Crna Gora i Crnogorci u ruskoj publicistici i službenim materijalima prve četvrtine XIX vijeka – Dr Irina S. Dostijan

Krajem 18. i početkom 19. vijeka spoljna politika Rusije osjetno je aktivirana. Uz ostalo, veliki značaj za Rusiju dobijaju Crna Gora i Boka Kotorska, naročito što je Crna Gora imala važan geostrateški položaj i – što je bilo najvažnije – bila je nezavisna od Otomanske imperije. Članak ruske istoričarke prenosimo iz “Istorijskih zapisa” broj 3-4 za 1988. godinu

”Stanovnici oblasti Montenegro, ili Crnogorci”

Krajem XVIII i početkom XIX vijeka u Rusiji se postepeno širio krug čitalaca. U vezi sa burnim međunarodnim događajima jačalo je interesovanje prema inostranim zemljama i narodima. Ratovi sa Osmanskom imperijom (i za učešće u njima je, obično, carska Vlada težila da privuče na svoju stranu sultanove podanike) podsticali su interes čitalačke publike prema balkanskim narodima. Izvještaji ruskih diplomatskih predstavnika, molbe balkanskih predvodnika i drugi materijali donešeni su i skupljani u ruskom Ministarstvu inostranih poslova.

ARENA RUSKO-FRANCUSKE BORBE

Poslije početka Napoleonovih ratova, spoljna politika Rusije se osjetno aktivirala. Prvih godina XIX vijeka istočno Sredozemlje i Balkan su postali arena rusko-francuske borbe. Jonska ostrva (gdje je 1800. godine osnovana Republika Sedam Ujedinjenih ostrva) nalazila su se pod ruskim protektoratom, a pod vrhovnom vlašću Porte, pretvorena su u osnovnu vojno-strategijsku bazu Rusije u tom regionu.
Na istočnoj obali Jadranskog mora veliki značaj za Rusiju dobile su Boka Kotorska i Crna Gora, naročito zato što je Crna Gora imala pogodan geografski položaj i, što je najvažnije, bila je faktički nezavisna od Otomanske imperije.
Kotor i Crna Gora mogli su poslužiti kao podobna baza Rusije u slučaju da Francuska počne vojna djejstva u zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva. U periodu od 1803-2805. godine očekivalo se da će Napoleon produžiti ekspanziju upravo u tom pravcu.
Petrogradski dvor je težio da bilo kojim sredstvima dostigne preovlađujući politički uticaj u maloj kamenitoj crnogorskoj zemlji i da odbaci mogućnost učvršćenja francuskog uticaja na teritoriji Crne Gore. Zato, kada je 1803. godine u Petrograd stiglo obavještenje da mitropolit Petar I Petrović Njegoš uspostavlja vezu sa napoleonskom Francuskom, vlada Aleksandra I odlučila je da ga smijeni. Ali, poslije neuspjeha misije grofa M. K. Ivelića, koji je bio dobio taj zadatak i za dobijanja novih pozicija samoga Petra I u Petrogradu, u drugoj polovini 1804. godine, ruska Vlada je odlučila da ponovo uspostavi prijateljske i povjerljive odnose sa crnogorskim Mitropolitom.
Rusko-crnogorske veze ostale su osobito bliske za vrijeme boravka u Sredozemnom moru i Jadranskom moru ruske eksadre 1806-1807. godine. Ruski mornari, zajedno sa Crnogorcima, ratovali su protiv francuske vojske u Dalmaciji i zauzeli su Kotor.

ŠTITILI IME CRNOGORSKO I SLOBODU

Svi ti događaji izazivali su interes ruske javnosti prema balkanskim narodima, njihovoj istorijskoj prošlosti i savremenom položaju. Taj interes se izražavao, prirodno i prema malom crnogorskom narodu, kome je Rusija bila pokrovotitelj još od vremena Petra Velikog.
Međutim, ruski čitalac je prvih godina XIX vijeka mogao dobiti obavještenja o Crnoj Gori samo iz knjige mitropolita Vasilija Petrovića ”Istorija o Crnoj Gori”, štampanoj u Petrogradu 1754. godine. Ova istorija je imala, prije svega, političko-propagandni karakter. Njen autor je stavio sebi zadatak da privuče pažnju ruskih vladajućih krugova prema Crnoj Gori, pa je zato znatno preuveličavao prostor svoje zemlje, brojnost njenog stanovništva, što je najglavnije, dokazivao, da su Crnogorci – jedini balkanski narod koji se nije potčinio turskoj vlasti i da je sa oružjem u rukama dugo vremena štitio svoje ”ime i slobodu”, i da se taj narod nada u pomoć i zaštitu od Rusije.
Ruska periodika, a konkretno najpopularniji literarno-politički časopis ”Vjesnik Evrope”, prvi je povukao pažnju čitalaca prema Crnoj Gori u proljeće 1805. godine. Moguće je pretpostaviti da je to bilo vezano sa učvršćivanjem političkih odnosa sa Petrom I Petrovićem Njegošem.
U redakcijskom uvodniku za članak ”Stanovnici oblasti Montenegro, ili Crnogorci” opovrgavala se tvrdnja inostranih novina kako je, tobože, ruska vojska upućena u tu zemlju, objašnjavalo se da je ”po uputstvu i posredništvom imperatora Pavla oblast Montenegro, koja je do tada plaćala danak Turcima, postala nezavisna i slobodna od uticaja Otomanske imperije”, da je Rusija ”preuzela na sebe obavezu osiguranja cjelovitosti i nenarušivosti njenih prava”. Izjave takvoga obrasca nesumnjivo su izražavale pozicije Vlade Aleksandra I u odnosu prema političkom statusu Crne Gore i prava Rusije na pokroviteljstvo nad njom.
No, kao što se iz sadržaja moglo vidjeti, ovaj časopis nije imao dovoljno saznanja, niti je mogao da napiše originalni članak o Crnoj Gori, pa je za to publikovao izvode iz ”najnovijeg opisa Carigrada” nekog Murgarda, koji je saopštavao kako su Crnogorci dobili svoju ”slobodu”. Njegovi podaci o Crnoj Gori, njenom vladaru – mitropolitu bili su vrlo površni i netačni. Ali, na ruske čitaoce nesumnjivo je trebalo da proizvede jak utisak karakteristika koju je iznio autor o osobenostima crnogorskog naroda.

