Uloga kralja Nikole u prvom balkanskom ratu – Mitar Đurišić


Analizirajući učešće Crne Gore u Prvom balkanskom ratu autor (u tekstu koji prenosimo iz “Istorijskih zapisa”) ukazuje na greške koje je pravila crnogorska komanda, a koje su se “ponavljale sve do kraja rata, naročito u pogledu potcjenjivanja značaja vremena i neshvatanja da uspjeh leži u jednovremenom i maksimalnom naprezanju svih snaga, na raznim pravcima”

Vojska bez generalštaba

Iako je Zakonom u ustrojstvu vojske (čl.2) crnogorsko Ministarstvo vojno bilo dužno da uvijek ima razrađen plan za eventualni rat, ono ga – sve do 3. oktobra 1912. godine – uopšte nije imalo. Razrada plana spadala je u djelokrug generalštaba, pa je ostala kao neostvaren zadatak, stoga što crnogorska vojska nikada nije imala generalštab, мada ga je uredba o formaciji predviđala.

PLAN RATA SA TURSKOM

Trećeg oktobra 1912. godine, kada je mobilizacija vojske već bila u punom jeku, u dvoru na Cetinju sastao se, pod predsjedništvom kralja Nikole, ratni savjet, da bi donio osnove plana za rat s Turskom, koji tek što nije bio izbio. Trebalo je, naime, odlučiti kuda uputiti glavninu crnogorske vojske: na Skadar, ili ka “Staroj Srbiji”.
Na toj sjednici prihvaćen je prijedlog brigadira Janka Vukotića da se glavne snage upute na Skadar, s ciljem da ovaj grad jednim naletom zauzmu. Pomoćne snage trebalo je da im štite pozadinu, zatvarajući sjevernu i sjeveroistočnu granicu, a tek u naročito povoljnim uslovima, po odluci njihovog komandanta, da pređu u ofanzivu ka Vasojevićima, Sandžaku i Metohiji.
Janko Vukotić je taj prijedlog motivisao time što je ”iz razgovora ranije vođenih po ovom pitanju” smatrao da su ”svi složni u tome da je Skadar za Crnu Goru životno pitanje”.
Takva odluka je, svakako, došla kao posljedica procjene ondašnjeg stanja u sjevernoj Albaniji, neoslobođenom dijelu Vasojevića, Sandžaku i Metohiji. Nemiri i ustanci u sjevernoj Albaniji u velikoj mjeri su oslabili turske pozicije u tim krajevima. Turska vlada, zaokupljena teškim unutrašnjim problemima, nije bila u stanju da taj svoj položaj poboljša, niti da oružane snage koje su imale zadatak da uguše ustanak u Albaniju, u slučaju rata s Crnom Gorom, osjetnije ojača, kada je već bilo gotovo izvjesno da Turska ide u susret ratu s koalicijom balkanskih zemalja.
Sem toga, budući da je aktivno pomagala albanske ustanike, Crna Gora je računala s mogućnošću da stanovništvo sjeverne Albanije pruži znatnu pomoć crnogorskoj vojsci, u cilju sopstvenog oslobođenja i ujedinjenja s Crnom Gorom.
Prema tome, kralj Nikola je računao da će crnogorska državna teritorija moći da se proširi, u najmanju ruku na Skadar, Medovu i dio Albanije sjeverno od Drima. Za to su i stvarno postojali svi uslovi. Koristeći nepripremljenost turskih snaga za odbranu toga kraja, crnogorska vojska je mogla brzim dejstvom da ovlada ovom teritorijom, čak i prije stupanja u rat njenih saveznika, čime bi i velike sile (u prvom redu Austro-Ugarsku), koje bi eventualno intervenisale u korist Turske, stavila pred svršen čin.

SAN MLADOG KNJAZA

Međutim, crnogorske aspiracije se nijesu ograničavale samo na sjevernu Albaniju i dio albanskog primorja. Ideja o oslobođenju Vasojevića, dijela Sandžaka i Metohije s Prizrenom – bio je san još mladoga knjaza Nikole, što je vidno izraženo i u njegovim pjesmama. Ozbiljno oslabljene turske pozicije u ovim krajevima i vidno manifestovala spremnost Crnogoraca i Srba naročito u ljeto 1912 godine, da i sami doprinesu svome oslobođenju, pružali su realne izglede na uspjeh crnogorskih snaga i na ovom pravcu.
Na oba ta pravca Crna Gora je morala računati s izvjesnim spoljnim teškoćama, prije svega s austro-ugarskim pretenzijama na Albaniju i Sandžak. Naročito je postojala opasnost od austro-ugarske intervencije u Sandžaku. S druge strane, Srbija je u toku pregovora o savezu s Crnom Gorom energično odbacivala crnogorske prijedloge o razgraničenju i zahtijevala da se to pitanje rješava kasnije, poslije uspješno završenoga rata, očigledno rukovođenja težnjom da u Sandžaku i Metohiji posjedne što više terotorije.
Zbog svega toga su kralj Nikola i njegovi saradnici, početkom oktobra 1912 godine, smatrali da im sjeverna Albanija nudi povoljnije uslove za teritorijalno proširenje. Pa ipak, oni se nijesu mogli sasvim odreći mogućih postignuća i na onoj drugoj strani.
Ovdje treba istaći da je bilo sasvim prirodno što je Albanija, kao turska teritorija, uključena u crnogorsko-tursko ratište, ali motivi koji su crnogorski ratni savjet rukovodili da glavninu svoje vojske uputi ka Skadru nijesu bili u skladu sa oslobodilačkim ciljevima ovoga rata. Naprotiv, u pitanju su bile izvjesne osvajačke namjere, koje se, kao što ćemo kasnije vidjeti, nijesu ograničavale na teritoriju sjevereno od Drima. To je, kao i slične pretenzije ostalih članica balkanskog pakta prema Albaniji i Makedoniji, predstavljalo primjese osvajačkog u Prvom balkanskom ratu, koji je inače u osnovi bio oslobodilački rat Srba, Crnogoraca, Bugara i Grka protiv turskog feudalizma.
U duhu pomenute osnovne ideje ratnog plana, izvršeno je i grupisanje crnogorske vojske. Ka Skadru je upućeno 8 brigada, sa 36 bataljona i 74 topa, dok su pomoćne snage imale 17 bataljona i 32 topa. Odnos je, dakle, bio približno 2:1. Ali s obzirom da su već bile izvršene sve pripreme da se u rejonu Kolašina i Berana, na turskoj teritoriji, odmah po objavi rata formira 7-8 dobrovoljačkih bataljona, ovaj odnos je trebalo da se ubrzo izmijeni u korist pomoćnih snaga.
Pošto su s crnogorske teritorije ka Skadru izvođena dva operacijska pravca, to su u glavne snage morale da se u grupišu u dva zasebna odreda: Zetski, u rejonu Podgorice, za operacje pravcem: Tuzi – Hotski Hanovi – Skadar, i Primorski, u rejonu Bar – Viparazar, za operacije opštim pravcem: Bar – Vladimir – Skadar.

