjeglištvu i kralj Nikola.
Memorandum je koncipiran iz ovih dijelova:

I – Današnje stanje Crne Gore:
1) Svečana obećanja saveznika Crnoj Gori,
2) Situacija u Crnoj Gori je jasna. Nije bilo nikakve revolucije, već je Srbija pokušala da jednim zavojevačkim aktom uništi suverenitet Crne Gore,
3) Pitanje o zastupanju Crne Gore na Konferenciji mira. 4) Neopravdan zahtjev srbijanske delegacije na Konferenciji mira.

II – Uloga Crne Gore u svjetskom ratu:
1) Kako je i zašto Crna Gora ušla u rat.
2) Šta je Crna Gora u ovom ratu učinila za opštu stvar saveznika.
3) Što su saveznici učinili za Crnu Goru 1914. i 1915.
4) Zašto su i na koji način saveznici napustili Crnu Goru u to vrijeme.

III – Zahtjevi Crne Gore:
1) Hercegovina i Boka Kotorska,
2) Skadar i okolina.
Dodatak I: Dokumenat koji očigledno dokazuje da je crnogorska vojska krajem 1915. spasila srbijansku vojsku da je ne zarobe Austrijanci, Nijemci i Bugari.

Dodatak II:
Nekoliko bilježaka iz dnevnih izvještaja Đeneralnog štaba Prvog odreda crnogorske vojske, iz kojih se vidi bijedno stanje ishrane i odijela u kome se za vrijeme rata nalazila cijela crnogorska vojska.

Dodatak III:
Proklamacija kralja Crne Gore od 15. novembra 1915. godine.

Dodatak IV:
”Tajni ugovor” zaključen, tobože, između Austrije i Crne Gore, kojim se je zvanična Srbija služila u svojoj klevetničkoj borbi protiv Crne Gore.

Dodatak V:
Izjava generala serdara Janka Vukotića, bivšeg ministra predsjednika o događajima u Crnoj Gori, tokom januara 1916. kojom on optužuje zvaničnu Srbiju da je iznevjerila crnogorsku vojsku.