NAPAJAJU SE SLOBODOM

”Slično svim gorštacima” – pisao je Murgard – “oni strasno vole slobodu i tako su odani svojoj otadžbini da bi za njen spas rado žrtvovali svoj život i imovinu. Živjeći u zajednici i u odnosu na susjedne narode, u prvobitnoj prirodnoj prostoti, oni još ne znaju za novograđansko ustrojstvo Evrope. Prosvijećenost bi mogla ozariti takvu zemlju gdje ljudi smatraju velikom srećom zadovoljavanje sa malim i preziru sredstva iznenađenja za dobrobit stanovništva, gdje se, budući odvojeni od drugih društava i nezavisni od spoljne vlasti, napajaju slobodom i neprestano podsjećaju na karakter i običaje svojih predaka”.
Interesovanje ”Vjesnika Evrope” za crnogorsku problematiku održavalo se dugo, o čemu svjedoče ozbiljniji članci koji su se pojavili dvije godine poslije, upravo 1807. godine, pod nazivom Statistički izvještaj o crnogorskoj oblasti. Taj članak je zasnovan na prozaičnom uvodu poeme ”Il monte nero” Nikolaja Ivelio, izdatoj u Veneciji 1806. godine, koji je bio Splićanin, a takođe i na ”podacima, crpljenim iz drugih izvora”, tj. iz nekih moguće neobjavljenih izvora.
U članku se daju kratka obavještenja o geografskom položaju Crne Gore, njenom administrativnom uređenju i ekonomskom životu, pripovijeda o Petru I Petroviću Njegošu i njegovoj djelatnosti. Crnogorski mitropolit je predstavljen ruskim čitaocima kao ugledna ličnosti. Pričalo se da se on ”odlikuje strogom čestitošću, nadarenošću i urođenim smislom za politički rad”, da je on i zakonodavac, i vladar i vojskovođa i blistava svetinja.
Crnogorci mu se ”slijepo povinjuju zato što umije da njima vlada po svojoj volji”. Sa simpatijom prema Crnogorcima napisana je priča o njihovim nacionalnim osobinama. ”Osjećaj narodne gordosti” pridaje im spoljašnost neke čvrstine u karakteru. Oni su razumljivi, mudri i čak lukavi. Naukom i umjetnošću uopšte se ne bave. Crnogorci posjeduju ”zanosnu maštu”, ali su vrlo sujevjerni. Dalje se govorilo da ”njihovo stihotvorstvo sadrži opis strašnih nebeskih pojava, grmljavinu vodopada, šum bura i dr.”
”Jednostavnost življenja i stroga čednost” crnogorske žene čini zdravim i jakim, one ”nose u sebi sve znakove muške čvrstine”.
Sa ova dva članka u osnovi su iscrpljeni materijali o Crnoj Gori i Crnogorcima u ruskoj periodici s početka XIX vijeka.

”SPECIJALNI PREDSTAVNIK” ALEKSANDRA I

Mnogo vjerodostojnije i podrobnije podatke o crnogorskom narodu moglo je dobiti rusko Ministarstvo inostranih poslova od svojih diplomatskih predstavnika u Konstantinopolju i na Balkanu. U 1804. godini za konzula u Kotoru bio je imenovan A. I. Mazurevski. U martu sljedeće godine u Crnoj Gori je boravio ”specijalni predstavnik” Aleksandra I Stefan Andrejevič Sankovski. On se nalazio u Crnoj Gori dvije i po godine, i njegovi izvještaji predstavljaju važan izbor za izučavanje događaja ovog vremena u Crnoj Gori, Boki Kotorskoj i Hercegovini.
Posebno bi željeli da se zadržimo na nekoliko podataka Sankovskog, koje je on poslao u Petrograd istovremeno – 25. oktobra (5. novembra) 1805. godine – poslije sedam mjeseci boravka u toj zemlji. Oni predstavljaju jedinstven i postupan opis Crne Gore, njene ekonomije, niza unutrašnjih problema i posebno zadatka stvaranja državne organizacije u zemlji.
Ali, prije nego opišemo sadržaj ovih materijala, neophodno je reći nekoliko riječi o zadacima, koje je morao da obavlja ovaj diplomata, prvi put upućen u Crnu Goru, ne sa specijalnom misijom, nego kao stalni diplomatski predstavnik Rusije.
U 1804/5. godini Vlada Aleksandra Prvog pripremala je vojno-političke mjere kojima bi se mogla suprostaviti očekivanom upadu Napoleonove vojske na zapadne obale Balkanskog poluostrva, a u slučaju neophodnosti da se iskoriste u ratu sa Osmanskom imperijom, sa kojom je postojala opasnost da se naruše prijateljski odnosi.

