Perper – crnogorski novac – Pavle V. Novaković


U nedavno objavljenoj monografiji “Perper, crnogorski novac”, autor Pavle V. Novaković pripovijeda o monetarnoj tradiciji na tlu današnje Crne Gore, kao i o uvođenju perpera, crnogorske monete, čija je realizacija potrajala punih pet i po decenija, a upotreba prestala nakon Podgoričke skupštine

Prvi novac kovali su Iliri u Risnu

Koje su sve vrste novca cirkulisale u prošlosti na današnjoj teritoriji Crne Gore, zavisilo je od toga ko je na toj teritoriji imao političko-ekonomsku, odnosno finansijsko-monetarnu dominaciju. Najstariji novac, pronađen na teritoriji Crne Gore, jeste grčki stater iz IV vijeka prije nove ere.
U tom periodu današnju Crnu Goru naseljavala su ilirska plemena: Enhileji, Plereji, Labeati, Autrijati, Dokleati. Enhileji su naseljavali prostor Boke Kotorske; Labeati oko Skadarskog jezera; Dokleati sjverozapadno od njih i po njima će grad Doclea (Duklja) dobiti ime; Austrijati su bili sjevernije i pretpostavlja se da su rijeka i planina Tara po njiima dobili ime. Plereji su bili u okolini današnjih Pljevalja.
Uticaj Grčke bio je jak u ilirskim primorskim krajevima preko trgovine, pa je pronalazak grčkog novca sa likom Zevsa na aversu i konjanikom na reversu sasvim logičan. Iz trećeg, odnosno drugog vijeka prije nove ere, pronađene su tri vrste ilirskog novca. Ovaj novac često nazivaju risanskim novcem, iz razloga što je prva kovnica na ovim prostorima bila u Risnu, kao jednom od najvećih centara ilirske države. Prva vrsta ilirskog novca ima na aversu lik božanstva sa bradom, a na reversu lik boginje Artemide i natpis: RIZO(N)O… Ovaj novac se može smatrati prvim, “domaćim” novcem na teritoriji Crne Gore.
Druge dvije vrste ilirskog novca su iz perioda dominacije Rima nad ilirskim plemenima. Poslije pobjede nad ilirskim kraljem Gencijem, Rim Ilirima ostavlja lokalnu autonomiju, tako da se u Risnu kuje ilirski novac za vrijeme ilirskog kralja Balajosa sa njegovim likom i natpisom: BASILEOS BALLAION, dok je na reversu lik boginje Artemide. Treća vrsta novca pripada Balajosovim nasljednicima. Na aversu su “varvarske glave koje zapremaju čitavu stranu”, što je očigledan uticaj rimskog novca. Reorganizacijom rimskog carstva na administrativne jedinice, teritorija današnje Crne Gore ulazi u sastav naronske regije i čitava oblast dobija ime Prevalis. Sve većim prisustvom rimskih ratnih veterana, razvojem trgovine i gradskih naselja, ilirski novac nestaje i preovladava rimski. Najviše rimskog novca u Crnoj Gori pronađeno je u: Duklji (Podgorica), Nikšiću sa okolinom, Budvi i Ulcinju. “Glas Crnogorca”, broj 14 za 1873. godinu bilježi da je P.A. Rovinski kupio stari novac od jednog Albanca, pa konstatuje: “… komu bi se čudo činilo, kako sami Cetinjani ne zamijeniše te novce, treba mu opaziti, da ponuda našeg Arbanasa samomu njemu nepoznatim novcima, nije mogla Cetinjane zanimati već zbog toga, što Arbanasi često dosađuju nuđenjem običnih rimskih novaca, koji se neprestano nalaze u razvalinama Duklje i kojima je Cetinje odavno puno i prepuno”.
Sam Rovinski je učestvovao u arheološkim iskopavanjima Duklje i zapisao: “… na kraju tog prvog otkopavanja nađeno je više od stotinu bakarnih moneta i samo jedna srebrna. Mnoge od njih su toliko izlizane i pojedene rđom, da se na njima ništa ne može razaznati, ali je veliki dio s jasno uočljivim likovima imperatora i natpisima oko njih. Najstarija moneta je s likom Augusta, zatim slijede: Tit, Vespazijan, Adrijan, Antonim Pij, Marko Aurelije, Faustina (srebro sa prekrasnim portretom), Prob, Maksencije, Galerije, Lucije, Lucinije, Konstatacije, Faust sa natpisom na drugoj strani “spec rei publicae”. Najviše je moneta s likom Konstantina, ali ni na jednoj moneti nema hrišćanskog znaka”.

Mjesto u paklu za srpskog kralja

Najveći broj rimskih zlatnika pronađen je kod Nikšića, sela Zavrh, pa se njiva na kojoj su pronađeni zlatnici popularno naziva “Dukatuša”. Dominacija rimskog novca trajaće sve do podjele Rimskog carstva (476 godine) na Istočno i Zapadno.
Prevalis – Prevalitana dolazi pod uticaj Vizantije; preovladaće upotreba vizantijskog novca. Vizantijski novac najčešće je kovan u Carigradu i to u: bakru, srebru i zlatu. Bakrenjaci su imali ime folles (folari) i vrijednost im je bila označena slovima: M=40; K=20; I=10 numi. Srebrenjaci su bili: siluqua i miliaresion, dok su zlatnici bili: solidus i rijens. Početkom XI vijeka, vizantijski novac dobija novi izgled, pa se umjesto malih, debelih zlatnika, počinju praviti široki i u obliku zdjela – zlatnici (scyphati). Isti oblik dobija i bakarni vizantijski novac.
Naseljavanjem Slovena na Balkan, krajem VI vijeka i u VII vijeku, provincija Prevalis dobija ime Duklja (po gradskom centru i ilirskom plemenu Docleata). Vizantija daje Duklji određenu autonomiju koja se ogleda u tome što su Sloveni birali svoje knezove. Dukljanski knezovi nastojali su da osamostale Duklju, i to je uspjelo knezu Vojislavu 1042. godine, poslije pobjede u bici kod Bara. Ne postoje podaci da su dukljanski knezovi kovali novac. Međutim, interesantna je pretpostavka J.V. Rajhela da je jedan zlatnik, u numizmatičkoj zbirci peterburškog Ermitaža, novac dukljanskog kneza Vladimira.
Ovu pretpostavku negira S. Ljubić tvrdeći, da se radi o bugarskom novcu. Kako su ova istraživanja obojice autora iz XIX vijeka, mislim da bi bilo vrlo korisno da taj zlatnik preispita tim stručnjaka i tako utvrdi njegovu starost i porijeklo. Ukoliko bi se ispostavilo da je to novac dukljanskog kneza Vladimira, bio bi to prvi kovani novac kod južnih Slovena.
Od kraja XI vijeka, Duklja, odnosno Zeta, kako se sve češće naziva, počinje slabiti i pada pod vlast Raške 1185. godine. Uporedo sa time u primorju se mletački novac sve više koristi, tako da krajem XII vijeka predstavlja dominantnu monetu.
Mletački novac je rađen po vizantijskom uzoru. Na aversu je lik Hrista, a na reversu lik svetog Marka, zaštitnika Venecije. Mletački zlatnik cekin ostaće nekoliko vjekova najcjenjeniji novac na obalama Jadrana.
U periodu dominacije Raške nad Zetom, u vrijeme Nemanjića, sredinom XIII vijeka, u Brskovu (kod Mojkovca) počinje se kovati srebrni novac. Brskovski novac rađen je po ugledu na mletački matapan.
Razni istraživači vezuju prvi nemanjićko-raško-srpski novac od kralja Stefana Prvovjenčanog do kralja Uroša I. Ovaj novac, zavisno od vladara, koji ga je kovao, ima natpise ispisane alfabetom, ćirilicom ili latinicom. Bilo je slučajeva da su razne emisije novca istog vladara imale različita pisma, pa i jezike, kojim su natpisi ispisani. Ovo šarenilo pisama i jezika (latinski, grčki, italijanski i slovenski) objašnjava se raznim uticajima i interesima pojedinih vladara. Od početnog uzora, mletačkog matapana kojem su brskovski srebrenjaci, u potpunosti odgovarali težinom, finoćom i izgledom, vremenom se odstupilo. Zbog odstupanja u težini i finoći srebra, mletački senat, 1282. godine, zabranjuje upotrebu brskovskog novca na teritoriji Mletačke Republike. Čak i Dante u “Božanstvenoj komediji”, zbog krivotvorenja novca, ostavlja mjesto u paklu za srpskog kralja.

U Kotoru je kovan novac u XI vijeku

Zeta je u nemanjićkoj državi imala autonomiju i njome se upravljali naseljenici raškog prijestola. Primorski gradovi su bili jaki trgovački i zanatski centri i njihov veliki značaj ogledao se i u tome što su imali privilegiju da kuju svoj novac. Kotor je svakako bio najveći i najznačajniji trgovački i finansijski centar Zete. Neki autori navode da je u Kotoru kovan novac još u XI vijeku. Najstariji kotorski bakarni novac (folar) ima na aversu lik Svetog Tripuna, zaštitnika grada u uspravnom položaju sa krstom i cvijetom ljiljana u desnoj ruci, a na reversu gradsku kulu i natpis: “KATARI CIVITAS”.
Lik Svetog Tripuna nalazi se na svim kotorskim novcima, bez obzira ko je imao vlast nad Kotorom. Mijenjao se samo izgled lika Sv. Tripuna. Tako u periodu nemanjićke vladavine Kotorom (1186 – 1369), Sv. Tripun u desnoj ruci, pri grudima ima krst i palminu grančicu, a u lijevoj zemaljski šar sa krstom. Na reversu je lik vladara iz dinastije Nemanjića na prijestolu, sa žezlom i krinom u desnoj i, globusom u lijevoj ruci. Natpisi su: “S. TRIFON KATAREN” na aversu i: “IMPERATOR STEFANUS” ili “UROSIUS” na reversu.
Od 1371. godine, Kotor se nalazi kraće vrijeme pod ugarskom vlašću, ali zadržava pravo kovanja novca. Kotorski novac, u periodu ugarske dominacije (1371 – 1378), na aversu, pored lika Sv. Tripuna, ima natpis: “SANTUS TRIPHON CATARENZI”. Na reversu je ugarski grb i natpis: “LODOVICUS REX UNGARI”. Od 1385. (do 1391) godine vlast nad Kotorom ima bosanski kralj Tvrtko. I u tom periodu, u Kotoru je kovan novac koji na reversu ima veliko slovo “T” sa bosanskom krunom i natpisom: “CATARENSIS”. Pod vlašću Mletačke Republike, Kotor je ponovo od 1420. do 1797. godine godine. Rad kotorske “CECCE” (kovnice) obnovljen je poslije više molbi Kotorana 1433. godine. Kovnica je radila sve do 1640. godine, a za to vrijeme, Kotorom je upravljalo 118 mletačkih providura ili rektora.
Svi oni su kovali novac i na reversu, pored mletačkog lava, obično je plemićki grb ili inicijali providura i legenda: “S. MARKUS VENETU”. Na aversu je lik Sv. Tripuna i skraćeni tekst: “COM(uni)TAS CATARI” i inicijali “S.T.” (sveti Tripun).
Kotor je još jednom kovao novac i to pod francuskom okupacijom. Godine 1813. Kotor je bio pod opsadom Crnogoraca i blokadom britanske flote, pa se francuski general Botie odlučio na kovanje srebrnog novca za lokalne potrebe. Novac je iskovan u tri apoena od: 1, 5 i 10 franaka, težine: 6, 30 i 60 grama. Na aversu apoena od 1 francs je natpis “CATARO 1813”, dok je na reversu francuska kruna ispod koje je veliko slovo “N” (Napoleon). Avers apoena od 5 i 10 franaka ima u centralnom dijelu ukrštene: mač, pušku i top oko kojih su dvije lovorove grančice, pri dnu spojene. Sve ovo je okruženo tekstom na francuskom: “CATARO EN ETAT DI SIEGE 1813”, (Kotor u stanju opsade). Na reversu je francuska kruna ispod koje je veliko slovo “N”, a lijevo od njega broj vrijednosti apoena 5 ili 10, dok je desno manje slovo “F” (francs). Sve je okruženo sljedećim tekstom: “DIEU PROTEGE LA FRANCE” (Bog čuva Francusku).
I drugi gradovi na Crnogorskom primorju: Bar, Ulcinj i Svač, kovali su svoj novac. Za razliku od Kotora, to su isključivo bili bakarni folari.

Đurađ I kovao je novac u Prizrenu

Nema preciznih podataka kada su ovi gradovi kovali novac, ali se svi istraživači slažu da je sigurno kovan u vrijeme cara Uroša i u periodu Balšića. Ima pretpostavki da je to rađeno i početkom mletačke dominacije u primorju. U odnosu na novac grada Kotora, mnogo je manje sačuvanih primjeraka novca ovih gradova. Ulcinjski folar, iz perioda cara Uroša, ima na aversu figuru cara sa krunom na glavi, žezlom i zemljanim šarom u rukama, dok je sa njegove lijeve strane lav u hodu. Tu je i natpis “VRO(S)IUS”. Na reversu je Bogorodica, zaštitnika grada i natpis: “SC (MA) RIA”.
Postoje još dvije vrste ulcinjskih folara. Razlike su na aversima ovog novca, jer prikaz Bogorodice, sa ili bez Isusa, uvijek je na reversu ulcinjskih folara. Na aversu se pojavljuje i “božije jagnje” koje prednjom desnom nogom pridržava barjak sa tri kraka i krstom na vrhu. Natpis glasi: “M. (moneta) DE DULCIGNO”. Treća vrsta ulcinjskih folara na aversu ima gradsku tvrđavu i natpis: “CIVI (tas) DULCIGNI”.
Grad Svač (Šas) u zaleđu Ulcinja na obali Šaskog jezera, nekada sjedište episkopije, takođe je kovao svoj novac. Na aversu ovog novca je lik Sv. Jovana Krstitelja, zaštitnika grada, dok je na reversu opet gradska tvrđava i natpis: “SOVACII CIVITAS”.
Poznate su dvije vrste barskih folara. Na prvoj su samo slova “G” na aversu; i “A” na reversu, što se tumači kao inicijali za “GEORGIUS” (Sveti Đorđe, zaštitnik Bara) i “A” “ANTIBAR”. Na drugoj vrsti je predstavljen Sv. Đorđe na konju kako ubija aždaju i natpis: “S. GEORGIUS”. Na reversu je svetac u odori i natpis: “ANTIVAR”. Postoje varijante sa prikazom ubijanja aždaje na obijema stranama novca kao i razne varijante natpisa “ANTIBAR”, ANTI-VAR” i “TIB-AR”.
Sačuvanih primjeraka novca crnogorskih primorskih gradova je vrlo malo. Sem nekoliko primjeraka, sačuvanih na Cetinju, u Ulcinju, Baru i Kotoru, nešto više ovog novca nalazi se u muzejskim zbirkama u: Splitu, Zagrebu, Osijeku i Beogradu. Kako je u Kotoru kovano najčešće i najduže, kotorskog novca je sačuvano više primjeraka nego ostalih gradova.
Poslije smrti cara Dušana 1355. godine, slabila je moć Nemanjića i Raške – Srbije. U Zeti, vlastelinska porodica Balšić tu situaciju koristi, nastojeći da ostvari samostalnost Zete u čemu i uspijeva. Đurađ I Balšić, 1372. godine, teritoriju Zete proširuje i gradom Prizrenom u kome je već postojala kovnica novca. Tu Đurađ I kuje svoj novac, što je, svakako, bio izraz političke, ekonomske i vojne moći Zete i Balšića. Poznato je pet vrsta novca Đurđa I Balšića. Na aversu svih pet vrsta novca ispisan je tekst u četiri ili pet redova i uvijek sa njegovim imenom. Na reversu prve vrste je Hrist na visoko uzdignutom prijestolu, dok je na drugoj vrsti kaciga sa perjanicom. Kod treće vrste novca Đurđa I na reversu je grb Balšića – vučja glava sa isplaženim jezikom. Grb Balšića se u raznim varijantama – stilizacijama pojavljuje na novcu kovanom od svih vladara te dinastije. Balša II je na svom novcu ćirilicu zamijenio latinicom, a grb Balšića je sada na aversu sa natpisom: “M.DO.BALSA BALSIC”. Na reversu je svetitelj, koji u lijevoj ruci drži jevanđelje, a u desnoj kadionicu. Natpis je: “S.STEFAN SCUTARI”. Iz natpisa na ovom novcu vidi se da je kovan u Skadru, jer su, u međuvremenu, Balšići izgubili vlast nad Prizrenom.

Na primorju škude u zaleđu – aspre

Balša II nije imao velikih državnih ambicija, što se vidi i po tome što je kovao vrlo malo novca. Ni Đurađ II nije kovao mnogo novca, što, svakako, ukazuje na slabljenje političke i ekonomske moći Zete i Balšića. Po već ustaljenoj tradiciji, na njegovom novcu se pojavljuje grb Balšića (vučja glava) i natpis: “M.D. GORGI STRACIMIR”, na reversu je svetitelj i natpis “S.STEFAN SCUTARI”. Druga vrsta novca Đurđa II ima na aversu, desno od grba, slovo “M”. Na reversu je sada lik svetog Laurencija, zaštitnika Balšića, i natpis: “S LAVRENCIUS M”.
Krajem XIV vijeka Konstantin Balšić dolazi u sukob sa Đurđem II i uspijeva da uporedo vlada dijelom države. Njegove ambicije su bile velike, što se vidi i po novcu koji je kovao. Odstupajući od tradicije, on na svom novcu nema grb Balšića, već je na aversu lik svetog Stefana i natpis: “STEFANO SCUTARI”, dok je na reversu lik vladara sa krunom na glavi, zemaljskim šarom u lijevoj i krstom u desnoj ruci. Oko lika vladara je natpis: “D.REX CONSTANTINUS”. Dakle, Konstantin je bio vrlo ambiciozan i sebi pripisivao kraljevsku titulu.
Posljednji vladar dinastije Balšić, Balša III (1404 – 1420), takođe je kovao svoj novac. Balša III je činio velike napore da odbrani oslabljenu Zetu od Turaka i Mlečana i održi tradiciju kovanja novca. Novac Balše III je po stilu nastavak novčarstva Balšića, ali je tehnički slabije urađen.
Neke varijante novca Balše III izgledaju kao livene, a ne kao kovane i u tehničkom pogledu su “degradacija novčarstva Balšića”. Balšići su kovali novac od 1372. do 1420. godine, i poznato je 11 vrsta njihovog novca u više varijanti. Kovnice su bile u Prizrenu (1372 – 1378), zatim u Skadru do 1392. godine, a potom u Ulcinju i Baru. Odlaskom dinastije Balšića sa istorijske scene, smanjivanjem i slabljenjem Zete – Crne Gore – kako se sve češće naziva u periodu vladavine Crnojevića, nema mogućnosti, a ni velike potrebe za kovanjem sopstvenog novca. Crnojevići su bili zaokupljeni bezuspješnim pokušajima da sačuvaju Crnu Goru pred naletima Turske. Na kraju vladavine Crnojevića 1496. godine, Crna Gora je bila svedena na “podlovćensku Crnu Goru”, koja je od 1496. do 1514. godine bila u sastavu Skadarskog sandžakata, a od 1514. do 1521. godine postojao je poseban Crnogorski sandžakat kojim je upravljao poturčeni najmlađi sin Ivana Crnojevića, poznat kao Skander-beg Crnojević. Sasvim je razumljivo da se u tom periodu nameće kao dominantna moneta turska akča, odnosno aspra, što je domaći izraz za tursku monetu. I u primorju je aspra vrlo prisutna, ali ne dominantno. Tako je u XVI i XVII vijeku termin aspra postao i sinonim za novac uopšte. U primorju je dominantna moneta bila mletačka zlatna i srebrna škuda, a polovinom XVII vijeka, prodiru srebrni taliri i reali. Od polovine XVII vijeka aspra se sve rjeđe spominje u dokumentima, što ukazuje da je trgovina sa primorjem predstavljala sve važniju privrednu granu. Činjenica da su i pojedini crnogorski glavari primali platu od Mletačke Republike, jer su učestvovali u borbama protiv Turske na strani Mlečana, ukazuje na preovladavanje mletačke monete u podlovćenskoj Crnoj Gori. Ovo najbolje potvrđuje zaostavština vladike Visariona Borilovića – Bajice, koju čine: 275 zlatnih mletačkih cekina, 375 srebrnih reala, 38 1/2 dukata i 11 lira.

