Rad crnogorske komisije za utvrđivanje ratnih zločina, tokom drugog svjetskog rata (1945 – 1947) – Dragutin Papović



Dragutin Papović, asistent na grupi za istoriju Filozofskog fakulteta u Nikšiću, kritički ispituje praksu kojom je u komunističkoj Crnoj Gori utvrđivana odgovornost za ratni zločin u Drugom svjetskom ratu

Zločin i krivica su individualni

Pitanje ratnog zločina, odnosno šta je to ratni zločin prvenstveno je tematika pravne nauke. Kada je riječ o ovom pitanju, vezanom za Crnu Goru u periodu Drugog svjetskog rata nailazimo na nedovoljno naučno istraženu oblast. U ratu je ugroženo najelementarnije ljudsko pravo – “pravo na život”, a dosadašnja praksa ne poznaje rat u kome nije bilo zločina. Međutim, pošto je ratno stanje među državama realnost, da bi se koliko – toliko zaštitila elementarna ljudska prava izrađen je korpus međunarodnog ratnog prava koga sačinjavaju Haške konvencije o pravilima ratovanja iz 1899. i 1907. godine i novije ženevsko pravo (deklaracije iz 1949. i 1977. godine). Na osnovu ovoga “može se zaključiti da Haško pravo ustanovljava ograničenja određenih sredstava i metoda ratovanja, a ženevsko uspostavlja zaštitu određenih kategorija lica”. Pošto je naš predmet proučavanja period Drugog svjetskog rata, ograničićemo se na pravne norme koje su tada važile. Norme koje su predmet interesovanja naše tematike su: 1. načelo da je jedini zakoniti cilj rata uništenje neprijateljske vojne sile i da je u tom kontekstu zabranjeno sve što nije neophodno za ostvarenje toga cilja, posebno izazivanje nepotrebnih žrtava; 2. načelo da ratujuće strane nemaju neograničenu slobodu u izboru sredstava i metoda ratovanja; 3. načelo da civilno stanovništvo i objekti koje ono koristi ne mogu biti predmet rata ni legitimni cilj rata;
4. načelo o obavezi pružanja pomoći ranjenicima, bolesnicima i brodolomcima i humanog postupanja sa ratnim zarobljenicima;
5. načelo o zaštiti boraca i civila u svim slučajevima pravnih praznina, opštim principima međunarodnog prava koji proizilaze iz običaja ustaljenih između prosvijećenih naroda, zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti.
Ove odredbe predstavljaju osnovna prava i načela po kojima bi trebalo da se ponašaju zaraćene strane. Kršenje ovih normi je po definiciji prava, ratni zločin. Kada je u pitanju građanski rat, odredbe i mišljenja pravnika su “da zaraćene strane ni u građanskim ratovima, takođe nemaju apsolutnu slobodu izbora metoda i sredstava ratovanja, a kršenje pomenutih zabrana predstavlja ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, koji povlače individualnu krivičnu odgovornost naredbodavaca, izvršilaca i pomagača” (podvukao D.P.). Iako se ovdje navodi da svaki zločin ima ime i prezime, moglo bi se postaviti još jedno veoma važno pitanje: Da li treba suditi ideologiji koja je propovijedala zločin? U pravu se ne navodi zločin te vrste, ali krivica političkih i državnih programa koji sadrže zločinačke namjere je takođe neizbježna. Navešćemo primjer iz pravne prakse: u Nirnbergu se sudilo nacistima, personalno, ali je takođe osuđen i nacionalsocijalizam kao ideologija. S druge strane, da li bi bilo ispravno suditi svim ljudima koji su bili sastavni dio tih vojski? Da li je trebalo osuditi milione ljudi koji su bili sastavni dio Hitlerove vojske? Zločin je personalna stvar. Sudi se samo onom ko ga je počinio. Rukovodeći se pravnom definicijom da svaki zločin ima svoje ime, odnosno da je individualan, i ukazujući na pravnu praksu iz Nirnberga možemo zaključiti sljedeće: U ratne zločince spadaju svi oni ljudi (imenom i prezimenom) koji su se ponašali suprotno pravnim normama, kao i svi oni ljudi (imenom i prezimenom) koji su bili organizatori, inspiratori i idejni tvorci zločina. Upravo zbog toga ne postoji kolektivna, već pojedinačna krivica.
O načinu kako je tretirano ovo pitanje u ondašnjoj Jugoslaviji svjedoči arhivski fond posebne komisije, koju je osnovala komunistička vlast kako bi istražila zločine, a njihove vinovnike kaznila. Odmah treba napomenuti da su se optužbe odnosile na pripadnike okupatorskih vojski, njihovih tzv. “domaćih saradnika” i protivnika narodnooslobodilačkog pokreta. Zločinima pripadnika NOP-a ova komisija se nije bavila, tako da ni tzv. “lijeve greške” pripadnika NOP-a iz 1941.-1942. godine nijesu razmatrane pod terminom ratnog zločina. Međutim, to ne znači da iz postojeće građe ne možemo kazati na koji način je ovaj posao obavljen i kojim se kriterijumima rukovodila tadašnja vlast.

Osnivanje komisije je prioritet

Predmet ovoga istraživanja je pokušaj da prikažemo na koji način su tadašnji državni organi proglasili nekog za “ratnog zločinca”, koliko su te optužbe bile zasnovane na dokazima i kako je tekao kompletan istražni postupak. Pažnju ćemo obratiti isključivo na ona lica koja su iz Crne Gore i koja su optužena ili osumnjičena da su zločin počinili u Crnoj Gori. U ovom slučaju, to su isključivo pripadnici četničkih jedinica i u znatno manjem broju tzv. zelenaša. Osnivanje Državne komisije za ispitivanje ratnih zločina bilo je predviđeno odlukom Predsjedništva AVNOJ – a od 30. 11. 1943. godine. Na osnovu ove odluke Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) donio je na sjednici od 6. 05. 1944. godine pravilnik o radu Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina “okupatora i njihovih pomagača”. Ovim pravilnikom definisani su predmet i zadatak komisije. U ovom aktu se navodi da će Državna komisija prikupljati podatke o ubistvima, tjelesnim povredama, pljački, bombardovanju mirnog stanovništva, nabavki sredstava za izvršenje zločina, iseljavanju i preseljavanju mirnog stanovništva. Takođe, definisan je i zadatak ove komisije, a on je glasio “da se prikupe iskazi počinioca ili njihovih saučesnika; iskazi svjedoka i svih lica, bez obzira na doba starosti, koja mogu pružiti ma kakve dokaze i podatke o zločinu, zločincu ili načinu izvršenja djela; isprave i dokumenti kakve god vrste bili/ službeni akti, pisma, leci, plakati, novine itd/, bilo od koga da su izdani/ da li od okupatora ili njihovih slugu, organa narodne vlasti ili kojeg trećeg lica/ i bez obzira na to u kojoj su formi izdati; fotografski snimci predmeta zločina, bez obzira na to ko je fotografisanje izvršio; pregledi i uviđaji na objektima zločina ili sredstvima njihovog izvršenja; stručna mišljenja o načinu izvršenja zločina, kao i sva ostala sredstva i predmeti, koji mogu poslužiti utvrđenju zločina, mjestu i vremenu njegovog izvršenja, utvrđenju ličnosti zločinca i njegovog poslednjeg prebivanja”. Odnosno, tražio se svaki dokaz koji bi ukazao na djelo ratnog zločina. Ako ništa drugo, može se zaključiti da je u tom istražnom postupku traženo od Državne komisije da bude principijelna i strogo dosljedna pravnom postupku. Ovim pravilnikom je definisano i da su sva lica dužna da dostavljaju ovoj komisiji dokazni materijal ako ga posjeduju ili znaju gdje se nalazi. Radi lakšeg rada Državne komisije bilo je predviđeno da se osnuju i Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina na područjima Republika i Autonomnih Pokrajina. Jedna takva komisija je osnovana i za područje Crne Gore i Boke. Njeno sjedište je prvobitno bilo u Nikšiću, a kasnije je prenijeto na Cetinje. Predsjednik ove Zemaljske komisije bio je Jakša Brajović, dok je za predsjednika Državne komisije bio postavljen dr Dušan Nedeljković. Za sav rad oko utvrđivanja zločina okupatora i njihovih pomagača Državna komisija bila je dužna da “odgovara Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije (tadašnjoj vladi – D.P.) i da ga izvještava o svome radu”.
Djeluje pomalo čudno da se odluka o osnivanju ovakvih komisija donosi dok još traju ratne operacije. Istraživati ratne zločine dok rat traje je odluka koja nema samo pravosudni značaj nego u velikoj mjeri politički i državni značaj. Nesumnjivo da je rad ove komisije bio zasnovan na želji da se kazne počinioci ratnih zločina, ali postupak hitnosti i prioriteta rada ovog organa svjedoči da je u pitanju bila potreba da se iznošenjem podataka o zločinima suprotnog tabora (domaćih protivnika) na taj način delegitimišu i pred domaćom i pred međunarodnom javnošću. U suštini, rad Državne komisije i Zemaljskih komisija je imao i naglašenu propagandnu svrhu. Ove komisije su imale da obave posao od prvorazrednog državnog značaja. Samim tim njihov rad je bio strogo kontrolisan od državnih organa i imao je značajnu kako političku tako i finansijsku podršku. Primjera radi, troškovi rada Komisije za Crnu Goru u prvih 6 mjeseci 1945. godine iznosili su 4.502.625 dinara.

