Počeci crnogorske državne ideje – Dr Živko Andrijašević

Dr Živko Andrijašević:
POČECI CRNOGORSKE DRŽAVNE IDEJE

Dinastija, grb i zastava


Ideja o stvaranju nezavisne crnogorske države javila se početkom 18. vijeka, a prvi mitropolit iz porodice Petrović-Njegoš, Danilo Šćepčev (1697-1735), dao je ideji o crnogorskoj državnosti politički prepoznatljive konture. Crna Gora, sasvim slobodna i od Turaka i od Mlečana, njegov je politički ideal. Za formiranje ovakvog njegovog stava i ideje o crnogorskoj državnoj nezavisnosti, značajna su bila dva činioca: mitropolitovo lično političko iskustvo i njegova istorijska svijest. Što se ličnog političkog iskustva tiče, mitropolit Danilo je najprije dobro spoznao suštinu mletačke politike prema Crnoj Gori, pa i karakter njene vlasti i vladanja. Rođen na Njegušima, na pola sata hoda od mletačke teritorije, a savremenik najbijednijeg držanja Mletačke republike prema Crnoj Gori, on iluzija o Republici, njenoj snazi i pokroviteljstvu, nije mogao imati. Ideja da Republika uzme Crnu Goru pod svoje okrilje, ili da pobjedi Turke i potisne ih do Skadra, izgledala mu je zato nerealna. S druge strane, bio je svjestan turske snage, ali mu je neprihvatljivo bilo da on bude mitropolit koji će aminovati prikupljanje harača za njih. Pored toga, za političku svijest mitropolita Danila značajno je bilo i to što je odrastao u vrijeme potpune konfrontiranosti između Crnogoraca i Turaka, tj. u vrijeme trajanja Morejskog rata. A to je rat koji je trajao petnaest godina! Bio je to dovoljno dug period da se učvrsti svijest o slobodi i da se između Crnogoraca i Turaka stvori nepremostivi jaz. Sticajem istorijskih okolnosti, u Katunskoj nahiji ovakva je svijest imala najjače uporište. Ideja o nezavisnoj državi upravo je logična posljedica takve svijesti, i mitropolit Danilo je tom atavističkom animozitetu Crnogoraca Katunske nahije prema Turcima dao najprirodniji politički smjer.
I istorijska svijest mitropolita Danila umnogome je uticala na profilisanje ideje o državnoj i političkoj nezavisnosti Crne Gore. Mitropolit je imao svijest o Crnojevićima kao o posljednjim gospodarima Crne Gore, i svijest o državnoj tradiciji koju oni personifikuju. Shodno tome, i Cetinjsku mitropoliju doživljavao je kao jedinu instituciju te države koja je i nakon pada pod Turke nastavila da postoji. Dakle, kao jedinu instituciju nekadašnje države Crnojevića, ali i kao instituciju koja je u hijerarhiji vlasti bila odmah poslije Crnojevića gospodara. To je faktički tako i bilo. Iz toga logično slijedi da su cetinjski mitropoliti legitimni nasljednici Crnojevića, kojima pored duhovne vlasti, sticajem istorijskih okolnosti, sada pripada i svjetovna vlast. Mitropolit koji sebe smatra legitimnim nasljednikom svjetovnih gospodara, prirodno ima i svijest o državi na čijem su čelu ti gospodari bili. A kada ima svijest o nestaloj državi i gospodarima čiji tron “čuva”, logično je da ideja o njenoj obnovi zaživi. Naravno, posebno je pitanje zašto kod njegovih prethodnika, koji su isto tako mogli imati (ili su imali) svijest o državnoj tradiciji Crnojevića, ovakva svijest nije uticala na nastajanje ideje o nezavisnoj državi. Sagledavanjem političkih prilika o kojima smo govorili, a koje su karakterisale kraj 17. i početak 18. vijeka, može se umnogome objasniti ovaj fenomen.
Ovakva istorijska svijest mitorpolita Danila uticala je na njegovu svijest o političkoj ulozi koju bi on kao istorijski nasljednik Crnojevića trebalo da ima, pa i na njegove političke koncepcije uopšte. Ne slučajno, on je za osnovni simbol crnogorskog grba uzeo dvoglavog orla sa pečata Ivana Crnojevića. Svakako pod uticajem ovakve istorijske svijesti, kao i svijesti o političkom i istorijskom značenju položaja koji je zauzimao, mitropolit Danilo je učinio nekoliko značjnih stvari za profilisanje ideje o crnogorskoj državnosti i za razvoj crnogorskog državotvornog pokreta uopšte. Najprije, on je prvi crnogorski mitropolit koji je istakao teritorijalne pretenzije Crne Gore na oblasti koje joj pripadaju shodno tzv. istorijskom pravu (1711.). Smatrao je da Crnoj Gori pripada dio Albaniji i dio Primorja, odnosno, da je to istorijski dio crnogorske države koji je trenutno pod tuđinskom vlašću, a koji treba osloboditi i pripojiti Crnoj Gori. Od njega pa do posljednjeg vladara iz porodice Petrović-Njegoš, istorijsko pravo Crne Gore predstavljaće najvažnije polazište u formulisanju državnih aspiracija.
Za razvoj državne ideje u Crnoj Gori od ogromnog je značaja bilo uspostavljanje crnogorsko-ruskih političkih odnosa (1711). Uspostavljanjem tih veza, i dobijanjem moćnog saveznika kakvo je Rusko carstvo, crnogorska nacionalno-oslobodilačka borba stekla je onaj neophodni spoljnopolitički oslonac, kakav Mletačka republika nikada ne bi mogla biti. Podsticaj koji je time dat snaženju i razvoju državotvornog pokreta u Crnoj Gori bio je od istorijskog značaja. U svom djelovanju prema Crnoj Gori, Rusko carstvo je tretiralo Crnu Goru kao jedinstvenu političku cjelinu, a mitropolita Danila kao nespornog predvodnika nacionalno-oslobodilačke borbe Crnogoraca. Za takav odnos prema Crnogorcima, ruski car je, kako se navodi u njegovoj gramati upućenoj vladici, našao i istorijsko uporište. Pa i prihvatanje Crnogoraca da na poziv ruskog cara zarate protiv Turaka, doprinijelo je da za razliku od svih drugih balkanskih hrišćana budu posebno tretirani. Carski izaslanik Miloradović izdao je Crnogorcima posebnu gramatu u kojoj ističe njihovu “vjernu službu”, jer oni “najprije počeše vojevati za vjeru i zakon i blagočestivog Cara Petra i koji najprvo nas primiše i Carske knjige poslušaše najprvi i u svoju zemlju Crnu Goru poziv na oružje učiniše…” Carski izaslanik Miloradović napominje i da su Crnogorci vjerno služili i svoga posljednjega gospodara Ivana Crnojevića, te im zato u ime ruskog cara priznaje slobodu i stavlja ih pod visoku carsku zaštitu. Ruski će car biti njihov vrhovni svjetovni gospodar, a cetinjski mitropolit njihov duhovni gospodar, “kako smo ih tako i našli i tako im je bilo kod Iva Crnojevića”, dodaje Miloradović.

