Njegoševi inostrani gosti – Bosiljka Čelebić Mitrović

U Njegosevo vrijeme poceli su intenzivniji dolasci znacajnih gostiju iz inostranstva u Crnu Goru. Saksonski kralj Fridrih Avgust bio je prvi krunisani gost Cetinja, ali dolazili su i mnogi drugi: botanicari, putopisci, avanturisti…

O posjeti saksonskog kralja njemacka stampa pisala je sa mnogo netacnosti i izmisljotina

Prostor Crne Gore cesto se nalazio u djelima putopisaca u vrijeme Njegoseve vladavine. Divili su se njenim predjelima, mentalitetu, nacinu zivota i obicajima Crnogoraca. Isticali su njihovu hrabrost, patriotizam i gostoljubivost. Pisali su da je Vladika gostoljubiv a posebno naglasavali njegovo obrazovanje, elokventnost, razgovor sa lakocom, stas i ljepotu.
U doba Njegosa (1831-1851) porastao je politicki interes u Evropi za Crnu Goru, kao mali slobodarski ratnicki narod, te za njihov patrijarhalan zivot i obicaje. Njegos je vizionarski osjetio potrebe Crne Gore za otvaranjem prema svijetu i upoznavanje stranaca sa njenom drustveno – ekonomskom stvarnoscu. Tome je mnogo doprinijelo i njegovo cesto putovanje u inostranstvo, narocito u Trst i Bec, i brojni susreti sa politicarima i stvaraocima, kao i njegovo obrazovanje i fizicki atraktivan i prijatan izgled. On je bio prvi Crnogorski vladar koji je pokrenuo izgradnju puteva, zavodeci preko plemenskih kapetana obavezan rad na njihovom krcenju. Dugo vremena to je bio glavni put preko koga je Crna Gora izlazila na more. Poznat je kao “Crnogorski put” koji je sa mnogo serpentina isao od sjevernih kotorskih vrata (gdje se nalazio crnogorski pazar) pa do Njegusa i Cetinja.
Inostrani gosti su se na Cetinju zadrzavali vise dana a svoje utiske i zapazanja publikovali u svojim zemljama, sto je doprinosilo informisanju o Crnoj Gori i stalnom interesovanju stranaca da posjete Cetinje.
Njegos je svojim gostima da bi im olaksao dolazak slao konje i pratnju, i docekivao ih pucnjavom iz oruzja i sviranjem truba.
U njegovo doba interesovanje za Crnu Goru postaje sve vece. Tako je poslije izgradnje Biljarde 1838. godine uslijedilo mnogo interesantnih posjeta iako su austrijske vlasti odvracale strance od Crne Gore zbog opasnosti a Vladici su preporucivali da ih ne prima jer su to obicni avanturisti i sumljivi ljudi. On se na to nije obzirao vec je nastojao da stranci sto vise dolaze. Zbog toga je u Biljardi opremio sobe za prenociste stranaca. Usluzivali su ih sa najukusnijim jelima i poslasticama. U izobilju su pili sampanjac i razna domaca i strana dezertna vina, igrali bilijar i razne druge igre. Nastojao je da im pruzi sto vece gostoprimstvo pa je s njima jeo, pio i jahao po cetinjskom polju a razgovarao na ruskom, francuskom, njemackom i italijanskom jeziku.
Jednom prilikom neki stranac je upitao Njegosa koliko ima od Kotora do Cetinja. Njegos je odgovorio “Kako za koga, prijatelj ce stici za sest sati, a neprijatelj mozda nikada nece stici”.

