Prostor – Dušan Đurović

Tip je izgubio ruku. Do lakta. Taj prostor u koji je piljio nekoliko puta na dan samo je dodatno razgalio njegovu nesigurnost.

Prestao je da ide na posao. Namirnice su mu donosila djeca iz komšiluka. Kad bi neko kucao na vrata virio bi kroz oko i vraćao se za sto. Poslije nekog vremena nije ni ustajao da vidi ko je. Dosadilo mu je da gleda uvjek istu figuru. Izdeformisano tijelo s ogromnom glavom na vrhu. Za djecu je znao kad dolaze, ali bi ipak prije okretanja ključa čkiljio u oko. Nikad ih nije puštao unutra. Samo bi uzeo kese i dao novac. Odmah bi sve raspakovao i uredno složio na svoje mjesto. Svaka polica je bila besprekorna. Na sto bi ostavljao samo paklicu cigareta i mlijeko.