Sto godina robije – Šeki Radončić


Šeki Radoncić:
STO GODINA ROBIJE – POLITIČKI PROCESI I POLITIČARI NA SUDU U CRNOJ GORI U POSLJEDNJIH 15 GODINA


Poznati publicista Šeki Radončić, svjedok crnogorske političke realnosti u posljednjih petnaest godina, u najnovijem ekskluzivnom feljtonu za “Vijesti” opisuje okolnosti i tok ovdašnjih političkih procesa i suđenja u kojima su učestvovali političari

Brkovića su jurili da uhapse jer se izvinjavao Hrvatima i Muslimanima

Da je bavljenje politikom u Crnoj Gori rizična disciplina i da je na ovom trusnom području svega korak od udobnih fotelja i luksuznih kabineta do optuženičkih klupa i neuslovnih crnogorskih zatvora, zorno pokazuje i sljedeći podatak: opozicioni političari iz Crne Gore su, u posljednjih petnaest godina višestranačja, proveli u zatvoru ukupno 29 godina. I dobro su prošli: režimske sudije su njima i drugim oponentima vlasti, samo tokom januara 1995. godine, izrekli, ili potvrdili, kaznu od 104 godine zatvora i pet mjeseci pride. Od punog izdržavanja zatvorske kazne opozicione političare i aktiviste spasio je Dejtonski mirovni sporazum, kojim su se novonastale države na prostoru bivše Jugoslavije obavezale da će pustiti sve političke zatvorenike.
Pozivajući se na crnogorski Ustav i naglašavajući “snažno uvjerenje” da “ova lica nijesu osuđena zbog svojih političkih uvjerenja”, već da im je suđeno “zbog djela koja su uradili”, tadašnji predsjednik Momir Bulatović donio je, 18. decembra 1995. godine, odluku o pomilovanju 82 osobe. Ruka predsjednikove milosti darežljivo je oslobodila od daljeg krivičnog gonjenja kompletno republičko i opštinsko rukovodstvo SDA Crne Gore, njih 21, koji su u montiranom policijsko-političkom procesu osuđeni na 87 godina zatvora. Predsjednik Bulatović pomilovao je i grupu građana sa Cetinja koji su zbog “napada na Predsjednika Republike”, osuđeni na 17 godina robije.
Bulatovićevom milošću obuhvaćen je i veći broj pojedinaca koji su, kako je rečeno, “krivična djela uradili na bazi svojih političkih, ideoloških ili vjerskih predubjeđenja”. Među ovom grupom od 14 pomilovanih, našlo se i ime velikog crnogorskog pjesnika Jevrema Brkovića, koji se zbog suprotstavljanja rušenju Dubrovnika nalazio u prognanstvu, ali i četničkog vojvode Milike-Čeka Dačevića, koji je svojevremeno sa svojom paravojskom zauzeo Pljevlja.
Za Aćima Višnjića, lidera crnogorskih radikala već je bilo kasno: on je svoju petomjesečnu robiju, na koju je osuđen zbog vrijeđanja ugleda crnogorskog premijera Mila Đukanovića, u međuvremenu, disciplinovano odradio.
Iako je u “najljepšem zatvoru na svijetu”, kako Crnu Goru slikovito, i ne bez ponosa, nazva nekadašnji predsjednik Momir Bulatović, protekla decenija i po obilježena mnogim suđenjima sa elementima klasičnih političkih procesa, u kojima je suđeno brojnim novinarima, pojedinim ministrima, i manje poznatim političkim aktivistima, najvišu medijsku pozornost izazvala su suđenja u kojima su se u ulozi tužitelja ili tuženih pojavili politički lideri iz vlasti i opozicije.
Prvi koji se našao na udaru nove demokratske vlasti u Crnoj Gori bio je Jevrem Brković. S razlogom: u najvišem stadiju velikosrpskog pijanstva on se suprotstavlja mobilizacijama i “oslobodilačkom” jurišu Miloševićeve kamarile na Hrvatsku, napada četnike i piše “Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima”.
U otvorenom pismu pod naslovom “Nijesu to Crnogorci”, Brković, između ostalog, kaže:
– Braćo moja hercegovački Muslimani i Hrvati, znajte da te pijane, bradate i raspojasane protuve nijesu Crnogorci, nego duhovni potomci zloglasnog četničkog vojvode Pavla Đurišića, onog koji je 1943. godine, samo u jednom pohodu od Pljevalja do Foče, stavio pod nož osam hiljada Muslimana… General Strugar, neka ga je zaista stid, divljanje i divljaštvo takvih teritorijalaca pokušao je da opravda ‘crnogorskim mentalitetom’… Znajte da pripadnici te pijane, bradate i izobličene soldatetske, u uniformama Armije koja više nije ni narodna ni jugoslovenska – nijesu Crnogorci. Danas su Crnogorci oni koji se nijesu odazvali takvoj ratnoj mobilizaciji, koji su odbili da pucaju na svoju braću. Da se mobilišu i idu izvan granica Crne Gore…”
Ovakvu “izdaju” odgovorna crnogorska vlast ne oprašta: ekspresno podiže krivičnu prijavu protiv pjesnika Brkovića i izdaje nalog za njegovo hapšenje:
“Više javno tužilastvo u Titogradu podnijelo je 2. oktobra 1991. godine Višem sudu u Titogradu zahtjev za sprovođenje istrage protiv Jevrema Brkovića zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti… Ova krivična djela izvršena su pisanjem pisma pod naslovom ‘Nijesu to Crnogorci’, objavljenog u ‘Slobodnoj Dalmaciji’. Za Brkovića je zatraženo i određivanje pritvora”, objavila je režimska “Pobjeda”.
Pjesnik je umakao u posljednjem trenutku: do zuba naoružani policajci istovremeno upadaju u Jevremov stan, u stan njegovog brata Sloba i u kuću pjesnikovog prijatelja Branka Nikača u Crmnici. Pretresa se kuća i Ferida Šarkinovića iz Plava, ali naoružani policajci ostaju praznih šaka: pjesnik je pobjegao. Brković uz pomoć drugih prijatelja, pod zaštitom noći, 2. oktobra prelazi crnogorsko-albansku granicu kod Bara. Potom preko Skadra, Tirane, Pešte, Beča i Ljubljane odlazi za Zagreb, gdje će stalno boraviti tokom emigracije duge sedam i po godina.

Optuženi Momir Bulatović je u sudnici umjesto na klupi, sjedio u fotelji!

Čudne li simbolike: prvi političar koji se u višestranačkoj Crnoj Gori pojavio u sudnici u svojstvu optuženog bio je tadašnji crnogorski predsjednik Momir Bulatović. Početkom 1993. godine on u Osnovnom sudu u Podgorici, ipak, nije sjeo na optuženičku klupu, već u pravu-pravcatu optuženičku fotelju, koju su depolitizovane sudije ustupili Bulatoviću, držeći se logike: “Đe da takav predsjednik sjedne na tvrdu optuženičku klupu?”
Tužitelji: novinar Danilo Burzan i predsjednik Narodne stranke Novak Kilibarda. Njih dvojica su u odvojenim sudskim procesima tužili Bulatovića za klevetu, svaki iz svojih razloga, ali je sud odlučio da to spoji u jedan proces. Danilo Burzan tužio je Bulatovića, jer je uoči izborne šutnje, početkom decembra 1990. godine, na televiziji izjavio da će smijeniti glavnog urednika Radio Crne Gore Burzana, jer mu je postavljao “montirana” pitanja slušalaca. I smijeni ga, bogami, Bulatović. Novaka Kilibardu mučila je još gora nevolja. Baš tih dana kada se javno žalio da je “u Srbiji je lako voditi srpsku politiku, jer oni tamo, u Srbiji, nemaju Slavka Perovića i Liberalni Savez, kao mi u Crnoj Gori”, predsjednik Bulatović ga je smrtno uvrijedio: u “Ekspres politici” je izjavio “kako se odskora sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. A veće uvrede časti za tadašnjeg Kilibardu nije moglo biti: njega da optuži predsjednik da se on tajno sastaje sa mrskim dušmaninom, izdajnikom i separatistom kakav je Slavko Perović! Dohvati se Novak sablje ljute, pa podiže tužbu na Momira.
“Moj ‘srpski put’ bio je doveden u ozbiljnu sumnju. Odlučim da tužim Bulatovića za ovu ‘uvredu’, pozovem telefonom Slavka Perovića i pitam hoće li mi svjedočiti. On odmah pristane. ‘Biću ti svjedok. Nije istina da smo se sastajali’ – kratko je rekao”, svjedoči Kilibarda u knjizi Slavoljuba Šćekića – “Kilibarda”.
“Tužim ja Momira Bulatovića”, nastavlja Kilibarda, “a tuži ga i novinar Danilo Burzan za drugo nešto. Sud objedinio suđenje. Sjedjenjem na klupi za optužene Bulatović je htio da se pred javnošću prikaže kao demokrata visokog stila. Ali mu je sud u velikom strahu i podvalio, što će novinari agilno ismijati. Predsjednik suda Adžić skoro premro od straha, pa počeo optuženom da se obraća sa ‘gospodine predsjedniče’. Burzanov advokat Vladan Đuranović je intervenisao pitajući sudiju da li je u fotelji predsjednik ili optuženik. Bulatović je izrecitovao što je mislio i otišao izgovarajući se državničkim poslovima. Danilo Koprivica, poznati advokat iz Beograda, nije stigao, jer avion nije uzletio na vrijeme. Ja u sudnici bez advokata. Pita me sudija da li me oštetio Momir Bulatović kao građanina, kao ličnost, ili kao političara. Razmišljam svojom nepravničkom glavom, šta da kažem, a da ne pogriješim. Preko puta mene sjedi advokat Filip Vujanović. Znam ga, znam mu i uglednu porodicu iz Nikšića, oca advokata, majku Daru, poznatu ljekarku.
– Hoćete li da vam ja to pravnički sročim – upita on.
– Izvolite kako da ne, dragi mladi čovječe – rekoh sa olakšanjem.
I sroči Filip da nijesam uvrijeđen kao građanin, ni kao čovjek, nego samo kao političar. Završi se ročište. Izađoh iz sudnice i krenuh niz ulicu kad me sustiže jedan čovjek, predstavi se kao sudija istog suda i zapita:
– Zaboga, zašto ste dozvolili protivničkom advokatu da govori umjesto Vas. Jeste li svjesni šta je uradio. Presuda će biti na Vašu štetu. Ako Vas je Bulatović politički vrijeđao, vrijeđajte i Vi njega politički. Lična uvreda druga je stvar. Tako je izgledalo moje prvo suđenje i direktan susret sa Filipom Vujanovićem sa kojim ću kasnije ugodno sarađivati”.
Što se tiče optužbi Danila Burzana, Bulatovićeva odbrana je tvrdila da predsjednik ne može biti kažnjen za klevetu jer “sve što je izjavio kazao je iz uvjerenja da je to istina”. A zbog svojih uvjerenja čovjek, a pogotovu predsjednik, ne može biti kažnjen. Sud pošteno presudi: Predsjednik nije kriv. Kilibarda i Burzan pođoše kućama neobavljena posla. Renomirani advokat Vujanović dobio je ovaj spor, a ubrzo i fotelju ministra pravde u crnogorskoj Vladi. U međuvremenu je dogurao do premijera i predsjednika Crne Gore.

Radojičić: Nijesam ja rekao predsjedniku da je kljuse, već to kaže ovaj čovjek koji ga brani

DAMJANOV ZELENKO, KONJ ILI KLJUSE?