Sredinom 1838. godine Crnu Goru je posjetio saksonski kralj Fridrih Avgust sa velikom pratnjom i zadrzao se nekoliko dana. Kao strastveni ljubitelj botanike bio je ne samo privucen kuriozitetima njene flore, vec je zelio i da se upozna sa osobenostima crnogorskog naroda.
Njegos ga je docekao kod sela Mirca na granici sa Austrijom ali nije sisao u Kotor da ga licno doceka, jer mu kao gospodaru “Nezavisne zemlje” nije dolikovalo da ga sacekuje na tudjoj teritoriji pa makar to bio i kralj. Docekao ga je vise kao knez, vladar nego kao vladika. Ovu posjetu je iskoristio da naglasi nezavisnost Crne Gore i pokaze sve oblike tradicionalnog gostoprimstva.
Put saksonskog kralja pruvukao je paznju Evrope na nasu malu zemlju a prije svega sto je on bio jedan od rijetkih gostiju u prvoj deceniji Njegoseve vladavine. O putu saksonskog kralja u Crnu Goru Bartolomeo Bjazoleto (Bartolomeo Biasoletto), koji je bio u njegovoj pratnji napisao je knjigu, koja je prvi put objavljena u Trstu 1841.godine. On pise o susretu vladike Rada sa saksonskim kraljem. Kada su stigli do vladike, kralj je sjahao a vladika ga je ljubazno pozdravio i zamolio da sjedne na jednu stijenu, pokrivenu vunenom ponjavom. Zatim je Vladika zamolio kralja na svom jeziku, preko kapetana Oreskovica koji je bio tumac, da dodje na Cetinje gdje su pripremljena raznovrsna i ukusna jela.
O putu saksonskog kralja pisala je evropska, posebno njemacka stampa sa mnogo netacnosti, izmisljotina i uvreda o Crnoj Gori i vladici Radu. Njegoš nije bio zadovoljan tim pisanjem pa je slao ispravke koje nijesu objavljivane. To su bile providne klevete o kojima nema rijeci u Bjazoletovom djelu ni u kraljevom intimnom dnevniku. Kralj je bio zadovoljan Njegosevim docekom a Crnogorska prijestonica tada je prvi put docekala jednog stranog vladara.
Poslije njega Njegosa su posjetili razni njemacki, engleski, francuski i drugi strani putopisci i naucnici koje je primao kao goste u svom dvorcu.

Vilhelm Ebel biljezio je svaki detalj sa dvanaestodnevnog putovanja po Crnoj Gori

U Njegosevo doba skoro svaki putnik koji bi prosao Dalmacijom dosao bi i do Cetinja, opisivao Vladiku, jer je on bio kao i njegova zemlja poznat ali neupoznat.
Neki su vjerovali da je genije, velicali njegovu biblioteku, a drugi su posjecivali bogate gozbe na njegovoj trpezi. Mnogi su obilazili Crnu Goru kao naucnici i putopisci sto im je omogucavalo i ondasnje crnogorsko gostoprimstvo.

Andriano Balbi, slavni italijanski geograf je 1840. godine zapisao da je Crnogorac gostoprimniji od drugih naroda i kaze: “On se zadovoljava da jede hljeb sa bijelim lukom i pije vodu, kako bi svom gostu mogao da pruzi meso, ribu, vino i rakiju”.

Rus Jegor Kovaljevski boravio je u Crnoj Gori 1841.godine i za to vrijeme zavolio crnogorski narod, “zbog njegovih divnih osobina”. Ovoga puta kao uvijek doslo je do izrazaja gostoprimstvo Crnogoraca o kome pise u svojoj knjizi “Crna Gora i slovenske zemlje”.
U Kotoru su ga cekali perjanici koje je poslao Vladika. Na putu od Njegusa do Cetinja narod ih je pozdravljao puscanim pucnjima sto je bio znak dobrodoslice.
Kovaljevski napominje da se u Cetinju osjecao kao u rodnom domu. Obisao je Crnu Goru i svuda bio srdacno docekan. Posebno mu je u prijatnom sjecanju, ostala svadbena svecanost u Sotonicima (Crmnicka nahija) gdje ga je domacin pozvao u kucu da bude njegov gost. Kada je usao u sobu gdje se odrzavalo svadbeno veselje odmah su ga sjeli na pocasno mjesto za stolom za kojim su vec sjedjele sve zvanice ovog svecanog cina.

