Posljednji dani kralja Nikole – Tanja Knežević Perišić

Za ovaj mini – feljton korišćeni su dijelovi iz “Monigrena” Jevrema Brkovića, “Crna Gora u egzilu” prof. dr Šerba Rastodera, “Stvaranje i razvoj crnogorske nacije” Novaka Adžića, “Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore” prof. dr Šerba Rastodera i “Velika zavjera protiv Crne Gore” prof. dr Radoslava Rotkovića


“Nek` Bog blagoslovi Crnogorce”

Bogata i burna istorija Crne Gore, njenog naroda, njene vjekovne borbe za slobodu, uvijek je davala ličnosti koje su ostavljale neizbrisiv trag za generacije koje dolaze. Svaki od njenih vladara, ostavio je svoj trag, dubok kao klanci što presijecaju ovu voljenu zemlju, natopljenu mukom i krvlju njenih naroda. Svako je doba nosilo uspone i padove, ali nikad Crna Gora nije bila jača, a nikad tako namučena i gotovo uništena, kao u doba kralja Nikole. S njim je postala država, međunarodno priznata i cijenjena u cijeloj Evropi. S njim je, na žalost, i propala: prisajedinjena je Srbiji, njena vojska je ili izginula ili pomrla po logorima širom zemlje, njen kralj je prognan, a njeno ime zaboravljeno sve do 13-julskog ustanka. Ovo je pokušaj da se iz bogate literature savremenika ispriča priča o posljednjim danima posljednjeg crnogorskog suverena, koji je umro daleko od svoje Crne Gore, u koju je vraćen poslije punih 68 godina…