IMPROVIZACIJA

Za komandanta Zetskog odreda postavljen je prijestolonasljednik Danilo Petrović, za komandanta Primorskog brigadir Mitar Martinović, inače predsjednik Vlade, ministar vojni i zastupnik ministra inostranih djela, a za komandanta Istočnog odreda (pomoćne snage) brigadir Janko Vukotić.
Takvo grupisanje snaga došlo je kao rezultat želje da se – iako malim snagama – mnogo postigne na dva sasvim odjelita pravca. Činjenica da su pomoćne snage bile tako jake i da je njima rukovodio brigadir Janko Vukotić, stvarno najsposobniji od svih crnogorskih komandanata, dovoljno rječito govori da je već od početka trebalo da i one pređu u ofanzivu. No i pored toga što se takvom grupisanju snaga mogu staviti ozbiljne zamjerke, ipak su događaji pokazali da su i glavne snage bile dovoljno jake da svoj zadatak uspješno izvrše, samo da su bile dobro vođene i efikasno upotrijebljene.
Crnogorska vrhovna komanda u tome ratu bila je čista improvizacija. Do kraja novembra, kada je brigadir Vukotić postavljen za načelnika Vrhovne komande, sem kralja Nikole, kao vrhovnog komandanta, u njoj nije bilo vojnika, ako ne računamo ordonans-oficira, sa činom poručnika. Gotovo sve poslove Vrhovne komande obavljao je sam kralj, te se o nekoj njenoj aktivnosti u operativnom smislu ne može ni govoriti.
Kraljev politički savjetnik bio je Lazar Mijušković, bivši predsjednik vlade, inače poznat kao dvorski čovjek.

ODNOS KRALJA I VUKOTIĆA

Istočni odred bio je znatno udaljen od glavnine crnogorskih snaga, a po prirodi njegovog zadatka ta udaljenost je trebalo postupno i dalje da raste. Zbog toga su za taj Odred bile potrebne i brojne snage i komandant koji bi bio u stanju da o njihovoj upotrebi samostalno odlučuje. Budući da je Janko Vukotić, zaista, bio najsposobniji crnogorski brigadir i da je, sem toga, dugi niz godina proučavao zemljište i prilike na pravcu kojim je Istočni odred trebalo da operiše, njegov izbor za komandanta tog Odreda pružao je dovoljno garancija za uspjeh. Stoga je Janko Vukotić od početka imao potpuno odriješene ruke u pogledu načina izvršenja osnovnog zadatka Oreda: zaštite pozadine glavne grupacije crnogorske vojske u rejonu Skadra. A uticaj Vrhovne komande na ovom pravcu bio je veoma mali.
Cijeneći da su neprijateljske snage u Vasojevićima, Sandžaku i Metohiji relativno slabe, s obzirom da je mobilizacija turske vojske tekla veoma sporo i neuredno, kao i s obzirom da su te snage bile dekoncentrisane od Mojkovca i Pljevalja do Peći i Đakovice, Janko Vukotić je s pravom zaključio da gotovo i ne postoje ozbiljniji izgledi za neprijateljsku ofanzivu. Sem toga, stanovništvo je na ovom području u ogromnoj većini bilo naklonjeno Crnoj Gori, te je birgadir Vukotić odlučio da sam pređe u ofanzivu pravcem: Mojkovac – Bijelo Polje – Berane – Čakor i dalje Rugovom za Metohiju. On je o tome izvijestio Vrhovnu komandu uoči početka operacija: ”Ja sjutra (krećem) s brigadom Kolašinskom i Durmitorskom u pravcu koji sam preko brigadira Mitra saopštio”.
Istočni odred je, operišući u duhu Vukotićeve odluke, 9. oktobra oslobodio Mojkovac, a dva dana kasnije Bijelo Polje. Prekotarski odred je ovladao graničnim frontom na desnoj obali Tare, a zatim, u nastupanju ka Pljevljima, naišao na nešto jači otpor. Tu su nastale prave, ali ne suviše ozbiljne teškoće.
Jedanaestog oktobra, naime, italijanski poslanik je na Kruševcu (kod Podgorice) posjetio kralja Nikolu i savjetovao mu da ne dira u Sandžak, kako bi izbjegao moguće komplikacije s Austro-Ugarskom. Zbog toga je kralj Nikola istoga dana naredio Janku Vukotiću da poslije oslobođenja Bijelog Polja ne učini ”ni korak dalje u Sandžak”, makar da mu ”sve važnije tačke i varoši deputacije izašilju i nude… se na predaju’’.) Kralj, dalje, u tom naređenju kaže da Vukotiću nije potrebno razjašnjavati, jer će se, valjda, sjetiti da to čini zbog osjetljivosti ”Perušina” (tj. Austro-Ugarske), a dalje operacije Odreda, po svojoj uviđavnosti, da usmjeri ka Pešteru i Rožajama.
Vukotićev plan je, međutim, predviđao nastupanje ka Beranama, Čakoru i Peći, te je ovim naređenjem jedino mijenjan plan dejstva Prekotarskog odreda, čiji je pravac vodio ka Pljevljima. Zbog tog je Janko Vukotić naredio komandantu ovog Odreda, Mašanu Božoviću, da na desnoj obali Tare posjedne jednu za odbranu pogodnu liniju i da tu sačeka dalja naređenja, što je ovaj i uradio. Ostale snage Odreda nastavile su dejstvo po već utvrđenom planu, 15/16. oktobra oslobodile Berane, 19. oktobra Plav, a 20-og Gusinje.

“RADI KAKO ZNAŠ…”

Da je Vukotić u donošenju odluke malo zavisio od Vrhovne komande govore još dva dokumenta. Prvi je depeša kraljeva upućena komandantu Istočnog odreda 16. oktobra, u kojoj, pored ostalog, stoji: ”… Sad bi li mi mogao kazati kojoj strani otuda namjeravaš, a đegod obrnuo sreća te poslužila kao do sada”. Drugi dokumenat je primjedba kraljeva od 25. oktobra na pretjerano razvlačenje snaga ovog Odreda, poslije razbijanja turske 21 nizamske divizije na Mokroj planini, izrečena inače veoma blagim tonom: ”… ali, mene se čini da ti držiš područnu ti vojsku mnogo raširenu, da ne rečem raštrkanu – ti bi jači bio i uspješnije operisao ka Peći kad bi je kompaktniju imao u rukama. Najpošlje, to ne zna niko bolje od tebe, pa radi kako znaš, a ja toliko rekoh”.
Kada je Vukotić, sjutradan, odgovorio da su na pravcu njegovog dejstva ”ambisi i prave prokletije od zemljišta” i da drukčije nije moguće operisati nego malim odredima čineći obuhvate izdaleka, kralj se zadovoljio i nije insistirao na svojoj primjedbi, мada je i njega i vladu zabrinjavao usporeni pokret Istočnog odreda ka Peći.

Nikola, Janku: “Naprijed, što brže, ako Boga znaš!”

Zabrinutost kralja Nikole zbog sporosti brigadira Janka Vukotića uvećavala je tih dana još jedna okolnost. Srbija je, naime, stupila u rat 18. oktobra, a već 24. oktobra na Kumanovu postigla krupan uspjeh. Njena Treća armija i Ibarska vojska nastupale su ka Metohiji, a Javorska brigada ka Pljevljima.
Videći da Austro-Ugarska ne reaguje na prodor srpskih sanga u Sandžak, s jedne strane, i bojeći se da srpska vojska ne uđe u Prizren i Đakovicu prije Istočnog odreda, kralj Nikola je 28. oktobra naredio da Prekotarski odred zauzme Pljevlja, a Istočni odred da što brže nastupa ka Đakovici. I dok je naređenje za zauzeće Pljevalja izdao dosta obazrivo, naređenje za nastupanje kroz Metohiju izražavalo je očitu kraljevu žurbu. U tome naređenju se, naprimjer, kaže: ”Osvojili (treba, svakako, ”osvojite li” – M. Đ.) Peć ne trebate se u njoj ni čas zaržati, no naprijed i kaži vojsci da je to moja želja, pa što Bog da. Naprijed, što brže, ako Boga znaš!”.