Samo što se završila ta farsa od suđenja, evo novog medijskog spektakla. Mihailo Radojičić, zvani Šok, satiričar i tadašnji kolumnista “Monitora”, onakav kakvog ga je Bog dao, iz broja u broj poče da se isprdava sa predsjednikom države. No, energični Momir odluči da stvar uzme u svoje ruke: državni tužilac presavi tabak i izvede Mihaila Radojičića pred sud. A sud, kao sud, opet pošteno presudi: dobi Radojičić pet mjeseci zatvora, uslovno na dvije godine. Kako je “nesumnjivo dokazano da je okrivljeni autor tekstova u ‘Monitoru’ izložio poruzi predsjednika Republike”, sud je u ime naroda, presudio: KRIV JE, zbog toga što je:
1.U crnogorskom nezavisnom nedjeljniku “Monitor” br. 97 od 28. 08. 1992. godine, izložio poruzi predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, tako što je u tekstu, pod naslovom “Damjanov zelenko” napisao:”A Bulatović će žedan preko Lamanša u oba pravca, a možda će ga u povratku neđe napojiti Milošević, pošto ga je već nasamario svojom nacionalističkom ideologijom. Od kada ga jaše mora da je dobro ožednio.’Il’ je gladan’ šenice bjelice, il’ je žedan vode sa Zvečana, jer je njega gazda naučio, do ponoći sitnu zob zobiti, od ponoći na drum putovati. Sada Damjanovom zelenku preostaje, jedino, da vrišti što je prejašan i pre… za svaki dogovor i pregovor” – čime je izvršio krivično djelo povreda ugleda republike i autonomne pokrajine iz člana 89. KZ RCG, pa mu za ovo krivično djelo utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
2.U crnogorskom nezavisnom nedjeljniku “Monitor” br. 107 od 6. novembra 1992. godine izložio je poruzi predsjednika RCG Momira Bulatovića, tako što je u tekstu, pod naslovom ‘češi se narode’ napisao: “A kakva mu je fotografija isturena u ‘Monitoru’ u posljednja dva broja, možda će i lično da se omajči (misli se na fotografije udebljanog Momira sa plaže, gdje mu je poveći stomak u prvom planu, p. a.). Ginekolozi, koji se razumiju u spoljnu gravidnost, tvrde da je u šestom mjesecu. Zanio je u Hagu. I nema šansi za abortus, do izbora. Prekoračio je. Ako bude muško, kumovaće mu, dobrovoljno liberali, a nasljedniku će nađenuti ime Libero! Ne po Liberalnom savezu, nego po ocu. Slobo se na talijanskom veli Libero”, čime je izvršio krivično djelo povreda ugleda republike i autonomne pokrajine iz člana 89. KZ RCG, pa mu za ovo krivično djelo utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Sudiji nije bilo lako. U punoj sudnici Osnovnog suda u Podgorici odvijala se dramatična borba između tužioca i odbrane, a sve se vrtjelo oko konja, odnosno kljuseta, što je publiku posebno zabavljalo. Mihailo Radojičić i njegov advokat Petar Kankaraš insistirali su na umjetničkoj ekspertizi inkriminisanih tekstova, a tužilac Vlado Vuković na njihovom bukvalnom značenju.
“Ja nijesam rekao predsjedniku da je kljuse – to mu je rekao ovaj čovjek koji ga ovdje brani”, šeretski je uzvraćao Radojičić. I sudija Ljubiša Novaković malo popusti: popularnom “Šoku” izreče jedinstvenu kaznu od pet mjeseci zatvora, uslovno na dvije godine. “Mene su sudili u ime države, a u stvari je država njih osudila -da mene tuže i sude. Teško onom koga glasni ne pominju, jer samo se za dobrim konjem diže prašina”, prokomentarisa je Šok presudu.
Miodrag Perović, utemeljivač i glavni urednik “Monitora”, nije dobio priliku da na suđenju kaže svoje mišljenje. U “Monitoru”, on revoltirano piše: “Činjenica da je pred sudom doveden umjetnik da odgovara za svoje proživljavanje stvarnosti, ne govori o umjetniku i njegovom djelu, već o karakteru režima. Satira i humor u demokratskim zemljama doprinose političkoj, moralnoj i intelektualnoj katarzi društva. Kod nas, predsjednik Bulatović ima pravo da crnogorske mladiće pošalje da ratuju na tuđoj teritoriji i mnoge majke zavije u vječnu crninu, a režim osporava pravo umjetniku da napiše nekoliko zajedljivih rečenica o tome”.
Oštro reaguje i kolumnista “Monitora”, Željko Ivanović: “U Orvelovoj ‘1984’ za pisanje dnevnika dobijala se smrtna kazna ili 25 godina prisilnog rada u logorima. Treba li Radojičić (i svi mi) da bude sretan što je prošao sa ‘samo’ pet mjeseci zatvora!? Veliki brat očito živi među nama i traži primjerno ponašanje u skladu sa svojim motom: RAT JE MIR – SLOBODA JE ROPSTVO – NEZNANJE JE MOĆ!”
Izrečena vaspitna mjera uticala je na Radojičića. Već u narednom broju “Monitora” on za Bulatovića “pokajnički” piše: “Pod snagom države potpuno sam promijenio mišljenje. Smislio sam mu najbolju pohvalu koju nikada nikome nijesam posvetio. On je nabolji državnik koga smo ikada imali. Nikad ovom zemljom nije bolji čepao. On je prvi počepao. Dobar je kao iko naš, ili kao niđe niko koga smo imali. Dobar je kao Amfilohije. Kao Srpska pravoslavna crkva. Kao sam gospod(in) Slobodan Milošević, a možda je i gori Slobo od njega. Dobar je kao lebac – kad ga nema. Kao oduzeta imovina. Dobar mu je osmijeh, kad je nama teško. Sve mu je dobro. Poljubiću ga u usta, kad se sretnemo na aerodromu. Toliko je dobar”.

Kad je sudija završio optuženi Cetinjani su u glas zapjevali himnu “Oj svijetla majska zoro”

PREDSJEDNIKOV SREDNJI PRST

Početkom 1994. godine Cetinje je bilo u znaku bunta i ponosa. U crnogorskoj prijestonici, gdje se podno Orlova krša vjekovima prkosilo brojnim režimima i njihovim presudama, najčesće s puškom u ruci, ali nerijetko perom i pjesmom, s nestrpljenjem se očekivao 17. januar. Tog dana izricala se presuda dvadesetorici mladića sa Cetinja optuženih da su verbalno i fizički napali crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića i da su spriječili održavanje naučnog skupa o Njegošu, u organizaciji srpske i crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Na dan izricanja presude pošao sam na Cetinje. Strasti su dostigle vrhunac. Crnogorska prijestonica bila je pod opsadom. Na stotine policajaca strogo je pokrivalo svaki dio grada, a najviše ih je bilo oko zgrade cetinjskoga Suda. Presuda se izricala u sudnici veličine manje školske učionice, neuglednoj i prljavoj kao ona iz Kafkinog romana “Proces”. U trenutku izricanja presude, ispred vrata sudnice, stajalo je oko trideset specijalaca, a u sudnici optuženi, njihova najbliža rodbina i, opet, brojni specijalci. U tako naelektrisanoj atmosferi suđenje je počelo. Žamor prekida predsjednik sudskog vijeća, sudija Petrašin Kasalica, specijalno doveden za ovo suđenje iz Kolašina. Traži od prisutnih da ustanu. U dugom, crnom, kožnom mantilu, pomalo uplašenog pogleda čita presudu: “Optuženi su krivi, jer su 29. septembra 1993. godine, na Cetinju ispred Njegoševe biljarde, u grupi izložili poruzi predsjednika Republike Crne Gore Momira Bulatovića grubim vrijeđanjem i drskim bezobzirnim ponašanjem tako što su mu, kada je izašao iz Biljarde, i pošao prema službenom vozilu, upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče, Ubico, Lopove, Kopile Slobodana Milosevića, Izdao si Crnu Goru’, a kada je Predsjednik ušao u vozilo ponovo su mu upućivali iste izraze, pljuvali i udarali rukama i nogamo po vozilu, i na taj način ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red”. Šestorica okrivljenih, Božidar Bogdanović, Mileta Stanić, Jovan Milošević, Mladen Perović, Petar Delja i Dragan Đuričković, krivi su što su istog dana “u zgradi Vladin dom na Cetinju, silom i ozbiljnom prijetnjom spriječili održavanje naučnog skupa ‘Petar II Petrović Njegoš‘, na koji su građani imali pravo po zakonu, tako što su akademicima uzvikivali ‘Ovo nije Srbija, Izdaja, Izdaja,’ i pjevali pjesme, usljed čega je skup prekinut…” Sudija čita izrečene kazne. Prva trojica optuženih, Božidar Bogdanović, Mileta Stanić i Sreten Vujović osuđuju se na po dvije godine zatvora. U sudnici – muk. Takva grobna tišina kao da plaši sudiju Kasalicu, pa on brže i nerazgovjetnije nastavlja sa čitanjem presude. Petar, Igor i Goran Vušurović, te Krsto Pajović, Dušan Ivanović, Ilija Vujović, Slavko Radović i Slobodan Perišić osuđuju se na po jednu godinu zatvora. U maloj i zagušljivoj sudnici i dalje muk. Sudija krajičkom oka gleda u pravcu policajaca, kao da provjerava da li su još tu. Nastavlja dalje: Jovan Milošević, Mladen Perović, Petar Delja i Dragan Đuričković dobijaju po šest mjeseci zatvora, a Bojica Vušurović jednu godinu zatvora, uslovno na tri godine. Optužbe su oslobođeni Ljubomir Bogdanović, Žarko Lipovina i Zoran Kostić. Sudija, napokon, završava sa čitanjem presude. Tada, kao po komandi, otpočinje dug aplauz optuženih a nakon toga sudnicom odjekuje pjesma. Svi optuženi i njihova rodbina jednim glasom, iz sve snage, pjevaju “Oj svijetla majska zoro/ majko naša Crna Goro.” Sudsko vijeće i policajci pomalo uplašeno razmjenjuju poglede. Ne obazirući se na njih osuđeni ponosno pjevaju. Nakon što su završili sa pjevanjem “crnogorske himne”, optuženi visoko podignute glave izlaze iz sudnice. Jedan od njih viče: “Časno je robijati za Crnu Goru”. Advokat optuženih Miodrag Živković, skuplja papire i nervozno dovikuje sudiji: “Ovo je sramno, ovo je sramna presuda”. Oniži sudija Kasalica, sklonjen iza leđa kršnih specijalca, podižući se na vrhove prstiju, poluglasno uzvraća:”To što ste rekli, to je krivično djelo”. Brojni policajci budno prate šta se dešava. Sa sudijom, u njegovu kancelariju ulazi i nekoliko policajaca. Dobro ga čuvaju. Optuženi, njihove porodice i prijatelji odlaze.

Boro Zorić je pljunuo u lice Branka Kostića i rekao mu da je konobar Slobodana Miloševića

Mir polako ulazi u cetinjsku kuću pravde, dok pjesma odjekuje Cetinjem. Grad pod Lovćenom opet pjeva u znak protesta. Ovako drakonsku kaznu ni najveći pesimisti nijesu očekivali. Mnogi Cetinjani su se prisjetili poznatog slučaja Branka Kostića, nekadašnjeg predsjednika Crne Gore, koga je na slobodarskom Cetinju 1990. godine fizički napao Boro Zorić. Tada je Zorić pljunuo u lice predsjednika Kostića i snažno ga udario pesnicom. Sve je to začinio ratničkim usklikom: “Konobaru Slobodana Miloševića”! Grogirani predsjednik Kostić skinuo je sako i krenuo da podijeli megdan sa nervoznim Cetinjaninom, ali su ga u tome preduhitrili brzi i mlađi tjelohranitelji: drškama pištolja polomili su lobanju atentatoru. Nakon izlaska iz bolnice, Zorić je osuđen na tri mjeseca zatvora. Na robiji je proveo mjesec dana, a preostala dva su mu preinačena u uslovnu kaznu. Upoređujući slučaj predsjednika Kostića sa slučajem predsjednika Bulatovića javno mnjenje nije očekivalo da će optuženi cetinjski mladići, zbog “najobičnijih demonstracija” dobiti, čak, sedamnaest godina robije. Inače, tokom višemjesečnog suđenja saslušano je oko trideset svjedoka. Svi svjedoci tužilaštva bili su radnici MUP-a, uključujući i dvojicu tjelohranitelja Momira Bulatovića, a svjedoci odbrane građani Cetinja. Većina okrivljenih, kao i njihovi svjedoci, smatraju da je predsjednik Bulatović vinovnik incidenta, jer je Cetinjanima pokazao srednji prst i to u trenutku kada se već našao u “zaštićenoj zoni” – svom automobilu. S druge strane, policajci koji su se na suđenju pojavili u ulozi svjedoka nijesu vidjeli ovaj pikantan detalj.
Advokati optuženih predložili su da sud sasluša predsjednika Momira Bulatovića i mitropolita Amfilohija Radovića. Odbrana se optimistički nadala da će Bulatović pred sudom priznati da je svojim ponašanjem izazvao incident. Što se tiče Amfilohija, odbrana je imala video kasetu na kojoj se lijepo vidi da on, zajedno sa optuženima, na prekinutom naučnom skupu, pjeva “Oj svijetla majska zoro” i, zbog toga je smatrala “da je jednako, kao i okrivljeni, kriv za prekid naučnog skupa”. Ali zahtjev odbrane nije uvažen: Bulatović i Amfilohije se nijesu pojavili na suđenju. Prvooptuženi Božidar Bogdanović tvrdio je tokom suđenja da on i njegovi prijatelji nijesu prekinuli naučni skup o Njegošu, već da su to uradili akademici na čelu sa predsjednikom CANU Dragutinom Vukotićem. “Prekinuli su skup isključivo zbog toga što je tog dana akademicima SANU i CANU stavljeno na znanje da na Cetinju nema onoga što je njihova ideologija, a to je posrbljavanje Crnogoraca”, branio se Bogdanović. Negirao je i napad na predsjednika Bulatovića: “To je bio verbalni duel u granicama normale, sve dok predsjednik nije pokazao srednji prst”. I nakon izrečene kazne Bogdanović se nije pokajao: “Kao osvjedočeni zelenaš, srećan sam i spreman da izdržim robiju do kraja: koliko god ona iznosila. Oni nemaju snage ni moći da nas osude, koliko mi možemo da izdržimo. Momiru Bulatoviću poručujem isto ono što sam mu rekao onog dana pred Vladinim domom: da je izdajica i da je prodao Crnu Goru”.
Visoke zatvorske kazne nijesu pokolebale ni druge osuđenike: “Mi smo pjevali crnogorsku himnu u trenucima presude, baš kada su oni mislili da su nas ućutkali. To isto su radili i nasi prađedovi 1918. godine, dok su bili tlačeni od srpskog režima”, veli Goran Vušurović. Kaznom se diči i njegov rođak Bojica Vušurović. “Ako treba, za Crnu ću Goru otići i deset godina na robiju. Moj đed Vaso Vušurović je 1918. godine osuđen na osam, a drugi đed Andrija Ivanović na dvanaest godina robije. Pošao sam đedovskim stopama i ponosan sam što su me osudili”.
I baš kada se grad pod Lovćenom spremao da svoje heroje isprati na robiju, uslijedio je iznuđeni potez, koji je Momir Bulatović morao da povuče nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma: abolirao je mladiće sa Cetinja, koji su u istražnom zatvoru, u prosjeku, proveli po petnaestak dana. Cetinjani su, međutim, javno rekli da od Bulatovića ne žele nikakvo pomilovanje, jer ga oni, takvog kakav je, ne priznaju za crnogorskog predsjednika.

