Kako su i zašto saveznici spriječili povratak kralja Nikole u Crnu Goru – Časopis Istorijski zapisi iz 1988.g.


O diplomatskim igrama velikih sila koje su odlučivale o sudbini crnogorske dinastije, pa i države Crne Gore, iz časopisa Istorijski zapisi broj 3-4 za 1988. godinu, prenosimo članak ”Zahtjevi kralja Nikole da se vrati u Crnu Goru i stavovi saveznika u vezi sa tim uoči Podgoričke skupštine 1918. godine”

Kralj od Francuza moli za “moćnu i spasilačku ruku”

Veliki uspjesi saveznika na Balkanu, a posebno proboj Solunskog fronta, tokom septembra 1918. godine, nagovještavali su brz rasplet situacije, pa je kralj Nikola želio da se nađe u blizini, a potom da zajedno sa savezničkim trupama uđe u Crnu Goru. On je na tome naročito insistirao, jer je znao da se i njegovi protivnici ubrzano pripremaju da prije njega upadnu u Crnu Goru i tamo proglase detronizaciju dinastije Petrovića i ujedinjenje Crne Gore i Srbije, pod dinastijom Karađorđevića.
Da bi parirao tu aktivnost i obezbijedio restauraciju svoje vlasti, kralj je preduzimao razne mjere, među kojima i hitan povratak u Crnu Goru, kako bi mogao uticati na događaje i kontrolisati ih. Želju da otputuje u Crnu Goru iznio je francuskom poslaniku Delaroš Verneu u razgovoru 5. oktobra, kad mu je rekao da se plaši da Crnogorci ne naprave kakvu glupost, pa bi htio da bude blizu njih i da zato ima namjeru da otputuje u Albaniju, odakle bi se, pod zaštitom saveznika, vratio na Cetinje.

“JA MORAM OTPUTOVATI…”

Kralj je bio nestrpljiv, pa je to isto sjutradan, 6. oktobra i pismeno ponovio D. Verneu. U tom pismu on, pored ostalog, kaže:
”Treba, apsolutno treba, to sam vam rekao juče, i to vam danas ponovo kažem, da mi Francuska pruži svoju moćnu i spasilačku ruku. Ja treba, bez odlaganja da se pridružim armiji saveznika i prisustvujem sa njom, pod njihovim pobjedonosnim zastavama, oslobođenju moje mnogo voljene zemlje. Učiniću to u društvu oficira, mojih oficira i nekoliko gardista koje imam ovdje. Ja moram otputovati. Treba da me moji nesrećni i dragi Crnogorci osjete pored sebe – da znaju da je oslobođenje blizu – da nada prožme njihove duše, u isto vrijeme da budu odstranjene iz njihovih misli sve štetne ili opasne sugestije, koje bi neprijatelj na umoru mogao nametnuti”.
Ove namjere kralja Nikole D. Verne je popratio svojim kritičkim opaskama, tražeći, još prije nego je kralj formalno i postavio zahtjev za povratak, da saveznici ozbiljno prouče ove kraljeve planove, jer bi oni u Crnoj Gori izazvali krvave sukobe, tim prije što bi njegove protivnike pomagala Srbija. Verne smatra da saveznici treba da spriječe izbijanje građanskog rata u Crnoj Gori, pa je potrebno da se dogovore i zajednički djeluju kako Francuska ne bi na sebe preuzela odgovornost.
U isto vrijeme je i komandant savezničke istočne vojske general Franše D’Epere (Franchet d’Esperey) obavijestio ministarstvo rata o mjerama koje je preduzeo prema Crnoj Gori i Hercegovini, pa je molio da mu saopšte kakvo držanje da zauzme prema vladi kralja Nikole čije je držanje bilo «sumnjivo».

IZBJEĆI SUKOBE U CRNOJ GORI

U francuskom ministarstvu spoljnih poslova su tom prtanju odmah poklonili značajnu pažnju, pa su, prateći bilješke uz Verneov izvještaj i kraljevo pismo, formulisali neke stavove. Uz Verneov izvještaj od 5. oktobra konstatovano je:
1) da u Crnoj Gori postoje dvije partije: za i protiv ujedinjenja, ali da se pravo raspoloženje naroda ne može znati dok zemlja ne bude oslobođena;
2) nije moguće da kralj dođe u Albaniju i prati savezničke trupe;
3) postavlja se pitanje da li se, kada se zemlja oslobodi, njen suveren može spriječiti da se vrati, pa se dodaje da je poznato da bi taj povratak izazvao sukobe – zato pitanje toga povratka treba izučiti i potčiniti: a) vojnim potrebama, to jest da kraljev povratak ne oteža operacije i ne izazove razdor saveznika, (misleći na Srbe) i b) da se u Crnoj Gori ustanovi red i slobodno funkcionisanje ustanova, kao i da se omogući slobodno opredjeljenje naroda.
U bilješci za ministra uz kraljevo pismo, dva dana poslije, 7. novembra, već su izneseni konkretniji i određeniji stavovi. Rečeno je da je narod u Crnoj Gori, izgleda, protiv kralja i da žele ujedinjenje, čega je i kralj svjestan, pa je zato i izrazio želju da i Crna Gora bude uključena u jugoslovensku državu u jednoj federativnoj formi. Pošto se francuske vojne vlasti spremaju da u Crnu Goru i Hercegovinu pošalju svoje emisare da tamo izazovu pobunu, smatra se da bi kraljevo prisustvo u blizini svoje države bilo štetno za vojne akcije, jer bi se on prije svega brinuo za svoju sudbinu i upustio bi se u razne intrige, pa bi postao centar aktivnosti koja bi mogla ozbiljno omesti vojne akcije. Istaknuto je da to, ipak, ne znači da je time kraljev suverenitet nad Crnom Gorom osporen, niti da se favorizuje antidinastički pokret.
Kralj i dalje ostaje legalan suveren i saveznici treba da u njegovo ime okupiraju zemlju. Ipak, pošto ne može biti od vojne pomoći, već samo od štete, treba onemogućiti njegovo iskrcavanje na istočnu obalu Jadrana. U ministarstvu su bili mišljenja da bi bilo teško da takav stav zauzme samo Francuska, tim prije što Italija želi da se koristi kraljem Nikolom protiv Srba i Jugoslovena. Zato je preporučeno da se iskoristi prisustvo u Parizu šefova savezničkih država i utiče na njih da prihvate stav da vojni razlozi ne dozvoljavaju da se saveznici saglase sa kraljevim zahtjevom, prije nego Crna Gora bude stvarno slobodna i sigurnost u njoj obezbijeđena i da mu tako odgovore.
Ovi stavovi su uglavnom bili prihvaćeni i stajali su u osnovi ukupne buduće aktivnosti Francuske u vezi sa ovim problemom. Njih je, manje-više, sa izvjesnim preciziranjima i objašnjenjima, prenio Pišon, ministar spoljnih poslova, Klemansou, predsjedniku vlade i ministru rata, kako bi ovaj mogao poslati odgovor Franše D’Epereu i dati mu instrukcije. Govoreći o podjeli Crnogoraca na protivnike i pristalice kralja Nikole, Pišon kaže da su kraljevi protivnici najliberalnije i najprosvećenije ličnosti u zemlji i da žele da se Crna Gora ujedini sa Srbijom i jugoslovenskim zemljama Austro-Ugarske, ne gubeći potpuno svoju individualnost, u jednu manje ili više federativnu jugoslovensku državu.

