Istine i zablude o fizičkom izgledu velikog crnogorskog pjesnika i vladike – Budo Simonović



~ Pojedini savremenici tvrde da je bio visok svih 228 santimetara, a naučne analize kažu da je jedva premašio 190 santimetara, ali i da je po mnogim drugim osobinama bio daleko iznad proseka
Stasit kao vladika Rade
       Kad je 20. maja 1850. godine, godinu i po dana prije prerane smrti, sročio i potpisao svoj testament, poslednji i najslavniji crnogorski vladika – vladar, genijalni pjesnik i mislilac Petar Petrović Njegoš je, pored ostalog, napisao i ovo: „Hvala ti, Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio…”

       U sjećanjima i zapisima Njegoševih savremenika, međutim, nije ostalo previše sigurnih i jasnih podataka o njegovom liku, stasu i obliku, ali je iz svega ispredena gotovo mitska slika o gorostasnom kolosu i džinu ispod Lovćena, figuri koja stoji rame uz rame sa njegovim nenadmašnim poetskim djelom. U suštini, sve su to uopšteni opisi u kojima dominiraju saglasne tvrdnje da je „pustinjak cetinjski” bio veoma visok i izuzetne ljepote, a u narodu je do danas sačuvano poređenje za mušku lepotu: „Lijep i stasit k`o vladika Rade…”

       Tome su svakako u znatnoj mjeri doprinijeli upravo zapisi i opisi Njegoševih savremenika, onih sa kojima se sretao po evropskim metropolama ili su mu dolazili u posjetu na Cetinje, a svi su se prosto utrkivali i nadmetali u divljenju njegovoj ljepoti i fizičkom izgledu.

       Tako je, recimo, Vuk Karadžić, nakon prvog susreta sa Njegošem u Beču 1833. godine, u pismu Lukijanu Mušickom pored ostalog napisao i ovo: „Nema mu još puni dvadeset godina (Njegoš je bio 1813. godište, prim. B.S.), a veći je i lepši nego ikakav granatir u Beču!” Dodao je uz to da je mladi crnogorski vladika „možda najviši i najljepši čovjek u Crnoj Gori…”

       „Tako mi onoga, čisto se bijah uplašio” – zapisao je Jovan Subotić, poznati srpski književnik i političar, doktor filozofije i prava, koji je tih dana u Beču takođe sreo i upoznao Njegoša. „Toliko visoka čoveka nisam bio do toga dana nikad video. A pri tom svi udovi tela u najlepšem razmeru, pa glava i lice zaista apolonski… Nisam mu se mogao dosta nadiviti. A ne samo ja, nego mu se visini i lepoti divio i sav Beč, a u Beču se doista viđa kojeotkud mnogo lepih ljudi u svakom pogledu…” Uz rame sa Turgenjevom, Bajronom, Šilerom…        Dr Božina Ivanović ističe da je Njegoš imao veoma široku lobanju sa izrazito visokim takozvanim kefaličnim indeksom od 88,42 i sa zapreminom moždane duplje od 2.016 kubnih santimetara, što prevazilazi sve do sada poznate primjere u stručnoj literaturi. Prosječna zapremina moždanog dijela lobanje kod savremenog muškog stanovništva u Evropi kreće se, naprimer, oko 1.450 kubnih santimetara. Primjenom takozvane Manuvrierove formule Ivanović je izračunao da je masa Njegoševog mozga iznosila čak 1.995 grama, što je takođe daleko iznad gotovo svih do sada poznatih rezultata, mada u nauci ni do danas nije razjašnjeno u kakvom odnosu stoji veličina mozga prema intelektu određenog čovjeka. Poznato je, međutim, kako kaže Ivanović, da masa mozga mnogih poznatih ljudi daleko prevazilazi granice prosječnih. Koliko se zna, od Njegoša je samo Turgenjev imao za 16 grama teži mozak, a iza Njegoša su Bajron (1.807 grama), Šiler (1.785), Behter (1.720), Pavlov (1.653), Mendeljejev (1.571), Anatol Frans (1.017) itd. Obrazac za sliku Herkulovu        Njegoša je te 1833. godine u Beču, u domu Vuka Karadžića, upoznao i Imbre Ignjatijević – Tkalac, jedan od najpoznatijih južnoslovenskih publicista onoga vremena, koji je ostavio pisani trag i o tom susretu:

       „Svakako je bio najlepši čovek kojeg sam u svom životu video: divovski stas sa najsavršenijom skladnošću udova, sa klasičnim lepim licem, sa ozbiljnim a ipak blagim izrazom… Njegoševa vanredna muška lepota privukla je najveću pažnju na dvoru u Petrogradu, Beču i Napulju…”

       „Umetnik bi izabrao upravitelja Crne Gore kao obrazac za sliku Herkulovu, a filozof za putovođu u svome životu” – zapisao je ruski inžinjer Kovaljevski, koji je 1838. godine boravio na Cetinju, a ser Hajnrih Lejard, istaknuti engleski arheolog i političar (poznat, inače, po mržnji prema Slovenima), koji je Crnu Goru posjetio naredne, 1839. godine i sa Njegošem igrao bilijar, kaže da mu je crnogorski vladika izgledao kao najviši čovek kojeg je ikada vidio i misli da je bio visok „sedam i po stopa” (više od 228 santimetara, prim. B.S).