Svi optuženi članovi SDA bili su podvrgnuti batinama, elektrošokovima i prijetnjama smrću

Koliko je opasno baviti se politikom u Crnoj Gori i šta sve može snaći opozicione političare u njoj, pokazuje i primjer rukovodstva Stranke demokratske akcije Crne Gore. Vlast je, nakon užasne policijske torture koju su prošli, liderima i članovima te legalne i legitimne opozicione stranke u Crnoj Gori, 28. decembra 1994. godine, poželjela srećnu Novu godinu sa drastičnom presudom: osuđeni su na ukupno 87 godina zatvora. Sve počinje krajem januara i početkom februara 1994. godine kada crnogorska tajna policija, u akciji pod šifrom “Lim”, hapsi kompletno republičko i opštinska rukovodstva SDA Crne Gore. Tokom sinhronizovane akcije za samo nekoliko dana iza rešetaka našlo se gotovo pedeset funkcionera i članova SDA. Opozicione političare hapse pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Crne Gore, a muče ih i ispituju inspektori SDB-a kombinujući srednjevjekovne metode mučenja sa elektrošokovima.
Svi oni su uhapšeni pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu “Sandžak”. Advokati Ranko Vukotić, Vladan Đuranović, Velija Murić i Adil Nasufović obavili su 1. marta prve razgovore sa pritvorenim. O tome su sačinili i službenu zabilješku, koju sam objavio u “Monitoru”. “Svi okrivljeni izjavili su da su do privođenja istražnom sudiji bili podvrgnuti fizičkoj i psihičkoj torturi, batinanju, elektrošokovima, prijetnjama smrću njima i njihovoj porodici, vrijeđanju na nacionalnoj osnovi, višednevnoj zabrani sna, uskraćivanju vode, teškom poniženju. Tokom odvoženja, a dijelom i tokom batinanja, na glavi im se nalazila kapuljača, a preko kapuljače, crni povez. Od strane ljekarske komisije pregledani su tek nakon 12 dana od dana lišavanja slobode”, piše na početku tog izvještaja. A onda slijede i konkretni podaci kako vlast postupa sa “neposlušnim” opozicionarima:
“Rifatu Veskoviću poslije hapšenja stavljena kapuljača na glavu i crni povez preko očiju. Tučen od strane više policajaca, palicama, pesnicama i nogama. Izlagan elektrošokovima. Prijećeno mu smrću. Onemogućen mu san tokom 48 sati… Avdu Ciguljinu policajci nabijali palicu u čmar, a onda u usta. Dobio oko pedeset udaraca palicom po tabanima, deset po glavi. Tretiran elektrošokovima … Erdžan Fetahović: Tučen od strane više lica po glavi i čitavom tijelu. Policajci su mu kazali da su mu ženu doveli u susjednu sobu. A onda su mu rekli: ‘Eno ti se ređaju na nju’…”. Gotovo identično prošli su i Rizah Burnazović, Isad Skenderović, Umer Hadžić, Esad Omerović, Hakija Muratović, Šefket Brković, Sead Gec… Teškoj torturi bio je izložen i Ibrahim Čikić, praktično slijep.” Uslijedilo je i suđenje političkim neistomišljenicima. Na osnovu tako prikupljenih “dokaza” krivično vijeće Višeg suda u Bijelom Polju, predsjedavao Radosav Konatar, izreklo je drastičnu presudu. No, poslije gotovo dvogodišnjeg robijanja, nakon što su svi okrivljeni odležali ukupno 32 godine zatvora, crnogorski predsjednik Momir Bulatović ih je abolirao. Sa Harunom Hadžićem predsjednikom SDA našao sam se samo jedan dan nakon njegovog izlaska iz zatvora. Zabilježio sam potresnu ispovijest političkog zatvorenika i objavio je u “Monitoru”: “Tog 28. janura 1994. godine, kod hotela “Bjelasica”, negdje oko 19 časova, zaustavila me policijska patrola. Čim sam izašao iz vozila, jedan policajac mi je grubim zahvatom zavrnuo ruke i stavio lisice. Drugi mi je, kao u filmovima strave i užasa, na glavu nabio nekakvu vreću, stavivši mi preko očiju čvrst i neprovidan povez… Policajci su me ugurali u njihova kola. U autu su me vrijeđali na nacionalnoj osnovi, upućivali mi najvulgarnije psovke… Rekli su da me vode u Foču kod zloglasnog Kornjače. Nakon otprilike tri sata vožnje, stigli smo u “Foču”. Jedan od njih je uzviknuo: “Evo lidera. Spremite mu doček” Onda su me izveli iz vozila… Počeli me udarati sa svih strana. Dvojica su me pridržavala i gurala naprijed. U magnovenju sam shvatio da prolazim kroz špalir ljudi koji me udaraju nogama i rukama, po cijelom tijelu, glavi i licu. Sve je to propraćeno najvulgarnijim psovkama i uvredama… Uveli su me u neku prostoriju. Naizmjenično su se smjenjivale ekipe koje su me tukle i one koje su me saslušavale… Neko me grubo zgrabio za glavu, strgao mi onu vreću i povez sa očiju. Vidio sam tri izobličena lica nagnuta nada mnom. Izgledali su kao utvare… Jedan od policajaca je kezio zube, smijao se cinično, prijeteći: “Gotov si, majku ti tursku, mudžahedinsku”. Sva trojica su bili u civilnim odijelima. Onaj što je bio u patikama snažno me udario nogom u lice. Iščašio mi je vilicu. Od tog udarca nekoliko mjeseci sam imao problema sa uzimanjem hrane…” svjedoči Hadžić.
Ali to nije bio kraj njegovim mukama. Evo kako odgovorna rodoljubiva vlast postupa sa “neodgovornom” opozicijom: “Naredili su mi da naizmjenično radim sklekove i čučnjeve. Zbog visoke temperature u prostoriji i mog zamora, obilno sam se znojio. Čitav dan ništa nijesam jeo, niti pio…

Hadžić: Začuo sam zvuk sličan bor-mašini i istog momenta iza uha osjetio strahovit udar

Bez obzira na njihove naredbe više nijesam mogao da mrdnem. Ležao sam potpuno iscrpljen… Prijetili su da će mi staviti elektrošok na genitalije i da nikad više neću vidjeti svoju porodicu. Nastavili su da me tuku po tijelu, licu, glavi… Pitali su me ko mi je davao podatke o etničkom čišćenju Muslimana iz Bukovice kod Pljevalja, koje sam kao poslanik iznosio u republičkom parlamentu… Tukli su me i prijetili: “Hoćeš li još da govoriš u parlamentu?”. Od udaraca koje su mi zadavali po glavi i licu posjekao sam jezik, tako da se parče jezika držalo sa strane. Bio sam primoran da to parče jezika – odgrizem. Iz susjednih soba i dalje su dopirali krici mojih partijskih kolega. Prepoznao sam ih”, svjedoči Hadžić. A onda su revnosni zaštitnici režima, na pragu trećeg milenijuma, opozicionog lidera izložili elektrošokovima.
“Kosooki policajac je”, nastavlja Hadžić, “naredio da se okrenem prema zidu. A onda sam čuo zvuk sličan električnoj bor-mašini. Istog momenta sam iza uha osjetio strahoviti udar. Osjetio sam udar u mozgu, obnevidio sam, u vrat mi se “zabolo stotinu eksera”. Desna noga se pod jakim udarom elektriciteta savila i petom udarilau zadnji dio mog tijela. Skljokao sam se na pod…
Rekao sam im da se više ne iživljavaju i da me ubiju. Jedan od njih mi je ponudio pištolj i rekao: “Hoćeš li sam da se ubiješ!? Ubij se ti, slobodno… Onda u sobu upada meni nepoznat muškarac. Udara me pesnicama i traži da priznam gdje su ‘ose, zolje, minobacači i protivavionski topovi?”.
Opozicioni političar je zatim odveden na lažno strijeljanje:
“U prostoriju upada “kosooki” i kaže: “Nemojte ga više tući. Odobreno je njegovo strijeljanje. Vodimo ga na strijeljanje”. Stavili su mi kapuljaču na glavu i čvrsto povezali oči. Vodili su me. Osjetio sam hladan vazduh. Ugurali su me u neko vozilo. Lisice su mi bile na rukama… Nakon izvjesnog vremena zaustavili su vozilo i izašli vani. Ostavili su me samog. Čuo sam kako vani nešto razgovaraju sa nekim. Pretpostavio sam da traže mjesto za strijeljanje. A onda su u vozilo ušli neki drugi ljudi, bar tako se meni činilo. Nastavili su da me voze sve do novog zaustavljanja i nove smjene”… Vožnja je trajala dugo, činilo mi se da se vrtimo u krug. U jednom trenutku osjetio sam “ubod” u glavu i “pečenje” koje je postajalo neizdrživo. Uvijao sam se od bola. Zaključio sam da nešto pale na mojoj glavi i da je to proizvodilo visoku temperaturu na kapuljači, koja bi morala biti od azbesta… Prvi put, tokom te vožnje, sam progovorio: “Ljudi, što to radite od mene? Imate li srca, imate li duše? Čovjek koji je sjedio sa moje lijeve strane rekao mi je : “Dosta! Prestani! Evo, stigli smo!”. Mislio sam – sada će me strijeljati…”
Nakon toga Hadžića odvode u Bijelo Polje. Policajci ga tuku ispred vrata istražnog sudije Branislava Joksimovića, i prijete: “Da pričaš pred sudijom, jesi li čuo!” “Uveli su me kod istražnog sudije Joksimovića”, priča Hadžić. “Nije me ništa pitao. Nakon par trenutaka rekao je da me odvedu. Odveli su me u zatvor u Bijelo Polje… U ćeliji nije bilo kreveta, nije bilo nikakvog ležaja. Go patos… Petnaest dana nakon hapšenja omogućeno mi je da od kuće dobijem dušek, jastuk, jorgan i posteljinu, a tek tridesetog dana i kupanje… Od 23 mjeseca koliko sam proveo u zatvoru, oko 17 mjeseci sam bio u samici”, svjedoči Hadžić.
Pravna država odugovlačila je sa procesom. Uhapšeni pripadnici SDA, početkom jula stupaju u štrajk glađu, jer javni tužilac ni poslije pet mjeseci od njihovog hapšenja nije podigao optužnicu. No, krajem septembra to se i dogodilo. Počeo je dugo čekani proces, koji je teško iskompromitovao Crnu Goru u domaćoj i međunarodnoj javnosti.
I sudnica u Bijelom Polju je bila mala, neuslovna, zagušljiva i nije mogla da primi sve zainteresovane, tako da se ispred bjelopoljskog suda okupilo dosta svijeta. Veću polovinu male sudnice zauzeli su optuženi i policajci. Iza njih su sjeli rodbina i novinari. U sudnici uvode optužene i smještaju na neke stare drvene stolice. Ulazi i Harun Hadžić. Prisutne pozdravlja sa “selam alejkum”, porodica i prijatelji mu odgovaraju sa “alejkumu selam”. Nakon što se i taj ceremonijal završio sudija uzima riječ i vrši prozivku optuženih. Okrivljeni insistiraju da se u njihovim sudskim generalijama upiše da se nacionalno izjašnjavaju kao Bošnjaci, a ne kao Muslimani, kako piše u sudskim spisima. Sudija poziva tužioca da pročita optužnicu. U tom trenutku jedan od optuženih ustaje i pita.”Sudija, mogu li ja kući?” Sudija blijedo gleda optuženoga Seada Biguljicu. “Pošto me nijeste prozvali, ja vjerovatno nijesam više među optuženima”, veli on. Sudija se izvinjava što ga je “preskočio” i ostavlja na optuženičkoj klupi. Viši tužilac, Milan Radović, u odijelu i čistoj bijeloj košulji, ustaje, strogo gleda u pravcu optuženih, uzima riječ i počinje sa čitanjem tužbe; zamuckuje, znoji se, popušta okovratnik i drečavu kravatu. Sve teže čita i sve se više znoji.