NEPOVOLJAN UTISAK

Janko Vukotić, i pored takvog tona depeše, nije ostupio po kraljevom naređenju. Pošto je 30. oktobra ušao u Peć, kad i dijelovi srpske Drinske divizije II poziva u Prizren, on je smatrao da je veoma rizično nastaviti pokret ka Đakovici, dok se ne razoruža stanovništvo u okolini Peći i uspostavi vlast. A bio je i zadovoljan onim što je postigao, jer, kako je pisao kralju: ”Pećska nahija, patrijaršija i Dečani (su) glava Stare Srbije, a to je u naše ruke”. Tako su tek 4. novembra dijelovi Istočnog odreda i srpske Drinske divizije II poziva, jednovremeno, ušli u Đakovicu.
Činjenica da crnogorske snage nijesu upale u Prizren, a da su u Đakovicu i Pljevlja ušle jednovremeno sa srpskim snagama, učinila je na kralja Nikolu veoma nepovoljan utisak. On je zbog toga ozbiljno prekorio Janka Vukotića. Međutim, to mu nije smetalo da već par dana kasnije, kada je trebalo da Janko Vukotić učini još jedan ozbiljan napor s glavninom svojih grupa, veoma visoko ocijeni akcije Istočnog odreda i njegovog komandanta. Šestog oktobra, naime, kralj je naredio Janku Vukotiću da se s glavninom Istočnog odreda prebaci dolinom Drima za Skadar, pošto u Metohiji nema kud ”dalje prodirati”, a u Albaniji treba ”neophodno dati ruku i Grcima”. On je tom prilikom napisao i ovo: ”Janko, ti i vojska s tobom radili ste velikoljepno do sada. Vaš mudri i junački pohod imaće mjesto lijepo u istoriji ovoga rata. Mogneš li istrajati još i ovo… vrhunac slave i moje blagodarnosti s tijem ćete postignuti”.
Po prebacivanju glavnine Istočnog odreda pod Skadar Janko Vukotić je postavljen za načelnika Vrhovne komande.

KRALJ I KOMANDANTI ODREDA

Odnos vrhovnog komandanta prema komandantima Zetskog i Primorskog odreda pruža znatno drukčiju sliku. Kraljev kontakt s ovim komandantima bio je gotovo permanentan, a njegov uticaj neposredniji i, naročito u odnosu na Primorski odred, u daleko većoj mjeri odlučujući na tok događaja. Ovo uglavnom stoga što je od početka rata pitanje Skadra povezano s pitanjem budućnosti Crne Gore i dinastija Petrovića.
Međutim, i pored toga što je zauzimanju Skadra poklanjana takva pažnja, već su početne operacije ova dva odreda istakle neke ozbiljne propuste Vrhovne komande.
Cijeneći po nekim podacima, Vrhovna komanda je, spočetka, predviđala da će glavnu ulogu u napadu na Skadar odigrati Primorski odred. Na pravcu napada tog Odreda glavni objekat bio je Taraboš, koji su u to vrijeme i Turci i Crnogorci smatrali ključem Skadra. Njegov topografski sklop je takav da onemogućava razvijanje jačih napadačevih pješadijskih snaga, te je s obzirom na to, kao i na stepen njegove utvrđenosti, za ovlađivanje Tarabošem od presudnog značaja bila artiljerija.
Otuda činjenica da je Primorski odred imao svega šest topova manje nego Zetski, iako je u pješadiji bio gotovo dvaput manji, kao i činjenica da mu je za komandanta bio određen brigadir Mitar Martinović, koji je važio kao najbolji crnogorski stručnjak za artiljeriju, jasno ukazuju na značaj koji je pridavan Primorskom odredu. To potvrđuje i slijedeći stav iz pomenutog Hupkinog izvještaja (str.7): ”Pri ovome se pretpostavljalo, da će glavni zadatak (u napadu na Skadar – M.Đ.) pripasti južnoj grupi (tj. Primorskom odredu – M.Đ.), koja će prodirati prema Tarabošu, ka ključnoj tački grada”.
Po izvršenoj koncentraciji, međutim, kralj Nikola je smijenio Blaža Boškovića, a za komandanta Zetskog odreda postavio prijestolonasljednika Danila, pa je u skladu s tim trebalo da poraste i uloga tog Odreda. Ali, budući da snage Odreda, pritom, nijesu ničim ojačane, ta izmjena je samo pogoršala situaciju: Odred je, ustvari, samo izgubio u kvalitetu, s obzirom na izvanredno slabe vojničke sposobnosti prijestolonasljednika Danila. To je, u izvjesnoj mjeri, oslabilo udarnu moć glavne grupacije crnogorske vojske.
Oba odreda su jednovremeno prešla u napad, a da prethodno nije razrađen nikakav operacijski plan, kojim bi se uskladio njegov rad. Zbog toga je Primorski odred već sjutradan po prelasku tranice izbio na domak Taraboša, dok se Zetski odred tek zapleo u borbe oko Tuzi. Vjerovatno da bi sipravio već učinjenu grešku, knjaz Danilo je tada naredio brigadiru Martinoviću da ne otvara vatru ”protiv Taraboša, dok Zetski Odred dopre do Skadra”. Time je Primorski odred bio doveden u vrlo delikatan položaj. S pješadijom je izbio na domet neprijateljske vatre, a sam nije smio otvarati vatru na neprijatelja. S druge strane, zbog udaljenosti Zetskog odreda, komandant Skadarskog korpusa je mogao da angažuje znatan dio svojih snaga i da razbije Primorski odred.
Sem toga, Vrhovna komanda nije imala nikakve strategiske rezerve, kojom bi mogla da interveniše na bojištu.
Poslije zauzeća Tuzi, kralj Nikola je dao Zetskom odredu četiri dana odmora. To je bila nepromišljena odluka, jer za toliki odmor nije postojala nikakva potreba.