Ovaj Memorandum, koji je crnogorska Vlada uputila Versajskoj konferenciji, napisan je na pedesetak stranica štampanog teksta i predstavlja prvorazredni izvor o besprimjernim postupcima savezničkih zemalja prema Crnoj Gori, kojima je utiran put za njeno uništenje na najdrskiji, imperijalizmu svojstven način.
Istoričari su izbjegavali da na kritičan, naučno objektivan način, rasvijetle tu mračnu stranu savezničkog odnosa prema Crnoj Gori i ciljevima koje su takvim svojim postupcima željeli postići. Kako je poznato, na njihov prijedlog, Konferencija mira u Versaju odlučila je da se Crna Gora briše iz spiska država, i kao obezdržavljena zemlja, uz dozvolu vladajućih krugovima Srbije da primjenom nasilja u pravcu asimilacije njenog naroda, izvrše njeno prosto anektiranje ”srpskoj” matici, odnosno da je kao njen sastavni dio uvedu u Kraljevinu SHS.
Ni tada, kad je to bila svršena stvar, kralj Nikola nije prestajao da se bori protiv najdrskije političke likvidacije njegove zemlje, svojevrsnog presedana u istoriji, kakvog međunarodno pravo nije poznavalo. Iz više službenih akata, koje je slao na sve strane u potrazi za pravdom, izdvajamo odlomak iz pisma predsjedavajućem Konferencije mira, francuskom predsjedniku Vlade, Klemansou, upućenom dva dana prije pomenutog Memoranduma, neke vrste njegovog propratnog akta. Dio teksta koji izdvajamo glasi:
”Gospodine Predsjedniče,
Pitanje Crne Gore nije pitanje dinastije, kao što pokušavaju podmetnuti njeni protivnici. Ovdje se radi, baš naprotiv, o velikom principu, čije poštovanje treba da bude tim veće, jer se radi o čuvanju mučno stečenog prava jedne male zemlje i jednog malog naroda.
Što se, pak, mene tiče, ja sam uvijek spreman podnijeti ne samo sve žrtve koje zahtijeva pravo i dobro Crne Gore, nego isto tako i one, koje bi diktirali opšti interesi saveznika. Ali, u tome svojstvu vladara Crne Gore ja sam obavezan po Ustavu zemlje braniti njenu čast i moju, kao i njena prava i njene interese.
Iz toga razloga, molim Konferenciju mira, posredstvom Vaše Ekselencije, da bi blagoizvolila primiti prijedloge moje Vlade izražene u Memorandumu Konferenciji mira od 5. marta ov. god. o određenju jedne komisije, koja bi imala ispitati žrtve i ulogu Crne Gore, kao i ovu moju za vrijeme ovoga rata, i nepravde učinjene koje Crna Gora trpi sa strane drugih. Ma kakvi bili rezultati te ankete ja sam spreman iz toga povući sve posljedice.
Uvjeren sam da će ta anketa utvrditi da smo Crna Gora i ja sam, izvršili, odano i vjerno, sve svoje dužnosti prema saveznicima, do granice krajnjeg samoodricanja, podnoseći najveće žrtve. Ne sumnjam da će ona pokazati, da su sve zasluge, onih od kojih smo to najmanje zaslužili, postupiti prema Crnoj Gori i njenim zvaničnim predstavnicima ne samo protivno pravu, nego i čak protiv osnovnih principa međunarodnog morala za koje je žrtvovao na milione ljudskih života i čiji je respekt bio predmet stalne pažnje Konferencije mira” (Pisma, VI, 405).
Naravno, kako Memorandum tako i kraljevo propratno pismo, ostali su bez ikakvog uticaja na odluke Pariske konferencije u pogledu pozicije Crne Gore i načina njenog ulaženja u sastav novostvorene jugoslovenske države posredstvom Kraljevine Srbije, kao njenog ”dominiona”.
Međutim, najodgovorniji politički činioci Crne Gore konfinirani u Neju, kod Pariza, ne prestaju da se bore, stalno su u akciji, u nastojanju da nešto učine za svoju zemlju. Procjenjivali su da su im šanse u tom pogledu gotovo fiktivne, ali oni su vršili svoju dužnost.
Kako se bespravnom porobljavanju Crne Gore od strane Kraljevine Srbije najduže opirao predsjednik SAD Vudro Vilson, predsjednik crnogorske Vlade Jovan Plamenac, u vrijeme kad je šef američke državne delegacije još mogao da utiče na promjenu odluka u vezi sa statusom Crne Gore, obratio mu se memorandumom, upućenim početkom jula 1919. godine. U tom spisu Plamenac, između ostalog, ističe:
”Gospodine Predsjedniče,
U odbranu časti Crne Gore, njenog prava na život i njenih legitimnih aspiracija, potpisani je, u ime Vlade Kraljevine Crne Gore, imao čast podnijeti Konferenciji mira u Parizu memorandum, kao i brojne protestne note čije rješenje mi nestrpljivo očekujemo.
Zvanična Srbija, međutim, i dalje se služi nedostojnim i najnemoralnijim sredstvima, samo da se na jedan ponižavajući način uništi individulanost crnogorske države. Njene klevete i intrige imale su, na žalost, velikog uspjeha kod predstavnika velikih sila, jer ona i dan danas vojnički posijeda crnogorsku državnu teritoriju, vrši u svakom pogledu suverenu vlast nad našim sugrađanima, provodeći je s najvećom zločinačkom brutalnošću, i to bez protesta od strane velikih sila, i na osnovu istih tih njenih obmana i kleveta, nema na Konferenciji mira crnogorskih delegata, pa o sudbini Crne Gore izriču presudu na toj Konferenciji, štoviše, i dojučerašnje sluge i robovi turske i austro-ugarske monarhije.
Što ne mogaše Osmanlije vjekovima počiniti sa svojim armijama, zvanična Srbija uspje intrigama i drugim nedostojnim operacijama, a to je da zgazi slobodu i čast savezničke Crne Gore, blagodareći posebnim interesima i dekadenci, koja je nastupila kod izvjesnih moćnih političkih krugova i procjeni shvatanja međunarodnog morala i prava”.

”Sve u svoje vrijeme… za onoga ko zna pričekati”

