Nemanja Dragaš- odlomci iz priče “Devet soba i jedna vrata”

 

 

Nemanja Dragaš
Odlomci iz priče „ Devet soba i jedna vrata“

 

Dragas Nemanja - 1 - 2016

Nemanja Dragaš je rođen 6. jula 1992. godine u Beogradu. Osnovnu i srednju školu završio je u Pljevljima. Objavio je dvije zbirke poezije: „Fantazija u plavom“ 2008.  i  „Mikrofonija zrelosti“ 2010. Njegove pjesme objavljivane su u zbornicima i  časopisima, kao što su književni zbornik „Novi mostovi“, književni magazin za Balkan, Diogen pro kultura magazin i Književne novine. Član je Saveza književnika u otadžbini i rasejanju.

Dobitnik je druge nagrade na poetskom takmičenju „Timočka lira“ 2012. Jedan je od pobjednika internacionalnog književnog festivala „Think- Tank- Town“ 2011. Učestvovao je dva puta na KUM-festu u Crnoj Gori. Jedan je od autora književnog zbornika mladih sa prostora bivše Jugoslavije, „RUKOPISI 34“. Njegova pjesma „Voda“ pohvaljena je od strane KK „Rujno“ iz Užica za najbolju pjesmu u 2011. godini. Na  multimedijalnom festivalu u Pljevljima, osvojio je  3. mjesto u oblasti poezije. Bavi se produkcijom, fotografijom i slikarstvom. Dobitnik je prve nagrade za fotografiju na temu „Mladi i selo“ 2011,  i za likovni rad na temu „Planeta Zemlja“.

Osvojio je četiri prva mjesta na takmičenjima iz biologije, od kojih je jedno i na  Republičkom takmičenju u znanju 2008.

Student je Akademije umetnosti u Beogradu.

 

ODLOMCI IZ PRIČE “DEVET SOBA I JEDNA VRATA”

 

…Jesam li se nekad pokajao?  Jesam.

Da li imam neostvarene snove? Imam. Svi su ostarili. Neki čak i iznad granice života. To je stara istina. Neumoljivo  se molitvom ne može umoliti.

 

Ljudi odustaju brzo  kad su u pitanju velike stvari. Naravno, bude im žao, ali postaju svjesni  da su čitavog života imali različite doživljaje istih stvari. Nekad se nešto učini ispravnije od onog drugog. Greške se prave. Nije dovoljno samo pokajati se i nastaviti sa krojenjem snova . Koraci se moraju načiniti. To je osnovno pravilo života. Nije čovjek samo  tačka na površini lopte koja se rotira manjom ili većom brzinom.

Oni koji tako razmišljaju, najčešće i nailaze na zatvorena vrata. Padaju u depresiju. Odbacuju mogućnosti veze. Osame se. Izgube se. Prepuste se novom načinu gubitka  vremena života i negdje na nekoj geografskoj dužini i širini, nađu svoje mrtvo more i stanu piti iz njega.“

 

„ … Kada biste razmišljali o miru i duhovnosti, ta slika bi vam otvorila vrata podsvijesti i poželjeli biste da kroz balkon uletite ili uhodate nošeni osjećajem da će sve biti dobro i da će svi problemi nestati čim sjedete za taj klavir. A onda, pošto ne znate da svirate, pravili biste se da živite jedan od vaših snova i da to može dugo trajati. Gotovo vječno. Dodirivali biste vrhovima prstiju bijele dirke, crne ne, jer niste dovoljno vješti, a onda bi postalo jasno kako se prizivaju sjećanja i kako je moguće ostaviti nauku, ulice, monotoniju i vatru u kaminu, predati se vremenu koje niste do tada poznavali i shvatiti da velike istine dođu u misli kada ih najmanje očekujemo. Tad, samo je jedan momenat vječnost i  dovoljno je samo njega proživjeti. To se dešava kad uđete u sobu broj sedam, umbrijskog pansiona.

Pored sobe sa klavirom, opremljena je nešto manja soba, sa dvokrilnim šifonjerom i krevetom ispod prozora. Ogledalo je okačeno na zidu iznad omanje komode, a na njoj , nekoliko hartija, prekriveno paučinom, krije pokušaje pisanja ljubavnog pisma , adresiranog na Santa Fe u Americi. “

 

„ …Ne krijem da mislim da je o istini uvijek zanimljivo pričati. To je donekle i razumno, ako smo spremni da je kažemo tokom našeg razgovora. Nema ničeg što nas sprečava da kažemo ono što želimo ili da spavamo u sobi u kojoj želimo, gledajući  se na dnevnoj svjetlosti u ogledala sa otiscima prstiju i tragovim strasti ljubavnika. Ništa, osim jedne stvari. Zemlje. Zemlje, čija nam gravitacija ne da da poletimo.

 

Najbolje od svega je što riječi ne morate da jurite ili gurate veslima. One predvode i prate po potrebi.

Jasno je valjda da niko nema ključeve od svih vrata, a isto tako, da sva vrata nemaju brave.

Šta bi uopšte bio svijet u kojem bi svi bili zaključani  u sobama jedne kuće.

Košnica,  imaginacija ili košmar? “