SRBIMA PREPUSTITI RUKOVOĐENJE

Pišon je bio uvjeren da će emisari, koje F. D’Epere ima namjeru da upotrijebi za dizanje ustanka u Crnoj Gori, raditi na ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Ali, ako to pomaže borbi protiv Austro-Ugarske, Francuzi ne mogu odbaciti ni ta sredstva, pa Pišon smatra da bi bilo korisno da se, makar i prividno, Srbima prepusti rukovođenje i odgovornost za taj manevar, da bi Francuzi na taj način izbjegli kraljeve reklamacije za koje može biti potpomognut od Italije.
– Dolazak kraljev u Crnu Goru – kaže Pišon, izazvao bi sukob te dvije struje, umjesto da ih ujedini u borbi protiv Austro-Ugarske, što bi štetilo vojnim naporima. Da bi se to izbjeglo, kao i nezgode u odnosu sa Srbima i Italijanima, ”vrlo je poželjno da se ne prihvati njegov (kraljev) projekat i ja namjeravam da učinim sve napore da ubijedim naše saveznike da se tome suprostave kao mi”. Ipak, savezničke trupe koje budu okupirale Crnu Goru, dodaje Pišon, ne mogu, a da ne vode računa da je kralj Nikola legalni suveren Crne Gore. Takođe te trupe, iako treba da se trude da on što duže ostane van Crne Gore, ne mogu otvoreno pomagati njegove protivnike.
U tom duhu je Klemanso i poslao 10. oktobra 1918. odgovor i instrukcije F. D.’Epereu.
Kralj Nikola je, naravno, u vezi sa svojim povratkom u Crnu Goru, preduzimao korake ne samo kod Francuza nego i kod drugih saveznika, u prvom redu Italijana, koji su mu bili naklonjeni, i to preko dva kanala: diplomatskim putem i preko svoje kćerke, italijanske kraljice Jelene. Tako je, na primjer, početkom oktobra 1918, u isto vrijeme kada i sa D. Verneom, razgovarao i sa Soninom, italijanskim ministrom spoljnih poslova, koji je bio na međusavezničkoj konferenciji u Parizu, 7. oktobra, na kojoj se raspravljalo o okupaciji Albanije i Crne Gore. Tih dana kralj je razgovarao i sa markizom Montaljarijem (Montaglari), italijanskim poslanikom. Obojici je kralj iznio svoje planove i želju da pođe u Albaniju da bi bio u blizini Crne Gore i mogao uticati na zbivanja u njoj.
Zahtjev je bio “nezgodan” i oni u onom trenutku nijesu bili spremni da ga prihvate, pa su kralju savjetovali da odustane od svoje namjere.

PROTIV KRALJA OKRENUTI I ITALIJU

Znajući za ta obraćanja i uticaj koji Italija ima na kralja Nikolu francuska diplomatija je preduzela korake da se i Italija pridruži njenom stavu o štetnosti povratka kralja Nikole u Crnu Goru prije nego se otuda protjera austrougarska vojska i stanje u zemlji stabilizije. Zato je uticajni francuski ambasador u Rimu Barer (Barrére) opširno obaviješten o gledanju ministarstva spoljnih poslova na sve to i pozvan da hitno razgovara s italijanskom vladom o planovima kralja Nikole i o njihovoj neopravdanosti i neprihvatljivosti. Pri tom je rečeno da kralj Nikola, ako hoće, može slobodno otputovati u Italiju, ali da italijanska vlada preuzima potpunu odgovornost ako pri tome bude dala neku vrstu pokroviteljstva antisrpskoj aktivnosti, u koju bi se kralj, bez sumnje, upustio.