Sakupiti imena ratnih zločinaca

Zemaljska komisija Crne Gore osnovana je pri Predsjedništvu CASNO-a (Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja). Ona je svoj rad organizovala tako što je obrazovala Sreska povjereništva (prvobitno Sreske komisije), a takođe i Opštinska povjereništva. Iz navedenog se vidi da je ova podjela išla prema tadašnjoj administrativnoj podjeli zemlje. Od kolikog je značaja bio rad Državne komisije najbolje svjedoči dopis koji je Državna komisija uputila Zemaljskim komisijama. U njemu se između ostalog kaže da je “opšta vojno – politička situacija takva da nam sav optužni i dokazni materijal o zločinima okupatorskih oficira i vojnika može zatrebati u najskorije vrijeme. Zato vas pozivamo da nam ga odmah pošaljete”. Ovakva žurba i hitnost na ovom poslu uslijedili su jer se tadašnja italijanska vlada uz pomoć četničkih oficira koji su se nalazili na savezničkoj teritoriji, angažovala na propagandi da dokaže da je italijanska okupacija na ovom prostoru bila prihvaćena od strane naroda. Imajući u vidu da je ova propaganda išla na veliku štetu interesa NOP-a u daljem dijelu teksta se konstatuje “da mi moramo odmah preko svjetske javnosti reagirati konkretnim podacima: imenima zločinaca i njihovih dela”. Razlog ovih instrukcija odmah postaje jasan kada se uzme u obzir spor koji će nastati između Jugoslavije i Italije oko teritorija. U vrijeme nastanka ovog dokumenta (datiran je 17. IX 1944) rat još traje, Beograd još nije oslobođen, a rukovodstvo NOP-a vodi borbu da pred svjetskom javnosti pokaže i dokaže zloč-ine okupatorskih jedinica i “domaćih izdajnika”. Zato, kako se dalje navodi “mi ne možemo dozvoliti da izvjesni profašistički elementi stvaraju raspoloženje kod svjetskog javnog mnjenja, suprotno činjenicama i najosnovnijim zahtjevima ljudske pravde”. Koliki je značaj svemu tome pridavan govori dokumentacija iz koje možemo izvući još jedan komentar koji je bitan pokazatelj šta se željelo dobiti ovim projektom. Državna komisija je uputila dvanaest uputstava Zemaljskim komisijama. U uputstvu broj 1, se kaže da je “ovo potrebno radi brze i efikasne intervencije kod Međunarodne komisije za utvrđivanje ratnih zločinaca, da njenim odlukama dobavimo zarobljene okupatorske zlikovce, njihove pomagače ustaške i četničke bandite raskrinkamo i prikažemo međunarodnoj i savezničkoj javnosti u pravoj njihovoj izdajničkoj i dželatskoj boji pribavivši za njih kod Međunarodne komisije na osnovu nesumnjivog dokaznog materijala kvalifikacije ratnih zločinaca” (podvukao D.P.). Domaći protivnik je praktično satanizovan. Druga stvar koja je ovdje bitna, jeste stalno pozivanje i ukazivanje na potrebu da se čitav ovaj posao prikaže i dokaže pred saveznicima. Obaveza više u tome cilju je i zbog toga što je Jugoslavija pristupila Međunarodnoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločinaca. Na taj način ovaj rad je u punoj mjeri internacionalizovan. U ovom uputstvu se objašnjava koja je svrha čitavog ovog poduhvata, pa se pod tačkom 4 ovog dokumenta kaže da “na svaki zločin okupatora i njegovih pomagača moramo brzo i efikasno reagirati utvrđujući sve neposredne i posredne krivce za taj zločin i objavljujući naše utvrđivanje zločinaca okupatora i njihovih pomagača. Ovim ćemo istovremeno s jedne strane demoralisati okupatore i njihove pomagače, a s druge strane pojačati mržnju naših naroda prema hitlerovskim i izdajničkim zlikovcima, učvrstiti naše narode u vjeri da će im za sve zločine, koje su pretrpjeli, biti pribavljena sva moralna i materijalna zadovoljština, te time pojačati njihova borbenost” (podvukao D.P.). Zbog ovoga se pristupilo ovom poslu iako je rat još trajao. Kada je u pitanju zvaničan stav Državne komisije šta je to ratni zločin, ona je to definisala u uputstvu broj 2. Po toj definiciji ratni zločin su “sva ona djela okupatora i njihovih pomagača, kojima se škodilo pojedincu ili narodu, a protivna su osjećanjima pravednosti, običajima civilizovanog društva i zakonima ljudske svijesti.