       A Lejardov zemljak, admiral Hajnrih Federik Vinington Ingram, koji je u delegaciji sa admiralom lordom Klarensom Pedžetom posjetio Crnu Goru pet godina kasnije, pored ostalog je zapisao:

       „Svi smo se složili u tome da je Vladika najljepši čovjek koga smo ikada vidjeli.”

       Italijanski pisac Frančesko del Ongaro, pak, ovako tumači te gotovo nadprirodne osobine i karakteristike crnogorskog vladike:

       „Nikada šef jedne države – veli on – nije bio ni moćniji ni apsolutniji. Reklo bi se da ga je sama priroda stvorila i spremila da bude knez. Nadvisio je za čitavu glavu najviše ljude svoje zemlje, a to je preimućstvo koje nije za preziranje u kneževskom pravu, jer nas biblija uči da Saul zahvaljuje samo toj vrsti nadmoćnosti što je proglašen za kralja Izrailja… Nešto slično trebalo je da se dogodi i u Crnoj Gori. Samo, Vladika o kome je riječ bio je u isto vrijeme i Saul i Samuil svog plemena i pridružio je ljepoti i snazi još i mnogo vrlina kojih možda nije bilo kod Saula…”

       I saksonski kralj Fridrih August Drugi, koji je 1838. godine posjetio Cetinje i sreo se sa Njegošem, bio je očaran pojavom mladog crnogorskog vladike:

       „Ovaj mladi episkop od oko 28 godina – napisao je kasnije – visok, lijepo građen čovjek, veličanstvenog izgleda, prijatan i obrazovan, upućen je i u poeziju.
U pratnji kralja Fridriha na Cetinju je tada boravio i prisustvovao njegovim susretima sa Njegošem i znameniti italijanski botaničar Bartolomeo Bjazoleto:

       „Nadvisio je mnoge od svojih kojima su se vidjele samo glave, dok su im tijela zaklanjale uzdignute kamene mase” – napisao je tri godine kasnije Bjazoleti, diveći se Njegoševoj „kolosalnoj figuri”. Govorio četiri jezika        Pored ostalih osobenosti, više Njegoševih savremenika ističe njegovo izuzetno obrazovanje i da je bio pravi poliglota. Tako poznati ruski filolog i slavista Ismail I. Sreznjevski tvrdi da je Njegoš, pored srpskog, govorio i ruski, njemački, francuski i italijanski jezik. Ožiljak        Gotovo na svim poznatim Njegoševim portretima, a uglavnom su ga slikali iz lijevog poluprofila, jasno je i uočljivo naglašen jedan ožiljak koji je imao iznad lijevog oka. Oko toga se dugo špekulisalo, bilo čak i nekih zlonamernih tvrdnji da je to biljeg i posledica neke nečasne i vladičanskoj mantiji nedolične rabote (prešljicom ga, tobož, udarila neka djevojka ili nevjesta koju je u mladosti pokušao da napastvuje!). Božina Ivanović je, međutim, utvrdio da je Njegoš imao frakturu lijevog nadvjeđnog luka i naprsnuće ostalih kostiju u tom dijelu čela. On, kao objašnjenje, navodi tvrdnju Milorada Medakovića, učitelja, novinara i istoričara koji je jedno vrijeme bio i Njegošev lični sekretar, da je Njegoša kao petnaestogodišnjaka mazga udarila kopitom u čelo, a i Pavle Rovinski tvrdi da je ta povreda nastala u djetinjstvu kad je Njegoš pao s konja. Drugi, pak, dokazuju da je to posljedica ranjavanja u nekom boju s Turcima. Crna Gora sa dva kolosa        I Novosađanin Đorđe Stratimirović, poznati političar i general austrijske vojske, koji se u više navrata sretao s Petrom Petrovićem Njegošem, poslednji put u jesen 1850. na Cetinju, kada mu je uručio zlatnu Obilića medalju, veli da je Njegoš bio „osobito lep, stasa visoka a pored toga elegantan… nadmašivao je najveće Crnogorce…”

       Vrhunac divljenja Njegošu, njegovoj fizičkoj ljepoti i duhovnoj veličini, predstavlja, ipak ono što je o njemu zapisao Ljuba Nenadović:
„I kad na ovom svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i Vladika…”