Prvi simboli državne vlasti

Mitropolit Danilo je ideju o saradnji i jedinstvu crnogorskih i brdsko-hercegovačkih plemena uzdigao u ravan političkog imperativa prve vrste. Time je naznačio prirodne pravce državnog širenja Crne Gore, ali i potrebu stalnog političkog uticaja Crne Gore u okruženju. On je prema brdskim i hercegovačkim plemenima nastupao kao njihov gospodar, želeći da i za njih Cetinje postane političko središte. Za razvoj crnogorske državotvorne ideje mitropolit Danilo je značajan i zato što je napravio prvi korak u stvaranju organa nadplemenske vlasti. Iako nije funkcionisao kako je to bilo zamišljeno, Sud od 12 glavara koji je formirao 1713. godine, prvi je konkretni korak ka stvaranju organa državne vlasti u Crnoj Gori. Inače, potrebu da se u Crnoj Gori formiraju organi državne vlasti, mitropolit Danilo je uočio još 1700. godine, pišući o tome Zanu Grbičiću. To je, bez sumnje, zanimljiv dokaz o karakteru njegove političke svijesti. I najzad, mitropolit Danilo je doprinio crnogorskoj državotvornoj ideji i time što je sebi za nasljednika odredio sinovca Savu Ivanova (1719), čime je uspostavljen dinastički slijed. Dinastija, crnogorski grb i zastava, koju je mitropolit Danilo prvi put istakao u vrijeme ratovanja sa Turcima 1711. godine, važni su elementi državotvorne tradicije, i uopšte, državotvornog pokreta kojemu je mitropolit Danilo tada bio na čelu.

Postojanost državne tradicije

Miloradovićev stav potvrđuje snažnu postojanost državne tradicije Crnojevića kod Crnogoraca, a ova gramata koju je u carsko ime izdao, značila je faktičko priznanje da postoji državna posebnost Crne Gore, i da ta posebnost ima svoje istorijsko utemeljenje. Onoga trenutka kada je to sa ruske strane priznato, borba Crnogoraca za slobodu i državnu nezavisnost dobila je prvu međunarodnu verifikaciju i svoj najvažniji politički oslonac. Zahvaljujući uplitanju Rusije, nacionalno-oslobodilački i državotvorni pokret u Crnoj Gori prepastao je okvire unutrašnjeg pitanja Turskog carstva, i postao “balkanski problem”, koji se tiče i ostalih hrišćanskih država. U tom trenutku, više nije moglo biti govora o turskom pokoravanju Crne Gore, a sticanje potpune slobode i stvaranje nezavisne crnogorske države, postaje neminovnost. Kasnije će se pokazati da je ovim Turska zauvijek izgubila Crnu Goru. Vojni pohodi koje je povremeno preduzimala, sve i da su bili uspješniji, tu više ništa nijesu mogli da promijene. Zahvaljujući Rusiji, Crna Gora se izvukla iz “aravijskog mora”. Od tada su njena vojevanja postala apsolutno politički svrsishodna.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twenty + 15 =