Komunistički i narodni interes

Tu dolaze u obzir zločini protivu imovine, veleizdaje, izdaja naroda, špijunaža, moralna i materijalna pomoć okupatorima i njihovim pomagačima”. Uporedimo li ovu definiciju sa onim normama koje smo na početku naznačili, može se reći da je ova definicija odražavala jednim dijelom duh tih normi (osjećaj pravednosti, običaj civlizovanog društva, zakon ljudske svijesti). Ona je u znatnoj mjeri ograničena, jer se ne ostavlja ni teoretska mogućnost da je neko od pripadnika NOP-a počinio zločin. Zvaničan stav je bio da sa te strane ratnog zločina nije bilo. Državna komisija je prioritet dala sljedećim zločinima, na koje je trebalo naročito obratiti pažnju. To su: “zločini protiv naroda u koje spadaju 1. veleizdaja tj. svako djelovanje jugoslovenskog državljanina bez obzira na njegovu nacionalnost, kojim se pripremala okupacija Jugoslavije u cjelini ili djelimično, ili olakšavala neprijatelju ta okupacija, te svako djelovanje koje je išlo za tim da Jugoslavija u cjelini ili njen dio dođe pod vlast okupatora i ostane pod vlašću njegovom ili njegovih saveznika ili pomagača. Takva su djela npr. svaka politička ili vojnička veza sa okupatorom/ kulturbund, liga kulturale, ljotićevska organizacija, ustaške ili četničke organizacije i tsl/ ili dobrovoljačka služba u vojskama okupatora, obavještajnoj ili diplomatskoj, političkoj ili običnoj službi; 2. izdaja naroda, koja se sastoji u tome da je jugoslovenski državljanin pomoću bilo kojeg položaja ili na koji god način radio protiv interesa jugoslovenskih naroda u korist okupatora, ne s namjerom veleizdaje, ali na takav način da od toga ima korist okupatorska vojska ili vlast, a štetu jugoslovenski narod na pr. davanje okupatoru takvih podataka na osnovu kojih okupator vrši represalije ili izrabljuje na ma koji način narode Jugoslavije, špijunaža koja se sastoji u tome da se okupatorima i njihovim pomagačima saopšti bilo koja okolnost vojnički važna i da se inače omogući ili podupre neprijateljska vojnička akcija protiv NOV ili njenih saveznika; 3. moralna pomoć okupatorima i njihovim pomagačima koji se zločin sastoji u tome da se u korist okupatora i njihovih pomagača nagovaraju druge osobe na saradnju sa okupatorima i na davanje otpora protiv NOV, putem javnih ili tajnih govora, objava, članaka i letaka, pisama i pojedinačnih nagovaranja kao i na razne načine”.
Nijedna od ove tri stavke ne nalazi se u okviru zločinačkih djelatnosti kada je u pitanju međunarodno pravo. Ova tumačenja bi imala smisla ukoliko bi postojao samo jedan odgovor na pitanje šta je to “narodni interes”? Komunistička vlast u Jugoslaviji je pripisala sebi ekskluzivno pravo da tumači i određuje “narodne interese”. Shodno tome ona je odredila da je svako ponašanje suprotno tim “narodnim interesima” u jednakosti sa “zločinom protiv naroda” ili “izdajom naroda”. Tumačenje “veleizdaje” je potkrijepljeno moralnim i patriotskim stavovima. U skladu s tim prilično je teško odrediti šta je to “veleizdaja” Jugoslavije i njenih naroda. “Izdaja naroda” i “moralna pomoć” su prihvatljive ako se prihvati tumačenje da su narod i država isto što i pripadnici i rukovodstvo NOP-a, a svi njihovi oponenti “nenarodni elemenat”. U suštini, ovakvo tumačenje ratnog zločina je odslikavalo način razmišljanja komunističke vlasti i političkih potreba, ali pošto je ovaj posao bio pod pažnjom međunarodne javnosti, vodilo se računa i o pravnim normama.
U drugom dijelu ovog uputstva definiše se ko su ratni zločinci. Tu se na sasvim precizan način kaže da su “zločinci protiv naroda lica građanskog staleža, kao što su Pavelić, Nedić, Ljotić, Draža Mihajlović, Rupnik, Kitinačev, svi ministri raznih izdajničkih “vlada” koje su posredno ili neposredno sarađivale sa okupatorima, sve ustaše, svi četnici, ljotićevci, zelenokadrovci, bjelogardejci, “zelenaši” u Crnoj Gori, i njima slični, svi policajski i upravni činovnici, veliki župani, podžupani, kotarski predstojnici/ sreski načelnici/ policijski agenti, žandarmi, “državni stražari” i njima slični”.

Obračun sa prethodnim režimom

“Svi javni radnici i jugoslovenski državni činovnici koji su naređivali vršenje zločina nad našim narodima, odobravali ih ili trpjeli tj. koji su propustili da se suprostave ili podnesu ostavku na svoj položaj, kao i svi velikodostojnici i sveštenici raznih vjeroispovjesti koji su pružili ma kakvu podršku okupatorima i njihovim pomagačima i njihovoj borbi protiv naroda u vršenju zločina nad njim, – uopšte sva (podvukao D.P.) lica koja su ma u kom obliku propovijedala narodnu poslušnost, pokornost i službu okupatoru, naprotiv, borbu protiv NOV i POJ, ili otpor ili samo pasivnost ili nepovjerenje prema narodnooslobodilačkom pokretu. O svima ovim zločincima prema narodu treba naročito brižljivo i iscrpno prikupiti podatke”.
Da se ovdje radilo samo o potrebi da se kazne ratni zločinci riječ “svi” bi se upotrijebila samo jednom, a ne 7 puta, ili bi postojalo još jedno “svi” za pripadnike NOP-a koji su počinili zločin. Kvalifikujući zločince na ovaj način pokazuje da se sudilo prethodnom režimu, sudilo se svemu što je po mišljenju ove vlasti bilo “nenarodno”. Pod terminom “ratnog zločinca” trebalo je podrazumijevati i one ljude čiji je jedini “zločin” bio što su pokazali pasivnost ili nepovjerenje prema NOP-u. Bilo je ljudi koji su se držali van ratnih dešavanja, nijesu pripadali nijednoj vojsci, ali su prema ovom tumačenju bili ratni zločinci jer nijesu bili na “pravoj” strani. U suštini, vlast je željela da se obračuna sa svim pripadnicima starog režima, i onima koji su počinili zločin i sa onima koji to nijesu uradili, željela je da delegitimiše i uništi institucije prethodnog režima, odnosno željela je čistu situaciju na terenu. U počecima rada Državne komisije i Zemaljskih komisija prioritet je dat na utvrđivanju zločina počinjenih od strane okupatora, o čemu svjedoči uputstvo broj 3, a kao naročiti hitnim se definišu dokazi o zločinima italijanskih okupatora. Razlog ove instrukcije je već spomenuti sukob između jugoslovenskih i italijanskih vlasti oko teritorija. Komisija je, kao što je već rečeno, prikupljala podatke o zločinima. Ona je vršila ulogu istražnog organa, dok su predmete rješavali “terenski vojni i narodni sudovi”. Interesantan je podatak da pravilo, odnosno uredba o sudskom postupku tada još nije bila donijeta, što je još jedan dokaz da se na ovome poslu radilo veoma brzo, pa čak i nepripremljeno jer su se mnoge stvari rješavale u hodu dok o mnoštvu problema svjedoče naredni događaji. Najbolji opis čitavog ovog posla nalazimo u samom uputstvu gdje se navodi – “najveća ekspeditivnost”.
U uputstvu broj 6, Državna komisija konstatuje da su pojedine Zemaljske komisije pravile greške u radu, “jer u kartoteke zločinaca upisuju sve pripadnike suparničkih pokreta (domobrane, bjelogardejce, četnike) iako se nema dokaza da su počinili druge zločine” (podvukao D.P.). Ovakav rad Zemaljskih komisija Državna komisija je označila kao nepravilan i naznačila da “gonjenje treba ograničiti na prave zločince i izdajnike, na lica koja su se svojim svjesnim zločinačkim djelovanjem ma kako ogriješila o čast i slobodu naroda, o njegove moralne i materijalne interese i o narodnooslobodilačku borbu, služeći inostranim zavojevačima”. U daljem dijelu ovog uputstva Državna komisija preporučuje da se napravi posebna evidencija sumnjivih lica, “bez obzira jesu li učestvovala u izdajničkim vojnim formacijama ili su djelovanjem druge vrste dale povoda sumnjama u svoju nevinost”. Na osnovu ovoga možemo reći da je Državna komisija neznatno ublažila svoje instrukcije koje je iznijela u uputstvu broj 2. Uputstvom broj 6 se uvodi kategorija “sumnjivih”, za koje nije dokazano da su počinili “drugi” ratni zločin, osim pripadnosti suprotničkom taboru, ali su potencijalni “kandidati”. Razlog ovog blagog popuštanja je akt o amnestiji (domobrana, četnika D.M. i dr. koji nijesu počinili ratni zločin). Taj akt je donijelo Predsjedništvo AVNOJ-a 21. novembra 1944.