       Dugotrajne zablude, nedoumice i pretjerivanja, mitomaniju koja je dugo predena o fizičkom izgledu Njegoševom, razbio je, međutim, i u realne okvire sveo dr Božina Ivanović knjigom „Antropomorfološke osobine Petra Drugog Petrovića Njegoša”, ozbiljnom naučnom studijom nastalom na naučnoj ekspertizi, stručnim mjerenjima i proučavanju Njegoševih zemnih ostataka prije njihove (valjda poslednje!?) sahrane u kripti mauzoleja na Lovćenu u ljeto 1974. gopdine. Ta studija je, međutim, ostala u sjenci burnih i do danas nestišanih rasprava oko toga da li je trebalo kršiti Njegošev predsmrtni amanet da počiva u maloj, skromnoj crkvici na Lovćenu, koju je on podigao 1845. godine i posvetio svom slavnom stricu i prethodniku na crnogorskom prestolu Petru Prvom Petroviću Njegošu.

       Ivanoviću i timu stručnjaka oko njega omogućeno je tada da samo nekoliko časova prije polaganja Njegoševih kostiju, odnosno onoga što je od njih ostalo, u kriptu Meštrovićevog zdanja na Lovćenu poslije 123 godine i više prekopavanja, izvrše mjerenja i stručne analize anatomskih i antropomorfoloških osobenosti slavnog crnogorskog vladara.

       Njegoš je bio tipični Dinarac, zaključuje dr Božina Ivanović, koji tvrdi da je on posjedovao sve antropološke osobenosti čovjeka ovog tipa. On smatra da je genetske osobine izuzetno visokog čovjeka mogao naslijediti i od oca Toma i od ujaka Lazara Prorokovića, odnosno majke Ivane, ali dokazuje da Njegoš ipak nije bio džin i gorostas kakvim ga predstavljaju njegovi savremenici.
Naime, primjenom najsavremenijih i najpoznatijih formula za utvrđivanje visine čovjeka na osnovu dužine pojedinih njegovih kostiju, Ivanović je na mjerenjem dobro očuvane Njegoševe lijeve butne kosti došao do zaključka da je on mogao biti visok najviše 191,56 do 193,44 santimetra, odnosno da, ipak, nije pretjerano odskakao po visini od svojih plemenika i sunarodnika (Ivanović tvrdi da je prosječna visina ljudi iz takozvane Stare Crne Gore, iz koje potiče Njegoš, u to vrijeme bila oko 175 santimertara).
Nesporno je, dakle, da je on pripadao soju visokih ljudi, a utisak o njegovoj izuzetnoj visini i gorostasnosti vjerovatno je povećavala i njegova vladičanska kamilavka, mada je on, umjesto vladičanske odežde, mnogo češće nosio klasičnu i dobro poznatu crnogorsku narodnu nošnju. Crnogorci, pa Albanci        Dr Božina Ivanović tvrdi da po širini glave, odnosno takozvanom kefaličnom indeksu, Crnogorci sa 88,6 prednjače u svijetu. Slijede Albanci sa 86,4, Maja (Jukatan) sa 85,8, Norveški lopari sa 85,00, Havajci 84,00, Jermeni 83,5, Korejci 83,4, crnci sa Filipina 82,7, Njemci 82,5, dok je taj koeficijenat ubedljivo najniži kod Australijanaca – 71,8! Šest sahrana        Njegoš je, kao što je poznato, umro u trideset osmoj godini, 19. oktobra 1851. na isti dan kad je 21 godinu ranije sjeo na crnogorski presto. Kako je tih dana na Cetinju i nad Lovćenom vladalo strahovito nevrijeme, nije ispunjena njegova predsmrtna želja, pa je sahranjen u Cetinjskom manastiru. Njegove kosti su prenijete i sahranjene u crkvi na Lovćenu tek četiri godine kasnije – u septembru 1855. Njegov grob je ponovo otvoren 1879. godine prilikom rekonstrukcije i popravke kapele i uređenja kripte. Po naređenju austrougarskog generala Vebera, guvernera okupirane Crne Gore, Njegoševe kosti su iskopane u noći između 12. i 13. avgusta 1916. godine i sa Lovćena krišom vraćene i sahranjene u Cetinjskom manastiru, a austrougarska artiljerija je potom srušila njegovu zadužbinu na Jezerskom vrhu. Kad je kralj Aleksandar 1925. godine obnovio kapelu na Lovćenu, Njegoševe kosti su ponovo iz Cetinjskog manastira iskopane i sahranjene u novoj kapeli. Sedamdesetih godina, međutim, on će dočekati još jednu eshumaciju i još jednu, šestu po redu, sahranu, kad je tadašnja crnogorska i jugoslovenska vlast srušila staru kapelu i na Lovćenu podigla mauzolej Ivana Meštrovića. Da li je to i kraj potresanja praha genijalnog pjesnika i vladike, ostaje da se vidi…
Tekst je izlazio u nastavcima u dnevnom listu “Dan” od 06. do 10. 02. 2010. godine

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


1 × five =