Hercegnovski dani uz Branka Lazarevica i Iva Andrića – Jevrem Brković


U pripovijesti o druženju sa dvojicom intelektualnih velikana početkom šezdesetih godina prošlog vijeka naš poznati književnik iznosi zanimljive detalje iz Andrićeve i Lazarevićeve biografije, te majstorskim potezima oslikava autobiografske momente kao i duhovni ambijent poratnih decenija

Razgovor sa magom žive i pisane riječi


Samoća velikog čoveka napravi još većim,
a malog još manjim.

Branko Lazarević

Tebe boli moja patnja i daljina, a mene
Tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male
svjetiljke; veže nas krv i bol i svaki me
udarac boli dvostruko, jer pada i po Tvom srcu.
U sobi, gdje sam se – u koban čas! – rodio,
Ti bdiješ i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš:
“Isuse, zar su nam za suze dana djeca naša?”

Ivo Andrić: EX PONTO

DAVNI ZAPIS

1.
Maj mjesec. Nijesam se najbolje osjećao. Neko čudno stanje potištenosti, zapravo usamljenosti. Takvo osjećanje je posve ovladalo mnome i drži me već nekoliko mjeseci. Moji prijatelji, dr Kosović i dr Međedović (Duško i Veljko), savjetovali su me da odem u Novi i odmorim se u toj divnoj oazi mediteranskog zelenila, za njih uljepšanoj danima i noćima mimoza, a za mene je to prilično jeftina fešta s turističkim predznakom i divnim butinama mladih djevojaka u kostimima husarskim, i to mađarska varijanta.
Došao sam u ovaj čudni naš mediteranski grad. Nekada, a to je nekada već prilično davno, u Novom sam boravio kao šestomjesečni kursista za službu u Narodnoj banci Crne Gore. Imao sam samo 16 godina i otac me je, po kazni zbog nekih prilično neubjedljivih ispada prema ideologiji vlasti i budućeg komunizma, poslao da me profesori i bankarski ideolozi pripreme za bankarsku službu, koja je vazda bila cijenjeni oblik službeništva i administracije. Tada nijesam znao da je Kafka bio bankarski činovnik, kod nas Kafka još nije bio preveden. Izdržao sam tih šest čarobnih hercegnovskih mjeseci: zabavljao se, družio se s đacima Srednje umjetničke škole, već čuvene, a drugovi su mi bili Dado Đurić, Đoko Živković Žigalj, Uroš Tošković i Gavro Zonjić. Krali smo narandže, prodavali ih Hercegovcima; u Novi su za pazarni dan navraćali, tvrdeći im da su ljekovite, naročito za reumu i “živčane bolesti” jer su od ruskog kalema! Bilo je i lentranja, fotografisanja divnih tankostrukih Konavljanki praznim fotoaparatom, obećavajući im “slike” za idući pazarni dan. Kako ne zavoljeti takav grad, takvu prirodnu utvrdu mediteransku s legendama o velikim osvajačima Špancima, Turcima i Portugalcima, a bilo je i Maltežana! Prvo smo se peli na Kanli kulu, mještani su je zvali i Kandi kula, što znači Krvava kula, a onda i na ostale hercegnovske utvrde, pa i onu najljepšu koja izrasta iz mora, a zove se Forte mare. Tako sam za cio život zavolio Herceg Novi. I za dva dugovjeka života, kad bih toliko živio! Tih su šest mjeseci moga “bankarskog đakovanja” prošli kao najljepši mogući doživljaj dječaka na ulazu u mladićstvo. Zbog dvojnog sam knjigovodstva zamrzao banke, ali sam zavazda udahnuo Mediteran!

***

Biti u Herceg Novom, a ne upoznati njegovu najznačajniju živu ličnost, književnika i filozofa Branka Lazarevića, njegovog psa i njegovu zaštitnicu, gospođu Đokić, suprugu arhitekte Đokića, a po hercegnovskim ćakulama čas kćerku, čas ljubavnicu gospodina Lazarevića, prosto je nezamislivo, a za iole mislećeg čovjeka, pogotovo mlađeg, čak i nepristojno: to je kao biti u muzeju, a ne vidjeti najvažniji i najatraktivniji eksponat. Upoznati, a još i “drugovati”, s Brankom Lazarevićem, za mladog pisca je to privilegija ravna posvećenosti u velike tajne starih gradova i ljudi. S Brankom Lazarevićem upoznao me je slikar Vojo Stanić, s kojim sam se još za vrijeme moga bankarskog đakovanja u Novom upoznao i sprijateljio. Gospodin Lazarević je bio u onom poodmaklom dobu intelektualno atraktivnih ličnosti, kada ne znate je li to kraj jedne uzorno lijepe i vitke mladosti, ili doba koje ima još da traje do početka i kraja starosti? Možda su ovakve ličnosti ljepše i zanimljivije kao vitalni starci, bez starosti na licu, u hodu, držanju i gestikulaciji, nego kao šutljive i sumorne ličnosti, muskulozno odvažne i u najljepšem sredovječju, koje već nije bez indicija starosti.
Divno je hodati, stajati, zastajati i šetati uz Branka Lazarevića; razgovarati, zapravo mnogo više slušati, ako se umije slušati, čovjeka koji govori kao Mojsije na Jordanu ili Maslinovoj gori. S Brankom Lazarevićem je nemoguće biti i šetati, pričati i uz njega postojati, a ne učiti od njega kao mediteranskog Mesije, koji je, eto, nekim čudom, možda prstom sudbine, pripao ovome gradu i njegovoj savremenosti, a da nije Mediteranac po rođenju! Ako mladići ikada pomišljaju na starost, a nijesam od takvih, onda bi normalno bilo da sebe zamišljaju kao Branka Lazarevića dok šeta Herceg Novim, dok šeta i besjedi, dok rasipa velika znanja, govori sve same mudrosti, citira misli velikih filozofa i književnih kritičara, a nerijetko i mudrace iz Biblije i sličnih svetih knjiga, a nema knjige Bibliji slične. Nije to ni Kur’an! Ako ste makar malo obrazovani, spremni da učite, da prihvatate mudrace, ako na njih naiđete, ako vam je do misaonosti i intelektualnog bića i bitka, onda se morate diviti Branku Lazareviću i svemu što kaže, od najobičnije praktične banalnosti do, recimo, futurološkog viđenja Herceg Novog i njegove uloge u strašnoj turističkoj najezdi, koja za ovaj grad i neke slične mediteranske cjeline može biti pogubna i tragično profana.
Branko Lazarević je veliki mislilac, prvi veliki mislilac i prvi veliki šarmer kojeg sam u životu upoznao. Uz to je i vrhunski kozer, filozof, cinik i poliglota, čarobnjak žive i pisane riječi, orator i depatetizirani besjednik, uzoritost lijepog hodanja, zastajkivanja i ponašanja na javnom mjestu. Gospodin Branko Lazarević je znao kako se fasciniraju mladi ljudi ako, dolazeći u Herceg Novi, u sebi i nešto svoje donesu, pa i fizički se izdvoje od konfekcijskog pučanstva. U Herceg Novom si, kao i svuda u Jugoslaviji, svakome mogao reći “druže”, osloviti ga po komunistički i egalistički, po proleterski i radnički, osim Branku Lazareviću. Uz Branka je išlo gospodstvo, kao ni uz kog u Novom i cijeloj Boki sve tamo do Dubrovnika, a tu je gospodstvo odnosno gosparstvo, valjda, najprirodnija atribucija uz čovjeka, čija ličnost, već pri prvom susretu, zrači drugačije od “normalnih drugova” i isijava ubjedljivu snagu duha i ljepotu lica, uspravnosti, hodanja i gestikuliranja. Vidio sam, čuo i doživio da i najveći komunisti, naiđu li u Herceg Novi, Branka Lazarevića oslovljavaju “gospodinom”, ili još preciznije “gosparom”. To je jednom prilikom uradio i najčuveniji bokeški komunist i revolucionar, porijeklom sa otoka Luštice naspram Herceg Novog. Bilo bi krajnje neuljudno, primitivno i prostački gospodina Branka Lazarevića osloviti bilo kako osim gosparu ili gospodine!
Dakle, gospodin Branko Lazarević je znao da gospodski, misaono i gestikulativno fascinira mlade ljude, pogotovo one koji su opčinjeni literaturom i literatama. Branko Lazarević, pardon – gospodin Branko Lazarević – znao je sve ono, umio je da eksponira baš sve što mladi pisac misli i pretpostavlja da stariji pisac, uz to i čuven kao čarobnjak riječi, mora, može i treba da zna. Gospodin Branko je u osamdesetoj godini, ali izgleda bolje od mnogih epskih četrdesetogodišnjaka i urbanih pedesetogodišnjaka. Dok sam uz ovog neobičnog čovjeka, u hercegnovskim šetnjama, opsijeda me nekakva staračka futurologija: bilo bi divno kada bih i ja ovako u osamdesetoj godini izgledao! Moguće je da će od te moje želje nešto i biti, normalno ako doživim osamdesetu: Moja genetska tablica, sudeći po majci, a ja sam, kažu, njen pravi sin, daje takve mogućnosti, zapravo ima šansi da i u tim godinama budem mladolikog lica, uspravan i vitalnog izgleda, što je, valjda, želja svakog čovjeka, zainteresovanog i za estetiku sopstvenog bića.
Gospodin Branko Lazarević je u našim jutarnjim šetnjama, a i u popodnevnim, prav, visok, bronzanog lica na lavljoj glavi, a ta glava je takođe na tipično rimskom vratu, na onakvom kako zamišljamo Marka Antonija dok je osvajao Kleopatru, ili Bruta dok je ubijao Cezara (Zar i ti, sine Brute?!). Odmah se zapazi da od svih antičkih Bogova najradije spominje Posejdona, ključara svih mora i okeana na Zemljinoj kugli, imaoca svih morskih tajni, tajni mora i okeana. I gospodin Lazarević se ponaša kao da i on drži ključeve od ovog hercegnovskog mora, to jest zaliva, od ulaza u Boku, često se zagledajući u onu neveliku pučinu od hercegnovskog pristana do Mamule, ostrva Mamule, o kojem sve zna, a i o austrijskom generalu Mamuli, po kome je ovo kameno ostrvce, inače zloglasni zatvor iz Drugog svjetskog rata, ime dobilo.

2.

Ima i takvih trenutaka kada vam se čini da gospodin Branko Lazarević zna o moru više, mnogo više i suštinskije, od onog kotorskog Instituta za biologiju mora. Depatetizovano voli Njegoša, o Lovćenu govori kao o crnogorskom i mediteranskom, zna da kaže i bokeškom, Olimpu. Lovćen u njegovoj interpretaciji nije planina, ni geografski pojam, nego “okamenjena masa duhovnosti negdašnjih Crnogoraca i njihovih dalekih predaka Dukljana”. Često o Lovćenu govorio kao o okamenjenoj grobnici duha i kostiju mrtvih Crnogoraca, još od dukljanskog vremena. Desi se da kaže da je to okamenjeni predio, planina, spomenik, kosturnica, mogila duše i duha mrtvih i živih Crnogoraca, koja je najbliža nebu i samom Bogu na jednom od devetoro nebesa! Šutim i slušam. I tako nekoliko prijepodnevnih i popodnevnih, već sutonskih šetnji. Trajalo je to desetak dana. Desetog ili jedanaestog dana gospodin Lazarević mi je rekao da je u Novome i gospodin Ivo Andrić sa suprugom i svastikom.
– Vi ste stari prijatelji? – ote mi se pitanje i konstatacija.
– Veoma stari i dobri prijatelji, oba smo bili i ambasadori.
Gospodin Lazarević zastade i poče jednu dosta čudnu priču o svome prijatelju Ivu Andriću. Priču je počeo tako da čovjek, slušalac, iz početka te priče ne bi mogao steći dojam da su Andrić i Lazarević baš veliki prijatelji. Pomenuo je njegovog, Andrićevog, kako Lazarević kaza “zvaničnog oca”. Odšutao je nekoliko trenutaka i onda, gotovo dramski otpočeo monolog o Andrićevom pravom ocu – katoličkom popu jezuitskog reda. Lazarević je znao svaki detalj iz života Andrićeve majke i “oba njegova oca”. Branko je od svih tih zaista veoma uzbudljivih i delikatnih činioca, detalja, sudbina i zbivanja pravio Andrićev portret. Išao je od detalja do detalja i uobličavao jedan Andrićev portret o kojem samo rijetki ponešto znaju. Gospodin Lazarević je slikao Andrića nekim dosta čudnim bojama – ni crnim ni bijelim, ni koloritnim! Bila je to boja i tehnika slikanja portreta Iva Andrića, koju je samo Branko Lazarević mogao posve dešifrovati i jasno predočiti i pred svojim pažljivim slušačem dovršiti kao veliku i iznad svega provokativnu priču o jednom genijalnom čovjeku – piscu, u čijem je djetinjstvu i ranoj mladosti sve sporno, izuzev samog djetinjstva i mladosti, naravno nije sporno ni Andrićevo ime – Ivo!


Rasplitanje zamršene Andrićeve genealogije



3.

Govoreći o Andriću gospodin Branko Lazarević ništa nije želio da prešuti. Lazarevićeva priča mi je ličila na dobro smišljenu intrigu o početku života jednog velikog pisca. To sam pomislio, ali mu nijesam kazao. Lazarević je išao dalje. Ne gledajući više u mene, već negdje u brda iznad Herceg Novog, možda i u sami vrh njemu toliko dragog Lovćena. Lazarević je nastavio da raspliće, po njemu, veoma komplikovanu i zamršenu genealogiju Iva Andrića. Odjednom se gospodin Branko naglo okrenu i pogleda me pravo u oči. Meni se učini da će mi reći: Ovo što ste čuli od mene nemojte nikome pričati! Ali, on tako nešto nije ni namjeravao da kaže. Bila je to samo moja pretpostavka i strah da se o velikanima, izvan onoga što ima u čitankama, ne smije ništa znati, pogotovo iz njihovog intimnog života, a tek života njihovih roditelja. Gospodin Branko me je dugo gledao, a onda odjednom dubokim glasom, najvjerovatnije basom, kazao: “Znate, Jevreme, Ivo Andrić je čovjek koji je godinama proučavao istočnjačke načine obljubljivanja žene. Jednom mi je, prilično davno, kazao da se upoznao sa šezdeset načina istočnjačkog prilaženja ženi u krevetu”.
Potom je izuzetno zanimljivi, razgovorljivi i provokativni gospodin Lazarević, počeo jednu sasvim novu priču o Andriću. Govorio je o Andriću i Gustavu Krklecu, zanimljivom hrvatskom pjesniku. Gospodin Lazarević je ustvrdio da ih je poznavao još iz perioda kada su bili kumovi. Po Lazareviću, Andrić je jedan od tih istočnjačkih načina obljubljivanja žene, ili više njih, isprobao i sa svojom kumom, Krklečevom prvom ženom, čini mi se da je gospodin Brano kazao da je poljskog porijekla i da sada živi u Kotoru. Lazarević je nastavio da me zbunjuje i iznenađuje ugodnim pričama o neugodnim trenucima dvojice kumova – Krkleca i Andrića! Kada je mladi Gustav Krklec, veliki beogradski noćnik i boem, ljubavnik i udvarač, čak i Stojadinovićevoj sestri, za ljubav kuma i kume, zapravo svoje supruge i Andrića saznao, uzbuđen je otišao u Ministarstvo inostranih djela, gdje je Andrić bio visoki službenik, i veoma mu srdito kazao:
– Pobogu, kume, kako se to desilo?
Po gospodinu Lazareviću, Andrić je nimalo iznenađen, niti uzbuđen, poručujući Gustavu kafu, odgovorio:
– Gusti, bilo je to tako jednostavno kao kad kiša pada.
Gospodin Branko Lazarević tvrdi da je Andrić nekim čudnim mirom u gestu, izgledu, riječi i ponašanju uspio da smiri Krkleca, da su uobičajeno popili kafu i priješli u razgovor o “ozbiljnijim i aktuelnijim temama”, pa i o problemu Albanaca na Kosovu, o čemu je Andrić, za Stojadinovića, već bio napravio onaj čuveni i za Albance radikalno neprijatni tekst od nekoliko stranica!
Krklečeva mlada supruga je “grijeh s kumom Ivom” dramatičnije podnijela i od svog supruga i od saučesnika u grijehu! Za nju je to bio grijeh, a za smirenog i diplomatski ravnodušnog Andrića, to je bio samo nekakav slučajni unutarnji treptaj odnjegovanog erotizma, kojeg je on odmah zaboravio, a Krklec se potrudio da i on to učini, naravno razvodeći se od supruge!

4.