Austrijski komesar Eduard Grij je dosao krajem marta 1842. godine u Crnu Goru da preda Njegosu krst sa brilijantima koji mu je darivao Njegovo Cesarsko i kraljevsko Visocanstvo. O tome je 5. aprila podnio opsiran izvjestaj u kome objasnjava da mu je kod gostionice na Njegusima prvi pozelio dobrodoslicu Vladicin stric Stanko Petrovic sa oko stotinu Crnogoraca i da je “poslije kratkoga odmora poveden u kucu Vladicinih roditelja koji su bili jos u zivotu i koji su mene i moju pratnju pocastili kavom i rakijom”.
Na Cetinju ga je docekao Vladika sa senatorima uz paljbu topova. Primio ga je u bilijarskoj sobi sa uobicajenom ljubaznoscu. Dodijelili su mu sobu u kojoj je spavao saksonski kralj Fridrih Avgust.
Vladika se izvinio sto ne moze sa njim da ruca jer mu post ne dopusta ni ribe da jede, nego samo pasulj, zelje i slicno.
Tako je Grij na Cetinju jeo jela sa mesom zajedno sa Vukovicem, Njegosevim uciteljem njemackog jezika i crtanja topografskih karata, i sa svojim pratiocem Vuletom. Vladika je povremeno dolazio kod njih na nekoliko trenutaka da popije casu sampanjca ili vina. Kada je Grij napomenuo da bi i on rado postio nekoliko dana Vladika mu je na francuskom rekao:
“Kad vec ja moram da cinim tu glupost, nije potrebno da i Vi to isto radite”.
Zajedno sa Vladikom a u pratnji 4 senatora, vise perjanika, sluga i drugih ljudi posjetio je Crmnicu. Nesto na konjima a nesto pjesice putovali su kroz Rijecku nahiju sa vidno i neuobicajeno raspolozenim vladikom. Nocili su u Boljevicima kod poznatog popa Djoka Plamenca gdje su proveli vece sa puno veselosti.
Sjutri dan je u pratnji Crnogoraca napustio Crmnicku ravnicu. Svuda kuda su prolazili narod ih je cascavao rakijom jer je smatrao da su ovi cesarovi ljudi neke velike licnosti kada ih je licno Vladika pratio.
Tako je E. Grij imao zadovoljstvo da upozna Crnogorce i njihovo gostoprimstvo.

Njemacki botanicar Vilhem Ebel stigao je 28. maja 1842.godine u Crnu Goru i boravio dvanaest dana. O tome je objavio izvjestaj pod naslovom “Dvanaest dana u Crnoj Gori “. Biljezio je svaki detalj sa svog dvanaestodnevnog putovanja od Kotora, preko Njegusa do Cetinja, a potom dalje preko Crmnice do Sutormana i Vrsute. Na Cetinju se vratio preko Skadarskog jezera i Rijeke Crnojevica.
Gostoprimstvo ondasnjeg crnogorskog naroda omogucilo mu je nesmetano putovanje i botanicko istrazivanje. Kao ljubitelj botanike sakupljao je mnoge biljke po Crmnickoj nahiji gdje je kod casnih i gostoljubivih Crmnicana uzivao u njihovom gostoprimstvu.

