
Živim sa utjehom da postoji neki put kojim svako biće treba da ide, na kom mogu dokučiti bar mali tračak smisla u haotičnom besmislu.[1]
U mističnim ponorima podsvijesti umjetnika koji traga za suštinom ljudskog postojanja rađaju se nadnaravne vizije koje pomjeraju granice racionalnog i iracionalnog, duhovnog i osjetilnog. Razmišljanja o smislu/besmislu života nalazimo prije svega u djelima stvaralaca bogatog životnog iskustva, ali i kod mladih koje karakteriše senzitivna i ranjiva priroda, kao što je vajar Nikola Radonjić, koji pripada najmlađoj generaciji crnogorskih likovnih umjetnika. Potreba za narativnim izrazom opredjelila ga je za skulptorsku disciplinu reljef.
Njegova prva samostalna izložba u Galeriji Centar predstavlja cjelinu jasno definisanog idejnog koncepta i likovnog izraza. To su radovi koji prema umjetnikovim riječima, asociraju na Čistilište čiji je literarni izvor Danteova Božanstvena komedija kojom su bili inspirisani Lorenco Giberti za svoja čuvena Rajska vrata XV (Krstionica u Firenci, XV vijek) i Ogist Roden za Vrata pakla nastala krajem XIX i početkom XX vijeka. Filozofsko-religioznim promišljanjem autor u prostorima između Pakla i Raja traži odgovor na pitanje – kuda prolazi ljudska duša koja je dostojna odlaska na nebo? Zapravo, riječ je o duhovnom čistilištu koje premošćuje put od zemaljskog haosa prema nebeskom redu. Tako se na modrozelenom, psihodeličnom „tabernaklu“ koji autor tituliše kao Čistilište kreću košmarski rojevi figura u krugu Pakla i izdvojene jedinke koje nalaze svoje mjesto u Čistilištu. Ovdje su patnja i beznađe svijeta predstavljeni mračnim uznemirujućim scenama koje kod posmatrača izazivaju zebnju i potrebu preispitivanja samog sebe.
…Spiritualno nadahnuće inspirisano hrišćanskim dogmatizmom Nikola povezuje sa filozofijom egzistencijalizma. On posmatra čovjeka kao jedinku u promjenljivim kategorijama prostora i vremena, ili kao dio antropomorfnih skupina. Obezličene figure, torza antičkih proporcija, tijela deformisana ili u stanju raspadanja, lica kao maske samrtnika izražene ekspresivnim realizmom, nagriženi epiderm, kosturi govore o prolaznosti i nepostojanosti čovječanstva.
Kompozicionim i plastičko-strukturalnim elementima njegovi radovi podsjećaju na antičke reljefne predstave sa timpanona, triglifa, metopa i akroterija, renesansne slike i skulpture. One djeluju kao rekonstrukcije memorijskih fragmenata objedinjenih u jednu cjelinu „beskončne gigantske slagalice“. To su priče ispričane izražajno i sugestivno kompozicijama formulisanim klasičnim elementima reda, moći i simetrije, u koje integriše apstraktne i amorfne oblike.
Pored vajarskih materijala terakote i poliestera koristi izražajno sredstvo slikarstva – boju. Koloritom ističe kontraste svjetlosti i sjenke, oživljava materiju i voluminoznost figura, stvara atmosferu melanholije, mističnog i iracionalnog. Zelena – boja patine, plava boja ugaslih nebesa, boja rđe, terakote, bijela i roza – kao odsjaj vatre pakla prate obline, napukline, ureze. Pomoću njih majstorski simulira svjetlost koja zrači iz figura i pozadine, a koja ima ulogu da spiritualizuje realnost.
Pokret igra značajnu ulogu na Nikolinim reljefima. On je u stavovima tijela, u materiji koja treperi, u bejkonovskim spodobama, realno-asocijativnim predmetima, vijugavim linijama. Njegove misteriozne slike govore o postojećem svijetu, ali i o nezaustavljivom procesu u kojem se prepliću prošlosti i budućnosti.