– Danas ću vas upoznati s Andrićem – kazao je Lazarević uz jutarnju kafu u bašti divnog hotela “Boka”. Branko je hitro ustao, naravno ustao sam i ja. Otišli smo iz “Boke” u jednu simpatičnu jutarnju kafanu, preko puta hotela “Rudnik” u centru Herceg Novog. I tamo smo popili po kafu i sok od narandže. Bilo je nešto ispred podne, Lazarević me je pozvao da krenemo u šetnju ka Igalu.
– Sada ćemo sresti Iva Andrića, upoznaću vas. Spavate u istom hotelu. Biće mu drago, voli Ivo da razgovara s mladim ljudima, pogotovo kada su talentovani.
Nas smo trojica, Branko, ja i njegov pas, pošli u šetnju u pravcu Igala. Pripremljen, već opterećen ogromnim predznanjem, ili možda najpotrebnijim znanjem o Andrićevom ličnom životu, išao sam uz Branka i njegovog psa, veoma uzbuđen što ću uskoro na toj razrovanoj cesti sresti čovjeka, velikog pisca, čije sam djelo dosta dobro upoznao i kojeg sam izuzetno cijenio. Lazarević je, onako kao da neće, kao da mu je slučajno izletjelo iz usta, pomenuo Isidoru Sekulić i Desanku Maksimović kao nekadašnje Andrićeve prijateljice. Odjednom, kao da se prisjetio reče: Isidora ga je progonila, s njim je i spavala, a mislila je na vladiku Rada!
Ispred zgrade hercegnovskog Muzeja ugledao sam Andrića: išao nam je u susret. Bio je sam, bez Milice i njene sestre. Tiho sam kazao Lazareviću: Eno Andrića!
– Ovde se mi susrećemo svakog dana – kaza Lazarević i poče poluglasno da razmišlja o Miličinom prvom mužu, već pokojnom. Više nijesam mogao da sasvim pratim i taj tok Brankovih razmišljanja, sve više smo se približavali Andriću. Stali smo ispred njega: Lazarević je sasvim jednostavno rekao ko sam i što sam i da bi dobro bilo da se nas dvojica, Andrić i ja, bolje upoznamo. Ivo Andrić je tiho i nekako kao kroz nos kazao da je čuo za mene. Naravno, ja sam i to smatrao kao znak njegove pažnje i diplomatskih navika. Vjerovatno i jeste čuo, Andrić je veoma revnosno pratio i beogradske i crnogorske književne časopise. Vazda su njegovo posebno interesovanje bili mladi pisci: rado ih je primao, razgovarao s njima i savjetovao. Andrićevi su savjeti bili dosta škrti i prilično konkretni, ako vas je čitao. Znao sam to od nešto starijih pisaca. Svim je poslijeratnim generacijama pisaca bilo veoma stalo do Andrićevog mišljenja, pogotovo do susreta i razgovora s njim.
Gospodin Branko je dosta glasno počeo da priča o nekoliko mojih najnovijih pjesama, koje je baš tih dana pročitao u beogradskoj Književnosti, časopisu kojeg su svi respektovali, kao i njegovog urednika Elija Fincija. Andrić je sasvim jednostavno odolio Brankovoj pohvali mojih pjesama iz časopisa Književnost: osmjehivao se krajevima usana, zagledao se u mene sasvim dobronamjerno i, reklo bi se, sa znatnim interesovanjem. A kako sam se ja osjećao toga trenutka, stojeći između dvojice zaista značajnih ličnosti jugoslovenske književnosti, nikada neću smjestiti u zaborav, ili doživljaj kojemu se ne treba vraćati i kojeg ne treba zapisati. Tu je, na izrovanoj cesti, ispod samog manastira Tople, kulminiralo moje osjećanje izuzetnog poštovanja prema velikom psicu o kojem sam znao dosta toga, čije sam djelo, može se reći, dosta dobro poznavao, a nekoliko pjesama u prozi iz Andrićevog Exponta, prve Andrićeve knjige, napamet sam znao. Trudio sam se da pokažem i iskrenu zahvalnost prema Branku Lazareviću, jednom od najznačajnijih esejista, piscu čuvene studije o Betovenu, čovjeku za kojeg je još Skerlić kazao da je “najznačajniji stilista i najobrazovaniji kritičar u srpskoj književnosti”. Lazarevića je, u Herceg Novom, pratila fama da ga je, navodno, Skerlić nazvao i “kraljem srpske reči i rečitosti”. Takvu formulaciju nijesam našao kod Skerlića, ali se među mladim piscima, i u Beogradu i u Crnoj Gori, pričalo da je to autentična Skerlićeva ocjena o tom čudnom čovjeku, književnom kritičaru, esejisti i u pravom smislu velikom poznavaocu južnoslovenskih književnosti, a i evropskih i svjetskih. Mene je od Lazarevićevih sveznanja i stilistike, esejistike i napisanih studija o nekoliko velikih svjetskih stvaralaca, mnogo više interesovao Lazarevićev život i sve one čudesne tajne koje su išle uz njegov život, pa i ovdje u Herceg Novom. Meni se toga trenutka činilo da je Branko Lazarević tajanstvenija ličnost, i to u svakom pogledu, i od, inače, tajanstvenog Iva Andrića!

5.

Istog dana popodne, u mojoj sam se sobi u hotelu “Boka”, sjetio da to nije bio moj prvi susret i prvi stisak Andrićeve ruke. Prisjetio sam se da smo 1953. godine u Beogradu, ispred hotela “Balkan” u Prizrenskoj ulici, Žarko Đurović i ja, po nagovoru Miodraga Maksimovića, zvanog Maks, prišli Ivu Andriću, predstavili se i kazali mu da od njega tražimo novčanu pomoć za oboljelog pjesnika Vitomira Nikolića, koji se tih dana nalazio u Beogradu, pljuvao krv po pločnicima i podu kafane “Moskva” i “Ruskog cara”. Andrić nas je veoma pažljivo saslušao, odmah posegao za novčanik i bez riječi nam dao 2.000 ondašnjih dinara. Vraćajući novčanik u džep tiho je priupitao: “Kako se taj oboleli pesnik zove i odakle je?“ Ugrabio sam da kažem da je to Vitomir-Vito Nikolić, da je iz Crne Gore, iz Nikšića, da nema roditelja, niti bližih rođaka i da je već dugogodišnji tuberan. “Hoće se to Crnogorcima čim dođu u Beograd”, prošaputao je Andrić, pozdravio bolesnog pjesnika i kazao nam da mu prenesemo njegove želje za ozdravljenje. Zahvalili smo se Andriću i obećali da ćemo pjesniku Nikoliću prenijeti Andrićeve želje za ozdravljenje i odmah mu uručiti novac. Andrić je lagano podigao svoj šešir i uz diskreni smiješak se pozdravio s nama. Rekao sam Đuroviću da smo Andriću trebali reći kako Vito Nikolić nije obolio u Beogradu već u Nikšiću, zapravo u domu za ratnu siročad. Krenuh da stignem Andrića i da mu kažem gdje je pjesnik Nikolić obolio. Žarko Đurović me energično zaustavi i kaza: “Neka, bolje je da Andrić misli da je Vito obolio u Beogradu, nego da je bolestan došao u Beograd.” Treba reći da je to tada bila velika novčana svota. Andrićevu novčanu pomoć uručili smo Vitu Nikoliću u kafani “Moskva”, istog dana, to jest uveče oko dvadeset časova. Prisutni su bili Sreten Perović, Ivan Ceković, Kole Kostić, takođe mladi pjesnik iz Svilajnca, Prvoljub Pejatović, mladi pjesnik iz okoline Prokuplja. Dok smo se pozdravljali s Andrićem Miodrag Maksimović Maks nam je rekao da smo djelovali veoma dostojanstveno; iznenadila ga je Andrićeva galantnost: za takvu se njegovu osobinu nije znalo.

6.

Nikada nijesam vidio da se čovjek toliko iznenadi i toliko obraduje novcu, kako se naš prijatelj Vito Nikolić te noći u “Moskvi” obradovao Andrićevoj novčanoj pomoći. Sve smo mu do u detalje ispričali. Kazali smo mu da je to bila ideja Miodraga Maksimovića Maksa, novinara Politikine kulturne rubrike, pisca već zapaženih komentara iz kulture, književnosti i uopšte umjetnosti. Nikolić je stavio Andrićeve novce u svoj novčanik, prethodno ih je poljubio i kazao nam da možemo popiti što god želimo, a odmah potom da svi skupa idemo na beogradsku Željezničku stanicu; kupimo kartu za spavaća do Sarajeva, a Vitomir će iz Sarajeva onim malim vozom do Nikšića: iz Nikšića istog dana ili noći, kad stigne, taksijem u bolnicu za plućne bolesti Brezovik, gdje se Vito osjećao kao u svojoj kući, a svoje kuće još od djetinjstva nigdje nije imao! Tu jedino nije bio bezdoman. Tako je Vito s Andrićevim novcem otputovao u Crnu Goru, to jest u Brezovik, gdje je ostao cijelu godinu, dok se nije zaliječio da bi ponovo mogao nastaviti svoj boemski život u Nikšiću i Titogradu.


Prvi put za stolom s Andrićem nasamo


Drugi moj susret, ili drugo moje viđenje Andrića, bilo je na jednom kongresu pisaca u beogradskom Domu sindikata. Naišli smo moj brat Svetislav, student, i ja u trenutku kada je Andrić uzimao kaput iz garderobe. Svetislav je priskočio i pridržao mu kaput. Andrić se iznenadio, pogledao nas i upitao kako se zovemo. Predstavio sam mu moga brata brucoša i sebe. Osmijehnuo se, podigao šešir i tiho otišao, gotovo nečujno, kako je to samo Andriću svojstveno. Ta dva, za mene izuzetno značajna, susreta pamtio sam ja, ali ne i Ivo Andrić. Zbog toga te susrete pred njim nikada kasnije, kada smo se sprijateljili, nijesam pominjao. Nijesam ni Branku Lazareviću tada u Herceg Novom kazao da ono njegovo srdačno i glasno predstavljanje mene Ivu Andriću nije bio i prvi moj susret s Andrićem.

7.

Istoga dana, kada me je sospodin Lazarević upoznao s Ivom Andrićem, u “Boki” smo skupa ručali. S Andrićem je bila njegova bolesna supruga Milica Babić i njena sasvim dobrodržeća sestra Gordana, inženjer fizike u Institutu Vinča. Andrić me je Milici i Gordani predstavio kao svog mladog kolegu koji se odmara u istom hotelu. Milica se trudila da svaku Andrićevu riječ proprati srdačnim osmijehom. Mene je, sasvim iskreno i sa čuđenjem, upitala zašto sam tako mršav i da li sam bolestan. Kada sam gospođi Milici kazao da bolujem od čira u stomaku, postala joj je sasvim razumljiva moja mršavost. Andrić se obratio Milici i kazao joj da sam ja tipičan gorštak – Dinarac, i da je moja koštunjavost sasvim normalna. Za mene je taj prvi ručak s Andrićevima, i Miličinom sestrom, bio čin ravan mučenju. Morao sam voditi računa o svakom gestu, pokretu, o svakom detalju i, naravno, o svakoj riječi. Iako sam bio mladić koji se još od djetinjstva, zahvaljujući baki Jani, znao ponašati, znao sve o rukama i pokretima u svečanim trenucima, prvi ručak s Andrićem, njegovom suprugom i svastikom, mobilisao je svu moju koncentraciju da ostavim utisak čovjeka koji se zna ponašati.
Čitavo vrijeme ručka, kad ne jede, Andrić je držao ruke skrštene preko prsiju, gledao u mene, ili kroz mene u neko svoje davno vrijeme kada je bio mlad i Mladobosanac. Taj njegov ničim neporemećeni mir, ni tu za stolom, tjerao je na neku posebnu vrstu poštovanja. On je i tu za stolom, dok očekujemo juhu, bio bista. Nas troje: gospođa Milica, njena sestra Gordana i ja, ličili smo na ljude koji gledaju tu bistu i vode računa da je ničim ne povrijede. Kada smo završili ručak, kojemu se ja nijesam radovao, koji sam podnosio kao užasnu obavezu, čak muku, teret, opasnost koja u nečemu može otkriti moju nespretnost, gospođa Milica i sestra su tiho ustale od stola i otišle u svoj apartman.

8.

Došao je onaj, za mene, najteži trenutak, o kojem nikada nijesam razmišljao i za koji se nijesam pripremao: za stolom smo ostali Andrić i ja! Zapravo, ostao sam s Ivom Andrićem, a to je bilo baš ono što sam priželjkivao i od čega sam se plašio. Nema više ni govorljivog i prirodno teatralnog Branka Lazarevića, ni gospođe Milice, ni Miličine sestre Gordane, da posreduju i podstiču razgovor. Trenutak je kada ja treba nešto da kažem, da progovorim, da se pokažem i dokažem. Malo prije Andrić me je za stolom svojoj supruzi predstavio kao “svog mladog kolegu”. E, sada treba opravdati taj status, tu počast, to veliko priznanje – treba biti Andrićev mladi kolega! Treba učestvovati u razgovoru, treba provocirati razgovor, treba se dokazati, treba pokazati makar onu mladalačku erudiciju, a i hrabrost. A kako, i da li je to moguće?
Tih nekoliko nijemih trenutaka učinili su me ozbiljnijim nego čitav moj dotadašnji život. Shvatio sam i sebi u sebi rekao: Sada se pokaži, Brkoviću! Nastavio sam da sebe plašim i kuražim: Nije ovo polupijani Risto Ratković s kojim možeš jesti čvarke i šutati dok on čvarcima hrani mačke. Nije ovo šarmantni, duhoviti, boemski opušteni Gustav Krklec, s kojim odmah možeš popiti piće, postati prisan i dugo pričati o staroj i mladoj beogradskoj boemiji. Nije ovo jedan od tvojih piperskih generala, prijatelja tvoga oca, kojemu satima možeš pričati svoje ljubavne avanture, pa i s jednom generalicom, čije prezime, naravno, nijesi pred generalom izgovorio, da bi zauzvrat od njega po deseti put čuo priču o 1942. godini u Crnoj Gori, ili pravu istinu o bici za Pljevlja, “gdje je tvoj otac bio komandir čete!”
Andrić, kao da je nekim svojim čulom ušao u mene i tamo naišao na moj užasni strah, počeo je razgovor o mladim piscima danas:
– Znam ja za vas. Čitao sam vašu prvu knjigu Retoriku kiše. Ima vas dosta darovitih. Jednom sam pitao Dušana Kostića za vas. On mi je potvrdio da ste daroviti, ali i da nemilice rasipate zdravlje i talenat. Mene je zainteresovao vaš jezik. Već ste oboljeli od čira. Vas Crnogorce, kao i sve Brđane, čim dođete na beogradski asfalt, napada tuberkuloza. Čuo sam u Beogradu za neke vaše, recimo ekscese ili trenutke boemije, koji su dosta slični Drainčevim boemlucima. Da li je to i najbolji put da se uđe u literaturu? Iznenađuje da se svima vama mladim mnogo žuri, to sam jednom rekao i Mladenu Oljači, u jednoj šetnji Kalemegdanom. I njemu se mnogo žuri, a je on stariji od vas, on je bio partizan, čak i komesar čete. Piscu je jedini pravi saveznik i dobrotvor vrijeme. Treba mnogo raditi i čekati. Mnogo sam volio nekoliko izuzetnih i izuzetno darovitih mladih ljudi koji su se pojavili pred Prvi svjetski rat, i odmah poslije rata. Među njima je bio najdarovitiji i najpametniji Vladimir Čerina. Svi su tragično završili. I njima se mnogo žurilo. Volio sam Joba. Bio je to darovit slikar. Imao je čudne trenutke. I on je brzo sagorio. I vama se mnogo žuri. Što se to s vama dešava, sa svima vama. Kuda žurite i zašto?
Poslije podužeg tihog i mudrog govorenja, Andrić je zastao, pogledao me i kazao: “Morao sam sve ovo reći, čini mi se da vi osjećate misao i riječ starijih kolega”. Bio sam prosto ošamućen njegovom besjedom, njegovim načinom govora, njegovom mudrošću, mirom i pauzama između riječi. On se ponovo osmijehnuo i upitao me:
– Je li vam Branko Lazarević svašta napričao o mojoj mladosti i meni? On je izuzetno zanimljiv čovjek, ali sve gleda na neki svoj dosta čudan način, sve propušta kroz neke svoje takođe čudne filtere vremena, i to više vremena kroz koje smo i on i ja prošli. Lako se nasjedne nekim njegovim zaključcima i opservacijama. Mnogo zna o muzici i filozofiji. Sve čita i sve prati. Volim ga, ali ponekad zna da bude i otrovan!

9.

Andrić je ponovo zaćutao. Nijesam bio siguran da li je to jedna od onih njegovih uobičajenih pauza između riječi, misli i rečenica, ili je prestao smatrajući da sada i ja treba nešto da kažem. Pokušavajući da slijedim njegov mir, ritam govora i biranost riječi, kazao sam Andriću da mi je gospodin Branko danima veoma zanimljivo pričao o Njegošu i Lovćenu. Rekao sam da mi o njemu ništa nezanimljivo i lično nije govorio. Kazao je da ste tu i da će me upoznati s vama, što sam ja s ogromnim interesovanjem očekivao. I, evo, to se konačno i dogodilo. Gospodine Andriću (druže Andriću – tiho me je ispravio), ovaj ću dan i razgovor s vama za cio život pamtiti, vjerovatno ću ga i zapisati.
– Ne pretjerujte, Jevreme. Biće za vas i još mudrijih razgovora i s još mudrijim ljudima. Velika je prednost sredovječnog i starijeg pisca, ako je dosta toga kao mlad pisac zapisao i negdje pohranio. Što se Branka tiče, on će vam danima pričati o meni, i svima nama, dosta zanimljivih detalja. Branko to čini u svakoj prilici kada je s mladim piscima. Ne izmišlja, ali dosta toga na svoj način kazuje i literarizuje, manje ili više uspješno. O meni, čujem, čini to prilično uspješno.
Shvatio sam da je Andrić čovjek kojemu je jako stalo što se o njemu govori. Kod njega, čini mi se, postoji neka tiha i dostojanstvena bojazan, ili strijepnja, da Branko Lazarević ne prepričava njegov život na neki svoj način, a Andrić, izgleda, dobro zna kakav je to način i koliko je zanimljiv i otrovan za mlade pisce. U stvari, Branko Lazarević je to redovno činio, ali samo pred mladim ljudima, intelektualcima, u koje povjeruje, a tek pred mladim piscima do kojih mu je stalo, od kojih je već nešto i pročitao. U Brankovoj interpretaciji sve je postajalo čista literatura, a tek Andrićeva mladost, odnos prema damama i njegova politička ekvibrilistika, pa i izvjesna privrženost Dvoru Karađorđevića i ondašnjem režimu. Sve su to bila razmišljanja i detalji koji su pomagali da mladi pisci, ukoliko nijesu već ideologizirani i komunistički isključivi, shvate i još više zavole i Andrića i sve one najintimnije detalje, o kojima Branko Lazarević rado i čak lascivno zna da priča. Branko je o svima sve znao. O svima iz državnog establišmenta, piscima koji su se uspješno i u socijalizam ukomponovali, postali još poznatiji i slavniji. Bio je podsjetnik jednog vremena, pogotovo za poznate ličnosti, velike pisce i uopšte stvaraoce!