Njegošev kliše za zlatni perun

Vladika Danilo 1723. godine bilježi “nota od svieh dugovah što mi je tko dužan asprom” i navodi: 377 mažarija (ungarija), 177 cekina. U noti se pominju razne monete: cekin, groš, mažarija, mletački cekin i libar. Dakle, početkom XVIII vijeka “glavna” zlatna moneta jedno kraće vrijeme je ungarija, uz već odomaćeni mletački cekin. Tako u Crnoj Gori XVIII vijeka mletački cekin postaje obračunska moneta, a sastojao se od 6 groša po 8 lira. U Crnoj Gori se pojavljuju i druge evropske monete, ali se sve preračunavalo u cekine. Tako je talir bio jednak 3 groša, odnosno 2 talira su vrijeđela 1 cekin. I poslije propasti Mletačke Republike 1797. godine, cekin opstaje kao najcjenjeniji novac, izvjesno vrijeme.
Crnogorske finansije se mogu pratiti, od tridesetih godina XIX vijeka, godišnji državni prihod iznosi 60.413 florina. Ovaj prelazak sa cekina na fiorin, kao obračunski novac, bio je uslovljen time što je sada, umjesto Mletačke Republike, Austrija vladala primorjem i bila glavni “uvoznik” crnogorskih roba. U prometu su se nalazile i druge evropske monete, ali u manjoj količini i sve je preračunavano u fiorine.
Vladika Petar II Petrović Njegoš vodi finansijske dokumente u fiorinima i ostavlja sumu od 332.583 fiorina državne ušteđevine. Od tog perioda u Crnoj Gori će važiti austrijski monetarni sistem u fiorinama, a od 1901. godine u krunama. Tako će biti sve do kovanja sopstvenog novca perpera.

PERUN (MIT I ISTINA): Mnogi numizmatičari su bili u prilici da slušaju priče o perunu i to najčešće od ljudi koji su vrlo malo ili nimalo znali o njemu, ali su navodno znali ko ga je posjedovao, pa su ga neki navodno čak i vidjeli. Normalno, i ja sam bivao u takvim situacijama i, to ne samo povodom peruna, već i mnogih drugih starina. Budući da na jednom mjestu nijesam mogao naći sve što je pisano o perunu, pokušao sam da dođem do što više izvora o tom “prvom” crnogorskom novcu. Do prvog konkretnog traga došao sam, tragajući za drugom sličnom temom, to jest sudbinom perpera poslije 1918. Prelistavajući “Zetski glasnik”, u br. 1, od 7. januara za 1933. godinu, našao sam tekst Steva L. Lopičića pod naslovom “Njegošev Zlatni Perun”.
U prvim redovima tog teksta iznesena je tvrdnja o postojanju peruna, pa se kaže: “Godine 1851. Vladika Rade, crnogorski Mitropolit i Gospodar, dao je izraditi kliše za pravljenje simboličnog i od vrijednosti zlatnog novca kome je dao ime “Zlatni Perun”. Po pričanju najboljeg poznavaoca istorije Crne Gore pok. Živka Dragovića, vladika Rade je iskovao prije smrti samo 32 komada ovog novca, koje je razdijelio kao poklon, uspomene radi, svojim najboljim saradnicima i prijateljima u Crnoj Gori i prijateljima u inostranstvu”.
U nastavku autor teksta Stevo L. Lopičić, piše da je 1909. godine bio član komisije za poništavanje klišea do tada izdatih crnogorskih poštanskih maraka. Gospodin Lopičić je u tom periodu bio na mjestu šefa Administrativnog odjeljenja Ministarstva finansija Knjaževine Crne Gore. Klišei poštanskih mraka koje je trebalo poništiti bili su dijelom u “trezorima Glavne državne blagajne, a dijelom, ona najstarija, u riznici Cetinjskog manastira, no kako se među ovim potonjima nalazio i jedan aparat poput decimala, to je on privukao pažnju komisije, te je prethodno kao nepoznata stvar od iste bio ispitan.

Kliše je otisnut u vosku, pa uništen

Na debeloj i teškoj gvozdenoj poluzi od jednog metra dužine, i pola metra širine, zaliven je stajao jedan debeli gvozdeni direk, visok jedan metar na jednom kraju, dok paralelno na drugom kraju stajala su prikovana dva pokretna gvozdena komada koja se pri vrhu spajaju, i na njima prikovana jedna gvozdena obla i izdubljena kapa, te dvije velike oble bronze, koje u vezi sa ovim aparatom stajahu. Na prvom direku stajao je jedan izrađen kliše, a na drugom, u onoj izdubljenoj kapi, o kojoj je riječ, drugi kliše”. Mada ne baš najjasniji, opis je, ipak, jako dragocjen. Mora se uzeti u obzir da je riječ o svjedočenju poslije 24 godine.
Najvažniji dio svjedočenja tek slijedi: “Kako taj kliše nije veće zapremine od današnjeg pola dinara, a na njemu su sva slova bila sitno ispisana, nijesmo mogli slobodnim okom pročitati da znamo šta je taj kliše – te prije negoli ga je kovač čekićem udario radi poništenja, na crkvenom vosku izvadili smo otisak ovog klišea i sa jednog i drugog kraja koji je pokazao ovu sliku – s jedne strane: aždaja u krugu, u sredini natpis Crna Gora i malo niže 1851. godina brojevima označena, sa druge strane vijenac, a pri vrhu istoga ruka koja drži strelicu. U sredini napisano stoji Zlatni Peruna sa naznačenom vrijednosti – brojem 2 i slovima talira”. Na kraju Lopičić konstatuje: “Velika je šteta što se taj kliše nije sačuvao”.
Da li je uzrok klišea bilo neznanje ili slijepo izvršavanje činovničke dužnosti komisije za poništavanje klišea poštanskih maraka, ili sve zajedno, ostaće bez odgovora. Slobodno možemo reći, znatiželja mladog činovnika najzaslužnija je što je makar ostao sačuvan otisak u vosku koji se danas nalazi u “Biljardi” na Cetinju. Na parčetu papira, na kome su otisci klišea u vosku, stoji zabilješka: “Radi uspomene s originala klišea Cetinje 9/V 1909. god. St. L. Lopičić”.
Vrlo je interesantno da je ovaj Lopičićev tekst ostao bez reakcija u tadašnjoj istorijskoj, kulturnoj i naučnoj javnosti, jer kako objasniti da do proljeća 1947. godine, znači narednih 14 godina, niko nije zainteresovan za sudbinu otiska u vosku tog “Njegoševog novca”. Kako piše gospodin Risto Dragićević, maja mjeseca 1947. godine obratio mu se cetinjski penzioner Stevo L. Lopičić i saopštio da posjeduje otiske Njegoševog novca u vosku.
“Moram priznati da sam teško povjerovao u tako srećnu slučajnost, pa sam Lopičića zamolio da mi donese te otiske na pregled. Čim sam ih vidio, uvjerio sam se da potpuno odgovaraju opisu koji je objavio dr Lazo Tomanović 1896. godine, te sam zamolio Lopičića da mi kaže kako je došao do tih otisaka”.
Već je navedeno kako je Lopičić došao do otisaka, a njegova izjava koja se čuva u arhivu Muzeja, ne razlikuje se bitno od njegovog teksta u “Zetskom glasniku” od 7. I 1933. godine. U tekstu Dragićević navodi da je Narodni muzej na Cetinju otkupio otiske zlatnog peruna od Steva L. Lopičića, “dajući penzioneru Lopičiću, uz njegov pristanak, jednu vrlo skromnu nagradu”.
Kako se vidi iz teksta Rista Dragićevića, prvi podaci o “Zlatnom Perunu” odnosno njegovom klišeu objavljeni su još 1896. godine na Cetinju, u knjizi “Petar II Petrović Njegoš kao vladalac” autora Laza Tomanovića.

Na večeri kod barona Rotšilda

Na kraju pomenute knjige naknadno je dodat jedan kraći tekst koji govori o zlatnom perunu: “Kada je ovaj posljednji tabak već bio složen prelomljen našla se u Biljardi skrinjica sa natpisom: “A bordo brig., Vredanž Sig-4 Marko Gopcevich Londra u skrinjici kalup od čelika na kome je, s jedne strane u lovorovom vijencu izrezan natpis zlatni perun 2 talira, a iznad natpisa iz stisnute ruke strijele u dva pravca sijevaju; na drugoj strani natpis: Crna Gora 1851., a oko natpisa zmija se savila”.
Iz svega, što je do sada navedeno, jasno je da je godina izrade klišea 1851, što ukazuje da je izrađen u Italiji i najvjerovatnije kod istog majstora koji je radio i kalup za Obilića medalju. Kako je feleristika (sakupljanje i proučavanje medalja) jedna grana numizmatike, autoru ove monografije odmah je bilo jasno da su zlatni perun i ova vrlo rijetka varijanta (koliko je poznato autoru sačuvana su samo 3 primjerka) Obilića medalje u bliskoj vezi. Na ovakav zaključak upućuje i pisanje Ljube Nenadovića koji je pratio Njegoša na putovanju u Italiju i koga su svi smatrali za Njegoševog sekretara. U “Pismima iz Italije” Nenadović, između ostalog piše, da je Njegoš išao i u “Vatikan gdje se kuju novci”, kao i to da ga je pratio čovjek koji mu je crtao Obilića medalju. Takođe se može pretpostaviti da su postojala dva istovjetna klišea. Na takav zaključak upućuju svjedočenja Tomanovića i Lopičića. Tomanović pominje skrinjicu i u skrinjici kalup od čelika; Lopičić pominje “aparat” za kovanje i u njemu kliše za otkivanje. Dok Tomanović piše da je skrinjica pohranjena u Biljardi, aparat sa klišeima, koji opisuje Lopičić, pronađen je u riznici Cetinjskog manastira.
Ako je ova pretpostavka tačna, sudbina klišea iz skrinjice sa adresom bankara Marka Gopčevića iz Londona je zagonetna.
Teško je vjerovati da se poslije njenog pronalaska čovjek obrazovanja dr Laza Tomanovića mogao nehajno odnositi prema tom otkriću. Nije mnogo vjerovatno da je neko izvadio kliše iz skrinjice i stavio u “aparat”, koji pominje Lopičić, i da su tamo stajali od 1896. do 1909. godine. Ovo tim prije što je njihovo čuvanje bilo lakše i sigurnije u skrinjici u kojoj su do Tomanovićevog pronalaska stojali čitavih 45 godina, to jest od 1851. do 1896. godine.
Kako objasniti da niko od savremenika vladike crnogorskog ne pominje njegovu želju da kuje novac, izradu klišea ili eventualno kovanje. Ni Ljuba Nenadović, koji piše da je Njegoš išao u “Vatikan gdje se kuju novci”, to ne povezuje sa izradom klišea zlatnog peruna, već za izradu Obilića medalje.
Mnogi su čuli anegdotu iz Napulja čiji su akteri bili: Vladika crnogorski, Petar II Petrović Njegoš, i baron Karlo Rotšild, a zapisao ju je Ljuba Nenadović. Kada su bili na večeri kod barona Rotšilda, marta mjeseca 1851. godine, vladika crnogorski je po običaju bio zaokupio pažnju svih prisutnih pričama o Crnoj Gori i njenim ljepotama. Jedino je domaćin bio ravnodušan na te priče i upitao Njegoša: “Zašto ne kujete novce u Crnoj Gori?”. Vladika crnogorski je odgovorio: “Kad bi se moglo od kamenja kovati, ja bih odavno počeo kovati”. Da li je pitanje barona Rotšilda bilo presudno da Vladika crnogorski naruči izradu klišea, ne može se sa sigurnošću tvrditi, ali da je bilo vrlo neprijatno za Vladiku i gospodara Crne Gore, to je sigurno.

Mislim da Zlatni perun nije kovan

Podaci o kultu Peruna sačuvani su uglavnom u ruskim izvorima. Kult Peruna bio je raširen i kod ostalih Slovena što se vidi i po nazivima mnogih lokaliteta: “Perun – planina u Bugarskoj, Perun-Dubrava u Dalmaciji, Perunj – vrh u Sloveniji”. Na otisku klišea je ruka koja drži ili iz koje izlaze strijele-munje. Lovorov vijenac je klasičan motiv na novcu i medaljama i označava slavu heroja i bogova. Zmija na novcu (ili, kako kaže Lopičić, aždaja) je, takođe, klasičan motiv još na rimskim i grčkim kovanicama. U ovom slučaju vladika Rade je htio da simbolički prikaže Crnu Goru, stiješnjenu između Turske i Austrije. Za potpuno objašnjenje svih elemenata koje sadrži idejno rješenje Zlatnog peruna i treba reći nešto i o tome što je to talir. Od kraja XV vijeka u Tirolu je kovana srebrna moneta pod imenom “Guldengroschen”. Važio je kao srebrni “zlatnik”, a težio je “1 uncu i 2 lota”, ili 25,781 gram. Od 1525. godine, po mjestu kovanja Jahimstalu, ovaj “Guldengroschen” dobija ime talir. U vrijeme, kada je nastao kliše “Zlatnog Peruna”, svi krupni srebrnjaci su imali zajedničko ime talir. Ovu monetu od 60 krajcera u Italiji su zvali scudo, u Španiji real, u Engleskoj kruna i bijela škuda u Francuskoj.
Aparat koji opisuje Stevo L. Lopičić je odnešen 1916. ili 1917. godine i pretopljen za vojne potrebe Austrougarske. Risto Dragićević u već navedenom članku, piše: “Austrijanci su, odista, tokom okupacije Crne Gore u Prvom svjetskom ratu pokupili po Crnoj Gori za ratne potrebe, ne samo crkvena zvona, već dobrim dijelom i ručice sa vrata od kancelarija i privatnih kuća. Oni su odnijeli sa Cetinja i nekolike desetine čuvenih istorijskih topova”. Tako je nestao i aparat kojim je trebalo biti kovan perun i kojim su kovane prve crnogorske medalje.
Dragićević u istom tekstu iznosi ideju da bi za 100-tu godišnjicu Njegoševe smrti (1951 god.) i 100 godišnjicu Njegoševog novca trebalo “izraditi nekolike stotine Njegoševih zlatnih peruna za naše i slovenske naučne institute i muzeje, jer bi se tim najbolje i najsigurnije obilježila stogodišnjica prvog crnogorskog novca”.
Ova ideja g-dina Dragićevića nije ralizovana 1951. godine već dosta kasnije povodom 150 -godišnjice “Gorskog vijenca”. Tako su prema otisku, koji je napravio i sačuvao Stevo Lopičić i ideji Rista Dragićevića, “Zlatara Majdanpek” i “Plavljanka Dub Beograd” iskovale Zlatni perun od 10.000 primjeraka, težine 1,2 grama zlata čistoće 900/1000. Sa tehničke strane ovim primjercima nema zamjerke, ali, da bi perun bio jednak vrijednosti 2 talira, težina je morala biti bar 3 grama. Realizatori ove ideje su težinu najvjerovatnije odredili prema veličini prečnika otiska i na tu dimenziju primijenili savremene standarde za težinu, zaboravljajući da ti standardi nijesu važili u XIX vijeku te da je količina zlata morala biti po vrijednosti ekvivalent količini srebra u 2 talira.
Pošto niko od Njegoševih savremenika nije zabilježio kovanje peruna, a nije poznat nijedan sačuvani primjerak, mislim da nije ni došlo do kovanja ovog novca. Čak i da su iskovani primjerci podijeljeni prijateljima i saradnicima, da li je moguće da niko od njih to ne sačuva i ne zabilježi?!
Takođe mislim da “teorija” o dva istovjetna klišea nije ništa manje vjerovatna od postojanja samo jednog. Kao kolekcionar i numizmatičar, bio bih iskreno obradovan pronalaskom originalnog primjerka Zlatnog peruna, jer bi to bio još jedan dragulj u crnogorskoj numizmatici. Prvo kovanje crnogorskog novca bi dobilo znatno stariji datum, to jest 1851. godinu.

Sve do 1906. Bez sopstvene monete

KAKO DO SVOJE MONETE? Kako pokušaj vladike Rada da iskuje prvi crnogorski novac nije bio uspješan, Crna Gora je sve do 1906. ostala bez svoje monete. Pa čak i tada, nije se sasvim moglo bez nekih evropskih moneta. U međuvremenu, bilo je i želje i potrebe da Crna Gora ima svoj novac, ali nikada vlast nije uspjela da uskladi sve potrebne elemente za tako velik i važan projekat. Krajem XIX vijeka novac se morao kovati po već ustaljenim standardima (što u Crnoj Gori tada nije moglo biti urađeno iz tehničkih razloga), a novac, koji bi bio iskovan, morao je u potpunosti odgovarati novcu koji je već bio u upotrebi (dominantno austrijski), kako bi bio u stanju da ga istisne. Tako je Crna Gora, kada je konačno 1906. godine uspjela da iskuje svoj prvi novac, to uradila u Beču i taj novac je u potpunosti odgovarao austrijskom sitnom novcu – helerima. Sitni kovani novac ili, kako su ga tada zvali, “moneta bez vrijednosti”, kao i srebrni crnogorski novac (1, 2 i 5 perpera) bili su iskovani u potpunosti kao i austrijski novac u smislu veličine, težine i finoće materijala, ne samo iz razloga da bi ga mogao zamijeniti u domaćem prometu, već i da bi mogao crikulisati van Crne Gore.
Kako u svojim “Memoarima”, navodi, vojvoda Gavro Vuković, u Crnoj Gori u XIX vijeku “cirkulisao je zlatni novac skoro sviju država, austrijsko srebro, bakar, nikal i banknote, kao da smo sastavni dio austrijskih zemalja i to bez ikakve konvencije niti naknade. Često smo iznosili ovo pitanje kod austrijske vlade o naknadi za to što njena moneta bez vrijednosti cirkuliše po našoj zemlji. Svagda nam je odgovarato da nas ne prisiljava da se služimo njihovom monetom. Naglašavala je da je to posljedica našeg susjedstva i trgovinskih odnošaja. Dodavala je u odbranu, da, ako mislimo da se oslobodimo njihove monete, da skujemo naš novac. U Crnoj Gori se i obračun vršio u austrijskoj moneti, što je i bilo sasvim logično jer je ta moneta bila dominantna u upotrebi. Tako je u XIX vijeku obračun iskazivan u “talijerima”, odnosno “fijorinima”, a od 1. V 1901. godine u krunama. “Na prijedlog Dr Savjeta, a sa odobrenjem Njegovog Kraljevskog Visočanstva Gospodara, riješeno je da se od 1. maja 1901. godine uvede u Crnu Goru kruna, a ne više fiorin kao novčana jedinica. Prema ovome novome uređenju, jedna će kruna imati vrijednost pedeset novčića, pa po tome 2 krune vrijede koliko jedan dosadanji stari fiorin”.
Interesantno je napomenuti da je Austrija, čiji je monetarni sistem, odnosno novac bio najzastupljeniji u ondašnjoj Crnoj Gori u drugoj polovini XIX vijeka, pravila nekoliko monetarnih, odnosno valutnih promjena. Tako je do 1857. godine 60 krajcera činilo 1 fiorin (gulden). Dva fiorina su bila 1 thaler (talir). Od 1857. godine 100 krajcera (kreuzer) je činilo 1 fiorin, a 1 fiorin bio je jednak jednom Verinsthaler-u. Austrija je još 1892. godine uvela krunu umjesto fiorina i heler umjesto krajcera. Novčić je u stvari “2 kreuzer”-a.
1893. godine crnogorska vlada (njen minister, N. Matanović) je kontaktirala ing. Mitu Petrovića, direktora Carske i kraljevske državne kovačnice u Beču, oko dobijanja podataka o uslovima za kovanje novca, a ministar inostranih djela vojvoda Gavro Vuković je krajem iste 1983. godine obavijestio i austrijskog poslanika na Cetinju da crnogorska vlada namjerava kovati novac.