Plan da Crna Gora bude jezgro “slovenske republike”

Upravo takve raznovrsne ciljeve pratio je plan političke perestrojke na Balkanu, čiji je autor bio Adam Čartorijski – praktično rukovodilac ruskog Ministarstva inostranih poslova od 1804. do 1806. godine. On se oslanjao na podršku nekih bliskih caru dostojanstvenika koji su zastupali gledišta za aktivnu borbu sa Francuskom u savezu sa Velikom Britanijom. U 1804. godini bile su preduzete neke praktične akcije ruske diplomatije sa ciljem da se ostvare ”balkanski planovi” A. Čartorijskog.

RUSI FAVORIZUJU CRNU GORU

Za vrijeme pregovora u Londonu o stvaranju treće koalicije N. N. Novosiljcov je trebalo da pokrene pitanje o principima politike prema Turskoj i zaštiti njenog vlasništva od napada Francuske, a u slučaju povoljne situacije da objasni odnos engleskog kabineta prema ideji ”stvaranja jedne ili dvije republike – grčke i slovenske – pod pokroviteljstvom obje imperije (Rusije i Turska) slično republici Sedam ostrva”.
Pokrenuti ovo pitanje u toku pregovora N. N. Novosiljcov nije uspio, ali petrogradski dvor nije odustao od svojih namjera. Pojedini podaci svjedoče, da je za jezgro ”slovenske republike”, o kojoj se govorilo u Novosiljcovim instrukcijama, smatrana upravo – Crna Gora. Potvrdu takvih namjera nalazimo i u aktivnosti u Crnoj Gori careve ”povjerljive osobe” S. A. Sankovskog. S druge strane, misija ovog diplomate bila je tijesno povezana sa označenom i ostvarenom u početku 1806. godine ekspedicijom ruske flote u Sredozemnom moru, pod komandom viceadmirala D. N. Senjavina.
Izvještaji S. A. Sankovskog od 24. oktobra (5. novembra) 1805. godine različiti po sadržaju predstavljaju posebne tematske cjeline opšteg opisa Crne Gore i susjednih zemalja. U prvom od njih – izvještaj br. 44 – daje se opis geografskog položaja zemlje, njeno administrativno uređenje, socijalno stanje, sistem rukovođenja. Sljedeći izvještaj je posvećen opisu ličnosti i djelatnosti mitropolita Petra I Petrovića Njegoša, zatim – istoriji crnogorsko-austrijskih odnosa u toku posljednjeg desetljeća XVIII i početka XIX vijeka.
U izvještajima br. 46 i 47 iznose se dokumenta koja svjedoče o vezama pokojnog guvernadura Jovana Radonjića i njegove porodice sa Austrijom i o težnji ovih posljednjih ”da izvedu anarhiju” u Crnoj Gori.
Sankovski dalje prelazi na pitanje o stvaranju u Crnoj Gori državne organizacije. On je poslao u Petrograd dvije molbe koje su potpisali Petar I Petrović, guvernadur Vukola Radonjić, pet serdara i vojvoda Katunske, Crmničke, Riječke Lješanske nahije i Brda. Ovo je bio projekt za stvaranje u Crnoj Gori vlade i organa uprave, a takođe i predračuna rashoda, neophodnih za njihovo izdržavanje.
U izvještaju br. 49 Sankovski je objasnio suštinu molbi Crnogoraca o formiranju vlade i iznosio je svoje shvatanje o realnim mogućnostima pretvaranja Crne Gore u centar organizovanja oslobodilačkog i antinapoleonskog pokreta na Balkanu. U posljednjem izvještaju (br. 50) daje se kratak opis susjednih sa Crnom Gorom zemalja – Hercegovine, Zete, Brda.

“MNOGO VOLE LIČNU ČAST”