Crnogorci su brinuli ne samo o doceku i boravku nego i o ispracaju svojih gostiju do odredista

Tako su umorni od putovanja i branja biljaka, po kisovitom vremenu, odlucili da potraze konak u Utrgu. Sa cudjenjem ih je posmatrao covjek isposnickog lica, u dugoj crnoj odezdi, snjezno bijele kose i sijede brade kome je njegov pratilac Spiro posao u susret da bi razgovarao sa njim i molio ga za konaciste. To je bio Todor Vuk Marovic, svestenik tog mjesta koji nije u pocetku pokazivao razmijevanje zbog skucenih mogucnosti ali kada je osjetio njihovu dobronamjernost srdacno su se izljubili i uveo ih je u svom dom.
Trebalo im je malo vremena da se njihove oci priviknu na mracne i tamne zidove i na tesko podnosljivi dim. Sjeli su ih odmah pored vatre koju su raspirili da bi se gosti sto prije osusili i oslobodili vlazne odjece i obuce. Da bi ih osvjezili nakon dugog puta iznijeli su im jaja, ovcjeg sira i crnog vina.
Kao botanicaru bio mu je glavni cilj da zastiti sakupljene biljke od vlage, sto su mu omogucivali. Usli su u neveliku sobu i polozili prtljag na klupu sa lijeve strane. Sa desne strane gorjela je vatra na maloj udaljenosti od zida. U uglu nasuprot vrata nalazio se popov krevet, klupa i jedna mala nadimljena polica sa nekoliko crkvenih knjiga. U jednom cosku bio je okrugli sto sa kratkim nogama a na zidu je visilo posudje, kotao, casa, bokal i manji broj drugog neophodnog pribora. Pop ga je ponudio da sjedne pored njega, dok su se ostali smjestili na malim stolicicama. Prije pocetka jela casni svestenik je izgovorio molitvu. Ostarjeli pop i njegovi ukucani djelovali su svecano, tako da je to za Ebela bila velika radost a uz to su bili i veseli. Ko je bio gladan mogao je da jede koliko hoce. Nije nedostajalo ni hljeba, ni vina pa cak ni prsute koju je Ebel sa sobom donio.
Izuzetno gostoprimstvo su imali u Boljevicima kod kapetana Jakova Jokova Plemenca, koji je bio poznat jos i kao pop, ali nije mogao vise da obavlja tu duznost jer se po drugi put ozenio. Primio ih je u velikoj kuci u kojoj je zivio sa zenom i kcerkom. Kuca je izgledala po crnogorski a na to su podsjecali cadjavi zidovi i vatra koja je plamtjela u uglu kuce i niz pusaka i pistolja sto ih je kapetan u ratu zarobio ili su bili ostali u nasljedstvo od njegovih predaka.
Ukazivao im je postovanje i paznju i zadrzao ih na rucku, koji je bio dobro pripremljen. Bilo je dovoljno i domaceg crmnickog vina. Interesantna mu je bila kapetanova paznja koju je ispoljavao prije nego popije casu vina. Naime nije prinosio casu ustima prije nego sto je ispio gost a onda bi stavio jednu ruku na prsi i sa ozbiljnim izrazom lica mu se poklonio. Nakon ispijanja ponovio bi naklon jos jedanput. Na ovaj obicaj Ebel je vec bio naisao u Brcelima, gdje je veliki broj prisutnih to cinio kada im je ponudio vino iz njegove case.
Crnogorci su brinuli ne samo o prijemu, doceku, boravku nego i o ispracaju i zastiti gostiju do odredista. Posto su odmorili jos neko vrijeme i popili dobru crnu kafu iz lijepih solja, a u pratnji naoruzanog kapetana, krenuli su na dalje putovanje prema Limljanima, poslednjem vecem crmnickom selu prema albanskoj granci. U Limljanima su se zaustavili da bi se kapetan odmorio, posto mu je kretanje bilo otezano usljed zadobijenih rana od metaka. Kao kapetan u Crmnici uzivao je veliko postovanje i pripadao je najobrazovanijim Crnogorcima.
O njihovom dolasku unaprijed je bio obavijesten pop Milo Glisic iz Limljana, inace kapetanov prijatelj, koji ih je susreo na jednom dijelu puta i poveo u svoju kucu koja je bila slicna onoj u Utrgu.
“U medjuvremenu im je vrijedna domacica, svestenikova supruga kuvala omiljeno crnogorsko jelo, masnu corbu od dimljenog svinjskog mesa, u koju je narezala osim komada mesa takodje i komade ovcjeg sira. Oko malog, okruglog, jedva dvije stope visokog stola, postavljeno je nekoliko stolica, a mi smo pozvani, uz nudjenje kukuruznog hljeba, da pridjemo uz “kalaisanu” zdjelu po kojoj su plivali tu i tamo masni krugovi… Poslije vecere svako je potrazio svoje mjesto za pocinak. Ja sam rasirio svoj mantil preko gomile svjezeg murovog lisca koje je bilo nabacano u kolibi i tome sam dao prednost u odnosu na krevet, koji bi mi bio ponudjen kao i u Utrgu a inace bio je za mene kratak.”
V. Ebel je tesko podnosio ostar miris lisca i prekomjernu vrucinu u sobi, pa je odlucio da spava ispod jedne murve pred vratima kuce. Mudar i vjerni pratilac Spiro pruzao mu je sigurnost i zastitu. Citavo vrijeme putovanja pazio je na njegovu licnost i stvari, pa je i sada legao u blizini njega da bi ga strazario. Posto je kapetan Plamenac provjerio njegov konak ispred kuce i sigurnost u Spirovom drustvu ostavio je otvorena vrata koja su bila usmjerena prema njemu, i legao da spava.