10.

Priznao sam Andriću da je sve to što je o nama mladima govorio sasvim tačno. Tačno je da nam se mnogo žuri! A kuda? Govorio sam dosta dugo, čini mi se tečno i smisleno o našoj improvizaciji, o našem shvatanju literature, o našem negiranju svega što je prije nas bilo. Priznao sam da ima istine u svemu tome što je čuo o nekim mojim, kako je on to divno formulisao, “trenucima sličnim Drainčevim”. Priznao sam da je veliki srpski pjesnik Rade Raka Drainac, boemskom životu, buntu i antimalograđanskim skandalima, bio veoma inspirativan za mlade beogradske pjesnike toga doba. Bilo je bučnih mladićkih pijanki, pokazivanje s lijepim ženama, i ne samo vršnjakinjama, a u Klubu književnika smo znali izazvati spektakularnu gužvu: ostao je zapamćen i jedan moj nokaut nešto starijeg pisca. Andrić se osmijehnuo i tiho kazao da je te noći bio u Klubu, večerao s Miloradom Panićem Surepom i da mu je bio simpatičan moj otpor tom piscu, koji je sve u Klubu maltretirao. Kazao sam, bez kajanja, da je to za mene već davno prošlo vrijeme, da više nijesam Beograđanin, da živim i radim u Titogradu, da sam urednik kulture u Radio Titogradu, da sam literaturu shvatio kao svoje životno i jedino pravo opredjeljenje.


Što Gruzini Andriću nikad nijesu oprostili



Saslušao me je s velikom pažnjom, a onda me je tiho i nenametljivo prekinuo:
– Novinarstvo je ubitačno za mladog pisca, osiromaši jezik, nametne rečenične šablone, ružne stilske navike, rasparča vrijeme. Bježite iz novinarstva, molim vas Brkoviću.
Obećao sam mu da se nikada neću baviti banalnim političkim novinarstvom. Sjetio sam se da mu preporučim da bi dobro bilo da se odmori. Izvinio sam se što sam mu već uskratio dio popodnevnog odmora. Na taj sam način htio da olakšam i sebi: učinilo mi se da sada ja treba više da pričam, a on da sluša. Osmjehnuo se i ustajući od stola kazao:
– Ja poslije ručka nikada ne spavam, odmaram se ležeći i čitam. Danas ću da prelistavam neke spise iz ovdašnjeg Arhiva. Naišao sam na izuzetno zanimljivu građu iz sedamnaestog vijeka. Postoje čak i zemljišne knjige i katastarski registar. Znate, to mene jako zanima. U takvim spisima naiđete na pravo vrijeme, ponekada i na prave ljude i njihove sudbine.
Ispratio sam ga do sobe. Ne znam kako sam uletio u svoju sobu, na drugom spratu hotela “Boka”. Andrićev apartman je bio na prvom. Čim sam ušao u sobu, uzeo sam pripremljenu svesku i pero: zapisao sam svaku riječ koju je Ivo Andrić izgovorio. To sam od toga dana redovno radio, poslije svakog našeg razgovora, šetnje, pijenja kafe ili čaja.

11.

I večerali smo zajedno. Milice i njene sestre nije bilo za stolom. Otišle su u šetnju. One, objasnio mi je Andrić, večeravaju u sobi. Milica je teško bolesna, jedva korača. Liječi se u Igalu od najtežeg reumatskog oboljenja: jedva hoda, teško se pomjera, pogotovo teško ustaje od stola. S njenog lica, iz njene visine, elegancije, otmjenosti, produhovljenosti, vidi se da je to bila izuzetno lijepa žena.
Već sam slobodniji i večera mi lakše pada. Počinjem razgovor o Herceg Novom i tvrđavi Kanli kula. Naravno da Andrić sve to bolje i detaljnije zna, zato samo klima glavom. On već nekolika ljeta, ljetujući u Herceg Novom, pretražuje hercegnovski Arhiv, pronalazi stare spise iz predturskog i turskog perioda. U svim sličnim arhivima naših gradova, gdje su Turci vjekovima imali vlast, Andrić se prvo raspituje za turske teftere, kao najdragocjeniji izum turske adminsitracije, koja nije bila riznica javašluka već riznica dobro vođenih knjiga “teftera”, u kojima je sve registrovano što je tursku upravu interesovalo i omogućavalo joj ekonomski prosperitet. Već sam znao, i od Branka Lazarevića, da Andrić mnogo drži do podataka u turskim tefterima. Kada sam Andriću kazao da sam nedavno u Herceg Novom napisao podužu pjesmu Besjeda s Kanli kule, i da ću mu je pokazati, tiho je kazao da mu je Branko Lazarević, koji je već bio pročitao pjesmu, govorio o toj pjesmi. Andrić mi je kazao da je Kandi kula turski naziv za tvrđavu, što znači Krvava kula, a da je Kanli kula prvobitni naziv tvrđave, koju su inače Španci podigli.

12.

Andrić je odjednom počeo da govori o kineskoj kuhinji. Ne znam kako je i od čega počeo razgovor o Kini. Biće da je pravi povod takvom razgovoru bila naša večera. Tiho je razlagao, objašnjavao, svoje poimanje kineske kuhinje. Tako je počela njegova izuzetno zanimljiva, čak dragocjena, priča o Kini i njegovom putu u Kinu. Putovao je kao član neke jugoslovenske skupštinske delegacije visokog nivoa. Za Kinu nije imao ni jednu riječ pokude ili omalovažavanja te mnogomilionske zemlje. Dugo je pričao o kineskom shvatanju žene: začudio ga je veoma patrijarhalni odnos prema ženi, to je odnos sličan tretmanu žene u muhamedanskim zemljama i kulturama. Iznenadilo ga je da ženi na javnom mjestu nije poželjno prilaziti, niti se udvarati, ili pokazivati bilo kakvu nježnost u ponašanju. Čudio se da je komunizam, koji je svuda gdje je zaživio izmijenio odnos prema ženi, u Kini ostao bez takvih civilizacijskih i revolucionarnih rezultata. Andrić je, kako kaže, tek iz odnosa prema ženi shvatio da je “žuti komunizam”, to jest kineski komunizam, ipak nešto drugo od evropskog komunizma. Možda sasvim drugo i u civilizacijskom i u revolucionarnom značenju. U kasnijem našem razgovoru sve je to doveo u vezu sa Istokom i istočnom, azijskom, civilizacijskom tradicijom prema ženi. S mnogo poštovanja Andrić je govorio o kineskoj književnosti, posebno o romanu Šljivin cvijet u zlatnoj vazi.
Iz Kine se sasvim lako i jednostavno prebacio na razmišljanje o Gruziji. Gruziju je posjetio odmah poslije Drugog svjetskog rata, kao član državne delegacije Saveza književnika Jugoslavije. Uživao sam u Andrićevoj inventivnoj interpretaciji gruzijskog gostoljublja. I sam je osjetio neprijatnosti te okoštale gruzijske tradicije, koja se strancu, valjda i svakom negruzinu, nameće kao teška mora jednog mnogovjekovnog kastinskog ponašanja dobro upakovanog u tradicijske forme. Sjećao se večere u Tbilisiju: pamtio je duge zdravice i ispijanje vina iz srebrom i zlatom okovanog volujskog ili bivolskog roga. Na takvoj jednoj večeri, opterećenoj gruzijskim dugim i dosadnim zdravicama, uz nacionalne specijalitete zanimljive gruzijske kuhinje, svaka se zdravica mora “zaliti” ispijanjem jednog roga vina. I on je morao da ispije naiskap rogove vina. Kao stari i iskusni diplomata znao je da se zdravica ne smije odbiti, ali je znao dobro i svoje mogućnosti ispijanja vina: čaša ili dvije uz večeru i ni kapi više! Što da radi i kako da se odupre prenapadnom zdravičarskom protokolarnom gostoljublju gruzijskih domaćina? Kao iskusni diplomata Andrić je znao i kako se na elegantan i tobože neprimjetan način lišava prenapadnih zdravica. Dosjetio se kako je jednom, kao ambasador Kraljevine Jugoslavije, na večeri kod dr Jozefa Gebelsa, vješto izbjegao ispijanje vina uz svaku zdravicu. I nacisti su bili opijeni zdravicama, voljeli su nazdravičarstvo. Andrić je, kad više nije mogao da prati domaćine, a i kolege diplomate u nezdravičarskom ispijanju vina, ustajući, kao i svi, kucajući se kristalnim vinskim čašama, elegantno svoju čašu, mjesto da je prinese ustima i popije, neprijatno preko ramena prosipao, pri tom prolivajući vino i po svom diplomatskom fraku. Već zagrijani dr Gebels i njegovi ponizni propagandisti, a i kolege diplomati, među kojima je bilo i iskrenih privrženika dr Gebelsa i njegovog firera, nijesu primijetili Andrićevo elegantno prosipanje vina preko ramena, a djelimično i niz svoja leđa. Gruzinima se to nije moglo desiti, oni su motrili na svaki gest poštovanja ili nepoštovanja njihove tradicije gostoljublja i njenog protokolarnog uvažavanja. Svakako da su osjetili da je Andrić nekoliko rogova vina tiho prolio preko ramena, vjerovatno je vinom poprskao i svoj sako, pošto socijalistički diplomatski protokol još nije forsirao smoking. Domaćini su to osjetili i, naravno, nije im bilo pravo. I Andrić je osjetio da su njegovi domaćini osjetili kako se on oslobodio nekoliko njihovih rogo-zdravica! Koliko je tradicija gostoljublja i poštovanja običaja domaćina prisutna i neprikosnovena kod Gruzina, a i kod azijskih naroda, Andrić objašnjava i ovim čudnim zaključkom: “Samo zbog tog jednog detalja mene u Gruziji nikada nijesu preveli. To je jedina sovjetska republika gdje se moje knjige ne prevode”. Andrić je ubijeđen da je to zbog one noći u Tbilisiju kada nije mogao slijediti sva domaćinova nazdravljanja i zalivati ih oporim gruzijskim vinom.
Iz Andrićevih kazivanja shvatio sam da ne voli alkohol, izuzev vino u malim količinama. U mladosti je znao da popije: Jedne noći, nekada davno, u Zagrebu se napio sa Ignjatom Jobom. I iz hercegnovskih bivanja sa Andrićem, a i iz kasnijih susreta i razgovora shvatio sam da njegov odnos prema alkoholu nije trezvenjački, već više rezultat jednog racionalnog odnosa prema zdravlju, a i poznavanje sopstvenih mogućnosti podnošenja većih količina alkohola. U knjizi o Andriću, izašloj poslije dobijanja Nobelove nagrade, Radovan Popović, ugledni novinar Politike, citira slikara Voja Stanića koji mu je kazao: “Andrića je kod mene doveo pjesnik Jevrem Brković”. Tačno je to: Za vrijeme moga zdravstvenog oporavljanja u Novome, gdje je povremeno trebalo da navraćam u banju Igalo, sprijateljio sam se s Andrićem, a s Vojom Stanićem sam već bio prijatelj: Nikad nijesam bio u Novome a da ga ne posjetim, da se vazda nenakomendijamo, zapravo da ja uživam u Vojovom “komendijanju” na svoj račun, svoje supruge, prijatelja i svakog i svega što ga okružuje. Jednog mi je jutra, dok smo na Škveru ispijali kafu i rakiju, Vojo predložio da sjutra veče, kada će kod njega biti velika ribarska fešta, koju pripremaju njegovi prijatelji hercegnovski ribari, a glavni kuvar je Marko Bulut, nekadašnji kuvar s broda Kvin Meri, dovedem Iva Andrića na tu, kako je Vojo znao da kaže “maestralnu večeru”.

13.

U uobičajenoj popodnevnoj šetnji u pravcu Savine Andrić je rado prihvatio poziv Voja Stanića da sjutra veče prisustvuje toj ribljoj fešti u njegovom domu. Andrić je već dosta znao o Voju Staniću, smatrao ga je izuzetnim slikarom, a Andrić je i volio i poznavao slikarstvo: u mladosti je drugovao s nekoliko mladih i izrazito talentovanih slikara, najviše s Ignjatom Jobom. Nekoliko podnevnih i popodnevnih hercegnovskih šetnji sa Ivom Andrićem za mene su bile i ostale dragocjeni časovi približavanja i upoznavanja jednog zaista velikog pisca. Od Andrića se u takvim šetnjama može mnogo čuti i zapamtiti: čak mnogo više nego u razgovorima za restoranskim ili kafanskim stolom. Za stolom se od Andrića može čuti jedna posve utihla priča, ne mnogo zanimljiva. Najčešće je to priča o zdravlju, Miličinoj bolesti i njegovom krhkom i osjetljivom, ali već evo i u godinama prilično mobilnom organizmu. Govoreći o sebi i svome zdravlju – od mladićstva, studentskih dana u Hajdelbergu, činovništva u Ministarstvu inostranih dela Kraljevine Jugoslavije, diplomatskim, ratnim i poratnim godinama, pa sve do danas, malo je govorio o bilo kakvim zdravstvenim tegobama. Oni koji su više bivali s Andrićem prilično nemarno prelaze preko zapažanja o njegovoj tjelesnoj konstituciji i zdravstvenim problemima, kojih je, ipak, povremeno bivalo. Preda mnom je znao da kaže kako je u njegovom organizmu najosjetljivija tačka stomak, mada bez većih teškoća, ako se puna pažnja pokloni ishrani i načinu uzimanja obroka, naročito doručka i večere.


Nijesam se usudio da Andrića pitam za oca


14.

Jedne prijepodnevne šetnje prema Igalu, Andrić se prisjećao svoje majke Kate. Gotovo je s divljenjem govorio o njenom napornom životu i velikim ljudskim vrijednostima. U jednom je trenutku zastao, što je inače u šetnji rijetko činio, i onako na svoj način razgovijetno, tiho i čujno kazao mi: “Bila je to krhka žena, radna i uporna. Mislim da sam dosta od nje naslijedio, pogotovo fizičkih osobina, a i onih psihogenetskih”. O ocu nije ništa kazao, nikada ga nije spomenuo. U povratku od Igala prema Herceg Novom iznenada me je, zagledan u cestu kojom idemo, sasvim nenadno upitao: “A kakva je vaša majka, rekli ste mi da se zove Gorka? Jeste li vi na majku ili na oca?” Odgovorio sam, pokušavajući da ga u načinu govora oponašam, mislim da govorim tiho i polako, da sam ja mnogo više na majku nego na oca. I fizički. Već uočavam dosta njenih osobina u mome ponašanju, karakteru, naravi i mentalitetu, kazao sam. “A kakav vam je bio otac?” – iznenadio me je Andrić. Nijesam odmah odgovorio, morao sam se zamisliti i, možda prvi put, reći svoje viđenje oca, mada, nikada kada govorim o njemu, nijesam siguran da ono što kažem ima mnogo smisla, i veze, s njim i s njegovom pravom prirodom. Pred Andrićem sam o ocu nešto morao reći, iako sam o njemu vazda nerado govorio, plašeći se da ne odem u patetiku, da ne naličim sinovima koji pričom o ocu pređu u mitomaniju i dosadu, govoreći uglavnom o očevim domišljenim zaslugama, a nikada o pravoj prirodi, životu i životnom putu očevom. Ni Andrić u našim dugim šetnjama o svome ocu nije govorio. Nigdje nijesam naišao na njegovo objavljeno sjećanje o ocu. Znajući za storije Branka Lazarevića o Andrićevim roditeljima, Hrvatima, majci koja je prisluživala u nekom travničkom samostanu, a iz samostana se “udala” za jednog višegradskog penzionisanog žandara, nevjenčano s njim živjela, učinila ga vjernikom, nijesam se usuđivao takvu Lazarevićevu pripovijest i kod Andrića da provjeravam. Plašio sam se da ga ne povrijedim: činilo mi se da u Lazarevićevim verzijama o Andrićevom porijeklu, djetinjstvu i mladosti ima isuviše improvizacije i, možda, čaršijske domišljatosti.
Riješio sam da o svom ocu, pred Andrićem, govorim posve netipično za jednog mladog Crnogorca. Prvo sam govorio o ocu kakvog sam ga doživljavao u djetinjstvu, zatim kao odrastao čovjek i kako ga doživljavam, i živim, danas kada nije živ. Andrić se iznenadio kada je čuo da u ranom djetinjstvu nijesam volio oca, mada to nije prava riječ za odnos mene dječaka prema strogom, šutljivom i vazda zabrinutom ocu. Pokušao sam Andriću da objasnim da je u tom odnosu bilo dosta dječačkog prkosa, koji očevo ponašanje doživljava kao omalovažavanje, zapravo kao neuzvraćenu ljubav sina koji se očevim izgledom, visinom, ponašanjem, autoritetom za sve, oduševljava, ali se istovremeno osjeća od takvog oca zapostavljenim. Pri kraju dječaštva moji nijemi otpori ocu postaju istinska želja da je otac što manje u kući, da nije uz mene i majku, da ga što rjeđe gledam! Iskreno priželjkujem rat, ne znam s kim, u kojem bi moj otac hrabro poginuo, čija bi smrt bila dugo opričavana. Činilo mi se da bi mi među djecom, vršnjacima i onima nešto starijim, godio status sina hrabro poginulog oca, da bi tek mrtav otac, otac pogibalac, zasluživao moju veliku ljubav! Znao sam da je ovakav moj odnos prema ocu, želja da budem “sin poginulog ratnika”, došao iz saznanja da otac ima veoma bliske i česte susrete s jednom mladom udovicom u selu, ženom ubijenog komite, i jednom tridesetogodišnjom neudavačom iz dotičnog sela. Za tu se neudavaču pričalo da je “opčinila” i “zamađijala” nekoliko mladića prije nego je moj otac počeo kod nje da navraća, a pazarnim danom se s njom i u Podgorici pojavljuje.
Očevo sam “ženskarenje” doživio kao veliko poniženje moje majke, i dalje lijepe žene, za koju se znalo da je u djevojaštvu bila najljepša djevojka u našem kraju. Najljepša i “najsilnija”. Ovo “najsilnija” odnosilo se na njenu tjelesnu građu i visinu. U takvoj se situaciji ja, bez ičijeg naputka, tihom mržnjom i ogorčenjem prema ocu, pojavljujem kao jedini majčin zaštitnik, iako ni tada odnos mojih roditelja ne obiluje sukobima i bilo kakvim prigovorima, bar preda mnom, mojom sestrom i bratom.

