Nešto o Bratonožićima – Marko Miljanov


Ja sam, po narodnjija dokaza o Kučima nešto bjeležio, i o drugima po nešto, a o Bratonožićima sad je na red da što pomenem što se u narod o njima čuje i govori, da su od Grgura, sina Đura Despotovića, kojega je car turski oslijepio. Ali jasnoga dokaza nema, do samo narodnja priča govori da je Brato od Grgura. Više se ne zna; tek se zna da su Bratonožići od Brata, koi je ima sina Nika, Bratova, a Niko je ima sina Laza, a Lazo Vučetu, a Vučete Bala, a Bale Radonju, a Radonja Stanoja, a Stanoje Peja, a Pejo Otaša, a Otaš Prema, a Premo Đeku, a Đeka Dmitra, a Dmitar Sura, a Suro Miletu, a Mileta Pauna, evoga sad živa kod mene.

Ali ja, pošto se ne mogu upuštit opštirno u opišivanje Bratonožića, no samo da i’ pomenem štogoi događaja koi su se među njima događali. I to ću počet’ na Stanoja Radonjina i Peja Stanojeva, u njino vrijeme što su Turci činjeli. To je poznato i da ne govorim o njemu, samo da kažem slučaino prijatelstvo Bratonožića s carom turskijem. Evo kako je bilo.

Jedni Turci, koji su carskijem poslom ‘odili po carevini, došli su od Kolašina preko Lijeve Rijeke i Brskuta; na vodu su našli kćer Stanoja Radonjina, đe ovce svoje poi na vodu. Turci se zagledaju u đevoiku da bi valala za cara, ufate ju i povedu caru u Stambol, i kazaše mu đevoiku, da i’ se dopala za njega. Izvedoše ju pred carom. On ju pita: ko je i oklen je. Ona se uvrže da je nijema i da ne umije (zborit), ne moga ju car, ni oni koi su je doveli, nagnat da progovori. Nadala se da te ju vrnut kad vide da ne umije progovorit. Car naredi te ju zatvoriše samu u kamaru, straža taina da sluša ‘oće li progovorit štogođ. Tu su joj jelo donosili; drugi ju nije ko gleda. Poslije nekoliko dana, ona je počela tužet’ ovako:

“Želo moja. oče Stanoje!
Želo brate Pejo!
Želo sriko Vujo!”

i tako produžavajući govor:

“O Brskutu. moi svileni skutu!
Vjeterniče, moje živovanje!
O Verušo, gubikozja dušo!” i tako dale.

Slušači carevi zapišu njene riječi, progovori nijema kaduna. Car izvede đevoiku. Pita ju – ona nijema ka prijed, doklen joj pročitaše riječi koe je govorila. Ona proplače i progovori: kaza oklen je i koga ima.

Car pošalje u Bratonožiće Stanoju, Peju i Vuju, da dođu i dovedu trideset Bratonožića kod cara, đe će i svoju đevoiku nać’.

I tako Stanoje s rečenijema dođe kod cara. Ostala je priča da je pita car đevoiku: kakvi su njen brat i roditeli, a ona je rekla: “Kad i’ vidiš, iz tvoga ćeš se stola podić kad i vidiš”. Car jo’se poruga i ona se zacrveni od careva podsmijeha. Bratonožići, kad su došli u Stambol, ulazeći na vrata od grada, Pejo Stanojev, jašući na konja, opre se u bakračlije, budući visoka rasta, pruži ruku s konja, udari rukom više vrati. Caru kazaše. Car se diže na noge da i’ vidi. Bratonoškoi odivi-carici ovo dade priliku da se osveti i reče:

– Kazala sam ti, gospodaru, da ćeš se is prestola dić da vidiš moga oca, strica i moga brata kad te doć’.

I ta je priča u narod ostala: kako je car naredio te se u kami više vrata izrezala ruka Peja Stanojeva, onamo đe je rukom s konja dofatio, đe se i sad ta potpis ruke Pejove na’odi. Ali se za drugo bole zna da je Peja car metnuo za vojvodu, te je sudio i ‘arač kupio od Skadarskoga blata do Lešnice preko Koma, i da i’ je car dva pisma, jedno Peju, a jedno Vuju, da ne daju caru ‘arač: i vratili su se Bratonožići doma s velikijema darovima i carskom vlasti. Pejovo pismo is cara izgorelo ‘e u Pejovu kuću, koja mu se nekteći zaždila. A pismo drugo, što ga je car Vuju dao, evo ga i sad u selu Kisjelicu, koje se prezivaju Vujovijem imenom – Vujovići. Bilo  ‘e pismo u kuću Milovana Radojeva, čujem da i’ je skoro uzima Nikola Đokov, oficer redovne vojske na Cetinje. Ne znam je li mu i’ vrnuo, ali su i sad kod njega, tek pričaju da i’ ne umiju pročitat da znaju što u njega piše.