POGREŠNE DANILOVE KOMANDE

Slijedećih nekoliko dana na rad Zetskog odreda takođe se nije osjetio nikakav pozitivni uticaj Vrhovne komande, iako im je on bio prijeko potreban. Poslije četvorodnevnog odmora, naime, taj Odred je 18. oktobra krenuo iz rejona Tuzi, a tek 23. oktobra uspostavio prvi kontakt s neprijateljskim dijelovima, u rejonu sela Vorfa i Bokši.
Knjaz Danilo se nije kretao sa svojim štabom, već je iz Vrhovne komande stigao tek 21. oktobra. Pošto je zaključio da će se dva dana kasnije njegov Odred prikupiti sjeverno od Skadra, on je odobrio brigadiru Martinoviću da već 22. oktobra može otvoriti artiljerisku vatru na Taraboš. Vrhovnom komandantu je istovremeno predočio da ne treba raditi ”na hitnju, no polako, smireno i sigurno”, jer bi bilo ”prelijepo i tri nedjelje da prođe za kapitulaciju Skadra i Taraboša”. To je bila sasvim porazna orijentacija. Po njemu je, dakle, trebalo raditi vrlo lagano i nimalo smišljeno.
Kralj Nikola se, doduše, nije u svemu saglasio s ovakvim tempom nastupanja, jer je, kako će se dalje vidjeti, planirao da Zetski odred uđe u Skadar već 31. oktobra, dakle ”svega” deset dana poslije ovoga Danilovog pisma, ali je očigledno da ni kralj, kao ni knjaz Danilo, nije bio u stanju da shvati kako vrijeme radi za neprijatelja.
Po gubitku posade Tuzi i Dečića i razbijanju dijela korpusne rezerve u rejonu Zogaja, turske snage u Skadru našle su se u vrlo nezavidnom položaju i brzo dejstvo Zetskog i Primorskog odreda moglo je da dovede do njihove likvidacije i do zauzeća Skadra.
O tome nedvosmisleno govori izvještaj austro-ugarskog konzula iz Skadra, Zambaura, od 19. oktobra. Po tom izvještaju, 17, 18. i 19. oktobra u Skadar je stiglo 4.000 vojnika (zakašnjelih s mobilizacijom), ali je moral trupa i vođstva bio tek opao da se uskoro mogao očekivati pad Skadra. Međutim, tri dana kasnije Zambaur je izvijestio svoju vladu da je u Skadar stiglo još 4.000 vojnika i pošto se broj turske posade sada popao na 18 hiljada ljudi, ona ima izgleda da se na duže vrijeme odupre Crnogorcima. On, pritom, nije propustio da se začudi sporom nastupanju Crnogoraca, i bio je potpuno u pravu. Jer, stvarno su postojali svi uslovi da Zetski odred likvidira posadu utvrđenog rejona Tuzi za dva nana. Ako bi se, dalje, računalo da mu je za organizaciju pokreta i za sam pokret do u rejon Skadra (oko 50 km) bilo potrebno tri dana, s obzirom da su operacije počele 9. oktobra, jasno je da je Zetski odred mogao stići da organizuje napad na Skadar prije nego je stigao ijedan od onih 8.000 vojnika, o kojima govori Zambaur.
U takvoj situaciji, dok su turske malobrojne snage još bile pod svježim utiskom poraza u rejonu Tuzi i Zogaja, njihove mogućnosti za otpor bile su minimalne i vrlo je vjerovatno da bi zauzeće Skadra bilo obezbijeđeno uz jednu dobru koordiniranu akciju Zetskog i Primorskog odreda. Događaji su se, međutim, odvijali sasvim drukčije.

ORGANIZACIJA NAPADA NA SKADAR

Pošto se Zetski odred, najzad, prikupio na položajima sjeverozapadno od Štoja, knjaz Danilo je, u saglasnosti s vrhovnim komandantom, odlučio da 24. oktobra izvrši napad na Štoj, a zatim i na Skadar. Istovremeno je kralj odobrio plan birgadira Martinovića koji, poslije trodnevne artiljeriske pripreme, 25. oktobra nije uspio da likvidira neprijateljske snage u Štoju, pa je za organizaciju napada na grad morao da pregrupiše svoje snage kako bi glavni udar usmjerio preko Velikog i Malog Bardanjolta. Tako je novi napad Zetskog odreda mogao da otpočne tek 28. oktobra.
U međuvremenu se artiljeriska priprema Primorskog odreda povoljno odvijala. Turci su 24. oktobra bili prinuđenida se povuku sa Širočkog Visa i postojali su povoljni izgledi da se sjutrašnji napad na Taraboš završi uspjehom. Međutim, noću 24/25. oktobra komandant Primorskog odreda dobio je naređenje od kralja Nikole da obustavi planirani napad, sve dok Zetski odred ne uspije ”da opsjedne grad skadarski”. Uzalud je brigadir Martinović protestovao, ističući da je ovo naređenje necjelishodno i pogrešno – napad je morao obustaviti.

Danilo hoće prvi u Skadar

Postavlja se pitanje: radi čega je taj napad obustavljen? Iz pomenutog Martinovićevog pisma, kao i iz Hupkinog izvještaja u kome se kaže da je kralj obustavljenje napada motivisao željom da se ne daju ljudski životi dok Zetski odred ”bude u mogućnnosti da Skadar napada sa sjeverne i istočne strane”, dalo bi se zaključiti da je kraljeva namjera bila da objedini dejstva oba odreda. I to bi bilo sasvim u redu.

“DRUGE” KRALJEVE POBUDE

Međutim, Zetski odred je 28. oktobra zauzeo Veliki Bardanjolt, a zatim dva dana oko njega vodio krvave borbe s Turcima i najzad ga izgubio, a Primorskom odredu nije bilo odobreno da nastavi napad. Da je vrhovni komandant stvarno išao za tim da objedini rad ovih odreda, onda bi Primorski odred učestvovao u ovom napadu i neprijatelj ne bi bio u mogućnosti da na Velikom Bardanjoltu interveniše čitavom svojom rezervom, pa i dijelovima posade drugih sektora, čak i s Taraboša. A pošto do te koordinacije nije došlo, jasno je da su u osnovi pomenute kraljeve odluke bile sasvim druge pobude.
Evo šta o tome kaže Hupka: ”Pošto su stigle vijesti o uspjesima bugarskog i srpskog oružja kod Kirkilisa, Kumanova i Lile Burgasa, kao i usljed toga što je učešćem srpskog prijestolonasljednika u srećnim akcijama prestiž dinastije Karađorđevića u kraljevske porodice, tada se prohtjelo prijestolonasljedniku Danilu da bude pobjednik Skadra, i iz ove slavoljubive težnje rodio se antagonizam protiv Martinovića, koji je doveo do nesretnih posljedica”…
Rečeno potvrđuju i događaji na bojištu. Najprije je Mitru Martinoviću bilo zabranjeno da otvara vatru na Taraboš, dok Zetski odred stigne kod Skadra, a kada je ovaj izbio pred Štoj, dozvoljen je napad na Taraboš. Pošto napad na Štoj nije uspio, trebalo je prebaciti snage Zetskog odreda na lijevu obalu r. Kiri i napad izvesti preko Bardanjolta, za šta je trebalo nekoliko dana. U međuvremenu, postojali su izgledi da napad na Taraboš uspije, a to je moglo dovesti do pada Skadra, čime bi Mitar Martinović pobrao slavu pobjednika, koja je bila namijenjena prijestolonasljedniku Danilu. A upravo to je trebalo spriječiti i – tom obustavom napada – zaista je i spriječeno.
Na ovakav zaključak upućuju još i dva izvještaja srpskog poslanika Gavrilovića: prvi od 19. oktobra (po starom), u kome se kaže da je brigadir Martinović ”juče davao ostavku, pošto je bio jako ometan u operaciji, jer se išlo na to da prijestolonasljednik Danilo uzme Skadar”, a drugi od 30. oktobra, iz koga se vidi kako je bilo planirano da se napad Zetskog odreda završi 31. oktobra, da bi toga dana, tj. na dan Svetog Petra Cetinjskog, Danilo ušao u Skadar.
Tako je, dakle, dinastička sujeta spriječila jedan mogući uspjeh i ozbiljno umanjila izglede za zauzimanje Skadra.