Beč je odbio novčanu uniju

Kako ovi pokušaji nijesu dali rezultata to je 1895. godine “naš ministar finansija Niko Matanović poslat u Beč, da pregovara sa vladom o kovanju naše monete bez vrijednosti od nikla i bakra, kao i u izvjesnoj količini u zlatu i srebru. U zlatu više iz sujete, nego li od kakve koristi. Budući da je naša zemlja suviše malena, to je krug cirkulisanja naše monete suviše uzak. Toga radi usvojili smo sistem austrijski i za srebro i novac bez vrijednosti, sa razlikom crnogorskog grba i Knjaževe slike na njima u nadi da može cirkulisati po austrijskim zemljama ravnopravno sa njenom monetom. Količina naše monete skovana je po finansijskim pravilima prema broju stanovnika u zemlji. Ministar Matanović je još iz Beča javio da Austrija usvaja “naš prijedlog o kovanju našeg novca, a takođe usvojila i ravnopravnost cirkulisanja po njenim zemljama”.
Ovo je bilo dočekano sa velikim zadovoljstvom, pa je crnogorska vlada preko austrijskog poslanika na Cetinju, Kućinskog, koji se spremao putovati za Beč, uputila zahvalnost Carskoj i Kraljevskoj vladi na razumijevanju i spremnosti da prihvati njene prijedloge. Kada se Kućinski vratio na Cetinje, “devalvirao je Martanovićev izvještaj, a naime da nije tačno javio o ravnopravnosti cirkulacije našeg novca. Nijedan Ministar, ni Austrijski, ni Mađarski, niti zajednički ministar finansija Kalaj, niti Grof Goluhovski, nijesu takvo obećanje dali Matanoviću”.
Ovo je bilo skoro skandalozno, jer se radilo o vrlo važnom pitanju, a ministar Matanović nije imao ništa napismeno kao dokument o dogovoru za koji je podnio izvještaj kao “završenom poslu”. Naravno, bila je u pitanju i funkcija gospodina Matanovića. Vuković piše: “Za njega nastala kriza, možda nepravo da bude svrgnut ili sam da pođe sa ministarske stolice”. Ipak, ministar N. Matanović je ostao na funkciji: “Knjaz Nikola uvažavao je kuću Matanovića kao zaslužnu”.
Kučinski je, pored već navedenog negiranja Matanovićevog izvještaja, izrekao i da Austriji, kao velikoj državi, nije ni na kraj pameti ulaziti u novčane unije ni sa jednom državom a kamoli, sa Crnom Gorom.
“Sva stvar na koju je Carska i Kraljevska vlada pristala sastoji se u tome da Crna Gora može skovati svoj novac u Državnim kovnicama na svoj rizik, za svoj račun. Austrija neće zvanično zabraniti crnogorski novac, ali ga državne kase i banke neće primati ni pod kojim uslovima”.
Sve ovo je moralo odložiti kovanje crnogorskog novca. Kovanje sopstvenog novca nije samo pitanje prestiža, već i političko i finansijsko pitanje; pogotovu što je riječ o prelasku iz XIX u XX vijek. Trebalo je i preko svoje monete smanjiti, ako ne i potpuno eliminisati uticaj koji je Austrija težila da ostvari u Crnoj Gori. Svakako je bilo potrebno da Knjaževina Crna Gora kao jedan od simbola suverenosti ima i svoj novac. Ministar Matanović je kasnije pokušao da kovanje isposluje u Parizu.
To je, kako piše G. Vuković: “Skopčano bilo sa raznim teškoćama: druga smjesa, druga veličina, drugi sistem i t.d. Izašlo je mnogo skuplje negoli u Beču”.
Vojvoda Gavro Vuković pominje razne teškoće: druga smjesa, druga veličina, drugi sistem i t.d, pa nije na odmet da i to pojasnimo.

Na visini pune nezavisnosti

Francuska je 1865. godine u zakonu o kovanju novca, prva u Evropi precizirala zakonsku stopu, finoću i stopu kovanja svoje monete – zlatni franc, koji se sastojao od 100 zlatnih santima. Belgija je već 1866. sklopila sa Francuskom novčanu konvenciju, što su kasnije uradile: Rumunija, Italija, Španija i t.d. Ova je konvencija dobila ime Latinska novčana konvencija (to je taj drugi sistem). To što Austrija nije bila član Latinske novčane konvencije, činilo je dodatne probleme.
Unija se zasnivala na bimetalističkom sistemu i njen rad je trajao sve do 1926. godine. Crna Gora je htjela da ima sitan novac i srebrni novac kao Austrija, da bi ga zamijenila na svojoj teritoriji, i da bi njen novac mogao cirkulisati u susjedstvu. Iz sveg ovog očigledno je da se kovanje najjeftinije i najuspješnije, sa tehničke strane, moglo završiti u Beču, koji nije propuštao nijednu priliku da oteža rješavanje tog problema. U međuvremenu, Jovan Vaclik 1902. godine predlaže knjazu Nikoli da “na visoti potpune svoje nezavis(i)mosti – o kojoj smo sanjali sa Knjazom Danilom u našim razgovorima – da crnogorski narod ima vama Blagodariti također i za svoj crnogorski novac. “Vaclik daje vrlo originalan prijedlog: “…da se vaše Kraljevsko Visočanstvo izvolite obratiti preko ruskog ministra inostranih dela k ministru finans. fon Vitte, koji je Vama dobro raspoložen, da on Vama svake godine svu ovu svotu novca, koja ide iz Rusije u Crnu Goru, daje čekaniti (kovati) u ruskom monetnom dvoru u Petrogradu u crnogorskom novcu po primljenoj u Zapadnoj Evropi monetarnoj sistemi” (Latinska konvencija).
U nastavku Vaclik razrađuje koje bi to nominale novca trebalo da budu, kako bi se migao zvati crnogorski novac, te po njegovom mišljenju: “Glavna stvar sastoji se u tome, da Crna Gora što prijed ima svoj zlatni novac”.
Na poleđini ovog prijedloga knjaz Nikola je napisao “da se rani” što ukazuje da je prijedlog Jovana Vaclika bio vrlo interesantan, iako do njegove realizacije nije došlo. Crna Gora je bila prinuđena, kako piše G. Vuković, “primiti sve uslove koje je Austrija tražila od nas. Srebro i sitni novac bez vrijednosti skovani su po austrijskom sistemu. Zlatnici, naprotiv, sliveni su po metričnom francuskom sistemu kao Napoleon – dž or.”
G. Vuković griješi po pitanju zlatnika. I oni su kovani po austrijskom “sistemu”.
PRVA EMISIJA KOVANOG NOVCA 1906. godine: Konačno, 28. avgusta 1906. godine, Raspisom ministra finansija i građevina, objavljenim u “Glasu Crnogorca” br. 35 od 2. IX 1906. godine, pušten je u promet prvi crnogorski novac. Ovom trenutku, značajnom za Crnu Goru, prethodio je Ukaz knjaza Nikole:
“Na prijedlog našeg Ministra Finansija i Građevina, a po slušanju našeg Ministarskog i Državnog Savjeta, riješili smo i rješavamo: na osnovu člana 10. Ustava, ovlašćujemo našeg Ministra Finansija i Građevina da može iskovati i pustiti u tečaj za 200.000 kruna nominalne vrijednosti niklenog i bakarnog novca u komadima od 20, 10, 2 i 1 pare”. Ovim Ukazom se predviđa da ministar finansija propiše: veličinu, težinu, leguru i količinu po vrstama kao i način cirkulisanja, odnosno zamjene novca koji je već cirkulisao u Crnoj Gori. Svakako, Ukazom je morao biti predviđen i izgled ovog novca. “Ovaj novac, nosiće s jedne strane grb državni, a s druge strane arapskim brojem označenu vrijednost i naziv s natpisom unaokolo: “Knjaževina Crna Gora 1906”.

Ime perper isprva nije pominjano

Kako je Crna Gora prihvatila austrijski model za sitan novac, on je veličinom, težinom i legurom odgovarao takvom austrijskom novcu – helerima. Tako 20 para su od čistog nikla težine 4,000 gr., a prečnika 21 mm, dok 10 para teže 3,00 grama i imaju u prečniku 19 mm. Crnogorski bakarni (neobjašnjivo ga često čak i u službenim aktima nazivaju bronzani novac), apoeni od dvije i jedne pare, sadrže 950 hiljaditih djelova bakra, četrdeset hiljaditih djelova kositera i deset hiljaditih djelova cinka. Dvije pare teže 3,333 grama i imaju u dijametru 19 mm, a jedna para teži 1,666 grama i u dijametru ima 17 mm. Te 1906. godine iskovane su po strukturi novca, sljedeće količine: 1 para 200.000 komada, 2 pare 600.000 komada, 10 para 750.000 komada i 20 para 600.000 komada. Pomenutim raspisom Ministarstva finansija i građevina od 28. VIII 1906. godine, kojim se u opticaj pušta crnogorski nikleni i bakarni novac, kaže se: “Ovim novcem zamijeniće se sad u tečaju slični novac, t.j. heleri. Ušljed toga, Uprave carinarnica dobiće nužnu količinu istog i pozvaće imaoce novca u helerima, da najdalje do 15. oktobra t.g. zamijene isti sa crnogorskim novcem”. Ovaj rok za mijenjanje je kasnije produžen do 20. decembra 1906. godine. U raspisu se dalje navodi da će poslije 15. IX samo Glavna državna blagajna primati helere i to do 1. januara 1907. godine. U raspisu, ministar finansija i građevina, A. Radović nalaže upravama carinarnica da primaju u “neograničenoj količini crnogorski nikleni i bronzani novac, i po potrebi, u zamjenu davaće: srebro, zlato ili banknote”.
“Pojedinci neće biti dužni primati u jednoj isplati više od 5 kruna niklenog i 2 krune bronzanog novca”. Tako je, konačno, počeo cirkulisati crnogorski novac. Kako će se ubrzo pokazati, količina od 209.000 kruna u nominalnoj vrijednosti u apoenima od: 20, 10, 2, 1, pare nije mogla istisnuti austrijski sitni novac iz upotrebe jer je ta količina bila nedovoljna. Primjetna je i razlika od 9.000 kruna više iskovanih, nego što je knjaževim Ukazom od 11. IV 1906. odobreno.
Ovaj prvi crnogorski novac je izražen vrlo kvalitetno sa jednim čistim kovanjem i vrlo ukusnim i lijepim idejnim rješenjem. Vrlo brzo se moralo razmišljati o povećanju količine sitnog novca u prometu, kao i o prvom srebrnom novcu. Količina puštena u opticaj, nije, i pored svih pozitivnih rezultata, mogla istisnuti austrijski sitni novac iz cirkulacije po Crnoj Gori. Za Crnu Goru onog vremena, nijesu bili nimalo zanemarljivi ni finansijski efekti kovanja sitnog novca. Kako su ukupni troškovi za kovanje u 1906. godini iznosili: 46.558,83, čist prihod za državnu kasu bio je 162.441,17 kruna nominalne vrijednosti. Kako je Ukazom knjaza od 11. IV 1906. određen izgled (a o veličini, težini i materijalu od kog je iskovan ovaj novac, dao sam precizne podatke), mislim da još treba nešto reći i o terminu “para” koji stoji na ovom novcu. Riječ para u našem jeziku se koristi i kao termin za novac uopšte. Para je izvorno arapska riječ bara – što znači srebro. Taj je termin iz arapskog jezika stigao do nas preko turskih para. Crna Gora je uzela naziv para za stoti dio svoje novčane jedinice. Vjerovatno se pitate zašto još uvijek pišem crnogorska novčana jedinica kad je poznato da je crnogorska moneta nosila naziv perper?! Kako se moglo primijetiti u Ukazu o kovanju, kao i raspisu o puštanju ovog kovanog novca u promet, te brojnim napisima po stranim novinama, taj termin se ne pojavljuje.

Ko je dizajnirao crnogorski novac?

EMISIJA KOVANOG NOVCA 1908. godine:
Perper kao naziv se ne pominje ni u Ukazu od 18. V 1908. godine za kovanje “110.000 (sto deset hiljada) kruna nominalne vrijednosti niklenog i bronzanog novca u komadima od 10, 10 i 2 pare. Ovome je razlog to što još nije bilo utvrđeno ime crnogoske valute, pa je ime dobio samo njen stoti dio. U pomenutoj predstavci Jovana Vaclika knjazu Nikoli 1902. godine, na kojoj je zapisano “da se rani”, predlaže se ime crnogorskog novca po “primjeru primljenom u Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji za Crnu Goru, isto dinar ili po crnogorski – ORAO (frank). Ovo, kao što znamo, nije usvojeno, ali je sigurno razmatrano kao ozbiljan predlog. Već pomenutim Ukazom knjaza Nikole od 18. V 1908. godine, odobrava se kovanje i puštanje u promet “110.000 (sto deset hiljada) kruna nominalne vrijednosti niklenog, bronzanog novca u komadima od 20, 10 i 2 pare”. Ovaj novac je bio, takođe, iskovan u Beču, pod istim uslovima kao i 1906. godine i, u potpunosti je, sem godine proizvodnje, identičan sa istim nominalama iz 1906. godine. Struktura novoiskovanih 110.000 kruna nominalne vrijednosti izgleda ovako: 250.000 kom po 2 pare = 5.000; 250.000 kom po 10 para = 25.000 i 40.000 kom po 20 para = 80.000 – svega: 110.000.
Čist prihod od ovog kovanja za državnu kasu je bio 88.560,32 kruna, što svakako nije bilo beznačajno u finansijski teškim vremenima za Crnu Goru. Autore dizajna i gravera ovog novca, kao i onog kovanog 1906. godine, nisam uspio da otkrijem u tekstovima, objavljivanim u “Glasu Crnogorca”, niti u Arhivu Ministarstva finansija i građevina iz tog perioda. I u čisto numizmatičkoj literaturi, brojnim katalozima za autore se navodi – nepoznat. Možda nije na odmet pomenuti da me je, na samom početku mog zanimanja za sva pitanja oko perpera i njegove sudbine pokojni Vuko Špadijer, pitao, da li znam ko je autor likovnog rješenja ovog novca? Na moj odgovor da još nijesam to pronašao u dokumentima, on mi je iznio svoju pretpostavku da bi to mogao biti Anastas Bocarić. Ovo neću dalje elaborirati, jer bi to bilo samo parafraziranje onoga što je on govorio o sličnosti slova i brojeva sa nekim radovima Bocarića. Ovo navodim samo da još jednom potenciram nepoznatog autora ovog novca. Možda nekog i podstakne ovo razmišljanje pokojnog Špadijera da, svoje istraži-vanje oko novca ili slikarskog rada Anastasa Bocarića dovede u vezu.
KADA I KAKO JE CRNOGORSKA MONETA DOBILA IME?

EMISIJA KOVANOG NOVCA 1909. GODINE:
Perper kao ime crnogorskog novca se pominje prvi put u Ukazu knjaza i gospodara Crne Gore, Nikole I od 4. V 1909.godine. “Ovlašćuje se naš ministar Finansija i Građevinia da može iskovati i pustiti u tečaj crnogorskog srebrnog novca u ukupnoj nominalnoj vrijednosti od 800.000 perpera (osamstotina hiljada perpera) = 800.000 kruna (osam stotina hiljada kruna) austrijske vrijednosti. Dalje se navodi da će to biti srebrnjaci od 1 i 5 perpera. Da je ime crnogorske valute bilo utvrđeno prije ovog kovanja, siguran sam da bi se to, na isti način reklo, i u prethodnim ukazima o kovanju. Ovo najbolje dokazuje Finansijski zakon za 1909. godinu. Član 1. tog zakona glasi: “Državni budžet prihoda i rashoda za 1909.godinu, koji je Crnogorska Narodna Skupština riješila 23.decembra 1908.godine, predstavlja iznos i to:
prihoda 2.906.905 kruna i rashoda 2.906.950 kruna.

Perperi od srebra i žeženog zlata

Dakle, sve do Ukaza od 4.V 1909. godine perper, kao ime crnogorske valute, se ne spominje. Interesantno je da se od prvog kovanja niklenog i bakarnog novca 1906. ne upotrebljava više termin heler, tako da se za skoro tri godine može naći primjera da je cijena u izvještajima recimo 2 krune i 40 para. Čak i u izvještajima o poslovanju novčanih zavoda, bankara i slično, pominju se krune i pare zajedno. “Glas Cr-nogorca” br.1 za 1907. godinu, umjesto dotadašnjih 20 helera, ističe cijenu od 20 para što je u skladu sa Raspisom o promjeni helera do 1.I 1907. godine. I u državnom budžetu za 1910. godinu, prvi put se pominje ime crnogorske valute. “Državni budžet prihoda i rashoda za 1910. godinu koji je Crnogorska narodna Skupština riješila 19. XII 1909. godine predstavlja iznos i to:
prihoda 3.423.847 perpera i rashoda 3.423.847 perpera. Pošto se prvi put u budžetu pominju perperi, treba nešto više reći i o tom terminu.
Sama riječ perper potiče od grčke riječi nperperon, odnosno HYPERPERON, što znači sjajan, užaren, prepržen, prečišćen. Perpera je ime vizantijskog zlatnika čiju stopu je odredio car Valentijan I (364 – 375), a iznosila je 72 komada od libre zlata. Interesantno je, da se do pada Vizantijskog carstva, ova stopa nije mijenjala. Na ovim prostorima se u srednjem vijeku perper pominje kao opšti naziv za vizantijski ili mletački zlatni novac: “…kada je u Italiji u toku XIII stoljeća počeo kovati zlatni novac, i on je cirkulisao pod nazivom perpero”. Vrlo često, perper, perpera, perpero srećemo i kao obračunski novac. Tako je računato u perperima kao obračunskoj jedinici u Kotoru u toku XV, XVI i prvoj polovini XVII vijeka. Kotorski obračunski perper u XV vijeku iznosio je “12 groša pri čemu je oko 40 groša išlo u dukat”. U Budvi je u tom periodu računato na “dukate, perpere, solde, groše”. “U Dubrovniku je od 1272. godine perpera računski novac od 12 dinara”. Dubrovnik je od 1683. do 1709. godine kovao “perpere, teške 6,42 grama, ali sa samo 4,61 grama srebra”. Ponovo su od 1723. do 1750. kovane dubrovačke perpere, težine 5,482 grama, a sadržavale su 3,2 grama srebra.
Perper je, dakle, sjajan, prepržen, užaren zlatni novac, ili što su Crnogorci govorili, “žeženo zlato”.
U knjizi dr Mirčete Đurovića “Crnogorske finansije” pronašao sam podatak da se u Istorijskom institutu u Podgorici nalazi rukopis Miloja Ž. Jovanovića u kojem sam pronašao neke detalje o kovanju prvog srebrnog novca 1909. godine. Miloje Jovanović je od 1908. do 1910. godine bio načelnik Ministarstva finansija i građevina, a na to mjesto je došao kao ispomoć srpske vlade na reorganizaciji Ministarstva finansija i građevina Knjaževine Crne Gore. U dijelu rukopisa pod naslovom “Kovanje novca”, Jovanović kaže da je po razgovoru sa ministrom Vukotićem “odmah pristupio najbržem prikupljanju potrebnih podataka na osnovu kojih bismo mogli približno proračunati koliki bi procenat od iskovanog novca mogla dobiti država na ime vanrednog prihoda. U tom cilju, uputio sam odmah jedan telegram u Paris i tražio obavještenja o cijenama srebra i bakra koji su metali bili potrebni za kovanje srebrnog novca”. “Pozvao sam profesora Šobajića, nastavnika gimnazije na Cetinju, i zamolio ga da mi spremi potrebne nacrte za obje strane novca.”