Francuzi i Italijani ometaju povratak kralja Nikole

Francuski ambasador u Rimu Barer odmah je razgovarao sa Soninom, ministrom spoljnih poslova Italije. Sonino je izjavio da je saglasan sa stavovima francuske Vlade, ali je tražio da se Italija u vezi sa tim ne istura naprijed, zbog veza kralja Nikole i italijanskoga dvora i delikatne situacije koja bi zbog toga prozašla za italijansku Vladu.
Italijanska Vlada je i direktno odvraćala kralja Nikolu od njegove namjere, koju je u više navrata iznosio markizu Montaljariju, italijanskom poslaniku na crnogorskom dvoru.
U isto vrijeme, Italijani su savjetovali kralju Nikoli, koji se žalio na držanje francuske Vlade prema njemu, da ne zaoštrava odnose sa njom.
Takav stav je italijanska Vlada zauzela i kada se knjaz Petar, kraljev sin, obratio telegramom svojoj sestri, italijanskoj kraljici, tražeći da primi u audijenciju crnogorskoga konsula u Rimu, Dobrečića, koji je trebalo da joj prenese želju kralja Nikole da otputuje u Albaniju, a potom u Crnu Goru i da je moli za pomoć u vezi sa tim.

KRALjU NEMA POVRATKA

Dobrečića je primio jedan funkcioner Ministarstva dvora, uz poruku da će kraljica ako bude trebalo, direktno pisati i odgovoriti kralju Nikoli. Po naređenju italijanskoga kralja, Dobrečićeva predstavka kraljici upućena je Ministarstvu spoljnih poslova radi usklađivanja, kako kraljičin odgovor ne bi bio različit od odgovora koje je Vlada dala kralju Nikoli na korake koje je direktno činio kod Vlade. Zato je Sonino obavijestio dvor o stavu Vlade prema zahtjevima kralja Nikole, radi usklađivanja eventualnog kraljičinog odgovora. Prvo je podsjetio da je Vlada takve zahtjeve, do sada, odbijala. Saopštio je da ih je odbila i francuska Vlada, sa kojom kralju Nikoli nije u interesu da se u sadašnjem momentu svađa.
Sonino kaže da kraljev dolazak u Albaniju, što se tiče Italije, ne bi bio koristan, jer bi to izazvalo razmimoilaženje između Crnogoraca i albanskog stanovništva, što bi dovelo Italijane u tešku i mučnu situaciju.
U vezi sa željom kralja Nikole da crnogorske trupe prate italijanske kada budu ulazile na teritoriju Crne Gore, Sonino kaže da će voditi računa o toj kraljevoj želji, premda se još ne može predvidjeti da li će se i kada ta eventualnost ostvariti. Takođe, uvjerava crnogorsku Vladu da Andriji Radoviću i njegovim pristalicama neće biti dozvoljeno da preko Italije otputuju u Solun i da će kod francuske Vade preduzeti mjere da im ne dozvoli izlazak iz Francuske.
Zbog svega toga Sonino smatra da kralja Nikolu i dalje treba odvraćati od namjere da otputuje u Albaniju, uvjeravajući ga u najbolja osjećanja italijanske Vlade.
U isto vrijeme, Sonino je pisao Montaljariju u Pariz da kralja Nikolu ponovo savjetuje da odustane od svoje namjere da tada otputuje u Crnu Goru.
Ovakav stav, inače, naklonjene mu italijanske vlade predstavljao je za kralja Nikolu neprijatnu okolnost.

FRANCUZI – ANTICRNOGORCI

Ipak, postojala je velika razlika između stava Francuske i stava Italije. Sve što je Italija radila preduzimala je zato što je na to bila primorana, ili zato što je smatrala da to odgovara njenim trenutnim interesima, ili interesima samoga kralja Nikole. Francuska, pak, radila je sve da omogući realizovanje planova protivnika kralja Nikole, tj. pristalica ujedinjenja Crne Gore i Srbije i, potom, stvaranja Jugoslavije.
Italija je svoj pristanak da se kralju Nikolu ne dozvoli u onom momentu povratak u Crnu Goru propratila zahtjevom da se u isto vrijeme ne dozvoli odlazak u Crnu Goru ni protivnicima kralja Nikole. Zato je Sonino u razgovorima sa Barerom tražio da Francuska ne dozvoli tim ljudima da napuste Francusku i otputuju za Solun, a ako su već otišli – da se na saglasi sa njihovim projektom. Barer je smatrao da je ovaj zahtjev opravdan.
Francuska Vlada se saglasila sa ovim zahtjevom, pa je obavijestila Barera da će se preduzeti potrebne mjere da se sumnjivim ličnostima zabrani izlazak iz Francuske. Navela je u vezi sa tim i neke konkretne podatke.
Sonino je bio zadovoljan ovim stavom francuske Vlade, ali je tražio da mu se i napismeno saopšti. Barer je to odbio, smatrajući da je riječ ambasadora Francuske dovoljna i da takav zahtjev ima karakter uvredljivog nepovjerenja.
Francusko Ministarstvo spoljnih poslova je odobrilo ovaj Barerov postupak i pozvalo ga da u eventualnom razgovoru sa Soninom precizira stav Francuske u vezi sa Crnom Gorom. Skrenuta mu je pažnja da u kralja Nikolu nije moguće imati povjerenja, da je okružen sumnjivim ličnostima i da je preokupiran dinastičkim pitanjima, pa zato pomišlja da se osloni na Italiju i iskoristi rivalstvo Srbije i Italije radi obnove svoje vlasti. Francuska ne može pomagati kraljevo obaranje, ali isto tako ne može na intrige njegove i njegovih sinova suzbijati slobodno izražavanje volje naroda.
Barer nije vjerovao u iskrenost i čvrstinu italijanskog stava. On je 22. oktobra svojoj Vladi javio da bi italijanska Vlada, i ako nije zainteresovana za povratak kralja Nikole u Crnu Goru, mogla olakšati taj put, ako bi se on pojavio u Italiji. Zato Barer smatra da postoji interes da se kralj zadrži u Francuskoj.

