Boj na Mojkovcu – Pavle Ljumović

Crnogorski Termopili

Znameniti mislilac iz vremena prosvjetiteljstva, Monteskije, pored ostalog, napisa: “Srećni su oni narodi koji su imali dosadnu istoriju”. Crna Gora i Crnogorci nijesu imali sreću da pripadaju tim narodima. Naprotiv, imali su sasvim drugačiju istoriju – ratovima ispunjenu. Jedno od svjedočanstava te i takve istorije jeste i Mojkovački boj, na Badnje veče i Božić 1916. godine, kada su se sudarile austrougarska soldateska i crnogorska Sandžačka vojska – na nož i bajonet.
Opjevan i kao “Termopilska epopeja”, Boj na Mojkovcu, od kojeg nas dijeli ravno 90 godina, ubraja se među one istorijske fenomene koji svjedoče o tome kako jedan istorijski događaj, s vremenom, nadrasta sebe i prerasta u legendu. Ovim povodom i sa ove vremenske distance, potrebno je mitskoj strani Mojkovačkog boja dodati jasniju i što potpuniju istorijsku dimenziju, jer ima u njemu dovoljno podsticaja i za epsko i za istorijsko.
Mojkovački boj je, prije svega, istorijsko svjedočenje o mutnom i tegobnom vremenu s početka 20. vijeka, o tome kako se, u zemlji maloj i odasvud opkoljenoj, suočavalo sa tuđim zlom, silom i nasiljem; o mojkovačkim vitezovima, sa savremenim Leonidom – serdarom Jankom Vukotićem, koji su se lavovski borili sa do tada nesalomivom aveti “germanskog Golijata”, otapajući i svojom i neprijateljskom krvlju, snježne smetove neprohodnih staza i bogaza, u gorama Mojkovačkim. Znali su da “krst im je nositi suđeno” i istrajali su, i postali vječiti ponos i uzor kako se cijeni i brani sloboda. Zato, kad govorimo o Mojkovačkom boju – crnogorskim Termopilima, najbolje uz njih stoji Njegoševa misao: “Spomenik sjajan stoji u himnama narodnima; na amanet vijek će predavati vjekovima”. Svačija druga riječ bila bi malena.

Uoči Mojkovačkog boja

Poslije devedeset i tri dana neprekidnih borbi, crnogorska Sandžačka vojska je, 5. januara 1916. godine, na položajima kod Mojkovca i na obali Tare, i imala je zadatak da “do posljednjeg čovjeka” spriječi nadiranje austrougarskih trupa i omogući izvlačenje srpske vojske preko Crne Gore i Albanije, prema planu vojvode Radomira Putnika.
Zima 1916. godine bila je jedna od najhladnijih i najtežih u prošlom vijeku, zapamćenih u mojkovačkom kraju. Snijeg je bio veći od jednog metra, a temperatura se spuštala do 25 stepeni Celzijusovih ispod nule. I dalje je nastavio da pada. Vjetar je bio veoma snažan i u naletima, dizao sniježni pokrivač i stvarao ogromne smetove – vidi se samo nebo iznad sebe.
Vojnici crnogorske Sandžačke vojske su na položajima. Izmoreni dugotrajnim ratovanjem, gladni i slabo obučeni, studen su ublažavali grijući se kraj upaljenih vatri, štiteći ih svojim tijelima od vjetra da se ne ugase kako bi zadržali bar malo toplote i ublažili studen. Stariji su, da bi ohrabrili mlađe, neiskusne i nevične ratovanju, pričali o prošlim ratovima i ratovanju, o pobjedama Crnogoraca na Fundini, Vučjem Dolu, Skadru… a čule su se i gusle. Hrana, ko zna po koji put, posljednjih dana nije bila podijeljena, niti je ikome palo na pamet da je traži. Bila je to vojska koja je ratovala “o svome ruhu i kruhu”, navikla na odricanja.

Crnogorci u rovovima

Osvanuo je 6. januar 1916. godine – Badnji dan. Na hladnoći na kojoj puca drvo i kamen, Crnogorci su u rovovima. Sve su to, uglavnom, iskusni ratnici koji su prevalili nekoliko ratova, preko svojih leđa. Ali, među njima su i dva regrutska bataljona, cvijet crnogorske mladeži od 18 do 22 godine, obučeni za rat “po novim pravilima” i sa školovanim oficirima.
Petar Vlahović, učesnik Mojkovačkog boja, ovako opisuje taj 6. januar: “Osvanulo je svježe zimsko jutro. Iako su se vojnici pod granama drveća pokriveni snijegom osjećali kao u kakvim tunelima, primijetili su rumen zore. U stoljetnjoj bukovoj šumi, u dubokom snijegu, u najsurovijim vremenskim uslovima vojnici umorni premrzli sklanjali su se ispod drveća da bi se malo zaštitili od sniježne mećave. Vatra se nije smjela paliti, izuzev na dobro skrivenim mjestima, da se ne bi otkrio položaj. Studen se uvukla u svakog od nas, krv se ledi u žilama…”.
Austrougarske trupe su nadomak Mojkovca zaustavljene i nijesu mogle dalje, pa je austrougarska Vrhovna komanda bila prinuđena da pregrupiše snage za odsudan napad na Crnogorce, kako bi ih uništila i vojnički dotukla. Računi su bili vrlo stari i poticali su iz davnih vremena. General Konrad Fon Hecendorf, načelnik austrougarske Vrhovne komande, nije htio, a nije želio da propusti priliku da kazni Crnogorce za sve grijehe, počev od njihove pomoći ustanicima u Krivošijama, još u drugoj polovini 19. vijeka, pa sve do pohoda Sandžačke vojske prema Sarajevu, 1914. godine. On je želio da napadne još u decembru 1915. godine, ali je napad, zbog problema u transportovanju vojnika na novi raspored, morao odložiti. Naknadno je odlučeno da to bude početkom januara 1916. godine.

Glavni napad na tarskom pravcu

Težište odbrane na glavnom udaru austrougarskih snaga preuzela je crnogorska Sandžačka vojska – kod Mojkovca

Napad je povjeren Trećoj austrougarskoj armiji, koja je ojačana svim raspoloživim trupama na Balkanu. Ona je izvučena iz sastava Makenzenove grupe armija, a njen komandant, general Keviš, je dobio zadatak da likvidira crnogorsku Sandžačku vojsku i da, istovremeno, zapriječi prolaz srpskoj vojsci, koja se ka moru povlačila kroz Crnu Goru. Težište i glavni napad bi uslijedio na tzv. mojkovačkom i tarskom pravcu.
Težište odbrane, na glavnom udaru austrougarskih snaga, preuzela je crnogorska Sandžačka vojska – kod Mojkovca.
Mojkovački položaji ograničeni su sa sjevera planinom Burenom sa istoka rijekom Ljubovijom i njenom pritokom Bistricom, sa juga masivom Bjelasice, a sa zapada rijekom Tarom. Pošumnjene kose Bjelasice, sa stoljetnjom šumom, strmo se spuštaju ka Tari, Lepešnici i Ljuboviji, dok se jedna kosa, preko Mjedenog gumna, Razvršja i Uloševine, veže sa Gradcom i Komom, i pravi most između Bjelasice i Buren planine. Sredinom ovog prostora protiče svuda gazna, rječica Lepešnica u čijoj se dolini završavaju kose Bjelasice i Burena.
Na čitavom ovom prostoru nije bilo puteva, jedini je bio seoski put koji od Mojkovca preko Uloševine, silazi u dolinu Lepešnice i Ljubovije, a zatim je jednim krakom išao za Bijelo Polje, a drugim, preko Oboda Kaljića, za Šahoviće. Međutim, u zimskom periodu, koji ovdje duge traje, i on je bio neprohodan, zbog ogromnih smetova i nanosa snijega.

Nad dolinom Lepešnice

Planinska kosa koja se od Bjelasice, preko Mjedenog gumna, Razvršja i Uloševine, vezuje za ogranke Buren Planine čini mojkovačke položaje Sandžačke vojske, koji zatvaraju glavni pravac nastupanja Austrougarske vojske, pravac koji ide preko Mojkovca i vodi ka Kolašinu i dalje u dolinu rijeka Morače i Zete.
Isturenost ovih položaja, dominantnih nad dolinom Lepešnice, čini ih jakim, ali oni imaju i loše strane: gusta šuma u neposrednoj pozadini Tare koja smanjuje vidljivost i onemogućava brzo kretanje i u ovo doba uvijek snjegovita Bjelasica.
Vremenske, takođe, su bile nepovoljne u ovo doba godine. Stalno su se smjenjivali kiša i snijeg, uz snažan olujni vjetar. Stezao je ljuti mraz, a svi putevi su bili zavejani.
I jedni i drugi su morali na sve ovo da računaju, Sandžačka vojska posebno jer su se svi njeni položaji nalazili u planinskim predjelima, pa je situacija po nju bila teža.