Oduzimanje imovine zločincima

Na ovaj način jugoslovenska vlast je razdvojila pripadnike protivničke strane na one koji su počinili zločin i na one koji nijesu ili to još nije dokazano. Međutim, insistiralo se na tome da se u svakom trenutku ima evidencija svih onih koji su bili na protivničkoj strani. Ovim uputstvom su bila propisana nova pravila rada Zemaljskih komisija po kojima su one nadležne za rad na svim zločinima koji su počinjeni na teritoriji te federalne jedinice, kao i da su bile dužne da sve predmete dostavljaju Državnoj komisiji. Zemaljskim komisijama se strogo zabranjivalo da samostalno komuniciraju sa Međunarodnom komisijom za zločine. To pravo je bilo u isključivoj nadležnosti Državne komisije.
Zemaljska komisija za Crnu Goru i njena Sreska povjereništva su započeli rad prema već pomenutim uputstvima. Najprije su napravljeni spiskovi lica koja su bila osumnjičena za ratne zločine, a činjeni su veliki napori da se dobiju informacije o prebivalištu tih lica, zatim njihovim aktivnostima, kao i o njihovim porodicama i ličnoj imovini. Državna komisija se nije zadovoljila samo prikupljanjem dokaza o ratnim zločinima. Ona je prema instrukcijama sa najvišeg državnog vrha dobila novo zaduženje: da njeni članovi popisuju imovinu lica koja se terete za ratni zločin. O tome kako se postupalo po ovoj naredbi na teritoriji Crne Gore svjedoči zapisnik koji je sačinilo Sresko povjereništvo. Izvjesni Drecun Đoko iz Ljubotinja nalazio se u bjekstvu. Članovi Sreskog povjereništva su napravili zapisnik o imovini i na kraju konstatovali da optuženi ima kćer i ženu “kojima je skrenuta pažnja da popisate stvari ne smiju otuđiti, zamijeniti i uopšte sa njima raspolagati”. Nije bilo dovoljno obračunati se sa ratnim zločincima, nego je i njihovu imovinu trebalo popisati, a zatim i konfiskovati, a što je najgore i porodicu optuženog dovesti u nezavidnu situaciju. Ako uzmemo u obzir vrijeme kada se sve ovo dešava, kao i odlike, shvatanja i kriterijume tadašnje vlasti ovakve odluke i ne čude. U tom periodu rat još nije završen, ali je pobjednik već bio poznat. Na scenu je stupila vlast koja je iz rata izašla kao pobjednička snaga, ali totalitarna i veoma dogmatska. Ta vlast je proglasila da je njeno tumačenje događaja jedino ispravno i onda su ovakvi postupci sasvim razumljivi. Međutim, to nikako ne opravdava ovakvo tumačenje prava.
U narednom periodu rad ove komisije bio je neznatno poboljšan, jer se još nije steklo iskustva u ovom poslu. Zbog toga je Državna komisija i dalje slala uputstva da bi to unaprijedila. U uputstvu broj 7, definisala je način na koji je trebalo sprovoditi proceduru evidentiranja optuženih, dokaza o njihovim postupcima i podataka o žrtvama. U tu svrhu bio je izrađen i poseban formular. U praksi je i dalje bilo velikih problema i propusta. Državna je uputila primjedbu na rad jednoj Zemaljskoj komisiji (ne navodi se kojoj) da su akta koja je ona slala na adresu Državne komisije nepotpuna i loše obrađena, jer kako se navodi u uputstvu br. 8 “nedostaju imena žrtava, nedostaju navodi dokaza i prilozi dokaza (prijave, svjedočanstva, zapisnici uviđaja, isprave, fotografije, ekspertize”. Dakle, grešaka i propusta u radu Zemaljskih komisija je bilo, o čemu svjedoči broj uputstava (12) koje je Državna poslala zemaljskim komisijama da bi korigovala njihovu djelatnost a istovremeno slala nove instrukcije, jer su se prioriteti i kriterijumi na ovom poslu mijenjali. Na dopis jedne Zemaljske komisije, u kojem se navodi da je ona pristupila popisivanju i predlaganju za privremenu konfiskaciju imovine ratnih zločinaca u korist države, ali samo onih lica čija je zločinačka djelatnost povlačila kaznu smrti ili višegodišnjeg prinudnog rada, Državna komisija u svom odgovoru navodi da treba konfiskovati “svu imovinu zločinaca i njihovih ratnih pomagača kao i imovinu svakog lica koje je presudom građanskih ili vojnih sudova osuđeno na gubitak imovine u korist države”.

Primjerena kazna za zločince

Uostalom, kako se navodi u uputstvu, nema “teških” i “lakih” ratnih zločina, jer “naše pozitivno pravo poznaje samo izraze ratni zločinci i njihovi pomagači”. Država je konfiskovala imovinu i lica koja su bila “odsutna” ili se nijesu vratila iz zarobljeništva. Bilo je i perioda kada se činilo da ovaj posao ne napreduje. U uputstvu br. 9 se vidi kakvi su postojali problemi na relaciji Državna komisija – Zemaljska komisija. Između ostalog se navodi da pojedine Zemaljske komisije nijesu ostvarivale nikakvu komunikaciju sa Državnom, da se nije znalo da li su osnovane sve Zemaljske komisije i da li su uopšte radile. Druge Zemaljske komisije nijesu slale nikakve izvještaje, pa se na osnovu ovoga vidi da je ovaj rad na trenutke bio gotovo paralisan. Da bi se ovo popravilo Državna komisija u uputstvu broj 9 saopštava da su Zemaljske komisije samo organi Državne komisije i da su one bile obavezne da joj dostave sve podatke o svome radu. Pošto je bilo očigledno da ovaj posao ne napreduje, Državna komisija je odlučila da napravi reorganizaciju posla. Ona je uputstvom br.10 odredila nadležnost nad predmetima koje treba da obrađuju Zemaljske, a koje Državna komisija. Ovim je bilo predviđeno da se Državna komisija bavi: a. inostranim okupatorskim zločincima i njihovim žrtvama; b. njihovim neposrednim domaćim pomagačima kod konkretno utvrđenog zločina okupatora i njihove žrtve; v.većim ili politički važnim ili uopšte za cjelinu države važnim zločincima i njihovim žrtvama; g. svim onim zločincima koje Državna komisija izričito traži od Zemaljskih komisija.
Državna komisija je insistirala na dosljednoj pravnoj proceduri kada je istraga u pitanju. Po njenom tumačenju “ne može se niko unijeti u knjigu zločinaca samo na osnovu prijave ili svjedočanstva jedne osobe, na osnovu dokumenata bez potpisa lica koje je prijavu primilo ili zapisnik sastavilo”. Niko nije mogao biti evidentiran kao ratni zločinac a da to ne potvrde najmanje dva svjedoka i postojanje zapisnika o tim izjavama sa potpisima onih koji su svjedočili. Komisija za Crnu Goru je veoma ozbiljno shvatila sve instrukcije i zadatke koje je definisala Državna komisija. Ona je objavila proglas narodu Crne Gore i Boke u kome poziva na pravdu, dosljedno objašnjavajući zadatke koje treba obaviti. U ovom proglasu je zanimljiva poruka kojom se objašnjava zbog čega se sve to radi, pa se kaže da “fašistički zločinci i njihovi domaći pomagači moraju biti primjerno i surovo kažnjeni, kako se više nikad u istoriji ljudskog roda ne bi ponovili slični zločini i slična izdaja”. Skoro identična poruka je poslata sa kasnije održanog Nirnberškog procesa. U radu Zemaljske komisije za Crnu Goru, odnosno njenih područnih organa bilo je i izvjesnih nepravilnosti. O tome svjedoči dopis ove komisije upućen Sreskim povjereništvima. Između ostalog u ovom tekstu se navodi da je kao jedan od bitnih nedostataka u radu Sreskih povjereništava bila praksa da kada su u pitanju krivci koji su iz redova domaćeg stanovništva, njihovi predmeti se nijesu dostavljali Zemaljskoj komisiji ili sudovima, već direktno OZN-i. Izgleda da je posrijedi bio lokal – revanšizam. Primijetivši slabu aktivnost i interesovanje članova ovih povjereništava u prikupljanju dokaza za zločine, njima se sugerisalo da se posvete terenskom radu i da se više angažuju na ovom poslu. Osim ovoga stalan problem je bio u nedovoljnom broju ljudi za ovaj posao. Čak i oni koji su bili angažovani nijesu mogli da se posvete ovome do kraja, jer su imali još funkcija. I pored svih ovih teškoća Zemaljska komisija je ponovila svoju raniju naredbu da se strogo poštuje procedura pri ispitivanju ratnih zločina. Insistiralo se na “pronalaženju materijalne istine”, jer nije bilo dovoljno samo saslušati izjave svjedoka, nego je bilo potrebno te izjave potkrijepiti presudama, proglasima, fotografijama, naredbama itd. Ali, problema i neefikasnog rada je bilo i dalje. Ne samo zbog toga što nije bilo dovoljno ljudstva, nego i zbog nerazumijevanja posla i što je najvažnije problema stručne spreme ljudi koji su obavljali ovaj delikatan posao.