15.

Andrića je zanimalo kako se moj odnos prema ocu mijenjao i da li je u mojoj dječačkoj i mladićkoj osjećajnosti došlo do toga. Objasnio sam mu da je do promjena došlo, ali, uglavnom, zahvaljujući mojoj majci. Od nje sam čuo da je sve to prolazno, “da je sve ništavno što kućna vrata ne zatvaraju”, “da je muškarcima dadeno da svraćaju kod tuđih žena”, “da im se sve prašta, ako ne zabataljuju svoju porodicu”, a otac nas zaista nikada nije “zabataljivao”, to jest zapostavljao, majku pogotovo. Sestre i braća su se množili, ja sam uvećavanjem naše porodice postajao sve “ugroženiji” i “zapostavljeniji”, od svih izuzev majke i tetaka, barem se tako meni činilo. Kako je moj otac bio jedinac, jedina muška glava jednog starog dukljanskog roda, njemu djece nikada nije bilo dosta. Majka je ispunjavala i takve njegove zahtjeve. Postala je prečesta rodilja, ali je vodila računa da mene ničim ne povrijedi. Kada ostanemo sami u kuli, objašnjavala mi je da sam ja “prva njena radost”, “njena prvorođena sreća”, “njen Domo”. Ona je to i ponašanjem prema meni dokazivala, osobila me je po svemu, izdvajala od braće i sestara, stvarajući kod mene iluziju da sam ja i dalje “jedinac”, da me niko ne može ugroziti! Otac je sve to znao i vidio, ali joj nikada nije prigovorio. I za njega sam bio takav dječak, ali on to nije ničim pokazivao.
Osjetio sam da me Andrić izuzetno pažljivo sluša; unosio se u moju priču licem i očima. Kada sam završio tiho je kazao: “Otuda je vaša privrženost majci”. Sjetio sam se jedne njegove čudesne konstatacije, zapisane u Znakovima pored puta, da “čovjek nije star sve dok mu je majka živa”. Kazao sam to glasno. “Tako jeste kod ljudi koji majku ponesu kao jedinu zaštitu iz djetinjstva.” Zatim mi je, takođe tiho, kazao da je od Crnogoraca, pogotovo od generala Crnogoraca, navikao na drugačiju priču o ocu. Kao da mi šapuće, a u stvari je i šaputao, kazao je da sam prosto predodređen da budem pisac. Nijesam znao što na to da kažem, a da ne ispadnem brzozbori lakomislenik, koji svako zapažanje velikog pisca smatra sudbinskim komplimentom.

16.

Vraćajući se iz jedne duže šetnje, bili smo došli čak do Zelenike, Andrić me je, za mene posve neočekivano upitao: “Kako ste doživjeli očevu smrt?” Ulazeći u Herceg Novi pod sutonom i rominjanjem proljećnje kiše, Andrićevim sam pitanjem bio, malo je reći zatečen, možda čak šokiran, zgranut, svakako zbunjen. Prošlo je nekoliko dana otkad sam mu, u šetnji prema Igalu, govorio o mojim roditeljima, gdje sam za oca i očevo ponašanje, u mojem ranom djetinjstvu, imao ozbiljnijih, naravno dječjih, zamjerki, a on se, evo, još sjeća moje priče i hoće da zna kako sam očevu smrt doživio. Odmah mi je “sinulo” da moram biti iskren, kao što sam bio iskren i u onoj priči o očevom “grijehu”.
Očeva smrt, smrt oca! Nikada nijesam pomišljao da ću, jednoga dana, pred takvom ličnošću, pred jednim od najvećih jugoslovenskih pisaca (a zašto ne i evropskih?), pričati o očevoj smrti, i uopšte o ocu, kao ličnosti, karakteru, čovjeku i ocu. Učinilo mi se da znam zašto Andrića interesuje kako sam doživio očevu smrt. Nijesam zapazio da je u našim razgovorima spomenuo svoga oca, majku da; i to s velikim, čak pobožnim osjećanjem. Branko Lazarević me je, čim smo započeli naše hercegnovske razgovore o Ivu Andriću i njegovom boravku u Herceg Novom, fascinirao brojnim detaljima iz Andrićevog života. Bilo je tu i, što bi se reklo, “golicavih” ili “pikantnih” detalja i o njegovim roditeljima. Nikada ne bih kao pouzdan podatak uzeo i spomenuo ono što mi je o Andrićevim roditeljima, bolje reći o Andrićevom rođenju, ispričao vazda duhoviti, intelektualno začuđujuće svježi, znanstveni, intrigantni (ne intrigantski), enciklopedijski raskošni Branko Lazarević, takođe veliki mislilac. Svakako da su o svakom velikom piscu, i uopšte velikom čovjeku, mnogo zanimljiviji detalji, koji vam se “kao velika tajna” serviraju, nego detalji do kojih se lako dolazi u zvaničnim biografijama pisaca, pogotovo onim školskim koje su, uglavnom, profesorski stereotipi interpretacije pisca, njegovog života i djela.
Kako Andriću započeti priču o očevoj smrti, o smrti strogog čovjeka prema svima, najstrožeg prema sebi, svojim najbližim, pogotovo djeci, pogotovo najstarijem djetetu – sinu? Odlučio sam se da mnogo više govorim o očevom umiranju, smrti i sahrani, nego o njegovom životu, o kojem dugo nijesam znao sve, pogotovo ono najbitnije. Trudiću se, kazao sam sebi, da izbjegavam one tvrde, okoštale, već potrošene i mentalitetski prilično ogavne stereotipe o ocu ratniku, ocu autoritetu, ocu staratelju i starješini, ocu s malo riječi, a mnogo više mrkih pogleda; o nikada osmijehnutom, ali često, ili vazda, namrštenom ocu, o ocu koji sve zna o svakome, ali ni najbližima ne dozvoljava da išta važno i bitno saznaju o njemu, da uđu u njegov život, makar da zavire u tu dramatičnost epskog života i vremena, gdje se mnogo neljudskog u ime ljudskosti činilo! I moj je otac bio sve to i u svemu tome poprilično prisutan, vjerujući da se nigdje nije ogriješio, da nije ruke okrvavio, a i ako jeste to je bilo opet samo zbog već naslijeđene i u svebiću ukorijenjene etike – da je zbog časti časno i ubiti!
Otac je, kako mi se čini, uz sve to u sebi imao i jedno čudno osjećanje, možda strah, strijepnju svakako, da će mu se “Kuća ugasiti”, “iskopati”, da je “na malo muških glava došla”, da je to “nečije prokletstvo”, najvjerovatnije dukljansko, da je odvajkada bila na ivici biološkog gašenja loze, traga, postojanja, da je to prosto usud koji, kako je on govorio, “našu Kuću prati više od dvjesta godina, ili najmanje dvjesta godina”! Od njega sam čuo, uz odrastanje i od drugih, bližnjih i daljnjih, da se u toj Kući, u Našoj, nikada na Ognjištu nijesu mogle naći više od dvije ili tri muške glave; nikada otac i dvojica sinova, dvojica braće! Bile su svega jedna ili dvije biološke prilike, i to u potonjih stotinak godina, kada je izgledalo da će se u Našoj Kući uz oca naći i zaživjeti više od Jedinca, to jest više od jednog sina; uz brata ili strica takođe jedan ili dvojica sinova, braće od stričeva!

Netipična pripovijest o porodičnoj istoriji


17.

Sve sam to Andriću ispričao, naravno kao jednu od porodičnih pripovijesti, gdje je sve, dok se ne uđe u legendu, isitinito i činjenično pouzdano. Graditeljske legende o mostovima, bedemima, kulama, crkvama i manastirima su među legendama najprijemčivije i za pričanje i za slušanje. O tome je Andrić svakako mnogo više znao: to su legende o obaveznoj žrtvi, koja se mora naći i u građevinu izidati! Strijepio sam da u nečemu ne pretjeram, da ne podlegnem kućnim pripovijestima o mladiću iz “Naše Kuće”, koji je bio takve ljepote da su mu graditelji – mostari sjenku u most ugradili da bi se most sazidao i opstao! Kako o mostu i gradnji mostova, o graditeljskim legendama i mostarima, o neimarima, pričati pred čovjekom i piscem koji je o jednom mostu na Drini napisao svjetsku knjigu? Andrić je pažljivo slušao i povremeno bi kazao: “Zanimljivo, molim vas nastavite”. Meni je to bilo dovoljno ohrabrenja da nastavim, zapravo da se vratim njegovom pitanju kako sam doživio očevu smrt!
Morao sam mu reći da je moj otac bio jedinac – sin jedinca, unuk jedinca i praunuk jedinca! Njegov pradjed, čije je ime nosio, u Martinićku je bitku sina jedinca od šesnaest godina odveo. Iz te se bitke samo sin vratio. Djed moga oca poginuo je na Vučjem dolu 1876. godine. Bio je to dosta čudan i čuven čovjek: sina je jedinca od samo četrnaest godina sa sobom u bitku poveo, tako da u kući nije ostalo muške glave! Otac je poginuo, sin je osvetio oca i vratio se s Vučjeg dola s darovnim konjem iz boja! Ima o tome, kazao sam Andriću, objavljen zapis jednog poznatog istoričara. Taj koji se bez oca s Vučjeg dola vratio je moj djed. Kao dječak se s Vučjeg dola vratio, ali se kao pedesetogodišnjak-ratnik, bez oka, iz jednog crnogorskog rata, onog skadarskog, nije vratio. I taj je svoga sina, jedinca, a to je moj otac, kao šesnaestogodišnjaka u taj rat odveo: sin se vratio, a otac, kao ni onaj s Vučjeg dola, nije! Morao je živjeti kao jedinac, kao jedina muška glava u Kući.
Imao sam nepunih osam godina kada je moj otac s polja Radovča u Piperima, 21. novembra, kao komandir partizanske čete, otišao u bitku za oslobođenje Pljevalja od Italijana. Pratio sam ga do zbornog mjesta na Radovču. Čuo sam kada je jedan viši partizanski komandant pročitao ime moga oca kao komandira čete. Pouspravio sam se među dječacima, uglavnom vršnjacima, koji su kao i ja došli da isprate svoje očeve. Tada nijesam znao za porodičnu povijest gdje već vijek i više otac nestasalog sina, jedinca, u rat odvodi, gdje se iz rata samo sin vraća! Rekao sam Andriću da se danas, kada znam za tu porodičnu osobinu, ili usud, često prisjetim dana i trenutka kada sam, kao osmogodišnjak, oca u Pljevaljsku bitku otpratio: Ubijeđen sam da sam imao samo osam godina više, možda i samo šest, i mene bi moj otac toga jutra s Radovča u bitku odveo, kao najmlađeg borca njegove čete. Bio sam najstariji sin, ali već nijesam bio jedinac!
– Nastavite, molim vas, nijesam navikao na takve priče od Crnogoraca.
Nastavio sam i kazao da je moj otac dugo bio Čovjek Smrti, ali mnogo duže Čovjek Života.
– Kako to mislite, zanimljiva je usporedba? – kazao je tiho Andrić.
– Otac je, do mog rođenja, samo sahranjivao: imao je devet sestara, pet su mlade i neudate umrle. Prije nego se oženio mojom majkom, Gorkom, imao je ženu Jelicu i petoro djece, pet sinova. Udarila je španjolka i u nekoliko mjeseci odnijela ženu i djecu. U dvije ili tri godine otac je sahranio dvanaest članova porodice: pet sestara, majku Nedu, suprugu i petoro djece! Ostao je sam, kao što je i bio poslije očeve pogibije u skadarskom ratu. Imam utisak da se moj otac najbolje u ratu osjećao, da samo u ratovima nije bio Čovjek Smrti. Prošao je kroz oba Balkanska rata, učesnik je čuvene, uzaludne, ali ipak slavne Mojkovačke bitke. U ratovima, gdje je bio najbliže smrti, ni u jednom se sa smrću nije susreo, nije čak ni lakše ranjavan, a, zna se, da nije bio loš ratnik, naprotiv.

18.

Vraćajući se iz rata, otac ulazi u porodični krug smrti i sahrana, a sve uz paničan strah od skorog “gašenja kuće”, “loze”, “traga” jedne stare piperske porodice, još iz dukljanskih tmuša. Ponovo je bio tragični usamljenik, uz samo jednog bliskog rođaka, neženju, koji sjedničarskim nedjeljama, svetkovinama i prazničkim okupima, obilazi “sjednike”, odnosno svečanosti, i osmatra koja bi od prisutnih djevojaka “iz boljih kuća”, bila za njegovog sinovca, prije svega koja bi, onako po izgledu i po kući, bila dobra rodilja! Govorio je, onako uz piće, a znao je da popije, da on od svetkovine do svetkovine ide i osmatra koja je od “đevojaka”, po svom izglednom soju i porodičnom biljegu, “puna đece”, to jest koja bi bila česta rodilja!
– Da, da, to je taj strah od nestanka “Kuće”, “traga” i “loze”, o kojem ste mi već govorili. Ima toga i kod drugih, ali ne na takav i toliko sudbinski način – kaza Andrić i mahnu mi glavom da nastavim.
– Oženio se mojom majkom; ali zbog rođaštva, majka joj je bila od nas, izgubio je naklonost jedinoga svog rođaka, i to sve do rođakove smrti. Moja je majka bila, i danas je, sojna, kršna, lijepa, razborita, pismena i bastašna žena. Španjola je još harala: I s njom je izgubio prvo troje djece, tri sina! Otac je već sasvim bio uvjeren da mu prst sudbine nekog starog prokletstva ne da da od njega ostane trag, da se Kuća i Loza nastave! Jedini bliski rođak je konačno imao uvjerljiv motiv i za sve češće pijanstvo, i za vjerovanje da je smrt troje djece božja kazna zbog ne baš dalekog rođaštva njegovog sinovca i njegove sestrične!
– O bračnom odnosu rođaka se nigdje, kod nas, pogotovo u Crnoj Gori, rado ne govori. Vi ste i tu izuzetak, nastavite – kaza Andrić.
– Mojim se rođenjem u kući mojih roditelja sve promijenilo, krenulo nabolje, “unapredak”, kako se tada govorilo. Ispalo je da se mojim rođenjem uspostavila biološka sigurnost “kuće i loze”: Danas nas je sedmoro braće i dvije sestre! Svi smo zdravi, već nas je nekoliko oženjenih i s porodom, sestre takođe. Otac je proživio dvije i po decenije bez onih tragičnih strijepnji o “nestanku traga” i “iskopanju kuće”, što je, u crnogorskoj opsjednutosti biološkim trajanjem porodičnog stabla, prirodno osjećanje svakog Jedinca! I mi smo, i naš porod, uglavnom, naslijedili dosta toga iz obličja naših roditelja, a to znači naših predaka. Dvojica braće i sestre su “na majku”, a ostali “na oca”. Doduše, našoj je majci majka “od nas”, rođena je sestra našeg najbližeg rođaka, tako da smo i mi, koji ličimo majci, opet, preko njene majke, naše babe, u neposrednoj genetskoj liniji naših predaka.
Andrić se iznenadi, zastade, zagleda se u mene, stavi mi ruku na rame, mislim lijevo, i tiho kaza:
– Nikad nisam sreo nekog ko tako kazuje detalje iz, recimo, porodičnog genetskog albuma. Kako je sve to “biološko obnavljanje” porodice podnio onaj jedini bliski rođak? Je li i dalje pio i negodovao na rođačku vezu svoga sinovca i svoje bliske rodice, kod vas bi se reklo “sestričine”?
– Prema svome sinovcu i svojoj sestričini, koja mu je spasila Kuću “od ugase”, kako se za moju majku govorilo, u njegovom se ponašanju malo toga promijenilo: ređe je pio, kao bogat čovjek postao je nešto blaži i manje okrutan prema bližnjima i sirotinji. S mojim je roditeljima i dalje bio u nezboru, mada nešto blaži u ljutnji i prekorijevanju, nikada javnom, niti pred bilo kim. Mene je, već od pete godine, uzeo da obavezno, najmanje dan-dva sedmično, moram biti s njim u Kuli, kako je on nazivao poveću našu predačku kuću, tada samo njegovu. Njegova sestra, već u godinama, vratila se u Kulu posllije porodične tragedije kuće gdje je bila udata, izgubila je sina i muža; vodila je domaćinstvo i s velikim umijećem brinula o njemu i meni. Bila je otmjena, dosta je čitala, znala je sve o odgoju djece iz nesirotinjskih kuća: ona nikada nije htjela reći “iz boljih”, dok je moj nabliži rođak, koji mi je brzo postao uzor u svemu, govorio samo u kategorijama “kućići” i “nikogovina”, “soj” i “nesoj”, “tankolovići” i “sirotinja”, pa tjeraj sve do podučavanja mene, i to svakodnevnog, da moram znati i pamtiti ko sam, da sam njegov nasljednik, da moram biti u svemu on, da, čak i u običnoj dječjoj igri moram voditi računa s kim se igram! Njegova sestra i moja vaspitanica, Jana, vazda ga je tiho opominjala da me “ne truje”, da je “prošlo vrijeme takvog odgoja”, da mi, ni u šali, ne govori protiv majke i oca, pogotovo protiv majke, a znao je da ih prekorijeva, ali samo kad popije. Jednom mu se, da ja čujem, otelo da prekori sebe i kaže: “Možda ju je sami Bog poslao da mi napuni Kuću!” I Jana je to čula i, kao za sebe, kazala: “Da ne bi nje i ova kuća i sve naše, otišlo bi crkvi ili školi, ako bi jednom i školu u selu imali.” Sa sestrom se nikada nije svađao, ako mu se ne svidi nešto što ona kaže, ili po svome učini, izlazio bi iz Kule i kazao da ona čuje: “Ne priliči crnogorskom oficijeru da se sa ženom perčina.”
– Čudno – kaza Andrić, po izrazu lica shvatio sam da želi da nastavim.