Svi ovi podaci o Crnoj Gori, koje je sakupio Sankovski, bili su strogo tajni i zbog toga šifrovani: kao što se vidi, izražavala se bojazan da oni pri slanju mogu dospjeti u ruke Francuza, ili Austrijanaca.
Ne iznoseći detaljno sadržaj datih izvještaja Sankovskog sa opisom Crne Gore i zadacima koji su stajali pred ovom zemljom, upućujemo zainteresovane čitaoce na to da u Rusiji postoje publikovani ovi dokumenti. Opisaćemo samo neke značajne osobenosti ovih materijala i njihov značaj kao istorijskog izvora.
Pada u oči da je ruski diplomata sa velikim simpatijama opisao Crnogorce, istakavši njihova visoka karakterna svojstva, hrabrost i neustrašljivost, vaspitavanih od djetinjstva. Neophodno je bilo, primijetio je on, da stanovnici Crne Gore ”budu vojnici koji bi mogli svojom vještinom i hrabrošću spriječiti neprijatelja da se naseli u ovim planinama i time ih porobi. Narod osjeća svoj položaj, koji mu omogućava da živi i umre nezavistan, voli svoju slobodu s plemenitom gordošću, voli veoma mnogo ličnu čast, obožava slavu i čvrst je u pravoslavnoj vjeri, čak do sujeverja”.
Crnogorci su obdareni ”otvorenim karakterom i zdravim rasuđivanjem”, ali ”budući u tami neznanja” imaju ”slabo shvatanje duga dobrog građanina i hrišćanina”. Sankovski ima u vidu krvnu osvetu koja se od davnina ukorijenila u narodu, koja ”kvari u njemu običaje”, primorava ga da prezire prirodne zakone, ruši tišinu susjeda i zapovijeda takvom narodu da stalno bude u buni i surovosti”.
Ruski diplomata je dao veoma jasnu i blagonaklonu karakteristiku Petra I Petrovića Njegoša, kao glave države, koji je imao neograničenu vlast i autoritet bez pogovora. Mada vrhovna vlast, kako se smatra, pripada Narodnoj skupštini, piše on, ”u suštini svu vlast bez pogovora koristi sada mitropolit Petar… Niko, čak ni gubernator, ne usuđuje se negirati njegov položaj ili učiniti bilo kakvu predstavku ili sugestiju protiv njegove volje… Niko nikada, ni od domaćih, ni od stranaca ako ne uživa njegovo povjerenje, ne može imati ni najmanjeg uspjeha ni u kakvom slučaju. Ponašanje mitropolitovo u narodu zasnovano je na potpunom poznavanju psihologije i naravi Crnogoraca. Dakle, iako on lično raspolaže svim njegovim radnjama, ipak, uvijek pokazuje da je on potčinjen narodnoj vlasti”.

BAZA OSLOBOĐENJA JUŽNIH SLOVENA

Zapazio je Sankovski i neke slabe strane karaktera Petra Prvog: on je bio sklon gordosti i častoljublju, krajnje samoljubiv i zato ponekad nema ”dovoljno čvrstine duha”. Onaj ko mu vješto ide po volji, stiče njegovo povjerenje, ”u stanju je da potpuno ovlada mitropolitom i da čini s njim sve ono što ovaj poželi”. Ovo je bila javna aluzija na opata Dolčija, pod uticajem kojeg je Petar Prvi pokušao da uspostavi odnose sa Francuskom.
Vrijedni su podaci Sankovskog o državnoj organizaciji u Crnoj Gori, funkcijama vlade suda crnogorskog i brdskog. Posljednje se faktički raspalo i samo zahvaljujući brizi vladike ona je ”zadržala još sjenku vlasti i poštovanja kod naroda”. Smatrajući da je neophodno formirati novu vladu, kao i da je namjeravao i mitropolit još prije nekoliko godina, Sankovski je uzeo na sebe inicijativu za sastavljanje projekta njene organizacije. Ovaj projekat koji se javio kao plod zajedničkog djela Sankovskog, mitropolita, guvernadura i drugih ”narodnih načelnika” bio je sastavljen u Petrogradu (Izvještaj br. 48.).
Crnogorci su molili cara da pokaže prema njima milost ”učvršćenjem naše političke nezavisnosti, učvršćenjem vlade pod svojom jakom zaštitom i pokroviteljstvom”.
Dalje je slijedio projekat organizacije vlade i proračuna rashoda, neophodnih za njeno izdržavanje – 19.700 talijera godišnje, koje bi, kako se pretpostavljalo, obezbeđivala Rusija.
U knjizi Dušana Vuksana ”Petar Petrović Njegoš i njegovo doba” data je molba Crnogoraca na ime ”cara” koje je datirano sa majem 1798. godine. Ovaj tekst odgovara dijelu molbe Crnogoraca koja je poslata ”vladaru imperatoru” (takođe bez imenovanja) 24. oktobra 1805. godine, jer se ponavlja molba koja je upućena u Petrograd još 1798. godine, ili je Vuksan imao na raspolaganju nedatirani odlomak iz projekta koji je sastavljen uz učešće Sankovskog. Čini se da je vjerovatniji ovaj drugi slučaj.
Sankovski je smatrao da, dobivši dobru vladu i unutrašnje ustrojstvo, Crna Gora će postati centrom oslobodilačkog pokreta Južnih Slovena, ”biće u mogućnosti da izbavi narod slovenosrpski ispod turskog ropstva”. On je dokazivao mogućnost prisajedinjenja Crnoj Gori Hercegovine, Zete, i neprisajedinjenih Brda, čemu je težilo stanovništvo ovih oblasti. Na taj način bi se konkretizovali ”balkanski projekti” A. Čartorijskog, ostvarile nade koje je gajila vlada Aleksandra I, do sredine 1806. godine.

POSLJEDICE MIRA U TILZITU

Čini se da su izvještaji S. Sankovskog koji su urađeni pažljivo i dobronamjerno nakon dužeg boravka u Crnoj Gori, važan istorijski izvor i da daju mnogo interesantnog materijala, koji omogućavaju da se shvati društveno ekonomski položaj zemlje početkom XIX vijeka, politički događaji koji su se tamo desili, formiranje državne organizacije i drugo.
Poslije poraza četvrte koalicije u ratu sa Francuskom Aleksandar I je morao poći na zaključenje mira s Napoleonom. Sredinom 1807. godine među njima bilo je potpisano primirje, poznato kao Tilzitski ugovor, koji se javlja kao povratni punkt u balkanskoj politici Rusije. Njene najvažnije strategijske i političke pozicije u Istočnom Sredozemlju i jugozapadnom dijelu Balkanskog poluostrva bile su izgubljene, Kotor i Jonska ostrva predati su Francuzima, veoma su oslabili rusko-crnogorski politički kontakti.