Ali, kako mu drago, no vojvoda Pejo Stanojev, pošto je iskraj cara doša, sudio je ka gospodar od zemje koje mu je car da, ka što je prijed rečeno. Kupio je ‘arač od Skadarskog blata do Lešnice. Govori se da je ta’ ‘arač za sebe uzima, a ne da je on njega caru dava. On je zapovijeda Zetom i Brdima jednijem dijelom Arbanije. Na vojsku i’ kreta đe mu je potreba bila. Jednom je Vasojeviće – Levorečane po’ara za osvetu svoga strica Vuja, koega mu ubi Vasojević, isti zet Vujov. Evo kako je to bilo.

Vujo je otiša u svoje kćere i zeta, u Lijevu Rijeku, na njino krsno ime sv. Aleksandra, đe je došlo još gosti u Vujova zeta i kćere. Vujov zet služio je gostima rakiju. Po običaju, za mezu s rakijom bile su razrezane jabuke, koe je Brajotić, zet Vujov, nožem ubada i gostima s vrh noža komatiće jabuke redom za rakijom dava. Vujo prekori zeta, govoreći mu da nije pošteno ni pobožno na krsno ime davat ljuđima jelo s vrh noža! Vujov zet za tu riječ istijem nožem ubode ga u usta, dok mu za vrat probije, i pa’ne mrtav. Zato Pejo Stanojev skupi vojsku od Zete, Brda, nekoliko Crne Gore i Arbanije. Udari na Vasojeviće, po’ara i opali svu Lijevu Rijeku, rašćera narod koi ne pobiše, te uteče do Peći i Šumadije; poslije se neki vrnuše, a neki i ne brnuše.Tako je Vujo poginuo i Vasojevići ga platili.

Pejo je ima četiri sina: Otaša, Toška, Matijaša i Stanišu, od kojie’ se prezivaju bracva. Toškovići se zovu po Tošku; Otaševići po njegovom sinu Premu – Premovići; od Staniše – Stanišići, a od Matijaša prozivaju se, po njegovom sinu Paviću – Pavićevići.

Sad evo da kažem slučaj koji se dogodio s Matijašem Pejovijem. On je skupio šezdeset Bratonožića i otiša u četu, ka što su obično ‘odili oni i drugi ali ne tako mlozina nako kad se na voisku kretalo. O njima je priča u narod – o njinoj pogibiji – ovakva:

Žmiro Seoštičanin stajao je u malorečke stijene kod svojije dvades’ brava. No jednu noć čuje graju u visoke stijene i lelek s kukanjem za Matijašem i svijema po imenu koji su š njim otišli: na red i’ izbroe u kukanje.

Žmirova žena ujutro donese brašnjenik u pećinu, đe nađe brave, a njega nema. Ona ga zovne i on se ozove iz dubine pećine. Pita ga: “A što si se skrio tamo?” On dođe i kaza joj kako su kukali đavoli u Malu Rijeku, no je li Matijaš doma? Ona mu kaza da je prijed nekoliko otiša s nekoliko družine i svak se čudi što ih nema, i kaza mu družinu koji su šnjim. On joj reče: “Boga mi je svakojega noćas po imenu kukau i mislim da su svi poginuli”.

Tako je bilo. Matijašu z družinom ne znade se smrti ni života, koliko da padoše u jamu. Ne priča se na ove
strane da se je tako đe drugo dogodilo, da se izgubi šezdeset ljuđi, da im se grob ne zna. U Matijaša je ostala žena koja je šnjim bila po godine i udala se na selo Bjezjovo teke je Matijaš nestao i rodila je dijete malo prijed, kako se moglo suimat da je Matijaševo. Premo Otašev, Matijašev bratanić, zatraži dijete kao Matijaševo. Bezjovci ga ne dadoše, a Bratonožići ga ne ostaviše. I tako se pognaše sudeći za tri godine, doklen dođe da se gvožđem i oružem presude. No Premo Otašev reče Kučima i Bratonožićima: da se ne
kolju, no da poslušaju jedan način njegove presude. Oni pristaše da ga slušaju i on naredi presudu ovakvu: Metnu ljuđe u red, jednoga do drugoga u kolo, ka u guvno, te posijedaše a na sred prostora, koi je među kolo ljuđi, metnu malo dijete; pa skide kapu i pomoli se Bogu govoreći: “Dijete, čije si neka te svemogući Bog njemu uputi, i kome dođeš neka njegovo bidneš!” Vojska je vikala: “Amin!”