NIKOLU ZADRŽATI U FRANCUSKOJ

O problemu povratka kralja Nikole u Crnu Goru Barer je razgovarao i sa premijerom Orlandom, a ovaj mu je izjavio da italijanska Vlada preduzima sve da kralja Nikolu odvrati od te namjere. Ali Orlando ne vjeruje da tako misli i kraljica Jelena, koja je vrlo zainteresovana za sudbinu dinastije svog oca, a da se kralj, Viktor Emanuelo, o tome malo interesuje.
I treće velika sila, Velika Britanija, koja je tokom čitavog rata bila prisutna u srpsko – crnogorskim i jugoslovenskim odnosima i bila zainteresovana za događaje na Balkanu, istina ne toliko koliko Francuska i Italija, bila je protivna planovima kralja Nikole o odlasku u Crnu Goru. Nju je prethodno o tim planovima obavijestila francuska Vlada, saopštavajući joj da u njima vidi kraljevu želju da ”svoje prisustvo iskoristi ili za uspostavljanje svoje apsolutističke vlast ili da nastavi svoje intrige s Italijanima ili neprijateljima jugoslovenskog ujedinjenja”, pa je zbog toga Francuska i odbila kraljev zahtev.
Kralj je i kasnije kontaktirao sa predstavnicima Velike Britanije, žaleći se na postupke Francuska i Srbije prema njemu i tražeći da mu se omogući povratak u Crnu Goru. U razgovorima sa sekretarom britanske Ambasade u Parizu, Erikom Pipsom, on je opet govorio da mu zbog situacije u koju je doveden ne preostaje ništa drugo do da izvrši samoubistvo. Ta je izjava izazvala izvjestan utisak, pa je bilo predloga da se traži od Francuske da kralju Nikoli dozvoli povratak u Crnu Goru, ali je, ipak, zaključeno da se čitava stvar prepusti odluci francuske Vlade.

SRBI DA NE PRELAZE GRANICU

O pitanju kraljevog povratka u Crnu Goru razgovarao je, 16.novembra, sa britanskim ambasadorom u Parizu, Derbijem, i predsjednik crnogorske Vlade, Evgenije Popović, ali ishod nije bio ohrabrujući, jer je Derbi izjavio da nema izgleda da kralj otputuje u Crnu Goru.
Pred takvim stavom velikih sila kralj Nikola je, naravno, bio nemoćan. Ali, on se nije mirio sa njim. Istina, on ga je čas prihvatao a čas odbijao i ponovo pokretao pitanje svoga povratka u Crnu Goru. Kada je D. Verne, odgovarajući na prvo kraljevo pismo, od 6. oktobra, kojim je on pokrenuo pitanje svoga povratka u zemlju, otvoreno stavio do znanja da taj njegov korak može imati negativnih reperkusija na vojne operacije na Balkanu, kralj je odgovorio da ne vidi zašto bi njegovo prisustvo moglo negativno uticati na operacije, a u razgovoru sa Verneom je tražio objašnjenje za takvu tvrdnju.

Zamajavali Kralja dok se Crna Gora “utopi” u Srbiju

U isto vrijeme kralj Nikola je tražio da se prilikom vojnih operacija poštuju granice Crne Gore. A kada je Delaroš Verne izrazio čuđenje zbog ovakvog zahtjeva i pitao kralja da li to znači zahtjev da se ne prelaze granice Crne Gore da bi ona bila utočište austrougarske vojske, kralj je zatražio da mu francuska Vlada garantuje da će te granice preći samo francuske, ali nikako ne i srpske trupe, jer su Srbi anarhisti i revolucionari. Taj zahtjev kralja Nikole francuska Vlada je energično odbila, jer su, prema njoj, vojne potrebe preče od svega i komandantu istočne vojske treba ostaviti slobodne ruke za odluke koje sam nađe za shodno.

KRALJ HOĆE NATRAG

Kralj Nikola je imao namjeru da traži da ga na putu u Albaniju prate diplomatski predstavnici akreditovani kod njega, ali je i ova ideja naišla na energično protivljenje Francuske, jer bi se to moglo shvatiti kao saglasnost saveznika sa kraljevim namjerama, što bi izazvalo teškoće sa Srbima i Jugoslovenima. Kada je kralj u razgovoru sa Verneom, 16. oktobra, iako mu je ovaj nekoliko puta ponovio da bi njegovo prisustvo na istočnoj obali Jadrana bilo štetno za vojne operacije, rekao da će uskoro poći u Italiju, a odatle ”jednom malom barkom, ako bude trebalo” do albanske obale. Verne mu je saopštio da ga u tom slučaju ne bi pratio, čime je kralj bio neprijatno iznenađen.
Suočen sa tako energičnim stavom francuske vlade, kao i stavovima Engleske i Italije, kralj Nikola je odustao od namjere da otputuje u Crnu Goru, ali je izrazio želju, da dobije izvjesne garancije savezničkih vlada za njega. Taj je zahtjev prihvaćen, pa mu je francuska vlada saopštila da će francuske trupe, kada uđu u Crnu Goru, poštovati legalne vlasti kralja Nikole, a da će vojne vlasti, koje okupiraju zemlju, upravljati u ime kraljevo. Ipak, kralju je stavljeno do znanja da francuska vlada želi da sačuva potpunu neutralnost što se tiče unutrašnjih stvari Crne Gore, pa neće raditi na obaranju kralja Nikole, ali se neće suprotstavljati ni osjećanjima naroda niti francuska vojska smije postati instrumenat za represalije i politički pritisak u korist kralja Nikole. U ovom smislu vlada je poslala instrukcije Franše D’Epereu, komandantu istočne vojske.
Kada se upoznao sa stavom francuske vlade o okupaciji Crne Gore, predsjednik crnogorske vlade Evgenije Popović je izjavio da ga smatra zadovoljavajućim u svim tačkama. Zadovoljstvo je izrazio i kralj Nikola, izjavljujući da je sada miran i da računa ostati u Francuskoj do momenta kada dođu da ga uzmu za ruku i vrate u zemlju.