Obostrani raspored snaga

Za zatvaranje najosjetljivije tačke na cijelom frontu – mojkovačke kapije, Serdar Janko Vukotić je postavio Prvu sandžačku brigadu kojom je komandovao brigadir Pater Martinović.
Prilaze Mojkovcu branili su: Kolašinska brigada, brigadira Miloša Medenice; Bjelopoljska brigada, kapetana Grujice Grdinića i Drobnjačko-uskočkog komandira Jovana Žižića, zatim Izviđački odred, kapetana Krsta Popovića, Prvi i Treći regrutski bataljon, kapetana Marka Samardžića i poručnika Pera Đuraškovića i artiljerija, majora Mila Đukanovića.
U naoružanju crnogorske Sandžačke vojske su bile ruske puške 7,62 mm, zvane “moskovke”. Većina od njih nijesu imale bajonete – polomili su ih, ili pogubili ratujući u prošlim ratovima. Mitraljeza sistema “maksim”, u cijeloj Sandžačkoj vojsci je bilo 39, tj. onoliko koliko i bataljona, a na mojkovačom ratištu bilo je osam, po jedan na svaki bataljon. Baterija je raspolagala sa 25 topova, raznih sistema i kalibara. Drugog naoružanja nije bilo.
Municije je bilo više nego nedovoljno. Na pušku je bilo po 200 do 400 metaka, za topove manjeg kalibra po 80, a za one veće 35 granata.
Vojska je bila obučena, uglavnom u domaće ruho – što je ko ponio ili dobio od kuće, to je i nosio. Država Crna Gora nije mogla dati ništa, jer u zemlji nije bilo, nije bilo pomoći od Saveznika, a i to što je bilo, gotovo je zanemarljivo.
U deset ili petnaest dana vojnici su dobijali jednom ili dvaput po pola kilograma hljeba, od ječma ili zobi, a u posljednje vrijeme i toga nije bilo. Najviše su živjeli o neslanom, a često i nekuvanom mesu – kao divlje zvijeri. Ali, najčešće nije bilo ni jednog ni drugog, pa je vojnicima bilo i naređeno da hranu “ne traže – jer je nema”.
Riječi: go, bos, gladan, bez oružja, bez municije – nijesu bile samo fraze, nego riječi koje najvjernije oslikavaju stvarno stanje tadašnje Sandžačke vojske. A glad i nemaština su strašniji od čelika, više satiru vojsku od samog ratovanja.
Jedino što nije nedostajalo vojsci bio je moral, koji je i ovog puta bio visok, neokrnjen i uzvišen – smrt je pretpostavljena ropstvu.
Moral je bio u mentalnom biću svakog Crnogorca. Stvaran vjekovima ranije, on je imao sopstveni kriterijum moralne vrijednosti – čojstvo i junaštvo. Na osnovu ovih moralnih odrednica kod Crnogoraca – ratnika se stvarao moralni kodeks koji je podrazumijevao što on u ratu treba da čini, odnosno što ne treba da čini. Princip junačkog neuzmaha pred neprijateljem bio je prisutan kod svakog vojnika serdara Janka Vukotića, bila je prisutna i svijest o neprolaznim vrijednostima za koje se valja žrtvovati. Borba za očuvanje slobode i odbranu zemlje je “ljudska dužnost najsvetija”.
Austrougarska vojska je prema Mojkovcu angažovala dvije divizije: 53. generala Pongraca i 62. generala Kalzera – ukupno 14.000 vojnika dobro naoružanih i obučenih za borbu na planinskim predjelima. Jedinice su bile u sljedećem rasporedu: pukovnik Karpelus sa svojom 17. brigadom je bio prema Izviđačkom odredu, kapetana Krsta Popovića; brigada generala Švarca je raspoređena na sjevernim padinama Razvršja, do rijeke Lepešnice, brigada generala Rajnera ka Bojnoj Njivi i Uloševini; brigada pukovnika Špidlera iz 62. divizije nalazila se u Prošćenju, prema Bjelopoljskoj brigadi. Nizvodno, na Tari angažovane su 209. landšturmska brigada i grupe pukovnika Vučetića i Vukadinovića, oko 800 vojnika. Njima su bile suprotstavljene jedinice Odbrane Tare (Sandžačka i Pljevaljska brigada), ojačane dvjema brdskim baterijama sa osam topova.

Crnogorska vojska od 6.500 vojnika

Pod komandom generala Vilhelma fon Rajnera bilo je 20.000 vojnika

Uoči odlučujeg okršaja na mojkovačkom ratištu našle su se jedna prema drugoj, na položajima jedva udaljenim 150 do 200 metara, crnogorska i austrougarska vojska. Crnogorska Sandžačka vojska je bila naoružana zastarjelim puškama “moskovkama”, 25 topova raznog kalibra i 8 mitraljeza, sa malo municije, a austrougarska sa modernim “mauzerkama, 45 topova i na desetine mitraljeza sa ogromnom količinom municije. Serdar Janko Vukotić je komandovao sa 6.500 vojnika, a pod komandom generala Vilhelma fon Rajnera je bilo 20.000 vojnika. Bio je to odnos snaga u vojnoj sili i naoružanju dvije vojske, uoči glavnog okršaja.
Iako je imala premoć u vojnoj sili i naoružanju, austrougarska Vrhovna komanda, poučena neuspjesima u dosadašnjim sukobima sa Sandžačkom vojskom tražila je da pregovara. I pored toga što je bilo teško pregovarati sa onima koji su htjeli da ti pokore zemlju, dvije zaraćene strane su pokušale da pregovaraju. Austrougarima je bilo jasno da Sandžačka vojska neće lako dozvoliti da prođu, pa je insceniranje pregovora bio samo pokušaj da se prođe što jeftinije i sa manje gubitaka.
Major Štajcer, u pratnji dva vojnika, sastao se, kako je bilo dogovoreno, sa poručnikom Radojem Ćetkovićem, koji je pregovarače odveo do mjesta gdje se nalazio štab komande Sandžačke vojske. Vodio ih je zaobilaznim putem, sa povezom preko očiju, kako ne bi znali put i odredili vrijeme potrebno da se dođe do mjesta gdje se Štab nalazio. Međutim, kako je major Štajcer došao sa izričitim zahtjevom njegove komande: “da crnogorska Sandžačka vojska za 24 časa potpiše bezuslovnu kapitulaciju”, pregoviri su kratko trajali. Jedini mogući odgovor glasio je: Ne! Pregovori su prekinuti i major Štajcer se vratio neobavljena posla.

Junački otpor

General Rajner, taj nesporno elitni ratni oficir, maštovit, hrabar, profesionalan i energičan vojnik i vojskovođa je, 6. januara – na Badnji dan, izdao naredbu za napad. Očito je računao na to da Crnogorci neće ratovati na praznik i da su mnogi vojnici pošli kućama da praznik provedu sa svojim ukućanima. Međutim, general Rajner se prevario, jer kad je počela artiljerijska priprema za napad i kad su se čuli prvi plotuni, na ključnim položajima – na Razvršju, Bojnoj Njivi i Uloševini nije bilo nijednog crnogorskog vojnika koji nije bio spreman da dočeka neprijatelja.
Šesti mađarski kraljevski puk, u 7 sati ujutro, napao je položaje na Razvršju i Bojnoj Njivi, na kojima je bila Kolašinska brigada. Kolašinci su hrabro dočekali neprijatelja koji napada, svom silinom, i započinje boj u kome su pomiješani život i smrt. Počinje da se piše još jedna stranica istorije, za ova ili neka druga pokoljenja. Crnogorci joj i ovdje iskazuju svoj dug. Opet je stvaraju, onako kako se mora i kako ih ona iz prošlosti uči i ovdje, u visovima mojkovačkim, počinju da pletu vijence pobjede i slave i očitavaju nenaučenu lekciju svom neprijatelju.
Na predstraži Kolašinske brigade je bio Donjomorački bataljon, kojim je komandovao zamjenik komandanta, poručnik Mihailo Rakočević. Prvi udar neprijatelja sručio se na njega. Smjenjivali su se juriši i protivjuriši, a položaji su prelazili po nekoliko puta iz ruke u ruku. Donjomoračani su se zadržali na glavnom položaju, sve do dva sata poslije podne. Boreći se više srcem i bajonetima nego puščanom paljbom, zaustavili su zahuktalog neprijatelja, nanijevši mu velike gubitke.