Crnogorci grubi, ali dobri i blagorodni do izvanrednosti

Položaj se počeo mijenjati u drugoj polovini 1810. godine, kada se u ruskoj javnosti počela formirati ideologija dekabrista, kada se raširilo interesovanje prema stranim zemljama i događajima koji su se tamo dešavali, prema Slovenima kao narodima bliskim ruskom po porijeklu, jeziku i kulturi.
U to vrijeme bilo je još uvijek živo sjećanje o vojnoj kampanji i učešću ruske flote u Sredozemnom moru pod vođstvom Dmitrija N. Senjavina, koja je dala mogućnost ruskim mornarima, vojnicima i oficirima da borave u zemljama koje su naseljene Slovenima, Grcima, Turcima, te da opšte sa njima, a ponekad i da se zajedno bore.

LJUDI STAMENOG KARAKTERA

U vezi sa tim u ruskoj štampi pojavila se ponovo crnogorska tema. U 1817. godini izvjesni M. N. Makarov poslao je uredniku časopisa ”Vjesnik Evrope” pismo učesnika senjavinske ekspedicije J. M. Markova koje je sadržalo podatke o Crnogorcima i njima susjednim slovenskim narodima. Autor pisma se potpuno oduševljavao Crnogorcima:
”Ja volim njihov karakter koji je zasnovan na pravilima savršenog poštenja – pisao je on. – Oni su grubi i donekle divlji, ali dobri i blagorodni do izvanrednosti; i ako su naši slovenski preci svojim vrlinama bili ispred Crnogoraca, onda su oni bili, zaista, ljudi dostojni svake hvale i ugleda”.
Makarov je nastojao da pronađe pjesme o Crnogorcima koje je on zapisao, ”koje se ne sastavljaju, nego se pjevaju veoma prosto, bez pripreme”. Žalio je što sam ne može napisati veliki članak ili knjigu o Crnogorcima koji su ”tako zanimljivi i tako bliski nama”.
A njegov prijatelj Markov je izrazio nadu da će publikovanje pisama podsjetiti na ”srodnike koji su imali nekakve veze sa dubrovačkim Slovenima i Crnogorcima”, na neophodnost da se ispriča sve interesantno, što su imali u vidu.
I stvarno, ubrzo o Crnogorcima ruski čitaoci su saznali mnogo novog i interesantnog iz knjige Vladimira Bogdanovića Bronevskog. ”Zapisi morskog oficira …”, koja je izašla 1818. godine. Citati iz nje koji su posvećeni Crnogorcima bili su objavljeni u časopisu ”Sin otadžbine”, što svjedoči o opštem interesovanju za datu tematiku.
Bronevski je služio za vrijeme ekspedicije ruske flote 1806-1807. godine u jednoj od fregata. U slobodnom vremenu on je obišao Kotorsku oblast, proveo tri dana u Crnoj Gori, opštio sa Crnogorcima, tokom vojnih dejstava na Jadranu.

SUSRET RUSA SA KOTORANIMA

S posebnom simpatijom sjeća se ”morski oficir” južnoslovenskih naroda, sa kojima je imao prilike da opšti za vrijeme boravka ruskih vojnih brodova na Jadranu. Sa posebnim utiskom opisan je svečani susret Rusa sa stanovnicima Kotora i crnogorskim vojnicima, kada je mitropolit Petar I Petrović Njegoš osvještavajući nove zastave na tvrđavama izgovorio ”u jakom stilu”: ”Ostvarila se vaša želja, hrabri Sloveni! Vi vidite među vama davno očekivane po rodu, hrabri Sloveni! Vi vidite među vama davno očekivane po rodu, vjeri, hrabrosti i slavi braću vašu”.
U knjizi se govori o mjerama koje je preduzeo admiral Senjavin u Kotoru: ukidanje svih kazni, pribavljanje vijesti o Hercegovini, pokroviteljstvu trgovine. Ove naredbe doprinijele su popularnosti admirala među mjesnim stanovništvima.
Izlazeći iz žanra sjećanja, pričanje o ovim događajima Bronevski je uključio u svoje ”Zapise” dvije glave: ”Opis provincije Boke Kotorske” i ”Opis Crne Gore”. Ovi djelovi po ličnom priznanju autora bili su napisani na osnovu podataka koje je dobio od general-majora P. Ivelića, arhimandrita S. Vukotića, doktora (čije se prezime ne navodi) i ”sličnog opisa jednog austrijskog inženjera”, koji je dostavljen autoru od osobe koja se krije pod kriptonimom ”K.V.P.”, koji se ticao Boke Kotorske.
Ova glava sadrži dosta geografskih, statističkih istorijskih podataka o provinciji koja je pripadala najprije Veneciji, zatim Austriji, a 1806. godine je ujedinjena sa Crnom Gorom. Bokelji, kako zapaža ”morski oficir”, ”od obraćanja sa strancima imaju nekakve prosvećene navike; ali budući krajnje vezani za svoje stare običaje, malo šta se izmijenilo u karakteru i skoro su u svemu slični sa Crnogorcima…” Plemićko zvanje u Boki ne daje nikakvo preimućstvo, osim ”pravo dostojanstvo koje se zasniva na opštem uvažavanju i, ko je to zaslužio, taj je mnogo veći, nego li plemić”.