Prevaga nestručnih povjerenika

Postavljanje i biranje članova Zemaljske komisije i Sreskih povjereništava bilo je pod kontrolom Ministarskog savjeta Crne Gore. Međutim, članovi Sreskih povjereništava su bili uglavnom nestručni ljudi. Samo mali broj njih je imao pravnu spremu koja je za ovaj posao bila neophodna. Ovo se dobro vidi iz izvještaja koje je Zemaljskoj komisiji podnio nakon inspekcije, njen član Novak Milošević. On povodom ovoga kaže da je “Sresko povjereništvo u Podgorici obrazovano od članova koji nijesu pravnici, a da se i ne govori o opštinskim povjerenicima”. Iz ostale dokumentacije može se vidjeti da je i u ostalim Sreskim povjereništvima situacija bila manje – više ista. Kada se ovo ima u vidu onda i ne čude podaci da su većina prijava koje su stizale Zemaljskoj komisiji bile nepotpune i dokazima slabo potkrijepljene. Naročito loša situacija je bila u povjereništvima na sjeveru Crne Gore. U ovom smislu prednjačili su bjelopoljsko i kolašinsko Sresko povjereništvo. Najveći broj primjedbi i uputstava od strane Zemaljske komisije odnosio se na ova dva povjereništva. Nešto bolja situacija je bila u beranskom, pljevaljskom i andrijevičkom Sreskom povjereništvu, ali daleko od toga da je bila zadovoljavajuća. Zaključak je da je bilo više problema na sjeveru Crne Gore, u odnosu na njen središnji i južni dio. Ove probleme su uočili Državna komisija i najviši državni organi. Predsjedništvo Ministarskog savjeta DFJ, uputilo je 12. aprila 1945. dopis Predsjedništvu CASNO-a. U njemu se navodi da “dosadašnji rezultati na utvrđivanju zločina i njihovih pomagača ne zadovoljavaju s naročitim obzirom na ogroman broj ratnih zločinačkih djela, koja imaju da se istraže i da krivci podnesu odgovornost za djela koja su počinili. Ako se produži sa dosadašnjom praksom, prijeti opasnost da se u nedogled produži jedan posao, koji je i tematski i vremenski opredij-eljen; opasnost da se jedan zadatak od prvenstvenog moralno-političkog značaja raspline” (podvukao D.P.). I vlada DFJ je uočila u čemu je glavni problem, pa u ovom aktu navodi da “razlozi ovakvome stanju leže isključivo u slabom sastavu, nedovoljnoj organizaciji i oskudici sredstava za rad pojedinih Zemaljskih komisija”. U daljem dijelu teksta se preporučuje koje bi poteze trebalo preduzeti pa da se ova situacija bitno popravi. Predložene mjere su bile: da u sastav Zemaljskih komisija uđu novi članovi, koji su sposobni za ovakav posao, da se pruži sva materijalna pomoć Zemaljskim komisijama i da se obezbijedi kancelarijski materijal koji je neophodan za ovu djelatnost. Zemaljska komisija za Crnu Goru, podstaknuta prethodno navedenim aktom pokušala je da odgovori na upućene kritike. Ona je navela da su “mnogobrojni ratni zločini koje su okupatori i njihovi pomagači izvršili nad našim narodom u oblastima koje su ušle u sastav Federalne Crne Gore”. Ovaj posao je bio veoma složen i ometale su ga razne prepreke: “1. Što su izvjesni krajevi iz sastava federalne Crne Gore bili pod okupatorom za duže vrijeme i poslije obrazovanja ove komisije, pa je to onemogućavalo redovniju vezu između Zemaljske komisije i njenih organa – sreskih i opštinskih povjereništava; 2. Neprijateljske ofanzive usljed koje se prekidao rad; 3. Vršenje dužnosti u isto vrijeme od strane lica angažovanih za ovaj posao, kako u Zemaljskoj komisiji, tako i kod njenih nižestepenih organa; 4. Smjenjivanje organa i njihovo upućivanje na nove dužnosti sa zamjenom novim licima često neupućenim u posao; 5. Činjenica da su mnoga lica koja treba ispitati u vojsci, internaciji ili bjekstvu; 6. Nedovoljna svijest građana; 7. Oskudica u stručnom i tehničkom osoblju; 8. Oskudica u kancelarijskom materijalu i 9. Odsustvo lične veze između Zemaljske komisije i njenih nižestepenih organa”.
U suštini Zemaljska komisija je navela sve probleme koji su ometali njen rad. U ovom dokumentu Zemaljska komisija je navela šta je sve preduzela kako bi ovaj posao bio odrađen na pravi način. U tom smislu preduzeto je sljedeće: “1. Držane su konferencije na kojima je objašnjavan značaj ovoga posla za narod i državu, da bi se na taj način narod zainteresovao da prijavljuje zločine i pomaže rad državnih organa u njihovom istraživanju; 2. Izdavani su proglasi kojima se narod pozivao da zločine prijavljuje, podvlačila važnost ovoga posla i potreba da zločinci ne ostanu nekažnjeni…