Sopstveni novac budi ponos i vjeru

Jovanović dalje piše: “Šobajić je po narodnosti Crnogorac, bio je jedan mlad sposoban i darovit slikar, i bio sam uvjeren da će sve dobro uraditi. Zatim sam napisao pismo profesoru Stevanu Švarcu u Beč i izložio mu našu namjeru za kovanje novca”. Iz ovih redova može se jasno zaključiti da je profesor Šobajić uradio nacrt za apoene od 1 i 5 perpera, kovane 1909. godine, po Ukazu od 4. V iste godine. Ovaj podatak, bar po mom saznanju, do sada nigdje nije objavljen. Šobajića svi navode kao autora zlatnog jubilarnog novca. Za S. Švarca se zna da je bio graver na svakom srebrnom i zlatnom apoenu crnogorskog novca. Na svima njima se i nalaze inicijali gravera S. S. (Stefan Swarc). Miloje Jovanović piše da je, nakon što je prikupio sve potrebne podatke vezane za kovanje srebrnog novca i njegovih razgovora sa ministrom finansija i građevina D. Vukotićem i predsjednikom vlade dr L. Tomanovićem, knjaz Nikola organizovao “Sjednik” u Dvoru povodom rješavanja tog pitanja. “Ukoliko se sjećam, bili su prisutni: predsjednik dr Tomanović i svi članovi kabineta; Lazar Mijušković, narodni poslanik, bivši predsjednik vlade; Marko Đukanović, narodni poslanik i predsjednik Državnog savjeta; Jovan Popović, načelnik Ministarstva pošta; Slavo Ramadanović, načelnik Ministarstva spoljnih poslova; Milo Dožić, narodni poslanik i član Velikog suda; Filip Jergović, jedan od sp-osobnijih viših činovnika; Savo Vuletić, narodni poslanik i sudija Oblasnog suda; Mirko Mijušković, narodni poslanik i direktor Gimnazije; Janko Spasojević, narodni poslanik, član glavne državne kontrole i bivši načelnik Ministarstva finansija; i još neki”.
Kako kaže Jovanović, bilo je mnogo različitih mišljenja o kovanju novca i o mogućnostima za tako nešto. Uglavnom su mišljenja bila da nije momenat, da se taj posao ne može isfinansirati i slično. “Po želji Gospodarevoj, ja sam uzeo da odgovorim na sva ova razna mišljenja.” Dalje navodi da je rekao kako je “ovo vrijeme baš zgodno za kovanje i zlatnog i srebrnog novca, jer bi njegova pojava u narodu probudila narodni ponos i vjeru u snagu Države”! Navodi da će “država imati oko 50% ukupne nominalne sume iskovanog srebrnog novca kao čist prihod, pa čak i više što se bude više iskovalo”. Rekao je da se tu mora dobro voditi računa i “ne sme ići suviše daleko i ako ga Crna Gora može iskovati relativno više, jer u cijelom svom novčanom saobraćaju ima sada svoga domaćeg novca svega u nominalnoj vrijednosti od 110.000 kruna u sitnim bronzanim i niklenim parama”.
Ovo je kako znamo netačan podatak, jer je u prometu bilo 319.000 kruna nominalne vrijednosti u bakarnim i niklenim parama: 209.000 kovano 1906. i 110.000, koje i on navodi, iz 1908. godine. Jovanović je, kako piše dalje, izložio čitav projekat: o cijeni srebra i bakra, troškovima, to jeste, honorarima Šobajića i Švarca, te približno cijeni kovanja i tako sve ubijedio u ispravnost i dobit od kovanja. Dalje navodi da će finansiranje ovog poduhvata obezbijediti kod Narodne banke Srbije, jer garancije pozajmice će biti “kupljeni metal”, a poslije izrađen novac, čijim bi se puštanjem u cirkulaciju, povlačio austrijski srebrni novac koji bi se “upotrijebio za isplatu učinjene pozajmice”.

Otpalo je “Lovćen” “Srebrnjak” i “Zeta”

“Poslije ovoga ministar finansija Vukotić izjavio je u ime Vlade da je ona za to da se sada pristupi kovanju novca.” “Sa ovim se u svemu saglasio Knjaz”. Dalje Jovanović navodi da je Vukotić predlo-žio da to bude suma od 800.000 kruna i to: “60.000 u komadima od po 5 jedinica, a ostatak u komadima od 1 jedinice. Istovremeno je riješeno da se po završetku kovanja srebrnog novca iskuje i pusti u tečaj zlatnog novca u nominalnom iznosu od 1.030.000 kruna u komadima i to 300 komada od po stotinu, 30.000 komada od po dvadeset i 40.000 komada od po 10 kruna.
Poslije ovoga Knjaz je želio da čuje mišljenje od prisutnih o nazivu koji bi trebalo dati novom crno-gorskom novcu”.
“Bilo je raznih predloga, kao: “Lovćen”, “Zeta”, “Srebrnjak”.
Za ovaj posljednji naziv Knjaz je izjavio odmah da mu ne izgleda zgodan. Taj je naziv u narodu poznat po zlu, pa i u osnovnoj školi djeca uče da je Juda prodao Hrista za 12 srebrnjaka. Ni “Lovćen”, ni “Zeta” nijesu zgodni nazivi. Ružno je čuti kad neko traži za jednu kutiju duvana jedan “Lovćen” ili “Zetu”. Sem toga to stvara neko rivalstvo među Crnogorcima i mnogi bi bili nezadovoljni zašto se ne zove po njihovom kraju, kad ni oni nijesu ništa gori od Zećana. Ni naziv “Dinar” nije ulazio u kombinaciju, jer i to nije stari srpski novac. Kod starih Rimljana postojao je “Denarius” dakle, riječ je stranog porijekla. Na kraju, predložen je naziv “Perper” kako se nazivao stari nemanjićki novac iz doba cara Dušana. Ovaj predlog odmah je usvojen. Knjaz je bio vrlo zadovoljan radom na konferenciji i odlukama na njoj donijetim, i pri rastanku mi je zablagodario na lijepim iscrpnim i preciznim objašnjenjima i na brzom i predanom radu.”
Iz sjećanja Miloja Ž. Jovanovića se ne može zaključiti ko je predložio ime perper, a ni to da li je na tom “sjedniku” predlagač pogrešno vezao za Nemanjiće ime novca perper, ili je to njegovo, Jovanovićevo tumačenje. Teško je povjerovati da niko na tom skupu (a Jovanović je naveo ko je sve učestvovao) nije znao što znači perper. Ovo tim prije što su to bili vrlo obrazovani ljudi. Jovanović kaže da “dinar nije ulazio u kombinaciju” jer je to riječ stranog porijekla, a ne kaže da li je to objašnjenje dato na “sjedniku” ili, možda, u njegovim ranijim susretima sa ministrom Vukotićem, predsjednikom vlade dr Tomanovićem ili možda prilikom njegovog susreta sa knjazom prije opisanog “sjednika”. Čudno je da, po Jovanoviću, niko, pa ni dr Tomanović, predsjednik vlade, nije pomenuo perun, a znamo da je on pronašao i opisao kutijicu sa klišeima peruna?!
Sjećanja su, kako piše Jovanović, zabilježena 20 godina kasnije. Vjerovatno je zbog tog vremenskog razmaka i došlo do greške o sitnini od 110.000 kruna, kao i nepreciznosti o tome ko je predložio ime “Perper” i nejasnoće da li je “Dinar” uopšte predlagan na sjedniku (Ne pominje ga. “Bilo je raznih predloga “Lovćen”, “Zeta”, “Srebrnjak”) ili je on osjećao potrebu da objasni zašto dinar nije “ulazio u kombinaciju”.
Ipak, iz svega se može zaključiti, kada je crnogorski novac dobio ime perper, da je nacrt novca radio Ilija Šobajić, da je graver bio S. Swarc i da je kovan u Parizu u kovnici “Bertrand et Beranger”.

Perper u temelju Vladinog doma

Jovanović je otputovao u Pariz jer je bio zadužen da ugovori kovanje novca i zapisao sljedeće: “Osjetio sam ovom prilikom da Francuzi jako žele da se novac kuje u njihovim kovnicama, ne radi nekih velikih materijalnih koristi, no da bi se Crna Gora odvojila što više od Beča i približila se njima”. Jovanović nije u svojim sjećanjima naveo kada je “sjednik” održan, ali iz Ukaza knjaza Nikole o kovanju 800.000 perpera vidi se da je potpisan 4. V 1909. godine, pa je za pretpostaviti da je opisani “sjednik” na kom je prihvaćeno ime “Perper” za crnogorski novac održan 2. ili 3. V 1909. god., jer “Cetinjski vjesnik” u broju 34 od 2. V bilježi: “Nj. Kr. V. knjaz Gospodar i Nj. Vis. Knjaz Petar vratili su se sa puta iz inostranstva i prispjeli na Rijeku”. Interesantno je da je Ukaz objavljen tek u subotu 6. VI iste godine u “Glasu Crnogorca”. U istom broju u rubrici: “Domaće vijesti”, pod naslovom “Naš srebrni novac”, objavljeno je: “Na Cetinje je stigla prva partija našeg novog srebrnog novca – perpera, koji je već pušten u saobraćaj. O njegovoj izradi stručnjaci su se povoljno izrazili, a isti je izrađen u Francuskoj. Ima ga od 1 i do 5 perpera, a vrijednost mu je kao i austrijska kruna”.
U br. 26. “Glasa Crnogorca” takođe u rubrici “Domaće vijesti”, objavljen je tekst o polaganju kamena temeljca za zgradu “Vladin dom”. “ Po svršenom vodosvećenju Njegovo Kraljevsko Veličanstvo, Gospodar sišao je niza stepenice do mjesta određenog za kamen-temeljac, prihvatio kamen, stavio u nj prvi srebrni crnogorski novac”.
Sve oko kovanja ovog srebrnog novca je bilo vrlo brzo urađeno jer su od potpisivanja Ukaza 4. V 1909. do njegove objave i istovremenog puštanja u saobraćaj 6. VI 1909, prošla samo 32 dana. Struktura iskovanih 800.000 hiljada perpera je bila sljedeća: “komada 60.000 (šezdeset hiljada) od pet (5) perpera, veličine 36 mm u dijametru, težine 24 grama, a kompozicije 900/00 čistog srebra, a 100/00 bakra, i komada 500.000 (petstotina hiljada) od jednog (1) perpera, veličine 23 mm u dijametru i kompozicije 835 odsto čistog srebra a 165 odsto bakra”.
Izgled ovog novca je: avers – lik knjaza Nikole u centralnom dijelu novca (desni profil), unaokolo piše: “Nikola I B. M. (božjom milošću) Knjaz i Gospodar Crne Gore”. Ispod knjaževog lika je lovorova grančica između čijih listova se pri samoj ivici novca nalaze inicijali gravera SS (Stefan Swarc). Revers: u centralnom dijelu je crnogorski grb (dvoglavi krunisani orao) koji je postavljen na portiru sa krunom. U polukrugu iznad stoji natpis: Knjaževina Crna Gora. Pri donjem kraju porfira je i broj koji označava vrijednost (1 ili 5). Lijevo u polukrugu je hrastova grančica, a desno lovorova na čijem je stilizovanom (u obliku pravougaonika) sastavu ispod broja vrijednosti ispisano perper (1) ili perpera (kod 5). Na donjem dijelu ispod naziva novca je godina kovanja – 1909.
Svi kasniji iskovani srebrni apoeni od: 1, 2, 5 perpera imaju identičan izgled, sem godine kovanja i promjene u imenu države sa Knjaževina u Kraljevina Crna Gora, kao i titule: Kralj umjesto: Knjaz Crne Gore. Obod apoena od 1 perpera je nazupčan, dok je na obodu apoena od 5 perpera utisnut natpis: “BOG * ČUVA * CRNU * GORU***”. Oba apoena su simetrična.

U prometu oko tri miliona perpera

Finansijski efekti ovog prvog srebrnog novca bili su vrlo pozitivni po državnu kasu. Od iskovanih 800.000, čist prihod je bio: 492.216,59 perpera.
EMISIJA KOVANOG NOVCA 1910. godine (KNJAŽEVINA): Već smo naveli da je na sjedniku, koji je opisao Miloje Jovanović, donijeta odluka da se po kovanju srebrnog novca iskuju i zlatnici od: 10, 20 i 100 perpera ukupne vrijednosti od 1.030.000 perpera. 6. III 910. objavljen je Ukaz kojim se ovlašćuje ministar finansija i građevina da iskuje i pusti u promet 1.630.000 zlatnih i srebrnih perpera u sljedećoj srazmjeri: Zlatnog novca, komada 300 (tristotine) od 100 (stotinu) perpera, veličine 37mm u dijametru, a težine 38,875335 grama; komada 30.000 (trideset hiljada) po 20 (dvadeset) perpera, veličine 21 mm u dijametru, a težine 6,775067 grama; komada 40.000 (četrdeset hiljada) po 10 (deset) perpera veličine 19 mm u dijametru, a težine 3,3875338 grama; Srebrnog novca, komada 300.000 (tri stotine hiljada) od 2 (dva) perpera veličine 27 mm u dijametru, a težine 10 grama.
Iskovani zlatni novac mora sadržati 900% čistog zlata i 100% bakra, a srebrni 835% čistog srebra i 165% bakra. Ovaj Ukaz je potpisan 2. marta 1910. godine, na Rijeci Crnojevića od strane Dušana Vukotića, ministra finansija i građevina, i knjaza Nikole.
Radovi na kovanju ovog novca su bili pri kraju jer je već u broju 14 “Glasa Crnogorca”, od 21. marta 1910. godine, objavljen sljedeći raspis: “Ministar finansija i građevina izvještava sve državne i opštinske vlasti da je na osnovu najvišeg ovlašćenja sadržanog u Ukazu njegovog Kraljevskog Visočanstva, Knjaza Gospodara od 2. marta t.g. riješenjem svojim od 17. marta t.g. broj 1030, odlučio da se novi crnogorski zlatni novac, iskovan u Carskoj i Kraljevskoj kovnici u Beču, pusti u tečaj na dan Blagovijesti 25. marta t.g.” U daljem dijelu raspisa se navode količine novca kao i uputstva državnim i opštinskim blagajnama. Srebrni apoeni od 2 perpera su pušteni u promet nešto kasnije, što je objavljeno u “Glasu Crnogorca” od 17. IV. 1910. godine, broj 18, u rubrici “Domaće vijesti”: “Nov srebrni novac, Pošto je prispjela ukupna suma od 600.000 novih srebrnih dvoperperaca, to su isti na Glavnoj državnoj blagajni pušteni u promet 15 ov. mj. Izrada novca je umjetnički izvedena, a kovan je u Bečkoj kovnici”. Sa ovim novoiskovanim zlatnim i srebrnim novcem u prometu je bilo 2.749.000 perpera. Od te sume, u zlatu je bilo 1.030.000; u srebru 1.400.000; u niklu 300.000 i u bakru 19.000 perpera.
Ova suma je bila dovoljna da se, skoro u potpunosti, zamijeni austrijska kruna. Ne manje važno je i to, da su broj i struktura apoena, u potpunosti zadovoljavali sve potrebe. Svi ovi apoeni su izgledom istovjetni sa apoenima izrađenim 1909. godine, to jest po nacrtu Ilije Šobajića; graver aversa bio je S. Swarc, dok je revers uradio Rudolf Neuberger. Kako se vidi iz raspisa ministra finansija i građevina o “puštanju u tečaj”, novac je izrađen u Carskoj i Kraljevskoj kovnici u Beču, kao i onaj izrađen 1906. i 1908. godine. Sada treba reći i to da je do kovanja 1909. godine u Parizu, u kovnici “Baertrad et Beranger”, došlo iz političkih razloga. Odnosi Beča i Cetinja bili su u to vrijeme zahladnjeli usljed poznate aneksione krize. To je uslovilo da se zaobiđe provjerena kovnica u Beču i posao povjeri kovnici u Parizu.

Nije isto kovati u Parizu i Beču

Ovo je za crnogorsku numizmatiku važno zbog činjenice da su apoeni od 1 i 5 perpera, izdati 1909. godine, lošijeg kvaliteta izrade od svih ostalih izdanja crnogorskog kovanog novca. Primjerci, kovani u Parizu, nemaju jasnoću i reljefnost i među numizmatičarima su poznati kao “plitko kovanje”. Miloje Ž. Jovanović u navedenom rukopisu, pominje da nijesu bili baš zadovoljni kovanjem u Parizu. Odmah po popuštanju zategnutih odnosa Beča i Cetinja, pristupilo se realizaciji kovanja zlatnog i srebrnog novca od: 100, 20, 10 i 2 perpera u Carskoj i Kraljevskoj kovnici u Beču. Ovi apoeni su, kako sam rekao, istog razloga, kako sa aversa, tako i sa reversa, kao i pr-imjerci iz 1909. godine, ali znatno kvalitetnije izrade. Obod apoena od: 100, 20 i 2 perpera ima natpis, kao i primjerci od 5 perpera 1909. godine “BOG* ČUVA* CRNU* GORU***”. Zavisno od primjeraka, ovaj natpis se može čitati sa aversa ili sa reversa. Povodom ovog kovanja, odlikovani su: Josif Pranglen, generalni direktor austrijske banke, i Stefan Swarc, profesor iz Beča. Apoen od 10 perpera nema natpisa po obodu, a nije ni nazupčan kao apoen od 1-og perpera. Crnogorski kovani novac po ljepoti dizajna, preciznosti i jasnoći gravure, kako aversa, tako i reversa, stilski klasičan, tehnički vrhunski izrađen, spada u sam vrh evropske i svjetske numizmatike tog vremena. Ovo se posebno odnosi na zlatan novac, u prvom redu na apoen od 100 perpera. Finansijski efekti kovanja zlatnog novca nijesu bili pozitivni. Ukupni troškovi oko nabavke zlata, plaćanja honorara, te kovanja, bili su: 1.037.109,58 perpera.
Finansijski efekti srebrnog novca opet su bili vrlo pozitivni, pa je od iskovanih 600.000 perpera čist prihod bio: 378.743,13 perpera. “Cetinjski vjesnik”, u rubrici: “Dnevne novosti” detaljnije prati kovanje ovog novca. Tako u broju od 9. januara piše: “G. Miloje Ž. Jovanović načelnik Ministarstva finansija, otputovao je iz Londona u Beč, gdje se bavi radi kovanja našeg zlatnog novca”. Broj 7 od 23. I 1910. piše: “Kako smo s pouzdane strane izviješteni, u najkraćem vremenu iskovaće se i pustiti u tečaj i novi srebrni novac u komadima od 2 perpera”. U istom broju je i tekst: “Naš zlatni novac”. “U Bečkoj carskoj kovnici svršeni su već svi radovi na izradi klišea i matica potrebnih za kovanje našeg zlatnog novca”. Kao modelari i graveri se, u ovom tekstu pominju: Stefan Swarc i Rudolf Neuberger, za čiji se rad kaže: “Mi smo imali prilike da vidimo otiske ovog novca i milo nam je što možemo reći da su vrlo solidno i umjetnički urađeni”.
Isti list, 29. I 1910, objavljuje: “Danas su iz kovnice prispjeli prvi primjeri našeg zlatnog novca od: 10, 20 i 100 perpera. Izrada je odlična”. Gotovo je sigurno da je “pouzdana strana” “Cetinjskog vjesnika” bio sam gospodin Miloje Ž. Jovanović, jer je on bio najupućeniji i u stalnom kontaktu sa kovnicom. Možemo zaključiti da su primjerci, koji se pominju u broju 9 od 29. I, bili u stvari probni primjerci, kako su ocijenjeni kao odlični, i tek tada je, kako piše “Cetinjski vjesnik”: “Ministar Finansija predao kovnici u Beču svu potrebnu količinu zlata”. Broj 21 “Cetinjskog vjesnika” od 13. III 1910. piše o tome da će novi srebrni “dvoperperi” biti “najbolji naš srebrni novac”, a, takođe, navode da je “stigla pošljednja partija našeg novog zlatnog novca”.