O najvećoj bokeškoj i hercegnovskoj tajni

19.

– Očeva smrt! Došao sam iz Beograda da ga živog zateknem. “Ti si”, jedva je izgovorio. Pokušao sam da ga nekako udaljim od smrti, koja je već bila tu, i na njegovom vazda koščatom licu, i u strogim očima. Prvi put sam uz nekog ko umire, ne snalazim se, mislio sam da smrt nekako drugačije izgleda i u onom koji umire. “Daj mi ruku”, tiho kaza i ispod lencuna izvuče svoju ruku. Objema rukama uzmem njegovu već ohladnjelu ruku. “Ne daj da se kuka, tuži i leleče”, tiho mi zapovijedi. Nijesam znao što da kažem: mahanjem glave sam kazao ono što riječima nijesam mogao. “Reći ćeš mi kad bude tri sata”, izusti. Ponovo sam laganim klimanjem glave kazao ono što riječima ne umjeh. Samo je majka češće u sobu ulazila da ga “zalije limunadom”. Tiho joj kazah kako mi je rekao da mu kažem kad budu tri sata. “Tada će umrijeti”, kaza majka. Tako je i bilo. Samo koji minut prije tri sata, pogledao me je i šapatom izgovorio: “Je li više tri sata?” “Sada će, tata”, i ja sam jedva izgovorio. “Pouspravi mi glavu”. Podigao sam čitavo poprsje na jastuk i glavu mu držao objema rukama. Nijesam se usuđivao da ga pogledam. Učini mi se da je jednom tiho zaštucao. Majka je ušla u sobu, pogledala ga i meni sasvim normalno rekla: “Zatvori mu oči, valja se, najstariji si.” Zar je već mrtav, pomislio sam, a majci ništa nijesam rekao. Zatvorio sam mu oči, a da ih nijesam vidio, nijesam se usudio da ga pogledam. Pomislio sam: Ako mu sasvim nijesam zatvorio oči, majka će to uraditi. Tako je i bilo.
– Kako ste doživjeli očevu smrt? – insistirao je Andrić.
– Ne znam, izašao sam iz sobe, ne okrećući se k njemu, da ga ne bih vidio mrtvog. Sve sam prepustio majci. I ja i braća smo se ponašali onako kako je ona od nas tražila. Ni danas mi nije jasno kako sam doživio očevu smrt. Ima trenutaka kada mi se čini da nikada na pravi način nijesmo razgovarali: Bilo je dosta toga što mi je, kao najstarijem sinu, morao reći, a nije. Poslije sahrane smo ostali tri dana i dvije noći u Kuli. Jedne sam noći otišao na njegov grob, dugo sam ostao i šutao. Samo je majka osjetila gdje sam do kasno noću bio. Kad sam se vratio, postavljajući trpezu da večeram, tiho mi kaza: “Reče li ti što?” Pogledao sam je i glavom odmahnuo. Nijesam imao osjećanje da sada ja, kao najstariji sin, preuzimam brigu i odgovornost za sve u porodici. Jednostavno, majka je, i meni i braći, postala otac i majka, možda mnogo više otac, takva je to žena – kazah Andriću, uz nespretno izvinjenje da sam ga možda isuviše opteretio fragmentima iz života moje porodice.
– Vi još ne pišete prozu? – kaza Andrić.
– Ne – odgovorih, bez obećanja da ću to jednom možda i raditi.
– Pisaćete – tiho kaza Andrić i dodade – Vi ste morali biti pisac.

20.

Sjutradan sam se našao s Brankom Lazarevićem, čovjekom koji je za razgovore i šetnje zanimljiviji od Andrića. Pred njim se ne morate ustezati i o svakoj riječi voditi računa, čak i o načinu kako je izgovorena. Lazarević je pričao, pričao, pričao, a Andrić je šutao, šutao, šutao i slušao, katkad bi kazao “zanimljivo, nastavite”. Lazarević je od onog hercegnovskog pravog građanstva, ne onog pridošlog, bio izuzetno cijenjena i rado spominjana ličnost. Znalo se da je bio diplomata Kraljevine Jugoslavije, veliki monarhista, izuzetno obrazovan, pisac studija o muzici, posebno velike studije o Betovenu, studije o slikarstvu, arhitekturi i književnosti. Nekada je bio književni kritičar prvog reda. Uz njega je išla priča da je kao mlad bio Skerlićev miljenik. Pričalo se da ga je Skerlić u razgovorima o mladoj srpskoj književnosti uvažavao kao najvećeg stilistu među srpskim intelektualcima! U toku rata je živio u Beogradu, nije kolaborirao s Njemcima, bio je sklon da prihvati Dražu Mihailovića kao vođu otpora, sve do kolaboracije s Njemcima. Bio je antikomunista, pogotovo antiboljševik; pred mladim ljudima je samo u aluzijama o tome govorio.
Kazao mi je da je odmah poslije rata bio od Zogovića pozvan na saradnju i učlanjenje u Savez književnika Jugoslavije, čiji je predsjednik postao Ivo Andrić! Kad god bi u našim dugim hercegnovskim šetnjama spomenuo Iva Andrića, ne bi propustio da kaže “drug fra Ivan-beg Andrić”. Uzgred bi mi rekao da ga je “fra Ivo Ivan-beg”, još prije rata nazvao Slobodan Jovanović, a “drug fra Ivan-beg” Isidora Sekulić, čim je vidjela da je “uz komuniste pristao”. Isidora je, kaže Lazarević, ijetko govorila: “Uz onu dvojicu Crnogoraca, doduše darovitih”, ode fra Ivan-beg u komuniste i postade drug.” “Dvojica Crnogoraca” su Radovan Zogović i Milovan Đilas, kažem gospodinu Lazareviću i dodajem da je s tom istom dvojicom Crnogoraca, nešto kasnije, i Isidora prijateljevala; Zogovića je, dok je bio u kućnoj izolaciji, često posjećivala, ona i Desanka. “To nisam znao, sve moje veze s Beogradom su i dalje u prekidu. Hoće, Isidora, hoće, ona je to režimu prkosila, a Desanka je nešto drugo, u njenom se kraju za takve dobročinitelje kaže “zadušna baba”, Desanka je baš to.”
Gospodin Branko Lazarević misli, to mi je prije neki dan, dok smo šetali prema Meljinama (kada sam mu rekao da ću sjutra šetati s Andrićem cestom prema Igalu, da ćemo pratiti Milicu do Banje), kazao da je “Andrića komunistima priveo, učinio ga saveznim poslanikom i članom Prezidijuma BiH, Bosanac Rodoljub Čolaković, pa tek onda ona dvojica Crnogoraca, o kojima Isidora, za čudo, kao da nisu komunisti, ima mnogo pohvala, više za njihovu veru u ono što rade, nego za njihovu literaturu, iako Zogovića izdvaja kao velikog pesnika, dobre versifikacije, celovitog motiva i moderne metafore. Jednom mi je rekla”, prisjeti se gospodin Lazarević, “da je Đilas mogao biti dobar prozaista da nije postao ideolog, a i mnogo je ljudi svojom rukom ubio”, kako joj je nedavno kazao Duško Matić, a njemu i Leli jedan mladi beogradski komunistički, “totalni intimus”, kako je kazala “drugarice Spasenije-Cane Babović”. Gospodin Lazarević mi se iskreno povjeri da pred takvim “beogradskim činjenicama ili intrigama, kojih je sve više, i sve se više emituju, kao poverljiv materijal, ostaje dosta ravnodušan”, dok se “njegovi Đokići”, porodica kod koje stanuje, oduševljavaju, “ali takve lascivnosti ne iznose iz kuće.”

21.

Branko Lazarević je 1947. godine isključen iz Saveza književnika Jugoslavije, zbog njegove “prozapadne orijentacije”, možda i zbog dvojice sinova, Ivana i Đorđa: Ivan je otišao na Ravnu goru kod Draže i poginuo, a Đorđe se krajem rata teško razbolio, otišao u Švajcarsku da se liječi i ubrzo umro. Nerado je o sinovima pričao, spomenuo ih je samo uz Andrića: Kazao je da mu je Andrić tiho prišao i još tiše saučešće za sinovima izjavio, veoma toplo mu stežući ruku. Međutim, kada je isključivan iz Saveza književnika Jugoslavije, Andrić je, kao predsjednik, prvi bio za, čak je i ruku podigao, da se vidi kako je glasao, kaže mi gospodin Lazarević! Odmah je poslat u zatvor, bez suđenja, gdje je ostao od 1948. do 1951. Poslije zatvora uslijedila je izolacija i nastanjenje u Herceg Novom, gdje je našao utočište kod arhitekte Vojislava Đokića i njegove supruge Dobrile. Upoznao sam tu divnu, rasnu, skladno građenu, prirodno plavu i veoma šarmantnu ženu. Njenog sam supruga, poznatog arhitektu Đokića, bavio se i slikarstvom, već znao.
Bilo je Hercegnovljana, pogotovo među slikarima, koji su voljeli gospodina Lazarevića, znali dosta o njegovom životu, rado ga u atelje primali, znao je sve o slikarstvu, umio je da uoči pravi talenat i pravu sliku. Već se s Vojom i Nadom Stanić bio sprijateljio: znao je satima da priča o njegovim slikama, uživao je u Vojovom komedijanju o sebi i drugima. Od nekoliko sam slikara čuo da je divna Đokićeva supruga ljubavnica gospodina Lazarevića, zbunjivao ih je odnos godina. Bio je to “bračni trougao” o kome nijesu šaputali samo hercegnovski slikari, udbaši, političari, novinari, ugledni i manje ugledni građani. Morao sam to reći mojim prijateljima Voju i Nadi Stanić, naravno ne osuđujući ni gospodina Lazarevića ni šarmantnu gospođu Đokić, a ni arhitektu Đokića, koji sve to, navodno, pokriva. Vojo se osmijehnuo, a Nada je, onako po luštički, ona je Luštičanka, Marovićka, planula: “Moj, Jevreme, to je najveća hercegnovska i bokeška tajna, koju takvom pričom prljaju. Vojo i ja znamo, prijatelji smo s njima: gospođa Dobrila je kćerka gospodina Lazarevića. Neće da vide koliko mu liči, a liči mu u svakom detalju: lice, oči, stas, osmijeh, priroda, čak i hod dok psa šetaju skupa.” “To su hercegnovske ćakule – kazao je Vojo i nastavio – “niko u ćakulanju ne uživa kao slikari i primorski gradovi zimi, Herceg Novi i Kotor pogotovo. Ćakula se o svemu što je golicavo, izazovno i graciozno. To je, Njake – obrati se ženi – u ljudskoj prirodi najljepša navika, pogotovo kod nas Mediteranaca.”
Oduševio sam se saznanjem da je gospođa Đokić kćerka gospodina Lazarevića, mada mi se i ona intrigantska verzija sviđala. Nikada s gospodinom Lazarevićem o tome nijesam razgovarao, a i kako bih mogao kada on nikada o svom sklanjanju u Herceg Novi, nije pričao.
– Rekli su mi da si juče s Andrićem do Meljina dolazio, da ste svraćali kod doktora Veska i Voja Miloševića, da mu puls izmere. Da znaš, Jevreme, Andrić je i pre rata bio veći hipohondar i od kneza Pavla, a tek od ministra Stojadinovića, ministra predsednika, koji je, čim bi se prežderao na nekom prijemu srbijanskom, odmah tražio ekipu lekara za ispiranje stomaka. Znalo se, kad god bi Stojadinović po Šumadiji žderao i pio, lekari su bili uz njega, dežurali su u susednoj prostoriji, takođe žderući i pijući. Jednom je čak i dr Jevrem Milošević, koji ga je prezirao, bio u ekipi za spasavanje premijera od prežderavanja po Šumadiji. Čudno je, među komunistima još nema hipohondara, još su mladi, još mogu da žderu, još ih progoni partizanska šumska glad, a i dolaze, uglavnom, iz gladnih porodica, i to vekovima. Kad kažem da među komunistima nema hipohondara, ne mislim na Marka Ristića: gospodin je bio prvi Brozov ambasador u Parizu. On je nadrealista, a ne komunista, mada su, dok nisu pobedili, komunisti i nadrealisti imali dosta zajedničkog!

Na što je Majakovski upozorio Lazarevića


22.

Morao sam ga prekinuti, mada gospodin Lazarević nije volio da ga neko u priči, kada mu krene, prekida. Kazao sam: Gospodine Branko, u Crnoj Gori su najznačajniji komunisti došli iz “sitih” porodica, iz porodica koje su vazda imale pristojan ručak i večeru, koje su školovale djecu. Naravno, gospodine Lazareviću, većina je onih koji su došli, što bi se reklo, iz “genski” gladnih porodica. Oduševio se, stao je, pogledao me, a bio je visok, samo nešto malo niži od mene, objema me rukama zagrlio i kazao: “Hvala Bogu da naiđem na mladog Crnogorca koji ne aminuje, koji zna da brani čak i ‘svoje’ komuniste.” Kazao sam mu da nijesam član Saveza komunista, niti sam ikada bio, ali ne što ja nijesam htio, što sam ih na vrijeme “pročitao”, već što oni mene nijesu htjeli, što su me čitali i pročitali, prije svega moje ponašanje, iako dolazim iz “partizanske porodice”, još i zelenaške. “Iz zelenaške?” – s čuđenjem je kazao gospodin Lazarević, i nastavio: “Još u Herceg Novom nisam sreo Crnogorca koji je priznao da dolazi iz zelenaške porodice, a verovatno ih ima. Moji Đokići, moja Dobrila, misle da su svi Crnogorci zelenaškog porekla. Mislio sam da su samo komunisti iz zelenaških porodica, a ima ih i iz onih drugih…” Iz bjelaških, kazah. “Da, iz belaških, mada su u diplomatiji i Crnogorci iz belaških porodica smatrani nepouzdanim. Sećam se, bila je jedna Stojadinovićeva, a i Kumanudijeva preporuka, da Crnogorci, pa ni “belaši”, u diplomatiji nisu za nešto više od konzularnog činovnika. Vratimo se komunistima i njihovom odnosu prema piscima. Jednoga će dana biti veoma zanimljivo govoriti o odnosu pisaca komunista prema građanskim piscima, piscima nekomunistima. Tu će se pokazati pravo lice i komunizma i pisaca komunista. Komunisti, i ovde kod nas, i u Rusiji, i pre Staljina, čitali su samo pisce u koje su sumnjali. Jedini ruski pisac, komunistički, onako do daske, kojega su čitali, i u koga nisu sumnjali, sve do samoubistva, bio je Vladimir Majakovski. U njega su posumnjali tek kada se prostrelio. Upoznao sam ga u našoj ambasadi u Pragu, dok sam tamo bio ambasador. Bilo je popodne, došao je nenajavljen i prilično pijan, dobro se držao, inače dvometraš. Već sam dosta znao o njemu, pratio sam novu boljševičku literaturu. Bio je najoriginalnija pesnička pojava, ne samo u Rusiji, gde je vazda bilo velikih pesnika, ali ne i “novatora” u formi, versifikaciji, ritmu, bilo je tu dosta one slovenske elegičnosti, još od Puškina, čija je divna žena, Natalija, bila careva strastvena ljubavnica. Ono s onim idiotom, pastorkom, što li, danskog ambasadora, bilo je montirano, sve je to OHRANA pripremila da bi Natalija pripadala samo caru!
– Vratimo se Vladimiru Majakovskom – kazao je gospodin Lazarević i nastavio: Pustili su ga k meni čim je kazao da hoće kod ambasadora. Pristojno je ušao, pozdravili smo se, kazao mi je da ga ponudim da sedne, što sam ja odmah, uz izvinjenje što to već nisam uradio, učinio. Već sam sekretarici kazao da pripremi poljsku i rusku votku. Bila je to prava šumadinska rasna ženka, na koga god je u ambasadi bacila oko, završio je u njenom krevetu. Sve sam o njoj znao, zato sam je i držao: Ako je vratim u Beograd, trebaće mi vremena da upoznam njenu naslednicu i sve njene navike, prohteve i slično. Ovako, rešio sam da tolerišem gospođicu Roksandu, odlično smo se razumeli: Bila je inteligentnija i od prvog sekretara ambasade, nekog Jevte Ćukovića, čuo sam da je završio kao Dražin obaveštajni savetnik, ustaše su mu odrle kožu negde kod Gornjeg Vakufa, bio je došao da samoinicijativno pregovara o primirju i zajedničkoj borbi protiv komunista!
Roksanda je – nastavlja gospodin Lazarević – donela obe votke i stavila pred “druga Majakovskog”. Kako sam govorio dosta dobro ruski, ponudio sam mu da bira votku. Odlučio se za rusku, sam je natočio i čekao da i ja isto učinim. Vidio sam da zna red, da se ume ponašati, natočio sam votku i nazdravio mu, čak smo se i kucnuli, što u diplomatiji nije uobičajeno. Popio je, postavio čašu na sto i kazao:
– Znam ko ste, da ste pisac, prevodilac i književni kritičar. Sve me to ne interesuje. Došao sam zbog nečega mnogo važnijeg: Moram da vam kažem, da vas upozorim, da, kada i kod vas pobede revolucija i komunizam, ne verujete ženama, policajcima, lošim pesnicima i revolucionarima koji ubrzo postaju alkoholičari, kao ni onima koji nikada ni čašu ne popiju. Takav je u Kremlju drug Nikolaj Buharin!
Oduševio sam se opaskama Vladimira Majakovskog. Nisam hteo da mu kažem, da mu kvarim raspoloženje, da sam ja antikomunista, da sam monarhist do ispod kože, da kod nas nikada neće pobediti ni revolucija ni komunizam. Tu sam se prevario, možda i nisam, sve su revolucije neuspele, uspešna je samo evolucija. Popio je još jednu votku, ustao, pozdravio se, i to veoma srdačno, uzeo je svoj šešir i elegantno izašao iz ambasade. Došla je Roksanda da odnese flaše i čaše, zastala je i veoma vragolasto, kako samo Šumadinke znaju, kazala: Ambasadore, dobar ovaj Rus, liči jednom Radetu iz Ivanjice, bio je vašarski muzikant, harmonikaš. Nema mlade Šumadinke, na čija je vrata zakucao, a da mu nije otvorila! Nasmijao sam se Roksandinom zapažanju o najvećem pesniku jedne epohe, za koju sam znao, da će, nažalost, potrajati.