Utvrđivanje ratnih zločina

3. Davana su potrebna uputstva Sreskim povjereništvima za rad i otklanjane ostale prepreke koje su ih ometale u radu; 4. Preduzimane su mjere da se lica angažovana na ovoj dužnosti oslobode drugih dužnosti, da budu stalni i da se vrši uredno snadbijevanje potrebnim materijalom; i 5. Izvjesni članovi ove komisije obilazili su Sreska povjereništva i davali im uputstva o radu na licu mjesta”. Nakon ovih instrukcija situacija na ovom poslu je poboljšana. Komunikacija između Zemaljske komisije i njenih Sreskih povjereništava je poboljšana. Takođe, i prilike u zemlji su se stabilizovale. Rat je bio završen, tako da se mogla uspostaviti značajnija kontrola i teritorije i ljudi. U suštini, organi vlasti počeli su da funkcionišu. Sa imovinom “narodnih neprijatelja” u Crnoj Gori postupalo se po već ustaljenoj proceduri. Ministarski Savjet Federalne Crne Gore je objavio uredbu po kojoj je konfiskacija dobila i zakonsku važnost. U odnosu na već ranije zauzeti stav po kojem i porodicu optuženog za ratne zločine treba lišiti njegove imovine, u ovoj uredbi se iznosi nešto blaže mišljenje. Članom 5, ove uredbe bilo je predviđeno da “konfiskacija ne smije ići do te mjere da dovede u pitanje opstanak porodice”.
Zemaljska Komisija je 5.juna 1945. uputila Vladi Federalne Crne Gore bilans dotadašnjeg rada u kome se daje broj žrtava zločina i procjena materijalne štete. Ovaj izvještaj je nepotpun sa podacima koji nijesu konačni. Potpuni podaci dati su samo za dva sreza (kolašinski i andrijevički), a za ostale srezove dati su nepotpuni podaci, odnosno samo broj žrtava koje su nastradale od strane okupatora, dok za bjelopoljski i pljevaljski srez ne postoje nikakvi podaci jer su oni naknadno ušli u sastav Crne Gore. Za pojedine srezove dati su podaci o zločinima koje su počinili samo Italijani. Evo kako izgledaju konačne cifre ovog izvještaja: 1. Broj lišenih života i nestalih – 4.929; 2. Broj onesposobljenih za rad: nema podataka; 3. Broj lišenih slobode sa ukupnim mjesecima lišenja slobode – 20.617; 4. Broj popaljenih i uništenih zgrada – 27.184; 5. Broj oštećenih zgrada – 33; 6. Broj oduzete krupne i sitne stoke – konja – 10.647, govedi – 8.326. ovaca i koza – 66.241, pernate životinje – 10.855, košnica pčela – 2.131, svinja – 410. Ukupna vrijednost štete na teritoriji obuhvaćena ovim izvještajem iznosi: 29.846.342.177 predratnih dinara”.
U dopisu od 21. jula 1945. Državna komisija je uputila dodatne instrukcije Zemaljskim komisijama. Tu se kaže da je u dotadašnjem radu bila praksa da Zemaljska komisija ne razdvaja žrtve zločina, tj. da li je žrtva zločina građansko lice ili pripadnik NOP-a ili partizanskih odreda Jugoslavije što je vrlo važno kada je bila u pitanju kvalifikacija ratnog zločina. Na ovom razdvajanju se insistiralo zbog toga što je NOP bio jedna od zaraćenih strana, a ne odmetnička vojska, što su i saveznici priznali. Shodno tome za zločine protiv pripadnika NOP-a moglo se primjenjivati i Međunarodno pravo o ratnim zarobljenicima, što ne bi bio slučaj ako bi se NOP tretirao kao samo pobunjenička snaga. Pomalo je začuđujuće što je ova instrukcija došla kasnije nego što bi se to očekivalo.
Da li se prikupljalo dovoljno dokaza da se podigne optužnica protiv nekog lica i da se na osnovu te optužnice i dokaza optuženi kazni, pitanje je na koje su samo sudovi mogli odgovoriti. Međutim, pošto su u Državnoj komisiji bili ljudi koji su znali koliko je dokaza potrebno, oni nijesu bili zadovoljni dijelom dokaznog meterijala koje su im slale Zemaljske komisije. Tako Državna komisija upućuje primjedbu komisiji za Crnu Goru, jer je donijela odluku da se četnički komandant Đorđe Lašić optuži za ratne zločine, a “bez konkretnih dokaza, sem jedinog da je od strane D. Mihajlovića imenovan za komandanta Istočnog fronta”. Državna komisija je bila svjesna da ovo nijesu dokazi koji bi nedvosmisleno ukazivali na ratni zločin. Ova prijava je vraćena u istražni postupak, jer je Državna komisija smatrala da to nijesu “sva zločinačka djela Lašića”.

Da nijedan zločinac ne izmakne

U slučaju Jova Đukanovića, komandanta “nacionalnih snaga” Crne Gore (zelenaša i četnika) koji je na to mjesto postavljen od njemačke feldkomandature na Cetinju januara 1944. godine, Zemaljska komisija je prikupila dokaze koji svjedoče o ratnom zločinu Jova Đukanovića i izdala saopštenje o tome. U njemu se citiraju riječi iz jedne Đukan-ovićeve naredbe, koje govore o njegovom zločinu. Ovo su te riječi: “Kao prva kontra mjera bila bi hapšenje svih porodica čiji se članovi nalaze u partizanskim redovima, i njihovo proglašenje za taoce, pa zatim svih njihovih simpatizera i onih koji proturaju lažne vijesti u cilju unošenja zabune i razbijanja nacionalnih redova, a za ovakvo zvjerstvo partizansko i ubijanje nacionalista, odgovarati strijeljanjem određenog broja taoca”. Osim ovoga Zemaljska komisija Jovu Đukanoviću pripisuje i “izdajničku saradnju” sa okupatorom i stavljanje u službu okupatora pod neposrednom komandom Njemačke feldkomandanture na Cetinju. U želji da intenzivira ovaj posao, Zemaljska komisija Crne Gore je poslala dopis Sreskim narodnim odborima (SNO) u okviru kojih su djelovala Sreska povjereništva u kome poziva ove lokalne organe vlasti da intenziviraju rad na otkrivanju ratnih zločina. U tu svrhu trebalo je aktivirati “antifašističke organizacije (AFž, USAO, NOF)”. Ovaj posao se širio i po obimu i po učešću državnih organa, a do koje je mjere trebalo ići svjedoči sljedeća preporuka Zemaljske komisije u kojoj se kaže “da nijedan zločin, žrtva zločina ili zločinac ne bi ostali neutvrđeni, molimo Vas da naredite svojim područnim organima, da u svakom mjestu zađu od kuće do kuće i da se lično uvjere da li je koji zločin ostao neispitan”.
U posljednjem uputstvu br.12 kojeg je Državna poslala Zemaljskim komisijama date su još neke značajnije napomene. Ovim dokumentom se predviđala dalja procedura nakon istražnog postupka, po kojoj je sve odluke o ratnim zločincima trebalo predati javnom tužiocu radi pokretanja sudskog postupka i to “bez obzira da li je zločinac na dohvatu naših vlasti ili se krije u zemlji ili inostranstvu”. Opet je ukazano na potrebu da se prave posebni spiskovi lica optuženih za ratne zločine, posebno za sumnjive, ali takođe i za novu kategoriju – “narodne neprijatelje”. Po ovoj odredbi (stavka 7), spisak “narodnih neprijatelja” je trebalo dostaviti Državnoj komisiji, dok je spisak sumnjivih ostajao kod Zemaljskih komisija. Iz ovih spiskova se može vidjeti socijalna pripadnost optuženih lica. Pošto se najveći broj ovih optužnica odnosio isključivo na pripadnike četničkog pokreta, ovi spiskovi odražavaju socijalnu strukturu tog pokreta u Crnoj Gori. Kada je u pitanju vođstvo ovoga pokreta, njega su uglavnom činili oficiri i činovnici prethodnog režima. Glavnu snagu (po brojnosti) je ipak činilo seljaštvo, dok je najmanje bilo intelektualaca. U ovim spiskovima posebno su evidentirani čelnici ovog pokreta, a posebno obični vojnici. Iz uvida u jedan spisak lica optuženih za ratne zločine sa teritorije kolašinskog sreza potvrđuje se prethodna konstatacija. Od ukupno 74 optužena lica, najviše je zemljoradnika. Ono što je pomalo začuđujuće, na drugom mjestu po broju optuženih nalazi se kategorija “domaćica”, njih 19. Iz ovoga spiska ne vidi se za koje djelo je optužen ovoliki broj žena, ali iz narednih dokumenata saznajemo da su ih uglavnom teretili za lažne izjave protiv pripadnika NOP-a pred četničkim sudovima. Zatim po broju optužnica slijede oficiri, podoficiri, žandarmerijski i sudski činovnici i veoma mali broj intelektualaca.
Prvobitnim planom je bilo predviđeno da Zemaljske komisije završe svoj rad zaključno sa avgustom 1945, zbog toga što se približavao termin za održavanje konferencije Ujedinjenih naroda. Ovaj termin se nije mogao ispoštovati, pa je kao drugi datum postavljen 31. XII 1945.

