Nikola Čopić pronalazač i prvi koncesionar boksita u Župi – Gojko Knežević

Nikola Čopić
(Ne)zaboravljeni pregaoci: NIKOLA ČOPIĆ, PRONALAZAČ I PRVI KONCESIONAR BOKSITA U ŽUPI

Trgovac – preteča nikšićkih rudara

OSTAVIO JE DUĆAN u Nikšiću i pošao u avanturističku potragu za rudnim blagom. Amater istraživač s rudarskim pijukom danonoćno je krstario diljem Crne Gore, sve dok nije u Župi nikšićkoj natrefio naslage kvalitetne boksitne rude, za čiju je eksploataciju i dobio koncesije, ali ga je u tome spriječio Drugi svjetski rat. To, međutim, nije ni spomenuto u monografijama Rudnika boksita

Sudbinu da, poput mnogih pregalaca, bude nepravedno zaboravljen doživio je i ugledni nikšićki trgovac iz prve polovine 20. vijeka – Nikola Čopić, amater-rudarski istraživač i pronalazač boksitne rude u Župi, za čiju je eksploataciju dobio koncesije i dogovorio sa češkom „Zbrojovkom“, ali ga je u tome spriječio Drugi svjetski rat. U monografijama Rudnika boksita „Nikšić“ se, međutim, ne spominje kao preteča u tom poslu značajnom za zemlju, već je istorija preduzeća „počela“ sa „prvom iskopanom tonom rude“, a ne i onim kako se do nje došlo. U poratnu nemilost, pa i zaborav pao je kao „buržuj“ koji je rat preživio u Nikšiću pod okupacionom vlašću. Sud mu je „odrezao“ deset godina robije, ne uzimajući u obzir da ga je i okupator hapsio zbog sumnje da pomaže partizanski pokret. Kao „narodnom neprijatelju“ Nikoli, potom, u Rudniku nijesu bili dostupni poslovi dostojniji pronalazaču, nikada nije pozvan na proslavu Dana rudara, niti je njegovo ime upisano među začetnicima preduzeća.

Nikolin otac Mato, ugledni trgovac koji je po oslobođenju Nikšića 1877. doselio iz Bijelog Polja, učio je sina radu u dućanu i u želji da nastavi s trgovinom poslao ga u Milano na dvogodišnje školovanje. Trgovina mu je dobro krenula, ali je mladić, još iz djetinjstva, koje je provodio kod djeda po majci – uglednog stočara iz Tušinje kraj Boana Milana Cerovića, bio zaokupljen idejom o savremenom stočarstvu. Kralj Nikola ga je uputio u Prag da izuči mljekarski zanat, tako da je postao prvi školovani mljekar u Crnoj Gori. Po povratku iz Češke, dvadesetih godina minulog vijeka, osnovao je prvo državno mljekarsko preduzeće u Nikšiću, koje je, nažalost, radilo samo godinu. Vratio se porodičnom biznisu i dugo bio predstavnik poznate konfekcije „Tivar“ iz Varaždina (poratni „Varteks“).

Posao je „cvjetao“, ali se mladi trgovac više posvetio neobičnom hobiju traganja za rudama, takođe, u djetinjstvu začetom sakupljanjem raznobojnih kamenčića na obalama planinske rječice Tušinja. Ostavio je dućan u Nikšiću i pošao u avanturističku potragu za rudnim blagom. Ovaj pasionirani istraživač amater danonoćno je krstario diljem Crne Gore, sve dok nije natrefio naslage kvalitetne rude boksita u Župi nikšićkoj, otkrio uzorke bakra u Krnjoj Jeli i alkopirita u Tušinji, a poslije Drugog svjetskog rata iskopao je u Mratinju kod Plužina sto kilograma „malahitno-azuritne rudače“ i poslao ministarstvu na Cetinju radi ispitivanja. O tim istraživanjima Nikola je svjedočio u reportaži „Pasija, ljubav i ruda“ Marka Kavaje („Nedjeljne novosti“ 1970):