Stravična slika Bojne Njive

Toga 6. januara, zapisao je Petar Vlahović: “Bojna Njiva izgledala je stravično. Kroz ugaženi i okrvavljeni snijeg svuda su ležali jezivi svjedoci surove borbe. Mrtvi vojnici mogli su se vidjeti na svakom koraku tog krvlju nalivenog terena. Oprema, puške, rančevi, fišeklije… bili su razasuti svuda unaokolo. Po koji ranjenik, krvav, promrznut davao je posljednje znake života!”
Komandant Kolašinske brigade, brigadir Miloš Medenica, u jedan sat i trideset minuta, poslije podne, izvještava: “Sada sam stigao na položaj. Junačkim jurišem i zaobilaženjem, poslije uporne borbe, neprijatelj je slomljen. Mrtvih neprijateljskih vojnika ima masa. O našim gubicima još nemam izvještaj, ali je priličan broj. Držanje boraca je za svaku pohvalu. Docnije ću poslati podrobniji izvještaj”.
U popodnevnim časovima, pod jakim naletima neprijatelja koji je uporno napadao – izvodeći juriš za jurišem, Donjomorački bataljon je bio prinuđen na povlačenje. Neprijatelj je uspio da potisne Donjomorački bataljon sa Bojne Njive, ali ne i ostale djelove Kolašinske brigade sa Uloševine i Razvršja, koje je predstavljalo najvažniju tačku na cijelom mojkovačkom frontu. Posebno je bio značajan za Austrougare jer osvojiti Razvršje znači siguran put kroz mojkovačka vrata.
Donjomorački bataljon, iscrpljen i prorijeđen u neravnopravnoj borbi nije bio u stanju da sam zadrži Uloševinu, na koju je neprijatelj iz časa u čas i dalje napadao. Uvidjevši to, brigadir Medenica uvodi u borbu Kolašinski bataljon Novelje Milijića i Lipovski Vasa Dožića.

Nadčovječanska borba kolašinskih vitezova

Napad na Razvršje predvodio je sam general Rajner. Znao je značaj ovog položaja za dalji ishod borbe i nastojao je da po cijenu velikih žrtava ovlada njime. Žestoki okršaji vodili su se sa promjenljivim uspjesima, u toku čitavog dana. Uprkos uporne odbrane, Rajner je uspio da zauzme Uloševinu. Noć je prekinula dejstva i jedne i druge strane. Kolašinska brigade je zadržala Razvršje, a austro-ugarski vojnici su zauzeli Bojnu Njivu i Uloševinu. Tako cjelodnevna borba na Badnji dan – 6. januara nije donijela ni jednom od protivnika potpun uspjeh. Obje strane su imale velike gubitke. U izvještaju komandanta Prve sandžačke divizije, brigadira Petra Martinovića stoji:
“Kolašinska brigada je imala 55 poginulih i 101 ranjenog borca, a samo Donjomorački bataljon 19 poginulih i 50 ranjenih”.
Novak Rakočević iz Trebaljeva kod Kolašina, opisuje nadčovječansku borbu i požrtvovanje kolašinskih vitezova:
“Naši junaci, vitezovi jurišaju na neprijatelje, natrag neće i da mogu. Pravac znaju, on je jedan – samo naprijed protiv zlog tuđina. Padaju mrtve i ranjene glave, jedni padaju drugi na mjesto njih pritrčavaju. Ginu i tako redom… Trebalo se boriti i ginuti. A sa svojih nepunih 16 godina želio sam živjeti. Ali, rat ne pita ko si, ni koliko ti je godina? I kao vjetar te nosi…”
Tadiša Čogorović, iz sela Vojkovića kod Kolašina, takođe je ostavio trag svojih sjećanja:
“Bojište je bilo prekriveno poginulima. Neprijatelj nije imao vremena da svoje sahrani, a mi smo samo manji broj sahranili. Nesahranjene vuci su rastrzali.”
Na desnom krilu Prve sandžačke divizije i na položajima vojske odbrane Tare 6. januara neprijatelj nije imao uspjeha. Pri kraju dana i u toku noći, na ovom dijelu fronta, bilo je pojedinačnih borbi, ali slabijeg intenziteta. Nešto jače borbe bile su na položajima Bjelopoljske brigade, koja je imala jedan broj poginulih, a među njima i brigadnog barjaktara Milivoja Boškovića.

Krvavi dan Božića

Kako su već prvog dana austro-ugarske snage zauzele Bojnu Njivu i Uloševinu, prijetila je opasnost da neprijatelj ugrozi i ključni položaj odbrane Sandžačke vojske. Da bi ih u tome spriječila morala je po svaku cijenu da ih povrati. Po procjeni Komande Sandžačke vojske i serdara Janka Vukotića, sljedeći je dan bio presudan. Istovremeno, uljuljkana početnim uspjesima, austro-ugarska vojska se spremala za nastavak ofanzive. Plan je bio jednostavan – sa prvim jutarnjim zracima narednog dana, jurišom osvojiti odbrambene položaje Sandžačke vojske i prisiliti je na predaju.
Predstojeća noć uoči pravoslavnog Božića, vjerovatno je bila najteža u vojnoj karijeri oba komandanta – divizijara i serdara Janka Vukotića i generala Vilhema fon Rajnera. Oba su dobro znali šta žele u naredi dan koji je, jasno je to obojici, presudan – dan odluke. Ali, daleko je teže bilo serdaru Janku, jer od njega i njegove vojske zavisi i sudbina Crne Gore i preostalog dijela srpske vojske, koji se povlačio od Podgorice ka Skadru. Nije izdržao da sjutrašnji dan dočeka u štabskoj kancelariji u Kolašinu, već kada je noć bila poodmakla i pošto je ritualno založio badnjak na sred kolašinske varoši, napustio je Kolašin.
Serdar Janko je sa pratnjom i kćerkom Vasilijom, koju je iz milošte zvao Gaguna, pošao kroz sniježnu i vjetrovitu noć ka Mojkovcu. U štab komandanta Prve sandžačke divizije, brigadira Petra Martinovića, u Štitarici stigao je pred noć i zatekao na okupu sve komandante brigada i članove divizijskog štaba. Pozdravio se sa svima, sjeo pored obilne vatre koju su založili, očekujući njegov dolazak. Započeo je razgovor o situaciji na frontu, o izglednoj borbi, daljim planovima.

Naređenje pre ponoć

U toku razgovora serdar Janko, pored ostalog, rekao je i ovo:
“Moji sokolovi, Badnji dan i Božić su stara slava naše junačke Vojske! Znaju to oni i zato će sjutra žešće nego danas, navaliti da nas unište, zajedno sa tim svetinjama. Zato, Petre, moraš ih odbaciti i povratiti naše izgubljene položaje na Bojnoj Njivi i Uloševini po svaku cijenu. Druge nam nema…”
Bilo je to i naređenje serdara Vukotića izdato pred ponoć uoči Božića – da se Bojna Njiva i Uloševina moraju zauzeti i protjerati neprijatelj sa tih položaja. Smatrao je iskusni vojskovođa da će protivnapadom najbolje odbraniti položaje na Mojkovcu i Tari, makar i po cijenu velikih gubitaka. to je bila hrabra odluka, a i dokaz velikog povjerenja koje je serdar imao u svoje komandante i vojnike.

Borba bez predaha

Komandant kolašinske brigade Miloš Medenica

~Uskočki bataljon je vodio žestoku borbu, bez predaha. Kako su komande padale da se ide naprijed, plotuni su se povećavali, bili su još žešći

Komandant Prve sandžačke divizije brigadir Petar Martinović je izdao zapovijest svojim jedinicama za napad, koja se, uglavnom, sastojala u sljedećem:

  • Uskočki bataljon poručnika Ljubomira Aleksića, iz Drobnjačko-uskočke brigade, komandijera Jovana Žižića, ima zadatak da od sela Rakite napadne uzvodno, desnom stranom Lepešnice u lijevi bok i pozadinu neprijatelja, koji se nalazi na Bojnoj Njivi i Uloševini i time olakša napad Kolašinskoj brigadi, koja će napadati sa fronta. Bataljon izvršava zadatak pod neposrednom komandom komandanta divizije, a po naređenju koje će biti dostavljeno po izlasku bataljona na borbeni položaj.
    Borbeni položaji
  • Kolašinska brigada brigadira Miloša Medenice ima zadatak da sa svojih položaja na Razvršju napadne neprijatelja koji se pred njom nalazi i protjera ga preko Lepešnice.
  • Treći regrutski bataljon kapetana Marka Samardžića i Prvi poručnika Petra Đuraškovića napašće Bojnu Njivu, zauzeti je i protjerati neprijatelja u pozadini Lepešnice.
  • Izviđački odred kapatana Krsta Popovića koji se nalazi na položaju od Slijepač-mosta do Brzave, odbiće eventualni napad neprijatelja na njegovom pravcu.
  • Poljski bataljon kapetana Sekule Boškovića brani prilaze na Tari do Donjih Polja, a dalje, nizvodno, ostali bataljoni Bjelopoljske brigade kapetana Grujice Grdinića i Durmitorske brigade majora Vula Kneževića.
  • Artiljerija, kojom komanduje major Milo Đukanović, sa svojih položaja na Podbišću, Prepranu, Bjelojevićima, Mučnici i Majstorovićima, potpomaže napad svih jedinica.
  • Drobnjački bataljon kapetana Nikole Ružića biće u divizijskoj rezervi kod sela Štitarice, na lijevoj obali Tare.
    Istovremeno, i komanda austrougarske vojske je pripremala svoje jedinice za nastavak ofanzive, koje su se nalazile u sljedećem rasporedu:
  • Brigada generala Rajnera na Bojnoj Njivi i Uloševini.
  • Brigada generala Švarca na sjevernim padinama Razvršja.
  • Brigada pukovnika Špindlera u Prošćenju.
    1. brdska brigada pukovnika Karpelusa prema Izviđačkom odredu kapetana Popovića.
      Serdar Janko Vukotić je noć između 6. i 7. januara proveo u Štabu 1. sandžačke divizije, u Štitarici. Dugo je razgledao planove pripremljene za sjutrašnji napad. Znao je da samo dobra taktika vodi uspjehu. Dobro je poznavao slabe tačke protivnika, i opredijelio se za protivnapad i borbu izbliza – na nož i bajonet, jer u takvim masovnim sudarima, znao je on, crnogorski vojnik je bio bez premca. U velikoj oskudici vojske i naoružanja odlučio se za taktiku koja mu omogućava stalnu inicijativu i slobodu akcije.
      Znao je da je crnogorski vojnik neuporedivo pogodniji za napad nego za odbranu. Na osnovu svega ovoga on je donio neobičnu ali hrabru odluku – da slabiji branilac preduzme napad na neuporedivo jačeg napadača.

Napad Uskočkog bataljona

U osvit zore, na Božić 7. januara 1916. godine, komandant Sandžačke vojske, serdar Janko Vukotić je na Prepranu, na svojoj osmatračnici. Sa njim su njegov stalni “ordonans” kćerka Vasilija-Gaguna, koja ga je pratila u svim ratovima koje je vodio, i komandant 1. sandžačke divizije, brigadir Petar Martinović, sa svojim štabskim oficirima.
Prema odluci, Uskočki bataljon koji se nalazio na desnom krilu u rejonu sela Rakite, napad otpočinje u šest sati ujutro iznenadnom i snažnom vatrom s boka i po mogućstvu s leđa, a u sedam sati Kolašinska brigada.
Prema planu, Uskočki bataljon je u šest sati izjutra pošao iz sela Rakite za Gilonoge u namjeri da se položaju za napad, pod zaštitom noći i guste šume, privuče neopažen od neprijatelja. U tome je i uspio. Po dolasku na polazni položaj, komandant bataljona, poručnik Ljubomir Aleksić, izdao je zapovijest za napad, koju mu je po svom ađutantu – poručniku Đurezi Božoviću, komandant divizije dostavio. Po izdatoj zapovijesti bataljon je otpočeo nastupanje kroz gustu šumu i u sedam sati se susreće sa neprijateljem, koji je, takođe, krenuo u napad, u namjeri da proširi svoj jučerašnji uspjeh. Pala je komanda: “Juriš, ko je Crnogorac!” Poletjeli su Uskoci i, u snijegom zavijanim mojkovačkim gorama, na ledom okovanim visovima, došlo je do sudara u susretu dvije vojske, do borbe prsa u prsa – na sablju i bajonet. Uskočki bataljon je vodio žestoku borbu, bez predaha. Kako su komande padale da se ide naprijed, plotuni su se povećavali, bili su još žešći. Vojnici, po snijegu i ledu, između stoljetnih stabala – kidišu na neprijatelja, kao da su dobili krila. Lakoća sa kojom su se ovi junaci hvatali za neprijateljski nož i na nož dočekivali neprijatelja bila je zadivljujuća. Uskoci ubijaju da ne bi bili ubijeni.

Odbrana položaja na Razvršju

Kapetan barjaktar Jovo Poleksić

Kolašinci su jedva prešli 100 do 200 metara kada su u gustoj šumi naišli na neprijatelja, koji je pošao u napad i podišao njihovim položajima, s ciljem da zauzme Razvršje. Sukobili su se sa 6. kraljevskim ugarskim pukom i započela je borba u susretu

Borba Uskočkog bataljona, nije ništa drugo nego jedan niz krvavih juriša i protivjuriša” – piše Ljubomir Aleksić, tadašnji komandant bataljona, u svojim sjećanjima – i nastavlja: “Svi smo u pokretu, i mi i neprijatelj, snijeg je dvometarski, napadao je noću i stalno pada. Mećava ga razvijava i pravi velike namete i smetove… Bojište, vri, ključa – neprijatelj napada, naši ne uzmiču.
Artiljerija bezobzirno tuče po nama: granate riju, eksplodiraju, dižu u vis hrabre Uskoke, komadaju ih u vazduhu. Nastaje opšta klanica – padaju mrtve glave, ranjenih je mnogo. Pruža se pomoć i previjaju rane onima kojima još ima spasa, a mrtve snijeg zatrpava”.
Uprkos tome što su elitne jedinice austrougarske vojske bile tri do četiri puta brojnije, Uskoci su, u toku čitavog dana, u borbi djelovali snažnije i organizovanije. Pri kraju dana komandant bataljona je bio prinuđen da u borbu uvede i posljednju bataljonsku rezervu, jer je bataljon imao mnogo žrtava.
Desno, na Razvršju bori se Kolašinski bataljon. Poručnik Aleksić naređuje desnokrilnoj četi da uhvati vezu sa Kolašincima i uskoro su se našli jedni pored drugih – Kolašinci i Uskoci. Komandant Kolašinskog bataljona Novelja Mijić hrabri svoje vojnike: “Drži te se, Kolašinci! Uskoci su pored vas, oni neće popustiti dok ijednog od njih traje”. Krenuli su zajedno na neprijatelja – Kolašinci i Uskoci, jurišali su i odbijali juriše, a “snijeg je crvenio i kopnio dok se iz njega pušila krv mrtvih i ranjenih junaka” – zapisao je hroničar.
Uskoci su odolijevali napadu neprijatelja u toku čitavog dana, vezujući za sebe čitavu brigadu generala Švarca. Noć je prekinula borbu. Ostatak bataljona se prikupio na Pržište. Gubici su bili veliki. Od 400 vojnika – 70 je ostalo na bojištu, a njih 68 je ranjeno. Svaki drugi oficir je bio ranjen – u borbama prsa u prsa. Ukupno je trećina bataljona izbačena iz stroja. Među poginulima je kapetan i barjaktar sa Vučjeg dola Joko Poleksić, barjaktar Rade Giljan i oficir Radojica Žižić, a ranjeni su barjaktar Jovan Kršikapa i komandiri 1. i 2. čete – oficiri Kosta Aleksić i Milisav Cerović.
Uskočki bataljon je, hrabrošću kojoj teško da ima premca, svojom borbom, na Božić 7. januara, olakšao Kolašinskoj brigadi udar na Bojnu Njivu. Time je u potpunosti izvršio svoj zadatak.

Kolašinci napadaju

Kolašinska brigada sa svojim bataljonima: Kolašinskim, Lipovskim, Gornjomoračkim i Rovačkim, počela je borbu sat kasnije od Uskočkog bataljona, koji je vezao za sebe znatne snage neprijatelja i olakšao učinak Kolašinskoj brigadi, koja je napadala na glavnom pravcu fronta – prema Bojnoj Njivi.
Kolašinci su jedva prešli 100 do 200 metara kada su u gustoj šumi naišli na neprijatelja, koji je pošao u napad i podišao njihovim položajima, s ciljem da zauzme Razvršje. Sukobili su se sa 6. kraljevskim ugarskim pukom i, u 7 sati ujutro, započela je borba u susretu – ne tako čest oblik ratovanja. U prvom naletu su probili neprijateljev borbeni poredak i odbacili ga prema Uloševini i Lepencu. Ovim svojim uspjehom Kolašinska brigada je stvorila povoljne uslove za opšti protivnapad cijele divizije, na čitavoj dužini fronta.
Pet bataljona i dvije čete izviđača Kolašinske brigade i Prvi i Treći regrutski bataljon iz Drobnjačko-uskočke brigade krenuli su siloviti protivnapad. U borbu se kasnije uključila i glavnina Drobnjačkog bataljona. Juriši i protivjuriši ređali su se čitavog dana, bez prestanka.
Glavni udar je prema Bojnoj Njivi i Razvršju gdje je napadao Rovački bataljon pod komandom Milenka Vlahovića. Rovčani su u snažnom protivjurišu uspjeli da zavladaju golom kosom koja se sa Razvršja spušta ka Bojnoj Njivi. Bataljon je pretrpio znatne gubitke – poginuo je komandir mitraljeske čete, kapetan Mrkoje Bećković i oficir Sava Rogić, a ranjen je komandir 3. čete kapetan Aleksa Bojić.
Kritični moment na bojištu je nastupio oko tri sata poslije podne, kada je 205. austrougarska brigada uvela u borbu svoje posljednje rezerve, i time brojčanu prevlast još više pojačala. Rovčani su ih dočekali snažnom vatrom, ali su pod naletom brojnijeg i jačeg neprijatelja bili primorani da se povuku nešto unazad – u gustu šumu na desnoj obali Rudnice. Ostali bataljoni Kolašinske brigade su zadržali svoje položaje. Neprijatelj, uprkos jakim napadima i protivnapadima, nije uspio da izbije na glavni položaj – Razvršje.
Za uspješnost u borbi Kolašinske brigade veliki značaj su imale njene izviđačke čete. Popunjene mladim ljudima, specijalizovanim za ovu službu, predvođene sposobnim i hrabrim oficirima, one su bile i oči i uši brigade. One su stalno izviđale neprijatelja, njegove položaje, prve sa njim dolazile u dodir, prve stupale u brobu, a posljednje je napuštale.