Poput razvijenih evropskih država

S obzirom na to da je Miloje Ž. Jovanović sa mjesta načelnika Ministarstva finansija i građevina bio jedan od glavnih operativaca, prilikom izrade novca u Parizu i u Beču, treba reći da je “Cetinjski vjesnik” u broju 36 od 5.V 1910. donio vijest o njegovom penzionisanju od strane ministra finansija, Srbije S. Protića, a da je to objavio “Službeni dnevnik Kraljevine Srbije”. Jovanović je bio na odsustvu u Srbiji i, kako piše “Cetinjski vjesnik”: “Došao je u sukob sa S. Protićem”. Ovdje treba reći da je, po povratku iz Srbije, Jovanović ostao samo toliko koliko je trebalo da preda dužnost i sredi ostale stvari oko svog dvogodišnjeg boravka u Crnoj Gori.
EMISIJA KOVANOG NOVCA 1910. godine (KRALJEVINA): Knjaževina Crna Gora je iskovala 2.749.000 perpera. Sav novac je kovan po knjaževim ukazima na osnovu člana 10, Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine, koji glasi: “Knjaz Gospodar ima pravo kovanja novca”. Kako je ovaj član Ustava bio jedini zakonski akt o novcu, bilo je to malo i premalo za državu koja je već imala novac sa 4 različite godine izdanja (1906, 1908, 1909, 1910) i raznolikost apoena (1, 2, 10, 20 para; 1, 2, 5, 10, 20 i 100 perpera), kao i raznolikost materijala za izradu novca (bakar, nikal, srebro i zlato). Dakle, Crna Gora je 1910. godine imala kovani novac, kao i najrazvijenije i najbogatije države u Evropi. Ovo je moralo dovesti do izrade posebnog zakona, pa je 4. XII 1910. godine u broju 54 “Glasa Crnogorca” objavljen: “Zakon o državnom novcu Kraljevine Crne Gore”. Iz ovog Zakona, koji ima 32 člana, na ovom mjestu kao najinteresantniji, izdvojiću član 27, u kome stoji, “pored ranije iskovanog novca” “ovlašćuje se Ministar Finansija da može iskovati i pustiti u tečaj još sljedeću količinu jubilarnog zlatnog novca: 500 kom po 100 per = 50.000; 30.000 kom po 20 per = 600.000; 35.000 kom po 10 per = 350.000; Svega perp. 1.000.000. Ovaj jubilarni novac razlikuje se od ostalog zlatnog novca tijem, što se oko glave Vladaočeve nalazi vijenac od lovorovog lišća, a mjesto lovorove grančice ispod Vladaočevog lika, napisane su godine 1860 – 1910”. Ovim članom Zakona se u stvari ozakonjuje već iskovani zlatni jubilarni novac. Kako je opšte poznato, 15. avgusta 1910. godine, Crna Gora je, odlukom Crnogorske narodne skupštine, proglašena kraljevinom (svi do sada navedeni datumi su po starom julijanskom kalendaru). Povodom tog krupnog događaja, kao i jubilarne pedesetogodišnjice stupanja na prijesto Crne Gore i pedesetogodišnjice braka knjaževskog para, na Cetinju su: 15. 16. i 17. avgusta organizovane velike svečanosti. Obilježavanje ovih događaja praćeno je mnogim izdanjima: knjiga, plaketa, maraka, medalja i nešto kasnije već pomenutog jubilarnog zlatnog novca. Tako “Glas Crnogorca” br. 33, od 31. VII 1910. godine, u rubrici “Domaće vijesti”, donosi vijest pod naslovom: “Jubilarna izdanja centralnog odbora”. “Ovih dana stigli su prvi primjerci onih svečanih izdanja koje je Centralni odbor spremio za proslavu Vladalačkog jubileja Nj. Kr., Visočanstva, Knjaza Gospodara. Ta izdanja sačinjavaju:
1. Vladalačka kuća Petrović – Njegoš; 2. Slike iz Crne Gore;
3. Ciklus 25 raznih dopisnica”. U tekstu je dat i kraći sadržaj pomenutih izdanja.

Uz knjaževske i kraljevski perper

Broj 42, od 11. IX. 1910, “Glasa Crnogorca”, u istoj rubrici, donosi tekst pod naslovom: “Nove poštanske marke”. “U početku ovog mjeseca donešene su i puštene u tečaj nove jubilarne poštanske marke koje su od iste vrijednosti kao i dosadašnje, to jest od: 1, 2, 5, 10, 15, 20, 25 i 50 para kao god i od: 1, 2 i 5 perpera. Nove marke su veće od dosadašnjih, a ukrašene su likom Nj. V. Kraljice Milene”.
Izrađeno je i nekoliko plaketa kao i već dobro poznata knjiga: “50 godina na prijestolu Crne Gore”, koju je izdao Ministarski savjet, a štampala Državna štamparija. “Glas Crnogorca” od 7. VII 1910., u rubrici “Domaće vijesti” objavljuje tekst o novim oficirskim uniformama, po uzoru na ruske, koju su, za tu svečanost, prvi put obukli knjaz i sinovi, Danilo, Mirko i Petar. U tekstu se dalje navodi da je bila svečanost na Dvoru povodom novih uniformi, te da je: “Knjaz Gospodar podijelio zatim nove jubilarne medalje Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Knjazu Našljedniku, Nj. V. Knjazu Mirku i Nj. V. Knjazu Petru, kao i svim prisutnim oficirima”. Ova jubilarna medalja je rađena u Beču u Carskoj i Kraljevskoj kovnici novca.
Avers ove medalje radio je kao graver Stefan Swarc kao i gravuru aversa jubilarnog zlatnog novca. U centralnom dijelu aversa novca i medalje je u lijevom profilu lik, sada već kralja Nikole I sa lovorovim vijencem na glavi. Uokolo, na novcu piše: “Nikola I B. M. Kralj i gospodar Crne Gore ( a ispod lika godine) 1860 – 1910”. Na medalji je uokolo natpis: “U spomen proslave pedesetogodišnjice vladavine 1910.”. Gotovo istovjetan avers jubilarnog novca i medalje upućuje na zaključak da je idejni autor ove medalje kao i novca Ilija Šobajić. On je bio autor i već pomenutih maraka.
Ali, da se vratimo osnovnoj temi – novcu. Kako sam već dao opis aversa ovih jubilarnih zlatnika, treba reći da je revers isti kao kod ranijih izdanja, sem natpisa Kraljevina Crna Gora, umjesto Knjaževina Crna Gora. Svi katalozi novca, koji obrađuju crnogorsku numizmatiku, navode da je graver reversa ovog jubilarnog novca bio Rudolf Neuberger. Ja nijesam našao dokaz za to, ali, kako sam već naveo da je Rudolf Neuberger bio graver reversa na prvom zl-atnom novcu, vrlo je vjerovatno da je bio graver i na ovim primjercima.
Prvo pominjanje zlatnika Kraljevine Crne Gore je u broju 89 od 10. XI 1910. “Cetinjskog vjesnika”, rubrika “Dnevnik”, naslov “ Novi zlatni novac”: “U spomen proglašenja Kraljevine Crne Gore, u Bečkoj kovnici, dat je da se iskuje novi zlatni novac u onoj istoj vrijednosti i obliku kao što je sadašnji, samo s tom izmjenom što je riječ “Knjaževina” zamijenjena riječju “Kraljevina”. Prva partija novog novca već je prispjela i brzo će se pustiti u tečaj”. Ovo je bio prvi kovani novac Kraljevine Crne Gore. Sa već iskovanih 2.749.000 perpera u periodu Knjaževine, sada je u prometu bilo 3.749.000 perpera. Kako Crna Gora tog perioda nije imala mogućnosti, to jest praktično nije bilo bezgotovinskog plaćanja, ovako značajna suma je bila važna, kako iz finansijskih i tržišnih, tako i iz političkih razloga. Ovo kovanje zlatnog novca bilo je skuplje od njegove nominalne vrijednosti za 10.064,55 perpera.

U Beču su perpere pretapali u krune

Naveo sam da je prvo kovanje 1.030.000 zlatnih perpera bilo skuplje za 7.109,58 od nominalne vrijednosti što, čini ukupno 17.174,13 perpera. Ako uporedimo ove odnose, dolazimo do podatka da je kovanje zlatnog novca bilo skuplje od njegove nominalne vrijednosti za 0,846% što je zaista zanemarljivo. Ovaj iznos je gotovo beznačajan kada se uzmu u obzir pozitivni monetarni i politički efekti kovanja zlatnog novca. Kada se uzmu u obzir pozitivni finansijski efekti bakarnog, niklenog i srebrnog novca 1.121.893 perpera od iskovanih 1.719.000 perpera, onda se dolazi do podatka da je državna kasa od kovanja novca prihodovala 1.104.718,87 perpera, u periodu od 1906. do 1910. godine.
Kako se do kraja postojanja Kraljevine Crne Gore više nije kovao zlatni novac, treba nešto više reći o crnogorskim zlatnicima. Izdato je ukupno 2.030.000 perpera u zlatu i to u apoenima od 10, 20 i 100 perpera. Od te sume 750.000 perpera u apoenima od 10 perpera, i to 400.000, to jest 40.000 komada iskovanih u periodu Knjaževine i 350.000 ili 35.000 komada u periodu Kraljevine. U apoenima od 20 perpera i 1.200.000, a od toga 600.000 ili 30.000 komada u periodu Knjaževine i 600.000 ili 30.000 u periodu Knjaževine i 600.000 ili 30.000 komada u periodu Kraljevine Crne Gore. 80.000 perpera izrađeno je u apoenima od 100 perpera, a od toga 30.000 ili 300 komada u periodu Knjaževine i 50.000 ili 500 komada u periodu Kraljevine. Odmah po puštanju u tečaj (a sve je iskovano i pušteno u tečaj 1910. godine), primijećeno je da je Austrija, kojoj iz političkih razloga nije odgovarao crnogorski novac, počela otkupljivati i pretapati zlatne perpere, o čemu piše vojvoda Gavro Vuković: “Zlatnici pak vratili su se odakle su i došli. Austrija ih je kupovala i pretapala u zlatnike od dvadeset austrijskih kruna”. Ovo govori da je inače mali broj iskovanih komada 75.000 od 10 perprera, 60.000 komada od 20 perpera odmah umanjen pretapanjem od strane Austrije. Apoeni od sto perpera su inače iskovanih u tako malom broju da je njihovo pojavljivanje u prometu moralo biti vrlo rijetko, pa je pretapanje ovih apoena od strane Austrije najvjerovatnije bilo isto tako rijetko, odnosno proporcionalno mnogo manje.
Na ovakav zaključak navodi i činjenica da je u Glavnoj državnoj blagajni na dan 12. IX 1915. bilo 164 komada od 100 perpera Knjaževine Crne Gore i čak 389 komada apoena od 100 perpera Kraljevine Crne Gore. Ovo se vidi iz zapisnika koji je sačinjen prilikom preuzimanja Glavne državne blagajne od strane novog Glavnog državnog blagajnika Andrije Popovića, dotadašnjeg upravnika Nikšićke carinarnice. Do ove primopredaje je došlo zbog smrti dotadašnjeg glavnog državnog blagajnika gospodina Mila Miletića. Iz istog zapisnika se vidi da je na Glavnoj državnoj blagajni bilo samo 30.560 perpera u apoenima od 10 i 20 perpera. Nije dat broj komada po apoenima, već samo ukupan iznos. Još početkom Prvog svjetskog rata upućen je dopis svim carinarnicama da: “Sav novac, koji u zlatu imate, uputite ga Glavnoj državnoj blagajni uz izvještaj koju ste svotu uputili, a ubuduće nikakve isplate nemojte vršiti u zlatu”. Skoro sa sigurnošću se može tvrditi da je sva ova suma zlatnih perpera odnešena iz Crne Gore.

Zlatnik od stotinu perpera je raritet

Krajem 1915. i početkom 1916. godine, prilikom okupacije Crne Gore od strane Austrije, državna blagajna je sa Vladom i kraljem morala otići u emigraciju. Nije teško zaključiti da su ovi zlatnici morali biti upotrijebljeni za razne potrebe Vlade i kralja u emigraciji. Nestankom crnogorske države, novi imaoci crnogorskog zlatnog novca izgubili su interes da ga posjeduju kao novac, pa je većim dijelom išao kao “staro zlato” u pretapanje. Od 553 komada apoena od 100 perpera, za koje znamo da su 12. IX 1915. bili na Glavnoj državnoj blagajni i koji su sigurno odnešeni u emigraciju, teško je reći koliko je sačuvano. Slična sudbina je bila i sa ostalih 247 komada koji su, uslovno rečeno, bili u domaćem prometu. Već u vrijeme austrijske okupacije bilo je korisnije za vlasnike crnogorskog zlatnog novca da ga upotrijebe kao zlato nego kao novac.
Poslije stvaranja Kraljevine SHS, imaoci zlatnih perpera imali su mnogo veći interes da ih unovče kao “staro zlato” nego da ih mijenjaju po kursu. Ovo što je do sada navedeno je iz razloga da se bliže objasni zbog čega je ostalo tako malo apoena od sto perpera, pa su vrlo brzo, po završetku Prvog svjetskog rata, postali jedan od najvećih numizmatičkih rariteta XX vijeka.
Slična sudbina je i apoena od 10 i 20 perpera. Ovih apoena iskovano je mnogo više. Apoena od 20 perpera 75 puta, a apoena od 10 perpera čak 94 puta više nego apoena od 100 perpera. Ipak, ni njih nije sačuvano ni približno tom odnosu. Naveli smo već da je Austrija odmah, po puštanju u promet, počela da ih “otkupljuje i pretapa”, a od njih su se vlasnici, poslije 1918., lakše odvajali kao od “starog zlata”, jer je za njih, korist bila veća, nego da ih mijenjaju po kursu. Procjenjuje se da ih sada ima minimalno 15 do maksimalno 25 puta više nego apoena od 100 perpera. Niko ne zna koliki je broj apoena od 100 perpera sačuvan. Razgovarajući o ovom pitanju, sa ovdašnjim numizmatičarima, kao i onima sa prostora bivše SFRJ, a i nekim poznatim kolekcionarima iz Evrope, koji su u prilici da godinama prate evropsko i svjetsko tržište numizmatike, došao sam do zaključka da taj broj (uz sav rizik pogrešne procjene) teško da je veći od 150 komada, ne računajući muzejske zbirke. Od ovog broja, ne manje od 10%, ali sigurno ne više od 15%, se danas nalazi u Crnoj Gori, računajući zbirku Narodnog muzeja na Cetinju. Sličan, možda malo veći broj komada, bio je u nekadašnjim republikama SFRJ.
Zadnjih desetak godina to je sigurno umanjeno jer je jedan broj tih primjeraka završio na numizmatičkim aukcijama po Evropi. Dakle, u Evropi i širom svijeta, se nalazi ne manje od 120 komada apoena od 100 perpera, ne računajući muzejske zbirke. Njihovi vlasnici su kolekcionari i to, što se kaže, stoprocentno. Otuda i činjenica da se pojavljuje na većim evropskim i svjetskim aukcijama po nekoliko primjeraka svake godine. U Crnoj Gori je situacija gotovo potpuno suprotna. Najveći broj ovih apoena je u vlasništvu ljudi koji nijesu numizmatičari niti kolekcionari. To su uglavnom naslijeđeni primjerci, često i sa više vlasnika, pa je to razlog zbog čega se gotovo ne pojavljuju na numizmatičkom tržištu.

Kovani perper u vrhu numizmatike

Kako je u Crnoj Gori, nažalost, vrlo malo numizmatičara i kolekcionara, a standard nije na evropskom nivou, ovi primjerci, i kad ih vlasnici otuđuju, odlaze prema Evropi. Pored ekonomskog motiva, nije zanemarljiv ni diskrecioni momenat. Slično je i sa drugim crnogorskim starinama. Već sam napisao da crnogorski kovani novac, po svim karakteristikama, spada u sam vrh evropske i svjetske numizmatike dvadesetog vijeka. Krase ga svi elementi koji su potrebni da bi bio na tom nivou: ljepota dizajna, vrhunska izrada, majstorska gravura, mali broj iskovanih primjeraka, raznovrsnost od 10 apoena i 4 vrste materijala. Normalno najrjeđi, najveći i najljepši je apoen od 100 perpera, pa se njime diče i najbogatije zbirke širom svijeta: American Numismatic Society, British Museum, Ermitaž, Prado, Narodni muzej Srbije, i naravno, Bečki kabinet.

ZAKON O NOVCU:
Zakon o državnom novcu Kraljevine Crne Gore usvojila je Crnogorska narodna skupština 30.XI 1910.godine. Debata se vodila samo o članu 20. Ovaj Zakon svakako zaslužuje da se u cjelosti navede i prokomentariše. Kao što se vidi, Članom 1, konačno Kraljevina Crna Gora ozakonjuje, odnosno “usvaja na svojoj teritoriji” valutu čije je ime “Perper” i koji ima 100 para. Članovi Zakona od 2. do 16. govore ko i na koji način ima pravo kovanja novca, koje su vrste novca, kao i o kvalitetu sadržaja, veličini i izgledu zlatnog, srebrnog, niklenog i bakarnog novca. Članovi 6, 9. i 14. govore o maksimalnom dozvoljenom odstupanju u pogledu težine i sadržaja kovanog novca. Ovi članovi Zakona su, u stvari, samo ozakonili ono što je već bilo navedeno u knjaževim ukazima o kovanju novca. Članom 16. se propisuje da se zlatni perperi, koji izgube na težini usljed lizanja, moraju povući iz cirkulacije i zamijeniti punim nominalnim iznosima. Određuje se njihova minimalna težina: za 100 perpera – 33,70; 20 perpera – 6,74 i za 10 perpera – 3,37 grama. Članom 17. propisuje da zlatni novac koji je izgubio na težini “drugim načinom” treba povući iz opticaja i vlasniku nadoknaditi “odgovarajuću vrijednost zlatnog metala”. Takođe, propisuje i odbijanje od vrijednosti zlata troškove pretapanja i prekivanja: za 100 perpera: 3,80 perpera; za 20 perpera; 1,40 perpera i za 10 perpera: 1 perper.
Članovi 18. i 19. propisuju da će se srebrni, nikleni i bronzani “novci koji usljed duge cirkulacije i lizanja izgube znatno u težini”, povući iz prometa. A “probušeni ili na drugi način pokvareni novci poništavat će se na štetu sopstvenika”.
Jedini član ovog zakona, koji je izazvao debatu u Skupštini, je bio član 20, kojim se propisuju određena ograničenja po vrstama novca za pojedinačna plaćanja. U njemu se govori da će se na državnim kasama primati zlatni i srebrni novac u neograničenim količinama, a nikleni i bakarni do 10 perpera u jednom plaćanju.
Za privatni promet određena je slična norma i to je u stvari bio povod za debatu. Po toj normi niko nije bio dužan da primi više od “300 perpera u srebru i 10 perpera u niklenom i bronzanom novcu” po jednom plaćanju. Ovo je bio povod debati i raznim prijedlozima, a najviše o strukturi 300 perpera u srebru, to jest o odnosima apoena od 1, 2, i 5 perpera. Na kraju je usvojen nepromijenjen član Zakona.

Perper je bio jednak sa krunom

Član 21 govori o kažnjivosti falsifikovanja novca. Članovi 22, 23 i 24 govore o odnosu Crne Gore prema zlatnom i srebrnom novcu drugih država koje imaju novac “skovan po ovom istom sistemu”, i da će biti priman na državnim blagajnama “samo ukoliko države koje su te novce kovale” budu primale isti takav crnogorski novac. Za zlatni novac drugih država će se povremeno objavljivati “kako će se i koliko primati”. “Srebrni i drugi novac se neće primati i ne smije cirkulisati.” Slične norme su propisane i u ranijim ukazima, ali, zbog malo crnogorskog novca u prometu, to nije moglo biti sprovedeno.
Iz člana 22 se vidi da se ostavlja mogućnost da se “ugovorom uredi” cirkulacija crnogorskog i novca neke druge države na teritorijama obije države. Jasno je da se mislilo prvenstveno na Austriju jer je crnogorski novac kovan po “istom sistemu”. U članu 24 se govori da su građani obavezni da primaju strane novce kao i država, a ostavlja se mogućnost svakom građaninu “da po pogodbi prima ove novce i po većoj cijeni”.
Članom 28 se ovlašćuje Vlada da “može zaključiti ugovore za kovanje novca”. Ostali članovi propisuju kako će se knjižiti prihodi i rashodi oko kovanja novca, ko će i kako određivati “te-čaj za strane novce” i neke formalne odredbe u smislu stupanja na snagu i slično. Tako je konačno Crna Gora krajem 1910. imala dovoljno svoga novca za unutrašnji promet i sve je to zaokružila Zakonom o državnom novcu Kraljevine Crne Gore.