– Poslije Prvog svjetskog rata ostavio sam dućan braći u ortakluk, a s rudarskim pijukom i torbom na leđima počeo da krstarim brdima, tražeći vododerinama tragove ruda. Ponekad sam prelazio i po četrdeset kilometara dnevno. Spavao gdje se zateknem i hranio se kao pustinjak. Tako sam prošao Crnu Goru s kraja na kraj, sve dok nijesam otkrio velike naslage boksita u blizini svog rodnog Nikšića… Ali, kad sam dobio koncesije za eksploataciju pet velikih terena: Zagrad, Kutsko brdo, Đurakov do, Biočki stan i Štitovo, sve u Župi nikšićkoj, na moje ponude američkim i evropskim kombinatima odgovoreno je da su istraživači davno utvrdili da u Crnoj Gori nema ruda. Naravno, na to sam se nasmijao, jer mi je Slavko Mikinčić, naš poznati geolog, provjerio nalaze i našao da naslage boksita na mojim terenima iznose blizu sto miliona tona… Jednog dana slučajno stupim u vezu sa predstavnikom čehoslovačke „Zbrojovke“, koji je dolazio poslovno u Beograd. Jedva natjerah ovog stručnog rudara da posjeti Nikšić, plativši mu sve troškove puta, pa čak i dnevnice. Kada je vidio nalazišta, promijenio se i poslije toga za kratko vrijeme pozvaše me u Prag, gdje sam potpisao kupoprodajni ugovor za najmanji teren. To me je izvuklo da ne objavimo (dobrim dijelom i zbog ulaganja u istraživanje ruda), braća i ja, bankrotstvo dućana – ispričao je Čopić svom drugu i novinaru, dodajući da se to, nažalost, desilo 1939. godine, pa je eksploataciju „odložio“ rat, u kojem je više puta hapšen.

– Za vrijeme okupacije Crne Gore, prvo su me, svjedočio je Nikola, uhapsili sa grupom građana određenih za strijeljanje, navodno kao pomagači ustanika. Spasio nas je dr Veljko Petrović – Njegoš, državni tužilac u Nikšiću. Kasnije interniraše mi brata i bližnje, a mene niko ne dirnu. Tek kroz nekoliko dana bi mi sve jasno, jer me pozva civilni komesar. Predstavi mi bivšeg italijanskog ministra Anđelia, koji se sa mnom prijateljski rukovao. Pošto smo popili kafu, ministar mi se obrati, uvjeravajući me učtivo da je veliki prijatelj Crnogoraca i pređe na stvar. Tražio je da prodam Italiji rudnike boksita po cijeni kakvu sam odredim, jer se „o tome neće raspravljati“. Obeća da će mi omogućiti prelazak sa porodicom u Italiju ili Švajcarsku, kako bi se uklonio „iz ove dosta neugodne situacije“. Sve me to zbuni, ali se, ipak, brzo snađoh i ljubazno, kao i on meni, saopštih da su rudnici sada njihovi, da ih mogu odmah eksploatisati, ali da žalim što dok rat traje ne mogu potpisati nikakav kupoprodajni ugovor za rudnike. Naravno, to me je koštalo nekoliko mjeseci zatvora u Nikšiću i nekoliko u Podgorici, ali sam zadovoljan što sam tako postupio – ispričao je, prije četiri decenije, Nikola Čopić, ne krijući ni gorčinu zbog toga što ga se „niko nije sjetio kada je obavljena svečanost udaranja kamena temeljca velikom kombinatu kraj Titograda, za koji sam, ipak, ja i niko drugi otkrio milione tona rudače“.