NIŠTA OD POVRATKA

Ali, kralj Nikola ipak nije ostao miran. Naprotiv. Delaroš Verne je tu uznemirenost tumačio lošim uticajem kraljeve okoline. On je posebno apostrofirao bivšeg srpskog ministra Genčića (koji je kao žestoki protivnik Karađorđevića prišao crnogorskom kralju), a zatim kraljevog sina knjaza Petra, ruskog poslanika Istlavina, Vlada Popovića, Ninkovića, Milićevića.
Upravo tih dana kralj je saznao da je Crna Gora oslobođena, pa je pozvao D. Vernea i tražio da mu se omogući da se što prije vrati u zemlju, izrazivši želju da ga na tom putu prati upravo on, poslanik Verne. Ali, Verne mu je odgovorio da situacija još nije jasna i da bi u takvim okolnostima kraljev odlazak bio preuranjen. Kralj je insistirao na ovom zahtjevu, izjavljujući da mu je poznato da je Božo Petrović zaključio dogovor sa Klam Martinicom (Clam Marttintz) i austrijskom vladom da se austrougarske trupe mogu slobodno povući i da ih Crnogorci neće u tome ometati. To je za Vernea bio dokaz da je kralj igrao duplu igru i da želi da se u Crnu Goru vrati pod zaštitom Francuza, i to prije nego neraspoložnje prema njemu dostigne razmjere koje se ne mogu ispraviti.
Po nalogu ministarstva spoljnih poslova Verne je odmah sjutradan, to jest 1. novembra, i pismeno obavijestio kralja da se stav Francuske i njenih saveznika o nepoželjnosti njegovog povratka u Crnu Goru nije promijenio. Izgleda da je tih dana kralju stiglo i pismo kćerke, italijanske kraljice, koja mu je u duhu stava italijanske vlade savjetovala da odustane od namjeravanog puta.

SRPSKE TRUPE ZAPOSJELE CETINJE

Sjutradan, 2. novembra 1918. kralj Nikola je ličnim pismom obavijestio ministra spoljnih poslova Francuske, Pišona, da odustaje od namjeravanog puta u Crnu Goru, jer se, poslije razmišljanja, uvjerio da ne može imati bolje garancije za spokojstvo zemlje od naređenja koja su u vezi sa držanjem okupacionih trupa u Crnoj Gori upućena Franše D’Epereu i da s nestrpljenjem čeka, u nadi da Francuska i njeni saveznici neće iznevjeriti svoje obaveze. Prethodno je obavijestio Pišona o razlogu te svoje nestrpljivosti i zabrinutosti, ukazujući na kampanju koju tri godine vode njegovi protivnici sa ciljem da ga liše naklonosti saveznika i izvrše pripajanje Crne Gore jednoj drugoj državi. Kralj se plašio da bi za postizanje toga cilja mogli da koriste bijedu u zemlji i odsustvo viđenijih ljudi koji su svi internirani, što bi bilo spriječeno njegovim prisustvom u zemlji, zato je i želio da tamo otputuje. Najzad, jedino što mu je još ostalo bilo je da traži da ga redovno obavještavaju o situaciji u Crnoj Gori.
Pišon je odmah zahvalio kralju na ovakvom držanju, pa mu je još jednom ponovio stav francuske vlade: ”Možete biti sigurni, gospodaru, da trupe pod komandom generala Franše D’Eperea neće ništa propustiti da bi obezbijedile u Vašoj kraljevini održavanje reda i da će poštovati ustavne vlasti, kao i slobode crnogorskog naroda”.
O kraljevom odgovoru, pored diplomatskih predstavnika u Londonu, Rimu i Vašingtonu, bio je obaviješten i general Franše D’Epere. On je zamoljen da pošalje jedan izvještaj o stanju u Crnoj Gori, koji bi bio podnesen na uvid kralju Nikoli, ali koji može biti popraćen, samo za upotrebu ministarstva spoljnih poslova, povjerljivim obavještenjima o stanju duhova i raspoloženju naroda u odnosu na kralja.
Franše D’Epere nije bio u Solunu već na putu, u Beogradu, a komanda u Solunu nije imala preciznih podatala o stanju u Crnoj Gori. Ali ni F. D’Epere nije imao tih podataka. Na putu je, ipak, saznao da povratak kralja Nikole nije poželjan, da će se Crna Gora uključiti u jugoslovensku državu i da su srpske trupe već zaposjele Cetinje i Podgoricu, pa je o tome izviješteno ministarstvo spoljnih poslova.

ILI POVRATAK ILI SAMOUBISTVO?!