”NOTICES SUY MONTENEGRO”

Pri pisanju glave o Crnoj Gori Bronevski, kako je i on sam ubrzo morao priznati poslije izlaska knjige, u svojstvu osnovnog izbora koristio je rukopis Semjena Ivanovića Mazorovića, koji ”nije želio da mu se ime pomene” i zato je bio pomenut ”pod imenom doktora”. Na raspolaganju Bronevskom, kako se vidi, bilo je i drugo djelo Mazarovića o Boki Kotorskoj, ili Perastu.
Semjen Ivanović Mazarović bio je po porijeklu Bokelj koji je rođen u Perastu, završio jedan od italijanskih univerziteta, a zatim proveo nekoliko godina u Crnoj Gori, baveći se tamo ljekarskom praksom. U 1807. godini on i eksadron Senjavina uputili su se u Rusiju, gdje je stupio u službu u ministarstvo inostranih djela i brzo uznapredovao na službenoj ljetvici. U 1818 – 1826. godini Mazarević je zauzeo položaj ruskog povjerenika za poslove u Persiji.
Primjerak zapisa Mazarevića na francuskom jeziku pod nazivom ”Notices suy Montenegro” koji je napisan 1808. godine čuva se u Arhivu spoljne politike Rusije. Upoznavši se sa njom može se otkriti da je ”Opis Crne Gore” u knjizi Bronevskog dosta sličan ”Zapažanjima o Crnoj Gori”, мada sadrži dodatke i skraćenice, na primjer propušteni dio rukopisa Mazarovića u kojem su opisana medicinska pitanja i djelimično ljekovito bilje koje raste u državi.
”Zapažanja o Crnoj Gori” Mazarovića koja su postala svojevrsna publikacija, мada i bez uputstava autora, interesantna su u mnogim detaljima. Ona su sastavljena od strane putnika koji nije žurio, sa pažnjom, koji je proživio u Crnoj Gori nekoliko godina i koji je ispoljio zainteresovanost da njegov narod postane prosvijećen i civilizovan, da bi ”crnogorska republika” postala procvjetala država.
Mazarović (a poslije njega Bronevski) veoma je podrobno opisao geografske karakteristike i administrativno ustrojstvo države, njenu istorijsku prošlost i sadašnjost, sistem upravljanja i sudstvo. On je naslikao prekrasan portret mitropolita Petra I Petrovića Njegoša, ispričao je o karakteru i običajima Crnogoraca, njihovom načinu života i karakteristikama njihovog dijalekta; o narodnom folkloru, pjesmama koje se pjevaju na praznicima, pri različitim životnim situacijama i o mnogo čemu drugom.
Pažnju čitalaca privlači težak položaj i nasušne potrebe mladog naroda. Pri tome se ne idealiziraju zaostali običaji, ”divlji život” kojim žive Crnogorci. Ali, autor o njima govori sa očevidnom naklonošću, ističući visoke karakterne osobine, neiscrpnost ovog junačkog naroda. Crna Gora prema njegovom viđenju je republika po svom državnom ustrojstvu, pri tom izvanredno demokratična.

DOMOVINA JEDNAKOSTI I SLOBODE

  • Provincija čini republiku u kojoj se jednakost oslikava u siromaštvu i jednostavnosti, slobodi i hrabrosti – piše Mazarović i poslije njega ovo ponavlja Bronevski. Ovaj posljednji u drugoj glavi je dao potpuno ushićenu karakteristiku nacionalnih osobina Crnogoraca, ocijenivši je klasičnim i staroslovenskim reminiscencijama:
    ”Ja sam vidio Spartu, vidio sam u pravom smislu riječi republiku, domovinu jednakosti i istinske slobode, gdje običaji zamjenjuju zakon, junaštvo se zasniva na straži slobode, nepravda se sprječava mačem osvete; oduševljavao se uzvišenošću duha, gordošću i smjelošću ovog naroda, čije ime izaziva strah svih susjeda. Način njihovog života, neiscrpnost karaktera i stranost svake raskoši istinski su dostojni svake pohvale. Tri dana koje sam proveo među njima, ja, sam takoreći, dospio bio u novi svijet i upoznao se sa precima mojim devetog i desetog stoljeća, vidio sam pred sobom patrijarhalnu jednostavnost vremena, pričao sa Iljom Muromcem, Dobrinjom i drugim junacima iz naše prošlosti”.
    Može se zapaziti da se ovaj tako romantičarski opis i predstava o Crnogorcima razlikovala od trezvenije ocjene karakteristika i ocjena ovog naroda od strane Mazarovića koju je formulisao u zaključnoj glavi svog rukopisa. Koliko je protivurječan sam sebi, Bronevski je takođe dao ovaj zaključak i piše: ”Savremeni filozofi mogli bi vidjeti u nezavisnosti Crnogoraca lik srećne slobode, ali prijatelj čovječanstva neće zapaziti tamo ništa osim nereda i bezvlašća; on je iskreno želio da se oni oslobode lažnih predrasuda i odreknu života protivnog ljudskom dostojanstvu”.
    Izvođeni su dokazi da samo zahvaljujući ”pomenutim zakonima” Crna Gora ima mogućnost da razvije industriju, da doživi i ekonomski procvat, prosvijećenu državu, slični, naprimjer, Švajcarskoj ili Holandskoj republici. Ali, dok Crnogorci tavore ”u mraku neznanja”, mitropolit, iako sposoban za velika djela, ”nema dovoljno snaga da izvrši važnije preobrazbe” koje može ostvariti samo ruski gospodar.