Niko od pripadnika crnogorske tajne policije koji su zlostavljali članove SDA nije odgovarao

Poslije desetak minuta, napokon, zastaje i pita sudiju može li da “iziđe vani na tri minute da obriše znoj”. Sudija daje pauzu. Tužilac se u predviđenom roku vraća, nešto svježiji. Nastavlja da čita optužbu, ali znoj iz njega opet kipti. Košulja mu je gola voda, lice briše već mokrom maramicom. Čudno: niko od optuženih nije se znojio. Otpočela je troipomjesečna pravna bitka između tužilaštva i odbrane. Tužilac se, tokom čitavog postupka, svojski trudio da dokaže kako su optuženi namjeravali da stvore “mračnu islamsku državu”. Kao argumente za svoje tvrdnje navodi pjesme koje su pjevane na skupovima SDA, navodnu povezanost optuženih sa Sarajevom, turskim vlastima, zagrebačkim Islamskim kulturnim centrom i islamskim ambasadama u Beogradu. Pronađeno oružje kod optuženih, kao i njihove izjave date istražnom sudiji, isticao je tužilac, dovoljan su dokaz da se potvrde navodi optužbe. Sa druge strane, optuženi i njihovi advokati odbacuju tvrdnje da su htjeli nasilnim putem da stvore nezavisnu državu Sandžak, i ističu da su se borili, i to političkim metodama, za kulturnu autonomiju, odnosno specijalni status Muslimana u Sandžaku. Kao dokaz navode da su sa svojim namjerama upoznali najviše državne organe u Crnoj Gori i Srbiji. Posjedovanje nelegalnog oružja optuženi ne negiraju, naglašavajući da su samo devetorica od dvadeset jednog optuženog imali oružje. Tvrde da su oružje nabavili iz straha za svoje porodice i sebe, od raznih paravojski koje su tih dana marširale Sandžakom. Inače, kod svih okrivljenih zajedno nađena su dva puškomitraljeza, devet “kalašnjikova”, jedan “škorpion” i dva pištolja. “Da su svi ovi ljudi imali tenkove, a ne ovo oružje, ne bi mogli da ugroze državu kakva je ova” – ilustrativno je, na suđenju, zaključio advokat optuženih Velija Murić. Izjave optuženih date pred istražnim sudijom, koje je sud usvojio kao materijalni dokaz – odbrana je odbacila. Takva priznanja, tvrde branioci okrivljenih, iznuđena su poslije policijskog tretmana koji predstavlja mučenje po svim međunarodnim konvencijama. Kao dokaz ponudili su medicinsku dokumentaciju, a advokat Velimir Kljajević je za svjedoka ponudio sebe, jer je vidio kakav mu je klijent izgledao poslije teških batina i zlostavljanja. Njegov branjenik Ibrahim Čikić je pred istražnim sudijom priznao da je vođa terorističko-diverzantske grupe, iako slijep na jedno oko 100 odsto, a na drugo razlikuje samo svjetlost od tame. Na suđenju je izjavio da je bio teško zlostavljan, pa je morao da prizna i potpiše sve što su mu naredili radnici Državne bezbjednosti – da bi preživio. Na sudu je sve porekao. Poslije troipomjesečnog suđenja ovaj politički proces je završen. Sudija Konatar, ne uvažava navode odbrane, izriče rigorozne kazne: Haruna Hadžića, predsjednika stranke i bivšeg poslanika u crnogorskom parlamentu, osuđuje na sedam godina zatvora, Rifata Veskovića, takođe bivšeg poslanika, na šest, a Šefketa Brkovića, Isada Skenderovića i Erdžana Fetahovića na pet i po godina zatvora. Rizah Burnazović i Hakija Muratović dobijaju po pet godina. Sekretar ove stranke Rasim Šahman osuđuje se na četiri i po godine zatvora, baš kao i Umer Hadžić i Sabahet Spahić. Omer Omerović dobija četiri, a Mevludin Kasumović, Husein Smakić, Džavid Begović i Senad Pućurica po tri i po godine zatvora. Trogodišnjom zatvorskom kaznom kažnjavaju se Esad Omerović, Sead Pućurica i Šefćet Bošnjak. Najmanje, dvogodišnje zatvorske kazne izriču se Seadu Bibuljici i “opasnom teroristi” Ibrahimu Čikiću. “Svi oni krivi su”, smatra sudija Konatar, “zato što su u vremenu od aprila 1991. godine do januara 1994. spremali krivično djelo da upotrebom sile i protivustavnim putem otcijepe dio teritorije SRJ i stvore samostalnu državu Sandžak”. Prilikom obrazloženja presude, sudija je odbacio tvrdnje da se radi o montiranom političkom procesu. No, takvu konstataciju, nesvjesno je osporio tužilac Radović, koji je u završnom obraćanju tražio od suda da visinu kazni za optužene odredi na osnovu njihovog položaja koji zauzimaju u stranci. Tako je tužilac demantovao i sebe, jer je na početku svoje besjede ustvrdio da se “ovdje ne sudi jednoj političkoj stranci”.
Nakon ovakve presude i Bulatovićeve abolicije, advokati optuženih tužili su državu Crnu Goru tražeći da finansijski obešteti nedužno uhapšene i okrivljene ljude. Akcija “Lim” je tako dobila svoj epilog: sud je presudio da država Crna Gora isplati obeštećenje oštećenima, ali samo za dane koje su nepravedno proveli u zatvoru. O nadoknadi zbog mučenja i torture nije bilo ni riječi. Svijet je tako dobio još jednu potvrdu da je to bio “klasični montirani proces izveden uz pomoć političke policije”. Harun Hadžić će, tek, mnogo godina kasnije saznati da nije zlostavljan u Foči, već da su on i njegove kolege mučeni u podrumskim prostorijama odmarališta MUP-a “Jelika” na Žabljaku, u specijalno opremljenim prostorijama za “ispitivanje”. Niko od pripadnika crnogorske tajne policije koji su zlostavljali uhapšene opozicione političare nije odgovarao. Neki od njih i danas rade u SDB-u Crne Gore.

Šešelj poziva premijera da ga ako smije “uhapsi” njegov zahtjev Milo Đukanović će ubrzo i uvažiti

U ponedjeljak, 17. aprila 1995. godine, u Baru, na vrata stana Aćima Višnjića, poslanika u crnogorskom parlamentu, zakucala su dva policajca. Pokazali su mu papir i rekli da pođe sa njima. Zamolio ih je, da ako mogu, dođu dva sata kasnije, koliko mu treba da spremi lične stvari i da se pozdravi s porodicom. Nešto kasnije policajci su odveli poslanika “dugog jezika” na petomjesečnu robiju. Pola sata prije toga, s Višnjićem sam pravio intervju. Očekivao je da policajci svakog časa zakucaju na njegova vrata. “Od mog zakazanog razgovora sa Svetozarom Marovićem, predsjednikom Skupštine Crne Gore, nema ništa. Navodno, nema vremena da me primi, a to znači da će me oni uhapsiti još danas”, požalio se. Poslanik Višnjić trebalo je sedam dana ranije da se prijavi podgoričkom Zavodu za izvršavanje sankcija i da otpočne sa izdržavanjem petomjesečne zatvorske kazne, na koliko ga je osudio Osnovni sud u Podgorici, a čiju je odluku potvrdio i Viši sud. No, Aćim Višnjić, umjesto da se odazove pozivu Zavoda, odazvao se primamljivijem pozivu ruske ultra-nacionalističke Liberalno-demokratske partije Vladimira Žirinovskog i tih dana prisustvovao kongresu te stranke u Moskvi. Upravo mu je Svetozar Marović pomogao da pođe u Rusiju, jer po zakonu Višnjić tada nije mogao preko granice. Marović je ljubazno tražio od MUP-a da Višnjiću obezbijedi izlazak iz zemlje, kako bi radikalski poslanik mogao da “poljubi svetu rusku zemlju, zagrli rusku brezu, vidi brojne znamenitosti i upozna značajne ljude”. Višnjić je, tako, nakon boravka u svježoj majci Rusiji, otišao da robija na vrelom crnogorskom žaropeku.
Slučaj Višnjić počeo je za skupštinskom govornicom kada je ovaj poslanik i visoki funkcioner Srpske radikalne stranke uputio teške optužbe i ružne riječi na račun crnogorskog premijera Mila Đukanovića. On i njegovi srpski radikali su bez previše taktičnosti, u svom poznatom stilu, optužili crnogorskog premijera i njegove ministre za brojne špekulacije i pljačke. Za skupštinskom govornicom i pred TV kamerama Višnjić navodi i brojne primjere zloupotreba: organizovani šverc cigaretama sa Italijom, trgovina naftom, šticovanje dinara. Optužio je Vladu da za sve ovo naplaćuje porez, ali da ga ne uplaćuje u saveznu kasu, poentirajući napadom na Đukanovića zbog separatizma. “Premijer pobjedničkog duha” uzvraća: negirajući optužbe drčno daje riječ da će jedan od njih dvojice ići u zatvor. Nastavak bitke uslijedio je na Televiziji Crne Gore. Mimo dotadašnje prakse, državna televizija emituje prilog sa konferencije srpskih radikala na kojoj je još žešće atakovano na premijera. Višnjić je nazvao Đukanovića “najvećim kriminalcem južne Evrope, uključujući i Siciliju”. Za razliku od televizije, koja je bila pod kontrolom Momira Bulatovića, režimska “Pobjeda”, bliska Đukanoviću, nije registrovala vruću konferenciju srpskih radikala. Vojislav Šešelj započinje seriju mitinga po Crnoj Gori na kojima podržava svog pulena Aćima Višnjića. Na mitingu u Herceg Novom Šešelj prisutne uveseljava nazivajući Đukanovića prvim kriminalcem Evrope. Uz to ga javno poziva da, ako smije, “dođe da ga uhapsi”. Đukanović je uvažio njegov zahtjev: crnogorska policija hapsi Šešelja u Perastu i deportuje ga za Beograd. “Šešelj je izbačen iz Crne Gore zbog stavova kojima se na primitivan i neobičan način vrijeđa Republika Crna Gora, njen ustavno-pravni položaj u SRJ i najviši državni rukovodioci Crne Gore i Srbije”, saopštava MUP Crne Gore, ne precizirajući na koji su se to član zakona pozvali prilikom “izbacivanja” Šešelja iz Crne Gore koja je u tom trenutku činila istu državu sa Srbijom.
Nakon nezakonite deportacije Šešelja, uslijedio je i krivični postupak protiv Aćima Višnjića, skidanje njegovog poslaničkog imuniteta i suđenje. Rigorozni sudija Zoran Živković nije bio planiran da sudi poslaniku Višnjiću, već njegov kolega Ljubiša Novaković. No, on se, nakon što je prihvatio slučaj, obratio Saveznom sudu da delegira neki od sudova u Srbiji da sudi Višnjiću, s obzirom na to da je, prema optužnici, i crnogorsko sudstvo oštećena strana. Savezni sud je odbio takav predlog, a sudiji Novakoviću je oduzet slučaj.