– Prije nekoliko mjeseci (1921.god. prim.aut.) Njegovo Veličanstvo Kralj i Kraljevska porodica preselili su se iz Kana u Kan Antib, koji formira luku Golf Zoan, u koju se nekad iskrcao Napoleon I iz zatočenja sa ostrva Elbe, odakle je počela njegova znamenita i tragična vladavina od 100 dana.
U jednoj maloj kući, koja nosi ime “Villa Liserons” (Vila Krinova), a na koju mu nije zavidio ni najobičniji građanin – burzoa sa Kot d’ Azur, provodio je skromno, vrlo skromno svoje posljednje dane Veliki Kralj. Skromnost, kojom je živio Njegovo Veličanstvo Kralj i Njegova uvažena Porodica na Francuskoj rivijeri…zadivljavala je stanovništvo Kan Antiba i okoline…
Sve do kraja prošle godine Kralj je radio fenomenalnom brzinom i aktivnosću. On je redovno lijegao u devet sati noću, zatim je spavao do dva ili tri sata ujutro. Tada bi se probudio i ustao, popio crnu kafu, koju bi sam napravio na aparatu koji mu je uvijek bio u sobi, jer nije htio buditi poslugu. Zatim bi sio i pušeći radio do pet ili šest sati ujutru. Tada bi opet legao i spavao do osam ujutru, kad je ustajao, pročitao novine i otišao u šetnju, iz koje se vraćao osvježen i nanovo se laćao posla i radio obično jedan sat. Poslije podne je obično odmarao, primao posjete i čitao novine, a predveče je izlazio u šetnju, praćen pojedinim članovima svoje porodice, svojim prijateljima ili svojom svitom. Ne jednom, u danima sigurno najvećeg dusevnog bola, dohvaćao je gusle i svojim sonornim glasom, koji je odgovarao njegovoj pojavi, pjevao je narodne junake. Posljednji put pokojni Kralj je pjevao uz gusle u decembru prosle godine…
Posljednja njegova pjesma je “Crnoj Gori”, u kojoj je on iznio sve svoje osjećaje posljednjih dana i svu svoju ljubav i čežnju u tuđini za Crnom Gorom.
Jos od januara o.g. okolina Njegova Veličanstva mogla je primijetiti znatnu promjenu na njemu. Vodila se u njemu borba izmedu života i smrti!
On je tu borbu osjećao, on je znao da je tu kraj. Znao je, ali kao nježan muž i otac nije htio priznati svojima. U januaru on se je vozio u kolima sa g. Evgenom Evgenijadesom, bivšim grčkim ministrom.
– Ovo je kraj, moj dragi prijatelju! Ali, ne treba reći mojima!
U toku januara i februara Njegovo Veličanstvo Kralj dva puta je padao u krevet po nekoliko dana i opet ustajao. U neđelju 14. (27) februara Njegovo Veličanstvo Kralj izašao je kao obično poslije podne kolima u šetnju, odmah poslije toga osjetio se rđavo, te je uzeo samo čašu mlijeka. Oko 10 sati noću legao je u krevet, iz koga se još jednom digao i bio na nogama 15-20 minuta, kao da je htio učiniti pokušaj da još jedanput pobijedi smrt, koja ja na kraju krajeva morala trijumfovati kao pobjedilac.
U ponedjeljak ujutru Kralj je bio u mogućnosti da izjavi jos želju da bude prenesen privremeno u Italiju. Posljednje riječi su mu bile, koje je jedva izgovorio: “Neka Bog blagoslovi i pomogne moje nesretnje Crnogorce!”
Tako je Veliki Kralj proveo ponedjeljak (15. februara) i utorak (16. februara)…
U jednoj maloj i skromnoj sobi ležao je Gospodar okruzen NJ.V. Kraljicom, K.K. V.V. Prestolonasljednikom, Knjazom Petrom. NJ. Carskim Visočanstvima, Velikim Knjaginjama Milicom i Stanom i NJ. V. Knjaginjom Anom i NJ. V. Kr. Kr. V. V. Ksenijom i Vjerom, NJ. NJ. Č.Č. V. V. Velikim Knjaževima Nikolom i Petrom NJ. V. Knjazom Franc Josifom Batembergom i svojom unučadi, NJ. Č. V. Velikim Knjazom Romanom Petrovičem – Romanovim i Velikom Knjaginjom Marinom Petrovnom.
Bilo je 10. sati noću kada je Velika Knjaginja Milica donijela i stavila mu u ruku jedan kamičak zemlje crnogorske sa Careva Laza, koji je Veliki pokojnik sobom nosio. Nastao je momenat tragičan, strašan…
Tačno u 11,15 noću iskrao se posljednji dah sa snažnih grudi Gospodarevih… Na koljenima, u plaču i molitvi, Kraljevska Porodica i prisutni sačekali su svršetak… Kralj je umro!
Upravo, on je presvisnuo… Presvisnuo je od bola, od uvreda, od nepravdi i tuge za svojom rođenom grudom!