Njegos je ubjedjivao Kararu: Pokazaću vam anticke rusevine i mjesta velikih bojeva

Poslije devet dana putovanja Ebel se vratio na Cetinje gdje je bio opcinjen dobrotom Vladike Rada koji mu je ponudio jednu sobu u manastiru gdje je mogao da razastre svoje biljke i da ih osusi sa dovoljno komoditeta. Nakon sto mu je sluga otvorio manastirsku sobu i predao kljuc provjerio je svoje pakete sa biljkama. Poslije vecere bio je u kracoj setnji sa dvorskim savjetnikom gospodinom Cevkinom.
Njegos je volio naucnike pa ih je rado primao u svom dvorcu. Zelio je da Ebel ovoga puta ispita pecinu u Dobrskom selu pa je Vladika obecao da ce im za ovaj poduhvat staviti na raspolaganju pratioce koji vec poznaju pecinu, uz neophodnu uzad i potrebne instrumente. Kako je toga dana pocela da pada kisa ovaj poduhvat bio je veliki rizik, pa ga je Vladika pozvao da dodje kod njega na rucak u cetiri sata. Ebel se nesto ranije uputio ka mitropolitovom stanu gdje je…
“bio primljen kod gospodina Vukovica, i za nekoliko minuta odveden sam bio u bastu koja se nalazila uz sjevernu stranu kuce. Iako je to bio prvi zasad, vec je donio neke vrste povrca. Poslije toga smo za nekoliko minuta usli u sobu sa bilijarom gdje se nalazio vladika i nakon toga uputili se za sto u jednu drugu sobu. Za rucak su iznesena jednostavna i dobro pripremljena jela. Bilo je to na nacin kako se kod nas sluzi u dobrostojecim privatnim kucama. Uobicajeno pice bilo je crnogorsko crno stono vino i dobra voda. Osim toga bila je ponudjena i jedna flasa sampanjca. Za pola sata sto je bio raspremljen, tako da se imao prijatan utisak da su jelo i pice ovdje sporedna stvar. Bili smo ponovo uvedeni u bilijarsku salu, gdje se neizmjenicno razgovaralo i igrao bilijar. Iako Vladika ni danas nije bio potpuno oslobodjen od obaveza, jer su stalno ulazili i izlazili glasnici koji su davali i primali poruke, on je pri tome igrao bilijar i u odnosu na sve prisutne koji se nijesu morali stidjeti svoje vjestine, kao majstor sve uveliko nadmasivao. Kao sto sam cuo bilijar je omiljena vladicina igra.
U toku rucka pricali su mi odusevljeno Crnogorci mnoge ratne price gdje su se borili za svoju zemlju i njenu slobodu. Da bi zadrzali svoju slobodu bili su spremni da poginu u junackom boju, jer zivot bez slobode za njih nije imao gotovo nikakvu vrijednost.”