OBUSTAVA NAPADA I PRIMIRJE

Umjesto da 31. oktobra uđu u Skadar, trupe Zetskog odreda su dan ranije morale da se povuku na desnu obalu rijeke Kiri, da bi se reorganizovale, pošto su u trodnevnim borbama na Bardanjoltu pretrpjele velike gubitke. Drugog novemba je knjaz Danilo predložio vrhovnom komandantu da se Skadar više ne napada, nego se se organizuje opsežno bombardovanje grada. Kralj Nikola se s tim saglasio i istoga dana naredio da se obustavi svaka dalja akcija Odreda. To naređenje je, u stvari, bilo rezultat kraljeve odluke da Skadar manjim snagama zadrži u opsadi, a glavninom da preuzme prodor ka jugu Albanije. Zbog toga je 6. novembra naredio brigadiru Janku Vukotiću da s glavninom Istočnog odreda što prije krene za Skadar, a docnije će mu se kazati gdje će se ”s Mitrom sresti”.
Istoga dana (6. novembra), kako izgleda ne znajući ništa o ovoj kraljevoj namjeri, Mitar Martinović je tražio odobrenje da sa četiri svoja bataljona, dva topa i dva mitraljeza pređe Bojanu i organizuje napad na Medovu i Lješ. Iako se ovo podudaralo s kraljevim planom, nije usvojeno, jer je kralj smatrao da su to male snage za tako delikatan zadatak.
Ipak, na Martinovićevo navaljivanje kralj je popustio, ali je i Martinović morao za taj oduhvat da angažuje jače snage: Riječko-lješansku brigadu, Cetinjski i Pješivački bataljon, iz Katunske, te Bjelogorski bataljon iz Crmničko-primorske brigade. Ta grupa je 16. novembra ušla u Medovu, a dva dana kasnije, zajedno sa jednim ”letećim odredom” srpske Drinske divizije II poziva, u Lješ.
Još u toku dejstva Martinovićevih snaga južno od Skadra, austro-ugarski poslanik je posjetio kralja Nikolu na Rijeci Crnojevića i saopštio da Austro-Ugarska neće ometati crnogorske operacije u pravcu Medove i Lješa, ali da Crna Gora i Srbija nikako ne mogu računati na ova mjesta, za koja je predviđeno da pripadnu autonomnoj Albaniji. Kralj je pokušao da izbjegne razgovor o ovom pitanju, ali je poslanik Gizl insistirao na svom saopštenju. To saopštenje, s jedne, i prodor srpskih trupa u centralnu Albaniju, s druge strane, učinili su da kralj Nikola odustane od svojih planova za prodiranje na jug. Tada je ponovo svu pažnju usredsredio na Skadar.
U međuvremenu, dvije mješovite brigade Zetskog odreda, pod komandom brigadira Đura Petrovića i Milutina Vučinića, prebačene su na lijevu obalu rijeke Kiri, sa zadatkom da ponovo organizuju napad na Veliki Bardanjolt, ali je kralj Nikola 16. novembra obustavio i taj napad. Nije sasvim jasno koji su razlozi naveli komandanta Odreda (a i Vrhovnu komandu, jer je to pripremano, ako ne po naređenju, a ono svakako uz saglasnost Vrhovne komande) da taj napad uopšte priprema u to vrijeme.

DIPLOMATSKE SMICALICE

Vrlo je vjerovatno da je kralj Nikola, saznavši za pokret srpskih snaga iz Prizrena i Đakovice, ubrzo posumnjao u ostvarivost svoje namjere da izvrši prodor ka jugu Albanije. Obustava napada, pak, izvršena je zato što kralj nije vjerovao u to da će tako male snage biti u stanju da postignu neki uspjeh, pa je odlučio da za organizovanje jednog opšteg napada na Skadar sačeka dolazak Janka Vukotića iz Đakovice i povratak Mitra Martinovića iz Lješa.
Dvadesetog novembra u Grudu je stigao Janko Vukotić sa 5.500 vojnika, a nekoliko dana kasnije vratio se i Mitar Martinović pod Taraboš. S obzirom da je tada bila u u punom jeku austro-ugarska diplomatska aktivnost za obrazovanje autonomne Albanije, kojoj je trebalo da pripadne Skadar, kralj je odlučio da požuri sa zauzećem ovoga grada, kako bi preduprijedio tu austro-ugarsku namjeru. Stoga je na sastanku u Vrhovnoj komandi, kome su prisustvovali prijestonasljednik Danilo i brigadiri Vukotić i Martinović, odlučeno da Zetski i Primorski odred, izvrše novi napad na Skadar 4. decembra. Knjaz Danilo, Vukotić i Martinović su se vratili u svoje štabove, radi priprema napada, a kralj je otišao na Cetinje.
Po dolasku na Cetinje, kralj je primio diplomatske pretstavnike nekih stranih zemalja, koji su ga uvjerili da zahtjev Austro-Ugarske za obrazovanje, autonomne Albanije nije naišao na odobravanje sila, a da su sve sile sklone da Skadar ”ostane u Crnoj Gori”. Kralj je povjerovao tim diplomatskim smicalicama i odmah naredio da se planirani napad obustavi pošto će Skadar pripasti Crnoj Gori, ”jednim potezom pera”.
Početkom novembra Turci su u dva maha tražili intervenciju velikih sila (Rusije, Engleske, Francuske, Njemačke, Austro-Ugarske i Italije) za obustavljanje rata. Velike sile su odgovorile da bi to bilo u suprotnosti s njihovom neutralnošću ali su obećale da će se prihvatiti posredništva (medijacije). Pošto je za to trebalo vremena, jer je taj korak trebalo preduzeti sporazumno i, uz to, tražiti saglasnost balkanskih saveznika, Turcima se to učinio suviše dug put, pa su se direktno obratili bugarskom kralju Ferdinandu. Ovaj u početku o tome nije htio ni da čuje. Međutim, poslije neuspjeha koji je njegova vojska pretrpjela na Čataldži, pristao je, s tim da prethodno traži uslove koje saveznici postavljaju radi zaključenja primorja. Crna Gora je kao svoj uslov postavila zahtjev za predaju Skadra s okolinom.
Uspjeh na Čataldži, s jedne, i očekivana podrška Austro-Ugarske i Njemačke, s druge strane, ohrabrili su donekle Tursku, te je sad ona oklijevala s prihvatanjem primirja. Bugarskoj je, pak, primirje bilo neophodno, jer je u njenoj vojsci harala kolera, pa je, uz pomoć Rusije i postepeno napuštajući jedan po jedan od uslova koje su saveznici postavili, uspjela najzad da ga zaključi 3. decembra.
Srbija je, u međuvremenu, zauzela Bitolj, Debar i Drač i tako svoje zahtjeve sama već realizovala, a Grčka je odbila da prihvati primirje, pošto Turci nijesu pristali da joj ustupe Janjinu. Tako je primirje zaključeno jedino na štetu Crne Gore, čiji zahtjevi uopšte nijesu prihvaćeni.

BEZ SKADRA NEMA MIRA

Neposredno pred potpisivanje protokola o primirju bugarski predsjednik vlade je telegrafisao svome poslaniku na Cetinje da oni (Bugari) neće insistirati na predaji Jedrena, ali neće ni mir potpisati bez Jedrena, a predložio da to isto i Crna Gora učini, u odnosu na Skadar. Kralj Nikola je odmah odgovorio da ne pristaje na primirje bez Skadra, ali je taj odgovor kasno stigao. Bugari su već bili potpisali protokol o primirju.
Sklapanjem primirja odgođeno je rješenje pitanja Skadra na bojištu, a to je u onom trenuku bilo presudno. Austro-Ugarska je sada imala više izgleda da to pitanje riješi ”za zelenim stolom”.