Život na principima slobode i jednakosti

Na taj način, V. N. Bronevski, prema pričanju Bokelja Mazarovića, nekoliko godina je proživio u Crnoj Gori, formulisao društveno-ekonomske zadatke ovoj maloj zemlji, istaknuvši, da oni ne mogu biti ostvareni bez pomoći Rusije. Ovo je bilo predstavljeno ruskoj čitalačkoj publici u ovim godinama kada se car Aleksandar I nadahnuti član Svetog saveza distancirao od podrške otvorenih političkih kontakata sa Petrom I Njegošem iz bojazni da ne izazove podozrenje Austrije, odrekao se od tradicionalnog pokroviteljstva Crnogoraca. Ne znajući, ili ne uvažavajući ovo stanje, Bronevski je dokazivao da baš Rusija može izvesti Crnogorce na široki put istorijskog progresa, i treba da joj daje stvarnu podršku.

ŠAMPIONI U VJEŠTINI SJEČE SABLJAMA

Prezentirajući glave ”Opis provincije Boke kotorske” i ”Opis Crne Gore”, Bronevski piše: ”Ja se trudim da precizno oslikam svojstva naroda, po postanku i vjeri nama sličnog, a po odanosti, ljubavi i srdačnosti prema Rusiji tim više dostojnog pažnje mojih sugrađana jer ova zemlja nije opisana još ni od jednog putopisca”.
On je bio u pravu: tek je 1820. godine u Parizu bila izdata dvotomna knjiga L. C. Vialla de Sommieres ”Voyage historiques et politiques au Montenegro”, zahvaljujući kojoj je privučena pažnja evropskog društva za crnogorski narod.
Zapažena je idejna usmjerenost priče Bronevskog o Crnogorcima: nacionalne karakteristike ovog naroda, patrijarhalni način života, državno ustrojstvo izloženi su kao model koji je prezentirao sliku sličnu načinu života i karakteristikama osobenih za pretke ruskog naroda. Crna Gora je služila prošlosti slovenskog etničkog zajedništva, karakterističnog kao materijal za idealizaciju, naravno potpuno naivnu, daleke za ruski romantizam s početka XIX vijeka.
U 1826 godini V. B. Bronevski je izdao još jednu knjigu posvećenu ekspediciji admirala D. N. Senjavina u Sredozemnom moru, – ”Pisma morskog oficira”. U njoj se takođe priča o Crnogorcima, Bokeljima, Dalmatincima, njihovom raspoloženju prema Rusima i odanost prema Rusiji, koja proističe, ”iz vjere i krvnih veza”. Visoko su ocijenjene ratne karakteristike Crnogoraca i Bokelja: ”Ovih 5.000 strijelaca zadivljuju Francuze neobičnom drskošću, jer imaju veliko preimućstvo i ispred regularnih pukova”. Oni su slični ruskim kozacima, a ”u tačnom gađanju i vještini sječe sabljama Crnogorci su bolji od svih evropskih vojska”.

JEDINSTVEN NAROD U EVROPI

Pričalo se i o posebnom načinu života Crnogoraca kao jedinstvenog naroda u Evropi koji koristi ”potpunu slobodu misli i djela”, ali takođe i o njihovoj izuzetnoj društveno-ekonomskoj zaostalosti. Život Crnogoraca koji je zasnovan na principima slobode i jednakosti veoma je težak i pun odricanja. Savremeni Evropejac da bi dostigao jednakost i slobodu ne može podržavati Crnogorce, odreći se prosvijećenosti, civilizovanog načina života.
Interesovanje ruske stvarnosti za balkanske probleme naraslo je u prvoj polovini 1820. godine nakon početka grčke revolucije, zaoštravanja odnosa sa Portom i skorog rusko-turskog rata. Ali, glavnu pažnju u to vrijeme, naravno, privukli su revolucionarni događaji u Grčkoj. Pojačana u to vrijeme cenzura ograničenja, zabraniće štampanje u časopisima članka o društveno-ekonomskim pitanjima – sve je to doprinosilo štampanju sadržaja i formi materijala koji je vezan za Balkan. Baš u to vrijeme kada se rađala ruska slavistika kao nauka u publicistici su vršeni pokušaji tumačenja složenih procesa etnogeneze balkanskih Slovena, njihovog sastava u to vrijeme, o nacionalnim osobinama svakog od ovih naroda.
U 1825. godini u jednom od najpopularnijih društveno-političkih časopisa u Petrogradu – ”Sjevernom arhivu” – bio je publikovan članak ”Kratak pregled naroda slovenskog plemena koji žive u evropskom dijelu Turske imperije” sa potpisom S-d-ov. Kako je utvrđeno, njegov autor je bio Aleksej Matvejevič Spiridov koji je služio u 1817. – 1823. godini u ruskom generalnom konzulatu u Dunavskim kneževinama koje su se u to vrijeme pojavile kao centar povezivanja između Rusije i balkanskih naroda. Tako se Spiridov nesumnjivo sretao i imao kontakte sa mnogim predstavnicima ovih naroda, dobijao od njih podatke o položaju u evropskim provincijama Turske. Pri pisanju svog članka on je koristio, naravno, ne samo lične utiske i poglede, nego i literaturne izvore.
Tako Spiridov ubrzo biva upoznat sa djelima Bronevskog. U svakom slučaju on je oslikao način, običaje i karakteristike života Crnogorca ne odudarujući od pisanja ”morskog oficira” prije nekoliko godina. Ipak, Spiridov se oslanja na karakteristike Crnogoraca kao naroda ”slovenskog plemena”, koje je više od drugih do sada sačuvalo ”čistoću svog porijekla” i ”čistoću karaktera”. On piše:
”Čistoća karaktera Crnogoraca je veća nego kod svih drugih istoplemenika. Udaljenost od drugih naroda, odvojenost od osmanlija, strogo čuvanje praroditeljskih običaja, privrženost vjeri i izvršavanje njenih zakona, su razlozi neiskvarenosti njihovih karaktera. Ljubav i odanost prema domovini Crnogorac čuva svuda, ma gdje da ga sudbina zavede… Često ostavivši domovinu, Crnogorac prihvata poroke koji su strani njegovim saplemenicima, ali svaki čuva onu srdačnost, grubu otvorenost, onu pravednost u rasuđivanju, kojom se odlikuju njegovi sugrađani”…