23.

Mnogo više su me interesovala Lazarevićeva kazivanja o Andriću, Isidori, Zogoviću i Đilasu, nego njegove veoma razuđene lamentacije o ljudima i događajima iz diplomatskog života. Oduševio sam se kako je interpretirao svoj susret s Vladimirom Majakovskim, i kako je uspješno u priču uveo činovnicu ambasade Roksandu Šumadinku, njene erotske apetite i iskrenost. Veoma ga je interesovalo kako je prošla Andrićeva i moja jučerašnja šetnja i o čemu je sve razgovarano. Kazao sam gospodinu Lazareviću da sam, uglavnom, ja pričao, mučio se pričajući, vodeći računa što ću i kako reći. Tražio je od mene da mu kažem kako sam doživio očevu smrt. Otvorio sam se, možda i više no što je trebalo. Ispala je to duga priča, za mene teška i neprijatna, za Andrića, možda, zanimljiva, bogata detaljima, neobična. Često je znao da kaže: “Zanimljivo, zanimljivo, molim vas nastavite.”
– Niste ga ugnjavili, budite sigurni. Kad on kaže to njegovo čuveno “zanimljivo”, “nastavite”, znajte da ste ga zainteresovali. On je pravi majstor da pobegne iz nezanimljive priče: ima za to nekoliko načina: jedan je, recimo, da pogleda na sat i kaže kako ga već u hotelu, stanu, kafani, kancelariji čeka neko s kim se mora videti. Drugi način, ili metod Andrićevog bekstva iz dosadne priče je bekstvo u drugu priču, u priču koju on nametne, a treći je metod, možda, i najzanimljiviji, ako ste mlad čovek, kao što ste vi mladi, okrene vas, tako vešto, da pričate o vašem iskustvu sa ženama, devojkama, ako ste student s gazdaricama, njihovim kćerkama, ili i s gazdaricom i kćerkom. Mi koji ga dobro znamo, ako iko može reći da Ivu Andrića dobro zna, pamtimo da su iskrene ispovesti o ženama, bilo mladića, bilo starijih ljudi, jedine priče koje Andrića mogu naduže zainteresovati, koje rado sluša i pamti, čak zna da onoga koji priča ponešto i upita, da razjasni, da ponovi, uživa u detaljima. Kao svaki veliki pisac, a Andrić, voleli ga ili ne voleli, to jeste, lako prepoznaje foliranje, lovačke ljubavne priče, to jest odmah oseti što je u toj priči autentično, doživljeno, a ne domišljeno za njegove ili neke druge uši.
– Plašio sam se – kažem gospodinu Lazareviću – da po crnogorskoj vokaciji ne pretjeram u priči o ocu, pogotovo o doživljavanju očeve smrti. Veoma pažljivo me je slušao, a to je za mene bila najveća stimulacija da nastavim priču, ponekad da u priču uvedem i kakav detalj koji nema neposrednog odnosa sa smrću moga oca, ali ima s njegovim životom.
– Slušajte, Brkoviću – prekinuo me je gospodin Lazarević – Vi ste pričali priču koju Andrić nikada ne može ispričati, priču o ocu! Otac, majka, pogotovo Otac, to je taj, među rijetkim poznavaocima Andrića, znani njegov kompleks. Samo je Isidora s njim o tome otvoreno govorila. Tu je i pukla njihova veza, ajmo reći njihovo prijateljstvo. Kod Andrića postoji kult majke i kult šutnje o ocu! Njegovo poreklo je njegova najveća tajna, pa i za samog njega. Dvojica njegovih školskih drugova znaju, potiho to i kazuju, naravno samo pouzdanima, ali kada je intrigantnost u opticaju onda pouzdanih nema, da je Andrić vanbračno dete. Andrić je prezime njegove majke, a kako se zvao njegov otac, to mogu znati, verovatno sa sigurnošću i znaju, samo fratri iz onog samostana u Travniku. Majka mu je bila veliki vernik, fanatična katolkinja. Dvojica njegovih školskih drugova kazuju da je Andrić ponavljao šesti razred gimnazije! Zašto je Andrić ponavljao šesti razred gimnazije? Postoji verzija da je njegova majka tih godina živela s nekim penzionisanim žandarmerijskim narednikom, za kojega se nije htela udati, samo zbog Iva. Pričao mi je njegov školski drug Bora Jeftić da je taj penzionisani žandarmerijski narednik kasnije bio građevinski preduzimač u Višegradu. Svaki čovek, pa i Andrić, ponese traume iz detinjstva za ceo život, traume ili “mrlje”. Tu je negde i velika Andrićeva ranjivost.
– Na književnim susretima po Jugoslaviji, a ovo je, može se reći, zaista zemlja festivala i književnih susreta, srijećem hrvatske pisce, brzo se i lako sprijateljimo, koji me dosta argumentovano uvjeravaju da je Ivo Andrić, i po ocu i po majci, Hrvat. Znam da se nalazi u Antologiji mlade hrvatske lirike (1916), ali ga nigdje više u hrvatskim antologijama nema. Vi o tome, ili o “slučaju Andrić”, mislim na porijeklo, djetinjstvo, roditelje, znate i ono što čak ni UDBA ne zna. Pisci, pa i oni najveći, čak ni u svojim najiskrenijim biografijama, ili bilješkama, zapisima, memoarima, ne kažu sve o sebi. Kod svakog pisca postoji nešto što nikome neće reći, što želi da ostane nepoznato, nezapamćeno i nezapisano i poslije njegove smrti. Pisci, po prirodi stvari i svoga poziva, ne mogu biti čuvari ničijih tajni, osim sopstvenih. Što sam češće s vama i Andrićem, pogotovo s vama, Andrićeva mi tajna izgleda sve tajanstvenija. Učini mi se da je kod Iva Andrića sve tajna, izuzev da je zaista veliki pisac, osoben čovjek, prilagodljiv svakoj vlasti, pogotovo komunističkoj. Andrić je ključar sopstvenih tajni. Možda to mogu samo izuzetni.


Malo Hrvat, malo Srbin ponajviše Jugosloven


Nedavno mi je, dok smo šetali prema Igalu, kazao: “Nikada se ne otkrivajte, nikada ne govorite o svojim promašajima, lošim stranama, pogreškama. Ima ih koji jedva čekaju da sve to kažu, ali na onaj najprljaviji mogući način.”
– To je pravi Andrić – potvrdi gospodin Lazarević.
– O Andriću se toliko toga zna, ali se mnogo više ne zna, a i ono što se zna, ili što nam se čini da znamo, kada se sretnete s njim i čujete ga, vidite da ništa nije onako kako ste mislili da jeste – kazah gospodinu Lazareviću.
– Na dobrom ste putu da, vremenom, pogotovo ako vodite beleške, a mislim da vodite, uđete u neku od Andrićevih tajni, a njih je toliko da će ga pažljivo proučavati i književni kritičari, i biografi, i psiholozi, pa i psihijatri. Rekli ste mi da od mlađih hrvatskih pisaca čujete da je Andrić Hrvat, po ocu i majci. To je nesumnjivo, ali je, još od Mlade Bosne, i Srbin. Andrić je politički Srbin i Jugosloven, a tek tamo u nekom njegovom unutarnjem kutku katolik i Hrvat! Nije ona dosetka Slobodana Jovanovića i Isidore Sekulić baš u svemu adekvatna Andrićevim stanjima: “Fra Ivan-beg” i “drug fra Ivan-beg”. Kažem vam, Andrić jeste genetski Hrvat, ali je politički i kulturno samo Srbin, a potom Jugosloven. Kada je Ljubo Vizner pravio Antologiju hrvatske pripovetke, Andrić je odbio da uđe u tu Antologiju, dok je dao pristanak da uđe u nekoliko antologija srpskih pripovedača.

24.

– Moram vas pitati, što su i kakve su Andrićeve strasti? O tome ste, prije neku noć, kod Voja i Nade Stanić divno pričali. Nijesmo se usuđivali da vas prekinemo, a na trpezi nas je čekala za večeru isprigana riba i boca crnog vina. Naravno i vas je ta večera čekala. Dok pričate, vas je, gospodine Lazareviću, nemoguće prekinuti. I Andrić, kad je s vama, teško izlazi iz priče koju započnete. Rekao mi je: “Branko je zanimljiv, toliko zanimljiv da raskošno troši i svoje i vaše vrijeme. Ako mislite da toga dana nešto ozbiljno ili oročeno radite, izbjegavajte ga. Ja to redovno činim. On ima vremena napretek i treba mu neko da taj svoj ogromni suvišak vremena kreativno potroši. Biti s njim više od nekoliko sati, znači završiti univerzu iz opšteg obrazovanja, iz sveznadarstva, a prije svega diplomirati na intrigi, spletki, tajnama i detaljima iz života poznatih ličnosti koje, često, ni same ne znaju.” Ovo sam doslovno zapisao, da znate, gospodine Branko. Vi znate da vas Andrić voli, svaki dan me pita da li sam vas vidio, da li smo bili kod Stanića, a onako, kao uzgred, potiho doda: “Koju sada fazu moga života gospodin Lazarević drži pod lupom? Nikada nisam siguran ko tu lupu drži: Isidora ili On!”
– Jeste li i to zapisali? – zainteresova se gospodin Lazarević.
– Svakako – priznadoh s ponosom – i nastavih: Gospodine Branko, vas Andrić voli. Zna da ga, na neki svoj način, kako to on kaže, “zanimljivo ogovarate”, da ga kao pisca cijenite, da ste ga pročitali po nekoliko puta, da neke njegove priče bolje od njega znate. Kazao sam mu, prije neki dan dok smo išli prema Igalu, Milici u susret, da Branko vaš roman “Gospođica” najrađe analizira; tu nalazi dosta sličnosti s nekim vašim stanjima, kako on kaže “neke osobine vaše ličnosti”. Andrić se osmijehnuo, onako po njegovski, samo krajičkom usana, i tiho kazao: “To je od Isidore čuo, a Branko voli da na svoj način reprodukuje i ono što od drugih čuje, ali kao svoje. Neka analiziraju, neka čak i poistovjećuju: Isidora bi trebalo da zna kakav je odnos romanopisca prema ličnostima u romanu, pogotovo prema glavnoj ličnosti. Branko to ne mora znati, on nije romanopisac, ali je nekada bio izuzetan književni kritičar. O ’Gospođici’, nažalost, još nije napisan pravi tekst, sve su to ili prazni hvalospevi ili bilješkarenje. Znate, sada se kod nas mahom beleškari, čak i u ’Politici’, pa i u NIN-u. Mnogo sam očekivao od Mihiza, pokazivao je britkost, ali ne i dublju analitiku. Dešava se to da prvo naiđe vreme romana, proze, poezije, a tek onda vreme kritike, esejistike, studija.”
– Sve sam to već čuo od druga fra Ivan-bega – kaza gospodin Lazarević i nastavi: Jeste, Isidora ga sada mrzi kao što ga je nekada volela. Dugo je on bio njen favorit, u svakom pogledu. Uostalom, žene su takve, a Isidora je ipak žena. Kakve će tek tajne iza nje ostati: čujem da uporno vodi dnevnik, sad drugo ništa i ne radi. Po tajnama, ili životnim brodolomima bez bure, u našoj literaturi nema dva sličnija pisca od njih dvoje – Andrića i Isidore. Kakva Desanka, ona sve svoje tajne izblebeće pre nego se i dese. U mladosti, dok je imala velikih tajni, a imala je, radije ih je pričala nego živela. Veljko Petrović je bio tipičan peštanski ljubavnik: ode u Peštu, zaljubi se, ostane koliko treba da se to pročuje u Novom Sadu i Beogradu. Najčešće su to bile trećerazredne glumice, pevačice i, da se zna, samo jedna onako ženska od formata, raspusna kćerka nekog peštanskog grofa u propadanju. U Novom Sadu i Beogradu je to već bila kćerka grofa Andrašija, ili nekog sličnog, koja je zbog njega ostavila svoga verenika, sina grofa Čikoša, ili tako nekako. Veljko je nagovorio nekog mladog novosadskog novinara, nekog Vasu Ilinčića, da napiše jedan simpatičan tekstić kako su pred mladim Veljkom Petrovićem na kolena padale sve najlepše devojke od Novog Sada do Pešte! To je tipično vojvođansko tamburanje provincijskih lepotana, udvarača i kibicfestera.
Andrić je nešto drugo. Pitali ste me što su i kakve su Andrićeve strasti, tajne, kako se u kojem periodu života ponašao. Verujte da to ni on sam ne zna. Ipak je njegova najveća strast žena, žena i žena. Jednom mi je, kada me posetio u Pragu, kazao “još da nije toga”. Zamislite pisca, velikog pisca, diplomatu, takođe velikog diplomatu: Kada je počeo rat Hitler je sve konzule i diplomatske činovnike pohapsio, a njega pustio da se vrati u zemlju, koji je u mladosti bio mladobosanski revolucionar, pa malo Hrvat, malo Srbin, a ponajviše Jugosloven, da bi, evo, završio kao prijatelj i pristaša boljševika i njihove revolucije, član Prezidijuma BiH, poslanik u Saveznoj skupštini, konačno je dobio i reprezentativan stan u bivšoj Krunskoj, odmah na početku, do onog parka pred Saveznom skupštinom! Zamislite čoveka, pisca, Bosanca, Hrvata po rođenju, Srbina i Jugoslovena po političkom ubeđenju, kojeg su uvažavali Milan Stojadinović, čak mu je Andrić u Ministarstvu inostranih dela jedno vreme i zamenik bio; koji je bio poverljiva osoba Koste Kumanudija, trebalo se čak i oženiti njegovom kćerkom, Milana Antića, Cincar Markovića, Gordane Bajloni, beogradske dame prvog reda, po lepoti, obrazovanju, bogatstvu, šarmu i erotičnosti: Ima salona gde se ispovedala da je seksualno niko tako nije opčinio kao gospodin Andrić. Kćerki Koste Kumanudija se poverila, a i Kumadijeva njoj, da “taj Bosanac ima nešto čudno, ne samo u glavi”. Ovo mi je poverio Milan Grol, koji ga je držao za jezuitu, a njemu je dosta toga intimnog o Andriću ispričala opet Isidora Sekulić. Kako se razišao s Gordanom Bajloni, zašto i ko je to razilaženje režirao, ostaće velika tajna Andrićevog života. On to neće nikada reći ni napisati. O Andriću dosta toga zna Vera Stojinić, ona je sada njegova najbliskija saradnica, ona mu sve sređuje, a, kako mi neki obavešteni Beograđani kazuju, kad u Novi navrate, da je s njim u veoma bliskom odnosu, iako je odnos s Milicom Babić- Jovanović odavno u toku, još od pre rata. Jednom se negde izgovorio da Milica “ima noge srne”. Pitao sam ga da li je nešto tako rekao, osmehnuo se i moje pitanje odšutao, što znači da jeste. E, sada su te “noge srne” obolele, jedva hodaju, u Igalu se leče, već ide nabolje, video sam Milicu kako po Novome hoda, sa sestrom, inženjerkom u Vinči, ili tako nešto”.
Fascinantno zanimljiva priča gospodina Lazarevića dovela nas je do Zelenike. Svratili smo u jedan mali bife da se osvježimo: Gospodin Lazarević je popio nikšićko pivo, a ja neki konjak, mislim “Zvečevo”, koji inače nije moje piće. Kad je otpio više od pola čaše piva, gospodin Lazarević me ozbiljno upita:
– Hoćete li vi, Brkoviću, sve ovo uneti u tu vašu svesku?
– Pravo da vam kažem hoću: čim se odvojim od vas i gospodina Andrića.
– Druga Andrića – ispravi me gospodin Lazarević – nedavno su ga Oskar Davičo i Mira Alečković upisali u Partiju. Ali im nikada neće otići na sastanak.
– Kažem vam, gospodine Branko, čim se odvojim od vas i gospodina Andrića, pardon druga, odlazim u svoju hotelsku sobicu u “Boki” i, bilo prije ručka ili prije večere, a dešava se i prije ručka i prije večere, sve zapišem. Trudim se da to pošteno radim, da svaku vašu i njegovu riječ zapišem onako kako je izgovorena. S “drugom” Andrićem nemam problema, on malo govori i sporo, više sluša i samo ponekad doda “zanimljivo, zanimljivo, nastavite”. S vama je, gospodine Lazareviću, mnogo teže: Vi sagovornika, ali ipak sagovornika za kojega znate da zna da sluša, pamti, pa možda i zapisuje, zaspete silom podataka, analiza, spomenete toliko ličnosti, događaja, Andrićevih prijatelja i samo ponekog neprijatelja, recimo Isidoru, sestru Brane Milenkovića, koja ga ne voli otkad “Maršal šalje kola po njega u Prizrensku”, gdje se parkiraju ispred stana Milenkovića kod kojih je Andrić dugo stanovao. Prvi put od vas čujem da je Dučić volio Andrića, da ga je Avakumović smatrao povjerljivom ličnošću, da je bio veoma intiman s knezom Pavlom, ništa manje nego što je na ručkovima, odmah poslije rata, bio intiman sa Zogovićem i Đilasom! Koliko ja znam, gospodine Lazareviću, na tim poratnim ručkovima kod Zogovića, koji nijesu bili obimni, ni propraćeni pićem, mogle su se sresti i Isidora i Desanka. Zogović mi nije rekao da li su se kod njega srele s Andrićem. Mislim da nijesu.
– Verovatno nisu – kaza gospodin Lazarević i odmah nastavi – Da su se sreli Andrić bi sve to mudro podneo: znao je da ga Isidora, tu pred Zogovićem, ne sme napadati što je prišao njima, s kojima ona, eto ruča. “Gospa Nola”, kako je Andrić Isidoru znao da nazove, ali samo kada reši da joj makar nešto vrati za sve ono što o njemu priča, bi se jednostavno posvetila ručku, domaćinima i s Andrićem progovorila samo u slučaju da je pročitala nekakav njegov politički tekst, kakav je bio onaj u “Politici”, zbog kojeg je građanski Beograd na Andrića pljuvao.