Politički i pravni argumenti

Državna komisija je na osnovu prikupljenog materijala štampala publikaciju “Saopštenje” u kojoj su se nalazili podaci o zločinima okupatora i domaćih lica. Ova publikacija je korišćena u informativno-propagandne svrhe i bila je obavezna za sve članove Zemaljskih komisija i njihovih povjereništava. U jednom dopisu se kaže da je “potrebno da svaki pojedinac bude upoznat sa zločinima koje su počinili okupatori i njihove domaće sluge nad našim narodom, i ukoliko je moguće da ni jedan pojedinac ne ostane, a da ne pročita ova “Saopštenja”. “Saopštenje” se prodavalo po cijeni od 50 din. Ova publikacija je izašla u preko 50 brojeva. Na isti način i u iste svrhe se koristila i prodavala knjiga “Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića – knjiga I”. Koštala je 200 din. po primjerku. Zemaljska komisija je i na druge načine obavljala informativno-propagandnu djelatnost. Organizovane su izložbe fotografija koje su prikazivale zločine suparnika NOP-a. U posljednjim instrukcijama za 1945. godinu Državna komisija je tražila od Zemaljskih komisija da u “navedenim referatima treba pružiti potpunu i jasnu sliku sklopa vlasti, nadležnosti, funkcija, aktivnosti, koje su za vrijeme okupacije vršene u pojedinim djelovima naše zemlje”. Po ovom nalogu trebalo je navesti i “sve one organizacije krune, pokrete itd. vojne ili političke, koji su pomagali javno ili tajno, direktno ili indirektno, okupatora”. Ovo je bilo potrebno i veoma značajno zbog toga što se htjela dobiti ” tačna slika cjelokupnog mehanizma vlasti i svih onih pomoćnih organa i organizacija kako bi se mogla odrediti i odgovornost za počinjene zločine. Konkretno, ko je sve bio nadležan po pitanju ratnih logora, hapšenja, interniranja, ubijanja talaca itd”. Ove instrukcije upućuju na to da se tražila komandna odgovornost za svaki zločin, a takođe se na ovaj način dobijala jasna slika o svim institucijama vlasti (civilne i vojne) domaćeg protivnika koje su fukcionisale u toku rata, kao i spisak svih ljudi koji su se našli u okviru tih institucija. Komisije su svoj dio posla uglavnom odradile do kraja decembra 1945. godine, kada su u pitanju lica optužena za zločine koja su se nalazila u zemlji. Dalju proceduru prepustile su “narodnim” i vojnim sudovima. Međutim Državna komisija i Zemaljske komisije nijesu prestale sa radom dok su Sreska povjereništva ukinuta. Ostalo je da se riješi pitanje ekstradicije onih lica koja su se nalazila na savezničkoj teritoriji. Zbog čega je ovo pitanje bilo značajno govori opšti kontekst kako međunarodnih tako i unutrašnjopolitičkih okolnosti. Na međunarodnoj sceni desile su se velike promjene. Pobjednički tabor se podijelio na dva bloka, a Jugoslavija je u potpunosti prišla SSSR-u. U skladu sa novom situacijom jugoslovenska vlast povlači nekoliko radikalnih poteza. Ona sprovodi “demokratske” izbore, poslije kojih sva vlast prelazi u ruke KPJ i njenog rukovodstva. Novi Ustav je donijet 31. I 1946. i proglašena je FNRJ. Vlast zauzima veoma rigidan stav prema preostalim pripadnicima poražene strane u građanskom ratu. Znatan broj tih ljudi se nalazio na teritoriji koju su kontrolisali zapadni saveznici. Ti ljudi su tretirani kao prvorazredni državni problem i zbog toga vlast zahtijeva njihovo izručenje. Međutim, ovi zahtjevi nijesu imali podršku kod zapadnih saveznika, tako da je veoma mali broj lica izručen. Razlog ovome je bio i to što su prijave za ekstradiciju bile nepotpune i bez dokaza. Reagujući na ovakve slučajeve Državna komisija je uputila dopis Zemaljskim komisijama u kojem se kaže “da se u odlukama iznose čisto političke činjenice, koje nama uopšte ni za što ne mogu da posluže” (podvukao D.P.), jer se u njima kao glavni razlog za izručenje navodi “slanje telegrama odanosti Trumanu i Čerčilu, traženje da se politika zemlje osloni na zapadne saveznike”.

Izručenje samo uz čvrst dokaz

Od kolikog je značaja bio ovaj posao mogu da nam posvjedoče neke instrukcije iz akta koje je Državna komisija uputila Zemaljskim komisijama. U ovom dokumentu se između ostalog kaže da se “rad na prikupljanju podataka ima smatrati hitnim ipred svih drugih poslova Zemaljskih komisija.
Lica za koja se traže podaci, nalaze se u bjekstvu u inostranstvu i njihovo pronalaženje i hvatanje uslovljeno je najčešće raspolaganjem sa ličnim podacima i fotografijama. To su mahom najteži krivci i nemirni elementi, profesionalni izdajnici i tuđinske sluge. U njihovom pogledu dakle konkurišu pravosudni sa političkim interesima države (podvukao D.P.) Propustima na liniji njihovog hvatanja i uništavanja, dovodi se u pitanje uspjeh cjelokupne naše službe gonjenja ratnih zločinaca”. Može se zaključiti, iako je politički interes bio najvažniji, nijesu se gubili iz vida ni pravni razlozi. U tom pogledu Državna komisija je ovaj posao proglasila “prvenstvenim” i čak je odobrila povećanje ljudstva Zemaljskih komisija koji će raditi na ovom poslu. U istom mahu Državna komisija je tražila da joj zemaljske komisije dostave izvještaje o suđenjima okupatorskim ratnim zločincima, jer je bio u pitanju “međunarodni ugled naše zemlje. Druge zemlje šalju izvještaje Komisiji UN u Londonu i ti izvještaji se u serijama objavljuju. Odsustvuju jedino izvještaji iz Jugoslavije. To može da posluži kao nov argument klevetnicima naše zemlje i da kompromituje našu akciju gonjenja ratnih zločinaca u inostranstvu”.
Državna komisija je u inostranstvu imala svoje “servise” koji su se bavili pronalaženjem lica koja su bila sumnjiva kao ratni zločinci. Ovi spiskovi su dolazili do Državne komisije a ona ih je dalje prosleđivala Zemaljskim komisijama, čiji je zadatak bio da “proučavaju” ove spiskove i da na osnovu iskustva, odnosno “od oka” izdvoje sumnjive. U tome su najviše trebalo da im pomognu “ime, profesija i starost lica sa spiska”. Ali ovo je bio samo prvi korak. Za svako izdvojeno lice morali su se pronaći čvrsti dokazi, jer se bez toga nije mogao pokrenuti postupak ekstradicije. Zato je Državna komisija insistirala da joj Zemaljske komisije dostavljaju sređene podatke sa dokazima, jer se ovaj posao obavljao uz učešće međunarodnog faktora, odnosno “mnogih inostranih foruma, a u njima vrlo često gospodare raspoloženja prema nama koja nisu ni malo prijateljska, pravična ili blagonaklona”. Iz ovoga razloga bilo je nemoguće tražiti izručenje “ratnog zločinca”, a da za to nijesu postojali jaki dokazi. Ne treba gubiti iz vida da je jugoslovenska vlast tražila izručenje od one strane sa kojom je bila u izuzetno zategnutim odnosima, tako da je pitanje koliko je ta strana bila spremna da udovolji jugoslovenskim zahtjevima bez obzira na dokaze.
U emigraciji je bilo dosta ljudi koji su se u toku rata ogriješili o pravila ratovanja. Međutim, bilo je i onih koji su se našli u emigraciji, a da nijesu počinili nijedno djelo koje bi ih dovelo na spisak ratnih zločinaca. Evo kako izgleda jedan izvještaj UDB-e o ovakvim osobama: “Dulović Mihailo, iz sreza kolašinskog koji se sada nalazi u inostranstvo, interniran je kao četnik 1943. godine od strane Njemaca. Za čitavo vrijeme okupacije Dulović je bio saradnik njemačkog i italijanskog okupatora i bio aktivni četnik. Bježao je nekoliko puta ispred NOV-a i živio u bloku kod Italijana. U sastavu četničkih formacija učestvovao je u mnogim borbama protiv NOV-a. Pošto je interniran, nalazio se jedno vrijeme u Solunu – Grčka, pa se odatle prebacio u Italiju, odakle se nije htio vratiti sa grupama, koje su se vraćale u svoju domovinu. Plašio se odgovornosti, što je učestvovao u borbama protivu NOV pa se iz tih razloga nije vratio svojoj kući. Nije zapaženo da je napravio neko zločinačko djelo dok je bio u četničkim redovima (podvukao D.P).