Izginuo cvijet crnogorske mladosti

U jurišima, regrutski bataljoni su prepolovljeni, mnogo je mrtvih i ranjenih. Ti mladi ljudi pokazali su čudo od hrabrosti, koja ih je na kraju i dovela do tolike pogibije, da su se sveli gotovo na jednu trećinu. Izginuo je cvijet crnogorske mladosti

Skriveni mrakom, u gluvo doba noći prolazili su kroz neprijateljske položaje i, trudeći se da ostanu neprimijećeni, prebrojavali su neprijatelja i otkrivali njegove položaje. Od podataka koje su donosili izviđači zavisile su odluke komandanata i uspjeh u izvršavanju borbenih zadataka. Znali su da njihovi drugovi – saborci ne mogu ići u borbu, u juriš dok se oni ne vrate. Činili su sve da što više saznaju o neprijatelju i tako su na najbolji način doprinosili uspješnoj borbi i pomagali svojim saborcima, jer od izvještaja koje su oni prikupljali zavisili su njihovi životi. Kad je to trebalo, hvatali su se za pušku i bajonet hrabro se boreći protiv neprijatelja. Njihovo herojstvo i požrtvovanje bilo je primjer ostalima.
Prema podacima Marka Cemovića, Kolašinska brigada je prethodnog i ovog dana – na Badnji dan i Božić – imala preko 400 mrtvih i ranjenih. Od toga je bilo 30 oficira i šest barjaktara. Među poginulima između ostalih su oficiri: Markoje Bećković i Sava Dragić i barjaktari Pero Dožić, Pavle Simonović, Nikola Lakićević, Mladen Perović, Radoš Vujisić, Maksim Vujisić. Među ranjenima su komandant Gornjomoračkog bataljona, komandijer Đuro Peković, kapetan Aleksa Bojić i poručnici Jovan Simović i Radule Bulatović.

Juriš regrutskih bataljona

Na desnom krilu od Rovačkog bataljona bila su dva regrutska bataljona – Prvi i Treći, najmlađih godišta pozvanih pod ratnu zastavu.
Crnogorska vojska imala je karakter opštenarodne vojske, zasnovane na plemenskoj ili bratstveničkoj organizaciji. Za Crnogorce je svaki rat kroz istoriju bio opštenarodni i svi su – od najmlađih do najstarijih – učestvovali u odbrani zemlje. Ovi regrutski bataljoni bili su tek početak nove crnogorske vojne organizacije. S obzirom na to da su svi bili mladi, snažni i uvježbani za ratovanje, predvođeni obučenim i školovanim oficirima, njima su u Mojkovačkom boju davani specijalni zadaci. Tako su dobili zadatak da povrate položaje na Bojnoj njivi, koje su Austrougari prethodnog dana bili zauzeli.
Dva regrutska bataljona, Treći i Prvi, naišli su na Bojnoj njivi na ojačana neprijateljska utvrđenja i na rovove ispred kojih su bila tri reda bodljikavih žica. Regruti su silovito krenuli, žestoko napadaju, ali se neprijatelj još žešće brani. Prvi juriš nije uspio. Regruti su se morali povući. Borba je začas prestala, utihnula, a onda opet počinje, žešće nego prije, i započinje drugi juriš. Regruti idu naprijed i ne uzmiču pred opasnošću kojoj su izloženi. Neprijateljski mitraljezi sipaju ubitačnu vatru, a artiljerija bjesomučno tuče. Granate eksplodiraju, dižu borce u vazduh, komadaju njihova tijela. Dalje se ne može. Ni drugi napad regrutskih bataljona nije uspio. Bojna njiva je ostala u rukama Austrougara.

Spartanci po rođenju

Božo Baucal, koji je tog 7. januara – na Božić, jurišao sa Trećim regrutskim bataljonom na Bojnu njivu, opisujući te prve juriše, zapisa: “Borci iako premrzli, skoro bosi i goli, gladni i umorni, u stoljetnoj šumi, po snijegu i ledu, sa starim i isluženim “moskovkama”, sa ono malo municije, bez taina i sa malo bajoneta silno su krenuli u juriš… Naši junaci, Spartanci po rođenju, čekaju komandu, poslije koje, odjednom, iz svijeh grla, jače od gromova, odjekuje: “Naprijed! Ura!”. Naši komandanti sa iskusnim sabljama, podvikuju – “Za mnom junaci!”… Neprijatelj grmi, sipa čelik i olovo, jer ga ima i previše. Naši gađaju precizno – svaki metak mora oboriti neprijatelja. Štede municiju na najbolji način, jer ostati bez nje je kobno, a kad nestane, onda rade bajoneti, uskače se u rovove – nastaje rvanje i opšta klanica”.
U jurišima, regrutski bataljoni su prepolovljeni, mnogo je mrtvih i ranjenih. Ti mladi ljudi pokazali su čudo od hrabrosti, koja ih je na kraju i dovela do tolike pogibije, da su se sveli gotovo na jednu trećinu. Izginuo je cvijet crnogorske mladosti.
Prema podacima iz Vojno-istorijskog instituta u Beogradu, samo u borbama 6. i 7. januara brojno stanje ovih bataljona svedeno je na po 150 vojnika od 716 koliko je, po regrutskim popisima, imao svaki bataljon u početku rata. A, Božo Baucal navodi da je “Treći regrutski bataljon, nekada elitna jedinica, ostao sa 110 boraca, ili manje… Moja četa svedena je na 47 boraca od nekadašnjih 186…”