Ljekari dr Deimas, Leblan i Sanso konstatovali su da je umro od hemorragie celebrale i, da nije toga bilo, on je mogao,s obzirom na svoje savrseno zdravlje, živjeti još najmanje deset godina… Već oko jedan sat poslije ponoći Kralj je položen na mrtvački odar, obučen u crnogorsko odijelo. Više glave mu je bio mali drveni tisovi krst, izrada jednog crnogorskog seljaka i dvije svijeće; malo niže, u zlatu i brilijantima, štap maršala ruske vojske; o grlu Krst sv. Đordija; na prsima Krst sv. Petra, domaći orden Dinastije Njegoš, lenta ratnog savojskog ordena i u brilijantima “portret tri cara” (Aleksandra I i II i Nikole I), odlikovanje od cara Aleksandra I: o bedru sablja Stevana Dečanskog, koja je nađena od ruske vojske na Kavkazu i koju mu je poklonio car Aleksandar III. Na sablji s jedne strane stoji: “Stefan Uroš kralj Serbov” i godina 1314. na drugoj : “Da živet Kralj.”
Na grudima Kraljevim bio je još kamičak zemlje crnogorske, malo tamjana iz Ostroga i osušeno cvijeće iz avlije u Srpskoj (Zeta), u kojoj je bio uhvaćen od Turaka Vladika Danilo, osnivalac Dinastije. Gospodar je izgledao dostojanstven i spokojan, lice mu je zadržalo osmejak, ali ne osmejak koji je izražavao tugu, ljutnju ili bol, nego onaj velikodušnosti, blaženstva i plemenitosti. On je izgledao kao da priča okolini anegdote iz života starih Crnogoraca, koje je on sa toliko dobrodušnosti i zadovoljstva često pričao…
Vijest o Kraljevoj smrti se ubrzano raščula. Brojne depeše izjave saučesća počele su stizati sa sviju strana. Poslali su tople izjave saučešća NJ. V. Kraljici Mileni NJ. V Kralj Engleske Dorde, J.V. Kralj Španije Alfons, Kralj Rumunije, NJ. V. Olga, Kraljica majka Grčke; NJ. E. Predsjednik Republike Brazila sa gospodom itd; NJ. E. Predsjednik Francuske Republike izjavio je saučešće preko prefekta Pomorskih Alpa, koji se je istovremeno stavio na raspoloženje Kraljevskoj Porodici. Telegrafske izjave saučešća poslali su, takođe, NJ. V. Kralj Srbije i NJ. Kr. V Regent Aleksandar. Izjavu saučesča poslao je i Vesnić…
Mrtvo tijelo Kraljevo ostalo je na mrtvačkom odru do subote 20. februara (5. marta), pošto je uoči toga dana postavljeno u mrtvački kovčeg od maslinovog drveta. U subotu, u 8 sati ujutru ruski sveštenik očitao je i posljednji put molitve nad mrtvim tijelom Gospodarevim. Tačno u 8,45 kovčeg je bio iznesen iz kuće na rukama: NJ. Kr. V. Prestolonasljednika, tada već Kralja Danila II, Knjaza Petra, Velikih Knjaževa, Knjaza Batemberga i članova Kraljevske Vlade i položen u jedan furgon automobil. U 9,15 krenuo se sprovod za porat, gdje su očekivali: predstavnik Predsjednika Republike, predstavnici mjesnih građanskih i vojenih vlasti i jedan bataljon francuske pješadije, koji je odavao počast.
Kovčeg je postavljen bio na zadnjem dijelu broda, pod velikim topom, i bio je pokriven crnogorskom ratnom zastavom. U 10,15 brod je digao ankoru i zaplovio niz pučinu sa brzinom od 48 km. na sat. Izgledalo je da hoće što prije da odmakne sa mrtvim velikanom iz zemlje, čiji su predstavnici pokazali tako malo plemenitosti i gostoprimstva, iako su mu utočiste u svoje vrijeme ponudili. Poslije vožnje, brod je stigao u San Remo, gdje je već bio stigao Njegovo Veličanstvo Kralj Italije na izvidaču “Falko”. NJ. V. Kralj Italije. kad je pristajao kontrotorpiljer “Palestro”, nalazio se već na keju, okružen brojnom civilnom i vojnom pratnjom.
Vojska je pravila špalir s jedne i druge strane. Kralj Viktor Emanele se zatim popeo na brod, te je lično izjavio saučešče NJ. V. Kraljici Mileni. NJ. V. Kraljica Jelena nije mogla prisustvovati pogrebu zbog bolesti. Odmah poslije toga, kovčeg je skinut sa broda i smješten u mrtvačka кola. Sprovod se zatim krenuo. Neposredo za kolima išli su NJ. V Kralj Danilo i Knjaz Petar, a zatim NJ. V. Kralj Italije, Veliki Knjaz Nikola, a poslije redom članovi Kraljevske Kuće, ministri, diplomate, svita itd. NJ. V Kraljica Milena dovezla se bila ranije u rusku crkvu. Sprovod je išao pješke, na čelu je išla vojska, koja je, takođe, zatvarala sprovod. Učestvovale su dvije građanske muzike. Sprovod se stalno kretao kroz špalir vojske i brojnog građanstva i otmjenih stranaca, kojih je u ovo doba prepun San Remo. Kad je sprovod stigao u rusku crkvu, koja po svojoj ljepoti čini ukras San Rema, održano je opijelo i kovčeg sa velikim pokojnikom ostavljen je na sredini crkve. Pošto su Rusi vlasnici crkve, ustupili su je naročito za to i predali ključ kraljevskoj Familiji.
Dva sata kasnije pošto je kovčeg sa mrtvim tijelom Kraljevim položen u crkvu, stiglo je jedno izaslanstvo od 50 Crnogoraca iz Gaete i Formije. Zbog štrajka u Toskani nijesu mogli na vrijeme stići. Sjutradan je stigla još jedna grupa od 35 njih. Bila su zastuljena sva crnogorska plemena, Bokelji, Hercegovci i muslimani…