Premo sjede ka ostali. Dijete je bavrljalo između ljuđi i onolike vike, pa odjednom upravi, te Premu na koljeno, obište ručicama za njega. Onda ga svi Premu čestitaše, i Bratonožići dijete ponesoše bez bologlave, koji je poslije bilo oglašeni junak Pavić Matijašević, od kojega se sad preziva bracvo Pavićevići, na Pelev Brijeg, u Bratonožiće selo.

Viđeli smo kako ‘e Peju Stanojevu turski car dao vlast, te je sudio rečenom zemjom, nešto s više vlasti no voivoda ali koji paša, no ka neki mali vladaoc; s toga je moga u pomenuti narod ne samo ‘arač uzimat no i’ i na voisku dizat’ po svojoj volji, k’a što smo prijed viđeli na Vasojeviće, te se je narod vasojevićki poslije sedam godina doma počeo vraćat’. Po tome se i vidi Pejova vladalačka veličina, jer druga plemena: brcka, crnogorska i arbanaška, koja su se klala među sobom, nijesu jedno drugo mogla izagnat’ iz svoga mjesta, ka što je Pejo Vasojeviće koji su mlogo viši broj od Bratonožića. A i lično se je na Peja moglo poznat’, pri svemu što je bio dobar i pametan čoek, da je sebe nešto visoke i sebične vladalačke visine debele drža i neumoljiv biva.

Evo još jedan slučaj o pogibiji njegova oca; da kažem, kako je slučajno poginuo i Pejo se za njega mirio.

Pejo, kad je bio vakat, da se godišnji ‘arač kupi po narodu, na daljna mjesta, sam sa svojiema ljuđima odio i ‘arač uzima; a stare ljuđe, koji ne mogu daleko ‘odit, sla je na bližnja mjesta sa svojim ocem Stanojem, te su ‘arač kupili.

Tako, jedne godine, Stanoje s družinom kupio je po Bratonožića. Šnjim je bio i njegov brat o’ strica. Janko Jovanov. Kad su došli u selo Klopot, kod jedne stare babe, koja je rekla da im nema što za ‘arač dat, oni su smijući se, tražili proz praznu kuću i za gredom, pod tavan od kuće, nađu jedan komadić začađane i zarđane male puške, kojom su, rugajući se, omicali da pukne, obrćući ju naiprijed u zemju, a poslije jedan drugome u čelo, da provaju koji će održat da ne trepne okom, kad puška u čelo fršti. I pošto se tako na promjenu obidoše, računajući ko je manje ali više trepnuo. No kad je Janko Stanoju, svome bratu o’ strica, prova ‘oće li trepnut kad mu u čelo omakne, no puška zagrmi ka top i ubi Stanoja nasred čela. Janko je znava da kod Peja molba ne pomaga, no se mora ginut. Ostavi kuću i familiju, pa uteče. Krio se kroz tursku zemlju za sedam godina bojeći se da ga Pejo i tamo ne nađe.

Takve su događaje ljuđi svuji ‘odili i mirili. Ali Peju ko da smije o tome pomenut! No, kad se napuni sedam godina, Janku se učini da je bolje jednom poginut, no se ovako krit i skitat, te, u oči sv. Nikole, dođe po noći u Bratonožiće i primače se kući Pejovoi, koja je bila puna gosti, u Peja na krsno ime. Janko iza kuće bači kamen na kuću i učinje znak da jest netko. Pejo čune i reče ženi svojoi:

“Izlježi, eto netko, pa ga je stra’ ili sram, no ga dovedi u kuću, ko ‘e da ‘e”.

Žena izlježe, nađe Janka, koi joj reče:

– “Idi u kuću i ne kaži da si koga viđela”.

Žena se vrnu i reče da nema nikoga. Janko opet bači kamen na kuću, ka prijed. Pejo opet ženi ka prijed:

– “Da uvede nepoznatoga u kuću!”

Žena izlježe, a Janko joj reče:

– “Idi u kuću još jednom, pa trećom dođi”.

Žena ulježe u kuću i reče: “Nema nikoga”.

Janko bači i treći kamen. Pejo ijetko na ženu:

– “Izlazi! Jeto netko!”

Žena reče: – “Ja ga ne na’odim!”

Pejo pridade riječ i reče:

– “Koji si to što zoveš kamenom na kuću? Ulazi, ne boj se, da ti je Božja vjera, ako si i Janko Jovanov koji mi je oca ubio!”