Drobnjaci zauzeli Bojnu Njivu

Komandant Sandžačke vojske, serdar Janko Vukotić, sve vrijeme se nalazio na svom komandnom mjestu – na Prepranu. Sa komandantom Prve sandžačke divizije, brigadirom Petrom Martinovićem, i štabskim oficirima pratio je tok borbi na cijelom mojkovačkom frontu – primao izvještaje i davao naređenja. Nešto dalje od njih je komandant Drobnjačko-uskočke brigade, komandijer Jovan Žugić sa načelnikom štaba, poručnikom Jevtom Ružićem.
Kada je uvidio da Prvi i Treći regrutski bataljoni posustaju i da nijesu u stanju da zauzmu Bojnu Njivu, serdar Janko je naredio komandantu Drobnjačko-uskočke brigade da Drobnjački bataljon – jedinu divizijsku rezervu – uputi na Bojnu Njivu sa zadatkom da je zauzmu po svaku cijenu, i “u najkraćem mogućem roku da mi se javi sa Bojne Njive” – završio je svoje naređenje, serdar Janko Vukotić.
Drobnjački bataljon koji je u svom sastavu imao sedam četa je preformiran. Od Previške, Komarske i Ivičke čete formiran je jedan bataljon, pod komandom poručnika Jevta Ružića, dotadašnjeg načelnika štaba Drobnjačko-uskočke brigade. Glavnina bataljona: Vojnička, Bioska, Timarska i Tušinjska četa, pod komandom kapetana Nikole Ružića ostala je i dalje u divizijskoj rezervi, i premještena je iza Preprana.
Novoformirani oslabljeni Drobnjački bataljon, jačine od oko 250 vojnika, na čelu sa svojim komandantom poručnikom Jevtom Ružićem, uputio se ka Bojnoj Njivi, neposredno po dobijanju naređenja. Prešao je Drinu preko drvenog mosta kod Podbišća i produžio kroz gustu šumu desnom obalom Drine. Na položaj Trećeg regrutskog bataljona, 200 do 250 metara ispod neprijateljskih položaja na Bojnoj Njivi, stigao je oko devet sati i trideset minuta, prije podne. Smijenio je bataljon Marka Samardžića koji se, prepolovljen u dva neuspjela juriša na Bojnu Njivu povukao na Mjedeno gumno.
Poslije izlaska na položaj i pripreme za napad, bataljon je, oko jedanaest i trideset krenuo u juriš. U prvi borbeni red je Komarska i Ivička četa, a Previška je u aktivnoj rezervi i kretala se pozadi lijevog krila prvog borbenog reda. Snažnom vatrom, a više srcem i hrabrošću, Drobnjaci su zauzeli prvo liniju rovova, ali ne i drugu. Snažnim protivnapadom neprijatelja su zaustavljeni i primorani da se vrate na polazni položaj. Prvi pokušaj zauzimanja položaja na Bojnoj Njivi nije uspio.
Nakon neuspjelog pokušaja poslije kratkog predaha, poručnik Ružić je prikupljenim vojnicima ponovio odluku komandanta: “da bataljon mora, po svaku cijenu zauzeti Bojnu Njivu”, a potom je, sjeća se Jevto Ružić, rekao i ovo: “Drobnjaci, sokolovi sivi, pri polasku obećasmo komandantu divizije da ćemo osvojiti Bojnu Njivu. Pogledajte desno, Rovački bataljon kako krvari – hoćemo li ga izdati? Prošli juriš nije uspio što ga složno ne poduzesmo a sada ćemo moji junaci, svi zajedno i moramo uspjeti”.
Poslije kratke pripreme, u prvu borbenu liniju se svrstavaju sve tri čete: Komarske, Ivička i Previška, sada kao produženo lijevo krilo. Uslijedila je brza paljba i sve tri čete su krenule u juriš. Iznenađeni Austrougari nijesu se mogli suprotstaviti silovitom napadu Drobnjaka koji su, poput zvijeri, ulijetali u rovove i na bajonet ih zauzimali – boreći se prsa u prsa sa neprijateljem. Zauzeta je prva, a potom i druga linija rovova, ispred kojih su bila po tri reda bodljikave žice.
Komandant bataljona Nikola Ružić koji je bio sa dijelom bataljona koji je ostao u rezervi, čim je vidio kako jurišaju njegovi Drobnjaci, ostavio je komandu nad jedinicama u rezervi prvom oficiru, a on se priključio Previškoj četi, kojom je komandovao njegov brat Arsenije. U drugom jurišu na Bojnu Njivu oba su ranjena.
Pod naletom Drobnjaka neprijatelj je napustio Bojnu Njivu i u panici odstupio, sa velikim gubicima. Bojna Njiva je osvojena – Drobnjački bataljon je ispunio svoj zadatak.
Za ovu pobjedu Drobnjaka interesantna je činjenica da je, po mišljenju samih boraca koji su osvajali Bojnu Njivu, kao i nekih vojnih analitičara, uspjehu Drobnjaka na Bojnoj Njivi, pored lične hrabrosti i neustrašivosti, doprinijelo i to što su bili naoružani puškama “moskovkama” koje su za 30 santimetara bile duže od austrougarskih “mauzerki”, što je bila znatna prednost u borbi prsa u prsa.
Nakon zauzimanja Bojne Njive od strane Drobnjačkog bataljona i Gole kose, koja se sa Razvršja spušta ka Bojnoj Njivi, koju je zauzeo Rovački bataljon, na tom dijelu ratišta nastupilo je zatišje, sve do tri sata poslije podne.

Kolone žena na bojištu

Austrougarske trupe u crnogorskim planinama 1916. g.

Da nije bilo crnogorskog Božića na Mojkovcu, ne bi bilo ni srpskog Vaskrsa na Kajmakčalanu

Za vrijeme zatišja i predaha borbi, zapisano je u Operacijskom dnevniku Prve sandžačke divizije: “Dolaze majke i sestre ili žene sa torbama na pogrbljenim i umornim leđima, sa ponudama. Mnoge od njih ne stigoše da ih uruče onima kojim su namijenjene: sinovima, braći, muževima… Sa suzama i bolnim jaukom daju ih drugima, drugoj nečijoj djeci, govoreći: Uzmi sine trebaće ti! A onda oni kapu skidaju i, zajedno sa njima, posljednji pomen čine poginulima. Poslije kratkih opela, žene, majke i sestre mrtvih junaka odlaze sa bojišta, sa Srećno putnici. Borci polaze dalje, opet u juriš, sad i za njih, i za nas. Na ovoj ciči i zimi od mraza puca drvo i kamen čudnim nekim zvukom, ka da ispaljuje počasni plotun, mrtvim ratnicima, herojima Bojne njive…”
Uloga crnogorske žene je nezaobilazna kada se govori o ratovanju Crnogoraca. Naviknuta od rođenja da trpi, rađa djecu i pazi kuću, zamjenjujući u radu muškarce koji su često ratovali – crnogorska žena, domaćica, marljivo je spremala vunenu i suknenu odjeću i obuću, a uz to i nešto hrane uzete od dječjih usta, i sa tim bremenom hitala na udaljena ratišta da bi to odnijela svom domaćinu, ocu, bratu, sinu, djeveru… U koloni sa svojim sapatnicama, u crnini, sa punim torbama na leđima, stizale su na bojišta, po bespućima, kozjim stazama, poslije pet ili šest dana puta. Te neprekidne zmijolike crne kolone miljele su neprekidno, u jednom i drugom pravcu – na ratište su nosile hranu i preobuku, a sa ratišta ranjene, na nosilima. Vojska je ostajala i opstajala na položaju blagodareći crnogorskoj ženi, pa naredba vojnicima: “da ne traže hranu – jer je nema” još više daje značaj ženi Crnogorki i njenom “tainu”.
Dolazak žena na ratište, pored toga što je značio snabdijevanje “tainom i preobukom” imao je i jako psihološko dejstvo na iznurene ratnike koji su mjesecima, pa i godinama živjeli zlopatničkim životom, po planinskim vrletima u stalnoj borbi, daleko od domaćeg ognjišta, iako je ono bilo ubogo i sirotinjsko. Crnogorska žena je živjela, od vajkada, sa uvjerenjem da se njen doprinos “vojevanju” ne sastoji samo u tome što preuzima muške poslove, već i u tome da se uvijek nađe pri ruci svom domaćinu, ocu, bratu… koji boj biju sa neprijateljem. Na kraju, postavlja se pitanje: otkuda takva riješenost i energija tim izmučenim ženama da savladaju tako velike razdaljine do fronta i nazad, po bespućima, hladnim kišovitim danima, a često i pod kišom neprijateljskih kuršuma?! Odgovor na ovo pitanje ponudio je sam život, neuporedivo bolje nego što bi to mogla da učini bilo kakva racionalna logika.
Kratko zatišje na bojištu, koje je nastupilo poslije osvajanja položaja u Bojnoj njivi, prekinuo je napad austrougarske vojske, oko tri sata poslije podne. General Rajner se nije mogao pomiriti sa gubitkom tako važnog položaja, kao što je bila Bojna njiva. Stoga, poslije snažne artiljerijske pripreme, on sa svojom 205. brigadom, napao je položaje Drobnjačkog i Rovačkog bataljona. Prvi napad je odbijen, a snažna odbrana Drobnjaka i Rovčana pokolebala je austrougarske vojnike, koje samo što nije uhvatila panika i rasulo. Kada je to uvidio, energični general Rajner, dosljedan svojim vojničkim principima, stao je na čelo posljednje rezerve i, sa isukanom sabljom, pred svojim vojnicima, krenuo u novi napad. Ali, general Rajner nije imao dovoljno snaga u rezervi, a ni borbene moći, da potjera Drobnjake i Rovčane sa svojih položaja i da povrati Bojnu njivu. Uistinu, Rajner nije uspio da osvoji Bojnu njivu, ali je ipak donekle uspio da zaustavi zahuktalu Prvu sandžačku diviziju i preduprijedi potpuni slom svojih jedinica.
O podvigu generala Rajnera, u izvještaju Generalštabu austrougarske vojske, stoji: “Lično general Rajner, na čelo svojih zadnjih rezervi, pošao je u protivnapad kojim je spasao situaciju svojih trupa i tim protivnapadom pokolebao neprijatelja, koji je pod zaštitom magle i već nastupjelog mraka prekinuo borbu…” Za ovaj svoj uspjeh general Vilhelm Fon Rajner je odlikovan viteškim krstom Marije Terezije – vojničkog reda.
Borbe su vođene sve do noći i, padom, mraka, su prekinute. Svi položaji su zadržani, ali je i neprijatelj zadržao svoje. Bilo je jasno da je crnogorska Sandžačka vojska dobila boj na Mojkovcu. Postignut je cilj – zadržan je neprijatelj u kritičnom trenutku. Tako se i drugi dan boja – Božić, završio uspješno – neprijatelj nije mogao da prođe “mojkovačka vrata”.
Noć koja je nastupila donijela je nova rješenja. U devet sati uveče, komandanti su dobili naređenja, da se povuku – Uskočki bataljon na Mučnicu, Kolašinska brigada na Pržište i Bukovu Glavu, Prvi i Treći regrutski u Belojeviće, a Drobnjački bataljon na lijevu obalu Tare.
Novoformirani Drobnjački bataljon, sa svoje tri čete: Previškom, Komarskom i Ivičkom, imao je 14 poginulih i dva ranjena – poginula su dva podoficira i 12 vojnika, a ranjena tri oficira, tri podoficira i 18 vojnika. Među ranjenima je i komandant Drobnjačkog bataljona Nikola Ružić i oficiri Arsenije Ružić i Marko Janković. Poginuli su sahranjeni na Bojnoj njivi a ranjeni su, u šatorskim krilima ili vojničkim kabanicama, prebacivani u pozadinu, a potom u bolnicu u Kolašinu, koja je imala posebnu ulogu za vrijeme Mojkovačkog boja, jer su se borbe vodile na terenu koje ova bolnica pokriva.