U daljem tekstu govori se kratko o fazama razvoja crnogorsko-srpskih odnosa u prošlosti, o nesebičnim žrtvama koje je njegova zemlja uzidala u temelje tih odnosa, uz naglasak da su velikosrpske snage uglavnom uvijek uzvraćale postupcima uperenim protiv prava crnogorskog naroda, čas manje čas više prikrivenim, i potom nastavlja:
”Metod koji je upotrebljavan (od strane zvanične Srbije – D.Ž) za uništenje državnog života Crne Gore kod saveznika i inače, jest jedan od najnemoralnijih koje istorija pamti, a ogleda se u ovome:
1) Da se Crnoj Gori ne dade nikakva pomoć za vrijeme ratne akcije, kako bi bili što manji podvizi crnogorske vojske, pa s tim i što manje prava Crne Gore na kompenzacije, ili u krajnjem slučaju da, predstavljena bez zasluga, bude lakše uništena;
2) Da se nigdje ne smije pominjati, od strane zvanične Srbije, pohvala i priznanje, koje je Vrhovna komanda srbijanske vojske dala crnogorskoj vojsci radi spasenja bježećih i razoružnih predstavnika srbijanske vojske, nego naprotiv, da se Crna Gora neprestano kleveta da je izdala;
3) Da joj se poslije katastrofe, putem finansijskim i političkim, ne da mogućnost, da okupi Crnogorce na izvjestan dio fronta, nego da Crnogorci budu prinuđeni ići u druge savezničke jedinice, a naročito pod barjak srbijanski. A koji od vojnika nije htio, nego da se bori pod crnogorskom zastavom, poslat je u kaznene logore u Francuskoj, gdje i sada mnoštvo od njih umire, pored toliko protesta od strane crnogorske vlade. Crna Gora nije smjela pod nijednu cijenu imati u inostranstvu svoju vojsku, da ne bi imala čime, kad dođe vrijeme, izvršiti okupaciju (u smislu restauracije – D.Ž) Crne Gore, nego da to Srbija učini u cilju aneksionističkom, kao što je to i učinila, pred očima svih saveznika;
4) Da se Crnoj Gori ne da zajam u inostranstvu, kao što se daje Srbiji i Belgiji, da bi tijem cio njen državni aparat pao, kao i to, da se ne šalje pomoć crnogorskim zarobljenicima, da bi se tijem i oni uvjerili da je njihova Otadžbina izumrla, a da im u logorima srbijanski Crveni krst šalje pomoć, pod uslovom da se potpišu da će biti protiv vaspostave Crne Gore;
5) Da se izvršiocima njenog državnog suvereniteta – kralju i crnogorskoj vladi – ne dozvoli povratak u domovinu, prije no njenu teritoriju okupiraju Srbijanci i prije no, nasiljem i korupcijom, unište crnogorski državni život;
6) Da se velike sile saglase da se u Crnoj Gori ne može primijeniti princip političkog samoopredjeljenja narodnog, putem plebiscita, te da se i Crnogorci ubroje u one narode koji do danas nijesu imali svoje države. Na taj način da velike sile prećutno priznadu da je okupacijom austrougarskom ugušen život Crne Gore kao države, pa da mogu srbijanske trupe oktroisati političku volju narodu, kao i ostalim teritorijama bivše Austro-Ugarske monarhije;
7) Da se Crnoj Gori ne dadu delegati na Konferenciji, niti da se njena stvar uzima u obzir.
Crna Gora (podrazumijeva crnogorsku vladu – D.Ž) raspolaže i diplomatskim pasošima koje je izdavala vlada Kraljevine Srbije crnogorskim građanima još u godini 1917, u kojima stoji označena da se prijestonica Crne Gore, Cetinje, nalazi u ‘Srbiji’ itd. (Memorandum predsjednika Kr. crnogorske vlade i ministra spoljnjih poslova Jovana S. Plamenca, upućen predsjedniku SAD g. Vudru Vilsonu, Nej kod Pariza, 1919, 2. i 11-12).
U Plamenčevom memorandumu Vilsonu, sintetizovana je istina o prozirnoj osvajačkoj politici Kraljevine Srbije prema Crnoj Gori, građenoj na optužbama i imputacijama, kojima je krivotvorena uloga crnogorske države i njenog suverena, u Prvom svjetskom ratu. To pismo predstavlja, svojevrsni rezime beskrupulozne političke kampanje velikosrpskih krugova protiv prava Crne Gore da kao zaslužni činilac sudjeluje u stvaranju poratne jugoslovenske države.
Finalni cilj diskriminatorskog odnosa Kraljevine Srbije prema Crnoj Gori bio je da slamanjem te najtvrđe prepreke obezbijedi sebi ulogu hegemona u novoj zajedničkoj državi jugoslovenskih naroda i na taj način izgradi nadređenu poziciju u postavljanju temelja toj novoj državi, pod vođstvom dinastije Karađorđević.