Kralj sve činio da Danilo prvi uđe u Skadar

Sredinom decembra u Londonu su počeli uporedo da zasjedaju mirovna konferencija predstavnika obje zarađene strane i ambasadorska konferencija velikih sila, koja je trebalo da pomogne u iznalaženju puta za okončanje rata na Balkanu. Već na prvim sjednicama mirovne konferencije pokazalo se da su razlike u stavovima Turske, s jedne, i balkanskih saveznika, s druge strane, veoma velike, pa su svi pokušaji za njihovo približavanje ostali bezuspješni. Tek u drugoj polovini januara 1913. godine, kada je bilo u izgledu da će saveznici prekinuti pregovore radi nastavljanja operacija, Turska je, pod pritiskom velikih sila, bila sklona da popusti.
Međutim, 23. januara mladoturci su izvršili državni udar i nova turska vlada se odlučila na produženje rata. Tako su pregovori o miru prekinuti 28. januara. U međuvremenu, crnogorska Vrhovna komanda nije dozvolila turskim parlamentarima iz Berata da uđu u Skadar sa saopštenjem o primirju, a komandant Skadarskog korpusa je odbio da primi crnogorskog parlamentara, koji mu je, s istim ciljem, bio upućen preko Skadarskog jezera. Tako skadarska posada nije ni priznala primirje, iako su ga se Crnogorci striktno pridržavali, što je, razumije se, činilo sasvim nenormalnom situaciju na frontu. Uopšte uzev, od primirja – o kome je u ime Crne Gore pregovarala Bugarska, sasvim ignorišući crnogorske zahtjeve – Crna Gora je imala samo štetu.

DRUGI NAPAD NA SKADAR

Iako je tok ambasadorske konferencije u Londonu, koja je nastavila rad i poslije prekida rada mirovne konferencije, pružala izglede da će biti prihvaćen austro-ugarski zahtjev da Skadar pripadne Albaniji, još uvijek je postojala vjerovatnoća da bi pad Skadra bitno uticao na konačnu odluku o tom pitanju. Stoga, kada je postalo jasno da je produžetak operacije neizbježan, kralj Nikola je odlučio da od Srbije zatraži pomoć u artiljeriji i sadejstvo Primorskih trupa, kako bi zauzeo Skadar. Srpska Vrhovna komanda je izišla u susret tom zahtjevu. Poslala je pod Skadar 12 poljskih topova i odobrila da Primorske trupe sudjeluju u predstojećem napadu.
Trećeg februara je na Virpazaru održan sastanak kod kralja Nikole, kome su prisustvovali brigadiri Janko Vukotić i Mitar Martinović, komandant Primorskih grupa, pukovnik Damjan Popović i srpski predstavnik kod crnogorske Vrhovne komande, general Jovan Atanacković. Na tom sastanku kralj Nikola je iznio svoj plan za zauzeće Skadra, po kome je Zetski odred trebalo da izvrši glavni napad, a Primorski odred i Primorske trupe samo da ”demonstriraju prema Tarabošu i Brdici”, i to uglavnom artiljeriskom vatrom, u cilju olakšanja rada Zetskog odreda.
Brigadiri Vukotić i Martinović, kao i pukovnik Popović, bili su protiv tog plana, jer su smatrali da bi takve demonstracije Primorskog odreda i Primorskih trupa veoma malo olakšale akcije Zetskog odreda. Nasuprot tome, oni su predlagali da se sve snage na svojim pravcima jače angažuju, jer bi samo to moglo da obezbijedi konačan uspjeh. Kralj je, ipak, ostao uporan pri svom prijedlogu i u tom smislu donio konačnu odluku, naglašavajući, pritom, da ”nijedna trupa ne smije ući u Skadar, već to ima da učini Zetski odred”.
U zapovijesti koju je, zatim, izdao dva puta je naglasio da Zetski odred u tom napadu ima glavnu ulogu, a da se sve ostale trupe, po zauzeću neprijateljskih položaja, moraju zaustaviti ”na položajima koji Skadrom vladaju”.

DANILU “ODUZETA” KOMANDA

Odredi su, zatim, pristupili pripremi napada. Sačuvana je i zapovijest komandanta Zetskog odreda, po kojoj, ipak, nije ništa rađeno. Izgleda da su ta zapovijest, koja održava jednu skroz pogrešnu odluku i otpor koji su pomenuta tri komandanta pružila kraljevoj odluci o pasiviziranju tako brojnih snaga pod Skadrom, uticali na kralja da bar donekle popusti. Na pravcu Zetskog odreda u daljem toku priprema učinjen je jedan naoko apsurdan, ali cjelishodan kompromis. Naime, brigadiru Vukotiću je povjereno da organizuje i vodi taj napad Zetskog odreda, s tim što će on neposredno komandovati njegovom glavninom, koja je trebalo da napada V. Bardonjolt. Pomoćnim snagama je komandovao brigadir Jovo Bećir, dok je knjaz Danilo samo formalno ostao komandant Odreda.
Trebalo je, dakle, iskoristiti organizatorske sposobnosti i energičnost brigadira Vukotića, a ipak obezbijediti da prijestolonasljednik bude inicijator pobjede, kao komandant Odreda koji izvršava glavni zadatak. Suprotno svim normama vojničke subordinacije, načelnik Vrhovne komande došao je za potčinjenog komandanta jedne operativne grupacije. Pa, ipak, time je, faktički, bila istrgnuta komanda iz ruku jednog nesposobnog komandanta, koji je, međutim, formalno ostao na mjestu koje je moglo da donese zadovoljenje jedne bolesne dinastičke sujete. Sve je, ipak, ostalo podređeno težnji da Danilo bude slavodobitnik.
Iako su promjenom u Zetskom odredu u velikoj mjeri popravljene greške u grupisanju snaga, ipak nije bilo sve najbolje uređeno. Odredske rezerve ni dalje nije bilo, a rezerva Vukotićevih snaga bila je vrlo mala. Sem toga, planom napada je bilo predviđeno da se glavnina Odreda zadrži po ovlađivanju V. Bardanjoltom, ”dok bi se vidjelo kako neprijatelj stoji u Štoj i Mali Bardanjolt, pa će se prema tome vidjeti što se ima činiti”.
Taj elemenat plana nosi u sebi klicu jedne fatalne greške, o kojoj će kasnije biti riječi. Sem toga, taj podatak rječito govori i o tome kako Vrhovna komanda tokom čitavog rata nije posvećivala gotovo nikakvu pažnju izviđanju i obavještajnoj službi, tako da ništa pouzdano nije znala o karakteru i jačini neprijateljske odbrane na M. Bardanjoltu, iako su crnogorske snage mjesecima bile u neposrednom dodiru s neprijateljem, koji je, njima na očigled, utvrđivao svoje položaje.
Napad je otpočeo 7. februara. Poslije čitavog niza juriša, jedino je Zetski odred 9. februara uspio da zauzme V. Bardanjolt. Ostale snage nijesu imale uspjeha.