68 godina u tuđoj zemlji

„… Ako umrem u inostranstvu, za vrijeme izbjeglištva, neka bude opijelo sa sprovodom izvršeno prema propisima naše crkve, i neka moje tijelo bude položeno netaknuto u privremenu grobnicu, dok moji posmrtni ostaci ne budu mogli biti preneseni u našu dragu otadžbinu i tamo sahranjeni…”

Iz biografije

Kralj Nikola je bio sedmi i posljednji crnogorski vladar dinastije Petrović. Rođen je na Njegušima 1841. godine. Osnovno obrazovanje je stekao na Cetinju, a školovanje nastavio u Trstu i Parizu. Sa 19 godina postaje knjaz Crne Gore, 1860. godine, nakon ubistva knjaza Danila. Na 50-godišnjicu vladavine (1910) proglašen je za kralja, a Knjaževina Crna Gora, već ranije međunarodno priznata, za Kraljevinu. Vladao je Crnom Gorom 58 godina i njegova vladavina čini čitavu epohu kulturnog i privrednog napretka Crne Gore. Istorija ga pamti kao ratnika i vojskovođu, državnika, izuzetnog diplomatu i književnog stvaraoca. Kao ratni vojskovođa i komandant kralj Nikola se ovjenčao ličnom slavom i stekao zavidan ugled među narodima i krunisanim glavama civilizovane Evrope, pa i među svojim neprijateljima. U oslobodilačkom ratu 1876-1878. knjaz Nikola teritorijalno proširuje državu i oslobađa gradove: Nikšić, Spuž, Podgoricu, Kolašin, a oslobađanjem Bara i Ulcinja Crna Gora je izašla na svoje more. Na Berlinskom kongresu 1878. Crna Gora je dobila i formalno – pravno međunarodno priznanje i uvrstila se u zajednicu modernih evropskih država.


Na odru kamen s Careva Laza

Bogata i burna istorija Crne Gore, njenog naroda i vjekovne borbe za slobodu, uvijek je davala ličnosti koje su ostavljale neizbrisiv trag za generacije koje dolaze. Svaki od njenih vladara, ostavio je svoj trag, dubok kao klanci što presijecaju ovu voljenu zemlju, natopljenu mukom i krvlju njenih naroda. Svako je doba nosilo uspone i padove, ali nikad Crna Gora nije bila jača, a nikad tako namučena i gotovo uništena, kao u doba kralja Nikole. S njim je postala država, međunarodno priznata i cijenjena u cijeloj Evropi. S njim je, na žalost, i propala: prisajedinjena je Srbiji, njena vojska je ili izginula ili pomrla po logorima širom zemlje, njen kralj je prognan, a njeno ime zaboravljeno sve do 13-julskog ustanka. Ovo je pokušaj da se iz bogate literature savremenika ispriča priča o posljednjim danima posljednjeg crnogorskog suverena, koji je umro daleko od svoje Crne Gore, u koju je vraćen poslije punih 68 godina.