Očevidac egzekucije koju je izvršio Đilas


Ne bi se Isidora ni tada, pred Zogovićem, obrušila na nekadašnjeg svog svestranog miljenika, ali bi ipak tekst pomenula i okrenula glavu od Andrića. Desanka bi se odmah Andriću, kao predsedniku Saveza književnika Jugoslavije, čiji je ona član Uprave, obratila da se razmotri kako bi se starim piscima, koji još nemaju penziju, pomoglo. Desanka bi to više radila da Zogović čuje, koji o svemu odlučuje, nego da Andrić nešto poduzme. Mislim da su tada bili bez prava na penziju Sima Pandurović, Mladen Ćurčić, Risto Ratković, Zora Topalović, neki Branko Đukić, pijanac i pesnik Čubure, mislim Ličanin, mislim da je još živ bio i Ariton Mihailović i toliko drugih na koje je, kako je Desanka govorila “nepravedno pala senka” kolaboracije. Ako je kod Zogovića tada bio nekakav takav ručak, gde bi se susreli Andrić i dve dame, dobre spisateljice, u mladosti obe njegove “intimice”, kako je Andrić znao da kaže, sigurno je da bi se za stare pisce, “sa senkom” ili bez “senke”, više i svesrdnije zauzeli Radovan i Desanka nego Andrić i Isidora.

25.

Kada smo izašli iz Zelenike i krenuli u pravcu Novog, gospodin Lazarević zastade, pogleda me i radoznalo upita:
– Vi, gospodine Brkoviću, poznajete Radovana Zogovića?
– Poznajem, gospodine Lazareviću – spremno odgovorih.
– Verujete li da je u ratu ubijao zarobljene Nemce, četnike i Talijane?
– Ne vjerujem, gospodine Lazareviću, to je najobičnija izmišljotina beogradske čaršije. Znam i ja za tu priču, jednom sam se s nekim Kostom Dimitrijevićem s Čubure zbog te priče i potukao. Radovan Zogović nije takav čovjek: sve što ste, gospodine Lazareviću, čuli o Zogovićevim navodnim surovostima, ubistvima, strijeljanjima, progonjenjima intelektualaca u ratu, najobičnija je izmišljotina dvije vrste beogradskog čaršijskog mentaliteta – onog pročetničkog i onog udbovskog, komunističkog, koji ga sada drži u strogoj izolaciji u porodičnom stanu u Cvijićevoj ulici: u pola stana su udbaši, dvojica udbaša, a u pola on, supruga Vjera i djevojčica, a stan je dvosobni!
– Sigurni ste u to? – kaza gospodin Lazarević.
– Sasvim siguran, gospodine Lazareviću – to zna i Desanka, samo ga ona posjećuje, donosi hranu i ljekove. Posjećivala ga je i Isidora, jedno vrijeme, ali, čim ju je Đilas opomenuo, Isidora se povukla. Đilas je i Desanku upozorio, čak veoma drsko, a ona mu je odgovorila “Đido, ja ću i vas posećivati kada vas uhapse”.
– Sve to moji Beograđani, što me leti posećuju ovde u Novome, od mene kriju – kaza gospodin Lazarević dosta začuđeno.
– Ti vaši Beograđani mrze Zogovića, a obožavaju Đilasa, jer se, eto, prvi pobunio. Nosim se mišlju, gospodine Lazareviću da jednom napišem knjigu o Đilasu, nazvaću je, najvjerovatnije, Anatomija morala jednog staljiniste.
– Da li je Milovan Đilas u ratu ubijao? Vi to mora da znate, osećam da ste u toj temi poprilično, na sreću ne i kao pesnik – iznenadi me gospodin Lazarević.
– Jeste, Đilas je ubijao: postoji neko svjedočenje Cane Babović gdje tvrdi da je negdje oko Prijepolja ili u Prijepolju, 1941. godine, naredio da se strijelja nekoliko desetina srpskih partizana, u neke je i sam pucao, koji su htjeli da se vrate u Srbiju, da ne idu u Bosnu. Inače, gospodine Lazareviću, sve vam ovo priča nekadašnji dječak koji je, devetnaestog oktobra 1941. godine, u mojim Piperima, gdje je bio Glavni štab za Crnu Goru, na polju Radovču, to je naše najveće polje, u stvari na kraju polja, pri šumi, mjesto se zove Ubli, vidio Milovana Đilasa, delegata Centralnog komiteta KPJ za Crnu Goru, kako je ubio jednog zarobljenog Vlahovića, nečemurnog i posve nedužnog. Taj Vlahović je, na izlazu iz Podgorice, zaustavio talijansku kolonu kamiona s vojnicima i naoružanjem, zamolio ih da ga prime da s njima dođe do Kolašina. Tamo su ga čekala gladna djeca i žena, a on je nosio nešto duvana, što će po selima zamijeniti za hranu. Partizani su napali talijansku kolonu na mjestu zvanom Jelin dub, razbili je i zarobili ovoga nesrećnog Vlahovića. Pravdao se čovjek da nema nikakve veze s Talijanima, da ih je zamolio da s njima dođe do Kolašina, kod svoje porodice, da nosi malo duvana da ga proda za prehrambene namirnice. Partizani, tamo na mjestu bitke, zarobljenog Vlahovića nijesu ubili, kao što nijesu poubijali ni zarobljene Talijane. Zarobljenike, oružje, veliki plijen u hrani i odjeći, i nesrećnog Vlahovića, doveli su na polje Radovče, pred Glavni štab, gdje ih je dočekao Milovan Đilas. Zarobljene Talijane su odvojili, smjestili ih u dvije torine za stoku, a onoga sirotog Vlahovića, sasvim nevina, i sasvim slučajno nađenog u talijanskom kamionu, po Đilasovoj su naredbi izveli iz nekog prasedarnika, gdje su ga bili ubacili. Naredio je da ga prislone uz jednu mladu trešnju tamo na kraju livade. Vojnici su uradili sve kako je “drug Đido” naredio. Vlahovića su doveli do mlade trešnje, prislonili ga uz trešnju i ostavili. Okolo je bilo dosta boraca, koji su se vratili iz bitke, čistili su oružje, a bilo je i nas djece dotrčale iz najbližih sela da se nauzimamo talijanskih konzervi, ciboka, marmelade, cigareta, čokolada i oružja.
Kad su Vlahovića prislonili uz mladu trešnju, ostavili smo našu malu dječju pljačku, okrenuli se da vidimo kako će drug Đido pucati u onog “izdajnika” zarobljenog s Talijanima. O tom čovjeku ništa nijesmo znali, osim da je Crnogorac i “izdajnik, čim je s Talijanima u istoj koloni kamiona”. Sve se utišalo, i borci koji su čistili oružje, i mi djeca: Drug Đido je laganim koracima krenuo prema onom nesrećnom čovjeku prislonjenom uz mladu trešnju. Zastao je na nekoliko koraka ispred čovjeka prislonjenog uz trešnju; izvadio je veliki bijeli revolver, koltaš i dreknuo: Zini! Čovjek, prislonjen uz trešnju, instinktivno je zinuo. Drug Đido je ispalio pet ili šest metaka čovjeku u usta! Čovjek se snizao niz trešnju i unaprijed pao. Drug Đido se okrenuo, pošao ka Štabu, odjednom se zaustavio, okrenuo se prisutnima, uglavnom borcima i djeci, i kazao: “Ovako će obršiti svako ko radi za okupatora!” Nastala je neka čudno zgusnuta i mučna tišina. Takvu je tišinu, sasvim neočekivano, razbio prkosni glas starog piperskog ratnika, Veka Božovića, nekadašnjeg komandanta slavnog piperskog bataljona, koji je 1912. godine, ostala je priča, napadajući turski Skadar, žice zubima kidao. Taj Veko Božović je kriknuo: “Slušaj, sine Nikole Đilasa, u ove krajeve se nikada, prije tebe, nije u trešnje kroz ljude pucalo!” Borci su ušutkali starog ratnika da ga drugovi ne prislone, da drug Đido i kroz njega u trešnju ne puca!
– Brkoviću, pišete li vi prozu? – kaza gospodin Lazarević.
– To me je i Andrić pitao – rekoh.
– Molim vas počnite da pišete i prozu, ići će vam to – kaza gospodin Lazarević. Prebaci mi ruku preko ramena, nastavismo šuteći prema Novome. Kao za sebe kaza, bez želje da ja čujem:
– Ništa ovi moji Beograđani, što me leti posećuju, što znaju za mene, ne znaju o Crnoj Gori. Dragan Jeremić uzeo da mi u zvezde okiva Đilasa.

26.

Hodali smo i ćutali. Poslije desetak koraka je zastao i kazao:
– Znam da vam otac nije živ, da li vam je majka živa i kako se zove?
– Živa je, i zove se Gorka – kazah.
– Gorka? – ponovi gospodin Lazarević.
Šuteći smo došli do hotela “Rudnik”, u centru grada. Građani Novog za centar grada drže onaj popločani trg Pod satom. Dogovorili smo se da se između 19 i 20 sati nađemo kod Stanića na Obali. “Došla je Voji dimižana dobrog vina od Nadinih s Luštice” – otkri mi. Pri rastanku mi reče: “Nemojte da vas ponovo zarobi Andrić, on to voli, dosadno mu s bolesnom Milicom i onom mnogo zdravom svastikom, pretelesnom, još fizičarkom.” Otišao je ka hotelu “Boka”, tu će se niz stepenice spustiti do vile njegovih Đokića. Ja sam ostao u “Zdravljaku” da sačekam jednu lijepu maturantkinju, možda i najljepšu u Gimnaziji, plivačicu Leu. Prišla mi je prije neki dan ispred Biblioteke, pardonirala me dok sam bio s Andrićem. Upoznao sam je s njim, pomislio sam da mi je zbog njega i prišla. Kazala je da zna ko sam, a za sebe je kazala da je prvakinja Gimnazuije u plivanju, da uskoro ide i na republičko takmičenje. Zakazali smo za idući dan da se nađemo u “Zdravljaku”. Kad smo se rastavili od Lee, Andrić me s blagim smiješkom pogleda i kaza: “Mnogo je lijepa, ima jaka ramena, plivačica”. Iznenadio sam se kako je to odmah primijetio. Nijesam joj stigao reći da sam neplivač, i to apsolutni. Danas ću joj reći: Možda će ispasti zanimljivo druženje jedne već poznate plivačice i jednog totalnog neplivača. Lea je došla sva uznemirena, namirisana, graciozna, našminkana mimo standarda maturantica. Sjeli smo, poručili po kapućino, za mene i konjak “Zvečevo”. Lea je dodatno tražila sok od ribizle. Nijesam ni znao da postoji takav sok. Odmah sam je upitao je li joj drago što sam je upoznao s jednim od najvećih jugoslovenskih pisaca. “Drago mi je”, kazala je Lea i mršteći se dodala: “Namučili su me oni njegovi Glembajevi, ništa nijesam razumjela”. Uzdržao sam se da ne vrisnem i otjeram je od stola: nijesam to uradio samo zbog njene izazovne fizičke ljepote, njene bujnosti i očigledne želje da budemo negdje sami. Riješih da joj kažem nešto što će je ili odmah udaljiti od mene, ili će pristati na sve: “Leice” – dodirnuh joj palcem donju usnu, iako smo bili “na javnom mjestu”, u “Zdravljaku” – objasniću ti Glembajeve u mojoj hotelskoj sobi. Ti ćeš biti barunica Kasteli, a ja Leone Glembaj – procijenio sam da s njom mogu tako razgovarati. “Važi” – kaza Lea i još se gracioznije zasmija i grudima ustrese.

27.

Nijesam otišao kod Stanićevih da probamo luštičko vino. Nije me ni Andrić “zgrabio” da bi učinio podnošljivijom povečernju dosadu u restoranu “Boke”. “Zgrabila” me je Ona. Na doručku s Andrićem, Milica je već bila otišla u Igalo, samo sam djelimično prepričao jučerašnji dan s gospodinom Lazarevićem. Ništa od svega onoga, a toga je zaista bilo mnogo, i mnogo zanimljivog, što je gospodin Lazarević o Andriću ispričao, nijesam mu ni nagovijestio. Uostalom, već sam bio shvatio da i Andrić zna što Branko Lazarević o njemu zna i da to, povremeno, samo “pouzdanima” ispriča, onako, kao uzgredno, a sve u tobože Andrićevu korist, što u stvari i jeste. Što se više o jednoj velikoj ličnosti tajni zna, ličnost postaje zanimljivija, interesovanje za život te ličnosti postaje veliko, tako da svaki novi detalj samo upotpunjuje portret te ličnosti, u ovom slučaju Iva Andrića! Niko tako uspješno i intrigantno ne radi za Andrića kao njegov stari prijatelj, gospodin Branko Lazarević.


Andrić je bio poznat kao veliki ljubavnik


Nema književnog kritičara koji će čitaoca zainteresovati za Andrića, kao što će i čitaoca, i istraživača, i radoznalca, zainteresovati Lazarevićevo sveznanje o svim vidovima Andrićevog javnog i tajnog života! Možda od svih Andrićevih prijatelja, a njih je, izuzimajući žene, malo, niko ga tako ne voli kao što ga voli gospodin Lazarević; niko ga tako ne poznaje, niko ne želi da njegovu ličnost učini toliko zanimljivom, tajanstvenom, bogatom dragocjenim detaljima iz najprivatnije piščeve riznice, a da pri tom ne povrijedi Andrića kao čovjeka, ni kao pisca, ni kao ličnost koja se već nekolikim režimima znala nametnuti, da najznačajnije institucije režima njemu služe, koliko i on njima, a da ni u jednom trenutku, periodu, vremenu ne izgubi dostojanstvo i bude banalno režimski čovjek!
Prije nego smo iz “Boke” krenuli u šetnju prema Igalu, upitao me je, onako tipično andrićevski, tiho, a znatiželjno:
– Jeste li se vidjeli s malom Leom?
Riješio sam da mu ispričam sve do onoga njenog “važi”, i onoga zatim. Došla je, kazao sam, sva ustreptala, dotjerana, sva mirisna, tjelesno jedra i puna sebe, kao što ste vidjeli. Odavno nijesam vidio toliko jedrine u jednom tijelu…
– Znate, plivačica je – tiho će Andrić i istim tonom nastavi – Plivačice i igračice hazene su najženstvenije sportašice. Kad sam u Beogradu rado idem da gledam popodnevne, one predvečernje, treninge igračica odbojke i hazene “Partizana”. Ima tamo jedna divna Ljubica Otašević, mislim da je Crnogorka.
Kao srednjoškolsku nemarnost, čak i duhovitost, a bogami i neobrazovanost, jedne maturantice, plivačice, ipak izuzetne tjelesnosti i mnogo plave prirodne ljepote, ispričao sam mu kako je kazala da joj je drago što sam je s Andrićem upoznao, ali da ne voli, niti razumije “one njegove Glembajeve”.
– Dešava se to kod mladih ljudi, bez izrazitog interesovanja za književnost i opšteg obrazovanja. U Višegradu mi je nastavnica srpskohrvatskog jezika i književnosti, mlada i zanimljiva Atidža Mustafić, ispričala kako je, takođe jedna maturantica, trkačica na sto metara, već zapažena, kazala da “od Krleže najviše voli Na Drini ćupriju.” Ipak nije isto reći tako što u Višegradu i ovdje u Herceg Novom: u Višegradu zamijeniti mene s Krležeom i u Herceg Novom Krležu sa mnom. Čudno, nažalost, kažu mi, da je u našem školskom sistemu sve moguće.”

28.