Engleski putopisac Vilkinson (Wilkinson) posjetio je Crnu Goru 1843. godine i zabiljezio:
“Kada sam putovao po unutrasnjosti zemlje, siromasni ljudi cesto bi istrcavali da im ponude, voce ili drugo sto bi imali. Kada sam jednom prilikom ponudio novac, odgovorili su mi “To je vama za dobrodoslicu. Mi smo kod kuce, vi ste stranac”.

Njegos je imao mnogo gostiju tokom 1843. godine sto se da zakljuciti iz jednog njegovog pisma koje datira od 12. marta 1843. godine u kome kaze da mu je mnogo milo da stranci dolaze u Crnu Goru. Sigurno je tome doprinijela i sama licnost vladike Rada, koji je pored njegovog istaknutog gostoprimstva, posjedovao izuzetnu mudrost i ljepotu.
Njegos, drzavnik i pjesnik sa velikim interesovanjem je pratio sve sto se o njemu i Crnoj Gori pise na stranim jezicima a sa gorcinom je prihvatio napisane neistine i klevete u cemu su prednjacili njemacki putnici. Cesto je o tome razgovarao sa strancima koji su ga posjecivali na Cetinju, kao i sa prijateljima sa kojima se srijetao u inostranstvu i izrazavao nadu da ce se te nepravde ispraviti.

Prilikom boravka u Trstu, u januaru 1844. godine Njegos je razgovarao sa svojim prijateljem Franceskom Kararom (Francesco Carara) koji je godinu dana poslije “njegove smrti napisao tekst Crnogorski vladika”, gdje je reprodukovao sjecanje na susret i razgovor koji su vodili. On navodi neke Njegoseve misli koje je u razgovoru od njega cuo, pa se pored ostalih nalaze i ove… “Vi gospodine, pripadate jednoj velikoj zemlji slobode, ali znate li Vi gdje se nalazi prava sloboda?… U Crnoj Gori, a ja joj cuvam kljuceve… A Vi koji opisujete Dalmaciju zasto ne dodjete da posjetite i opisete Crnu Goru? Dodjite sto prije, ne desno, nego samo naprijed sa mojim odobrenjem, mogu vam cak poslati i konje u Kotor i dva moja povjerljiva covjeka. Ucinicu sve da upoznate cijelu zemlju uzduz i poprijeko, pokazacu vam ostatke antickih naselja, mjesta na kojima su vodjeni bojevi, saopsticu vam sve sto sam dosad sakupio i sto znam pa i ono sto su pisali strani putopisci. Vidjecete i saznati ono sto nijesu vidjeli ni saznali Englezi i Njemci i bicete u stanju da Evropi predstavite jednu zemlju koja je stvarno ostala nepoznata.”

Njegos je od stranih putopisaca najvise cijenio Vialu i njegovo djelo, stavljajuci ga pored najboljih poznavalaca Crne Gore i njene istorije. Optuzivao je nedobronamjernu evropsku stampu a istovremeno uzdizao crnogorski narod, njegov nacin zivota, vitestvo, postenje i gostoprimstvo

Ko nije svojim ocima vidio kako Crnogorci brzo izkomate pecivo taj ne moze vjerovat!

Putopisci i naucni radnici toga doba zadrzavali su se u Crnoj Gori neko vrijeme, jer je ovo za njih bila nepoznata zemlja, ratnicka oaza gorstaka, i po pravilu biljezili svoje utiske sto je doprinosilo njenom ugledu u svijetu.