UZALUDNI SERDAREVI ZAHTJEVI

U Vrhovnoj komandi je ponovo bio sam kralj Nikola, koji ni ovoga puta nije naročito intenzivno pratio akcije jedinica, niti je uspio da njihov rad uskladi i pospješi. Jedina njegova intervencija prvog dana napada bila je u zahtjevu brigadiru Vukotiću da blokira V. Bardanjolt i nastavi dejstvo ka M. Bardanjoltu, što je ovaj odbio jer je, praktično, bilo neizvodljivo.
Sem toga, kralj je bio veoma neosjetljiv na Vukotićev zahtjev da mu se uputi kao ojačanje Kolašinska brigada, sa Bećirovog pravca napada.
Vukotić je taj zahtjev morao da ponovi tri puta, pa ipak je dobio samo pola brigade. Vukotić je zahtijevao da se Bećirove snage jače angažuju u Štoju, ali i pored toga što je sličan zahtjev i Bećir postavljao knjazu Danilu, ove snage nijesu sudjelovale u napadu. Primorske grupe su tek na Vukotićevo navaljivanje angažovane na Brdici, ali je i to učinjeno bez ikakvog sadejstva s crnogorskim snagama i poslije vrlo loše pripreme, tako da je završeno neuspjehom i uz velike gubitke. Primorski odred je, takođe, radio potpuno samostalno i bez vidnijeg uspjeha.
Pa ipak, najveća greška bila je u tome što je Zetski odred obustavio napad po ovlađivanju V. Bardanjoltom.Turske su trupe bile potpuno razbijene i demoralisane. Pri povlačenju se nijesu zadržavale na M. Bardanjoltu, već su u neredu odstupale ka gradu. Janko Vukotić to nije uočio i naredio je da se njegove snage zadrže na V. Bardanjoltu, čak i uprkos prijedlogu komandanta Vasojevićke brigade da se napad produži. Vukotić je pritom, svakako, iamo u vidu da je zadržavanje na V. Bardanjoltu bilo planom predviđeno, a sem toga, bio je uvjeren da njegove snage nijesu u stanju da nastave napad zbog velikog gubitka, zamorenosti i pomanjkanja municije. Međutim, izgleda da on nije dovoljno pratio situaciju na bojištu, pa je sve te momente precijenio i nije uočio da neprijatelj više nije u stanju da pruži organizovani otpor.
Samo zahvaljujući potpunom odsustvu pritiska crnogorskih snaga, Esad-paši i oficirima njegovog štaba uspjelo je da s revolverima u rukama vrate svoje razbijene trupe na M. Bardanjolt.

POSLJEDNJI NAPAD NA TARABOŠ

Zbog velikih gubitaka koje su crnogorske snage pretrpjele u napadu od 7-9. februara, kralj Nikola je odlučio da grad više ne napada, nego da ga jakom artiljerijskom vatrom prinudi na predaju. Međutim, za to nije imao dovoljno ni artiljerije ni artiljeriske municije. Stoga je bio primoran da 15. februara ponovo traži od kralja Petra Karađorđevića pomoć u artiljeriji. Kralj Petar je sjturadan odgovorio da će tražena pomoć biti upućena Crnoj Gori.
Međutim, opšte je uvjerenje bilo da crnogorske snage ni uz takvu pomoć nijesu u stanju da same zauzmu Skadar, pa su, na podsticaj i molbe mnogih crnogorskih državnika i političara, srpski poslanik na Cetinju, komandant Primorskih trupa i komandant Treće armije zahtijevali da se u Albaniju pošalje više srpskih snaga, kako bi se obezbijedio i ubrzao pad Skadra.
Na osnovu svih tih zahtjeva, srpska vlada i Vrhovna komanda su odlučili da za pomoć Crnoj Gori pri zauzeću Skadra pošalju jedan svoj korpus (Primorski kor), pošto su prethodno dobili pristanak grčke vlade da taj korpus brodovima prebaci do jedne luke u sjevernom albanskom primorju. O tome je kralj Petar izvijestio kralja Nikolu 17. februara. On je, pritom, zahtijevao da se srpskoj Vrhovnoj komandi daju odriješene ruke ”u plan za osvajanje Skadra i u način kako će ona to izvesti sa srpskom i crnogorskom vojskom”. To je značilo da se komandantu Primorskog kora prepusti i komanda nad svim crnogorskim snagama pod Skadrom. Pošto izvrši svoj zadatak, Kor bi, kako je stajalo u depeši, ostavio Skadar Crnoj Gori.
Kralj Nikola je odmah prihvatio taj prijedlog. Za njega je bilo bitno da se Skadar zauzme, a dolazak Kora, po njegovom uvjerenju, to je obezbjeđivao.

Osvajanje (i gubitak) Skadra

Primorski kor je formiran 21. februara, a 1. marta je njegov prvi ešalon otplovio iz Soluna za Medovu. Transportovanje ostalih ešalona, međutim, bilo je otežano, jer su konvoji, bez stvarne potrebe, zadržavani po raznim grčkim lukama. Izgleda da je to grčka vlada namjerno radila, pod pritiskom Austro-Ugarske, koja je činila sve da bi pad Skadra odgodila, dok se njegovo pitanje definitivno ne riješi na ambasadorskoj konferenciji.
Prvoga marta 1913. godine Esad-paša je pismom zamolio kralja Nikolu da uputi u Skadar Petra Plamenca, s kojim je želio da razgovara. Kralj je udovoljio tom zahtjevu i Plamenac je pošao u Skadar 3. marta. On je, pored ostalog, upoznao Esad-pašu s odlukom srpske i crnogorske vrhovne komanda da zauzme Skadar, pa mu je savjetovao da preda grad bez borbe. Esad-paša je odgovorio da to ne može učiniti, jer još nije iscrpio sva sredstva za odbranu.
Plamenac je 14. marta ponovo bio u Skadru, s prijedlogom crnogorske Vrhovne komande da se iz Skadra evakuiše strano konzularno osoblje i tom prilikom predočio Esad-paši da je u izgledu obrazovanje autonomne Albanije, pa mu je još jednom savjetovao da Skadar preda Crnoj Gori, a sam da ide u Tiranu i tamo pripremi teren kako bi se mogao proglasiti za kneza Albanije. Esad-paša je tu vijest primio sa zadovoljstvom, ali je odgovorio da Skadar ne može predati, dok ne bi pala još neka važna tačka u sistemu skadarske odbrane.

OD TRI RJEŠENJA – NAJGORE

U vrijeme kada je Austro-Ugarska činila grčevite napore da se u Londonu donese definitivna odluka o pripajanju Skadra Albaniji i kada su dijelovi Primorskog kora u istom cilju hotimično zadržavani po raznim egejskim lukama, ova Esad-pašina izjava podstakla je kralja Nikolu da organizuje još jedan napad na Skadar prije dolaska Primorskog kora. On je najprije predložio pukovniku Popoviću da sa svojim trupama izvrši napad na Brdicu, ali je ovaj to odbio, jer je imao izričito naređenje svoje Vrhovne komande da ne preduzima nikakve ofanzivne koraka. Tada je kralj Nikola odlučio da taj novi napad izvede Primorski odred na Taraboš. Kako je došlo do te odluke, nije sasvim jasno.
Vjerovatno je u tom smislu presudno uticalo to što je u toku borbi 7-9. februara Zetski odred pretrpio srazmjerno veće gubitke od Primorskog, pa kralj nije želio da ga ponovo izlaže žrtvama. Međutim, iako je to bio veoma ozbiljan razlog, on ipak nije bio sasvim opravdan. Prije svega, na Tarabošu je u potonjem napadu postignut vrlo mali uspjeh, kojim nijesu bili naročito poboljšani položaji crnogorskih snaga. Njima je još uvijek potpuno dominirala turska otporna tačka na Tarabošu.
Nasuprot tome, crnogorski položaji na V. Bardanjoltu potpuno su dominirali turskim položajima na M. Bardanjoltu i, što je najvažnije, na M. Bardanjoltu su mogle da se razviju i iskoriste daleko jače pješadijske snage nego na Tarabošu. Prema tome, bilo je mnogo pogodnije izvršiti i taj posljednji pokušaj na M. Bardanjoltu, nego na Tarabošu, kad se već išlo za tim da se opet angažuje samo jedan odred, što je, razumije se, samo po sebi, bilo greška. Od tri moguća rješenja, dakle, izabrano je – najgore.
Stoga se i ovaj posljednji napad crnogorskih snaga završio neuspjehom 31. marta. Sada je već bilo sasvim jasno da je samim crnogorskim snagama, uz ovakvu organizaciju njihovih dejstava, nemoguće zauzeti Skadar.