Onadar Pejova žena iskoči iz kuće kod Janka, koja mu sveza ruke za pleći, a nož za vrat, po tadašnjem običaju, s tijem više da bi Pejovu jarost umekšala. Pa ulježe žena, a Janko za njom među goste. Svak se iznenadi, a Pejo ka pomamljen od čuda, gledajući pre’ sobom Janka đe je čelom na zemju panuo pred Pejove noge, a po drugoi gleda na svoju sablju koja mu ‘e o direku obješena stajala. Sve u kući onijemjelo. Ne smije se samovolnome Peju riječ progovorit’ ono što se bi drugome progovarila. No Pejova žena reče:

– “A što razmišlaš i na sablju gledaš? Zar si prega da s krvju ‘rišćanskom krsno ime proslaviš?!” I još mu je govorila riječi koje su Peja ka grom probijale.

I kako bi da bi… Pejo Janka ne posječe, tek mu naredi da skupi devedeset kmetova koji će sudit da mu oca parama miri: koliko ti kmetovi osude da Janko da, a Pejo da uzme. Janko je mora dovest devedeset kmetova od Brda i Crne Gore i Arbanije, po tadašljem običaju, i ako nijesu toliki broj kmetova drugi kupili, no dvanas’ ali dvadeset i četiri. No svi ovi kmetovi pe smiju izreć presudu, bojeći se da i’ neće Pejo pristat. Pejo im je govorio češće što traju toliko dana? A ovi mu odgovorili: “Sa’ ćemo, sa’ ćemo”.
Peju se već dosadi i reče im ostro da je to lasno presudit’: “Koi kmet ne vala hiljadu, taj bolje da nije živ!”, pa ojde iskraj kmetova, koji rekoše: “On sam presudi”‘

Tako potvrdiše da Janko da, a Pejo da primi devedeset hiljada. I Janko dade sve svoje što ‘e ima u šezdeset hiljada, a trideset hiljada ostade dužan, jer nemaše već ništa, do još jednu kljusu u koju se divine fataju. Nju mu ne uze Pejo ni kmetovi, no ju najprvu noć Janko mora zapet, dako mu se ufati zec ali drugo, što bi moga familiji za ručak donijet, jer se na drugo nije moga nadat. No Janko ujutru ne nađe u kljusu ufaćena zeca, no kunicu, kojoj su Turci u to vrijeme skupo kožu plaćali, te je Janko za te novce moga familiji kupit više ručaka i večera.

I tako Jankova kljusa svako jutro osvitaše puna lova, koe ja neću ovđe bjeležit, kako to narod nabraja da je Janku okrenula sreća, te se obogatio najprije lovom u kljusu, a poslije da je i pare naša pri putu zakopane kod Bušat ubla, kudijen džada ide niz Bratonožiće.

Ali, za to neka on zna. A za ovo drugo svi znamo: da su Klopoćani, njegovi potomci, imatnji bolje no Pejovi potomci. Zato se i pazi u narod, te se govori da ga ne može dat ni uzet niko bez Boga “ka što ga ni Pejo Janku ne uze”, no se Janko zaisto ka (iko) u ove gore obogati. Samo je ovo malo čudnovato, pošto se Janko obogatio, što mu nije uzeo one trideset hiljada koje smo prije viđeli da mu je dužan za oca osta: a i to se zna: da mu nije dava, no ima i sad starije’ Pejovića koji vele: “Ostaše ni u Klopoćana nenaplaćene trideset hiljada za Stanoja Radonjina”.

Jednu riječ kaluđera Ilije o Bratonožićima, koju nijesam prijed pomenuo, evo sad da ju rečem. Kaluđer Ilija bio je s Meduna, Popović. U njegovo vrijeme malo je bilo sveštenika u naše krajeve, koi su narod ispovjeđivali i pričešćivali, no su Kuči, Piperi i Bratonožići – sva tri plemena – ‘odili na Dugu, u manastir, kaluđeru Iliji na pričešće. I tako, na jedan velji četvrtak, započnu govor po svome običaju, da pofale i uzdižu svaki svoje stare: či’ su bili bolji i ko je od boljega soja. Ne mogući se pogodit, ostave da riješi kaluđer Ilija, koji je veliko poštovanje u narod ima i svaki ga je vjerova. On je ovako kaza Drekalovićima i Bratonožićima da su od boljega soja Bratonožići no Drekalovići, koi su od Đura Kastriota a Bratonožići od Đura Despotovića, koji je bolega soja od Kastriota. I reka je da ima istorija za Kuče i Bratonožiće da su jedni od Kastriota, a jedni od Despota, ali je prijed rečeno da se ta istorija izgubila.

Ova riječ kaluđera Ilije više daje misliti da ima nešto od onoga za Bratonožiće da su od Despota, no od svega drugoga što se o tome čuje i istini približuje. Zasad se više ne zna. Ako se istorija, ta ali kakva, ne nađe – neće se ni znat’ po ovome što se dosad za to znalo.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


three + 14 =