UDB-a se intenzivno uključuje

“Isti se danas nalazi u Marselju – Francuska. Otac mu je bio interniran kao četnik, od strane Njemaca, ali se je iz internacije povratio svojoj kući.” Iako ovi ljudi nijesu počinili zločin, za njih teško da je bilo povratka, jer se kako se kaže u jednom sličnom slučaju, “nijesu mogli pomiriti sa postojećim stanjem u Jugoslaviji”. U posao oko prikupljanja podataka za rad Komisije intenzivno se uključila UDB-a, iako je i od ranije bilo značajno njeno prisustvo. Ona je preuzela rad Sreskih povjereništava, tako da su organi UDB-e postali glavni izvršioci ovoga posla. Na koji način je funkcionisala ova nova konstrukcija svjedoči ovaj primjer: Državna komisija se jedinim dopisom obratila Zemaljskoj komisiji da joj dostavi spisak svih lica iz vodećih četničkih krugova Crne Gore, koja su se kretala pod komandom Pavla Đurišića i dr. “nestala, poginula ili strijeljana prilikom njihove odstupnice u pravcu Zagreba”. Takođe je naređeno da se kao svjedok sasluša Radović Gligorije, profesor iz Pljevalja. Nakon prijema ovog zahtjeva, Zemaljska komisija je kontaktirala UDB-u za okrug bjelopoljski. Ova je ispitala svjedoka i rezultate do kojih je došla i poslala Zemaljskoj komisiji a ova ih je proslijedila Državnoj komisiji. Na ovaj način je ostvarivana komunikacija i na ovaj način se dolazilo do informacija. Republički i sreski organi MUP-a su veoma dobro obavljali svoj posao. Informacije do kojih su dolazili bile su tačne i pouzdane. Praktično se ništa nije moglo sakriti. Evo kako je izgledao jedan takav tipičan izvještaj MUP-a: “Za Đukić Vladimira, od mjesnog odbora Brskut, dajemo Vam sljedeće podatke: Đukić Filipov Vladimir, rođen je u Brskutu 1906. godine, u siromašnoj porodici, maturu gimnazije završio je u Titogradu, a poslije toga pošao je u vojnoj akademiji odakle je prešao u General – štabnoj školi bivše Jugoslovenske vojske; u vremenu kapitulacije imao je čin kapetana. Što se tiče njegovog rada za vrijeme bivše Jugoslavije isti nam je nepoznat, jer je živio u Beogradu. Poslije kapitulacije Jugoslavije isti se vratio u svoje rodno mjesto Brskut gdje se je odmah povezao sa izdajničkim bandama i aktivno počeo da radi. Imenovani je u početku Narodno – oslobodilačkog pokreta bio u redovima Narodno – oslobodilačke vojske dok jednog dana nije prešao u redovima italijanskih fašista i četnika gdje je aktivno nastavio svoj rad učestvujući kao rukovodioc u borbama protiv partizana. “Kasnije je Đukić Filipov Vladimir prešao u četničkim formacijama Baja Stanišića, gdje je bio jedan od najvećeih krvopija i dželata partizanskih porodica. U vremenu njegovog aktivnog rada u štabu Baja Stanišića strijeljani su i internirani mnogi drugovi, a po njegovom predlogu. Kao načelnik izdajničke vojske štaba Baja Stanišića, kretao se je u društvu velikih fašističkih funkcionera i šetao se je u limuzini Pircija Birolija čuvajući ga ondašnji crnokošuljci. Kao aktivni saradnik sa okupatorom i glavni četnički funkcioner imao je glavnu riječ u svim počinjenim zločinima koje su napravile izdajničke bande pukovnika Stanišića zajedno sa okupatorom. Fotografiju za istog poslaćemo Vam kada je nabavimo”. Prije nego je okončala svoj posao, Zemaljska komisija za Crnu Goru poslala je dopis Državnoj komisiji u kojem je saopštila podatke o broju lica koja su optužena za ratne zločine kao i sumnjiva lica. Ove brojke su se odnosile na stanje registrature od 15. III 1947. godine.

Po zločinima iznad prosjeka

Iz ovoga spiska se vidi da je pod stavkom “ratni zločinac” registrovano 2.680 lica od kojih je Jugoslovena 2.029, Italijana 319, Njemaca 81, Albanaca 249, po jedan Poljak i Rus. Sumnjivih je u ovoj evidenciji bilo 3.984, što zajedno sa “ratnim zločincima” daje broj od 6.664 lica. Do 15. III 1947. izrađeno je i registrovano ukupno 3.375 odluka za ratne zločince. U ovom izvještaju se navodi da ova komisija nije razdvajala “narodne neprijatelje” i “ratne zločince”, već “su se sva lica koja su se tokom okupacije ogriješila o interese narodne borbe registrovana ili kao ratni zločinci ili kao sumnjiva”. Sudeći po ovim brojkama izgleda da u Crnoj Gori tada haški reglemani nijesu mnogo značili, kao i da je bilo malo “časti” u ratu. Ove brojke su nepotpune, jer se iz ove dokumentacije nije moglo utvrditi koliko je ukupno lica bilo optuženo zaključno sa 1. IX 1947. Međutim, ove cifre su izuzetno velike ako se ima u vidu broj stanovnika tadašnje Crne Gore. I po ovom nepotpunom spisku, Crna Gora odskače iznad jugoslovenskog prosjeka. Na zajedničkoj konferenciji Državne komisije i Zemaljskih komisija održanoj u Beogradu 15. IX 1947. godine konstatovano je da je poslije trogodišnjeg rada na ovom poslu, Državna komisija uglavnom završila svoj posao. Rezultat je bio sljedeći: “ratnih zločinaca” – 1. okupatorskih 15.724, 2. njihovih domaćih pomagača 49.245. Ovi brojevi se odnose na prijave oštećenika i drugih građana kojih je bilo 938.828. Ovdje se iznosi samo broj ratnih zločinaca, ne računajući “narodne neprijatelje” i “sumnjive”. Broj od približno 50.000 ratnih zločinaca je izuzetno velika cifra za jugoslovenske prilike. Vlast nije krila zadovoljstvo povodom ovih rezultata, ali je ostala nezadovoljna po pitanju slučajeva za ekstradiciju. Traženo je izručenje za 978 “domaćih zločinaca” a izručeno ih je 171. Zemaljske komisije su prestale sa radom 1. novembra 1947. godine, dok je Državna komisija radila sve do marta 1948. Nadležnost Zemaljske komisije za Crnu Goru preuzelo je Javno tužilaštvo Narodne Republike Crne Gore. Ono je preuzelo i dokumentaciju Zemaljske komisije. Na ovaj način je završen posao oko istrage ratnih zločina. Dalju proceduru su sproveli tužilaštva i sudovi.
Na osnovu ove dokumentacije možemo zaključiti da je rad Zemaljske komisije za Crnu Goru bio uslovljen i vođen onim principima koje je propisala Državna komisija. Van toga se nije moglo, a ni smjelo postupati. Sve te instrukcije i uputstva koja je poslala Državna komisija imale su karakter direktive, tako da je ovaj posao bio veoma centralizovan. Rad ovih komisija bio je vođen odredbom da niko nije mogao biti optužen za ratnog zločinca dok se ne prikupe svi relevantni dokazi za optužnicu. Cilj ovoga posla je bio uglavnom političke prirode, ali se nipošto nijesu gubili iz vida pravosudni razlozi. Ovaj rad je bio ograničen na zločine koje su počinili okupator i “domaći izdajnici”, dok se zločini NOP -a nijesu istraživali i to je nedostatak ovog poduhvata. Zatim, problematičan je bio način postupanja sa imovinom optuženih, a naročito sa njihovim porodicama. I pored ovih propusta i nepravilnosti, ipak možemo reći da su ove komisije ispitale i skupile dokaze za veliki broj zločina koji su se desili u ovom ratu.

Feljton “Rad crnogorske komisije za utvrđivanje ratnih zločina tokom Drugog svjetskog rata (1945-1947)” objavljen je u Vijestima od 23. septembra do 5. oktobra 2005. godine.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


19 − ten =