Velika knjeginja Milica mu je na mrtvačkom odru stavila u ruku onaj kamičak sa crnogorske zemlje. Uzeo ga je na Carevom Lazu, 9. januara 1916. godine, kada je pred Austrijom morao napustiti Cetinje i Crnu Goru…
Naredio je šoferu da stane. Izišao je iz limuzine i sam na mjestu gdje je njegov slavni predak i osnivač dinastije Petrović, Vladika Danilo 1711. godine potukao silnog Tahir-pašu, potražio očima onaj lijep kamičak, posagao se, dohvatio ga, poljubio i stavio u džep na džamadanu. Ulazeći u limuzinu rekao je: “S tobom u šaci ću umrijeti.” I umro je. Zašto mu taj kamenčić sa Carevog Laza u ruku nije stavila princeza Ksenija? Dvije Velike knjeginje Romanov, Stana i Milica, iako njegove kćeri, zaboraviše podosta onoga naškog, odavno su otisle iz Crne Gore, nijesu one više Crnogorke, a i onu protuvu sibirjačku (Raspućina) one dovedoše na Ruski Dvor. Od svih kćeri princeza Ksenija mu je bila najodanija, ona i Vjera do potonje njegove ure ostadoše uz njega, kaže Jevrem Brković u čuvenim “Monigrenima”.
Pjesnik dodaje kako su svi Crnogorci bili razočarani kad je objavljeno mjesto Kraljeve sahrane: u ruskoj crkvi u San Remu jer bi “pravo bilo, ljudski i državnički pošteno, da Car junaka privremeno počiva u Aleji Savoja, u vječnoj Romi, đe su kosti rimskih careva i imperatora, a ne u nekakvom turističkom gradiću za koji niko ne zna, osim onih što tamo žive…Sirota naša Jelena, a njihova Ređina, nije uspjela da oca sahrani ni privremeno, u Aleju Savoja. Jamačno se zato i razboljela. Pukovnik Krsto Zrnov Popović je čuo od jednog talijanskog kolonela, sa službom na Dvoru, da je između Jelene i Emanuela došlo do sporkih riječi, sa Jelenine strane…koja je muža i kralja grdno prekorila i nazvala ga pijemontskim kepecom!…”
Šezdeset i osam godina, ležalo je tijelo kralja Nikole, kasnije njegove žene, kraljice Milene i kćeri, princeza Ksenije i Vjere u iznajmljenoj ruskoj crkvici, u tuđoj zemlji i pod tuđim nebom, dok se 1989. godine, zahvaljujući grupi entuzijasta, među kojima i Ćana Koprivice, nije organizovao prenos kostiju iz San Rema i njihova sahrana na Cetinju.
U kripti Ruske pravoslavne crkve u San Remu, 19. septembra 1989. godine obavljena je antropoloska identifikacija tjelesnih ostataka kralja Nikole, kraljice Milene, princeza Ksenije i Vjere. U tom izvještaju između ostalog piše: „U slučaju kralja Nikole, identifikacija je bila olakšana. Uz konstataciju da se radi o balsamovanom tijelu, mogla se vidjeti očigledna sličnost lika (oblika glave) sa očuvanim fotografijama i slikama. Vidno je da se radi o čovjeku starom 80 godina života sa širokim i reljefnim, markantnim licem… Od tjelesnih ostataka izvan svečane narodne odjeće sa kapom, u kojoj je bio sahranjen, vidne su još prekrštene ruke (šake nisko na grudima). Reljef prstiju, tj. meki pokrivač u cjelosti je sačuvan… Zbog pomenutog stanja tijelo kralja Nikole nije pomjerano, nego je ponovo hermetički zaтvoreno (da se ne bi mijenjali uslovi vlažnosti) i tako spremljeno za transport na Cetinje”, gdje je stiglo 1. oktobra 1989. godine.
Tada su se, u dvorskoj crkvi do Cetinjskog manastira, susrela dva gospodara Crne Gore: prvi Ivan Crnojevic i potonji Nikola Prvi Petrovic Njegoš. Između njihove dvije grobnice 500 godina istorije njihove gospodarevine, njihove Crne Gore. Crnogorci su nakon 68 godina ispunili amanet svoga posljednjeg kralja, cara junaka, koji je za svoje vladavine dvostruko uvećao teritoriju mačem i ognjem stičene i priznate crnogorske države, i državničkom mudrošću unaprijedio i modernizovao Crnu Goru u svakom pogledu. Veliki ratnik, u ratu ovjenčan slavom, takođe je u ratu, pod teretom godina, pritiskom dvora i staba, napustio Crnu Goru. Nijedna sahrana ili prenos kostiju kraljevskih lica u modernom svijetu se ne može uporediti sa onim što se ’89. desilo na Cetinju. Planirana ceremonija je previdjela kult Crnogoraca prema pokojniku. Dvjesta hiljada ljudi je praktično došlo na pokajanje gospodaru. Preko 400 domaćih i stranih novinara je pratilo ovaj događaj.
Dopisnik italijanske „La Republike” Đino Feskobaidi, u svom tadašnjem komentaru ocjenjuje kako je prenos i sahrana crnogorskog kraljevskog para predstavljala prvo otvaranje istočne Evrope prema svijetu i zapadu, na jedan neočekivani, i do tada nigdje doživljeni način. Naime, Crna Gora je tada uradila ono što je Rusija, (prenos kostiju Romanovih), smogla snage da napravi tek 10 godina kasnije. Italija je, inače, dala predsjednikov avion i jedan od najvećih brodova „San Marko”, da se zemni ostaci porodice Petrović dopreme u Crnu Goru.
I vjerovatno se umorna Nikolina duša smirila u rodnoj grudi, odakle je istjeran, prezren, ponižen morao da ode, kao prijetnja srpskom kralju Aleksandru, koji se nije libio da rođenog đeda, preko Pašića i Pešića, preko crnogorskih bjelaša, koje je Kralj slao u “Biograd da uče, a ne da mu se na Cetinje vraćaju s bombama”, tako teško porazi, da mu tako vrati za sve što je učinio za Srbiju, i on i crnogorska vojska u cjelini koja je svjesno žrtvovana u nepotrebnoj Mojkovačkoj bici, da bi se srpska vojska bezbjedno povukla, a crnogorska dokrajčila braneći Lovćen.
Znali su to Srbi i tada, kao što se sve zna i danas, jer da nijesu, ne bi jedan od najuticajnijih beogradskih listova “Balkan” na vijest o smrti kralja Nikole, marta 1921.godine, objavio i sledeće:
“… Nad posmrtnim ostacima (kralja Nikole), pred Njegovim Veličanstvom Smrću, neka sve strasti zaćute! Neka istina presudi: da je bio veliki kralj male, herojske i slavne Crne Gore, vjerne saveznice Srbije tokom njenog mučeništva. Da, krajem 1915, nije bilo tako odanog držanja Crne Gore, njene skupštine, kralja, vlade i vojske, srpska vojska bi morala kapitulirati. Crna Gora je slavno odužila svoj dug prema Srbiji i saveznicima…”