Mojkovački junaci nadahnuće za moralno

Dr Stais, po narodnosti Grk, koji se potpisivao kao ljekar Sandžačke vojske, izvještava 8. januara: “Danas je u bolnicu u Kolašinu primljen 121 ranjenik… Svega u bolnici: Hirurško odjeljenje – 198 ranjenika, interno odjeljenje – 18 bolesnika. Ukupno u bolnici 216 ranjenika i bolesnika”. Sledećeg dana, 9. januara, dr Stais izvještava da je “primio 52 ranjenika, te je ukupno stanje ranjenih i bolesnih – 270”.
Za svoje držanje i hrabrost ispoljenu u borbi Drobnjački i Uskočki bataljon su od komandanta, serdara Janka, dobili pohvalu: “Blagodarim vam, moji Drobnjaci i Uskoci, na junaštvu koje ste i ovom prilikom kao i uvijek pokazali. Blagodarim vam na žrtvama koje ste položili za otadžbinu. Hvala vam na mukama, koje ste goli, bosi i gladni sa lakoćom podnosili… Izginulim slava a vama živim hvala, junaci moji!”.

Za ponos i poštovanje

Poslije 7. januara bilo je jasno da austrougarska vojska ne može da prodre kroz “mojkovačka vrata”. To je i sam neprijatelj u svojim izvještajima priznao – da njegov predviđeni cilj nije ostvaren. General Rajner, čije su jedinice bile u centralnom, najvažnijem dijelu udara austrougarske vojske na Mojkovcu, izvještava: “Uprkos tome što su se naši vojnici hrabro borili, a komandanti jurišali na čelo svojih jedinica, kako bi slomili otpor crnogorske vojske, uspjeh nije postignut”. Poslije neuspjeha svojih jedinica i generali Kalzer i Pongrac su shvatili da se sukobljavaju sa neobično žilavim protivnikom koji nema namjeru da odstupi i dozvoli prolaz austrougarskim trupama preko Mojkovca. A, general Hecendorf, prema sopstvenom priznanju nije očekivao da će sandžačka vojska na Mojkovcu pružiti takav otpor i onemogućiti njegova dejstva za odsijecanje makar jednog dijela srpske vojske, u povlačenju prema Albaniji. Mnogo kasnije on je rekao: “Borili smo se protiv junaka iz bajke…”.
Prema austrougarskim izvorima, sa vojnog aspekta, ishod mojkovačkog boja bio je neriješen – nijedna ni druga strana nije pobijedila, zadržale su svoje položaje, na kojima su bile uoči samog boja. Ali, s obzirom na silu koju su primili na sebe, a da nijesu poklekli, branioci mojkovca su, nesumljivo, izvojevali pobjedu i, s punim pravom i pokrićem – Mojkovački boj mogu upisati među najblistavije pobjede u svojoj vjekovnoj borbi za slobodu. Sandžačka vojska je zaustavila neprijatelja na Mojkovcu i Tari, nije mu dozvolila da pređe “mojkovačka vrata” i time obezbijedila ostupnicu i posljednjim djelovima srpske vojske kroz Crnu Goru, i u potpunosti ispunila svoj zadatak. Pokazala je još jednom kako je nepokoriva vojska koja je odlučna da se bori za svoju zemlju, za svoju slobodu, bez obzira na to kolika je sila nasrnula na nju.
Januarski badnjaci 1916. godine bili su krvavi – branila se zemlja, ognjište porodica, po onom Njegoševom zavjetu: “Muž je branič bratstva i plemena, muž je branič žene i djeteta”. Crnogorci su tog Božića, po ko zna koji put, morali polagati teški ispit na braniku zemlje i, ponovo dokazali da ovaj narod, spartanske naravi, najviše cijeni slobodu.
Mojkovački junaci, junaci Crne Gore, zemlje u kojoj su, prema pisanju Jakova Ignjatovića, “nekada stanovali jelinski i rimski bogovi, na čijim je stijenama Bog Mars svoj mač oštrio”, dopisali su, na Mojkovcu, “Primjere čojstva i junaštva” Marka Miljanova i postali nadahnuće za sve moralno, junačko i ljudsko – onima koji iza njih dolaze.

Završne borbe i kapitulacija

Borbe na mojkovačkom ratištu vođene su još nekoliko dana. Ali to nijesu bili onako žestoki okršaji kakvi su bili 6. i 7. januara, pa je neprijatelj lako i bez većih napora odbijen, uz mali broj gubitaka.
Zvanični podaci govore da je crnogorska sandžačka vojska davala otpor sve do 18. januara, kada je dobila naredbu za povlačenje prema Podgorici i Skadru. Ali tri dana poslije toga, 21. januara, vlada je serdaru Janku Vukotiću uputila sljedeću naredbu:
Naredba cjelokupnoj crnogorskoj vojsci br. 128 načelniku štaba Vrhovne komande, gospodinu divizijaru Janku Vukotiću, Podgorica.
Pošto je Nj. V. kralj odsutan iz zemlje, to je kraljevska vlada a na osnovu člana 16 zemaljskog Ustava, preuzela vlast i riješila da se vojska raziđe sa položaja i ostavi oružje u oružnim magacinima – te prema tome ona više i ne postoji, nego samo narod.
Na osnovu ovog Vi se razrešavate dužnosti načelnika štaba Vrhovne komande i stavljate se na raspoloženje…
Naređuje se svim komandantima da gornje saopšte svim područnim jedinicama, pred strojem…”.