Skulpture Stijena svetog Valentina i Kraljevski brijest (urađena za projekat U istom gnijezdu pod kraljevskim brijestom) kao da su izdvojene iz njegovih reljefa. Međutim, kao forme u slobodnom prostoru dobijaju jednu novu dimenziju – monumentalnost i statičnosti.
Na izložbi autor se predstavlja i crtežima koji nam otkrivaju talentovanog crtača. U nekoliko poteza linijom koja je u funkciji oblika ili nezavisna od njega on iscrtva apersonalne likove, dok složenije figuralne kompozicije nose osobenosti njegovog vajarskog djela koje karakteriše snažna crta nadrealnog i ekspresivnog.
Osjećaj za vajarsko oblikovanje, sklad kompozicijskih elemenata, lakoća izvedbe ukazuju na umjetnika koji vlada zanatskim umjećem, ali i umjetnika koji osim neospornog talenta pokazuje koliko su svemoćni intelekt, osjetilni i emotivni senzibilitet u formiranju likovnog djela.
Nesumnjivo da snažan individualizam i stvaralačka energija izdvajaju Nikolu Radonjića u generaciji najmlađih crnogorskih vajara.
Cetinje, februar 2013.
Ljiljana Zeković,
istoričar umjetnosti
[1] Nikola Radonjić, diplomski rad. FLU, Cetinje, 2010.
NIKOLA RADONJIĆ
Reljefi, skulpture, galerija “Centar”, Podgorica, 7. 02. 2013.
Centar savremene umjetnosti Crne Gore, februara ove godine, priredio je u galeriji “Centar” u Podgorici, samostalnu izložbu reljefa i skulptura mladog crnogorskog vajara Nikole Radonjića (Podgorica, 1986). Radonjić je diplomirao na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Milivoja Babovića na odsjeku vajarstva, a sada pohađa magistarske studije. Izlagao je na više grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu, dobitnik je godišnje nagrade FLU za crtež. Član je ULUCG-a od (2010), živi i stvara u Podgorici. Prvu samostalnu izložbu prati kolorni katalog sa uvodnim tekstom istoričarke umjetnosti Ljiljane Zeković.
U izložbenom prostoru u centru grada, izloženo je osamnaest vajarskih djela, od čega šesnaest bareljefnih ostvarenja i dvije skulptorske cjeline, pod sveobuhvatnim nazivom “Tron”, realizovanih u poliesteru i terakoti, a radovi su nastali u posljednje tri godine. Iako se radi o prvoj samostalnoj eksplikaciji sa sigurnošću se može ustvrditi da je aktuelna skulptorska postavka veoma ozbiljna, zrela i izuzetno nadahnuta. U ovom vrlo atraktivnom izložbenom ambijentu, odavno nijesu bili prezentirani tako kompleksni, multiznačni i nadnaravni sadržaji. Kada se dublje analizira stvaralačka paradigmatika, nameću se brojni mentalni poticaji i vizueliziraju raznovrsna likovna ishodišta. Zasigurno, ovdje je riječ o nekoj globalnoj i univerzalističkoj kalvariji, neizmjernom duhovnom i tjelesnom stradanju, dubokom bolu i velikoj patnji. Ne ulazeći u izvorišta tih stravičnih vizija, sasvim je bjelodano da je Radonjić fundirao svoje kreativno-likovne sadržaje na temelju snažnih emocija i burnih opsenarskih snoviđenja. U središtu tog stradalničkog poprišta je ljudsko stvorenje, koje se beznadežno batrga u nadi konačnog izbavljenja i intuitivno bitiše u permanentnom ropcu.