Odlazak Kralja s Cetinja

I noć od 7. januara jedna je najžalosnija… Te noći, kreću se jedne kočije od Skadra za Medovo, u kojima su upregnuta dva oslaba konja vrana, upravljana mjesečevim zracima. Odmah uz njih jaše ili korača omanja pratnja nečujno i tužno. I konji bez zora i frke, i pratnja nijema, kao i cio kraj, kroz koji se mala povorka kreće kao da neće da remete mir jednog pogruženog starca u kočijama, kome naizmjenično, ali nečujno nešto govore njegova tri sadruga u kočijama. Izgleda da ga tješe redom, zaklinjući mu se na vjernost i govore: et exullis exul ero (i izgnanika podanik će biti). Ni, to, ni studena januarska noć, ni laki topot konja, ni prasak u daljini neđe brzometke, ne pokreću iz dubokih misli ovog sedamdeset petogodišnjeg starca. Brzinom munje u njegovom mozgu, mijenjaju se predstave: – Davno je to bilo, prije pola vijeka, kada od 19 godina starosti sjedoh na prijesto mog strica; pobjeđivah vezire i carske paše: Omera, Osmana, Muktara, Sulejmana i Esada… Ah, Pešiću, Pešiću, bjelogorski serdare! Učinih te vitezom moga odreda, serdarom jednog naroda i povjerih ti ubojnu snagu moga kraljevstva i opet me ostavi i iznevjeri! Zavede mi vojsku za “Goleš planinu«, u ćorsokacima, pa pobježe! Znam da mrijeti hoćeš, ali ne po dobrom već po rđavom glasu u očima Crnogoraca! Dok se tako sa sobom kralj razgovara u kočijama, na putu u izgnanstvo, kočije stadoše na pristaništu u Medovi. Izlazi Kralj iz kočija skrhan i duševno i fizički… Opet tišina bolnija i dublja jer: Crna Gora pada, narod ostaje u ropstvu. Već zraci jutarnjeg sunca miluju promrzlog od noćnog mraza kralja, ali to nije njegovo sunce, sunce Crne Gore mu je zašlo…”