Tokom suđenja u prvom redu iza Višnjića bili su popovi i nekoliko Šešeljevih četničkih vojvoda

Optuženi poslanik sijeda na optuženičku klupu u utorak, 25. oktobra 1994. godine. Velika sala Osnovnog suda u Podgorici nije bila dovoljna da primi sve zainteresovane za ovo atraktivno suđenje, tako da je mnogo ljudi ostalo vani. U moderno izgrađenoj i opremljenoj sali dominiraju ljudi s neurednom kosom i bradama, neki od njih su krezubi, a jedan bješe dobro pripit, ali se primirio kad je vidio kako ga narogušeni policajci odmjeravaju očima. Imaše tu, naravno, i lijepo obučene gospode. U prvom redu iza optuženičke klupe bijahu i popovi, zatim Kiro Radović, čuveni srpski filozof iz Budve, i nekolicina Šešeljevih četničkih vojvoda. Uobičajeno komešanje u sudnici, uzrokovano znatiželjnim nastojanjem prisutnih da evidentiraju ko je došao na suđenje, a ko nije, biva prekinuto ulaskom sudije Zorana Živkovića i njegovih porotnika.
Sudija i porotnici sjedoše na svoja mjesta, ali Aćima Višnjića nema na optuženičkoj klupi. On je ispred sale disciplinovano čekao da ga sudija prozove. Ne obazirući se na to, sudija započinje proces. Nakon nekoliko minuta evo i optuženog. Crven u licu, znojav i pomalo zakrvavljenih očiju ulazi u sudnicu. Svi gledaju šta nosi u rukama. “Đe ti je jazavac iz Hercegovine, zar nijesi obećao da ćeš ga donijeti na suđenje?”, pitaju ga znatiželjno. “Nijesmo ga mogli uhvatiti”, odgovara Višnjić i sjeda na svoje mjesto. Često briše znoj sa lica, ali i nos: gripa ga bješe dobro pritisla. Višnjić je za ovo suđenje angažovao brojnu advokatsku ekipu: Maju Gojković, poslanika u saveznom parlamentu, Iliju Darmano-vića, radikalskog poslanika u crnogorskom parlamentu, Veselina Kaluđerovića, redovnog gubitnika na crnogorskim predsjedničkim izborima…
Krenu borba u sudskoj areni. Čita se optužnica osnovnog javnog tužioca u Podgorici. “Aćim Višnjić je javno izložio poruzi Vladu i predsjednika Vlade Crne Gore u vezi sa vršenjem njihove funkcije”, tako što je, pored ostalog, iznio i sljedeće tvrdnje: “Bilo je to 12,5 miliona dolara koje su vlada Mila Đukanovića i Nikole Šainovića, preko ‘Jugodrva’ ukrale za naftu; Vaša vlada lupeža, predsjedniče Vlade; Ja sam mu na sjednici Skupštine rekao , a i sad mu kažem da je lupež”, čime je izvršio krivično djelo povrede ugleda Republike Crne Gore. Poslanik Višnjić tereti se i za krivično djelo klevete, jer je tokom zasjedanja crnogorskog parlamenta, koje je direktno prenosila televizija, izjavio: “ …Zakon se ne može sprovesti, jer u sudovima sjedi veliki broj kriminalaca …Sudije i sudovi ne poštuju zakon …Vaše sudstvo ne priznajem, jer u sudovima sjede kriminalci… To nijesu sudovi, jer ako sudija krivo tvori, to ne može biti sud, to je antisud”. Advokati optuženog uporno i uzaludno su dokazivali da se radi o klasičnom političkom procesu, jer, prema crnogorskom Ustavu i zakonu, poslanik ne može biti kažnjen za ono što govori za skupštinskom govornicom, odnosno zbog tzv. verbalnog delikta. “Ustav Crne Gore je eksplicitan, član 79, doslovce glasi: ‘Poslanik ne može biti pozvan na odgovornost za glas i govor u Skupštini’“, precizirali su advokati. Višnjić je na sudu mahao i sa “dva kila dokaznog materijala” protiv Đukanovića, ali ništa nije pomoglo. Trećeg dana suđenja već je čitana presuda. U sudnici nije bilo ni optuženog, ni njegovih advokata. “Sud je, nakon tajnog vijećanja i glasanja, u ime naroda donio presudu: optuženi Aćim Višnjić kriv je što je javno izložio poruzi Vladu i predsjednika Vlade Crne Gore u vezi sa vršenjem njihove funkcije… i zato što je za sudove u Crnoj Gori iznosio neistine, što može škoditi njihovom ugledu, a što je sve takvog značaja da je moglo dovesti do teških posljedica za sudove…”, čita presudu sudija Živković. Oštrog pogleda, krutog držanja i podignutog glasa sudija objavljuje da je sud osudio Aćima Višnjića za oba krivična djela na po tri mjeseca zatvora, ali izriče “jedinstvenu kaznu od pet mjeseci zatvora”.
U trenutku izricanja presude poslanik Aćim Višnjić se zbog teške gripe nalazio u barskoj bolnici. Sjutradan je već bio na kućnom liječenju u svom stanu, gdje sam ga posjetio i sa njime napravio intervju.

Radončić: Da li ste pucali na sarajevskom ratištu Višnjić: Naravno, pa kakav bih ja to bio radikal

Bijesno je dočekao presudu: “Oni bi mi i mrtvom sudili. Izrekli su tu sramnu presudu bez mog prisustva. Osudili su me za ono što sam govorio u Skupštini Crne Gore. Dakle, pogazili su Ustav Crne Gore gdje jasno piše da poslanik ne može biti pozvan na odgovornost za govor i glas u Skupštini. Vidite, mene je najstrašnije oklevetao premijer Đukanović kada mi je izrekao dijagnozu ludaštva. Po kojoj je to logici premijer ugled jedne zemlje, a poslanik nije. Ovo je bio policijski proces, tužan i jadan. Sudija me nije pozvao u sudnicu, a već je počeo da mi sudi. Dva puta me bespravno opomenuo, a moga najboljega advokata Dragoslava Kljajevića, koji mu nije dao opepeliti, izbacio je iz sudnice; zatim je presudio bolesnom čovjeku. To nije sud, to je sudište, to nije sudište – to je giljotina. Mene će narod osloboditi nakon mjesec dana robije, a Đukanovića uhapsiti”, siktao je bolesni Višnjić, šmrkljajući i stalno čisteći nos.
“Oni su meni ovako dali Obilića medalju, jer mene vide kao glavnog protivnika. Sve što sam rekao apsolutna je istina. Evo pogledajte dokumentaciju (mjeri je, neki stari kantar pokazuje 5,5 kg). Oni nemaju težeg političkog protivnika od mene, a biću im hiljadu hiljada puta veći i žešći protivnik kada se vratim iz zatvora. Ne plašim se zatvora. Ja se plašim samo gospoda Boga i njegove sile, a beživotnih i neljudskih sudova i zatvora se samo gnušam. Teško njima od mene u zatvoru i na slobodi. Tek će vidjeti s kim su zaratili”, prijetio je osuđeni poslanik. O pomilovanju nije htio ni da razgovara: “Oni bi dali sve da podnesem zahtjev za pomilovanje, kao da sam ja pudlica Momira Bulatovića. U moralnom smislu, Momir Bulatović bi trebalo da traži pomilovanje od mene. Predsjednik Bulatović i njegova državna bezbjednost su preko četiri istaknute ličnosti nastojali da podnesem zahtjev za pomilovanje i kada sam to javno prezro, što i sada činim, onda su preko jedne tobože opozicione novine u Crnoj Gori, kroz trač komediju, pokušali da me okvalifikuju kao špijuna. Bijednici, ali ne oni koliko ta nekakva opoziciona, navodna stranka i njen prodani lider”, konstatovao je rezignirano.
Razgovarali smo i o verbalnom deliktu. Rekao sam mu da on nije prvi koji strada zbog kritike režima navodeći primjer pjesnika Jevrema Brkovića, koji je morao napustiti Crnu Goru. “Ova vlast, da je bila prava vlast, uhapsila bi Jevrema Brkovića. Ja bih ga odmah uhapsio bez imalo razmišljanja. Uhapsio bih ga da bih pokazao da postoji pravna država”, reče strogo Višnjić. “Ali, zar ne branite njegovo pravo na slobodu govora?”, upitah. “To nije verbalni delikt. On poziva na krv, na nož, na pokolj radikala i članova Narodne stranke i SNO” odgovori on. “Zar nije baš Vaša stranka pozivala na krv i nož”, priupitah. “Mi nijesmo nasilnici koji bi prijetili, mi smo samo upozoravali da ako se Crna Gora otcijepi od Srbije, da bi došlo do krvoprolića”, kaže principijelno Višnjić.
Dok smo radili intervju u njegov stan uđoše dvojica bradonja u isprljanim maskirnim uniformama. Rekoše da su upravo stigli sa hercegovačkog ratišta. Ispričaše ukratko što se dešava na frontu, sjedoše u drugi kraj sobe, a mi nastavismo razgovor.
“Vi se često hvalite da ste bili na ratištu. Da li ste direktno učestvovali u borbama”, pitam ga. “Tamo sam išao isključivo kao čovjek u politici. Ali kada smo obilazili sarajevsko ratište, na nas je otvorena rafalna paljba. Naravno, ništa drugo nam nije ostalo nego da zalegnemo i tučemo se sa njima”, reče on. “Znači, i Vi ste pucali?” “Naravno, pa kakav bih ja to bio radikal?”. “Jeste li ubili koga?”, pitam poslanika Višnjića gledajući ga pravo u oči. “E, to nijesam vidio, niti se to može vidjeti, jer je sve to ukopano”, odgovori on. Prođe vruće podgoričko ljeto. Nakon pošteno odležane robije, poslanik Aćim Višnjić izjavi da je svoje zatvorske cipele ostavio premijeru Milu Đukanoviću. Da li zbog toga što mu je broj tih cipela mali, ili što “fura” neki drugi stil oblačenja, tek Đukanović još nije odrao đonove tih cipela, a poslanik Višnjić je nestao sa političke scene Crne Gore, nakon što je u sudaru sa snagom države izvukao deblji kraj.Neki profesori srednjih škola dovodili su svoje učenice da ih upoznaju s liderima Narodne sloge

Nova serija političkih procesa, u kojima se sudilo liderima opozicionih stranaka u Crnoj Gori, uslijedila je nakon novembarskih parlamentarnih izbora 1996. godine. Poslije vruće predizborne kampanje, u kojoj je palo dosta teških riječi i uvreda, pobijedila je, kao i obično, Demokratska partija socijalista. A tokom kampanje nije izgledalo tako: na mitinzima Narodne sloge prisustvovalo je na hiljade i desetine hiljada ljudi. Stari profesor Kilibarda opet je držao čas: sa tri visoko podignuta prsta i elanom đetića napadao je režim skandirajući po crnogorskim trgovima i ulicama: “Lopovi, lopovi!” Slavko Perović, njegov novopečeni politički kompanjon, dižući visoko dva prsta i gledajući put gordog Lovćena, udarao je još snažnije i radikalnije po izdajničkoj i lopovskoj vlasti. Zbog izuzetno dobro posjećenih mitinga opozicije, očekivala se sigurna pobjeda Narodne sloge. Bješe se i vlast prepala. U Slavka Perovića i Novaka Kilibardu gledaše se kao u prijestolonasljednike koji samo što nijesu sjeli na crnogorski tron. Poltroni i udvorice počeše da salijeću buduće vladare, ali i njihove najbliže saradnike i prijatelje. Jedna starija gospođa sa poluprovidnom suknjom i tanga gaćama, deklarisana protivnica režima, dovela je svoju kćer, lijepu i visoku udavaču, da se nađe pri ruci budućem državnom vrhu. Pojedini profesori srednjih škola dovodili su svoje najljepše učenice da ih upoznaju s liderima. Neki još liberalniji i politički ambiciozniji tipovi vođahu sa sobom svoje koketne i vrcave supruge, kako bi i lideri primijetili njihovu bolju polovinu. Pristigoše i novokomponovani bogataši: u strahu od promjene vlasti i eventualnih progona, u najvećoj konspirativnosti, u četiri oka, budućim liderima su pružali značajnu finansijsku pomoć. Dok su svi očekivali da vlast padne kao zrela kruška, vladajuća partija raznim pritiscima, manipulacijama nesređenim biračkim spiskovima u kojima se nalazilo na hiljade imena mrtvih građana, i otvorenom krađom glasova ubjedljivo je pobijedila opoziciju. Rukovodstvo DPS-a i države, ipak, nije bilo sasvim zadovoljno: zbog pretrpljenih duševnih bolova, odlučilo je da iskali bijes i svoje najveće kritičare i najljuće političke protivnike, vođe opozicione Narodne sloge, stavi na optuženičku klupu. “Cilj ove tužbe je da se dodatno podstaknu demokratski procesi u Crnoj Gori”, precizirali su, u svojoj tužbi, predstavnici vlasti. Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, i njegov kum Svetozar Marović, predsjednik crnogorskog parlamenta, tužili su Novaka Kilibardu, jer je kao lider Narodne stranke na više promotivnih skupova vrijeđao i omalovažavao tužioce “i to ne samo kao državne funkcionere, već i kao obične građane”.
Bulatović i Marović od tuženoga Kilibarde, pod prijetnjom prisilnog izvršenja, na ime pretrpljenih duševnih bolova, potražuju po 131.492 dinara, ili, otprilike, po 30 hiljada njemačkih maraka. Kilibarda je kriv, kako se u tužbi navodi, jer je povrijedio čast i ugled tužioca Momira Bulatovića sljedećim izjavama: “Znate šta radi taj Bulatović, taj manipulant pred narodom Crne Gore, manipulant koga istorija Crne Gore nije imala. Falsifikuje dokumenta… I pazite kako taj predsjednik partije, neću reći predsjednik države, jer imam poštovanje prema predsjedniku države, nego kažem Momir Bulatović – predsjednik partije, da sve laže što zine da kaže… Političar se odmjerava prema narodu. Uvrijediš narod ako ga tako flagrantno lažeš. Nađite mi državnika koji je tako lagao… Mi ne tražimo od boraca glasove, ali mi cijenimo njihova znamenja, a predsjednik Bulatović se ruga tim znamenjima… Momiru Bulatoviću kažem sa ovog mjesta: Nemaš ti časti ni poštenja ni kao Crnogorac, ni kao predsjednik države”. Tuženi profesor Kilibarda je i na mitingu Narodne sloge, održanom ispred rezidencije Predsjednika Republike, skandirao: “Lopovi, lopovi, Momire lopove, Momire lopove.” Što se tiče časti i ugleda tužioca Svetozara Marovića, tuženi Novak Kilibarda je “kriv zato što je izjavio”: “Nikada u istoriji, slavni Grblje, nije te neko nedostojno predstavljao nego što te danas predstavlja Svetozar Marović… Grbalj je doživio da ga predstavlja najgori Grbljanin u istoriji Grblja… Svetozar Marović ide niz primorje i što mu god pada na pamet laže”.