NEZAVISAN POLOŽAJ CRNOGORACA

Spiridov potvrđuje faktički nezavisan politički položaj Crnogoraca, koji ”sada potpadaju” pod Skadarskim sandžakatom ”nazivaju se podanicima Porte Otomanske, ali se uvijek srećno suprostavljaju svakom narušavanju od strane osmanlija svojoj divljoj nezavisnosti, istrebljuju od njihovih napada”.
Kratke podatke saopštava Spiridov o mitropolitu Petru I Petroviću Njegošu kojeg narod ”poštuje kao oca i državnika”. Ovaj blagorodni, mudri i obrazovni čovjek – piše on, – trudi se da uvede škole i prosvijeti narod, ali svakodnevni nemiri i vojnički život Crnogorce će dugo sprječavati da se školuju. Upravljanje u Crnoj Gori ”nije se udaljilo od zakona prirode; ono je prosto, bez mnogo pozitivnih postavki. Mitropolit je vrhovni sudija, vođa, starješina; izabrani glavari sude u međusukobima porodica, otac – u porodicama i tako pravda ide putem izdvajanja odluka, razboritost – prema ispunjavanju ovog, a poštovanje prema starijem tjera ih da uvažavaju njihova opredjeljenja i da se pokoravaju bez pogovora”.
Dajući karakteristiku nacionalnih osobina Crnogoraca, Spiridov ocjenjuje da su oni hrabri i marljivi, ”nijesu zlobni, ali su razdražljivi i osvetnički raspoloženi”. Istina, ”njihova osvetoljubivost prema onome ko ih uvrijedi ima zadatak da čuva čast uvrijeđenog bez zlobe”. Mnogi Crnogorci, napuštajući domovinu, bave se trgovinom, služe u vojsci stranih država. Pri tome oni ”s čestitošću, hrabrošću i revnošću ispunjavaju svoje obaveze; naročito mnogi od njih, prihvatajući službu u ruskoj vojsci, uvijek se odlikuju junaštvom i čestitošću.
Jedan od problema kome je posvetio dosta pažnje Spiridov, bila je etnogeneza južnoslovenskih naroda. Pri tome za Slovene ”po postanku” on je smatrao ne samo Bugare, Srbe, Crnogorce, Bosance, Hercegovce, Hrvate, nego i Albance, Moldavce, i Vlahe. Balkan, prema njegovom mišljenju od ranog srednjeg vijeka postao je region koji je u osnovi naseljen Slovenima – sa izuzetkom Grka, a kasnije Turaka…

MALI, ALI JUNAČKI NAROD

Hipoteza Spiridova o etnogenezi i nacionalnim osobinama balkanskih naroda, naravno, bila je pogrešna i svjedočila je o veoma uprošćenoj predstavci autora o ovim složenim problemima. Ali, neophodno je uvažavati, da je početkom 1825. godine ruska slavistika učinila prvi korak, a naučnih fakata o istorijskoj prošlosti i savremenom položaju balkanskih Slovena bilo je veoma malo. Pitanje o porijeklu Albanaca u evropskoj nauci tada još ostaje tamno i neobjašnjeno.
Na taj način, u prvoj četvrtini XIX vijeka u ruskoj publicistici prati se narastanje interesovanja za Crnogorce kao mali, ali junački narod koji se nije pokorio turskoj vlasti i koji je uspješno čuvao svoju slobodu.
Karakteristična je bila idealizacija nacionalnih osobina Crnogoraca, očuvanje patrijarhalnih običaja koji kao da su davali materijal za rekonstrukciju davne prošlosti slovenskih naroda, njihovog demokratskog načina života i visokih karakternih osobina.


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


four × 2 =