Proglas povodom smrti (Glas Crnogorca)

Njegovo Veličanstvo Kralj Gospodar Nikola I 25. septembra 1841. i 16. februara 1921. UMRO JE GOSPODAR!… Umro je u tuđini, daleko od mučenika crnogorskih, daleko od Lovćena, daleko od Crne Gore… Prevrnite se u grobu kosti mučenika naših!… Proplačite sjeni predaka naših!… Zadrhtite, brda i doline naše!… Umro je Kralj ! … Vjerujete IM Da li je to moguće?! Da, da. Moguće je… Umro je čovjek, koji je 60 godina služio Narodu i Otadžbini!… Umro je pjesnik “Onam’ Onamo”, pjesnik bratstva i slobode…! Umro je pobjednik sa savremenih Maratona i Termopila!… Umro je državnik, civilizator i tvorac savremene Crne Gore…! Umro je tvorac slave crnogorske!… Umro je velikan i najveći patriota XIX i XX vijeka cijele nacije naše…! Umro je “jedini i vjerni saveznik Rusije”…! Umro je Kralj, koji je, prema opštem priznanju, jedna od najmarkantnijih i najvećih ličnosti savremene istorije…! Umro je Gospodar…! Vrijeđan, klevetan, prognan “S ognjišta milog”… Prevrnite se u grobu kosti mučenika naših…! Proplačite sjeni predaka naših…! Zadrhtite brda i doline naše!… O, da strašnog srama nacije naše…! O, da crnog udesa našeg!… Ali, ne vraćajmo se natrag! Ne vraćajmo se na to, u ovim, koliko tužnim, toliko i svečanim časovima našim! Ne skrnavimo tim, bar u ovim momentima, uspomenu na Velikana! Ugušimo bar za sad bol i očaj za budućnost plemena našeg, čija sudbina je u rukama zločinaca i ubojca! Umro je Kralj! Slava ti, nježni oče! Slava ti, ponosu Crne Gore! Slava ti, Veliki i Milostivi Kralju! Slava ti, Gospodaru! Slava ti, Mučeniče! A Crna Gora? Šta će biti s njome!? Umire li i ona! Hoće li i ona biti s njime pokopana! Hoće li se Velikom Kralju dati ono priznanje, koje on nije nikada tražio i koje mu njegovi najvjerniji nijesu nikad priznali? Hoće li mu se dati priznanje, koje mu je dao Beograd u proklamaciji podgoričke “skupštine” od novembra 1918. po kome je Crna Gora počela i prestala sa Kraljem Nikolom? Hoće li mu se priznati, da je on bio Crna Gora? Na nama je da to ne priznamo! – Crna Gora živjela je i prije njega i živjeće i poslije njega! A njegove mučeničke kosti, ako bi drukče bilo, prevrnuće se u grobu! Crnogorci! Sjeni predaka vaših, od 10 vjekova, gledaju na vas! Ne osramotite ih! Ne osramotite Kralja Mučenika. Pokažite se, kao vazda, i u ovoj prilici da ste dostojni potomci svojih slavnih predaka, koji su svojim herojskim podvizima vjekovima svijet zadivljavali! Odužite se sjeni Kralja Mučenika! Slava Ti, Gospodaru!

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


5 × two =