GOSTI KNJAZA DANILA:
Vladika Rade je umro 1851. godine a za nasljednika je odredio bratanica Danila, mladica od dvadeset pet godina, koji se tada nalazio u Becu na skolovanju.
Tako je Danilo na Bozic 1852. godine postao knjaz, vladar a Crna Gora knjazevina i presla sa duhovne na svjetovnu vlast.

Vuk Vrcevic, skupljac narodnih umotvorina, radom iz Risna, pocetkom septembra 1852. godine dosao je u Crnu Goru i ostao kao knjazev sekretar do polovine 1855. godine. Opisao je mnoge narodne obicaje a izmedju ostalog i gostoljubivost Crnogoraca.
Knjaz kao novi gospodar zelio je da obidje Crnu Goru i Brda. Tako je u oktobru mjesecu zajedno sa Vrcevicem, a u pratnji perjanika, krenuo na put kroz Rijecku nahiju koja je bila najbliza Cetinju. Sva sela kroz koja su prolazili cascavali su ih u izobilju vinom i rakijom. U Rijeci Crnojevica docekao ih je Simo Premovic, ondasnji trgovac, kod koga su prekrasno i gospodski rucali a popodne se zabavljali gadjenjem iz pusaka.
Rijeka Crnojevica sa oko 60 ozidanih kuca sve jedna uz drugu, ostavljala je utisak varosice u kojoj je bio poznati pazar, gdje su najvise prodavali robu Podgoricani i odatle vodili trgovinu s Trstom i Albanijom.
Po zelji knjaza Danila iz Rijeke su posli u selo Dodose gdje ih je srdacno docekao Mrdjen Savicev. Posijedali su za unaprijed pripremljenom trpezom gdje su im prvo…
“donijeli rakiju i posto se svakim casom obredio iznesose na trpezu dva brava pecena onako cijela. Ko nije ocima vidio kako Crnogorci ubrzo izkomade pecivo ta ne moze vjerovati. Sievaju dva noza nad ova dva peciva neprestano; odpadaju komadi mesa na trpezu, strkcu male kasicice tam-amo, strapce po kad mu od prve nepane oni komad mesa kud nozem pogodi. Medju tim drugi kida kruh, velike, vruce ispod saca pecene pokvasnice. Stan, sad more da vidis kako se to jede. Gosp. knjaz imao je pred sobom i piat i rucnik i pizun i noz kao i ja, ma on nehcede nego smieha radi da jede po crnogorski, te i ja. Skupa svaki kao vuk janje u jednoj ruci komad pecenja, a u drugu hljeb, i tako da bi rekao covjek da i nos i brci, a ne usta na svu hitnju jedu. ”
Poslije vecere priredjena je zabava gdje su prijatno i veselo proveli noc. Nakon mnogih narodnih pjesama, gusala i saljivih igra posli su na konak. Sljedecih dana obisli su Vir-Pazar, Boljevice, Ljubotinj, Ceklin i svuda bili dobrodosli.
Crnogorci tog doba, samo kada su imali, obilato i sa zadovoljstvom su docekivali ljude a drzali su se poslovice “dje ne osta ne bi dosta” a u to se i sam Vrcevic uvjerio. Tako je na ovom putu susrio i dozivio gostoljubivost Crnogoraca.