MONETARNA KONVENCIJA: Sve ovo je dalo željene rezultate: istiskivanje iz prometa austrijskog srebrnog i sitnog niklenog i bakarnog novca, pozitivan finansijski efekat za državnu kasu, puno povjerenje građana u domaću valutu, kao i svi pozitivni ekonomsko -politički efekti koji su mogli proizaći od pune monetarne suverenosti. Ne treba smetnuti s uma da je to pitanje, početkom XX vijeka, bilo vrlo značajno, a sopst-veni novac, čak i jedan od simbola državnosti. Čak je u to vrijeme moćna Austrougarska, koja je ranije činila sve da omete Crnu Goru da iskuje svoj novac, i poručivala: “Austriji kao velikoj državi nije ni na kraj pameti ulaziti u novčane unije ni sa jednom državom, a kamoli sa Crnom Gorom”, morala prihvatiti činjenicu da crnogorski novac cirkuliše u prometu na njenim teritorijama. Austrougarska je bila najveći i najznačajniji spoljnotrgovinski partner Crne Gore. To je moralo neizbježno dovesti do činjenice da perper, pogotovo zlatni, bude prihvaćen od njenih građana, trgovačkih kuća itd. Odnos kruna-perper bio je: 1:1 jer je perper iskovan po istom sistemu kao kruna. A srebrna kruna je istisnuta sa teritorije Crne Gore.
Sve ovo je uslovilo Austrougarsku da sklopi Monetarnu konvenciju sa Crnom Gorom. Monetarna konvencija predstavlja dugogodišnju želju, potrebu, cilj i značajan je ekonomsko-finansijski i politički uspjeh za Crnu Goru. Ova konvencija je objavljena 24. IX 1911. godine i istog dana stupila na snagu.
Monetarna konvencija je perperu omogućila mnogo veći prostor cirkulacije, pa se već krajem 1011. godine počinje osjećati potreba za kovanjem nove količine, kako zlatnog, tako i srebrnog novca. Za zlatni novac sam već rekao da je prije Monetarne konvencije imao prođu i van Crne Gore, a od Austrije je čak i pretapan i prekivan u krune. I srebrni perperi su našli svoj put na teritoriji Austrije poslije konvencije, pa se osjećala potreba i za njima, jer ih je u prometu bilo nedovoljno.Perper priznat i van Crne Gore

EMISIJA KOVANOG NOVCA IZ 1912:
Crnogorska narodna skupština je decembra 1911. usvojila nov predlog min. fin. o kovanju nove partije perpera. Ovaj Zakon je objavljen tek 11. VI 1912. u “Glasu Crnogorca” broj 25, a već u broju 26 od 16. VI je objavljen Raspis ministra finansija dr Sekule Drljevića u kome se navodi: “Pušteni su danas u tečaj 40.000 komada srebnika od 5 perpera”. Dakle, Zakon je objavljen kada je kovanje bilo pri kraju. Na dosada iskovanu sumu od 2.030.000 zlatnih perpera, treba dodati još dva miliona zlatnih perpera. To najbolje govori o tome koliko je perper bio stabilna i priznata moneta van Crne Gore. Za sitnim niklenim i bakarnim novcem bila je prilično velika potreba. Taj sitni novac nije kovan još od 1908. i bilo ga je sve manje u prometu. Što se tiče srebrnog novca, postojala je potreba da se iskuje nova dodatna količina na već iskovanih 1.400.000 perpera i da se jedan dio srebrnog novca, iskovanog 1909. godine, zbog potrošenosti, to jest izlizanosti od upotrebe, prekuje. Kad je bilo riječi o kovanju iz 1909. godine u Parizu, rečeno je da je to bilo po kvalitetu najslabije, takozvano “plitko kovanje”. To je uslovilo da se predvidi članom 2. Zakona od 23. XII 1911: “Kovanje srebrnika izvršiće se tako da će se 500.000 perpera srebrnog novca iskovanog i puštenog u tečaj na osnovu najvišeg ukaza od 4. maja 1909. godine i to 30.000 komada od 5 perpera = 150.000 i 350.000 komada od 1 perpera = 350.000, povući iz tečaja na način koji bude odredio Ministar Finansija i prekovati u srebrnike iste vrijednosti, a ostatak od 300.000 perpera iskovaće se na novo u srazmeri: 10.000 komada po 5 perpera = 50.000; 50.000 komada po 2 perpera = 100.000; 150.000 komada po 1 perper – 50.000”.
Ostali članovi Zakona su formalne prirode i govore o tome da će novac izgledati kako je predviđeno odredbama Zakona o državnom novcu, kako će se finansirati i knjižiti prihod od kovanja novca, kad i kako zakon stupa na snagu i slično. Prva količina od 20.000 jednoperperaca iz 1912. godine puštena je u promet 2. 07. rješenjem ministra finansija, br. 8164. Predviđenih 50.000 apoena od 2 perpera nijesu iskovani, kao ni ukupna količina od 800.000 srebrnih perpera. Godine 1912. iskovano je 580.000 srebrnih perpera. Lako je zaključiti kolika je od ove sume bila emisija apoena od 1 perpera, jer je 16. VI 1912. pušteno u opticaj 40.000 komada po 5 perpera, što čini 200.000 perpera. Dakle, apoena od 1 perpera je iskovano do sume od 580.800 što čini 380.800 perpera. Postavlja se pitanje koliko je od 580.800 perpera, prekovanog novca iz 1909. godine. Kako je prvo iskovana količina od 40.000 apoena od 5 perpera, ne treba sumnjati da je ispoštovana zakonom propisana količina od 30.000 komada za prekivanje i 10.000 komada novog novca. Od 380.800 apoena od 1 perpera, koji su etapno puštani u promet poslije 2. VII 1912. godine, količina novoiskovanog novca je 250.000 komada što čini 250.000 perpera. Sa 10.000 komada po 5 perpera (50.000 perpera) dolazimo do sume od 300.000 perpera novoiskovanog novca, koja je zakonom propisana. Dakle, prekovano je 130.800 apoena od 1 perpera i 30.000 komada apoena od 5 perpera kovanih 1909. godine u Parizu. Tako je poslije ovog kovanja u prometu bilo srebrnog novca 1.700.000 perpera i to u apoenima od jednog perpera 750.000, u apoenima od dva perpera 600.000 i u apoenima od pet perpera 350.000 perpera.

Pripreme za rat i papirni perperi

Zlatni novac predviđen ovim zakonom, nikad nije iskovan, a nikleni i bronzani novac je iskovan nešto kasnije i nosiće godinu kovanja – 1913. Mislim da je potrebno još ponešto reći o ovom kovanju. Zakonom je bilo predviđeno povećanje mase srebrnog novca u prometu za 300.000 perpera i to je učinjeno.
Iskovano je 10.000 apoena od 5 perpera, što čini 50.000 perpera. Apoeni od 2 perpera nijesu kovani, pa je količina od 50.000 komada (100.000 perpera) iskovana u apoenima od 1 perpera. To, sa sumom od Zakonom predviđenih 150.000 komada apoena od 1 perpera, čini sumu od 250.000 novoiskovanih perpera u apoenima od 1 perpera. Postavlja se pitanje zbog čega nije došlo do prekivanja cjelokupne mase od 350.000 jednoperperaca? Kao što sam naveo, njihovo kovanje i prekivanje je išlo u etapama. Teško je bilo, gotovo nemoguće, da se od količine 500.000 komada u prometu, odjednom izvuče količina od 350.000 komada. Kada se ovome doda da je, vjerovatno, i količina od 350.000 komada za prekivanje bila prevelika, te da je to za državnu kasu bio čist trošak, nije teško zaključiti zbog čega se posao oko prekivanja jednoperperaca otegao do duboko u jesen 1912. godine.
Interesantno je da se čak i aktom br. 2750, od 1.III 1914, Ministarstva finansija daje nalog da se 7946 novoprekovanih jednoperperaca iz 1909. godine prime u Glavnu državnu blagajnu i pušte u promet sa ostalim crnogorskim novcem. Čist prihod od ovog novca za državnu kasu je bio 171.860,60 perpera.

PRVA EMISIJA PAPIRNIH PERPERA 1912. godine:
Politička situacija na Balkanu 1912. godine je sigurno uticala na kovanje novca. Poznato je da se Crna Gora spremala za rat (Prvi balkanski), pa je to moralo uticati i na to da se ne iskuje novi zlatni novac kao i na prekivanje jednoperperaca, te kovanje sitnog niklenog i bakarnog novca. Trebalo se spremati za rat, a to je veliko finansijsko i materijalno opterećenje i za veće države od Crne Gore. Kad se to uzme u obzir, potpuno je jasno zbog čega je Crna Gora odustala od kovanja 2.000.000 zlatnih perpera. Da li baš slučajno ili ne, tek odmah na početku Prvog balkanskog rata, 8. X 1912. godine, objavljuje se Zakon o izdavanju blagajničkih uputnica na identičan iznos od 2.000.000 perpera. Ovaj Zakon je objavljen 23. X 1912. godine u “Glasu Crnogorca” broj 48. Interesantno je da se u Zakonu ne pominje izgled, ni veličina uputnica, to jest novčanica. Takođe je vrlo interesantno da se na uputnicama ili, kako su ih često zvali – bonovima, nalazi datum 1. X 1912. godine. Dakle, datum – 23 dana prije objave Zakona o puštanju u promet istih uputnica. Iz izvještaja J. Hajdukovića i D. Vojvodića ministru finansija, nedatiranog i nezavedenog, vidi se da su njih dvojica bili zaduženi za realizaciju štampanja uputnica. “Gospodine ministre, U izvršenju Vašeg punomoćja od 16. septembra t.g. broj 12… potpisatijem čast je izvijestiti Vas da smo povjereni nam posao izvršili prema datom nam punomoćju i naknadnim uputstvima i da smo danas u mogućnosti predati punomoćjem po vrstama i ukupno predviđenu sumu od perpera 2.000.000 (dva miliona) blagajničkih uputnica (sadržanim u deset kaseta kašeta) po: 1, 2, 5, 10, 50 i 100 perpera…”.

Papirni perperi štampani u Pragu

Ovaj izvještaj je sačinjen najvjerovatnije 22. XI 1912. godine, jer je istog dana ministar finansija dao svoje rješenje broj 12958, koje glasi: “Naređujem da se g. izaslanicima Hajdukoviću i Vojvodiću da konačna mogućnost izvršenja moje naredbe od 16. IX broj 12226.” U nastavku ovog akta ministar propisuje “da Gl. Drž. Blagajna zapisnički primi od g. izaslanika bonove u cjelokupnom njihovom iznosu i po nominalnoj vrijednosti i po komadima. Da se zapisnički konstatuje prijem poništenih klišea, kao i svih zapisnika koje su izaslanici pravili sa upravom Zavoda, kao i ugovor sa istim”. Pored još nekih uputstava o samoj primopredaji ministar je odredio i članove komisije: Andriju Popovića, T.Popovića i mjesnog kontrolora N.Vukdelića. Iz ovih dokumenata se jasno vidi da su Vojvodić i Hajduković 16. IX dobili zadatak da u Pragu organizuju i kontrolišu štampanje uputnica, tj. prvog papirnog crnogorskog novca. Najvjerovatnije su sa sobom odnijeli i klišee za štampu ovih novčanica jer, kako drukčije objasniti datum od 1.X na novčanicama, a sam Zakon je objavljen tek 23.X. Očigledno je došlo do zakašnjenja i u samoj odluci za štampanje u Pragu.
Od 16.IX do 1.X je bilo skoro nemoguće otputovati, odštampati cijelu količinu i vratiti se sa novčanicama. Žurbu i kašnjenje dokazuje i to što novčanice imaju identičan avers i revers; dakle skraćeno je vrijeme izrade dizajna i klišea. Pretpostavljam da je do kašnjenja moglo doći i zbog eventualne namjere da se novčanice odštampaju u Državnoj štampariji na Cetinju. Ovo je vjerov-atno propalo zbog tehnič-kih nemogućnosti iste, i tako se sa klišeima, otišlo u Prag. Vidimo i to da su uputnice numerisane tek na Cetinju, i to ručno, kao i to da su Hajduković i Vojvodić donijeli i 4.150 perpera svih nominala više od propisanih 2.000.000 perpera, zbog eventualnih grešaka prilikom numer-isanja, čega je, svakako moralo biti. Takođe se vidi da su klišei vraćeni i to poništeni.
Svi apoeni od 1 do 100, dakle svih 6 apoena, imaju identičan dizajn. U sredini novčanice u uokvirenom kvadratu je crnogorski grb, u uglovima kvadrata je, u stilizovanoj elipsi, nominalni iznos novčanice. Preko grba, malo prema donjoj polovini, napisana je vrijednost novčanice. Iznad grba u lijevom uglu kvadrata odštampano je: “serija A” a u desnom uglu je numeracija. Iznad kvadrata sa grbom je u uokvirenom, malo užem pravougaoniku ispisano u tri reda: Neka Glavna Državna Blagajna/ isplati donosiocu ove uputnice/ i u trećem redu vrijednost uputnice. Ispod kvadrata, sa grbom, je pravougaonik iste širine u kome je ispisano: Vrijednost uputnice traje godinu dana od dana / publikacije zakona o ovlašćenju puštanja iste u tečaj/ Cetinje, 1. oktobra 1912. Predsjednik Glavne Drž. kontrole F. Jergović / Ministar Finansija S. Drljević.
Ovo se ne odnosi na novčanice od 50 i 100 perpera kod kojih je ovaj tekst u donjem dijelu kvadrata, a preko donjeg dijela dvoglavog orla iz grba. U uglovima novčanica se u stilizovanom manjem krugu nalazi nominalni iznos pojedinog apoena. I lijevo i desno od centralnog kvadrata sa grbom, malo prema gornjoj polovini u uokvirenom stilizovanom petouglu, se, takođe, nalazi broj vrijednosti pojedinog apoena. Preostali prostor novčanica je ispunjen vrlo bogatim simetričnim crtežom.

Novčanica sa čak tri broja

Svih šest apoena rađeni su u različitim bojama i “uokvireni” su svijetlom nijansom boje u kojoj je rađen pojedini apoen. Na tom dijelu novčanice se dobro vidi i mrežasta struktura papira, a u desnom donjem uglu novčanice znak štamparije “UNIE Prague”. Papir koji je upotrijebljen za novčanice, nije najsrećnije odabran (ako je uopšte i biran). Tome je, vjerovatno, uzrok vremensko ograničenje važenja novca. To je puna deblja hartija koja ne podnosi savijanje, pa je samim tim podložna oštećenjima i nije primjerena novcu. Interesantna je priznanica po kojoj se vidi da je ministar finansija S. Drljević podigao sa Glavne državne blagajne po jedan primjerak od svih 6 apoena i iste predao Kralju Nikoli na Rijeci Crnojevića, to dopisao na priznanici i tako se “razdužio”.
U svim katalozima papirnog novca, koji su, između ostalog prezentirali i crnogorski papirni novac, navođeno je da je numerisanje novca vršeno na taj način što je na jednoj strani stavljen neparan, a na drugoj strani sljedeći paran broj. Tako su, navodno, razlikovali avers (neparan broj) od reversa (paran broj). Za ovakvu tvrdnju nijesam našao dokaza u dokumentima do kojih sam došao. Što je još interesantnije, za ovu tvrdnju nijesam našao dokaza ni u praksi. Dugo vremena sam mislio da “imam sreću” i tako dolazim do primjeraka numerisanih istim brojem, na obje strane. Dakle, mislio sam da uspijevam naći primjerke sa “greškom” ovog inače vrlo rijetkog novca. Međutim, kako sam i u drugim kolekcijama rijetko uspijevao naći primjerke (obično od 1 i 2 perpera) sa različitim brojevima, počeo sam razmišljati zbog čega bi ovaj novac numeracijom odudarao od sveg ostalog papirnog novca?!! Zar ne bi, da je svaka novčanica numerisana na taj način, numeracija na apoenu od 100 perpera morala ići od 1 do 2000. Jer 1000 komada imaju 2000 strana. Zar 500.000 komada apoena od jednog perpera ne bi tražilo numeraciju do 1.000.000. Nisam uspio pronaći primjerke bilo kojeg apoena koji je numerisan brojem većim od broja komada puštenih u promet.
Mislim da je pogrešan podatak o načinu numerisanja, navođen u katalozima; jednostavno, preuziman bez provjere. Ako je i bilo predviđeno takvo numerisanje, vjerovatno je brzo shvaćeno da je nelogično da novčanica nosi broj veći od broja komada te novčanice. Izvjestan broj komada sa dva različita broja na aversu i reversu, su, u stvari, novčanice sa greškom.
U kolekciji M.Đ. iz Beograda se nalaze dva primjerka apoena od dva perpera koji su numerisani sa tri broja!!! Na jednom apoenu su brojevi 149657 i 149658, a na drugom 149658 i 149659. Normalno je da se kod ručnog numerisanja velikih količina (apoena od 1 i 2 perpera) to moralo dogoditi.
Ovaj novac je, uprkos tome što su crnogorski građani bili naviknuti na kovani, takozvani “zvečeći novac”, profunkcionisao i dao pozitivne efekte. Kako je njegovo trajanje bilo ograničeno na godinu dana, a to znači do 23. X 1913. godine, ministar finansija R. Popović, 19. oktobra donosi naredbu o povlačenju blagajničkih uputnica – bonova.
Ono što je najvažnije, jeste, da je produženo vrijeme trajanja ovih uputnica, to jest, novčanica. Ovdje moram naglasiti da je rok od 1. februara kasnije pomjeren do 1. marta 1914. godine.

Najrjeđi primjerci crnogorskog novca

Odmah po završetku povlačenja ovog novca iz prometa, 9. III 1914, predsjednik uprave Domorodnog muzeja – Dubrovnik obraća se Ministarstvu finansija molbom “za jednu seriju poništenih crnogorskih bonova”. Odgovor je u ime ministarstva dao P.Vrbica, šef Glavnog državnog računovodstva i on glasi: “Ušljed navedenog pravila za povlačenje blagajničkih uputnica – bonova, nije nam moguće sada odma izaći na susret vašemu traženju jedne količine bonova, ali obećavamo, da će se to učiniti čim se gornji zahtjevi kontrolisanja bonova kod blagajne budu izvršili”.
Koliko je sličnih zahtjeva bilo, i kome je sve udovoljavano teško je reći, tek poništenih, to jest probušenih primjeraka svih apoena, ima više nego neponištenih.
Neponištenih je ostalo 6 komada apoena od 100 perpera i 40 komada apoena od 50 perpera. To su i najrjeđi primjerci crnogorskog novca. Za dva komada apoena od sto perpera utvrdio sam da su u vrijeme povlačenja ovog novca bili u vlasništvu Stevana Đurova Sjekloće iz Virpazara i Grujice K. Žugića sa Žabljaka. Njihove molbe za promjenu po jednog apoena od 100 perpera, poslije isteka roka od 1. III 1914. godine, nijesu prihvaćene, pa je teško povjerovati da su ti apoeni sačuvani. Ovo ističem zbog toga što još nijesam vidio, a niti sam od bilo kog numizmatičara čuo da su vidjeli neponišten primjerak tog apoena. Dakle, ostaje samo u domenu teorije postojanje neponištenog apoena od sto perpera iz 1912. godine. Mislim na regularni apoen, to jest apoen koji je numerisan i bio u prometu. Ovo napominjem jer je poznato da postoji jedan primjerak nebušenog i nenumerisanog apoena od sto perpera. To znači da nije puštan u promet. Da li je takav primjerak sačuvan u Pragu od nekog zavoda koji je štampao ovu seriju novca, ili je od makulative koju su donijeli Hajduković i Vojvodić teško je reći, ali je mogućnost da je primjerak sačuvan u Pragu mnogo vjerovatnija. Autoru je poznato da postoji 7 – 8 poništenih primjeraka ovog apoena. Takođe, moram navesti da ih sve nijesam vidio, ali sam do informacije o broju primjeraka ovog novca došao u kontaktu sa poznatim numizmatičarima – notafilistima (notafilija je sakupljanje i izučavanje papirnog novca) i niko mi od njih nije rekao da ih je vidio niti dao procjenu da ih ima više od tog broja. Među ovim numizmatičarima su i autori kataloga i ljudi koji skupljaju papirni novac dugo, a pojedini i više od 40 godina.
Sa apoenom od 50 perpera je nešto malo bolja situacija po broju sačuvanih primjeraka, bilo da se radi o neponištenim ili poništenim apoenima. Pod ovim “nešto bolja situacija” podrazumijevam da su poznati i neponišteni primjerci ovog apoena. Autor zna za 2 takva primjerka, a i najslobodnija procjena njihovog broja ne prelazi broj od 5-6 primjeraka. Što se tiče poništenih (probušenih) primjeraka ovog apoena, njihov broj ne prelazi 20 komada. Mislim da je sada jasno otkuda moja tvrdnja da su ovi apoeni najrjeđi primjerci starog crnogorskog novca. Vrlo često su čak i katalozi papirnog novca objavljivani bez fotografije ove novčanice ili čak sa pogrešnim dimenzijama, što ukazuje da ni autori kataloga nijesu bili u prilici da je imaju u rukama. Kako se ide prema manjim apoenima ovog novca situacija je znatno bolja što se tiče broja sačuvanih primjeraka.

