Četiri sata pakla, iz ratnog dnevnika Milije R. Vlahovića – Vojin Božović


Vojin Božović
IZ RATNOG DNEVNIKA MILIJE R. VLAHOVIĆA, UČESNIKA PLjEVALjSKE BITKE, DECEMBRA 1941. GODINE


Četiri sata pakla

Poslije 63 godine, zahvaljujući Mošu Vlahoviću iz Trmanja, dio dnevnika Milije R. Vlahovića, u kom se opisuju strahote prvih decembarskih dana ’41. u Pljevljima i okolnim selima u borbama sa Italijanima, ugledao svjetlost dana. Herojstvo Vuka D. Vlahovića i Milivoja D. Bulatovića. Autor poginuo 42. u Bosni

Prošle su 62 godine od tog Aranđelovdana, 21. novembra 1941. godine kada je mlađani Milija Radosava Vlahović iz Trmanja, zajedno sa rođacima – Dušanom, Dunjom, Dragišom, Vukom, Dragutinom… – s pjesmom iz rodnog sela pošao u Manastir Morača. Tu su se pridružili drugovima iz više mjesta i spremali za borbu. Tada je Milija počeo svoj dnevnik. Pisao je svakog dana, do 25. februara 1942. g. Prethodnog dana su predanili u selu Obalj, blizu Neretve, koju nijesu mogli od nevremena preći (preplivati). Tu dnevnik prestaje, jer u sledećem pokretu jedinice Milijuje neprijateljski metak, probivši i dnevnik, pogodio u srce…
„… 30. novembra (nedjelja) krenuli smo iz s. Ljeljanica i kroz dva sata stigli na položaj kod Pljevalja, bili u rezervi radi napada na Pljevlja…”
„…1. decembar (ponedjeljak) oko dva sata noću počinje napad. Čuju se topovi, bacači, mitraljezi, puške, bombe, razni uzvici. Neprijateljski – talijanski reflektor obasjava položaje, biju topovi, u samom gradu vri kao u Paklu, strahota. Dočekuju se ljudi na nosila, ranjavaju se, ginu, viču razne uzvike „ura”, „smrt fašizmu”, „napred” itd. Ovakvo stanje traje četiri sata… Naša četa dobija zadatak da izvrši upad u Pljevlja, krećemo svi uz brdo zvano Golubinje… Srijećemo teško i lako ranjene. Neko dovikuje „Odstupaj”. Nastaje komešanje. Neki neće da odstupe, nazivaju drugove da se vrate. Vidiš kako Vasojević ranjen u nogu pjeva i hoće u grad. „Tamo su mi drugovi”, veli i ode. Neki su ga zadržavali, ali uzalud…
.. Već je dan. Talijanski topovi biju kao grom. Nekima to ne smeta, vraćaju se da spasu svoje drugove. Mnogi se više nijesu vratili – poginuli su… Kad je borba djelimično prestala moja četa (Prva gornjo-moračko-rovačka) određena je za zaštitu jedinica koje se povlače iz Pljevalja…”
„U samu zoru bio sam na položaju u zvano „Golubinje”. Sa mnom je bio iz moej jedinice jedino Vuko D. Vlahović i Milivoje D. Bulatović. Oni su tog STRAŠNOG momenta pokazali nevjerovatnu hrabrost i požrtvovanje. Borba u gradu nije još prestala. Mnogi su poginuli ili izgorjeli u kućama ne htjeći da se predaju. Bilo je ranjenika koji su odbili da ih iznose „ja sam smrtno ranjen, ostavi me, spasavaj druge i svoju glavu”. Naprezali su se i posljednjom snagom klicali „Živjela sloboda”. Mnogima je to bilo posljednje na usnama, da bi ispustili potom svoju hrabru i plemenitu dušu…”
Pomenuti Vuko Dragiše Vlahović je preživio strahote i golgote NOR-a. Kao borac Prve proleterske brigade, od osnivanja u Rudom je u njenom sastavu. Učesnik je Igmanskog marša, bitaka na Neretvi gdje je teško ranjen, ali se vratio u borbi. Građani Ruda su ga proglasili počasnim građanom svoga grada. Obavljao je odgovorne dužnosti. Umro u 87. godini.
Autor feljtona, podoficir bivše jugoslovenske vojske, bio je osvjedočeni protivnik fašizma. Hrabar, vispren, omiljen kod boraca. Kada su se njegovi drugovi dokopali Foče, 9. marta 1942. godine, poslali su pismo u Trmanje. Među njima je bio i Vuko koji je dnevnik u originalu sačuvao (i danas se vidi da je kroz vremenom požutjelu hartiju, prošao metak i zaustavio se u Milijinom srcu). Kada je 1990. godine umro, brigu o dnevniku je preuzeo njegov sin Mošo koji je odlučio da se njegove stranice, eto poslije pune 63 godine otvore, povodom te godišnjice bitke na Pljevljima, na stranicama liste Pobjeda.
„Dragi striko,
Možeš misliti kako mi je teško što ti baš ja moram saopštiti gubitak svog najomiljenijeg sina i mog brata i druga u borbi. On je poginuo kao junak voljen i omiljen od nas svih ljudi, drugova, kao jedan od najhrabrijih i najboljih boraca i vojnika. Sahranjen je u mjestu Ulogu (kod Kalinovika, u Bosni)… Ponosi se dragi striko što si imao ovakvog sina i nemoj tugovati što ga nema živog jer mi umiremo s pjesmom…”
U potpisu „Vaši Dušan, Vuko, Vojo, Dragutin i Dunja”
Prazno parče hartije bilo je u džepu zajedno sa bilješkama o jednom herojskom vremenu, o jednom djeliću tog vrmena. Danas je sastavni dio ratnog dnevnika Milije Radosava Vlahovića.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


18 − 3 =