Imao je Nikola još razloga za ozlojeđenost odnosom prema njemu u poratnom periodu. Izdržao je, između ostalog, dvije godine zatvora, po presudi kao nacionalisti. Da ironija bude veća, jedno vrijeme bio je u zatvoru na svega nekoliko koraka od svoje kuće, iz koje su ga maloljetne kćerke krišom posmatrale, kad bi robijaše izvodili u šetnju. Potom se, nekako, zaposlio kao nadzornik izgradnje pristupnih puteva u Rudniku, koji je upravo on „otkrio“. Maler je htio da se jedan potporni zid sruši, pa su ga „uvijek budni čuvari nove države“ optužili za sabotažu i opet je skoro godinu odležao u zatvoru. Kada je, napokon, dokazao nevinost, oslobođen je i vraćen na posao… Uvrijeđen zbog tih nepravdi je, kako podsjećaju njegove kćerke Radmila Popović (farmaceut) i Natalija Kovačević (ekonomist), veoma skromno proživio penzionerske dane i 1971. se upokojio.

I one su već duže penzionerke. Žive u Podgorici, a ljeti provode u rodnoj kući u Nikšiću (na uglu Gradskog trga i ulice Novice Cerovića – nekada, kako vele, zvane Čopinska, po njihovim kućama). Ovdje se vraćaju u djetinjstvo i prebiraju po sačuvanoj dokumentaciji o očevim istraživanjima boksita, koncesijama i ugovorima, koji nedvosmisleno ukazuju da je mladi nikšićki trgovac, kao amater zanesenjak rudarstvom „ispravio“ dotadašnje tvrdnje stručnjaka da župski boksit nije za korišćenje. Nakon nalaza, po rješenjima ministarstva šuma i rudnika Kraljevine Jugoslavije od 12. avgusta 1936. i kasnije, o „isključivom pravu istraživanja“, u izvještaju inženjera Todora Vitorovića 1940. godine se, na primjer, zaključuje da na pomenutim lokacijama postoji „vjerovatna količina boksita oko četiri i po miliona tona, čiji je hemijski sastav vrlo povoljan za današnji način dobijanja aluminijuma“. Ostalo je zapisano i da je Nikola uzorke rude o svom trošku slao na analize u Beograd i Zagreb, te da je u svoj novi biznis „uvukao“ pobratima Kosta Memedovića, a potom su se uortačili sa beogradskim činovnikom Ludvikom Šistekom. Rat je, nažalost, prekinuo njihove planove, ali je uoči njega Nikoli iz Češke stigla prva rata po ugovoru za rudu, kojom je vratio trgovačke dugove, „pokrio“ hipoteku i modernizovao kuću, čije je prizemlje, po oslobođenju, nacionalizovano i sada je predmet sporenja oko restitucije.

U potragu i za Čehinjom

Pasija traganja za rudom kao da je „pratila“ Nikolu Čopića i u ljubavi, pa je morao u potragu za Čehinjom Helenom Veis, budućom pokrštenom suprugom Jelenom. Upoznali su se u Nikšiću, gdje su njeni roditelji Anton i Marija svirali sa muzičkom klapom. Budući da je Nikola prešao tridesetu, maloljetnoj Heleni roditelji nijesu dozvoljavali da se viđa sa naočitim trgovcem, pa su iznenada odselili u Srbiju. Nikola nije posustao – pronašao ih je u Kraljevu i Heleni nekako doturio poruku, da bi pokušali da pobjegnu, ali su je roditelji vratili. Nakon drugog pisma upornog mladoženje, uspjeli su da pobjegnu u Sarajevo, gdje su se 1925. vjenčali i vratili u Nikšić. U skladnom braku proživjeli su 46 godina – priča njihova starija kćerka Radmila.

Kralj u kući Čopića

Prenoseći očeva sjećanja iz djetinjstva, Natalija Kovačević priča kako je kod djeda Mata često navraćao i kralj Nikola sa svitom. U porodici se čuva sjećanje kako je Gospodar od domaćina, koji ga je obožavao, zahtijevao da sagradi kuću na Trgu. Jednog ljeta kralj je, kako je Nikola pričao kćerki, oko mjesec proveo u njihovoj kući. spavao je u sobi na spratu koja „gleda“ na glavni trg, a ujutru bi ispred radnje primao Crnogorce, koji su imali nešto da se požale ili zatraže. Sve ih je, vele, prozivao po ocu. Preuzeto iz dnevnog lista Pobjeda, 2009.  

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


10 − 6 =