Radonjićeve kompozicione postavke su veoma promišljenje, dinamički pokrenute i znalački uravnotežene, a pojedinačni sklopovi formi i masa logično se pretaču od izuzetno konkavnog do naglašeno konveksnog. Kada se sveobuhvatno vizueliziraju njegovi reljefni eksplikati, upravo zbog te veoma drastične dubinske diskrapance, logično se nameće zaključak da su u pitanju izrazita i osebujna bareljefna ostvarenja. U toku kreativno-stvaralačkog procesa, Radonjić ne pravi bilo kakve skice i predloške, on sobom nosi globalnu ideju i u neposrednom kontaktu sa mekom, vlažnom i podatnom glinenom masom, on uspjeva da u materijal pretoči svoju metafizičku amplitudinalnost. Te u masi razigrane reljefne forme, ali ne drastično kontrapunktne, Radonjić uhodanom vajarskom metodom, uz pomoć gipsanog negativa i pozitiva, odliva u poliesteru. I tada otpočinje istinska likovno-kreativna drama, Radonjić u reljefno tkivo inkorporira mnoštvo malih homoidno-zomorfnih figura, koje su prethodno ostvarene u terakoti. Uvezujući te kreature u čudesna klupka i magična čvorišta, on uspjeva da do samog krešenda dinamizuje scensku prizornost. Duboko iz nutrine javljaju se snažne pulsacije i reflektuje moćan duhovno-energetski naboj.
Radonjićev pristup modelovanju je izuzetno ekspresivan, vrlo gestualan i uzbuđujući. Osim izrazitih vajarskih potencijala, Radonjić u završnoj obradi, vidno inklinira prema slikarsko-ekspresionističkim uzansama. Zapravo, svoje vrlo razigrane i razgranate skulpturalne oblike, on specifično koloriše i patinira transparentnim namazima. Tim svojim crtačko-slikarskim pristupom u završnici, Radonjić vješto i efektno podiže vizuelno-duhovni nivo prizornosti. Pored ubijedljivih likovno-skulptorskih i tehničko-tehnoloških sublimacija, Radonjić osobitu pažnju usmjerava prema naslovljavanju svojih upečatljivih scena. Može se naslutiti pa možda čak i ustvrditi da njegov kompletan bareljefno-skulptorski asamblaž, počiva na literarnoj potki, što se neposredno iščitava i iz pojedinačnih naslovnih sekvenci poput, “Tron razuma”, “Zidanje pakla”, “Tri kralja”, “Rađanje istine”, “Stijena Sv Valentina”. Na kraju ovog zapisa, svakako se nameće zaključak, da je na crnogorsku savremenu likovnu scenu, stupio još jedan izuzetno talentovani umjetnik, koji sobom nosi vlastito nadahnuće i koji je očigledno spreman da i u buduće, te svoje snažne potencijale demonstrira na ubijedljiv i samosvojan način.
Slobodan Bobo SLOVINIĆ
Filozofski i misaono usvojeno shvatanje i razumijevanje najdubljih prostora čovjekovog uma, njegove imaginacije i inspiracije, polazište su u radu vajara mlađe generacije Nikole Radonjića, koji je već uveliko postigao određenost vlastitog skulptorskog rukopisa, jednako prepoznatu i u tematskom i u plastičkom izrazu. Polazeći od idejno podsticajnih pretpostavki o postojanju Sfera – koje simbolišu najsuptilnije oblike ljudske svijesti iz kojih nadolazi stvaralačko nadahnuće u vizionarskim trenucima neke ličnosti, autor u reljefu, nastoji da formalno i plastički realizuje takve idejne zadatosti. Vođen određenom simbolikom onoga što Sfere predstavljaju, u smislu tumačenja njihovog postojanja kao esencije svake stvaralačke ideje, on daljom umjetničkom interpretacijom ovaj pojam likovno prevodi i u reljefu oblikovno osvješćuje. Sfere su ovdje, dakle, okrugle forme sa krilima, neka vrsta letećih nukleusa, čija morfologija sugeriše njihovo neprestano kretanje, proticanje, kruženje, njihovu nezaustavljivu energiju koja podstiče svaki stvaralački proces. Ciklični naleti takvog nadahnuća, kojeg ove forme emaniraju, u suštini jesu neka vrsta vjerovanja u smislenost ljudske egzistencije i njenog postojanja kao takvog; određene smjernice na čovjekovom putu sopstvene spoznaje i shvatanja svijeta oko sebe. Nataloženi