Uskoro je kralj Nikola ponovo pokrenuo pitanje svoga povratka u zemlju. Očigledno, on je shvatio da je nerealna njegova nada da će Klam Martinlec predati vlast Božu Petroviću, jer su se događaji u Crnoj Gori odvijali nepovoljno po njega. Osim toga, Austrija je zaključila primirje sa saveznicima, prihvatajući sve njihove zahtjeve. U takvoj situaciji kralj je smatrao da je neophodno da se nađe u Crnoj Gori. Zato je odlučio da se predsjedniku francuske republike Rejmondu Poenkareu lično obrati zahtjevom da mu se omogući povratak u zemlju. Kralj je sa sadržajem pisma upoznao prvo D. Vernea, rekavši mu da ne može dugo ostati u Francuskoj i da mu je ostalo sada da bira između dvije stvari: ili da se vrati u Crnu Goru ili da izvrši samoubistvo. Izjavio je da će se u Crnoj Gori zadržati samo nekoliko dana, a potom se vratiti u Pariz, na konferenciju mira.

”Vaše Veličanstvo pričekaće na povratak u kraljevinu”

Sličan razgovor kralj Nikola je vodio i sa sekretarom britanske ambasade u Parizu.
U pismu Poenkareu, 20. novembra 1918. godine, kralj je rekao da je prihvatio savjet saveznika da sačeka sa povratkom u Crnu Goru, (iako je za njega to bila svirepa odluka), ali da mu sada otuda stižu alarmantne vijesti, koje su iz časa u čas sve gore, jer tamo djeluju strani agenti. Zato ne može ostati neaktivan i mirno spavati kada je u Crnoj Gori sve u opasnosti, pa moli Francusku da mu omogući hitan povratak u Crnu Goru, stavljajući mu na raspolaganju potrebna materijalna sredstva.
Sa ovim pismom kralj Nikola je upoznao i italijanskog poslanika Montaljarija. I njemu je rekao da bi u Crnu Goru otputovao samo na desetak dana, da vidi narod i da svojim prisustvom spriječi antidinastičku propagandu Srba, pa bi se potom vratio na konferenciju mira. Izrazio je želju, ako mu Francuzi dozvole da otputuje, da mu Italija olakša da dođe do Crne Gore. Predao mu je i dvije kopije svoga pisma. Poenkareu – jedno za Sonina, a drugo za italijanskoga kralja.
Montaljari nije ništa odgovorio kralju, izgovarajući se nepoznavanjem situacije u Crnoj Gori kao i nepoznavanjem stava svoje vlade u vezi sa opravdanošću jednog takvog puta.
I Montaljari je ovakvo kraljevo držanje tumačio kao posljedicu negativnog uticaja njegove okoline, a posebno knjaza Petra.
Poenkare je brzo reagovao na kraljevo pismo, pa mu je već 24. novembra odgovorio, ponavljajući još jedanput ranije iznesene stavove o tome da francuska vlada neće preduzeti ništa što bi bilo protiv volje crnogorskog naroda i bilo u suprotnosti sa njegovim legitimnim aspiracijama; da će francuske trupe, koje treba privremeno da okupiraju Crnu Goru, poštovati postojeće institucije, uspostaviti red i pomagati stanovništvu da obnovi normalni život.
– Izgleda poželjno – kaže se u pismu – da Vaše Veličanstvo pričeka povratak u svoju kraljevinu, dok ovaj cilj bude postignut i dok život u Crnoj Gori ponovo otpočne svoj uobičajeni tok. Prisustvo savezničkih trupa, pomoć koju će pružiti stanovnicima doprinijeće nesumnjivo da se ubrza taj trenutak koji Vaše Veličanstvo od srca želi. Čim on bude došao, vlada Republike će biti srećna, Gospodaru, da olakša Vaš povratak”.

SVE JE BILO UZALUD

Poslije tog pisma kralju Nikoli nije preostajalo ništa drugo do da se još jednom povinuje volji Francuske, o čemu je i obavijestio D. Vernea.
Tog istog dana, 24. oktobra 1918. godine, kada je Poenkare pisao navedene riječi, počela je da zasjeda Podgorička skupština, koja će – ne bez naklonosti Francuske – donijeti o dluku o detronizaciji kralja Nikole i ujedinjenju Crne Gore i Srbije.
Od prvog dana zahtjeva da mu se omogući povratak u Crnu Goru, kralj Nikola je tražio da se to onemogući njegovim protivnicima, koji su se pripremali i organizovali za odlazak u Solun, a odatle sa srpskom vojskom za Crnu Goru. U mnogim pismima, koja su on i njegova vlada upućivali savezničkim vladama, navodi se: dok se kralju i zvaničnim predstavnicima Crne Gore onemogućava povratak u Crnu Goru, dotle se u tom pogledu kraljevim protivnicima ne prave nikakve smetnje. Navođeni su i konkretni primjeri, a posebno rad Janka Spasojevića u Ženevi na okupljanju pristalica ujedinjenja i njihov odlazak u Solun sa ispravama koje im obezbjeđuje srpska vlada.
Na jedan zahtjev francuskoj vladi da se spriječi aktivnost tih ljudi koji su pošli za Solun, kralju je odgovoreno da niko u francuskom ministarstvu spoljnih poslova ne zna za odlazak tih ljudi, pa su od kralja traženi detaljni podaci.