Bečlije iskovali perpere s greškom

EMISIJA KOVANOG NOVCA 1913. GODINE: Hronološkim praćenjem prve serije papirnog novca došli smo do 1914. godine; stoga ćemo se na trenutak vratiti u 1912. i 1913. godinu. Već sam naveo da je 71.000 perpera sitnog niklenog i bakarnog novca, po Zakonu objavljenom 11. VI 1912, iskovano kasnije i nosi godinu kovanja 1913-tu. Interesantno je da ministar finansija nije objavio raspis o puštanju u promet ovog novca. Tome je vjerovatno razlog što je ovaj novac pušten u promet tek u proljeće 1914. godine. Ova emisija niklenog i bakarnog novca, dakle, umjesto 1912. godine, pojavila se, zbog Balkanskih ratova u prometu tek 1914. godine. Iz dokumenta br. 2074, od 7. decembra 1913. godine, vidi se da je ministar finansija ugovorio kovanje krajem 1913. godine. Iz akta br. 585, od 23. I 1914, se vidi da je “Glavna Državna Blagajna primila sav nikleni i bakarni novac u potpunoj ispravnosti u nominalnoj vrijednosti od perp. 71.000”. U prilogu dokumenta se nalazi i lista sa specifikacijom novca poslatog iz Bečke Kovnice u 26 sanduka. Pod istim brojem je zaveden i nalog Crnogorskoj banci da plati 16.519,49 perpera na račun K.K. Hauptmunzamt in Wien “za troškove oko kovanja našeg sitnog bakarnog i niklenog novca”. Istu svotu Crnogorska banka je trebalo da preuzme od Glavne državne blagajne. Rješenjem ministra finansija, br. 1199, od 26. I 1914, ova novoiskovana partija sitnog novca se vraća kovnici. “Pošto se je na novoiskovanoj partiji sitnog novca od 71000. perp. potkrala slučajna greška, to je godina izmijenjena, a natpis na istom ostao prvobitni i tako izašlo: “Knjaževina Crna Gora – 1913. g”, Rješavam da Gl. Državna Blagajna ponovo spakuje svu količinu sitnog novca i povrati Ć. Kr. Državnoj Kovnici u Beč, kojoj je već pisato da grešku ispravi i iskuje novu partiju u istom iznosu i srazmjeri. Cetinje, 26.I 1914. Ministar Popović”
Na poleđini rješenja je zapisano: “Danas upućeno, preko g. M. Karamana, trgovca u Kotoru, nikleni i bakarni novac spremljen u 26 sanduka, u iznosu od P 70.999,67 kao što se iz priložene liste vidi. Napominjemo da je jedna kolekcija iste, u iznosu od 33 pare, zadržana za kasu Gl. Drž. Blagajne. Gl. Drž. Blagajnik, Kap. M. Lekić”.
Dakle, Kovnica je napravila grešku prilikom kovanja ove emisije novca. Umjesto: “Kraljevina Crna Gora”, na novcu je stajalo “Knjaževina Crna Gora”. Interesantno da ova greška nije primijećena prilikom prijema novca. Znamo da je ovaj novac nanovo iskovan u ukupnom iznosu, a kovnica telegramom od 14.III (novi kalendar), odnosno 1.III (stari kalendar), moli za “telegrafski izvještaj kako je nikleni i bakarni novac stigao”. Kako je kovanje plaćeno odmah po prispjeću serije sa greškom, nije bilo potrebe da kovnica ponovo upućuje račun za ispravnu seriju, to znači da nije bilo ni naloga za plaćanje, a dokumenat o prijemu nijesam pronašao. Ovaj novac je nosio godinu 1913-tu, a iskovani pušten u promet 1914. godine; razumljivo je da je to prošlo u “tišini”. Kako se moglo vidjeti iz dokumenta br. 1199, jedna kolekcija novca sa greškom je zadržana na Glavnoj državnoj blagajni. Iz već pominjanog zapisnika od 11. IX 1915, koji je sačinjen prilikom primopredaje Glavne državne blagajne, vidi se da je u tom trenutku taj novac bio na Glavnoj državnoj blagajni.

Nestašica novca u novim oblastima

Što je bilo sa tom kolekcijom od po jednog primjerka apoena: od 1, 2, 10 i 20 para ostaće zagonetka. Pošto ovaj podatak do sada nije objavljen, znam da će ubuduće numizmatičari vrlo pažljivo zagledati “nikal i bakar” sa oznakom 1913. godine. Ovaj novac ima identičan dizajn kao i sitan novac iz 1906. i 1908. godine. Razlika je samo u godini kovanja i imenu države: “Kraljevina”, umjesto: “Knjaževina Crna Gora”.
EMISIJA KOVANOG NOVCA 1914. godine:
Poslije Balkanskih ratova, Crna Gora je svoju teritoriju znatno proširila na novooslobođene crnogorske gradove: Pljevlja, Mojkovac, Bijelo Polje, Berane, Plav, Rožaje, Gusinje, Peć i Đakovicu i ukazala se potreba za kovanjem novca. Ministar finansija, Risto Popović je još 7. XII 1913. tražio od svog kolege, ministra inostranih djela, Plamenca da preduzme sve kod “Ć. i K. Austro-ugarskog Poslanstva i zamoli ga za posredovanje kod Uprave Državne Kovnice u Beču, da nas ova što prije obavijesti o razmaku vremena, za kojeg bi se novac mogao iskovati i o ukupnim troškovima kovanja”. U ovom dokumentu se pominje količina, koja kasnije nije iskovana, a ni odobrena Zakonom koji je Crnogorska Narodna Skupština usvojila 15. II 1914. godine, čiji prvi član glasi: Ovlašćuje se ministar finansija i Građevina da iskuje i pusti u opticaj 1.700.000 P srebrnog novca i 390.000 Per sitnog niklenog i bronzanog novca, i to sad odmah da se iskuje srebrnog 1.000.000 P., a niklenog i bronzanog 250.000 P. Ostatak da se iskuje, kad, i koliko to potreba saobraćaja bude iziskivala.
Svi ostali članovi ovog Zakona su formalni i govore o tome da će se poštovati Zakon o državnom novcu Kraljevine Crne Gore od 4. XII 1910, te da će min. fin. propisati broj komada po vrstama novca, te kako će se knjižiti troškovi i prihodi od kovanja ovog novca i slično. Kao što se vidi iz člana jedan ovog Zakona, bilo je odlučeno da se u 1914. godini iskuje ista količina novca kolika je iskovana od 1906. do 1914. god. Ovo je od strane ministra objašnjeno udvostručenjem ljudstva i države i potrebom da se strani novac istisne iz prometa na novooslobođenim teritorijama. Iskovana je i puštena u promet količina za koju se u Zakonu kaže: “I to sad odmah da se iskuje srebrnog novca 1.000.000 perpera, a niklenog i bronzanog 250.000 perpera”. Ovaj iznos je procijenjen kao najhitniji i najnužniji za normalizovanje novčanog saobraćaja, pogotovo što je 2. 000.000 papirnih perpera bilo izvučeno iz prometa.
Iz prepiske ministra finansija i građevina, R. Popovića sa ministrom inostranih djela P. Plamencem, vidi se da je i Austro-Ugarska, zbog novčane unije, bila zainteresovana za ovo pitanje. Iz dokumenta br. 4334, od 9.IV 1914. godine, vidi se da je kovnica uputila po 2 primjerka od novoskovanih apoena od 1, 2, 10 i 20 para i od 1 i 2 perpera, ukupno 6,66 perpera. Ministar Popović je napisao: “Primili smo poslate primjerke novca i našli ih u redu”. Interesantno je da apoen od 5 perpera nije poslat na provjeru. Ovaj novi srebrni novac je imao već poznati izgled, a graver je opet bio S. Swarc. Kolika je bila nestašica novca u novooslobođenim krajevima, vidi se iz toga što je već 25. IV ministar Popović naredio da se carinarnicama Peć i Đakovica pošalje po 60. 000, a carinarnicama Gusinje i Andrijevica po 10. 000 perpera od “novoiskovanog srebrnog novca”.

Okupacioni perperi sa pečatom K.u.K.

Crna Gora je od 1906. god. do 1914. godine iskovala ukupno 5.370.000 perpera, u deset apoena i četiri metala. U bakru je ukupno iskovano i pušteno u promet 40.000 perpera u apoenima od: 1 i 2 pare. U niklu 600.000 perpera u apoenima od: 10 i 20 para. U srebru je iskovana najveća količina, 2.700.000 perpera u apoenima od: 1, 2 i 5 perpera. U zlatu je iskovano i pušteno u promet 2.030.000 perpera u apoenima od: 10, 20 i 100 perpera. Kovani perper je uspio da ispuni osnovni zadatak i istisne strani novac iz upotrebe i da čak bude prihvaćen i cijenjen kao platežno sredstvo i van Crne Gore. Ovo najbolje dokazuje činjenica da je velika dvojna monarhija; kakva je bila Austro-Ugarska, prihvatila monetarnu konvenciju sa Crnom Gorom, neuporedivo manjom u veličini i broju stanovnika, po ekonomskom potencijalu i po količini novca u opticaju. Kod numizmatičara je, kao što sam više puta rekao, kovani perper, zbog malog broja iskovanih primjeraka, ljepote i vrhunskog kvaliteta izrade svih apoena, vrlo tražen i cijenjen.
EMISIJA PAPIRNIH PERPERA 1914. godine:
Prvi svjetski rat je onemogućio da se preostalih 700.000 srebrnih perpera i 140.000 perpera sitnog niklenog i bakarnog novca iskuje u 1914. godini. Crna Gora se odlučila da i ovog puta, zbog velikih troškova i finansiranja ratnih operacija pusti u opticaj blagajničke uputnice, to jest papirni novac. Broj apoena ovog izdanja u odnosu na izdanje od 1912. povećao se sa 6 na 7. Novi apoen je od 20 perpera. Važenje uputnice je godinu dana kao i onih iz 1912. godine. Novčanice su jednobojne, to jest, u nekoliko nijansi iste osnovne boje. Tako je apoenima od 5 perpera osnova svijetlo-plava, a natpisi i brojevi u tamno-plavoj boji. Apoenu od 10 perpera osnova je crvena. Osnova apoena od 20 perpera je ljubičasto-braon, apoena od 50 perpera žuto-braon, a apoena od 100 perpera žuto-narandžasta. Numerisanje ovih novčanica je obavljeno slično onim iz 1912. godine.
OKUPACIONI PAPIRNI PERPERI:
Austrija je do 1918. godine uspjela da izvuče sa teritorije Crne Gore zlata u vrijednosti 4,5 miliona kruna. Tek juna mjeseca je okupaciona vlast donekle uredila cirkulaciju papirnih perpera, naredbama broj 8 i 9. Naredbom br. 8, predviđen je kurs u odnosu 1 kruna = 1 kovani perper (srebrni, nikleni, bakarni novac) ili dva papirna perpera. Prvi član naredbe br. 9, glasi: “Perperne bonove, to jest uputnice bivše crnogorske državne blagajne, od jednoga, dva, pet, deset, dvadeset, pedeset ili sto perpera primat će i vojničke prodavaone kao platežno sredstvo za životne namirnice i potrebštine, ako bude na njima otisnut žig jedne C. i K. okružne komande”. Ovjeravanje je vršeno pečatom na kome je pisalo: “K.u K. MILITAR GENERALGOUVERNEMENT IN MONTENEGRO KREISKOMMANDO”, i ime grada u kome je “žigovanje” izvršeno. Žigovi su ovalni, prečnika od 10 do 17 mm, i mogu biti u crvenoj, plavoj, crnoj i ljubičastoj boji. Dakle, ovako pečatom ovjereni papirni perper je vrijedio kovanih 50 para ili 50 helera. Koliko je papirnih perpera bilo ovjereno nema podataka, ali se procjene kreću da ta količina nije bila veća od trećine u promet pušte-nog papirnog perpera. Jasno je da se za pečatiranje papirnih perpera narod odlučivao samo u krajnjoj nuždi. Ovjeravanje papirnih perpera je bilo još jednom dozvoljeno i to od 10. IX do 30. IX 1917. godine. Objavu o tome su donijele “Cetinjske novine”.

Austrijski ili arbanaški perper

U međuvremenu je naredbom br. 20 C i kr. vojni generalni guverner objavio da se pušta u promet “naputnica” od 10 perpera koja će se mijenjati za “neuporabive perperske note”. Ova “naputnica”, to jest uputnica u vrijednosti od 10 perpera bila je u prometu od kraja maja mjeseca i mogli su se za nju mijenjati papirni perperi svih apoena. Naredbom br. 29 od 29. VI 1917, puštene su u promet “naputnice” od 1, 2 i 5 perpera.
“Cetinjske novine”, br. 132 od 18. XI 1917. u rubrici “Domaće vijesti” najavljuju puštanje u promet uputnica na 20, 50 i 100 perpera. Ovim je okupaciona vlast za Crnu Goru kompletirala sve apoene koji su bili na crnogorskim perperima i pokušala zamijeniti “ovjerene”, a od duže upotrebe pohabane papirne perpere. Tako su se u prometu istovremeno našle tri vrste papirnih perpera. Prvo izdanje štampano na Cetinju, odobreno zakonom od 25. VII 1914. godine kod numizmatičara je poznato kao “debeli papir”. Drugo izdanje štampano u Parizu, po zakonu od 10. V i 4. XII 1915. godine, kod numizmatičara je poznato kao “tanki papir” i treća vrsta koju su štampale i pustile u promet okupacione austrijske vlasti i njime mijenjale od upotrebe “istrošene” primjerke prethodne dvije vrste. Ovo izdanje numizmatičari vrlo često nazivaju “austrijski perper” ili čak “arbanaški perper”, ovo iz razloga što je na ovim perperima tekst ispisan, pored našeg, i na njemačkom i albanskom jeziku.
U periodu okupacije Crne Gore, zbog velike nestašice sitnog novca, došlo je i do privatnih izdanja sitnog papirnog novca. Ovakve pojave se obično nazivaju surogatima novca. Javljaju se iz nužde, a poznate su širom svijeta. Obično su izdavači ovakvog novca gradovi, trgovačke komore, opštine, vojne jedinice, pa čak i logori. Koliko je izdanja ovog “novca” bilo na teritoriji Crne Gore i ko ga je sve izdavao, teško je reći. Do sada sam imao priliku da imam u ruci ili da čujem od kolekcionara za samo 5 takvih vrsta novca. Interesantno je da su svi izdavači bili ugostitelji, to jest kafane. Svi ovi “novci” su štampani u štampariji A. Rajnvajna na Cetinju.
Ove novčanice su imale samo avers i rađene su na bijeloj hartiji sa crnim tekstom u crnom ramu i vrlo malo, takođe crnih, ukrasnih elemenata.

FALSIFIKATI I SPECIJALITETI:
Kao i svaka vrijedna valuta, perper je imao pokušaje falsifikovanja. Povodom proturanja lažnog perpera “Glas Crnogorca”, od 6. III 1910. godine u rubrici “Domaće vijesti” donosi tekst pod naslovom “Pokušaj proturanja lažnog perpera”. U tekstu se kaže da je novac izrađen od olova, da ima nejasan i nadovoljno oštar otisak. Takođe se govori i da proizvodi drugačiji zvuk od pravog novca.
Ministar finansija, Dušan Vukotić je u narednom broju “Glasa Crnogorca” dao sljedeći Raspis: “Povodom jednog slučaja proturanja lažnog srebrnog novca od po Perpera (1) jedan, našao sam za umjesno upozoriti sva nadleštva, koja primaju i izdaju novac za račun državni na to da obrate strogu pažnju na one koji lažne novce proturaju i da svaki pokušaj proturanja dostave odmah neodložno vlasti, a dotično lice kod koga se lažni novac nađe zapisnički preslušaju od kuda mu je isti. Ministar Vukotić u nastavku Raspisa govori da se lažni komadi razlikuju po boji koja je tamnija nego kod pravih komada. Lažni perperi su lakši, to jest manje težine, a otisak “krune, vijenca i natpisa dosta su nejasni i slabo oštri”.

Lažni perperi potmulo zveče

Vukotić navodi da se lažni perper može lako zasjeći po ivici, što sa “pravim nije slučaj”. Daje još jednu karakteristiku lažnog novca i kaže: “Bačen na dasku ili ploču da je potmuo zvek, koji je sasvim drugačiji nego kod pravog novca”. O ovim očigledno vrlo loše urađenim falsifikatima, kasnije nema više pomena. Kao zanimljivost može se istaći i slučaj iz marta mjeseca 1914. godine, kada je “Državno Glavno računovodstvo” uputilo sumnjiv primjerak apoena od 5 perpera Ministarstvu unutrašnjih djela na analizu. U odgovoru Ministarstva unutrašnjih djela od 26. III 1914. godine, stoji: “Nađeno je, da poslati petoperac po spoljašnjim znakovima odgovara i u najmanjim detaljima pravom novcu, isto tako i sadržina srebra odgovara. Ne pravi zvuk polazio je od toga da je petoparac bio unutar šupalj, kako se vidi iz priloženog odsječenog komadića. Na osnovu izvedenog, ne postoji nikakva sumnja da bi bio novac lažan (falsifikat)”.
Iz ovog nalaza Ministarstva unutrašnjih djela, jasno se može zaključiti da je primjerak poslat na analizu, sumnju privukao čudnim zvukom koji se razlikovao od zvuka koji su proizvodili drugi “petoperperci”. Različit zvuk ili, kako se u nalazu kaže “ne pravi zvuk” bio je prouzrokovan šupljinom u unutrašnjosti apoena. Dakle, to je bio apoen sa kovničkom greškom. Očigledno je da su državni činovnici bili vrlo pažljivi u rukovanju i kontroli novca, i da su to radili svim svojim čulima, jer im nije promakao čak ni primjerak sa drugačijim zvukom. Sličan primjer apoena od 1 perpera imao sam priliku da vidim u jednoj privatnoj kolekciji. Apoen je manje težine od norm-alnog apoena za 0,2 grama, a kako je, skoro perfektno sačuvan, to odstupanje nije prouzrokovano “izlizanošću” apoena, već kovničkom greškom. Apoen u svemu drugom odgovara primjercima normalne težine. Na ovom mjestu treba pomenuti i primjerke apoena od 1 perpera, emisije 1914. godine, sa jako izraženom “žilom” na vratu kralja Nikole I. Kako su i ovo primjerci sa kovničkom greškom, njih je vrlo malo i spadaju u specijalitete.
Postoje falsifikati apoena od 20 perpera u zlatu Kraljevine Crne Gore. Ovi falsifikati se razlikuju po težini od 6,65 grama, dok original teži 6,78 grama. Tehnički su skoro perfektno urađeni sem obodnog natpisa, na kojem umjesto “BOG ČUVA CRNU GORU” piše “BOG ČUBA CRNU GORU”. Ovi falsifikati su urađeni od zlata finoće 900/ 1000 kao i originalni primjerci i u vremenu kada perper nije bio platežno sredstvo. Ovo na prvi pogled izgleda nelogično. Koji su motivi falsifikatora kada koristi zlato iste čistoće? Na ova pitanja postoji samo jedan odgovor, a to je numizmatičko tržište. Kako je perper postao vrlo cijenjen na numizmatičkom tržištu još u prvoj polovini XX vijeka, eto jasnog motiva za falsifikovanje. Moram naglasiti da je originalan apoen na numizmatičkom tržištu, (zavisno od očuvanosti) skuplji za 4 do 8 puta od vrijednosti zlata u samom apoenu. Sem ovih dokazanih falsifikata, postoje i “sumnjivi” primjerci istog apoena od 20 perpera u zlatu Kraljevine Crne Gore. Ovi “sumnjivi” primjerci u svemu odgovaraju originalu, pa i težinom, ali imaju sumnjiv obodni natpis. U obodnom natpisu u riječi ČUVA, slovo V (ćirilica) nije do kraja ispravno napisano – otisnuto. Gornji polukrug nije do kraja spojen sa donjim polukrugom, što je vidljivo samo pažljivim zagledanjem.