Kilibarda: Dati Bulatoviću i Maroviću da vode državu isto je što i dati jarcu da čuva ruže

Na pojedinim promotivnim skupovima, precizira se u tužbi, Kilibarda je omalovažavao i Bulatovića i Marovića saopštavajući: “Pogledajte Svetozara Marovića kako plače po primorju. Pogledajte kako kuka Momir Bulatović po opštinama. Đe mu je dostojanstvo predsjednika države?… Dati njima da upravljaju državom isto je što i dati jarcu da čuva ruže”. Lidera liberala Slavka Perovića, koji je ruku pod ruku sa populistom Novakom Kilibardom napadao crnogorske vlastodršce, pored Momira Bulatovića i Svetozara Marovića tužio je i crnogorski premijer Milo Đukanović. Njih trojica na ime pretrpljenih duševnih bolova od lidera Liberalnog saveza potražuju ukupno 263.984 dinara, ili oko 60 hiljada maraka. Kako su tužioci došli do tako precizne cifre, u tužbi ne piše. Tuženi je, precizira se u tužbi, povrijedio čast i ugled tužioca Momira Bulatovića saopštavajući: “To je veliki manipulant… Mi imamo Moma amebu. On je naše prokletstvo… Tuženi je, uz to, ispred zgrade predsjednika Republike skandirao: ‘Lopovi, lopovi, Momire lopove, Momire stidi se, i Momo Sadame… ‘ Na mitingu koalicije Zajedno, održanom u Beogradu, tuženi je izjavio:’Došli smo da vam damo podršku da srušite vašeg Sadama, a mi ćemo dolje onog našeg Momira – amebu’, nastavljajući sa skandiranjem: ‘Dolje ološi’“. Čast i ugled crnogorskog premijera Mila Đukanovića lider liberala Slavko Perović povrijedio je izvikujući: “‘Milo ameba’ i ‘ Milo duduk’… ‘Vidim Momira sa brkatim osmijehom i Mila duduka…”. A čast i obraz predsjednika crnogorskog parlamenta Svetozara Marovića, tuženi je ukaljao izjavljujući: “Nema toga sramotnoga Mila, Sveta, Milice. Zviždite im – lopovi nego što’… ‘Laže i gospodin Sveto Marović kad kaže za mene i gospodina Kilibardu: oni samo jedan drugome pružaju ruke’“
Slavko Perović je, piše u tužbi, zajedno omalovažavao svu trojicu tužilaca saopštavajući: “Hiljade i hiljade mladih, hrabrih ljudi neće najljepši zatvor na svijetu u kom je glavni ključar i tamničar Momir Bulatović, a u tom mračnom poslu pomagali su mu i pomažu Milo Đukanović i Svetozar Marović… Oni su do sada znali da nas pljačkaju, krvavo pljačkaju, a mi smo došli da stavimo tačku na tu krvavu pljačku… Slažem se sa gospodinom Kilibardom kada mi je rekao, dame i gospodo, njihova jedina nacija jeste vlast, strast za novcem, podvala i laž. Danas smo se okupili u Bijelom Polju da kažemo toj prevari, podvali i laži – došao je kraj… U toj izolaciji zdušno mu je pomogla sramna, izdajnička podgorička vlast. Gospodo, na račun te užasne krvi koja je obilježila pad naše drage domovine, na račun naših patnji i muka, oni su se obogatili, stekli krvave i zle pare, a to predstavili kao naš zajednički boljitak. Oteto – prokleto… Nemojte gospodo skandirati bando crvena. Čujte, ona banda crvena – to su bili gospoda. Ovo su ološi i zato sad: ološi, ološi, ološi… Čujte: to nije lopovluk, to je sram. Treba da se stide. To nijesu lopovi – to su ološi… Rekao sam da su lopovi, da su lažovi, da su ološi i stojim iza toga…” Kilibardi je suđenje održano u Nikšiću, a Peroviću na Cetinju. Uoči tih sudskih procesa oglasio se vladajući DPS. “Postoji samo zakonski i sudski put da se spriječi verbalno nasilje gospode Perovića i Kilibarde”, ističe se u saopštenju i preporučuje nezavisnom sudstvu njihovo kažnjavanje “čime bi se dodatno doprinijelo demokratskoj kulturi u Crnoj Gori”. U pristojnoj i prepunoj “velikoj” sali Osnovnog suda u Nikšiću, 6. februara 1997. godine u 11 sati, počelo je suđenje Novaku Kilibardi. Suđenju su prisustvovali brojni novinari, članovi organizacija za zaštitu ljudskih prava, poslanici i pristalice Narodne stranke i Liberalnog saveza. Dok je trajalo suđenje, koalicija Narodna sloga je u centru Nikšića, pred više hiljada građana, organizovala protest pod geslom “Za pravo, čast i slobodu građana”, tako da su u sudnicu dopirali jači aplauzi i povici sa trga.

Uslijedio je šok: sudija Mandić odlučio je da se Bulatović i Marović saslušaju kao svjedoci

Pred sudskim vijećem kojim je predsjedavao Radovan Mandić, mladi sudija čvrste građe i pitomog pogleda, održavalo se pripremno ročište po privatnim tužbama Momira Bulatovića i Svetozara Marovića. No oni se nijesu pojavili u sudnici. Tu je bio njihov advokat Branislav Lutovac. Uslijedila je pravna bitka u kojoj su umjesto političara argumente ukrstili njihovi advokati. Advokat Lutovac potencirao je “duševne bolove velikog trajanja i intenziteta” njegovih klijenata. Na pitanje sudije Mandića: kako su se ti bolovi manifestovali kod njegovih klijenata Bulatovića i Marovića, Lutovac je precizirao da se radi o “ljutnji, zabrinutosti i nelagodnosti jakog intenziteta”. Nikšićki advokat Labud Šljukić, branilac tuženoga Novaka Kilibarde, osporio je navode tužbe da je njegov klijent povrijedio čast i ugled Bulatovića i Marovića, tvrdeći da je Kilibarda, u žaru političke borbe, napadao samo političku ličnost tužilaca, ali ne i njihovu ličnu i porodičnu čast, kako oni tvrde.
Advokat Šljukić naglašava da političari moraju imati mnogo viši prag tolerancije, citirajući sve ružne izjave koje su tužitelji Momir Bulatović, Svetozar Marović i Milo Đukanović dali o tuženima Novaku Kilibardi i Slavku Peroviću tokom kampanje: “Nije Crna Gora zaslužila da ima ni njih takve kakvi jesu, a kamoli da oni o njoj pričaju pred svijetom… Predlažem Novaku Kilibardi da napravi jedan veoma koristan eksperiment: neka pređe u Hrvatsku preko Debelog brijega, pa će vidjeti ko se pita sa granicom. S obzirom na njegove najnovije političke stavove, više mu prijeti da ostane tamo, nego da se vraća ovamo…”, siktao je osvetoljubivi “brkica” Momir Bulatović. Prefinjeni Svetozar Marović je, kao i uvijek, mnogo suptilniji: “Postoji jedna mržnja i dva lidera koji se drže za ruke. Mi nemamo ni vremena ni razloga da učestvujemo u izlivima njihove međusobne ljubavi… Jedan pomalo frustrirani, nažalost izgubljeni i sve manje kontrolisani profesor skače po kotorskim ulicama… U gospodinu Kilibardi već odavno čuči gospodin Perović. On ga je sad otkrio, ovih dana”. Milo Đukanović ka britva siječe mrske vođe opozicije: “Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije izvitoperene političke ličnosti, bivši Crnogorac i bivši Srbin… A Crnogorci kukavicama i bjeguncima nikada nijesu dali pravo da ih predvode… U tome, po isključivosti i vulgarnosti, prednjače bivši Crnogorac i bivši Srbin, Perović i Kilibarda… Kao što su sebe konvertovali iz Srba u antisrbe, iz Crnogoraca u anticrnogorce… Nijesu naučili osnovnu lekciju iz istorije da narod prepozna zlo domaće i da će ovoj prolupanoj bratiji stati za vrat 3. novembra… Lideri Narodne sloge, zbog vlastitih političkih košmara i gubitničke agonije, tragično nemoćni da utole svoju pohlepnu glad za vlašću, kao da su ustanovili novu sociopatološku disciplinu…”. Novak Kilibarda pažljivo prati -proces sa optuženičke klupe. Sudija ga je nešto priupitao, a on poče da vrda, trepće očima i zavrće pogledom. “Viđi kume, Novak trepće, a kad trepće znači nešto laže”, iz publike šeretski dobacuje Slavko Perović jednom od poslanika Narodne stranke. Kilibardu brane i beogradski advokati Borivoje Borović i Miloš Grujić. Borović u ime odbrane traži psihijatrijsko vještačenje tužilaca, kako bi se utvrdilo da li su Bulatović i Marović doista pretrpjeli duševne patnje. “Ako jesu, onda se mora utvrditi da li su i dalje sposobni da vrše državne poslove”, zabrinuto konstatuje Borović. Psihijatrijskom vještačenju tužilaca žestoko se suprotstavlja advokat Lutovac, Bulatovićev i Marovićev opunomoćenik. Oštro se protivi i zahtjevu odbrane da se na sudu pojave Bulatović i Marović kako bi se provelo izvođenje dokaza. A onda pravi šok: na opšte iznenađenje mlađani sudija “mrtav – hladan” Mandić donosi odluku o saslušanju Bulatovića i Marovića u svojstvu svjedoka, upozoravajući na posljedice u slučaju njihovog neodazivanja sudu. Osmog dana nakon prvog ročišta, stvari dolaze na svoje mjesto: pravdoljubivi sudija Radovan Mandić obavijestio je pismenim putem Miomira Perunovića, predsjednika Osnovnog suda u Nikšiću, da odustaje od suđenja Novaku Kilibardi.

Nakon odluke o saslušanju Marovića i Bulatovića sudiju Mandića je “drugarski” posjetila policija

Šta je to natjeralo hrabrog i perspektivnog sudiju da odustane od najatraktivnijeg predmeta u svojoj karijeri? Odmah nakon prvog ročišta, na sudiju Mandića vršen je pritisak da povuče rješenje o pozivanju Bulatovića i Marovića na sud i sprovođenju dokaznog postupka o duševnim patnjama tužilaca. Od Mandića su traženi i spisi sa suđenja Kilibardi koje je, navodno, trebalo dostaviti ekspertima Momira Bulatovića. Sudiju su “drugarski” posjetili i inspektori tajne policije. No, on nije bio voljan da promijeni rješenje, niti da bilo kome ustupi svoje spise. Uslijedili su anonimni telefonski pozivi, prijetnje, ucjene. “Ako oslobodiš Kilibardu, loše ti se piše. Pazi, imaš đecu”, poručivano je sudiji Mandiću. U međuvremenu, dok se nalazio u Nikšiću, njegov podstanarski dom u Podgorici posjetili su inspektori SDB-a. Sagovornici su im bili sudijina žena i đeca. Početkom marta Novak Kilibarda, okružan šestoricom biranih advokata, ponovo sjeda na optuženičku klupu. Pred novim sudskim vijećem nastavilo se staro suđenje. Umjesto sudije Radovana Mandića, sudskim vijećem predsjedava Miomir Perunović, predsjednik Osnovnog suda u Nikšiću.
Porotnici: penzionisani policajci. Suvonjavi i prosijedi sudija, oštrih crta i energičnih pokreta, okružen dvojicom pospanih porotnika, daje znak za početak suđenja. Otpoče strašna bitka između zaštitnika lika i djela predsjednika Bulatovića i Marovića i Kilibardinih advokata. Šestorica britkih branilaca, prije nego što su zatražili izuzeće kompletnog sudskog vijeća, naprosto su grogirali sudiju Perunovića. Advokata Strahinju Kastratovića posebno je zanimalo da li je sudija Miomir Perunović član vladajućeg DPS-a, ali sudija nije smio, ili nije htio, da negira da je član vladajuće stranke. “S obzirom na činjenicu da su Bulatović i Marović čelni ljudi te stranke”, konstatovao je Kastratović, “sudija ne može biti nepristrasan i to je još jedan dokaz da je ovdje u pitanju klasični politički proces, a ne građanski spor”. “Ako je sudija Mandić izuzet samo zato što je donio rješenje da se Bulatović i Marović pojave na sudu, onda to govori da se ovdje uspostavlja sistem nedodirljivih”, zasmoči advokat Miloš Grujić. Nervozni sudija Perunović, u natezanju sa advokatima, poče da crveni, prijeti kažiprstom i da tuženu stranu naziva “opozicijom”, ali ga je advokat Kastratović upozorio da to ne čini, “jer je i to valjan razlog za traženje njegovog izuzeća”.
Sudija je prestao da vrti prstom, ali je pribjegao novoj strategiji: kad god bi advokatima dao riječ, tražio je od njih da se nanovo predstavljaju, pravdajući se time da ne pamti njihova imena. No, nakon što je elokventni advokat Borović konstatovao da sudija Perunović pati od amnezije, i zbog toga zatražio njegovo izuzeće, sudiji se, naprečac, vratilo pamćenje. U veoma naelektrisanoj atmosferi sudija prekida suđenje i zakazuje novo ročište za 7. mart, ne obazirući se na upozorenje advokata “da od trenutka kada je zatraženo njegovo izuzeće, on više ne može da provodi bilo kakvu procesnu radnju”. Brzo dođe i taj 7. mart. Na zakazanom ročištu nije se pojavio tuženi Kilibarda i njegovi branioci, jer je njihov klijent učestvovao na antimiloševićevskim demonstracijama u Beogradu. U gotovo praznoj sudnici bilo je nekoliko poslanika Narodne stranke, predstavnik ambasade Velike Britanije u Beogradu, dvojica inspektora crnogorske tajne policije, trojica novinara i nekoliko radoznalaca. U takvoj atmosferi advokat Lutovac je zvanično predložio sudiji Perunoviću da se glavna rasprava održi u odsustvu tuženoga Kilibarde i njegovih branilaca. Lutovac je svoj zahtjev obrazložio “ukupnim ponašanjem tuženoga Kilibarde i njegovih advokata, njihovim odugovlačenjem postupka i zloupotrebom procesnih ovlašćenja”. Sudija je po kratkom postupku uvažio zahtjev tužioca. Prije početka glavne rasprave, sudija Perunović je uručio Lutovcu rješenje predsjednika Višeg suda u Podgorici, kojim se odbija zahtjev tuženoga i njegovih branilaca za izuzeće predsjednika vijeća sudije Miomira Perunovića.