Zašutao je, išli smo i trudili se da zaobiđemo one veće lokve na inače grdno razrovanom putu do Igala. Prošle noći je padala kiša, i to do pred samu zoru. Kad naiđosmo na malo puta bez lokava, neočekivano se zainteresova za jučerašnju šetnju i razgovor s gospodinom Lazarevićem.
– Kako vam je juče bilo s Brankom?
– Zanimljivo, s gospodinom Lazarevićem je najbolje ne ulaziti u raspravu, slušati i pamtiti: ima kod njega vazda interesantnih detalja iz povijesti, o značajnim ličnostima, pogotovo piscima i političarima.
– Ima, ima, katkad je isuviše otrovan mržnjom prema nekome i nečemu, i tu granica nema. Tu je sličan Isidori, ali je ona ipak mudrija, ne ide ulicom i telali!
Andrić je za Branka Lazarevića imao jedno konstantno razumijevanje, može se reći i poštovanje. Znao je da spomene tragediju njegove porodice. Nerado je govorio o onome što mu se u ratu i poslije rata događalo: smrt sinova, robija, izolacija, onemogućavanje objavljivanja, uporno ulično i kafansko pričanje neprijatnih detalja iz života i biografija poznatih komunista i revolucionara. Često su te Brankove verzije biografija najpoznatijih vođa revolucije bile dosta sumnjiva usmena štiva. Andrić se nikada u takvo što nije upuštao, nije volio, prezirao je čak, da s ulice ulazi u ljudske živote, a Branko je u takvoj verbalistici uživao. Slušao sam ga, i to danima, uživao u njegovoj fascinaciji “otkrivanja” tajnih detalja iz biografija Josipa Broza, Rankovića, Kardelja, Đilasa, Petra Stambolića, Bakarića, Blagoja Neškovića, Jovana Veselinova i Veselinovke, kako je nazivao Veselinovu suprugu Stanku. Kad god bi se desilo da se na ulici, u šetnji, ili ispred podne u kafani, nađemo utroje – Andrić, gospodin Lazarević i ja, a da Branko započne neku intrigantnu priču, koju je, kako je govorio, od njegovih Beograđana što dolaze u Novi, čuo, Andrić bi se, ako smo u kafani, uz neprimijetno plaćanje ceha, elegantno izvukao iz društva, izgovarajući se da mora Milicu sačekati kad dolazi iz Igala. Isto se događalo i kada Branko na ulici počne sa svojim “otkrićima” nepoznatog u biografijama, kako je volio da kaže “boljševika”, “moskovskih izvođača revolucije na Balkanu”.
Uz jedno jutarnje pijenje kafe u bašti “Boke”, Andrić je našao za potrebno da mi objasni zašto odlazi čim Branko počne, kako je rekao, da nas “gosti onim njegovim poslasticama”. Nastavio je:
– Otkad sam u Novom, sve sam te Lazarevićeve priče po nekoliko puta čuo. Nemam sluha, a ni vremena, za svu tu njegovu tračersku ekvibrilistiku, u kojoj sam, često, i ja njegov omiljeni motiv.
Nijesam komentarisao ovakvo Andrićevo “ogorčenje” Brankovom “tračerskom ekvibrilistikom”. Smatrao sam da ne bi bilo korektno i “od stila”, kako je Andrić znao da kaže, da se sada ja miješam u njihov odnos, nesumnjivo prijateljski, bez obzira što katkad jedan o drugom znaju da kažu. I kada gospodin Lazarević, onako kao iz rukava, zna da prospe mnogo “dragocjenih” podataka iz Andrićevog inače malo kome, zapravo nikome, dovoljno znanog života, uzdržavao sam se od bilo kakvog komentara. Sve to što se od gospodina Lazarevića o Andriću može čuti, ne baca dovoljno tamnu sjenku na bilo koji period njegovog života. Pričajući među prijateljima, ili samo poznanicima, o Ivu Andriću sve ono što gospodin Lazarević priča, i to rado, on samo čini Andrića zanimljivijeg i kao pisca i kao čovjeka. I sve ono što, inače dosta škrto, o gospodinu Branku Lazareviću Ivo Andrić zna da kaže, čini Branka Lazarevića izuzetno zanimljivim čovjekom, o kojem se sasvim malo zna izvan beogradskog intelektualnog kruga, onog formiranog još između dva rata, od kojeg se, ipak, dosta njih našlo i u poratnom, komunističkom, Beogradu! Tako su, na neki način, idealno radili jedan za drugog malo poznati Branko Lazarević i već svjetski poznati Ivo Andrić!

29.

Dogodilo se da sam se tih dana u muzeju starog i čudesnog pomorskog kapetana Štumbergera, našao s gospođicom Gordanom Krklec, starijom kćerkom Gustava Krkleca. Radila je u kotorskoj JUGOOCEANIJI kao prevodilac. Već smo se znali i srijetali. Bila je to zanimljiva djevojka, obrazovana, duhovita i veoma privržena životu. Mislim da je u Kotor došla da bi se našla uz već ostarjelu majku Persidu, davno razvedenu suprugu i dalje veoma poznatog pjesnika i boema Gustava Krkleca. Imali su dvije kćerke, Gordanu i Jadranku; kada se u Beogradu dogodio bračni brodolom Krklečevih, imale su četiri i šest godina! O tom sam bračnom udesu već sve znao: gospodin Branko Lazarević mi je ispričao kako se to dogodilo da kum i kuma “zgreše”; Andrić im je bio vjenčani kum. Krklečeva žena je, već sam i od drugih poznavalaca toga slučaja čuo, bila izuzetno zgodna žena. Krklec boem, beogradski noćobdija, stasit i iljep, i s onako kukastim nosom, bančio je i sa sestrom Milana Stojadinovića, jednostavno bio je u modi, ili na glasu, mnogo više u Beogradu nego u Zagrebu, gdje je počeo. Andrić je već bio visoki činovnik u Ministarstvu inostranih dela, bio je i Stojadinovićev pomoćnik dok je Stojadinović bio ministar. Vazda elegantni, racionalni, gospodstveni, otmjeni, lijepi Andrić, često je navraćao da posjeti često usamljenu kumu. I, normalno, dogodilo se da su se kum i kuma pronašli u, kako gospodin Lazarević kaže, “vatrenoj ljubavnoj vezi”. Gospođa Krklec je jednoga beogradskog dana, možda je bila noć, žene su noću iskrenije, po Lazarevićevim saznanjima, svoju ljubavnu dramu s kumom Ivom svome suprugu Gustavu Krklecu priznala.
Lazarević ne misli da je gospođa Krklec to uradila iz griže savjesti, kakvih mišljenja inače ima i u Beogradu i u Zagrebu, već je bila sigurna da će je Andrić oženiti, čim se razvede. Da li joj je Andrić, dok je veza trajala, nagovijestio da bi se njome mogao i oženiti, ako se razvede, to niko, čak ni gospodin Lazarević, ne tvrdi. Misli se da je ona činom razvoda htjela da Andrića dovede pred jedan moralni “svršeni čin”, da je oženi, jer se zbog njega eto i razvela! Gospodin Lazarević ne misli, a ni od Isidore, koja je taj slučaj, veoma ispitivala, nije čuo da je Andrić u vezu s kumom ušao da bi je razveo i oženio. Andrića su svi, pogotovo ugledne beogradske dame, znali kao velikog ljubavnika i okorjelog neženju: čak ga ni jedna Gordana Bajloni nije mogla “bračno zarobiti”! Čim se kuma razvela, Andrić je s njom prekinuo svaku vezu, čak i kumovsku. S Krklecom je nastavio, ne više onako srdačno, ali sasvim korektan odnos dvojice beogradskih pisaca Hrvata: Krklec je to rado isticao, odmah iza jugoslovenstva, a Andrić nerado: jugoslovenstvo mu je bilo na prvom mjestu – i ostalo!

30.

Dođe Gordana Krklec iz Kotora da me posjeti, da za vikend bude sa mnom. Kažem joj da je Andrić u hotelu, na prvom spratu, sa suprugom Milicom i svastikom, supruga se liječi u Igalu, jedva hoda. Pitam je da li zna za dramu njene majke i Andrića? Kaže mi da zna, ali da se nikada nije sasvim zainteresirala za sve to što se među njima dešavalo. Zna da se njena majka zbog Andrića razvela, da je Krklec više nije htio za suprugu, ali je s Krklecom ostala, i zbog djece, dvije kćerke, u pristojnim kontaktima: i novčano ih pomaže. S Andrićem se nikada više nije srela, izbjegavala je mjesta gdje bi ga mogla vidjeti. Ni Andrić se, kaže mi Gordana, za nju i kćerke, nikada nije zainteresovao; možda je pitao Krkleca za njih, mada im, što je normalno, otac nikada nije rekao da se kum za njih i njihovu majku raspitivao.Krleža nije razumio pravi značaj Balšića

Predložim Gordani da se sjutra za doručkom sretnemo s Andrićem: on doručkuje ranije, dok Milica i sestra tek oko deset sati. Kažem joj da mi ujutro siđemo u restoran, prije Andrića, on će, kada nas vidi, doći do našeg stola, a tada ću ja ustati, dočekati ga i predstaviti mu damu. Gordani se moj scenarij svidio.
Ustali smo rano, sišli u restoran i čekali Andrića. Pitao sam Gordanu da li joj smeta da se sretne s čovjekom koji je, na neki način, uzročnik porodične drame njenih roditelja. Kazala mi je da hoće s njim da se sretne. Nikada od majke nije čula nijednu lošu riječ za toga čovjeka. Andrić se pojavio, krenuo ka stolu gdje smo zajedno doručkovali i, kad je jutro kišovito, pili kafu. Kad se približio, zastao je, vidio je da je već neko sa mnom. Ustao sam i pozvao ga da sjedne gdje i svako jutro. Kad je prišao stolu, Gordana je ustala, a ja sam mu je predstavio. Rekao sam da je to starija kćerka Gustava Krkleca! Iznenadio se, zadržao joj ruku, gledajući je u oči. Tiho je izgovorio: “Kako je vaša mama?” Gordana se osmijehnula i kazala: “Dosta dobro, još šiva na singerici. Brine o nama, a i nas dvije o njoj.” Da se Andrić ne bi čudio otkuda sada sa mnom Krklečeva kćerka, kazao sam da Gordana radi kao prevodilica u Jugooceaniji, saznala je da sam u Novome i došla da za vikend bude sa mnom. Osmijehnuo se, ništa nije rekao, poručio je doručak, zapravo konobaru dao znak da mu donese njegov ustaljeni doručak: rofitano jaje, parče hljeba s maslacem i čaj. Doručkovali smo i nas dvoje. Kada je završio doručak, Andrić je ustao, pozdravio se s Gordanom Krklec i jedva čujno kazao: “Pozdravite mamu.” Gordani se otelo da kaže “pozdraviću je”, a kasnije mi je rekla da joj neće ni reći da je upoznala Iva Andrića, ili da će dobro razmisliti i “ispipati joj puls” da li da joj kaže koga je upoznala i s kim je doručkovala, ili ne. Mene je interesovala Gordanina reakcija na susret s čovjekom, koji je, ipak, uzročnik bračne drame njenih roditelja, možda i njena majka ništa manje, moguće čak i više. To sam i njoj rekao. Ništa nije kazala: šutala je i gledala kroz veliki prozor restorana nekuda niz more!
Ostala je do popodne, šetali smo, naišli smo i na Branka Lazarevića, gospodina Branka, i njemu sam je predstavio. Zastao je, trgao se i kazao: Vi ste u Jugooceaniji, prevodite, kako je vaša majka? Pozdravite je”. A onda se okrenuo meni i kazao: “Kako je to bila lepa žena. Krklec je bio neozbiljan. To sam mu, nedavno, ovde i rekao: trčao je za svakom poznatijom beogradskom suknjom, pogotovo za onom Stojadinovićkom. Zajedno su se opijali.” Gordana je šutala i tiho kazala da ona o mladosti svojih roditelja malo zna, da je zapravo to i ne interesuje!

31.

Krenuli smo da uhvatimo posljednji autobus za Kotor. Prislonila se uz mene nježno i šutala. Tako smo hodali sve do autobuske stanice. Čekajući da se autobus postavi kazao sam da je nijesam trebao s Andrićem upoznavati. Uhvatila se jače za moje desno rame, naslonila se i šapatom mi kazala: “Možda se nisam trebala s tim čovjekom sresti. Bolje bi bilo da je sve ostalo kao što je do jutros bilo. Znala sam i nisam znala. Mama je o svemu šutala. I Gusti je, kad navratim k njemu u Zagreb, šutao. Pitao je za mamu, ali sasvim sporadično. Svi su, o onome što su o mojim roditeljima znali, šutali, dosta toga i zaboravili. Kada o svemu razmislim, Jeri, ipak je mojoj mami najteže. Ne mogu da govorim, ni da je osuđujem kako se u tu vezu upustila, kad je sve oko nje bilo protiv takve veze. To je, valjda, tipično žensko vrludanje između dvojice bliskih joj muškaraca. U svemu tome je samo ona ispala žrtva: Oni su dvojica nastavili kao da se ništa nije dogodilo, a nju su obojica jednostavno odgurnuli, odbacili je. Danas su obojica njih slavni, Andrić je čak i nobelovac, a ona je, sirota moja mama, od obojice zaboravljena, za sve je samo anonimna kotorska starica s kćerkom koja o njoj brine, koja je zbog nje i došla u Kotor. Ipak, Jeri, svatko svoje grijehe sam ispašta! Kad dođem doma reći ću joj da sam s tobom bila, zna za tebe, Andrića i gospodina Lazarevića neću pominjati”!
Ušla je u autobus, stigao sam da je poljubim i kažem da pozdravi mamu. Vraćajući se u moju “Boku” prekorijevao sam sebe što sam bio toliko luciferski radoznao da je upoznam s Andrićem, s čovjekom čije ime njena majka ne izgovara. Interesovalo me je samo Andrićevo reagovanje kad mu predstavim moju prijateljicu i kažem čija je kćerka. Sasvim je po njegovski, andrićevski, reagovao: zagledao se u njeno lice, nešto duže je zadržao ruku i tiho izgovorio: “Kako je vaša mama?” Sjutradan smo se na doručku sreli. Pitao me je da li je Krklečeva otišla. Kada sam mu rekao da jeste, kazao je, kao za sebe, ali da i ja čujem: Ne liči majci, šteta. Ima onaj Gustijev nos, a to nije ženski nos. Ostalo je sve kao nekada u majke.” Ništa nijesam kazao. I ja sam, čim smo se upoznali, pomislio da je sve na njoj, vjerovatno, majčino, a samo nos Krklečev!

32.

Često sam se i poslije dobijanja Nobelove nagrade s Andrićem srijetao u Herceg Novom, a i na beogradskom Sajmu knjiga. Već je bio izgradio porodičnu kuću u Novome, normalnu kuću s divnim vrtom, nedaleko od “Boke”, s lijeve strane puta za Igalo. Bio je kraj ljeta, došao sam da posjetim njega i gospođu Milicu Babić-Jovanović, i sad već Andrić, bez obaveze da s njim pravim bilo kakav razgovor: nikada s njim za novine ili radio nijesam razgovarao. Sjedjeli smo u prijatnom popodnevnom hladu na nevelikoj terasi. Mome su se dolasku obradovali i Andrić i Milica. Odmah su mi čestitali sina, čuli su od Stanića i kako sam mu ime dao. Milica nam je donijela čaj, s preporukom da je to najzdraviji ljetnji napitak. Andrić se osmijehnuo, govoreći da o čaju tako govore samo stari ljudi i oni koji ne piju druga pića.
– Dali ste sinu ime Balša? – kaza, lagano miješajući užičicom čaj. Isto sam i ja radio.
– Davno sam sebi obećao: Budem li imao sina, zvaće se Balša – kazah.
– I jeste to lijepo ime, neobično, kao i dinastija iza koje je to ime ostalo. Nije Krleža u pravu kada Balšiće naziva “razbojnicima na nacionalnom ikonostasu”. On nije ipak ušao u povijesne odnose na ovim prostorima. Njegovo se interesovanje završava s Kotorom! Balšići nisu “razbojnici na nacionalnom ikonostasu”; oni su samo manje državotvorni od Vojislavljevića i više tipični feudalci od Crnojevića, koji su, kako se meni čini, najzanimljivija vaša dinastija. Njihova Štamparija je najveći civilizacijski čin na ovim prostorima toga doba!
U daljem razgovoru mi je rekao:
– Čitam vas u “Stvaranju” i Fincijevoj “Književnosti”. Drugačiji ste od mnogih ovdašnjih.
Pitao me je za majku, sjetio se njenog imena. Skrenuo mi je pažnju na jedan moj nedavni intervju u beogradskim “Književnim novinama”, gdje, u nastupu nekakve moje, kako je kazao “razbarušene iskrenosti”, otkrivam i neke svoje “mladalačke nešto žešće impulse”, i to nazivam “drskim ponašanjem došljaka na asfaltu”.
– Nikada ne govorite tako o sebi, drugi će to rado zloupotrijebiti. Čuvajte se svog temperamenta: nedavno mi je Tasa Mladenović, kada smo razgovarali o vama, a Tasa vas voli, kazao kako ste jednom svom beogradskom vršnjaku, znate vi o kome je riječ, razbili nos u redakciji “Književnih novina”. Znate, Crnjanski je bio veliki tučadžija. Njemu je bilo važnije da je dobar tučaroš, nego da je dobar pisac, a Crnjanski je danas veliki pisac!
Razgovor se završio Andrićevom tihom meditacijom o čovjeku: Ako čovjek za života negdje nije podigao kuću i ostavio porod, ništa nije uradio!
– Neka ste dobili sina, vaš bi otac i od vas bio sretniji. Vidite Milicu i mene: ne čujemo jedno drugo dok se u ovoj kući razminjujemo. Da bar imamo mačku, da ona nešto u kući pomjeri, ili razbije!
Obećao sam da ću, kad god svratim u Herceg Novi, doći kod njih da ih vidim i popijem čaj gospođe Milice.
– Imam ja i dobru lozu, donio mi prijatelj s Poda, što nam vrt nadgleda – kaza Andrić.

P.S.

Malo je onih koji danas znaju ko je Branko Lazarević. Da bi o tom zanimljivom čovjeku jugoslovenskog dvadesetog stoljeća čitaoci, ipak, nešto znali, uz ovaj moj hercegnovski zapis objavljujem enciklopedijsku jedinicu LAZAREVIĆ BRANKO, iz Male enciklopedije Prosvete, izdanje 1978.

LAZAREVIĆ Branko (1883-1968), književni kritičar; rođen u Vidinu, Bugarska; završio Filozofski fakultet u Beogradu; učestvovao u ratovima 1912-1918; između dva rata u diplomatskoj službi (Varšava, Prag, Ankara i Beč); umro u Herceg Novom. Jedan je od najistaknutijih predstavnika srpske impresionističke kritike, a posle I svetskog rata pretežno se bavio problemima estetike i teorije književnosti. Deo kritike i prikaza iz književnosti, pozorišta i drugih umetnosti objavio je u zbirkama Impresije iz književnosti (tri knj.), Pozorišni život, Tri najviše jugoslovenske vrednosti, Ogledi, a estetičke i književne poglede u knjigama Prologomena za jednu teoriju estetik

Tekst preuzet iz dnevnog lista Vijesti.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


eleven − six =