Perperi u kolekciji egipatskog kralja

Niko od numizmatičara sa sigurnošću ne tvrdi da su ovakvi primjerci originali, ali ni da su falsifikati. Sumnju podgrijava i činjenica da se češće pojavljuju na numizmatičkom tržištu, a cijena im je manja. Da li je ovo posljedica toga što svi numizmatičari žele da se “oslobode” sumnjivih primjeraka, pa se tako stvara privid da ovih “sumnjivih” ima u većem broju, teško je odgovoriti. Kako se ovi primjerci ni u čemu drugo ne razlikuju od originala, mislim da se ne može lako odbaciti teza da se i u ovom slučaju radi o primjercima sa kovničkom greškom.
Kao specijalitet navešću probne primjerke u drugim materijalima, jednobrazne primjerke (samo avers ili samo revers), kao i primjerke rađene u tehnici – polirana ploča (PP). Od probnih primjeraka, u nekom drugom materijalu, poznat je apoen od 2 pare iz 1913. godine, urađen u aluminijumu.
Jednobrazni primjerci (samo avers) pojavljivali su se na svjetskim aukcijama – apoeni od 100 perpera Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Crne Gore. Poznata aukcijska kuća Sotbi (Sotheby) iz Londona, imala je na svojoj aukciji, kolekciju bivšeg egipatskog kralja, Faruka u kojoj je pored svih šest “običnih” crnogorskih zlatnika bio i jednobrazan primjerak apoena od 100 perpera Kraljevine Crne Gore.
U tehnici polirana ploča (PP) – za sada su poznati iskovani primjerci sljedećih apoena: 1 para 1906. godine, 10 para 1906. godine, 20 para 1906. godine, 100 perpera 1910. godine (Knjaževina) i 100 perpera 1910. godine (Kraljevina).
Vrlo mali broj primjeraka iskovanih u ovoj tehnici je zbog toga što tehnika – polirana ploča – iziskuje kovanje presama male brzine i velikog pritiska, na specijalno pripremljenim (poliranim) pločicama. Ovo se ne radi automatski već pojedinačno, tako da zahtijeva duže vrijeme i poskupljuje kovanje. Obično se samo mali broj primjeraka iskivao u ovoj tehnici, za kolekcionare, kolekciju kovnice i naručioca. Neki podaci govore o tome da je samo dvadesetak primjeraka apoena od 100 perpera iskovano u ovoj tehnici.
U specijalitete svakako spadaju, i već pomenuti primjerci, bakarnog i niklenog novca od: 1,2, 10 i 20 para iz 1913. godine sa greškom. Umjesto: “KRALJEVINA CRNA GORA 1913” na njima piše “KNJAŽEVINA CRNA GORA 1913”. Autor zna, da je Bečka kovnica sačuvala seriju ovog novca, dok je sudbina serije, koju je Glavna državna blagajna na Cetinju zadržala za sebe, nepoznata. I probni primjerci novca kovanog 1915. godine u Parizu (7 apoena), od: 1 pare od 5 perpera spadaju u vrhunske specijalitete.
Što se tiče perpera u papiru, falsifikati nijesu zabilježeni, (apoeni od 1 i 2 perpera 1912. godine sa lažnim pretiskom 25. jula 1914. godine ipak nijesu “pravi” falsifikati) a specijaliteta je vrlo malo. Tu prvenstveno spada primjerak apoena od: 100 perpera, prvog izdanja, štampanog na Cetinju (debeli papir) na kojem umjesto datuma: 25.07.1914., stoji: 11.08.1914. godine. Od iste emisije poznati su i, primjerci bez numeracije. Postoje, nenumerisani primjerci svih apoena i, svi primjerci su poništeni, bušenjem. Kako je numerisanje ove emisije novca vršeno ručno, mislim da, nenumerisani primjerci potiču iz predviđene makulative, i da nijesu išli u promet.

Perper zadesila sudbina Crne Gore

Postoji i primjerak apoena od 1 perpera, 1912. godine ovjeren od strane okupacionih vlasti žigom “K.u.K. MILITAR GENERALGOUVERNEMENT IN MONTENEGRO KREISKOMMANDO”. Kako je važenje ove novčanice, ist-eklo još 1914. godine, do pečaćenja, i ponovnog puštanja u promet, ove novčanice 1916. godine, moglo je doći samo zbog greške onoga ko je vršio ovjeru.
Postoji apoen od 10 perpera, drugog izdanja sa datumom “25. jula 1914” (tanki papir) koji je ovjeren žigom “KOLASIN STUR-u ZOLLAMT”. Poznat je, i apoen od 1 perpera, drugo izdanje, 1914. godine, (tanki papir) ovjeren, pečatom kojim su austrougarske okupacione vlasti u Srbiji, ovjeravale srpski papirni novac. Na ovom primjerku apoena od 1 perpera stoji: “K.u.K. MILITAR GENERALGOUVERNEMENT IN SERBIEN BEZIRKSKOMMANDO BELGRAD”.

SUDBINA PERPERA U KRALJEVINI SRBA HRVATA I SLOVENACA:
Perper kao jedan od simbola države Crne Gore poslije stvaranja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, zadesila je sudbina njegove države. Kovani perperi su se mijenjali – 1 perper : 1 dinar. Kako u tom periodu nije bilo zlatnog novca niti Kraljevine Srbije, niti Kraljevine SHS, to je zbog kursa dinara i cijene zlata za imaoce zlatnih perpera bilo isplativije da ga unovčavaju kao zlato. Vlasnici srebrnog, a pogotovo niklenog i bakarnog perpera su već bili u nešto povoljnijem položaju, mada je i sam sadržaj srebra kao metala u apoenima od 1, 2 i 5 perpera bio vredniji od 1, 2 i 5 dinara u papiru. Ovo je ipak bio manji problem u odnosu na to što je zadesilo vlasnike papirnih perpera, a to znači praktično čitav narod. U prometu je bilo 17.675.734 papirnih perpera što je, u odnosu na kovani perper bilo čak 3,06 puta više. Zbog ove činjenice bilo je mnogo važnije riješiti pitanje papirnih perpera. Odmah po stvaranju nove države donesena je odluka da papirni dinar vrijedi dvije papirne krune, a pet papirnih perpera. Poslije nekoliko mjeseci, sredinom 1919. godine donijeto je “rešenje” da se papirni perperi više ne primaju. Tako je ostalo nešto više od dvije godine, do 8. IX 1921, kada je u Službenom listu Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, br 199, objavljeno: “Rešenje, 1) da se izvrši zamena crnogorskih perpera, ukoliko su blagovremeno prij-avljeni i popisani i to samo prijavljenim licima i firmama po relaciji 1 dinar za dva perpera za imaoca preko 5000 perpera; a za imaoca do 5000 perpera, po relaciji 1 dinar za 1 perper; 2) da se likvidacija privatno-pravnih odnosa koji glase na perpere ima izvršiti po relaciji 2 perpera ravno 1 dinar; 3) Ovlašćuje se Ministar finansija da prednje rešenje u svemu izvrši. Pred. Ministarskog Savjeta, Ministar Inostr-anih Dela, Nik. P. Pašić”.
Za svo to vrijeme, a i kasnije, bilo je komentara i novinskih članaka o “perperskom pitanju”. Razumljivo, bilo ih je najviše u štampi koja je izlazila na teritoriji Crne Gore, odnosno Zetske oblasti, kako se tada zvala administrativna jedinica kojoj je sastavni dio bila teritorija bivše Kraljevine Crne Gore. U listu “Narodna riječ”, br. 52 od 24. XI 1920. godine izašao je kraći nepotpisan tekst sa sljedećim sadržajem: “Kao što je poznato, učinjen je popis perpera. Nije se našlo ni deset miliona. U krugovima Min. Fin. u Beogradu mislilo se zamijeniti svaki perper sa pola dinara. Na zauzimanje poslanika g. Andrije Radovića, Min. Finansija, g. Kosta Stojanović, 27. oktobra, riješio je da se prve pet hiljada perpera zamijene dinar za perper, a ostatak pola dinara za svaki perper”.

Kraljevina SHS i perpersko pitanje

“Zagrebačka riječ” od 13. I 1921. godine, objavljuje tekst narodnog poslanika Andrije Radovića, koji je bio tokom 1917. i 1918. godine vodeća ličnost takozvanog “crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje”. Radović je bio ministar finansija 1906. kada je kovan prvi crnogorski novac. “U jednom dijelu naše štampe, u Zagrebu i Ljubljani, podigao se protest povodom zamjene perpera za dinar. Kriva se gospodi riješenje da se prvih pet hiljada perpera zamijene al pari s dinarima, a ostatak svaki perper za pola dinara. Ovakvo riješenje koje, još nije definitivno, naročito bode u oči rečenu gospodu s obzirom na odnos krune prema dinaru”. Na ovom mjestu moram reći da je odnos: dinar – kruna početkom 1919. bio 1 : 2 a 1921. godine 1:4. Andrija Radović, u nastavku teksta piše da se iz tvrdnji, kako crnogorski perperi nijesu nikakav novac već blagajničke uputnice iza kojih ne stoje “šume, rude, državne željeznice”, već “Crngorsko kamenje”, vidi da kritičari ne poznaju problem o kome ra-spravljaju. Radović navodi da je “početkom 1916. perper u prometu bio za deset na sto veći od dinara”, te da je Austro – Ugarska u to vrijeme imala sedam milijardi kruna, a Crna Gora 17 miliona perpera, od kojih nije prijavljeno za promjenu ni 12 miliona. U nastavku, Radović piše o tome kako je Austro – Ugarska do kraja 1918. godine, za pet puta uvećala količinu kruna u prometu, pa ih je na kraju rata bilo više od 35 milijardi, pa kaže: “Dok je kruna bez ikakvog ograničenja emitovana, novčanica jedne propale države, čija su državna dobra (šume, rude, željeznice) namijenjena za ratnu odštetu saveznika, dotle je u skromnom iznosu perper, blagajnička uputnica jedne države koja je pobjedom savezničkog oružja, ostvarila svoj ideal i koja je dobila prava na ratnu odštetu. Ujedinjenjem sa Srbijom, sve obaveze Crne Gore prešle su na Srbiju i potom na našu državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Za to u pogledu perpera, naša država je dužnik, dok u pogledu kruna povjerilac s obzirom na svoje građane. U samom početku 1919. trebalo je izvršiti razmjenu perpera za dinare, jer perperi su jedna obaveza naše države. Umjesto toga ostao, je imobilizovan za preko dvije godine jedan kapital od preko deset miliona perpera u jednom siromašnom dijelu naše države”.
Radović dalje piše da je zbog ovoga onemogućen rad novčanih zavoda, banaka i štedionica, povećana skupoća, a za državu je “bagatela” hoće li desetak miliona perpera biti plaćeno sa dva i po, šest ili deset miliona dinara. Ovo tim prije što “pojedina šuma nikome ne založena, a koju je naša država naslijedila od Države Crne Gore, vrijedi više no deset miliona dinara”. Radović navodi i činjenicu da Crnoj Gori pripada dvadeseti dio ratne odštete, što znači da bi te 1921. godine Crnoj Gori bilo isplaćeno preko sto miliona franaka.
U listu “Narodna riječ”, br. 30, objavljen je 20. IV 1921. godine, nepotpisan tekst koji tretira “perpersko pitanje”. U tekstu je naglašeno da je za protekle dvije godine izdato toliko “dinarske monete” da je “izgubljena srazmjera između zvečeće podloge – zlatne i srebrne – i papirnog novca, koji se nalazi u saobraćaju”. Objašnjava se da je zamjena perpera predstavljena težom nego što jeste i da je perpera vrlo malo. U tekstu se govori o tome da je kurs sa kraja 1918. godine, bio 5 perpera za 1 dinar, a da se sada demokrate zalažu za kurs 1 : 1 do 5000 perpera i 1 : 2 preko 5000 perpera, dok radikali i dr Spaho traže da zamjena bude po kursu 4 perpera za 1 dinar.

Politički motivi za zabranu perpera

Isti list je 27. IV 1921. objavio tekst pod naslovom: “Perperi”. Tekst je potpisao “ S Vučinić biv. Bank. činovnik”. Vučinić piše o tome da je perper bio pokriven svim državnim dobrima Crne Gore i da je izdato oko 17 miliona perpera, koji su cirkulisali kao valuta ravna efektivnom zlatu. Kako Vučinić navodi, u 1915. godini zlato je raslo u odnosu na papirni perper “kao i kod svih saveznih država”, pa je “u danima kapitulacije Srbije plaćan 1 napoleon džor 30 perpera u papiru”. Vučinić navodi da je Srpsko – Francuska banka prilikom odstupanja prodala filijali Crnogorske banke u Podgorici “1500 komada napoleona džora po 35 din, ili 31 1/2 perpera u papiru po komadu”. Dalje se u tekstu govori kako je juna mjeseca 1916. austrijska vlast donijela odluku o “žigosanju perpera” i stavljanju njegove vrijednosti na pola. Govori takođe da se do sada moglo provjeriti da li je Vojna uprava pustila u opticaj tačno onoliko okupacionih perpera koliko je i povučeno iz prometa, te da je prijavljeno samo 8.500.000 perpera za zamjenu (u Crnoj Gori) i da ima znatan broj perpera u Italiji “Compania d`Antivari”, pa ga baš zanima kako će i po kom kursu taj zahtjev biti riješen. Vučinić postavlja pitanje kako je u “Finansijsko ekonomskom komitetu ministra donesena odluka o kursu 4 perpera za 1 dinar i da li to znači da je prijavljeno 17.000.000 perpera za razmjenu da bi kurs bio 8 perpera za 1 dinar”. Takođe se osvrće i na problem dužničko povjerilačkih odnosa i kaže da je “kuća sa hipotekom od 20.000 perpera sada valjda 5.000 dinara”. Vučinić navodi podatak da je po kursu 1 : 5 sa početka 1919. godine samo u Podgorici “odsjek Ministarstva ishrane za jun, jul i avgust 1919. prikupio je od prodaje namirnica i položio Finansijskoj upravi preko 800.000, sve po 5 perpera za 1 dinar, naravno, od sirotinje koja nije imala dinara”. Iz svega ovoga nije teško razaznati da suma od 17.675.734 perpera, koliko je trebalo zamijeniti za dinare odnosom 1 : 1, nije predstavljala za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca više od 0,5% ukupne novčane mase. Ovdje ću napomenuti da je samo austrougarskih kruna iz prometa povučeno preko 5 milijardi što je po kursu 1 : 4 iznosilo preko milijardu i dvjesta pedeset miliona dinara.
Jasno je da je za početni nepovoljan kurs od 1 dinar za 5 perpera, pa zatim odluka o isključivanju perpera iz prometa za više od dvije godine, mogla biti motivisana samo političkim razlozima. Mislim da nema tog eksperta iz monetarne oblasti, koji može objasniti početni kurs 1 dinar = 5 perpera. Takođe je nemoguće objasniti i zabranu prometa perpera za više od dvije godine, navodnom potrebom o utvrđivanju ukupne količine perpera za razmjenu. Ova situacija je najviše pogodila srednji i siromašniji sloj društva. I poslije 1921. godine “perpersko pitanje” se postavljalo, ali bez povoljnog rješenja za vlasnike papirnih perpera. List “Crnogorac”, 28. II 1925, objavljuje nepotpisan tekst u kome se daje kraći pregled događanja vezanih za razmjenu perpera za dinare, i navodi se da je po “početnom kursu 5 perpera za 1 dinar, perpere “urvao” samo onaj kome je bila “neodoljiva nužda”.

Crna Gora kraća za milione dinara

U nastavku teksta govori se o tome da je za dvije godine, koliko se perper nalazio van prometa “dinar toliko pao da su 100 dinara mijenjali za 1 dolar mjesto ranije 10 do 15 dinara”.
U članku se opisuje kako je prošla deputacija iz Crne Gore 1919. godine, kod predsjednika vlade, Stojana Protića, koji se prije nego što su mu se “deputati” predstavili razvikao govoreći: “Vi ste došli radi perpera! Ne možemo perpere primati ni u šta. Nepotrebno ih je bilo izdavati jer je onda bilo dosta u prometu naših srpskih novčanica. Perpere je štampao Kralj Nikola, te je za njih pokupio po Crnoj Gori naše novčanice i odnio ih van, a perpere bez vrijednosti, ostavio u Crnoj Gori. Idite, idite, ne mogu vam ništa”. Listi navodi da je među deputatima bio i Gavrilo Cerović, ratni ministar, koji je rekao: “Da nema ništa od toga što Protić zbori, Kralj Nikola je imao udijela u izdavanju papirnih perpera koliko i vaš pokojni đed. To je radila parlamentarna vlada čiji je on bio član. Sličan komentar je dobio i narodni poslanik M.Ivanović koji je tražio od ministra finansija Stojadinovića da se “zaostali perperi zamijene 1:1 za dinare i da se svima, koji su to uradili po nepovoljnom kursu, nadoknadi”. Stojadinović je pismeno odgovorio da su se “Crnogorci, koji su do sad zadržali svoje perpere, nadali da će im ih neko drugi otkupiti, pa kad su se prevarili u računu, neka snose i štetu od toga”.
Da apsurd bude veći, računica pokazuje da su, mjereno kursom dinara prema dolaru, najbolje promijenili oni početkom 1919. godine po kursu 10 din = 50 per = 1 dolar, a 1921. godine za vlasnike do 5000 perpera 100 din = 100 perp = 1 dolar. Znači, 1919. po kursu 1 din = 5 perpera, trebalo je 50 perpera za 1 dolar, a 1921. godine po kursu 1 din = 1 perper trebalo je 100 perp. za 1 dolar. Iz obrazloženja, koje je dato uz odluku da se perperi mijenjaju za dinare po kursu 1 : 1 do 5000 perpera i 1 : 2 preko 5000 perpera, vidi se da su “Kraljevina Srbija i njeni saveznici, raspolažući sa vojnom snagom Kraljevine Crne Gore”, trebalo je da “finansijski omoguće Crnoj Gori vođenje rata za ostvarivanje opštih ciljeva. U tom cilju, Crnoj Gori stavljene su na raspoloženje potrebne sume u francima i našim dinarima. Kako je saobraćaj sa Crnom Gorom bio težak i zauzet ratnim potrebama, to se nije mogla uvijek i na vrijeme dostaviti dovoljna količina dinara”. U obrazloženju, koje je potpisao ministar fin. dr Kosta Komanudi, stoji i sljedeće: “Vlada Kraljevine Crne Gore na podlozi potraživanja kod naše vlade spremila je i pustila u opticaj svoj Papirni Perper”. Kakvi i koliki su “problemi” to bili, vidi se iz br.72, Gl. Crnogorca koji je štampan 15. VI 1919. godine u Nejiu kod Pariza. “Delegacija Srbije na Konferenciji mira priznaje, da je vlada Srbije u početku rata zadužila Crnu Goru bez njenog pitanja, sa 48 miliona franaka. Pošten svijet bi se nada da Srbija preda Crnoj Gori to što je uzela na njen račun. Vlada Srbije, pak, predaje Crnoj Gori samo 31 milion dinara u toku 18 mjeseci rata. Međutim, kurs dinara je prosječno bio 130 dinara za 100 franaka i prema tome, vlada Srbije nije izdala Crnoj Gori 31 milion, nego samo 21 milion franaka”.


(Kraj)

SINOĆ U PODGORICI PREDSTAVLjENA KNjIGA PAVLA V. NOVAKOVIĆA

„Perper crnogorski novac”


Podgorica, 14. oktobra 2004. – Večeras je u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović” predstavljena knjiga „Perper crnogorski novac” Pavla V. Novakovića.
– Novaković nam je otkrio mnoštvo tajni koje mnogi numizmatičari nijesu uspjeli kao što je kovanje peruna, falsifikati i greške u kovanju perpera, rekao je dr Branko Babić.
– Knjiga govori o novcu Nezavisne Crne Gore, prati život perpera kroz vjekove i završava ga zajedno sa sudbinom Crne Gore 1918. godine. Tekst je napisan sažeto i s ljubavlju, uporedo na srpskom i engleskom jeziku, propraćen kvalitetnim ilustracijama, istakao je dr Branislav Marović.
– Nedostatak cjelovitih podataka o perperu, pozitivni finansijski rezultati kojima je ovaj novac ispunio sva očekivanja njegovih tvoraca i političara, i sama numizmatička vrijednost perpera koju ima u poznatim svjetskim kolekcijama, navelo me na petogodišnje istraživanje, bile su završne riječi autora.


Mj. Đ.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


6 − 1 =