Kilibarda je iza Slavka Cetinjanima mahao ne baš upadljivo sa tri podignuta prsta

Sudija potom čita pismeni odgovor Novaka Kilibarde, u kojem osporava ključni navod tužioca Momira Bulatovića: “Nemaš ti časti ni poštenja, ni kao Crnogorac ni kao predsjednik države”. “Momir Bulatović jednom prilikom je rekao da su cijevi pljevaljskih Muslimana okrenute na pljevaljske Srbe (vrijeme Čeka Dačevića), a drugi put, kad se promijenila si-tuacija na frontovima u BiH, rekao je da su pljevaljski muslimani bili ugroženi od Srba. Gospodin Bulatović jednom je rekao da ima čast što su crnogorski vojnici borci na hercegovačkim i hrvatskim frontovima, a drugi put je izjavio nešto sasvim obrnuto. Bulatović je dva puta dobio izbore obećavajući da će Prevlaka pripasti Crnoj Gori, a Prevlaka je izgubljena. Gospodin Bulatović je prilikom trinaestojulske proslave na Grahovu rek-ao da je kraljevska vojska (što će reći četnici) rodoljubiva formacija koja se borila za svoje ideale, da bi iduće godine u ‘Vili Gorica’, kad mu je ustrebalo, rekao da svi oni koji misle da se sa te kraljevske vojske može skinuti žig izdaje treba da znaju da prvo treba rehabilitovati Musolinija i Hitlera… Riječju, može se navesti bezbroj primjera Bulatovićeve nedosljednosti koja nije svojstvena ne samo galeriji slavnih vladalaca Crne Gore, nego ni normama ozbiljnog političara u civilizaciji kojoj pripadamo. Prema tome ja nijesam govorio o časti i poštenju Momira Bulatovića u okvirima njegovog porodičnog, bratstveničkog i građanskog života, nego samo kao karakteristiku njega kao predsjednika države koja nikad u istoriji nije imala nedosljednijeg državnika”, prigovara prevrtljivom Momiru Bulatoviću politički stameni Novak Kilibarda. Ali ništa nije pomoglo. Bez sprovođenja dokaza i bilo kakvog vještačenja duševnih boli tužilaca, sudija Miomir Perunović osudi Novaka Kilibardu da Momiru Bulatoviću isplati 55 hiljada, a Svetozaru Maroviću 30 hiljada dinara odštete. S mirnoćom pravednika i glasom svještenika sudija Perunović je objasnio “da dosuđeni iznos ne predstavlja cijenu časti i ugleda tužilaca, već se njime postiže izvjesna radost koja ulazi u njihov život, i satisfakcija za bol koju su preživjeli”. Dok je sudija čitao presudu, poslanici Narodne stranke su mu okrenuli leđa. “Presuda govori o režimu”, reče Kilibarda po povratku iz Beograda, “ali meni nije žao režima, nego mi je žao sudstva… Sve što sam rekao o ovom režimu ponavljam i dodajem: o građanskim ličnostima nijesam govorio, nego o ljudima koji stoje na čelu jednoga lopovskog režima i mafijaškog režima.”
Još drastičniji primjer uskraćivanja prava na pošteno suđenje predstavljalo je suđenje Slavku Peroviću, lideru Liberalnog saveza Crne Gore i potpredsjedniku Liberalne internacionale, koga su zbog povrede časti i ugleda tužili Momir Bulatović, Svetozar Marović i Milo Đukanović. Poslije Haruna Hadžića, Aćima Višnjića i Novaka Kilibarde, ovo je četvrti crnogorski opozicioni političar koji je voljom čelnika vladajuće stranke sjeo na optuženičku klupu.
Lideru liberala suđenje je počelo tri dana kasnije, 10. marta, u Osnovnom sudu na Cetinju. Nadležni su potpredsjedniku Liberalne internacionale organizovali suđenje u nekoj maloj i zapuštenoj prostoriji koja je više ličila na poveću ostavu nego na sudnicu i u kojoj je bilo samo 16 stolica. Revnosni policajci su u sudnicu propustili tuženoga, njegove advokate i akreditovane novinare. Perovića je branila ista ekipa advokata koja je branila i Kilibardu. Mjesta u sali nije bilo za republičke poslanike, članove Crnogorskog helsinškog komiteta, brojne neakreditovane novinare. Policajci su provocirali poslanika Novaka Kilibardu tražeći od njega da pokaže ličnu kartu. Sudija Svetozar Laličić, predsjednik sudskog vijeća, šestoricu Perovićevih advokata je vrlo domaćinski dočekao: ponudio im je samo jednu stolicu. Kada su se advokati požalili da nemaju gdje da sjednu, sudija im je ponudio mjesto na optuženičkoj klupi. Pošto su advokati odbili takav velikodušni gest sudije Laličića, on im je predložio da stoje. “Nedopustivo je, gotovo sramno, za jedno pravosuđe da grupu uvaženih advokata jednog uvaženog predsjednika jedne uvažene političke stranke ostavljate da stojimo i gurate nas na optuženičku klupu”, protestovao je beogradski advokat Strahinja Kastratović.
Umjesto da naloži da se advokatima donesu stolice nalickani sudija Laličić, gladeći svoje pažljivo njegovane br-kove, okrenuo se prisutnima i od njih zatražio da se legitimišu. Kada su to oni odbili, pitajući ga s kojim pravom to on od njih traži – sudija Laličić prekida suđenje i novo ročište zakazuje za sljedeći dan. Istoga dana održan je i veliki protestni miting opozicije na Cetinju, takođe pod geslom “Za pravo, čast i slobodu građana”.
Kilibarda je, iza Slavkovih širokih pleća, Cetinjanima mahao, ne baš upadljivo, sa tri podignuta prsta. Narednog dana kada su već i “vrapci znali” da se Perović i njegovi advokati, zbog učešća u antimiloševićevskim demonstracijama u Beogradu, neće pojaviti na sudu, za sudnicu je određena velika i lijepa sala Skupštine opštine Cetinje, sa preko dvije stotine mjesta.

Postoje sudski predmeti koje istorija bilježi i koji će jednom svjedočiti o prirodi režima

Suđenje se odvijalo po nikšićkom scenariju. Glavna rasprava je održana u odsustvu Perovića i njegovih advokata. Pošto je pročitao tužbu protiv Perovića, punomoćnik Branislav Lutovac se, ničim izazvan, u stilu Muhameda Alija, pohvalio: “Šestorica Perovićevih advokata nijesu bila u stanju da ukrste koplja sa mnom”. Sudija Laličić je pogledao “potkočenog” Lutovca i pročitao pripremni podnesak koji su podnijeli šestorica Perovićevih advokata: “Možda je sasvim besmisleno bilo što raditi u ovom predmetu. Besmisleno je izlagati svoja, i pravna, i činjenična gledanja na sadržinu ove građansko-pravne stvari. Uzaludno je truditi se, predlagati i objašnjavati, kada je posve jasno da je stvar već presuđena onako kako su to tužioci htjeli. Međutim, postoje sudski predmeti koje istorija bilježi i koji će jednoga dana svjedočiti o prirodi jednog režima, čednosti i poštenju sudija i sudova. Postoje, dakle, predmeti koji prstom upiru na ljude, na njihova djela”, konstatovali su advokati.
Sudija Laličić trebalo je da 14. marta, u istoj sali, saopšti presudu u slučaju “Momir Bulatović, Svetozar Marović i Milo Đukanović protiv Slavka Perovića”. Na ulazu u zgradu i oko zgrade Suda jako policijsko obezbjeđenje, koje je podsjećalo na okupaciju. Čarke su počele veoma brzo. Prije ulaska Slavka Perovića u sudnicu, policijsko obezbjeđenje bez ikakvih problema propušta advokata Branislava Lutovca i dvojicu njegovih tjelohranitelja, policajaca u civilu. Kada je u salu ulazio Perović, policajci ne dozvoljavaju da uđu i njegovi tjelohranitelji. Već dobro iznervirani Perović od policajaca traži objašnjenje zašto se u veliku i praznu salu ne puštaju njegovi tjelohranitelji, novinari, prijatelji, rodbina. Poslije kraće rasprave policajci upornog Perovića upućuju na sudiju. Perović dugim korakom brzo stiže do sudijskog stola. Pita sudiju: “Zašto ne dozvoljavate da u sudnicu uđu svi zainteresovani kada mjesta ima dovoljno, a suđenje je javno?” Sudija je nešto odgovorio, ali se zbog nastale galame dobro nije čulo šta je rekao. Tada revoltirani Perović pita sudiju: “Je li ovo moja presuda?, pokazujući na fasciklu punu papira na stolu ispred njega. “Jeste”, odgovori sudija. Perović munjevito ščepa podeblju fasciklu, začuđujuće je lako pocijepa u četiri dijela i manirom vrhunskog rukometaša s tim papirima opali sudiju po nosu, okrenu se i pođe ka izlazu. Sudija Laličić, zapapričenog nosa i bijesnog pogleda, glasno prijeti: “Peroviću, vidjećemo se poslije suđenja”. No, Perović nastavlja svojim putem i ne okrenuvši se. Sudija se potom sabrao i pozva sudsko vijeće da ustane. “Sve ste vidjeli”, rekao je, pokupio pocijepane papire i pognute glave napustio sudnicu. Šta je natjeralo Slavka Perovića, lidera crnogorskih liberala, potpredsjednika Liberalne internacionale, pravnika i bivšeg javnog tužioca, da pocijepa presudu i sa njom gađa sudiju? “To što je uradio sudija Laličić, to nije zabilježeno u analima sudske prakse. Znate, moja pokojna majka odgovarala je pred italijanskim sudom zbog toga što je ustanicima prenosila oružje. Italijanski sud je ispoštovao proceduru koju su predviđali tadašnji italijanski zakoni. Tako se ponašao i njemački sud. Razumijete: ovdje se radi o flagrantnom kršenju elementarnih pravnih uzusa. Sudija Laličić je falsifikovao svoju odluku da odlaže pripremno ročište. Na pripremnom ročištu se ne može donijeti presuda. Sve je bilo ekspresno. Sama činjenica da je čitav postupak trajao desetak minuta govori o namjeri gospode Bulatovića, Marovića i Đukanovića da potpuno unište i zatru svaku opozicionu misao u Crnoj Gori i da ostvare svoj veliki plan o višedecenijskoj vladavini… Ta presuda je bačena u lice čovjeku koji je ponizio časnu ulogu sudije, koji nije imao ‘č’ od časti i ljudskosti”, grmio je Perović. Crnogorski ministar pravde Duško Lalićević osudio je Perovićev postupak: “Svaki napad na sudiju je napad na državu i njen pravni sistem”. Predsjednik Vrhovnog suda Crne Gore Ratko Vukotić otišao je i korak dalje: javno je pozvao državnog tužioca da reaguje, kvalifikujući Perovićevo ponašanje kao “atak na sud, na vlast i na državu”. “To uopšte nije bio atak na državu, jer država u Crnoj Gori ne postoji. To je bio atak na njihovu privatnu i partijsku državu. Ovđe je sve laž, suština je mnogo gora nego ‘48. godine, samo nam fale logori. Sramotna je činjenica da sam ja osamdeset treći kome ova vlast organizuje politički proces, a da gospoda Bulatović, Marović i Đukanović i dalje zavaravaju zapadni politički faktor kako su oni neke navodne demokrate”, replicirao je medijski izolovani Perović u “Monitoru”: Međutim, u ovaj sudsko-politički skandal umiješao se međunarodni faktor. Zvaničnici zapadnih zemalja osudili su političke procese koji se vode protiv opozicionih lidera u Crnoj Gori. Zahvaljujući tom pritisku, oba suđenja su obustavljena, pa pravosnažne presude nijesu izrečene Slavku Peroviću i Novaku Kilibardi, liderima Narodne sloge.