tragovi rđe i korozije, kojima autor prekriva ove reljefne strukture, simbolički su izraz jednog filozofskog uvjerenja o nesposobnosti spoznaje važnosti duhovne i psihičke čistoće, zanemarivanju ideja, opštoj, mentalnoj koroziji savremenog čovjeka i postulata njegovog, tehnološki kontrolisanog doba. Bezbroj najrazličitijih informacija, koje čovjek svakodnevno mehanički usvaja, zadojenih nepreglednom količinom najčešće beskorisnih i ispraznih sadržaja, neprestano se gomilaju preko našeg svjesnog i podsvjesnog uma, praveći tako jednu duhovnu mrenu, patinu, pod kojom svi oni najsuptilniji, esencijalni elementi našeg stvaralačkog bića ostaju otuđeni i neupotrebljeni. Smjelom primjenom različitih materijala, tehnološkim postupcima vođenim na nivou eksperimenta, Radonjić je savršeno uspio da postigne efekat korozije, kojom je, gotovo na slikarski način, akcentovao reljefnu teksturu i na taj način još više osnažio njen idejni i simbolički karakter. Iz takvog misaonog i manuelnog procesa, nastaju svjesno i promišljeno realizovane kompozicije figura u reljefu, pažljivo kontrolisanog ritmovanja i planiranja svih gradivnih elemenata, najčešće po principu Zlatnog presjeka. Obično, Radonjić polazište nalazi u jednom elementu – četvrtini kruga, čijim daljim multipliciranjem dolazi do novih, još sadržajnijih oblika – mandala, spirala, krstova i drugih arhetipskih oblika bogatog simboličkog značenja, koje mu otvaraju nepregledno polje još dubljeg poniranja u vlastite filozofske i duhovne utiske kao i u ispitivanje krajnje plastičkih, izražajnih mogućnosti sopstvenog djela. Istražujući sve oblikovne sposobnosti odabranog motiva – sfere, u smislu propitivanja njene forme i vjerovatnoće njenog umnožavanja kao takve, autor parcijalno tretira svaku reljefnu površinu, što mu kasnije dozvoljava slobodno komponovanje ispunjenih i čistih parija, u namjeri njihovog što sadržajnijeg djelovanja. Na taj način, on nije žrtvovao ništa od vajarskih vrijednosti ali ni od sadržaja, već je izmakao utisku obično nužne monotonije neprekidnog ponavljanja jednog istog motiva. Tako ovi reljefi u cjelini otkrivaju bogate plastičke sadržaje i likovno artikulišu njihovu misaonu i gotovo spiritualnu naraciju. Sve te vrijednosti, još dalje, imaju tendenciju nekog konačnog, minimalističkog izraza čije nazanke već naslućujemo, a Radonjićevo djelo usvajamo kao autentično jedinstvo izraza jednog ozbiljno promišljenog i ostvarenog skulptorskog rada.
Milica Bezmarević
Čovjekov um kao mala tačkica u svemiru, čije postojanje ipak predstavlja jednu nezaustavljivu energiju koja se kreće, gradi i konstituiše oblik. Upravo time je obuzet umjetnik Nikola Radonjić dok stvara svoja djela iz ciklusa “Sfera”. Svoju inspiraciju pronalazi u lavirintu posvesti stvarajući Visine, Galaksije i Gravitacije. Prepoznatljiv u svom stvaralačkom izrazu, postavlja važna pitanja o odnosu čovjeka prema čovjeku, čovjeka prema postojanju, odnos čovjeka prema sopstvenoj ličnosti ali i pitanje odnosa čovjeka prema prirodi i univerzumu.
Pokret njegovih skulptura jeste pokret njegove duše, u prostoru gdje je kretanje dominantno, gdje su granice izgubljene a kategorije vremena ukinute. Umjetničkim oblikovanjem ovaj stvaraoc ingeniozno pokazuje nesposobnost modernog čovjeka da spozna praiskonse duhovne vrijednosti.
Vizualno dominantna korozija i rđa na njegovim djelima ukazuju na lični doživljaj autora o modernom čovjeku i modernom svijetu u kojem živimo.
Ovaj ciklus je okrenut univerzumu i kosmosu prožet plemenitim i uzvišenim u znaku tihog isčekivanja odgovora o ljudskom postojanju u svemiru. Njegove pažljivo realizovane kompozicije ukazuju na to da Nikola odgovara jedino svojoj umjetnosti koja za njega predstavlja duhovno bekstvo.
Marija Saičić,
kustos Galerija Buća Tivat