“NEUTRALNOST” FRANCUZA

Inače, crnogorska vlada je bila sastavila spisak u tom smislu sumnjivih ličnosti za koje je tražila zabranu izlaska iz Francuske, pa je taj spisak predat francuskoj policiji i srpskom poslanstvu nadležnom da izdaje pasoše.
Italijanska vlada je bez rezerve podržavala ove zahtjeve kralja Nikole, pa kada je saznala da su neki njegovi protivnici otišli za Solun i da će im se pridružiti drugi, radi organizovanja antidinastičkog pokreta u Crnoj Gori, Sonino je tražio od francuske vlade da ne odobri ova putovanja i da se ne saglasi sa projektima kraljevih protivnika.
Francuska vlada je prihvatila ovaj Soninov zahtjev, pa je italijanskoj vladi čak dostavila imena dvojice kraljevih protivnika koji su iz Francuske otputovali preko Italije, naglašavajući da je sad na italijanskim vlastima da ih spriječe da pođu dalje. O njima su obaviještene i francuske vlasti na Krfu i Solunu, uz zahtjev da im onemogući, ako se tamo pojave, odlazak u Crnu Goru.
Sonino je bio zadovoljan ovakvim stavom francuske vlade, ali je tražio da mu se to i pismeno potvrdi. No, franciski poslanik Barer je to odbio, karakterišući taj zahtjev kao uvredu za Francusku. Uostalom, francuska vlada je u više navrata izjavljivala da će se držati neutralno, da neće raditi protiv kralja, ali ni protiv njegovih protivnika.
No, bez obzira na ova obećanja, protivnici kralja Nikole su bez teškoća išli za Solun, a odatle u Crnu Goru. Na tu činjenicu je crnogorska vlada često skretala pažnju savezničkim vladama, pa i srpskoj vladi, moleći da se to onemogući, kao i rad tih ljudi u Crnoj Gori, gdje oni vode antidinastičku propagandu i pripremaju prevrat.
Ovim zahtjevima se odazvala jedino italijanska vlada. Italijanski konzulati su imali spiskove protivnika kralja Nikole i ličnostima sa tih spiskova nijesu izdavali vize da preko Italije idu za Krf i Crnu Goru. U tome su bili tako revnosni da čak ni Petru Plamencu nijesu htjeli dozvoliti odlazak u Crnu Goru bez prethodne saglasnosti kralja Nikole i njegove vlade. Naime, Petar Plamenac i dva poslanika Crnogorske skupštine (Marić i Dobrečić), čuvši za zakazivanje skupštine u Podgorici, a po svoj prilici ne znajući o kakvoj se skupštini radi, zatražili su od italijanskoga konzula u Marselju da im se omogući da se iz Barija prebace nekim brodom u Bar, kako bi stigli na otvaranje skupštine. Pošto je utvrđeno da za taj put nijesu pitali ni kralja ni vladu, italijansko ministarstvo spoljnih poslova je odgovorilo da se njihov zahtjev ne može uzeti u obzir.

SLANJE KRALjEVIH PRISTALICA U CRNU GORU

Kralj Nikola i njegova vlada su se trudili da u Crnu Goru pošalju što više svojih pristalica, kako bi se na licu mjesta suprotstavili protivnicima. U tome su nailazili na svestranu podršku i razumijevanje Italije. Kada je crnogorska vlada pitala italijansku vladu da li s italijanskim trupama koje su određene za okupaciju Crne Gore može poći i izvjestan broj pristalica kralja Nikole, koji bi imali zadatak da se suprotstavljaju protivničkoj propagandi, izražena je spremnost da se taj zahtjev prihvati, ali da se treba dogovoriti o načinu njegove realizacije.
Uskoro je crnogorski generalni konsul u Rimu, F. Dobrečić, dostavio italijanskom ministarstvu spoljnih poslova spisak od 15 osoba koje žive u Švajcarskoj, s molbom da im se omogući dolazak u Italiju, kako bi sa onima koji su već u Rimu otputovali u Crnu Goru.

Podgorička skupština detronizovala Petroviće

Radi održavanja veze sa Crnom Gorom i radi rukovođenja tim odašiljanjem tih ljudi, u Rim je, sredinom novembra 1918. godine, došao član crnogorske Vlade ministar Milo Vujović. S obzirom na razvoj situacije na Balkanu, on je još početkom novembra tražio da dođe u Rim, kako bi bio bliže Crnoj Gori i s Italijom koordinirao akcije u odnosu na Crnu Goru, za koju su tada crnogorski ministri tražili da bude i oslobođena isključivo od italijanskih trupa. Čim je došao u Rim, Vujović je razgovarao s italijanskim ministrom vojnim generalom Zupelijem (Zupelli), pa je, pored ostalog, tražio da mu se omogući da u Crnu Goru pošalje dvije-tri osobe koje bi mu pripremile sastanak sa najuglednijim ličnostima crnogorskim i da se tim emisarima daju potrebna finansijska sredstva radi obavljanja njihove misije.
O tom zahtjevu Zupeli je konsultovao ministra spoljnih poslova Sonina, a ovaj mu je odgovorio da smatra da treba udovoljiti tome zahtjevu, ukoliko je moguće da to ne izazove konflikte i neprijatan publicitet.

KRALJEV PROGLAS JUGOSLOVENIMA

Uskoro je Milo Vujović poslao u Crnu Goru svoje ljude Boža Krivokapića i Arsa Martinovića, koji su stigli iz Švajcarske i koje je on posebno tražio za tu misiju. Tu je bio i italijanski obavještajac Đovlin Baldači, koga je italijansko Ministarstvo mornarice još ranije bilo ustupilo crnogorskoj Vladi i sa kojim je Vujović i prije sarađivao. Oni su u Crnu Goru, odnijeli razni propagandni materijal, među kojim i kraljev proglas Jugoslovenima od 7(20) oktobra 1918. godine, kao i Vujovićeva pisma nekim istaknutim Crnogorcima. Ali, ovi su ljudi stigli u Boku Kotorsku, odnosno u Crnu Goru, kada je Podgorička skupština već bila donijela svoje odluke o detronizaciji kralja Nikole i ujedinjenju Crne Gore i Srbije.
Kralj Nikola i crnogorska vlada su radili ne samo na slanju svojih ljudi u Crnu Goru već i na dolasku istaknutih političara iz Crne Gore u Francusku.
Prije svega, preko italijanskih vojnih komandi tražili su podatke o tome koje se istaknute ličnosti nalaze u Crnoj Gori i kako je njihovo raspoloženje prema kralju Nikoli i crnogorskoj Vladi. Ministarstvo spoljnih poslova Italije tražilo je od generala Piaćentinija (Piacentini), komandanta italijanskih trupa na Balkanu, da mu hitno pošalje te podatke.