U vrijeme vladavine knjaza Danila Gzavije Marmije, francuski putopisac dolazi na Cetinje sa zeljom da posjeti i knjaza. Mlad gospodar nije bio na Cetinju, nego je ovlastio njegovog bliskog rodjaka Djordjiju Petrovica, koji je inace zivio na Njegusima, da u njegovom odsustvu upravlja knjazevom kucom. Kuca u kojoj su zivjeli bila je dugacka, licila je na hangar i nije ostavljala neki utisak. To je bio Vladin dom.
Marmije je namjeravao da tu odmori po preporuci jedne ugledne kuce iz Pariza. Vodic ga je uveo u jedno pusto dvoriste a zatim na prvi sprat u jedan mracan i tih hodnik. Tu ga je ostavio za trenutak, a on usao kroz jedna vrata koja je zatvorio. Vratio se sa slugom i poveo ga u trpezariju.
U momentu kada su usli mladi Djordjije Petrovic sjedio je za stolom zajedno sa sekretarom svog rodjaka knjaza Danila.
Nezavisno od toga sto je putopisac bio evropski odjeven i nenaoruzan, knjazev rodjak nije pokazao nikakvo ubjedljivo cudjenje nego se ljubazno pozdravio i pozvao ga da sjedne pored njega. Marmije je to sa zadovoljstvom prihvatio i istovremeno primijetio da je oruzje kod Crnogoraca sastavni dio odjece. Tako su se pod krovom vladarske palate nalazila naoruzana ne samo dva stanara dvora, nego i sluga koji ih je sluzio imao je za pojasom oruzje i jedan strasan noz.
U prijatnom raspolozenju pripremljena im je vecera koja je bila obilna i ukusna. Prije ulaska gostiju na stolu je bilo govedine izvanrednog ukusa, i jela od kupusa koja su mu se ucinjela vrhuncem kuvarske vjestine. Pored jela koja su bila postavljela dodali su jos salatu od krompira i ovcji sir. Poslije vecere, posto je bio hladan dan, poveli su ga u kuhinju koja je imala kamin u kome su gorjela citava debla. Sa svake strane tog prijatnog ognjista bile su po dvije stolovace. Jednu od njih su ponudili njemu kao gostu, u drugu je sjedio njegov vodic Janko, koju je odmah ustupio gospodaru Djordjiju. Zatim su im se pridruzili i ostali ukucani.

Svi putopisci su voljeli da slusaju duge razgovore o ratnickim zgodama i nezgodama

Citavo vece putopisac je proveo u prijatnom razgovoru slusajuci njihova kazivanja o ratnickim zgodama i nezgodama.
Ceski putopisac Singfrid Kaper dosao je u Crnu Goru 1854. godine i tom prilikom svratio na Njeguse u namjeri da posjeti bliskog knjazevog rodjaka Djordja Petrovica, brata predsjednika Senata Boza Petrovica. Domacina nije nasao kod kuce pa ga je primio Zeko Petrovic, barjaktar. Kako mu zena nije bila kuci odmah se prihvatio uloge domacina i nastojao da ga sto bolje i srdacnije ugosti. Uveo ga je u sobu a svoju ulogu je… “tako ozbiljno shvatio, pa je iznio crno vino, kafe, jaja, sira i hljeba i uz to mi je sa svom starinskom gostoljubivoscu stavio na raspolaganju “cijelu kucu i sve sto je u njoj”.
Kaper je imao cast i privilegiju da bude smjesten u “starom dvoru” u rezidenciji knjaza Danila na Cetinju, sto je na neki nacin bilo svojevrsno priznanje. Priznanje je utoliko vece sto je drzava zajedno sa poglavarima bila ta koja mu je pruzala gostoprimstvo.
Ovo nije bio neki izuzetak jer su svakom uglednijem strancu omogucavali tu boravak, ukoliko se trenutno nijesu nalazile cuvene licnosti, knjazevi gosti, poslanici stranih vlada koji su imali prednost. Licnosti koje su dolazile drzavnim poslovnima kao konzuli, generali i oficiri prijateljskih drzava obavezno su bili gosti drzave, i za dugo ce to ostati.
Knjaz Danilo se 1855. godine u Trstu vjencao sa Darinkom Kvekic, koja potice iz jedne trgovacke porodice. Sa sobom je donijela skroman miraz, ali i najljepse zelje da doprinese kao zena i kao knjeginja napretku nove domovine.
Pomogla je suprugu da se uredi knjazevska kuca na Cetinju pa su je uljepsali i pretvorili u malu palatu, gdje je knjaz srdacno docekivao svoje goste.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


six + three =