Crnogorci ne prihvataju pokornost

Prema svjedočenju Jevta Ružića: Naredba je saopštena 22. januara, prvo komandantima i oficirima, a onda je, pred strojem, pročitana cijeloj vojsci. “Sve drugo smo mogli očekivati, samo o polaganju oružja niko nije mogao ni misliti!” Bili su to jedini komentari i vojnika, i oficira i komandanata, kada su čuli naredbu”.
Ubrzo je uslijedila i zvanična Odredba o polaganju oružja, koju su, sa crnogorske strane, potpisali brigadir Jovo Bećir i komandir Petar Lompar, a sa austrougarske strane, general Veber.
Odlukom vlade da vojska više ne postoji i Odredbom da položi oružje, po prvi put je u istoriji, ova slavna vojska, bez svoje krivice, morala da kapitulira i odloži oružje i to poslije rata u kome je, po riječima Janka Vukotića, “pokazala junačko, slavno iako zaludu, vojničko držanje”.
Svakom crnogorskom vojniku, naročito je teško palo odlaganje oružja. Bilo je to ponižavajuće za njih i za crnogorsko oružje za koje je još Garibaldi rekao: “Legendarno junaštvo crnogorske vojske i njihovo nepobjedivo oružje čini čast čovječanstvu”. Bilo je i odbijanja predaje oružja, a neki su tražili od svojih komandanata da to oni prvo učine. Tako je vojska u Nikšiću bila svjedok kako je vojvoda Đuro Petrović prvi pokajnički poljubio sablju i odložio je, a tek onda su to i ostali učinili. Crnogorsko slobodarsko oružje koje je bilo istorijsko “čudo”, tako efikasno i nesalomivo da mu nije bilo ravnog – pokleklo je prvi put u svojoj istoriji.
U biti Crnogoraca ne leži poslušnost, a pokornost, po pravilu, nikada ne prihvata. Ako je tako, a jeste – istorija je pokazala, onda se sa pravom može postaviti pitanje: zašto je serdar Janko od toga odstupio i nije ostao dosljedan svojoj prvoj zamisli iznijetoj u naredbi, od 18. januara, nego se pokorio naredbi Vlade o kapitulaciji, od 21. januara. Odgovora ima više, a koji je pravi teško je reći i, njima se ovdje nećemo baviti. Jasno je jedino to: da vojnik ima pravo da se, i pored zakletvom date obaveze, ne pokorava naređenju o kapitulaciji vojske, tim prije što ta vojska nije izgubila bitku i nije pobijeđena. Naprotiv, serdar Janko je na Mojkovcu dobio bitku koja ga je izdigla na pijedestal jednog od najdičnijih crnogorskih vojskovođa i donijela mu veliki broj priznanja i odlikovanja ne samo saveznika nego i protivnika.
Vrhovni komandant srpske vojske, regent Aleksandar Karađorđević predajući mu odlikovanja, na Cetinju 16. decembra, gdje je svratio na putu za Albaniju, je rekao: “Vojvodo, Vi ste se više nego odužili Srpstvu i zato mi je milo što mi se dala prilika da Vama lično predam, zasad, ovo moje malo priznanje”. Na grudima serdara Janka Vukotića, toga časa, zasijala je Karađorđeva zvijezda sa Mačevima, Bijeli orao sa mačevima i zlatna medalja Obilića. Sandžačka vojska je bila veoma ponosna na ova Serdarova odlikovanja. Znajući za to, on im je uzvratio: “Da mi Sandžačka vojska ima jedne grudi, ja bi ih okitio zlatnom medaljom Obilića sa lovorovim vijencima”.
Serdara Janka Vukotića su, za njegove zasluge u ratu, odlikovale i najveće sile tog vremena: Francuska, Engleska, Rusija, Italija, Grčka…
Odlikovala ga je i Austrougarska monarhija sa dva svoja prestižna odlikovanja – Ordenom Franje Josifa prvog stepena i Gvozdenim krstom, prvog stepena. Ali primanje odlikovanja od neprijatelja Serdar Janko je smatrao najponiznijim aktom, pa ih je vratio.
Neki istoričari, a i političari govorili su o Janku Vukotiću, ili kao sukrivcu za slom crnogorske vojske, ili su mu zamjerali što nije založio svoj veliki autoritet, da poslije odlaska kralja Nikole, pozove i povede bar dio crnogorske vojske za srpskom i spasi je od propadanja.
Međutim, kad su u pitanju krivci za kapitulaciju crnogorske vojske ima i drugih mišljenja, od kojih, za ovu priliku, navodimo samo neka.
Dr Savo Skoko i dr Petar Opačić u svojoj knjizi o Stepi Stepanoviću, zaključuju: “Crnogorska Sandžačka vojska je hrabro branila svoju zemlju i pružila velike usluge, posebno srpskoj vojsci, ali je krivicom kralja Nikole i njegove vlade svoje nepobjedive zastave morala da preda neprijatelju”.
Ljubomir Poleksić, posljednji komandant Uskočkog bataljona i pisac studije o boju na Mojkovcu, za kapitulaciju i slom crnogorske vojske, optužuje:

  • Petra Pešića, što kao načelnik štaba Vrhovne komande crnogorske vojske nije na vrijeme izdao naredbu za povlačenje od Tare ka Skadru, čime bi Sandžačka vojska izbjegla zarobljavanje.
  • Lazara Pešića, što kao načelnik štaba Vrhovne komande crnogorske vojske nije na vrijeme izdao naredbu za povlačenje od Tare ka Skadru, čime bi Sandžačka vojska izbjegla zarobljavanje.
  • Lazara Mijuškovića, predsjednika vlade, koji umjesto, što je kralja Nikolu savjetovao da traži mir, na vrijeme nije predložio odstupanje za srpskom vojskom, vjerovatno bi to kralj prihvatio kao što je prihvatio i predlog o miru.
  • Kralja Nikolu, što nije kao nekada na Vučjem dolu pozvao – “Sletite se oko mene moji vitezovi! Zamnom! … “Crnogorci bi ga poslušali i za njim prešli Alpe, a ne Albaniju”.

Vječiti uzori branitelja slobode

Mojkovac i mojkovački junaci su zaslužili da ih pominjemo uvijek sa ponosom i poštovanjem

Velimir Terzić, general i vojni istoričar, svoju iscrpnu analizu o uzrocima kapitulacije crnogorske vojske, završava konstatacijom: “Odgovornost za slom crnogorske vojske snosi crnogorski kralj, crnogorska vlada i crnogorska Vrhovna komanda, a posredno srpska vlada, srpska Vrhovna komanda i ostali saveznici”.
Mnogi istoričari, a i vojni stručnjaci, naročito u novije vrijeme iznose tezu da je Mojkovački boj bio nepotrebno gubljenje života, jer je, već tada, i svaki vojnik a ne komandant bio svjestan da, bez obzira na ishod borbe, Crna Gora ne može biti spasena, a srpska vojska je sa svojim posljednjim jedinicama bila kod Skadra. Ali, koliko je ispravno sada, sa velike vremenske distance, suditi o pogrešnosti taktike Sandžačke vojske i njenog angažovanja u boju na Mojkovcu – veliko je pitanje.
Te kritičare, koji tako rasuđuju, podsjećamo da su pri donošenju svoga suda morali imati u vidu, između ostalog, i da je nemoguće realno posmatrati i objašnjavati ljudska ponašanja izdvojena iz vremena i uslova u kojima su činjena. Potom da se moralno-psihološki profil današnjeg Crnogorca razlikuje od “mojkovačkog”, čiji stav i karakter izražava misao: da je svakom Crnogorcu jedan dan života u slobodi više vrijedan od godina ropstva.
Mojkovac je bio opredjeljenje mojkovačkih junaka, jer časnijeg nijesu imali, i da svaki drugi izbor ne bi ličio na njih i ne bi bio njihov. Vrijeme koje provjerava cijenu moralne vrijednosti mora da postavi pitanje valjanosti izrečene istine, jer “svi moralni zakoni i sva pravila svode se na jedno te isto – istinu”.
Odgovorna istorijska nauka dužna je da da objektivno posmatra sve činjenice i na osnovu njih utvrdi istinu. A nesumnjivo je istina da su mojkovački ratnici, moralni likovi i vječiti uzori kako se brani sloboda i kao takvi su ušli – u legendu, u mit. Međutim, ni ova istina nije bila dovoljna pojedinim istoričarima da krivotvore istorijske činjenice, a sve – zarad dnevne politike. A istorija ima smisla samo ako prošlost tumači na jedan objektivan način, ako je lišena ideologije i politike, ako objašnjava događaje i donosi sudove o njima na osnovu istinitih fakata, ako prikaže prošlost kao projekciju budućnosti, jer “budućnost je ostatak prošlosti i biće je dokle prošlost traje”.
Slavna mojkovačka epopeja, crnogorska Sandžačka vojska i njen legendarni komandant, serdar Janko Vukotić, duboko su se urezali u svijest i istorijsko pamćenje Crnogoraca. Prenose se sa koljena na koljeno, pamte i ne zaboravljaju. Ostaju mit i legenda o prošlosti za budućnost.
Mojkovački boj je veliki ponos Crnogoraca, jer “David pobijedi Golijata”, a mojkovački junaci koji svojom krvlju nahraniše otadžbinu, a to je hrana kojoj ravne nema do majčina mlijeka, postadoše vječiti uzori kako se cijeni i brani sloboda. Oni kao da su unaprijed znali strašnu istinu života: ako iznevjeri najbolji, ili pogine – to je kraj. Svi mogu da iznevjere, ali najbolji – ne! On može samo junački da pogine. Ko je živio kao čovjek i junak dosta je živio, ma koliko dug život imao. Onima drugima, ni život, ni godine se ne broje. Znali su to i te kako branioci Mojkovca. Ti nenadmašni junaci su se “borili ne za spas Crne Gore – jer joj spasa nije bilo, već za čast i dostojanstvo crnogorskog oružja”, kako to napisa Novica Rakočević: Ulog je bio ogroman – nebrojeni životi mojkovačkih junaka. Njihovo časno žrtvovanje i umiranje, ostavljeno je za nasljeđe i pamćenje, za nauk. Tom vrstom istorijskog nauka, u kome ima i istorijskog i mitskog i, zapravo, se ne zna gdje prestaje istorijsko, a počinje mitsko – zrači mojkovački boj. Ima u njemu, kao što je nobelovac Ivo Andrić rekao za misao Rada Tomova, “svjetlosti i putokaza za svakoga, svjetlosti koja ne gasne i putokaza koji ne varaju”.
Mojkovac i mojkovački junaci su zaslužili da ih pominjemo uvijek sa ponosom i poštovanjem.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


one × two =