KAPITULACIJA SKADRA

Trideset prvog marta u Medovu je, najzad, stigao i treći ešalon Primorskog kora, s komandantom generalom Petrom Bojovićem. Bojovića je u Medovi dočekao brigadir Janko Vukotić. Njih dvojica su zatim produžili za Cetinje, gdje ih je primio kralj Nikola. Na tom prijemu je 2. aprila i formalno riješeno da se sve crnogorske snage pod Skadrom stave pod komandu generala Bojovića, a Bojoviću je povjereno da organizuje napad na Skadar.
Međutim, iako su pripreme za ovaj napad bile privedene kraju 10. aprila, do nega nije došlo. Još 22. marta ambasadorska konferencija je definitivno utvrdila sjevernu albansku granicu, koja je obuhvatila i Skadar. Stoga je Srbija, pod pritiskom velikih sila, bila prinuđena da povuče svoje trupe iz Albanije.
Dvanaestog aprila počelo je povlačenje Primorskog kora. Uz veoma jak pritisak velikih sila da se odustane od dalje opsade Skadra, to je bio ozbiljan udar za kralja Nikolu. Na Bojovićev izvještaj o povlačenju on je odgovorio: ”Vaš me je telegram porazio, napuštanjem zajedničkih operacija gubimo Skadar, koji za malo dana šćaše biti naš”. Pa ipak, on je odlučio da nastavi blokadu.
Petnaestog aprila posebnim ukazom je izuzeo crnogorsku vojsku ispod Bojovićeve komande, a ubrzo zatim su prebačene Kolašinska i Durmitorska brigada iz Zetskog odreda na pravac Skadar – Medova.
U međuvremenu, u Skadru je ponestajalo hrane, a u turskim jedinicama su mjestimično izbile pobune. Esad-paša je 19. aprila sazvao konferenciju kojoj su, pored članova njegovog štaba, prisustvovali i svi komandanti sektora skadarske odbrane. Pošto su na toj konferenciji proučena sva zvanična turska pravila o odbrani opsjednutih tvrđava, zaključeno je da su iscrpjena sva sredstva za odbranu Skadra i donesena je odluka da se o tome izvijesti trusko ministarstvo vojno, a crnogorskoj Vrhovnoj komandi da se podnese prijedlog za pregovore o predaji grada.
Poslije višednevnih pregovora, 23. aprila potpisan je sporazum o predaji Skadra. Turskim snagama je dozvoljeno da se povuku i ponesu sobom pješadijsko i dio artiljeriskog naoružanja, a 24. aprila su crnogorske jedinice ušle u Skadar.

PRIJETNJE CRNOJ GORI

Međutim, kapitulacija Skadra, kao što je poznato, nije uticala na dalju sudbinu toga grada. Evropske velesile nijesu bile voljne da izmijene već donesenu odluku o razgraničenju Crne Gore i Albanije, pa su nastavile pritisak s ciljem da Crnu Goru prinude da se pokori njihovom diktatu. U tom cilju preduzeli su čak i pomorsku blokadu, a bile su sklone i da Austro Ugarskoj i Italiji daju mandat da ovo popuštanje Crne Gore iznude oružanom intervencijom.
Suočen s takvom opasnošću, kralj Nikola je bio prinuđen da popusti. Četvrtog maja on je izvijestio engleskog ministra inostranih poslova Greja da Skadar prepušta velikim silama.
Rad crnogorske Vrhovne komande, odnosno kralja Nikole, kao nosioca cjelokupne aktivnosti ove ustanove u Prvom balkanskom ratu, ispoljio je ozbiljne slabosti. Prije svega, glavnina crnogorske vojske upletena je u borbe oko Skadra i u sjevernoj Albaniji, dakle, na tuđoj teritoriji, za koju su se u to vrijeme pored Crne Gore i Srbije, veoma aktivno interesovale Austro Ugarska i Italija, koje su imale dovoljno mogućnosti da sve napore i velike crnogorske žrtve u ovom kraju učine uzaludnim. Njima je naročito išla na ruku okolnost što kralj Nikola i njegovi najbliži saradnici nijesu poklanjali potrebnu pažnju vremenu, iako je to jedan od najvažnijih faktora u ratu.
Austro-Ugarskoj je u prvom redu bio cilj da spriječi izlazak Srbije na more, a tek u drugom planu: da osujeti teritorijalno proširenje Crne Gore na račun Albanije. Prvo je realizovala već na početku rada ambasadorske konferencije, u vidu odluke o obrazovanju autonomne Albanije, a zatim je sve snage angažovala da bi se izborila i za ovo drugo. Za to joj je trebalo mnogo napora, jer krajem 1912. godine, pa i početkom 1913. godine gotovo nijedna velika sila nije smatrala da bi bilo oportuno oduzeti Skadar Crnoj Gori, ako ga ona zauzme.
Neuspjesi crnogorske vojske odložili su pad Skadra sve do pred kraj aprila, a Austro-Ugarska je već čitav mjesec dana prije toga uspjela da ostvari svoju namjeru, sada u vidu odluke ambasadorske konferencije o sjevernoj granici Albanije.
Podcjenjivanje značaja vremena svetilo se Vrhovnoj komandi i na drugi način. Čitavih 40 dana poslije objave rata, u Skadar su pristizale nove turske snage, iz raznih krajeva Albanije, tako da je Skadarski korpus dostigao jačinu od 24 hiljada nizama i redifa i oko 5.000 albanskih dobrovoljaca (bašibozuka). Sem toga, Skadar je iz dana u dan sve jače utvrđivan, pa je tako postajao sve teže osvojiva tvrđava za relativno malobrojne i tehički slabo opremljene crnogorske snage.

BEZ OČEKIVANOG USPJEHA

Kraljevom aktivnošću su dominirale dvije težnje: prigrabiti što više teritorije i što efektnije obezbijediti prestiž dinastije. I jedna i druga sprječavale su ga da realnije prilazi neposrednim zadacima. Čas je otstupao od jednog, da bi se izborio za drugi, naoko krupniji cilj, u čemu, uglavnom, nije uspijevao, čas bi opet, u težnji za renomeom pobjednika, žrtvovao ozbiljne šanse dijelova svojih snaga na pravcima koji taj renome ne bi obezbijedili članu njegove porodice.
Zbog toga su crnogorske snage u rejonu Skadra angažovane po dijelovima, bez organizovanog dejstva i bez međusobnog potpomaganja, te njihova, doduše dosta skromna, brojna nadmoćnost nad neprijateljem nikada efikasno nije došla do izražaja. To je omogućavalo neprijatelju da manevriše svojim jedinicama i da u svakoj prilici na ugroženom pravcu prikupi dovoljno snaga za otpor. Neprijatelj je, dakle, majstorski koristio greške crnogorskog komandovanja.
Karakteristično je da tokom čitavog rata u Vrhovnoj komandi, a još manje u nižim komandnim instancama, nije poklanjana nikakva pažnja analizi proteklih operacija, da bi se uočili uzroci neuspjeha, pa su se tako iste greške ponavljale sve do kraja rata, naročito u pogledu podcjenjivanja značaja vremena i neshvatanja da uspjeh leži u jednovremenom i maksimalnom naprezanju svih snaga, na raznim pravcima.
Zbog svega toga, na Skadru nije postignut očekivani uspjeh, iako su za to postojali realni uslovi, naročito prvih dana rata.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


4 − three =