Suštinski smisao aneksije Crne Gore koju je izvela velikosrpska vladajuća buržoazija, način i metode kojima se u tom pogledu služila, dobro su osvijetljeni kroz sedam citiranih tačaka Plamenčevog pisma Vilsonu i ostali faktografski materijal sadržan u tom dokumentu.
Kao ni svi drugi službeni dokumenti koji su mu prethodili, tako ni pomenuto Plamenčevo pismo šefu američke delegacije na Konferenciji mira, Vilsonu, nije moglo imati političkog efekta. Bilo je i ostalo samo novo dodatno svjedočanstvo velikoj seriji akta kralja Nikole i njegove vlade, upućenih međunarodnim činiocima, radi traženja istorijskih prava Crne Gore u pogledu njenog opstanka i dalje perspektive. Ali, to pravo ostalo je bez uzvratnih ekvivalenata u životnoj realnosti. Savezničke zemlje, pa već tada i sam Vilson, dali su zeleno svijetlo Kraljevini Srbiji da sprovede u život svoje planove o prostoj aneksiji Crne Gore. Versajskim dekretima prestala je, tako, da postoji Crna Gora kao država, ostalo je, međutim, mnogo razloga za brigu o sudbini crnogorskog naroda, koju su morali brinuti kralj Nikola i Crnogorska vlada u egzilu.
S obzirom da se sve to događalo pred očima crnogorskog suverena i njegovih saradnika, nije pretjerano reći da je kralj Nikola dijelio sudbinu jednog od najtragičnijih vladara u istoriji. To mu je moralo utoliko teže pasti što je on, posmatrano kroz prizmu vladavine jednog monarha, dominusa, zaista, uložio izuzetno velike lične žrtve za afirmaciju ugleda svoje zemlje, napredak i dobro njenog naroda i, kao što se zna, u okvirima istorijskih datosti, postigao mnogo. Iz tih razloga, i poradi isticanja i otjelovljenja najviših moralnih načela što ih je uvijek imao pred očima, teško ga je pogađala kampanja zasnovana na neistinama protiv njega i onih narodnih svetinja (poštenja, čovječnosti, hrabrosti, patriotizma) koje je smatrao najvišim dometima i smislom življenja.
Pod bremenom besprincipijelnih i neistinitih napada na Nikolino djelo i njegovu državničku misiju, dotrajavala je njegova fizička i psihička otpornost. Doduše, bio je uz to pritisnut i bremenom godina. Unesrećeni tragični crnogorski gospodar umro je tiho, nečujno u osamdesetoj godini života.
U proklamaciji upućenoj crnogorskom narodu i vojsci povodom smrti kralja Nikole, prijestonasljednik Danilo je, pored drugog, podvukao:
”Njegovo Veličanstvo Kralj nije ispuštio svoj veliki duh u slobodnoj Crnoj Gori, u sredini svojeg ljubljenog naroda, što je bio zaslužio kao veliki muž i vladar, koji se je cijeloga vijeka borio za slobodu, a protivu grube sile i tiranije. On je umro s trnovitim vijencem mučenika; brižan i očajan za Čast, Pravo i Slobodu crnogorskog naroda.
On se je, blagodareći nepravdama i grubom nasilju onih za koje se je nesebično, dobrovoljno i herojski žrtvovao, preselio u vječnost u tuđini, daleko od drage nam Crne Gore; ali i pri potonjem izdisaju, on je čvrsto prigrlio na svojem srcu ‘grudu zemlje’ crnogorske sa Careva Laza, koju je on uvijek sa sobom nosio kao simbol muka, herojstva i slave naše i koju će sa sobom u grob ponijeti. On je umro u posljednjem času misleći na vas (obraćajući vam se – D.Ž) sa riječima: ‘Neka bog blagoslovi i pomogne moje nesrećne Crnogorce’!” (Glas Crnogorca, br. 91. 3. III 1921).
Ako bismo pokušali da u lapidarnom obliku izrazimo istorijsko dijelo kralja Nikole, nekako kao po pravilu odzvanja nam u pameti njegova krilatica: ”Sve će u svoje vrijeme nastupiti za onoga ko će znati pričekati” (Pisma, VI, 298). A upravo ta misao u direktnoj je protivuriječnosti s njegovom političkom logikom, u raskoraku između njegovih unutrašnjih želja i političke realnosti. Čekao je da postane suveren u ”srpstvu”, sve svoje političke potencijale usmjerio je u pravcu postizanja toga cilja. I ne samo da su mu nadanja iznevjerena, već je zbog igre na tu kartu izgubio ono što je cijelog života gradio.