Bulatović o Đukanoviću: Ja se čudim odakle tom mladom i dragom čovjeku tolika energija

Sedam godina nakon što su “mladi, lijepi i pametni” izveli, u Miloševićevoj režiji, tzv. AB revoluciju u Crnoj Gori, odnosi na crnogorskom Dvoru izgledali su veoma idilično. “Premijer Milo Đukanović radi zaista težak posao i ja se čudim odakle tom mladom i dragom čovjeku tolika energija. Ja mislim da u Crnoj Gori nema spretnije i snažnije ličnosti koja bi obavljala taj posao, i mislim da ćemo uspjeti da ga nagovorimo da prihvati još jedan mandat”, hvalio je predsjednik Momir Bulatović svoga druga Mila.
Šta je Momir stvarno mislio o Milu može se pročitati u njegovoj knjizi “Pravila ćutanja”: “ Milo Đukanović nikada nije pokazivao volju da svoje suštinsko obrazovanje podigne na veći nivo. Nije čitao knjige, ni stručnu literaturu. Nije učio strane jezike, niti ikada sjeo za računar… Govorio je jednostavno, odlučno i oštro (nadimak ‘ Milo britva’)… Imao je izraziti ‘psihološki dar za prikrivanje’, odnosno bio je najubjedljiviji onda kada bi sakrivao neki podatak ili činjenicu. Narodski rečeno, savršeno je lagao i to do mjere u kojoj bi i sam povjerovao u svoje konstrukcije”.
Pola godine kasnije, krenula je neizbježna bitka između neiskrenih prijatelja, Momira i Mila, koja će eskalirati raspadom vladajuće partije u Crnoj Gori i krvavim političkim ratom između nekadašnjih najboljih drugova. Dok se Đukanović oslanjao na podršku demokratskog dijela Crne Gore i demokratskog svijeta, Bulatovića je bezrezervno podupirao zločinački par sa Dedinja, Slobodan Milošević i Mirjana Marković. Za razliku od svoje supruge Mirjane i kućnog ljubimca Momira, Slobo nije javno napadao Mila, ali je o njemu nije imao lijepo mišljenje: “‘Znaš li ti, Momčilo Perišiću, koliki je izdajnik ovaj Milo Đukanović’, upitao je, u jednom trenutku, Slobodan Milošević načelnika Generalštaba. ‘Znam gospodine predsjedniče, možda i bolje od Vas, jer su moje informacije potpunije’, spremno je uzvratio general Perišić. ‘E, onda pamet u glavu i pazi što pred njim pričaš. Sve što njemu izgovoriš kao da si odmah poslao u štab NATO-a..’“, savjetovao je i upozoravao predsjednik Milošević”, svjedoči Momir Bulatović u svojoj knjizi.
Petog oktobra 1997. godine, nekadašnji nerazdvojni prijatelji kreću u osvajanje crnogorskog trona s jednakom odlučnošću, snagom i obostranom mržnjom. To nije bila uobičajena politička borba za predsjednički tron, puna žara, malih smicalica i velikih političkih gafova, već prljava ulična tuča između dvojice zakrvljenih prijatelja, sa mnogo niskih i podmuklih udaraca. U igri je bio veći ulog i od same predsjedničke fotelje – sopstvena sloboda. Vodila se gola borba za preživljavanje, jer je gubitnika čekao zatvor. Tokom predsjedničke kampanje osvetoljubivi Momir nije ni krio da priprema teren za Milovo hapšenje oštro optužujući Đukanovića i njegove najbliže saradnike za kriminal i korupciju. No, stvari krenuše drugačijim tokom: Milo Momira obali na pleća, ali se ovaj nije predavao. U hladnoj i dramatičnoj noći između 14. i 15. janura 1998. godine otpočeo je puč gubitnika Momira Bulatovića, ali je crnogorska policija spriječila “demonstrante” da nasilno zauzmu zgradu Vlade Crne Gore. Da su razbješnjeli pobunjenici osvojili tu “kotu” i dokopali se Mila Đukanovića, on ne bi bio uhapšen, već linčovan. Zahvaljujući kompaktnosti i snazi crnogorske policije, Milo je spasio glavu, a poraženi Momir preuzeo je lidersku poziciju Socijalističke narodne partije, najjače opozicione stranke u Crnoj Gori. A to je značilo i novo ćeranje po Crnoj Gori.
Nekoliko mjeseci nakon propalog puča, a tri dana uoči njegovog rođendana, svrgnutom crnogorskom predsjedniku stigla je rođendanska čestitka: Osnovni tužilac u Podgorici podigao je optužnicu protiv Momira Bulatovića. Bivšeg crnogorskog predsjednika ne tuže zbog toga što je slijepo slijedeći Slobodana Miloševića, nesojski odveo Crnu Goru u besprizorni rat u Hrvatskoj, u kojem je poginulo blizu dvije stotine njenih građana; ne optužuju ga ni zbog nezakonite i tragične deportacije više od stotinu bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, koji su završili pod nožem boraca Radovana Karadžića; ne terete ga ni zbog višegodišnje anticrnogorske politike, veleizdaje, korupcije, već zbog toga što je tokom svoje crne vladavine jednaest građana nezakonito abolirao!
Zamjenik osnovnog tužioca u Podgorici, Vesna Jovićević, podiže optužnicu “protiv Momira Bulatovića, od oca Save i majke Sofije, rođene Komad, rođenog 21. septembra 1956. godine u Beogradu, sa prebivalištem u Podgorici, u ulici Beogradska – Gorica C, oženjenog, oca dvoje djece, magistra ekonomije, vojsku služio u Sarajevu 1983. godine, zato što je kao službeno lice – Predsjednik Crne Gore – postupajući protivno Zakonu o pomilovanju u više navrata prekoračio granice svog službenog ovlašćenja na način što je donio sedam odluka o pomilovanju, čime je izvršio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja”. Bulatović je optužen da je tim odlukama pomilovao 11 osuđenih osoba koje na to nijesu imale pravo, tako što im je “izrečene kazne zatvora zamijenio uslovnim”. Radi se o ljudima osuđenim zbog razbojništva, pokušaja ubistva, ubistva ili izazivanja saobraćajnog udesa sa smrtnim posljedicama.

Bulatović se pržio na sopstvenom ulju jer je baš on dao zeleno svjetlo za politička suđenja

“Kako su sva pomilovana lica izvršila krivična djela za koja je kao najmanja kazna propisan zatvor u trajanju od tri ili više godina, to se tim licima izrečena kazna nije mogla ublažiti ispod jedne godine, a samim tim ni zamijeniti uslovnom osudom”, precizira se u optužnici. Vladimir Šušović, državni tužilac Crne Gore, istovremeno je pokrenuo i drugi krivični postupak protiv bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića, koji je obuhvatio i njegovog partijskog kolegu Zorana Žižića, saveznog poslanika Slobodana Vujoševića i Božidara Bojovića, lidera Srpske narodne stranke. Sve njih tužilaštvo tereti zbog toga što su bili u Organizacionom odboru podgoričkog protestnog mitinga, koji je “rezultirao krvavim događajima i pokušajem rušenja legalne crnogorske vlasti”.
Pokretanju ovog postupka prethodila je sjednica crnogorske Vlade na kojoj je, sa zakašnjenjem od punih osam mjeseci, zaključeno da “taj događaj, predstavlja narušavanje javnog reda i mira kojim se pokušala destabilizovati bezbjednosna situacija u Crnoj Gori, uz postojanje osnovane sumnje za krivičnu odgovornost organizatora koju ocjenjuje državni tužilac”. Da ne bi bilo dvojbe ko su organizatori propalog puča, Vlada je konstatovala: “Okupljeni građani predvođeni Momirom Bulatovićem i Božidarom Bojovićem, kao i drugim članovima Organizacionog odbora krenuli su prema zgradi Vlade pokušavajući da nasilno uđu u taj objekat, pri čemu su kamenicama i šok bombama napali policiju”. U saopštenju sa te sjednice, sročenom kao optužnica, precizira se da su na jednu policijsku jedinicu pobunjenici “pucali iz vatrenog oružja i bacili više eksplozivnih naprava, te da je tom prilikom ranjeno 46 policajaca i starješina”. Uzvratila je Socijalistička narodna partija: “Vlast u Crnoj Gori, svjesna svoje nesposobnosti i suočena sa činjenicom da se u Crnoj Gori živi sve gore, ponovnim aktuelizovanjem januarskih mirnih protesta pokušava izbjeći svoju odgovornost”, kontrirali su Miloševićevi pacifisti u Crnoj Gori. Momir Bulatović se pržio na sopstvenom ulju, jer je baš on, i to u svojstvu crnogorskog predsjednika i uz klimoglav najbližih saradnika, davao zeleno svjetlo za brojna politička suđenja u Crnoj Gori, na kojima se često pojavljivao i u ulozi tužioca. A “ko se mača lati od mača i gine”. Zla ura čekala je sada Momira Bulatovića, ali ga je od sigurnog zatvora spasio njegov gazda – Slobodan Milošević. “Veliki Sloba” je, već ranije, svog “malog Momu” postavio za premijera SR Jugoslavije, tako da je Mali Moma stekao savezni imunitet, na koji Milo, “taj dragi čovjek” nije mogao da utiče. I drugi Bulatovićevi optuženi saborci su zahvaljujući svom statusu saveznih poslanika stekli imunitet, tako da od tog suđenja nije bilo ništa.
A crnogorska reformska vlast je, trenirajući strogoću, planirala da pored saveznog premijera Momira Bulatovića na optuženičku klupu privede i njegovog partijskog kolegu Danila Vuksanovića, vicepremijera savezne Vlade i poslanika crnogorskog parlamenta. Osnovni tužilac u Podgorici podnio je tužbu protiv agresivnog i bučnog poslanika Danila Vuksanovića, jer je “javno izložio poruzi predsjednika Crne Gore”, tako što je na zasjedanju crnogorskog parlamenta izjavio da su “svi lopovi u Crnoj Gori glasali za Mila Đukanovića”, čime je “izvršio krivično djelo povrede ugleda Republike Crne Gore”.
Vuksanović je optužen i da je povodom zahtjeva za skidanje njegovog imuniteta na istoj sjednici crnogorskog parlamenta, u istom govoru, za višeg tužioca Božidara Vukčevića i zamjenika višeg tužioca u Podgorici Zorana Piperovića “iznosio neistine što može škoditi njihovoj časti i ugledu”. “Taj zahtjev vrvi od laži, neistina i netačnosti… Zbog toga stoji još jedna sramna konstatacija višeg tužioca… Čast mnogim ljudima, ali ja vas uvjeravam da ovi što rade ovo, rade iz nekog golog političkog interesa ili pukog poltronstva prema vlasti. I to je sramno, to nije dostojanstvo ove Crne Gore… I ovo što je napisao viši tužilac je laž”, branio se Vuksanović, ali su i ove njegove riječi izrečene iza skupštinske govornice, uzete kao dokazni materijal da je počinio “krivično djelo klevete”. Iako po crnogorskom Ustavu poslanik ne može odgovarati za ono što govori u crnogorskom parlamentu, Vuksanović se našao u ulozi optuženog. U pitanju je bilo očigledno ponavljanje slučaja poslanika Aćima Višnjića, ili preciznije: disciplinovanje nepodobnih opozicionih političara. Vuksanović je, zapravo, požnjeo ono što je sijao, jer je bio dio glasačke mašinerije DPS-a, koja je neustavno skinula poslanički imunitet poslaniku Aćimu Višnjiću.
Smatrajući da nepodobnim opozicionim poslanicima “svaka izgovorena riječ vuče batinu”, vlast je imala dobru volju da sankcioniše zapaljive govore poslanika Danila Vuksanovića u crnogorskom parlamentu, no za razliku od Aćima Višnjića, on nije navukao zatvorske cipele u Spužu. Tužilaštvo nije uspjelo da Vuksanovića izvede pred sud, jer je pored crnogorskog poslaničkog imuniteta on posjedovao i imunitet potpredsjednika Savezne vlade. Epilog: slučaj prevaspitavanja teškorječivog poslanika i saveznog vicepremijera stavljen je ad akta.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


five × three =