POZIV JANKU VUKOTIĆU U PARIZ

Kralj Nikola je Italijanima dostavljao imena ličnosti koje je pozivao da dođu u Francusku. Takav je, na primjer bio Ramadanović, bivši maršal dvora, ali je on odbio da dođe u Francusku. Kralj je pokazivao naročiti interes za generala Janka Vukotića, pa je tražio da on, čim se vrati iz internacije, dođe u Pariz.
Kralj je predao i jedan spisak od sedam ličnosti za koje je tražio da odmah dođu u Pariz. To su bili: vojvoda Božo Petrović, general Janko Vukotić, predsjednik Skupštine Milo Dožić, ministar Marko Đukanović, ministar Ljubo Bakić, bivši konsul u Skadru Aleksa Martinović i general Mitar Martinović.
Sonino je taj spisak dostavio Piaćentiniju, ali upravo onoga dana kada je on to uradio, 26. novembra 1918. godine, Podgorička skupština je donijela odluku o detronizaciji kralja Nikole i o ujedinjenju Crne Gore i Srbije, i to uz aktivno učešće upravo nekih ličnosti sa toga spiska. Osim toga, i Mitar Martinović se već bio eksponirao kao pristalica ujedinjenja, a kasnije, kada se vratio iz internacije, to je uradio i Janko Vukotić. I Milo Dožić je na zboru u Kolašinu 28. oktobra potpisao deklaraciju kojom se traži ujedinjenje Crne Gore i Srbije. To najjasnije govori da je u Crnoj Gori bilo vrlo malo uglednih glavara koji su ostali vjerni kralju Nikoli.

PISMA LAŽNIH NADA

Uskoro po dolasku u Rim i Milo Vujović je uputio nekim istaknutim Crnogorcima (Božu Petroviću, mitropolitu Mitrofanu, Mitru Martinoviću, Marku Đukanoviću) pisma u kojima ih uvjerava u povoljan položaj kralja i Vlade i poziva ih da dođu u Francusku. U pismu mitropolitu Mitrofanu, 17. novembra, kaže:
”Dobro bi bilo kad bi ste uplivisali, da bar pet-šest, a po mogućnosti i deset, naših viđenijih i uplivnijih ljudi što prije pređu ovamo. Italijanska Vlada mi je stavila za to sva sredstva na raspoloženje”.
Pismo slične sadržine, istog dana, uputio je Vujović i generalu Mitru Martinoviću. Tu kaže:
”Naši nacionalni interesi, interesi naroda u Crnoj Gori, kao i ozbiljnost časova koje preživljujemo zahtijevaju, da ovamo dođete nekolicina političkih prvaka, da idemo u Pariz, pošto će Konferencija mira početi brzo. Talijanska Vlada nam je omogućila sve za vaš prelazak morem, pa ma kolicina pošli”.
Dva dana poslije, 19. novembra, Vujović to isto poručuje i vojvodi Božu Petroviću:
”Radi Crne Gore i očuvanja časti naroda crnogorskog, radi pravog uspjeha akcije koju ste poduzeli, neophodna je potreba, da odmah i bez odlaganja, uputite četiri-pet ljudi preko Italije za Pariz (dovoljno je da dođu do najbliže talijanske lađe). Kralj mi javlja, da učinim sve što je moguće, da Vi lično dođete sa nekolicinom… No, ako Vi smatrate da je bolje da ostanete tamo, a Vi, kumim Vas Bogom, uputite koga god bilo… Što smo mogli učinjeli smo i činimo sve, ali dalji rad u veliko će zavisiti od Vas tamo i Vaše pomoći”.
U svim ovim pismima Vujović pominje i eventualni ulazak Crne Gore u Jugoslaviju, ali pošto prethodno svede svoje račune, jer bi kao takva u novoj državi imala ”mnogo bolje, mnogo časnije i mnogo sigurnije” mjesto, i ne bi onda to bilo ”pod koprenom srama, već kao ravnopravni član”.
Obavještava ih o svom učešću na Ženevskoj konferenciji i naglašava: ”ali sam se od detalja rezervisao potpuno sve, dok stvorim vezu sa vama tamo”. Zatim im poručuje, znajući za aktivnost ujedinitelja:
”Kumim Vas bogom ne preduhitrite ničim prije nego se vidimo i prije nego vidite ovamošnje stanje”.

SVE BILO JE UZALUD

Ali, na ove Vujovićeve poruke i pozive nije bilo odziva. Niko od pozvanih, niti bilo koji drugi ugledniji političar, nije otišao u Italiju, pa ni u Francusku. Osim Marka Đukanovića, oni nijesu ni odgovorili na Vujovićeva pisma. Pošto je u međuvremenu, održana Podgorička skupština, Đukanović je obavijestio Vujovića o njenom zasjedanju i odlukama.
Kao što se vidi, ni ova akcija kralja Nikole, kao ni mnoge druge vođene tih dana, nije dala željene rezultate, iako je bila pomognuta od Italijana. Istina, Vujović je uspostavio kontakt sa Crnom Gorom i preko Italijana i ljudi koje je tamo uputio prikupio je neke podatke o stanju u zemlji. Ali, sve to nije bilo dovoljno – pozicija kralja Nikole i njegove Vlade ni u čemu se nije tim poboljšala.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


three × 1 =